Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 58/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 129/04, rješavajući apelacije Munibe Hadža i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Usvajaju se slijedeće apelacije, podnesene zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine:

AP 129/04 Muniba Hadža; AP 166/04 Fatima Ramić; AP 167/04 Ramiza Mujčić; AP 168/04 Edin Divović; AP 169/04 Magbula Divović; AP 170/04 Đula Begić; AP 171/04 Hasnija Hodžić; AP 172/04 Munira Mehmedović; AP 173/04 Damir Alić; AP 174/04 Hajrija Mehmedović; AP 175/04 Bahrija Mehmedović; AP 176/04 Nezira Alić; AP 177/04 Tifa Hodžić; AP 178/04 Mulija Sejfić; AP 181/04 Džemajil Jusić; AP 182/04 Raska Sejfić; AP 183/04 Samir Suljić; AP 184/04 Tima Mustafić; AP 185/04 Razija Duraković; AP 186/04 Ševala Smajlović; AP 187/04 Redžija Suljić; AP 188/04 Jasminka Alić; AP 189/04 Hasiba Ademović; AP 190/04 Fatima Orić; AP 191/04 Esma Halilović; AP 192/04 Fikreta Mehmedović; AP 193/04 Mevla Alić; AP 194/04 Mirzeta Nuhanović; AP 195/04 Aljo Krdžić; AP 196/04 Ramiza Mehanović; AP 197/04 Admira Jahić; AP 198/04 Sadeta Salihović; AP 199/04 Meho Mujkić; AP 200/04 Alma Ljeljić; AP 201/04 Hatidža Jahić; AP 202/04 Munira Mehmedović; AP 203/04 Šuhra Mehanović; AP 204/04 Alaga Mehanović; AP 205/04 Ehlimana Ibrić; AP 206/04 Ćamka Bajraktarević; AP 208/04 Timka Duraković; AP 209/04 Ajša Muhić; AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u dijelu apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Radoslav Vujović, Radojka Golijanin, Radmila Gloginja, Milena Jovanović, Jovanka Bošković, Dragan Pešić, Milena Sarić, Drago Todorović i Ranko Kovačević; AP 229/04 Vojka Vasiljević; Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (AP 230/04 Dragica Tambur, AP 232/04 Zora Cvijović, AP 233/04 Milojka Trifković, AP 234/04 Gojko Pržulj, AP 235/04 Nada Starčević, AP 236/04 Slavojka Radović, AP 237/04 Zora Miladinović, AP 239/04 Željka Košarac, AP 240/04 Draginja Koprivica, AP 241/04 Radmila Macan, AP 242/04 Petra Muharemović i AP 243/04 Milomir Savić); Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (AP 261/04 Žarko Kovač, AP 262/04 Zoran Kovač, AP 263/04 Goran Kovač, AP 265/04 Rajko Kovač, AP 266/04 Jelka Stevanović, AP 267/04 Nevenka Simić, AP 268/04 Jordanka Krstanović, AP 269/04 Slavojka Stevanović, AP 270/04 Ljubica Đurić, AP 271/04 Arsen Đukić, AP 272/04 Dobrinka Trifković, AP 273/04 Mirjana Mikić i AP 274/04 Spomenka Kovač); AP 425/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u dijelu apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Mićo Gavrić, Živojin Belotić, Željko Milanović, Ljiljana Majstorović i Stevo Radić; AP 570/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor - u dijelu apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Slavica Knežević, Ljubo Njegomirović, Borislav Savić, Nada Matičić, Raduška Dabić, Radojka Zorić, Mirko Žigić, Desa Đurić, Persa Dvorančić, Mirjana Samac, Ostoja Knežević i Vuka Blaž; Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor - apelacije podnesene u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (AP 571/04 Zoran Todorović, AP 572/04 Milenko Aulić, AP 573/04 Ljubica Janjić, AP 574/04 Džemila Marinković, AP 575/04 Marija Hladun, AP 576/04 Milena Sandić, AP 577/04 Anđa Moravac, AP 578/04 Nevenka Dević, AP 579/04 Ana Bukalo, AP 580/04 Živana Mitrović, AP 581/04 Vlado Dostanić, AP 582/04 Miloje Malić, AP 583/04 Grozda Topić, AP 584/04 Dragosava Zarić, AP 585/04 Stana Marčeta, AP 586/04 Vinka Milanović, AP 587/04 Ana Gregus, AP 588/04 Milan Soprenić, AP 589/04 Ivan Stefanišin, AP 590/04 Persa Vučenović, AP 591/04 Jure Mačinković, AP 592/04 Milanka Vasić, AP 593/04 Nedeljka Vukomanović AP 594/04 Živko Kalabić i AP 595/04 Vinka Živković); AP 931/04 Jasminka Baštinac; AP 957/04 Nasiha Kerenović; AP 958/04 Sabina Bijedić; AP 171/05 M.Č.; AP 709/05 Mira Piljić; AP 956/05 Miljana Govedarica; AP 958/05 Milovan Gavrilović; AP 959/05 Snežana Gavrilović; AP 960/05 Rada Jovović; AP 1041/05 M.S.; AP 1044/05 M. D. i AP 1045/05 Zorka Mičević.

Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku, iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatan i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da preko svojih komisija nadležnih za traženje nestalih osoba hitno i bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema ove odluke, apelantima dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica nestalih u toku rata na području Bosne i Hercegovine.

