Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za rješavanje spora između Općine Stari grad Sarajevo i Kantona Sarajevo, radi povrede prava i nametanja obveza u svezi s primjenom članka 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo, na temelju članka IV. C. 10. (1) e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj dana 5. lipnja 2003. godine, donio je

PRESUDU

Odbija se zahtjev za rješavanje spora Općine Stari grad Sarajevo kao neutemeljen.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo".

Obrazloženje

Općina Stari grad Sarajevo, na temelju članka IV. C. 10. (1) e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnijela je dana 31. 3. 2003. Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje spora protiv Kantona Sarajevo u svezi s primjenom članka 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97).

U zahtjevu je navela da je spor između nje i Kantona Sarajevo nastao kada je taj kanton počeo primjenu članka 16. navedene Odluke Skupštine Kantona Sarajevo koji glasi:

"Dio sredstava po osnovi prikupljene zakupnine za izdani poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi u iznosu od 33% usmjerava se za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, a ostali dio 67% od prikupljene zakupnine koristit će se sukladno odlukama Općinskog vijeća, odnosno općinskog načelnika.

Sredstva od 33% za održavanje zajedničkih dijelova stambeno-poslovne zgrade uplaćuju se Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo".

Podnositeljica zahtjeva smatra da članak 16. osporene odluke Skupštine Kantona Sarajevo nije sukladan članku II. A. 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se svim osobama (pravnim i fizičkim) na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine jamči pravo na imovinu, te ustavnim odredbama prema kojima se u općini ostvaruje lokalna samouprava, usvaja općinski proračun i donose propisi o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno financiranje koje nisu osigurale kantonalona ili federalna vlast. Također se tvrdi da navedeni članak nije sukladan ni odredbama članka 8. točka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i članka 9. stavak 1. točke 4. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97), kojima je propisano da općina u okviru samoupravnog djelokruga upravlja općinskom imovinom.

U zahtjevu se, nadalje, ističe da zbog neustavne i nezakonite odredbe članka 16. osporene odluke, za nju mogu nastupiti štetne posljedice, koje se već ogledaju u nepravomoćnoj presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Ps 3/02 kojom je primjenom spomenutog članka obvezana da plati Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo iznos od 695.790,48 KM za održavanje zajedničkih dijelova stambeno-poslovnih zgrada, čime je povrijeđeno njeno ustavno i zakonsko pravo da u okviru svog samoupravnog djelokruga samostalno raspolaže i upravlja svojom-općinskom imovinom. Predlaže se da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donese presudu, kojom će utvrditi da je člankom 16. osporene Odluke Skupštine Kantona Sarajevo povrijeđeno njeno pravo da upravlja općinskom imovinom, te da ne postoji njena obveza utvrđena tim člankom, kao i da odredi da se otklone nastale posljedice zbog primjene istog članka.

Prijepis zahtjeva za rješavanje spora od 31. 3. 2003. godine je dostavljen Kantonu Sarajevo kao suprotnoj stranci dana 18. 4. 2003. godine radi davanja odgovora, ali on nije dostavio posmeni odgovor na zahtjev.

U ovom ustavno-pravnom sporu održana je javna rasprava dana 4. 6. 2003. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka.

Punomoćnik podnositeljice zahtjeva za rješavanje spora je ostao kod navoda iz zahtjeva koje je dopunio pozivom na odredbe članka 10. stavak 1. točka 7. i članka 60. Statuta Općine Stari grad Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 10/98 i 17/99), kojima je regulirano da općina upravlja općinskom imovinom i da ima odgovarajuće vlastite izvore financiranja, kojima raspolaže slobodno, u okviru svojih ovlasti, te odredbe članka 9. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, kojom su regulirani izvori financiranja lokalnih vlasti i propisano da one sukladno ekonomskoj politici zemlje imaju pravo na odgovarajuće vlastite izvore financiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih ovlasti, naglašavajući da je i tim odredbama suprotan članak 16. Odluke Skupštine Kantona Sarajevo. Konačno je postavio zahtjev da Sud spor riješi donošenjem presude kojom će utvrditi da je člankom 16. Odluke Skupštine Kantona Sarajevo povrijeđeno ustavno pravo Općine Stari grad Sarajevo na neometano uživanje svoje imovine, kao i ustavno pravo Općine i njena autonomija u korištenju i raspolaganju svojom imovinom, a time i mogućnost osiguranja sredstava za ostvarivanje lokalne samouprave; da ne postoji obveza Općine Stari grad Sarajevo da dio sredstava po osnovi prikupljene zakupnine za izdani poslovni prostor u stambeno- poslovnoj zgradi u iznosu od 33% usmjerava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i da ih uplaćuje Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo čiji je osnivač Kanton Sarajevo, te da odredi da se otklone posljedice nastale primjenom članka 16. osporene odluke.

