Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 54/04
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 186/03, rješavajući apelaciju "Gradske pekare" d.d. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Gradske pekare" d.d. Jablanica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    "Gradska pekara" d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa M. N., advokatica iz Jablanice, podnijela je, 16. juna 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine. Apelant je, 16. aprila 2004. godine, podnio dopunu apelacije.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i "Voće-prometa" Jablanica zatraženo je, 27. i 28. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 9. juna 2004. godine, a "Voće-promet" Jablanica 3. juna 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i "Voće-promet" Jablanica su dostavljeni apelantu 28. jula 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Pred Općinskim sudom Jablanica (u daljem tekstu: Općinski sud) vođen je spor između "Voće-prometa" Jablanica i apelanta radi isplate duga. Tužitelj "Voće-promet" Jablanica tražio je da Općinski sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 4.666,00 KM na ime isporučenog brašna. Nakon provedenog postupka Općinski sud je zaključio da tužitelj "Voće-promet" Jablanica nije uspio dokazati da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, te je u skladu s tim donio presudu broj Mals-4/02 od 13. juna 2002. godine, kojom je u cijelosti odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
  • 7.
    Na navedenu presudu "Voće-promet" Jablanica izjavilo je žalbu Kantonalnom sudu. Rješavajući žalbu, Kantonalni sud donio je presudu broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, kojom je preinačio prvostepenu presudu, te je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 4.666,00 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 483,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da iz izjava svjedoka, koje su date u prvostepenom postupku, proizlazi da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, te da je istovareno u njegovom magazinu. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, tj. da prema knjigovodstvenom stanju i ostalim evidencijama sporno brašno nije nikad primljeno. Pri tome je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno član 467. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94), prema kojem je prodavač izvršio obavezu predaje kupcu kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su se stekli uvjeti za preinačenje presude iz člana 355. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99).

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94).

"Član 467.

  • 1.
    Prodavač je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenim ugovorom.
  • 2.
    Prodavač je izvršio obavezu predaje kupcu, u pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se može stvar preuzeti".
  • 9.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 355. stav 1. tač. 3. i 4.

Drugostepeni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu:

  • 3)
    ako je prvostepeni sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda;
  • 4)
    ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je Kantonalni sud, prilikom donošenja drugostepene presude, izveo zaključak da je sporno brašno zaista isporučeno apelantu, na osnovu izjava nekoliko svjedoka kojima se, prema apelantovom mišljenju, nije trebalo vjerovati. Između ostalog, apelant navodi da je protiv I. H., koji je bio jedan od svjedoka u prvostepenom postupku, pokrenut i krivični postupak. U vezi sa navedenim svjedokom, apelant je u dopuni apelacije naveo da je I. H. na glavnom pretresu od 12. aprila 2004. godine, koji je održan povodom optužnice Općinskog tužilaštva Jablanica broj K-5/02, dao bitno drukčiji iskaz od iskaza koji je dao pred Općinskim sudom u Jablanici 19. marta 2002. godine, a koji je Kantonalni sud koristio prilikom donošenja presude koja se pobija apelacijom. Osim toga, apelant naglašava da prijem spornog brašna nije proveden kroz apelantove poslovne knjige. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu, te predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će poništiti presudu Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, te odbiti tužbeni zahtjev "Voće-prometa" Jablanica.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naglašava kako smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Presuda je donesena na temelju saglasnih izjava svjedoka o pitanju nastanka dužničko-povjerilačkih odnosa između apelanta i "Voće-prometa" Jablanica, iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelantu isporučeno sporno brašno.
  • 12.
    "Voće-promet" Jablanica u odgovoru na apelaciju predlaže da se ona odbaci kao nedopustiva, zbog toga što je prima faciae neosnovana, jer apelant u apelaciji koristi iste razloge koje je koristio pred redovnim sudovima. Osim toga, u vezi sa krivičnim postupkom protiv svjedoka I. H., naglašeno je da je to činjenica koja je bila poznata parničnim sudovima, međutim predmetni krivični postupak još nije završen, te se ne može prejudicirati njegov ishod, s obzirom da se svako smatra nevinim za krivično djelo sve dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Pž-113/02 od 29. aprila 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 16. juna 2003. godine, pa proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 20.
    Ukoliko se apelant u apelaciji pozove na jedno od navedena tri pravila, prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba dati odgovore na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu; e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za općim interesom zajednice i zahtjeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Latardis v. Greece od 25. marta 1999. godine).
  • 21.
    Ustavni sud smatra da se apelant nije konkretno pozvao na neko od pravila sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant samo navodi da smatra da je "Š...ĆKantonalni sud iz Mostara donio nezakonitu odluku preinačivši prvostepenu presuduŠ...Ćpovrijedivši apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijuŠ...Ć". Apelant nije naveo niti jednu konkretnu zakonsku odredbu za koju smatra da je prekršena pobijanom presudom Kantonalnog suda, niti je naveo zbog čega smatra da je miješanje u njegovu imovinu nezakonito, već se poziva na to da mu je nezakonitom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu.
  • 22.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 23.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.