Nalaže se stranama iz člana 15. stav 3. Zakona o nestalim licima ("Službeni glasnik BiH", broj 50/04) da odmah i bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana, obezbijede operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, u smislu člana 64. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    U toku 2004. i 2005. godine, zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Muniba Hadža; Fatima Ramić; Ramiza Mujčić; Edin Divović; Magbula Divović; Đula Begić; Hasnija Hodžić; Munira Mehmedović; Damir Alić, Hajrija Mehmedović; Bahrija Mehmedović; Nezira Alić; Tifa Hodžić; Mulija Sejfić; Džemajil Jusić; Raska Sejfić; Samir Suljić; Tima Mustafić; Razija Duraković; Ševala Smajlović; Redžija Suljić; Jasminka Alić; Hasiba Ademović; Fatima Orić; Esma Halilović; Fikreta Mehmedović; Mevla Alić; Mirzeta Nuhanović; Aljo Krdžić, Ramiza Mehanović; Admira Jahić, Sadeta Salihović; Meho Mujkić; Alma Ljeljić; Hatidža Jahić; Munira Mehmedović; Šuhra Mehanović; Alaga Mehanović; Ehlimana Ibrić, Ćamka Bajraktarević; Timka Duraković; Ajša Muhić; Udruženje porodica nestalih i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (Radoslav Vujović, Radojka Golijanin, Radmila Gloginja, Milena Jovanović, Jovanka Bošković, Dragan Pešić, Milena Sarić, Drago Todorović, i Ranko Kovačević); Vojka Vasiljević; Udruženje članova porodica nestalih i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime članova porodica slijedećih nestalih lica: (Dragica Tambur; Zora Cvijović; Milojka Trifković; Gojko Pržulj; Nada Starčević; Slavojka Radović; Zora Miladinović; Željka Košarac; Draginja Koprivica; Radmila Macan; Petra Muharemović; i Milomir Savić); Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (Žarko Kovač; Zoran Kovač; Goran Kovač; Rajko Kovač; Jelka Stevanović; Nevenka Simić; Jordanka Krstanović; Slavojka Stevanović; Ljubica Đurić; Arsen Đukić; Dobrinka Trifković; Mirjana Mikić; i Spomenka Kovač); Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (Mićo Gavrić, Živojin Belotić, Željko Milanović, Ljiljana Majstorović, i Stevo Radić); Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor - u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (Slavica Knežević, Ljubo Njegomirović, Borislav Savić, Nada Matičić, Raduška Dabić, Radojka Zorić, Mirko Žigić, Desa Đurić, Persa Dvorančić, Mirjana Samac, Ostoja Knežević i Vuka Blaž); Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor - u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: (Zoran Todorović; Milenko Aulić; Ljubica Janjić; Džemila Marinković; Marija Hladun; Milena Sandić; Anđa Moravac; Nevenka Dević; Ana Bukalo; Živana Mitrović; Vlado Dostanić; Miloje Malić; Grozda Topić; Dragosava Zarić; Stana Marčeta; Vinka Milanović; Ana Gregus; Milan Soprenić; Ivan Stefanišin; Persa Vučenović; Jure Mačinković; Milanka Vasić; Nedeljka Vukomanović Živko Kalabić i Vinka Živković); Jasminka Baštinac; Nasiha Kerenović; Sabina Bijedić; M.Č; Mira Piljić; Miljana Govedarica; Nada Starčević; Milovan Gavrilović; Snežana Gavrilović; Rada Jovović; M.S.; M.D. i Zorka Mićević (u daljnjem tekstu: apelanti).

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su 29. aprila 2004. godine, 16. februara, 28. i 29. aprila 2005. godine od Državne komisije za traženje nestalih osoba, Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Federacije BiH, te Vlade Federacije BiH.
  • 3.
    Odgovore na apelacije dostavila je Vlada Republike Srpske 28. maja 2004. godine i 14. marta 2005. godine, te Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice 22. juna i 1. jula 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je određenim apelantima tokom 2004. godine.
  • 5.
    S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 129/04. Spojene su slijedeće apelacije: AP 166/04; AP 167/04; AP 168/04; AP 169/04; AP 170/04; AP 171/04; AP 172/04; AP 173/04; AP 174/04; AP 175/04; AP 176/04; AP 177/04; AP 178/04; AP 181/04; AP 182/04; AP 183/04; AP 184/04; AP 185/04; AP 186/04; AP 187/04; AP 188/04; AP 189/04; AP 190/04; AP 191/04; AP 192/04; AP 193/04; AP 194/04; AP 195/04; AP 196/04; AP 197/04; AP 198/04; AP 199/04; AP 200/04; AP 201/04; AP 202/04; AP 203/04; AP 204/04; AP 205/04; AP 206/04; AP 208/04; AP 209/04; AP 228/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 229/04; AP 230/04; AP 232/04; AP 233/04; AP 234/04; AP 235/04; AP 236/04; AP 237/04AP 239/04; AP 240/04; AP 241/04; AP 242/04; AP 243/04; AP 261/04; AP 262/04; AP 263/04; AP 265/04; AP 266/04; AP 267/04; AP 268/04; AP 269/04; AP 270/04; AP 271/04; AP 272/04; AP 273/04; AP 274/04; AP-425/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 570/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP 571/04; AP 572/04; AP 573/04; AP 574/04; AP 575/04; AP 576/04; AP 577/04; AP 578/04; AP 579/04; AP 580/04; AP 581/04; AP 582/04; AP 583/04; AP 584/04; AP 585/04; AP 586/04; AP 587/04; AP 588/04; AP 589/04; AP 590/04; AP 591/04; AP 592/04; AP 593/04; AP 594/04; AP 595/04; AP 931/04; AP 957/04; AP 958/04; AP 171/05; AP-709/05; AP 956/05; AP 958/05; AP 959/05; AP 960/05; AP 1041/05; AP 1044/05 i AP 1045/05.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

