Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Presuda sudije mr. Ranke Cvijić u predmetu u-10/04

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o prostornom uređenju, na osnovu člana IV.C.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 7. i 13. decembra 2004. godine, donio je

PRESUDU
SUDIJE MR. RANKE CVIJIĆ U PREDMETU U-10/04

  • 1.
    Utvrđuje se da Zakon o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 2.
    U skladu sa članom IV.C.3.12. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine daje se, kao prelazno rješenje, mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH" usaglasi Zakon o prostornom uređenju sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, u kom periodu se ovaj zakon može primjenjivati.
  • 3.
    Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

Obrazloženje

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 7. aprila 2004. godine, na osnovu člana IV.C.10. (2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o prostornom uređenju (u daljem tekstu: Zakon) koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Parlament Federacije). U zahtjevu je navedeno da za donošenje Zakona nije postojao ustavni osnov. Ističe se da su odredbama člana III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine utvrđene isključive nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), te da među tim nadležnostima (od tačke a) do tačke j) nigdje nije taksativno propisana nadležnost Federacije u oblasti prostornog uređenja. Posebno se ističe da je tačkom d) navedene ustavne odredbe propisano da je u isključivoj nadležnosti Federacije utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom nivou, ali da se oblast prostornog uređenja ne spominje.

U zahtjevu je dalje navedeno da je odredbom člana III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana zajednička ili podijeljena nadležnost Federacije i kantona, te da se tačkom c) navedene odredbe propisuje uređenje politike zaštite čovjekove okoline, a tačkom d) uređuje oblast komunikacija i transportne infrastrukture. Podnosilac zahtjeva je također naveo da je Federacija nizom zakona uredila pitanje zaštite okoline, čime se u kontekstu ovog zahtjeva može preispitati samo zajednička nadležnost Federacije i kantona u oblasti komunikacija i oblasti transportne infrastrukture, s tim što smatra da u užem smislu riječi to nije pitanje kojim se reguliše oblast prostornog uređenja.

Također u zahtjevu je navedeno da je analizom ustavnih odredbi svih kantona u Federaciji, u dijelu gdje se propisuje isključiva nadležnost kantonalne vlasti, utvrđeno da je kantonalna vlast nadležna za: utvrđivanje stambene politike, uključujući donošenje propisa koji se tiču uređivanja izgradnje stambenih objekata; donošenje propisa o korištenju lokalnog zemljišta, uključujući zoniranje, te za donošenje propisa o lokalnim postrojenjima za proizvodnju energije i osiguranje njihove dostupnosti. Imajući u vidu navedeno, podnosilac zahtjeva ističe da se radi o oblastima društvenog života na koje se odnosi Zakon, da je oblast prostornog uređenja ili zoniranja u nadležnosti kantonalne vlasti, te da na takav zaključak upućuju odredbe člana III.4.d), f) i h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

U odnosu na Zakon podnosilac zahtjeva navodi da je navedeni zakon težište regulatomih mehanizama uspostave i provođenja politike prostornog uređenja i prostornog planiranja, te izrade dokumentacije prostornog planiranja postavio na nivo Federacije; da su dokumenti prostornog planiranja za područje kantona postavljeni kao akcesorni dokumenti u odnosu na federalne propise, što ostavlja mogućnost izravne intervencije u prostornu supstancu kantona. Ističe da je to naročito izraženo u slučaju kada federalni organi bez konsultacije i odobrenja nadležnih kantonalnih organa proglašavaju područja od posebnog značaja za Federaciju, što podrazumijeva izuzimanje dijela teritorije kantona iz nadležnosti prostornog planiranja i uređenja u korist federalne vlasti.

Principi na kojima počiva Zakon, prema navodima podnosioca zahtjeva, suprotni su odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim se regulišu pitanja isključive legislativne nadležnosti Federacije i kantona kao ustavnih kategorija.

Podnosilac zahtjeva ističe da je suština i karakter osporenog Zakona takva da je isti uzurpirao prava i ovlaštenja na području prostornog uređenja, koje na osnovu člana III.4. tač. d), f) i h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine pripadaju kantonima, te da je isti u suprotnosti sa odredbama člana III. 1. i 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer suprotno navedenim ustavnim odredbama preuzima nadležnosti koje su u isključivoj ingerenciji kantona u Federaciji.

Zahtjevom se traži da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da Zakon nije u skladu sa odredbama člana III. 1. i 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, zahtjev je dostavljen Parlamentu Federacije - Domu naroda Parlamenta Federacije (u daljem tekstu: Dom naroda) i Predstavničkom domu Parlamenta Federacije (u daljem tekstu: Predstavnički dom) da se kao stranke u ovom postupku izjasne o navodima podnosioca zahtjeva.

