Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu gradonačelnika Grada Sarajeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u vezi sa Zakonom o nadziđivanju zgrada, izgradnji potkrovnih stanova i stanova u zajedničkim dijelovima stambenih i stambeno-poslovnih zgrada, koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo, na temelju Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

PRESUDU
OBRAZLOŽENJE

Utvrđuje se da su Zakonom o nadziđivanju zgrada, izgradnji potkrovnih stanova i stanova u zajedničkim dijelovima stambenih i stambeno-poslovnih zgrada ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 17/99 i 10/02), koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo, povrijeđena prava na lokalnu samoupravu.

Primjenom člana 37. stava 5. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH" uskladi odredbe Zakona iz tačke 1. ove presude, sa članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Republike BiH", broj 31/94) i sa amandmanima XVI i XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, te da vodi računa o nadležnosti Grada Sarajeva, utvrđenoj u članu 15. stav 1. tačka 1. i 11. Statuta Grada Sarajeva ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 12/98 i 14/98), do kada se ovaj zakon može primjenjivati.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo".

Gradonačelnik Grada Sarajeva (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je, dana 11. augusta 2004. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu (u daljem tekstu: zahtjev).

U zahtjevu je navedeno da je Zakon o nadziđivanju zgrada, izgradnji potkrovnih stanova i stanova u zajedničkim dijelovima stambenih i stambeno-poslovnih zgrada (u daljem tekstu: Zakon) neustavan, jer ga je donio nenadležan organ i da krši temeljna ljudska prava.

Pored toga, podnosilac zahtjeva navodi da se Zakonom ne tretira samo stambena problematika, nego i oblast urbanističkog planiranja i građenja, što spada u isključivu nadležnost Grada kao jedinice lokalne samouprave. Ističe da izvršni aspekt stambene politike predstavlja nadležnost Grada Sarajeva, te da pod pojmom "javni interes" proglašava pravo pojedinaca koji stiču nove stanove na štetu prava vlasništva fizičkih i pravnih lica.

U skladu sa odredbom člana 39. stava 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije je dana 14. septembra 2004. godine zatražio od Kantona Sarajevo da se kao stranka u ovom postupku izjasni o navodima podnosioca zahtjeva, koji se u ostavljenom roku nije izjasnio.

Ustavni sud Federacije je dana 18. januara 2005. godine proveo javnu raspravu u prisutnosti punomoćnika podnosioca zahtjeva, te ovlaštenih punomoćnika druge strane u ovom predmetu.

Punomoćnik podnosioca zahtjeva obrazložio je navode istaknute u zahtjevu, potvrdivši da ostaje u cijelosti kod istaknutih navoda, koje je dopunio tvrdnjom da je povrijeđeno i pravo na neometano uživanje lične imovine građana, te predložio da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom se utvrđuje da su predmetnim zakonom povrijeđena prava na lokalnu samoupravu.