Apelacije koje se odnose na lica nestala u Srebrenici u julu 1995. godine

  • 7.
    Zbog nestanka članova porodice (sinovi, muževi, očevi i braća) u Srebrenici u julu 1995. godine apelacije su podnijeli: Fatima Ramić, Ramiza Mujčić, Edin Divović, Magbula Divović, Đula Begić, Hasnija Hodžić, Munira Mehmedović (registrirane dvije apelacije koje se odnose na različita nestala lica), Damir Alić, Hajrija Mehmedović, Bahrija Mehmedović, Nezira Alić, Tifa Hodžić, Mulija Sejfić, Raska Sejfić, Samir Suljić, Tima Mustafić, Džemajil Jusić, Razija Duraković, Ševala Smajlović, Redžija Suljić, Jasminka Alić, Hasiba Ademović, Fatima Orić, Esma Halilović, Fikreta Mehmedović, Mevla Alić, Mirzeta Nuhanović, Aljo Krdžić, Ramiza Mehanović, Admira Jahić, Meho Mujkić, Alma Ljeljić, Hatidža Jahić, Šuhra Mehanović, Alaga Mehanović, Ehlimana Ibrić, Ćamka Bajraktarević, Timka Duraković i Ajša Muhić.
  • 8.
    Zajedničko za sve apelante jeste da navode kako su članovi njihovih porodica nestali prilikom vojnih djejstava u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, pokušavajući da preko šumskih puteva stignu do Tuzle. Više apelanata je izjavilo da su vidjeli kako im naoružani vojnici odvode članove porodice u nepoznatom pravcu, nakon čega im se gubi svaki trag. Apelanti su, uz apelaciju, priložili potvrde Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Državne komisije za traženje nestalih lica, ili obje potvrde, kojim se potvrđuje da su članovi njihovih porodica evidentirani kao nestala lica, te da je otvoren postupak njihovog traženja. Niko od apelanata nije saznao za sudbinu članova porodice, od njihovog nestanka u julu 1995. godine, pa do danas, osim apelantice Ćamke Bajraktarević, koja je nakon osam godina otkrila gdje se nalaze posmrtni ostaci njenog sina i muža (koji su kasnije sahranjeni u Potočarima), s tim što još uvijek ne zna šta se desilo sa njenim drugim sinom, kojeg su naoružani vojnici odveli prilikom pokušaja izlaska iz Srebrenice.

Apelacije koje se odnose na lica nestala na području: Zvornika, Prijedora i Srebrenice prije jula 1995. godine

  • 9.
    Porodice čiji su članovi (očevi, muževi, sinovi i braća) nestali na području Zvornika, Prijedora i Srebrenice prije jula 1995. godine, podnijeli su apelacije Ustavnom sudu, i to: Muniba Hadža, Sadeta Salihović, Jasminka Baštinac, Nasiha Kerenović i Sabina Bijedić.
  • 10.
    Apelanti ne znaju za sudbinu članova svoje porodice, za koje tvrde da su nestali na navedenim područjima u toku rata u Bosni i Hercegovini. Uz apelacije priložene su potvrde Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Državne komisije za traženje nestalih lica, ili obje potvrde, kojim se potvrđuje da su lica nestala i da je otvoren proces njihovog traženja.

Apelacije koje se odnose na lica nestala na području Sarajeva u toku rata od 1992. do 1995. godine

  • 11.
    Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo podnijeli su apelacije u ime porodica čiji su članovi nestali tokom rata na području Grada Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Apelacije su podnesene u ime slijedećih porodica čiji su članovi nestali: Radoslava Vujovića, Radojke Golijanin, Radmile Gloginja, Milene Jovanović, Jovanke Bošković, Dragana Pešića, Milene Sarić, Drage Todorovića i Ranka Kovačevića.
  • 12.
    Pojedinačne apelacije koje se odnose na nestala lica na području Grada Sarajeva su također podnijeli: Gojko Pržulj, Nada Starčević, Slavojka Radović, Zora Miladinović, Željka Košarac, Draginja Koprivica, Radmila Macan, Petra Muharemović, Milomir Savić, Miljana Govedarica i Mira Piljić.
  • 13.
    Zajedničko za sve apelante je da tvrde da su njihovi članovi porodice nestali na području Grada Sarajeva, tokom rata između 1992. i 1995. godine, te da do sada nisu ništa saznali o njihovoj sudbini. Nekoliko apelanata je navelo da su vidjeli kako su naoružani vojnici odveli u nepoznatom pravcu članove njihovih porodica, nakon čega im se izgubio svaki trag. Apelanti su uz apelacije priložili potvrde Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Ureda za traženje nestalih lica Republike Srpske, ili obje potvrde, iz kojih je vidljivo da su članovi njihovih porodica evidentirani kao nestala lica, te da je otvoren proces njihovog traženja.