Dom naroda nije se izjasnio o navodima zahtjeva.

Predstavnički dom dostavio je ovom sudu 22.4. i 11.11.2004. godine odgovor i dopunu odgovora na navode iz zahtjeva.

U odgovoru i dopuni odgovora Predstavničkog doma se navodi da je ustavni osnov za donošenje osporenog zakona sadržan u odredbama Amandmana VIII tačka c) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisana isključiva nadležnost Federacije za utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom nivou, te da je na osnovu navedene ustavne odredbe Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio Zakon kojim je propisao način planskog uređenja prostora, upravljanja, korištenja i zaštitu prostora.

Predstavnički dom ističe da bi osporavanje Zakona dovelo u pitanje nadležnost Federacije u donošenju Prostornog plana Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Prostorni plan Federacije) koji sadrži politiku korištenja zemljišta, planiranje i utvrđivanje ekonomske politike na federalnom nivou; da Zakon nije povrijedio ustavne nadležnosti nijednog kantona već je ostavio mogućnost kantonima da svojim zakonima uređuju pitanja iz svoje nadležnosti; da kanton ne može vršiti planiranje i izgradnju objekata i trasa magistralne infrastrukture od međunarodnog značaja, kao ni objekata ili postrojenja koja mogu znatno uticati na okolinu i zdravlje ljudi ne samo kantona u kojim se nalaze nego i susjednih kantona.

Navodi se da dokument "Evropske perspektive prostornog razvoja", čiju je obavezu usvajanja i implementacije preuzela i Bosna i Hercegovina, promovira integralni pristup prostornom planiranju na cijelom kontinentu, te da Zakon preuzima ciljeve navedenog dokumenta. Prostorni plan Federacije predstavlja okvir prostornog razvoja, a svaka regija, odnosno kanton će, kako kroz doprinos stvaranju koncepta globalnog prostornog razvoja, tako i kroz prostorne planove kantona, artikulisati vlastiti prostorni razvoj i time doprinijeti ukupnom održivom razvoju države. Na taj način doprinijet će se ne samo usaglašavanju prostorno planske dokumentacije, nego i postizanju konsenzusa o osnovnim ciljevima razvoja. Pri tome se navodi da će se Prostorni plan Federacije usaglasiti sa Prostornim planom Republike Srpske i susjednih država, a time i širim evropskim prostorom.

U ovom ustavnosudskom predmetu održana je javna rasprava 7. decembra 2004. godine. Raspravi su prisustvovali punomoćnik podnosioca zahtjeva i ovlašteni predstavnici Predstavničkog doma, dok se predstavnik Doma naroda nije odazvao na uredan poziv Ustavnog suda Federacije niti se do zaključenja javne rasprave izjasnio o navodima zahtjeva.

Punomoćnik podnosioca zahtjeva na raspravi ostao je u cijelosti pri navodima podnesenog zahtjeva, ističući da nije postojao ustavni osnov za donošenje Zakona i predložio da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da taj zakon nije u saglasnosti sa odredbama člana III.1. i III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovlašteni predstavnici Predstavničkog doma također su u cijelosti ostali kod odgovora i dopune odgovora na navode podnosioca zahtjeva, s tim što su istakli da je Zakonom propisan način planskog uređenja prostora, upravljanje, korištenje i zaštita prostora Federacije; da su utvrđeni osnovni elementi Prostornog plana Federacije bez ulaženja u prostorne planove kantona, gradova i općina, te da se u navedenom zakonu ni u jednom segmentu ne govori o prostornom uređenju nižih lokalnih jedinica. Predložili su da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da je Zakon donesen u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

Članom III. l. c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa amandmanima VIII i XXXIX na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da je u isključivoj nadležnosti Federacije uređivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom nivou. Ustavni sud Federacije smatra da prostorno uređenje, van sumnje, predstavlja važan element ovih odnosa. Stoga je Ustavni sud Federacije zauzeo stanovište da Parlament Federacije ima ustavni osnov da zakonski reguliše ova pitanja, ali - u obimu i sadržini - samo do nivoa koji predstavlja uređivanje politike u ovim odnosima, kako je to Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine izričito predviđeno. To znači da ovlaštenje za uređivanje politike u određenoj oblasti podrazumijeva regulisanje samo ključnih pitanja koja imaju principijelni značaj za tu oblast, a ne i drugih pitanja koja nemaju karakter "utvrđivanja politike". Ustavni sud Federacije smatra da je u slučaju osporenog zakona Parlament Federacije prekoračio navedeno ustavno ovlaštenje, pa ga stoga nije ni mogao donijeti po kriteriju svoje isključive nadležnosti.

