Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 221/04, rješavajući apelaciju Federalnog ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-838/02 od 3. novembra 2003. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu broj P-347/01 od 19. marta 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane, podnijelo je, 20. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-838/02 od 3. novembra 2003. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-347/01 od 19. marta 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 2. februara i 2. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 14. februara 2005. godine, a Općinski sud 18. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda od S. B., tužitelja u postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je, 2. marta 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tužitelj je dostavio odgovor na apelaciju 10. marta 2005. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja su, 17. i 22. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Tužitelj je, 12. marta 2001. godine, podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja stjecanja stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Jezero broj 5.
  • 9.
    Općinski sud je Presudom broj P-347/01 od 19. marta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-838/02 od 3. novembra 2003. godine, utvrdio da je tužitelj prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu po osnovu neprekidnog korištenja stana duže od osam godina i da navedena presuda po pravosnažnosti zamjenjuje rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana, te da je apelant dužan tužitelju priznati sva prava i obaveze, koje po osnovu Zakona o stambenim odnosima pripadaju nosiocima stanarskog prava.
  • 10.
    Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je, uvidom u Rješenje Komande garnizona In.br. 459/III od 13. septembra 1991. godine, utvrđeno da je tužitelju predmetni stan dat na korištenje kao službeni stan, te da je navedeno rješenje služilo kao osnova za zaključenje ugovora o zakupu stana sa Vojnom ustanovom nadležnom za upravljanje stambenim fondom JNA. Uvidom u zapisnik o primopredaji predmetnog stana utvrđeno je da se tužitelj navodi kao nosilac stanarskog prava počevši od 19. septembra 1991. godine i da se navodi ime ranijeg nosioca stanarskog prava, iz čega proizlazi da je Vojna ustanova predmetni stan tretirala i kao službeni i kao stan na kojem se moglo steći stanarsko pravo. U obrazloženju se, dalje, navodi da je apelant preuzeo pravo raspolaganja nad stambenim fondom koji je bio u vlasništvu Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu SFRJ, pa tako i nad stanom koji je dat na korištenje tužitelju. Tužitelj je bio pripadnik Armije BiH, ali ne kao lice u stalnoj službi, kao što je bio u JNA, nego kao vojni obveznik. Međutim, kako apelant nije donio nikakvo rješenje o statusu predmetnog stana, ni nakon donošenja Pravilnika o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane i Armije BiH ("Službeni list Armije BiH", broj 2/96), to se tužitelj smatra bespravnim korisnikom predmetnog stana, s obzirom da nije zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana koji je mogao biti zaključen samo na određeno vrijeme kao privremeno rješenje u smislu čl. 9, 10. i 11. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), koji je primjenjivan u vrijeme useljenja tužitelja u predmetni stan, a nije ni zaključio ugovor o korištenju stana. Dalje, da je tužitelj predmetni stan koristio bez pravnog osnova duže od osam godina, do 6. decembra 2000. godine, kada je prestala mogućnost stjecanja stanarskog prava po Zakonu o stambenim odnosima, a u vezi sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da apelant, kao vlasnik i nosilac prava raspolaganja, za sve to vrijeme nije tražio iseljenje tužitelja iz predmetnog stana, niti je donio bilo kakvu odluku o statusu predmetnog stana.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89)

"Član 4.

(1) Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

Š...Ć

  • 3)
    stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje Š...Ć;
  • 4)
    stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje;

Š...Ć.

Član 30.

(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenu stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Š...Ć

(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina."

  • 12.
    Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), koji je stupio na snagu 6. decembra 1997. godine.

"Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravnu osnovu za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

Član 50.

Skupštine kantona će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona."

  • 13.
    Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/02)

"Član X.e

Š...Ć

(2) Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi stjecanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana.

Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je tužitelj, radi ostvarivanja svog prava po osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima tužbu morao podnijeti do 6. decembra 2000. godine, do kada se moglo stjecati stanarsko pravo, a što proizlazi iz odredbi čl. 46. i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe člana X.e Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova. Po mišljenu apelanta, tužitelj, kao lice kojem je stan dodijeljen na korištenje kao službeni, je bio i ostao legalni korisnik predmetnog stana za sve vrijeme postojanja uvjeta za dodjelu na korištenje službenog stana, odnosno do 31. maja 1997. godine, do kada je tužitelj bio pripadnik Armije RBiH. Apelant smatra da odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima ne daje osnovu za stjecanje stanarskog prava, kako to proizlazi iz osporenih presuda. Apelant predlaže da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su razlozi za donošenje Presude broj Gž-838/02 od 3. novembra 2003. godine detaljno obrazloženi u presudi i da bi donošenje drukčije odluke značilo povredu prava tužitelja iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s obzirom da je tužitelj sporni stan koristio kao svoj dom duže od osam godina.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da smatra da u navedenom predmetu nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje osporene presude.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju tužitelj navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, te su njihove odluke zasnovane na zakonu.

VI - Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-838/02 od 3. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2003. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 20. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 23.
      Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 24.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 25.
    Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999.-II, strana 96, tačka 54).
  • 26.
    Apelant je vlasnik i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, te stoga predmetni stan predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, jer su sudovi osporenim presudama utvrdili da je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, čiji je apelant vlasnik odnosno nosilac prava raspolaganja i obavezali apelanta da tužitelju prizna sva prava i obaveze koja po osnovu Zakona o stambenim odnosima pripadaju nosiocima stanarskog prava.
  • 28.
    Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
  • 29.
    Sudovi su u osporenim presudama, primjenom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, utvrdili da je tužitelj predmetni stan koristio bez pravnog osnova duže od osam godina do 6. decembra 2000. godine, kada je prestala mogućnost stjecanja stanarskog prava, te da za sve to vrijeme apelant nije tražio iseljenje tužitelja iz predmetnog stana. Također, sudovi su prilikom utvrđenja da je tužitelj stekao stanarsko pravo prije 6. decembra 2000. godine, imali u vidu relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tako da nisu osnovani apelantovi navodi da su sudovi zanemarili odredbe čl. 46. i 50. navedenog zakona. Također su neosnovani apelantovi navodi da su sudovi morali primijeniti člana X.e Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, odnosno da je tužitelj morao podnijeti tužbu do 6. decembra 2000. godine. Naime, navedena odluka se odnosi na zaštitu prava osoba koje su pokrenule sudske postupke radi stjecanja stanarskog prava do navedenog datuma, a u konkretnom slučaju, tužitelj je pokrenuo sudski postupak radi utvrđenja da je on ranije stekao stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima. Dakle, odluke sudova u konkretnom predmetu imaju deklaracijski karakter jer samo potvrđuju već stečeno stanarsko pravo tužitelja, te ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane. Prema navedenom, osporene presude su donesene na osnovu zakona koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno jasne, kako bi svi zainteresirani subjekti mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa.
  • 30.
    Slijedeće pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti je služi li navedeno miješanje zakonitom cilju u javnom interesu. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom predmetu ogleda u tome da se faktičko stanje legalizira primjenom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, koji davaocu stana na korištenje, u ovom slučaju apelantu, ostavlja mogućnost da u određenom vremenskom periodu preduzme određene pravne radnje u cilju zaštite svojih prava.
  • 31.
    Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
  • 32.
    Sudovi su utvrdili da je tužitelj predmetni stan koristio bez pravnog osnova duže od osam godina do 6. decembra 2000. godine, te da za sve to vrijeme apelant, kao vlasnik i nosilac prava raspolaganja, nije tražio njegovo iseljenje. Ustavni sud smatra da odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, koju su sudovi primijenili prilikom donošenja osporenih presuda, ima za cilj uspostavljanje pravne sigurnosti kako bi se faktičko stanje protekom određenog vremena priznalo kao pravno stanje. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije stavljen pretjeran teret na apelanta, ako se uzme u obzir da apelant duže od osam godina nije preduzimao nikakve radnje u cilju ostvarivanja svoga prava.
  • 33.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 34.
    Nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u navedeno pravo bilo zasnovano na zakonu koji je javno objavljen i čije su odredbe jasne i nedvosmislene, u skladu sa javnim interesom, i nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.