Apelacije koje se odnose na lica nestala na području Hadžića, Trnova, Hrasnice, Travnika, Tuzle, Zavidovića, Zenice, Donjeg Vakufa, Bosanskog Petrovca, Ozrena, Dervente, Doboja, Bratunca, Srebrenice, Bihaća, Lukavca, Kladnja, Glamoča, Banovića, Goražda i Ključa

  • 14.
    Povodom nestanka članova porodice na navedenim područjima, tokom rata u Bosni i Hercegovini, apelacije su podnijeli: Milovan Gavrilović, Vojka Vasiljević, Udruženje porodica nestalih i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Dragica Tambur, Zora Cvijović i Milojka Trifković, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Žarko Kovač, Zoran Kovač, Goran Kovač, Rajko Kovač, Jelka Stevanović, Nevenka Simić, Jordanka Krstanović, Slavojka Stevanović, Ljubica Đurić, Arsen Đukić, Dobrinka Trifković, Mirjana Mikić i Spomenka Kovač, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Mićo Gavrić, Živojin Belotić, Željko Milanović, Ljiljana Majstorović i Stevo Radić, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Slavica Knežević, Ljubo Njegomirović, Borislav Savić, Nada Matičić, Raduška Dabić, Radojka Zorić, Mirko Žigić, Desa Đurić, Persa Dvorančić, Mirjana Samac, Ostoja Knežević i Vuka Blaž, Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prnjavor u ime slijedećih članova porodica nestalih lica: Zoran Todorović, Milenko Aulić, Ljubica Janjić, Džemila Marinković, Marija Hladun, Milena Sandić, Anđa Moravac, Nevenka Dević, Ana Bukalo, Živana Mitrović, Vlado Dostanić, Miloje Malić, Grozda Topić, Dragosava Zarić, Stana Marčeta, Vinka Milanović, Ana Gregus, Milan Soprenić, Ivan Stefanišin, Persa Vučenović, Jure Mačinković, Milanka Vasić, Nedeljka Vukomanović, Živko Kalabić i Vinka Živković, te pojedinačne apelacije: M.Č., Milovan Gavrilović, Snežana Gavrilović, Rada Jovović, M.S., M.D. i Zorka Mićević.
  • 15.
    Apelanti tvrde da do danas nemaju nikakvih informacija o sudbini članova porodice nakon njihovog nestanka za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u periodu između 1992. i 1995. godine. Apelanti su priložili uz apelaciju potvrdu Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, ili obje potvrde, kojima se potvrđuje da su članovi njihovih porodica evidentirani kao nestala lica, te da je otvoren proces njihovog traženja.

IV - Relevantni propisi

  • 16.
    Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

"Član V

Strane će obezbijediti informacije preko mehanizama traganja MKCK svim nestalim osobama. Strane će također u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih".

  • 17.
    Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine

Član 33. st. 1. i 3.

Čim to okolnosti dozvole, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje.

Podaci čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke, dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice, Centralnoj agenciji za traženje međunarodnog komiteta Crvenog križa ili nacionalnih društava crvenog križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje".

  • 18.
    Zakon o nestalim licima ("Službeni glasnik BiH", broj 50/04)

"Član 7.

S ciljem unapređenja procesa traženja nestalih lica i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih lica, osniva se Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut), kao nezavisna institucija za traženje nestalih lica u/iz Bosne i Hercegovine.

Suosnivač Instituta može biti i međunarodna organizacija.

Način osnivanja i preuzimanja uloge osnivača i utvrđivanja bliže nadležnosti, načina finansiranja Instituta, u skladu sa ovim i drugim zakonima BiH, regulirat će se Sporazumom o osnivanju koji zaključuju suosnivači.

U skladu sa ovim i drugim važećim zakonom, Institut je pravno lice koje se registrira kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se, u skladu sa ovim zakonom, prenose upravna ovlaštenja za obavljanje poslova u vezi sa procesom, traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava.

Radni odnos zaposlenih u Institutu regulira se u skladu sa važećim zakonom o radu koji se primjenjuje na institucije Bosne i Hercegovine.

Član 15.

U svrhu obezbijeđenja sredstava i realizacije prava članova porodice nestalih lica formira se Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Fond).

Odluku o osnivanju Fonda, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.

Sjedište, način finansiranja, upravljanje, kao i druga pitanja u vezi sa radom Fonda, regulirat će se Sporazumom koji će potpisati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu odluke iz stava 2. ovog člana.

Pored budžeta, prihodi Fonda mogu da budu sredstva iz donacija, poklona, zaviještanja i drugih vidova pomoći od strane domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih lica, što se bliže uređuje Sporazumom iz stava 3. ovog člana."

  • 19.
    Odluka o obrazovanju državne komisije za traženje nestalih osoba ("Službeni list Republike BiH", br. 9/96 i 17/96)

"II

Komisija obavlja sljedeće poslove i zadatke:

  • -
    vodi evidenciju državljana Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RBiH), nestalih usljed ratnih dejstava na teritoriji RBiH i susjednih država odnosno bivših jugoslovenskih Republika;
  • -
    poduzima neposredne aktivnosti na pronalaženju osoba iz prethodne alineje, kao i na utvrđivanje konačne istine o sudbini tih osoba;
  • -
    daje potrebne podatke sa kojima raspolaže nadležnim organima, koji donose odluke o pravima boraca nestalih, zarobljenih i poginulih;
  • -
    na temelju evidencije izdaje odgovarajuće potvrde porodicama nestalih, zarobljenih i poginulih;
  • -
    ostvaruje saradnju sa specijaliziranim agencijama pri UN (UNHCR i dr.), specijalnim izaslanikom Ujedinjenih nacija za ljudska prava na prostorima bivše Jugoslavije, ekspertom Komisije za ljudska prava, IFOR-om, Radnom grupom Međunarodnog komiteta Crvenog križa za traženje nestalih lica, Međunarodnim tribunalom u Hagu i drugim međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjem nestalih, zarobljenih i poginulih osoba."
    • 20.
      Odluka o osnivanju Ureda za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 40/03)

"II stav 1. alineja 1. i 2.