Ustavni sud Federacije također smatra da je prostorno uređenje bitan element zaštite čovjekove okoline, pri čemu ima u vidu izričito ustavno određenje da je politika ove zaštite u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona (član III.2.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). To znači da je zakonodavni organ federalne vlasti imao mogućnost da i po ovom ustavnom osnovu učestvuje u zakonskom regulisanju prostornog uređenja, ali zajedno sa kantonima, kako nije postupljeno u slučaju osporenog zakona.

Donoseći ovakvu presudu Ustavni sud Federacije je istovremeno smatrao da je, bez obzira na neusaglašenost Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, donosiocu ovog zakona potrebno dati mogućnost da u razumnom roku ove odnose uredi na ustavan način, kako ne bi došlo do pravne praznine u normiranju oblasti prostornog uređenja. Pri tome je Ustavni sud Federacije imao u vidu ustavnu odredbu prema kojoj, kada Ustavni sud Federacije utvrdi da zakon nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, taj zakon neće se primjenjivati, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud Federacije ili ukoliko Ustavni sud Federacije ne utvrdi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci (člana IV.C.3.12. pod b) Ustava Federacije BiH). Upravo na osnovu ove ustavne odredbe Ustavni sud Federacije je odlučio da se Zakon može primjenjivati šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH".

Iz navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.

Ovu presudu donio je Ustavni sud Federacije u sastavu: prof. dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Mirko Bošković, mr. Ranka Cvijić, Muamer Herceglija, Miomir Jočić, Domin Malbašić, Kata Senjak i prof. dr. Kasim Trnka, sudije Suda.

ODVOJENO MIŠLJENJE

Poštujući većinsku odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, svoje mišljenje izdvajam iz sljedećih razloga:

  • 1.
    Zakonom o prostornom uređenju utvrđen je način planskog upravljanja, korištenja i zaštite prostora Federacije, odnosno način planskog uređenja tog prostora. Saglasno članu III.l.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi s Amandmanom VIII na Ustav Federacije, planiranje na federalnom nivou u isključivoj je nadležnosti Federacije. Osporenim zakonom je propisano da Prostorni osnov Federacije, koji je sastavni dio Prostornog plana Federacije, sadrži osnovne smjernice planiranog prostornog razvoja, te da prostorni planovi kantona i gradova obavezno preuzimaju i razrađuju planska opredjeljenja iz Prostornog plana Federacije. Na taj način, po mom mišljenju, u oblasti prostornog uređenja realizovana je ustavna odredba o planiranju na federalnom nivou.
  • 2.
    Zakonom o prostornom uređenju, van sumnje, se utvrđuje politika korištenja zemljišta na federalnom nivou, što je također, saglasno navedenoj ustavnoj odredbi, u isključivoj nadležnosti Federacije. Osporenim zakonom utvrđene su osnovne postavke politike korištenja zemljišta na federalnom nivou i to:
    • -
      plansko uređenje prostora Federacije osigurava se donošenjem i provođenjem dokumenata prostornog uređenja;
    • -
      dokumente prostornog uređenja, zavisno od nivoa prostornog planiranja (Federacija, kanton, grad) donose Parlament i Vlada Federacije, zakonodavni i izvršni organi kantona, gradsko vijeće i službe za upravu jedinica lokalne samouprave;
    • -
      dokument prostornog uređenja užeg područja mora biti u saglasnosti sa dokumentom prostornog uređenja šireg područja.

Iz navedenih razloga zastupala sam stanovište da je - Parlament Federacije bio nadležan da donese Zakon o prostornom uređenju, te da osporeni zakon nije u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

ODVOJENO MIŠLJENJE

sudije prof. dr. Kasima Trnke u predmetu broj U-10/04

Poštujući većinski stav, smatram da je Zakon o prostornom uređenju u skladu sa Ustavom Federacije BiH i da je Federacija imala ovlaštenje da u isključivoj nadležnosti donese osporeni Zakon. Mišljenje sam izdvojio iz sljedećih razloga:

  • 1.
    Federacija je imala ustavni osnov da u isključivoj nadležnosti donese osporeni Zakon o prostornom uređenju jer to proizlazi iz suštine i dikcije podjele nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti. Naime, u isključivoj su nadležnosti Federacije pitanja kao što su: utvrđivanje ekonomske politike; planiranje i obnova; politika korištenja zemljišta na federalnom nivou, ili utvrđivanje energetske politike (član III.l.c) i g), odnosno Amandman VIII na Ustav Federacije BiH) Komplementarno ovome, Ustav Federacije kantonima dodjeljuje nadležnosti u pitanjima kao što su: utvrđivanje stambene politike; donošenje propisa o lokalnom zemljištu; ili donošenje propisa o lokalnim postrojenjima za proizvodnju energije (član III.4.d), f) i h) Ustava);
  • 2.
    Kada se ima u vidu da je Ustav Federacije BiH rađen pod odlučujućim utjecajem anglo-američkih shvatanja ustavnih kategorija, onda se i pojam "politika" (upotrijebljen uz pojmove: korištenje zemljišta ili ekonomska politika) mora razumijevati mnogo pragmatičnije nego u evropskom kontinentalnom pravu;
  • 3.
    Federacija je ostala u okvirima ovako shvaćene politike jer je samim principima osporenog Zakona predvidjela odgovarajuću zakonodavnu nadležnost kantona, kao i nadležnost gradova u uređenju prostora;
  • 4.
    Iz odredaba osporenog Zakona nesumnjivo proizlazi da planiranje predstavlja osnov i bitan element prostornog uređenja;
  • 5.
    Opći su principi prostornog uređenja da prostorni planovi užih zajednica moraju biti u saglasnosti sa takvim planovima širih zajednica. Bez nadležnosti Federacije nije moguće osigurati prostorno planiranje na nivou ovog entiteta, niti njegovo usklađivanje sa državnim i regionalnim planovima.

ODVOJENO MIŠLJENJE

sudije Miomira Jočića u predmetu U-10/04

Prvim stavom izreke presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-10/04 od 13. 12. 2004. godine utvrđeno je, da Zakon o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, a drugim stavom izreke te presude, da se navedeni zakon u smislu člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine može primjenjivati u roku od šest mjeseci uz davanje mogućnosti Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da ga u tom roku usaglasi sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Član IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon što je dopunjen Amandmanom XCVII ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/04), glasi: "Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada: Sud utvrdi da zakon ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili grada ili bilo koje općine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci".

U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), pravno relevantne odredbe glase:

13. decembra 2004. godine
Sarajevo

Sudija
Miomir Jočić, s. r.

"Član 13.

Ustavni sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su istaknuti u postupku.

Član 36.

Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti treba da sadrži: naziv ustava kantona, zakona ili drugog propisa organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti i naznaku odredaba koje se osporavaju, kao i odredbu Ustava za koju se smatra da je povrijeđena.

(pravno irelevantni dio člana za predmetni slučaj ispušten)

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se, odnosno stupit će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje".

Prvi stav izreke presude nije poštovao granice zahtjeva istaknutog u postupku. U zahtjevu od 15. 4. 2004. godine podnosilac zahtjeva je tražio da se utvrdi da federalni Zakon o prostornom uređenju nije u saglasnosti sa odredbama članova III.1. i III.4. Ustava Federacije BiH i kod takvog petita zahtjeva ostao do zaključenja javne rasprave provedene povodom zahtjeva. Zahtjev je postavljen u skladu sa odredbama člana 36. Zakona o postupku. U zahtjevu se nisu morali navesti članovi spornog federalnog zakona koji se osporavaju, obzirom da se zakon osporava u cijelosti zbog nenadležnosti Parlamenta Federacije BiH za njegovo donošenje, a podnosilac zahtjeva je morao navesti, i naveo je, odredbe Ustava za koje smatra da su povrijeđene. Stoga Ustavni sud nije mogao mijenjati stavom prvim izreke presude petit uredno postavljenog zahtjeva, njegovim proširivanjem i na povrede drugih odredaba Ustava (član III.2.c) Ustava Federacije BiH), što se vidi i iz obrazloženja presude, nego odlučiti u okviru postavljenog zahtjeva. Ustavni sud nema ni ustavnog ni zakonskog ovlaštenja da po službenoj dužnosti vrši ocjenu ustavnosti bilo kojih propisa. Stavom prvim izreke presude postupio je suprotno, što je imalo za posljedicu da je ostao neriješen dio zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da osporeni zakon "nije u saglasnosti s odredbama člana III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine".

Usvajanje zahtjeva prvim stavom izreke presude na osnovu člana III.2.c) Ustava Federacije BiH ne predstavlja samo prekoračenje postavljenog zahtjeva, nego i pogrešnu primjenu odredaba toga člana. Taj član glasi: "Federalna vlast i kantoni nadležni su za politiku zaštite čovjekove okoline", a ne za zakonsko regulisanje prostornog uređenja.