Punomoćnica Kantona Sarajevo u cijelosti je osporila navode postavljenog zahtjeva, ocijenivši ih neosnovanim i netačnim, a zahtjev za ocjenu ustavnosti kantonalnog propisa nedozvoljenim, jer gradonačelnik Grada Sarajeva nije ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Zakon, po tvrdnji druge strane, u cijelosti je u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Kantona Sarajevo, jer ne povrjeđuje ovlaštenja lokalne samouprave. Stambena politika, uključujući i donošenje propisa koji se odnose na uređivanje i izgradnju stambenih objekata, te donošenje zakona iz ove oblasti, tvrdi druga strana, u isključivoj je nadležnosti Kantona. Izgradnja stanova putem nadziđivanja na objektima kolektivnog stanovanja je uslovljena rješavanjem aktuelnih pitanja stanovanja građana, u uslovima kada je stambeni fond ratnim djejstvima bio znatno oštećen. Nadziđivanjem, pretežno na zgradama sa ravnim krovovima, omogućena je sanacija oštećenih krovova i time zaštita objekta kao cjeline. Obaveza očuvanja i proširenje stambenog fonda, te naznačeni prioriteti u rješavanju stambenih pitanja, čini opravdanim pojam "javnog interesa" u Zakonu. Nadalje je istakla da Zakon, u skladu sa izmjenom i dopunom, obezbjeđuje punu zaštitu prava vlasnika prostora na kome se vrši gradnja nadziđivanjem, u skladu sa odredbama člana 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99). Iz navedenih razloga predložila je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ustavni sud Federacije je cijenio pravno relevantne činjenice istaknute u zahtjevu i na javnoj raspravi. Pri tome je imao u vidu da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, normirajući ljudska prava i osnovne slobode, u skladu sa Amandmanom IV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, reguliše obavezu svih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine da poštuju i primjenjuju načela, prava i slobode utvrđene u Ustavu Bosne i Hercegovine; da opća načela međunarodnog prava, u skladu sa odredbama člana III. 3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, čine sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine; da su entiteti obavezni da pruže svu potrebnu pomoć kako bi se osiguralo poštovanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, odnosno osigurali uslovi za funkcionisanje organa koji djeluju unutar njih, u skladu s međunarodno priznatim standardima (član III. 2. (c) Ustava Bosne i Hercegovine); da navedene obaveze podrazumijevaju i poštovanje principa o lokalnoj samoupravi, koje sadrži Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, kojom je, prema članu 4. stav 6., propisano "lokalne vlasti će biti konsultovane u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje se direktno tiču njih"; da je amandmanima XVI i XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Ustavom Kantona Sarajevo, Grad Sarajevo definisan kao jedinica lokalne samouprave, te da je položaj i odgovornost Grada Sarajeva, kao jedinice lokalne samouprave, njegove nadležnosti i samoupravni djelokrug, propisan Statutom Grada Sarajeva.

Kako je Amandmanom XVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano da je "urbanističko planiranje" u nadležnosti grada kao jedinice lokalne samouprave, a da je Statutom Grada Sarajeva, članom 15. tačka 1. i 11., utvrđeno da su urbanističko planiranje i izvršni aspekti stambene politike u nadležnosti Grada, Ustavni sud Federacije cijeni da nadziđivanje zgrada, izgradnja potkrovnih stanova i stanova u zajedničkim dijelovima stambenih i stambeno-poslovnih zgrada, u obimu koji je planiran u gradskoj aglomeraciji, predstavlja element urbanog planiranja Grada Sarajeva kao jedinice lokalne samouprave. Iz tih razloga utvrđeno je da Grad Sarajevo ima interes za uređivanje uslova i kriterija pod kojim će se graditi stanovi na njegovom području, a što u konkretnom slučaju predstavlja nadziđivanje i izgradnja potkrovnih stanova. Ustavni sud Federacije je utvrdio da kod donošenja Zakona Grad Sarajevo kao jedinica lokalne samouprave nije bio konsultovan na način kako je to propisano naprijed navedenim propisima domaćeg i međunarodnog prava. Zato cijeni da osporeni zakon, imajući u vidu značaj i aktuelnost problematike koju tretira, predstavlja pitanje koje se tiče lokalne samouprave, iz čega proističe i obaveza da se lokalna vlast pravovremeno i na odgovarajući način uključi u proces planiranja i donošenja odluka u vezi sa navedenim zakonom, vodeći pri tome računa da to bude u "najvećoj mogućoj mjeri", kako je to predviđeno Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi.

Nadalje, po ocjeni Ustavnog suda Federacije, prilikom donošenja osporenog zakona, u odnosu na Grad Sarajevo kao jedinicu lokalne samouprave nije ispoštovan međunarodni standard koji podrazumijeva poštovanje principa lokalne samouprave iz Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, posebno u odnosu na član 4. stav 6., to je utvrđeno da su navedenim zakonom povrijeđena prava na lokalnu samoupravu.

Primjenom člana 37. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je naložio Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", uskladi odredbe Zakona iz tačke 1. ove presude, sa članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i sa amandmanima XVI i XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, te da vodi računa o nadležnosti Grada Sarajeva, utvrđenoj u članu 15. stav 1. tačka 1. i 11. Statuta Grada Sarajeva, do kada se ovaj zakon može primjenjivati.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je u sastavu: prof. dr Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Mirko Bošković; mr. Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Miomir Jočić; Domin Malbašić; Kata Senjak i prof. dr Kasim Trnka, sudije Suda. Presuda je donesena većinom glasova.

Broj U-23/04
18. januara 2005. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Nedjeljko Milićević, s. r.