Poslovi i zadaci Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske su:

  • -
    koordinacija svih aktivnosti u vezi sa istraživanjem sudbine nestalih i zarobljenih lica iz Republike Srpske; prikupljanje, obrada i sistematizacija svih informacija koje bi mogle razriješiti sudbinu nestalih i zarobljenih lica;
  • -
    analiziranje i provjera na licu mjesta tačnosti informacija dobijenih od drugih strana i pojedinaca; vođenje evidencije o svim licima koja su bila u logorima u periodu od 1991. do 1995. godine i razmjenama putem Komisije; prikupljanje i obrada informacija o masovnim i pojedinačnim grobnicama i lokacijama gdje se mogu pronaći posmrtni ostaci; priprema, organiziranje i razgovaranje o zarobljenim i nestalim licima sa relevantnim organima vlasti u Federaciji BiH, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori;"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Zajedničko za sve apelacije jeste da apelanti tvrde kako nemaju nikakvih pouzdanih informacija o sudbini članova svojih porodica, od njihovog nestanka pa do danas. Apelanti traže da saznaju istinu o sudbini članova svojih porodica, traže da se utvrdi ko je kriv za njihov nestanak i da se nakon toga krivci primjereno kazne, te traže da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe zbog toga što ne znaju šta se desilo sa članovima njihovih porodica. U apelacijama se poziva na slijedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    Ured Pravnog zastupnika Vlade Republike Srpske je svoj odgovor dostavio u pismima koja je Ustavnom sudu uputio 28. maja 2004. i 14. marta 2005. godine. U odgovoru od 28. maja 2004. godine, Vlada Republike Srpske je dala zapažanja u vezi sa dopustivosti predmetnih apelacija, dok je u odgovoru od 14. marta 2005. godine dala zapažanja u vezi sa dopustivosti i meritumom.
  • 23.
    Pozivajući se na član 15. Poslovnika Ustavnog suda, Vlada Republike Srpske tvrdi da Ustavni sud nema nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije, jer ne postoji ni sud niti drugi organ u Republici Srpskoj koji je donio presudu ili odluku u ovom predmetu.
  • 24.
    Pored toga, Vlada Republike Srpske tvrdi da apelanti moraju konkretno navesti i potkrijepiti apelaciju da bi ona bila dopuštena. U tom pogledu Republika Srpska se poziva na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 10/02 od 4. marta 2004. godine, prema kojoj je apelacija odbačena jer podnosilac nije posebno naveo Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantirana prava i slobode na koje se poziva. Vlada Republike Srpske tvrdi da su predmetne apelacije uopćene prirode i ne navode Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode na koje se pozivaju. Nadalje, Vlada Republike Srpske ističe da neke od apelacija ne sadrže činjenice, te da su apelacije nepotpune i međusobno kontradiktorne.
  • 25.
    Prema mišljenju Vlade Republike Srpske, Ustavni sud nema prima facie nadležnost da odlučuje o ovom predmetu jer su apelacije prvobitno podnesene Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, koji je prestao s radom 31. decembra 2003. godine.
  • 26.
    Vlada Republike Srpske zbog toga tvrdi da prijave ne ispunjavaju uvjete sadržane u Poslovniku Ustavnog suda i članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa apelacionu nadležnost Ustavnog suda u pitanjima sadržanim u Ustavu Bosne i Hercegovine.
  • 27.
    Osim navedenih zapažanja, Vlada Republike Srpska tvrdi da se apelacije u svakom slučaju moraju odbaciti, jer je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u odluci Selimović i drugi (odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH/01/8365), naredio Republici Srpskoj da provede istragu o "događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi podnosioci prijava i svi ostali članovi porodica saznali istinu o sudbini svojih nestalih". Vlada Republike Srpske ističe da je zbog odluke Selimović, Republika Srpska formirala komisiju koja je dobila zadatak da utvrdi cijelu istinu koja se odnosi na događaje u i oko Srebrenice u julu 1995. godine i da svoj izvještaj podnese svim porodicama nestalih lica.
  • 28.
    Što se tiče zapažanja o meritumu, Vlada Republike Srpske naglašava da su Bosna i Hercegovina i njeni entiteti uspostavili postupak za traženje lica čija je sudbina nepoznata, u vezi sa sukobom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema pravilima navedenog postupka, sve strane su dužne dijeliti činjenice i informacije u vezi sa nestalim licima. U konkretnom slučaju, a u vezi sa određenim apelacijama koje su podnijeli članovi porodica nestalih lica, Republika Srpska nije od državne, odnosno Federalne komisije za traženje nestalih lica, dobila zahtjeve za traženje tih lica, te stoga nije bila u mogućnosti provesti istragu o nestanku, te sačiniti odgovarajuću informaciju o tome.
  • 29.
    Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, u odgovoru na apelacije samo navodi da je sačinila Izvještaj o događajima u Srebrenici, te ga dostavila, 16. juna 2004. godine, svom osnivaču, tj. Vladi Republike Srpske.