Ustavno pravo poznaje dva tradicionalno usvojena metoda raspodjele nadležnosti između federacije i federalnih jedinica. Po prvom metodu raspodjela nadležnosti se vrši na taj način što se ustavom određuje koje su nadležnosti federalne vlasti, dok sve ostale nadležnosti koje ustavom nisu povjerene federalnoj vlasti ostaju u nadležnosti federalnih jedinica (pretpostavka nadležnosti u korist federalnih jedinica). Po drugom metodu nadležnosti koje ustavom nisu izričito određene kao nadležnosti federalnih jedinica pripadaju federalnoj vlasti (pretpostavka nadležnosti u korist federacije). Prvi metod preovlađuje kao pravilo, a drugi metod se primjenjuje kao rijetki izuzetak. Odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine prihvaćen je prvi metod u raspodjeli nadležnosti između Federacije i kantona, uz modifikaciju određivanja zajedničke nadležnosti Federacije i kantona, te pretpostavku nadležnosti u korist kantona. Tako je članom III.1. Ustava, izmijenjenim amandmanima VIII i LXXXIX na Ustav, utvrđena isključiva nadležnost Federacije, a članom III.2. Ustava, izmijenjenim Amandmanom IX na Ustav, utvrđena je zajednička nadležnost federalne vlasti i kantona, ali nijednom od ovih ustavnih odredaba oblast prostornog uređenja nije data u isključivu nadležnost Federacije ili u zajedničku nadležnost Federacije i kantona. Prema odredbama člana III.4. Ustava Federacije : "kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti", a djelimično su, primjera radi, navedene samo neke od tih nadležnosti.

Prema tome, neoboriva je ustavno-pravna pretpostavka da sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti (ne spadaju u isključivu nadležnost Federacije ili u zajedničku nadležnost Federacije i kantona) pripadaju kantonima. Obzirom na metode ustavnog prava u raspodjeli nadležnosti između Federacije i federalnih jedinica i ustavno sudsku praksu po tom pitanju ne može se analogijom pozitivnih ustavnih odredaba odlučivati o toj nadležnosti, kako je to postupljeno u konkretnom predmetu. Zato je presudom trebalo usvojiti zahtjev onako kako je i postavljen.

Prema citiranim ustavnim i zakonskim odredbama, Ustavni sud nije bio ovlašten da stavom drugim izreke presude utvrdi da se zakon čiju je neustavnost utvrdio stavom prvim izreke presude od 13. 12. 2004. godine, može primjenjivati u roku od šest mjeseci počev od dana objavljivanja presude. Odluka Ustavnog suda u tom dijelu (stav drugi presude) je u direktnoj suprotnosti sa imperativnim ustavnim i zakonskim odredbama, prema kojim se usvojeni zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa ustavom neće primjenjivati počev od dana objavljivanja presude, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu, osim ako se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud utvrdi prijelazna rješenja, koja bi u svakom slučaju morala biti u skladu sa važećim ustavom i zakonima. Od dana objavljivanja presude kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, ne može se primjenjivati ni propis donesen za njihovo provođenje obzirom da provedbeni propisi dijele pravnu sudbinu akata na osnovu kojih su doneseni.

Stav drugi izreke predmetne presude ne može se smatrati "prijelaznim rješenjem" jer je suprotan kompatibilnim ustavnim i zakonskim odredbama koje su imperativne prirode. Tim stavom se ne daje bilo kakvo rješenje kojim bi se otklonila ustanovljena neustavnost federalnog Zakona o prostornom uređenju nego se produžava njegova primjena, a time i trajanje neustavnog stanja sa svim štetnim posljedicama koje će proizvesti i koje će biti većeg obima zbog veće dužine trajanja takvog stanja. Zbog toga će otklanjanje štetnih posljedica biti otežano. Na nemogućnost primjene zakona ili drugih propisa koji su presudom Ustavnog suda proglašeni neustavnim ukazao sam u Odvojenom mišljenju od 2. 2. 2004. godine u predmetu U-34/03 ("Službene novine Federacije BiH", broj 14/04) i Odvojenom mišljenju od 1. 6. 2004. godine u predmetu U-3/04 ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/04), ali očigledno bezuspješno, jer se u ovom predmetu, stavom drugim izreke presude ponovo utvrđuje da se neustavni zakon može primjenjivati i nakon objavljivanja presude.