VI - Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

Iscrpljivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu

  • 33.
    Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, s obzirom da su se apelanti sa zahtjevom za traženje nestalih osoba jedino obratili Međunarodnom komitetu Crvenog križa ili državnoj ili entitetskoj komisiji za traženje nestalih lica.
  • 34.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom Ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnose na predmet, i da ga riješe uz poštivanje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i slobode.
  • 35.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, na primjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev postojanja sudske presude, kao što je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, osim obraćanja sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su dostupni. Značajno je da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i efikasnosti pravnog lijeka.
  • 36.
    Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i efektivni kako bi obezbijedili ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji im stoje na raspolaganju (ibid. stav 67).
  • 37.
    S tim u vezi Ustavni sud napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se mogu obratiti nadležnim organima, zbog toga što nisu dobili informacije o tome kakva je sudbina članova njihovih porodica koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini. Upućivanje apelanata na redovne sudove, po mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakvog rezultata. Naime, obraćanje redovnim sudovima otvorilo bi niz pitanja, na primjer: koji je sud nadležan - s obzirom da se ne zna tačno gdje se nestanak desio, kao i da li je nestala osoba još živa ili ne. Dakle, iako se radi o očitom propustu apelanata o pitanju iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu, zbog toga što apelanti nemaju na raspolaganju efektivno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, zbog čega odluka Ustavnog suda treba da popuni pravnu prazninu koja postoji u ovom slučaju.
  • 38.
    Dovodeći u vezu prethodne stavove sa konkretnim slučajem, Ustavni sud konstatira da su se apelanti obratili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, odnosno državnoj ili jednoj od entitetskih komisija za traženje nestalih lica, od kojih nisu dobili informacije o nestanku članova njihovih porodica. Dakle, apelanti su preduzeli razumne aktivnosti u pogledu traženja članova svojih porodica, obraćajući se organizacijama za traženje nestalih lica. Ustavni sud je prethodno konstatirao da, u slučaju kada postoje posebne okolnosti, nije neophodno zahtijevati od apelanata da prije podnošenja apelacije vode postupke pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da postoje posebne okolnosti koje apelante oslobađaju obaveze vođenja postupka pred redovnim sudovima.
  • 39.
    Posebne okolnosti Ustavni sud vidi u činjenici da je traženje lica, koja su nestala u toku posljednjeg ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, veoma osjetljivo pitanje s obzirom da bi istrage u vezi s tim, u najvećem dijelu, morali voditi organi entiteta na čijoj se teritoriji desio nestanak. Sa druge strane, na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji specijalizirana institucija koja efikasno radi, a čiji je zadatak da nepristrano vrši istrage u vezi sa nestankom lica u toku ratnih dešavanja, a Ustavni sud je prethodno konstatirao da eventualno obraćanje apelanata redovnim sudovima ne bi dalo nikakve rezultate, tj. da apelanti nisu imali na raspolaganju efektivna pravna sredstva za zaštitu svojih ustavnih prava.
  • 40.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije postojao efektivni pravni lijek kojim bi se apelantima garantirala efikasna i nepristrana istraga o nestanku članova njihovih porodica. Stoga, apelante treba osloboditi obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova, te predmetne apelacije u ovom pogledu proglasiti dopustivim.

Nadležnost ratione temporis

  • 41.
    Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis za akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da može preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine tač. 36. i 37. "Službeni glasnik BiH", broj 8/04).
  • 42.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se neko žali počeli prije stupanja na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga, samo zadnji dio može biti predmet žalbenih navoda (vidi Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost o pitanju navoda o povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003, CH/01/8365 i drugi, tačka 169).
  • 43.
    U konkretnom slučaju, apelanti traže da saznaju istinu o sudbini i mjestu gdje se nalaze članovi njihovih porodica. Međutim, do sada apelantima nisu date informacije koje su tražili. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da razmatra ove apelacije u tom pogledu.

Nadležnost ratione materiae

  • 44.
    Da bi bila spojiva ratione materiae s nadležnošću Ustavnog suda, u apelaciji se mora navesti povreda nekog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnim slučajevima, apelanti traže informacije o mjestu gdje se nalaze članovi njihovih porodica, kao i da im se dodijeli kompenzacija zbog toga što do sada nisu saznali za njihovu sudbinu. Osim toga, apelanti traže da se kaže ko je odgovoran za nestanak članova njihovih porodica, kao i da se krivci izvedu pred lice pravde. Apelanti tvrde da su bili podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupanju, da im je uskraćeno pravo na porodični život, pravo na efektivan pravni lijek, te pravo na imovinu.
  • 45.
    Vlada Republike Srpske tvrdi da neki od apelanata nisu posebno naveli odredbe ustavnih prava na koje se pozivaju, te da u nekim apelacijama nisu navedene činjenice koje se odnose na apelaciju. Ustavni sud zapaža da sve apelacije koje se trenutno razmatraju sadrže minimum koji ukazuje na činjenice i povrede ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je, s obzirom na postojanje posebnih okolnosti, u konkretnom slučaju usvojio fleksibilniji pristup u pogledu navođenja ustavnih prava za koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 46.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione materiae da razmatra apelaciju.

Nadležnost ratione personae

  • 47.
    Vlada Republike Srpske navodi da se, s obzirom da ne postoji sudska presuda protiv nje, ne može smatrati stranom u postupku pred Ustavnim sudom i da stoga Ustavni sud nema nadležnost ratione personae da razmatra apelaciju.
  • 48.
    Ustavni sud je već ustanovio da njegova nadležnost ne mora da zavisi od postojanja sudske presude. Međutim, pitanje nadležnosti ratione personae se razlikuje od pravila iscrpljivanja pravnih lijekova. Navodeći da su se apelanti trebali obratiti redovnim sudovima prije podnošenja apelacije, Vlada Republike Srpske tvrdi da, s obzirom da nije bila strana u postupku pred redovnim sudovima, ne može biti ni strana u postupku pred Ustavnim sudom.
  • 49.
    Ustavni sud zapaža da se Republika Srpska obavezala na traženje nestalih lica na njenoj teritoriji u skladu sa članom V Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članom IX Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Republika Srpska je odgovorna za uspjeh procesa traženja nestalih lica, i odgovorna strana da apelantima da informacije koje su tražili u apelacijama pred Ustavnim sudom.
  • 50.
    Ista argumentacija važi i u pogledu Vlade Federacije BiH, međutim, pošto Vlada Federacije BiH nije dostavila odgovor na predmetne apelacije, Ustavni sud nije posebno elaborirao dopustivost dijela apelacija koje su podnesene zbog nestanka lica na području današnje Federacije BiH. Osim toga, Ustavni sud naglašava da se njegova nadležnost o pitanju ratione personae, pored Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske, odnosi i na Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, s obzirom da su nadležne institucije Bosne i Hercegovine, nakon što je prethodno Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, također, preuzele obavezu da porodicama nestalih lica daju informacije o sudbini njihovih članova nestalih u toku ratnih događanja.
  • 51.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije.

VII - Meritum

  • 52.
    Ustavni sud će apelacije prvo razmotriti u pogledu postojanja povrede prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
  • 53.
    Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • b)
    Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."

Član 3. Evropske konvencije glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  • 54.
    Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje koje proizlazi jeste može li se patnja, koja je nametnuta apelantima zbog toga što, od nadležnih vlasti, nisu dobili nikakvu informaciju u pogledu sudbine članova svojih porodica, smatrati nehumanim postupkom. Evropski sud za ljudska prava je u sličnim predmetima presudio da se uskraćivanje informacija članovima porodica, i znanja o njihovim najbližim, može smatrati nehumanim postupanjem koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.
  • 55.
    Relevantna odluka Evropskog suda za ljudska prava, u ovom pitanju, je Kipar protiv Turske (presuda od 10.maja 2001, Izvještaji o presudama i odlukama 2001-IV) koja se odnosi na broj nestalih u turskoj vojnoj intervenciji u sjevernom Kipru, području koje je nakon toga zatvoreno i koje je postalo nedostupno za rodbinu nestalih. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su podnosioci prijava bez sumnje pretrpjeli "najbolniju neizvjesnost i zabrinutost" zbog okolnosti pod kojima su nestali njihovi najbliži (ibid. tačka 155). Evropski sud za ljudska prava je, dalje, razmatrao može li se takva patnja smatrati povredom člana 3. Evropske konvencije, te naglasio:

"Relevantni elementi će uključiti bliskost porodične veze - u tom kontekstu, određena težina će se pripisati vezi roditelj - dijete, posebnim okolnostima veze, stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja, uključenost člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestaloj osobi i načinu na koji su organi vlasti odgovorili na ta pitanja. Sud, dalje, podsjeća da suština takve povrede ne leži toliko u činjenici "nestanka" člana porodice, nego u reakcijama organa vlasti i stavovima o situaciji kada im se to predoči. Posebno u pogledu na ovo posljednje rođaci mogu tvrditi da su direktne žrtve ponašanja organa vlasti (ibid., tačka 156)."

  • 56.
    Iz navedenog proizlazi da Evropski sud za ljudska prava posebnu važnost pripisuje stepenu do kojeg su organi vlasti djelovali u pogledu predmetne situacije. Evropski sud za ljudska prava je zapazio da organi vlasti nisu preduzeli nikakvu istragu u vezi s okolnostima nestanka, te da je nedostatak ikakvih informacija o sudbini najbližih srodnika osudio podnosioce prijava da žive u produženom stanju akutne zabrinutosti, koje nije nestalo protokom vremena. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je, u ovom pogledu, također zapazio da činjenica da rođaci nisu uistinu bili svjedoci zatočenja članova porodice, ili da se organima vlasti tužene strane nisu žalili na takva zatočenja, rođake - podnosioce prijava nije lišila statusa žrtve prema članu 3. Evropske konvencije (ibid. tačka 157). Evropski sud za ljudska prava je, zatim, zaključio da je šutnja organa vlasti tužene strane, u pogledu stvarne zabrinutosti rođaka nestalih osoba, dostigla nivo težine koji se jedino može okarakterizirati kao nehumano postupanje u smislu člana 3. Evropske konvencije, te zaključio da su rođaci nestalih osoba žrtve nastavljene povrede člana 3. Evropske konvencije (ibid. tač. 157-158).
  • 57.
    U predmetu Selimović Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da bliske porodične veze između nestalih osoba i njihovih rođaka, kao i ogromna patnja rođaka zbog nestanka svojih najbližih, predstavljaju "nehumano postupanje" prema članu 3. Evropske konvencije. Dalje je smatrao da nadležne vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi razjasnile sudbinu i mjesto na kojem se nalaze pretpostavljene žrtve, te da nisu provele svrsishodnu istragu, čime su pogoršale situaciju (ibid. tač. 188-189). U skladu s navedenim, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da propust nadležnih vlasti da otkriju mjesto na kojem se nalaze nestale osobe predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije.
  • 58.
    S obzirom na sličnost između činjenica u predmetu Selimović i predmeta koji se u ovom slučaju razmatra pred Ustavnim sudom, Ustavni sud smatra da patnja nametnuta apelantima, usljed uskraćivanja informacija o sudbini članova njihovih porodica nestalih tokom ratnih dejstava, nesumnjivo predstavlja nehumano postupanje koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije. Pridržavajući se kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da između podnosilaca apelacije i nestalih osoba postoji ogromna bliskost, odnosno radi se o najbližim srodnicima (sinovi, muževi, supruge, očevi, majke, braća, sestre). Ustavni sud, kao i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u odluci Selimović (ibid. tačka 185), smatra da činjenica da članovi porodice nisu, u svim slučajevima, bili direktni svjedoci događaja koji je za posljedicu imao nestanak člana porodice, nije lišila članove porodice nestalih lica statusa žrtve.
  • 59.
    Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su se nestanci desili na području Bosne i Hercegovine, te da nakon nestanka nije provedena efikasna istraga o tome iako je od prestanka ratnih dejstava proteklo više od deset godina, niti su nadležne vlasti obavijestile članove porodica nestalih osoba o sudbini njihovih najbližih, Ustavni sud zaključuje da su članovi porodica nestalih lica bili izloženi nehumanom postupanju, koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, za što su odgovorni Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske.
  • 60.
    Osim toga, Ustavni sud naglašava da je od posebne važnosti, za otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije, da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske, kao i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, hitno uspostave i osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima, posebno Institut za nestala lica, Fond za pomoć porodicama nestalih lica i Centralnu evidenciju nestalih lica u Bosni i Hercegovini.
  • 61.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 62.
    Ustavni sud smatra kako član 8. Evropske konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od uplitanja, nego nadležnim organima Bosne i Hercegovine nameće pozitivnu obavezu preduzimanja neophodnih mjera za efikasnu zaštitu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku.
  • 63.
    Dom za ljudska prava priznao je pravo članova porodica nestalih osoba na pristup informacijama o nestalim članovima njihovih porodica. U predmetu Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava je smatrao da informacija o sudbini i mjestu gdje se nalazi član porodice spada u okvir prava na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života, zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Kada takva informacija postoji u posjedu ili pod kontrolom tužene strane, a tužena strana proizvoljno i bez opravdanja odbija da otkrije članu porodice, koji je podnio uredan zahtjev nadležnom organu tužene strane ili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, onda se može smatrati da tužena strana nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura članu porodice pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi predmet broj CH/99/2150 Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 6. maja 2002. godine, tačka 126, kao i predmet broj CH/99/3196, Palić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 9. decembra 2000. godine, tač. 82-84; vidjeti također Odluku Evropskog suda za ljudska prava Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A-160).
  • 64.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su se nestanci desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Republika Srpska) koji, i pored obaveze da ispitaju prijave o nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili, odnosno ni jednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo sa članovima njihovih porodica. Ustavni sud smatra da vlade entiteta u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju, moraju imati određene raspoložive informacije u pogledu prijavljenih nestanaka, koje do sada nisu predočile apelantima. Ta činjenica je dovoljna Ustavnom sudu da zaključi da nadležni organi vlasti entiteta bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da raspoložive i dostupne informacije o nestalim licima prezentiraju apelantima.
  • 65.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena prava apelanata - članova porodica nestalih lica na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, za šta snose odgovornost Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske.

Ostali navodi

  • 66.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.

Pitanje kompenzacije

  • 67.
    Ustavni sud konstatira da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, koji je stupio na snagu 17. novembra 2004. godine. Ovim zakonom su, između ostalog, utvrđeni principi za unapređenje procesa traženja i način ostvarivanja socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih lica, te osnovan Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se prenose poslovi u vezi sa procesom traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava. Istim zakonom je osnovan i Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini, kao i Centralna evidencija nestalih lica u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da je, pored utvrđivanja kršenja navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida njihove satisfakcije, neophodno da nadležna vlast bez odlaganja obezbijedi efikasno funkcioniranje navedenog instituta, fonda i centralne evidencije, radi otklanjanja daljnjih posljedica kršenja ustavnih prava apelanata i omogućavanja ostvarivanja drugih prava koja im po zakonu pripadaju. Ovdje je potrebno naglasiti da je Ustavni sud utvrdio povrede čl. 3. i 8. Evropske konvencije zbog toga što članovi porodica nestalih lica nemaju nikakvih informacija o sudbini članova svojih porodica, te naložio mjere za otklanjanje navedenih povreda ustavnih prava. Što se tiče pitanja kompenzacije koju su tražili apelanti, Ustavni sud smatra da Zakon o nestalim licima predviđa dovoljnu finansijsku potporu za članove porodica nestalih lica. Naime, čl. 11, 12. i 13. navedenog zakona predviđeni su pravo, kriteriji i iznos novčane pomoći za članove porodica nestalih lica, dok je članom 16. predviđen postupak za ostvarivanje prava na novčanu pomoć, koji provodi Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Upravo u cilju realizacije prava na finansijsku pomoć za porodice nestalih lica, koja je predviđena Zakonom o nestalim licima, Ustavni sud je stranama iz člana 15. navedenog zakona naložio da hitno stave u funkciju i osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima u koje spada i Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Stoga Ustavni sud smatra da će, nakon što odgovorne strane stave u funkciju institucije osnovane Zakonom o nestalim licima, članovi porodica nestalih lica imati osiguranu finansijsku potporu, tako da nije potrebno da Ustavni sud donosi i odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti.

VIII - Zaključak

  • 68.
    Činjenica da ni nakon skoro deset godina od prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini nadležne vlasti nisu apelantima dostavile informacije o sudbini članova njihovih porodica, nestalih tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je u odnosu na članove porodica nestalih lica došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na privatan i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije.
  • 69.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 70.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.