Punomoćnik Kantona Sarajevo na raspravi je dao odgovor na navode pismenog zahtjeva za rješavanje spora podnositeljice zahtjeva i navode njenog punomoćnika istaknute u tijeku rasprave, kojim je osporio utemeljenost njihovih navoda i postavljenog zahtjeva. Istakao je da odredbe članka 16. osporene odluke nisu neustavne, te da protivna stranka u ovom ustavnom sporu nije donositelj te odluke, nego Skupština Kantona Sarajevo, niti je osporenom odlukom dio sredstava od prikupljene zakupnine namijenjen i usmjeren u korist protivne stranke. U svezi s tim je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije protivne stanke u ovom ustavnom sporu i predložio da Sud zahtjev za rješavanje spora odbije kao neutemeljen.

Za rješavanje spora o pravima i dužnostima između stranaka pravno relevantne su odredbe čl. 31., 32. i 34. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), prema kojima pravo podnositelja zahtjeva može biti povrijeđeno aktom ili radnjom suprotne strane ili mu nametnuta određena obveza-dužnost nesuglasno Ustavu, federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu, kantonalnom zakonu ili drugom kantonalnom propisu. Rješavajući spor između strana u postupku, Ustavni sud može utvrditi da je određenim aktom ili radnjom jedne strane povrijeđeno pravo druge strane u sporu, utvrditi postojanje ili nepostojanje određene obveze i odrediti da se otklone nastale posljedice takvog akta ili radnje, a u slučaju da ne utvrdi povredu prava podnositelja zahtjeva ili ne utvrdi nametanje mu obveza-dužnosti, suprotno navedenim propisima, odbiti zahtjev za rješavanje spora.

Odredbama članka 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97), koju je donijela Skupština Kantona Sarajevo, reguliran je odnos između općina na području Kantona Sarajevo kojima pripada pravo raspolaganja na poslovnim zgradama i prostorijama i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo koji se bavi održavanjem stambenih i stambeno-poslovnih zgrada, na taj način što su općine, pa i podnositeljica zahtjeva, obvezane da dio sredstava od prikupljene zakupnine za izdani poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi (ne i zakupnine za izdane poslovne zgrade ili poslovne prostorije koje nisu u sastavu stambeno-poslovne zgrade) u iznosu od 33% usmjeravaju za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uplaćuju Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo, a ne odnos između podnositeljice zahtjeva i Kantona Sarajevo.

U tijeku rasprave između stranaka je postala nesporna činjenica da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proglasio neustavnim odredbe članka 16. osporene Odluke, a pri ocjeni utemeljenosti zahtjeva za rješavanje ustavno-pravnog spora, pitanje ustavnosti tog kantonalnog propisa ne može se rješavati kao prethodno pitanje u predmetnom sporu. Ovo iz razloga što zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti mogu podnijeti samo ovlašteni subjekti iz članka IV.C.10.(2) i (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i amandmana XIV i LXXIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, među koje ne spada podnositeljica zahtjeva. Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti kantonalnog propisa ovlašteni su da podnesu samo premijer ili pak dotični kanton (članak IV. C.10. (2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine).

Podnositeljica zahtjeva nije do zaključenja rasprave dokazala da je aktom ili radnjom suprotne strane povrijeđeno neko njeno pravo. Nepravomoćna presuda Kantonalnog suda kojom je obvezana da plati navedeni iznos, ne može se smatrati aktom protivne stranke u ovom ustavnom sporu kojim je povrijeđeno njeno pravo. Ovo, ne samo zbog toga što ta presuda nije akt Kantona Sarajevo kao suprotne strane, nego i zbog toga što se nepravomoćna presuda može, u odgovarajućem postupku, pobijati pred nadležnim sudom. Navedena nepravomoćna presuda donesena je na temelju članka 16. osporene Odluke, čija ustavnost nije dovedena u pitanje navodima stranaka u postupku. Obveza podnositeljice zahtjeva u odnosu na Kantonalni stambeni fond Sarajevo je tom presudom utvrđena primjenom navedenog članka Odluke kao važećeg kantonalnog propisa, pa podnositeljica zahtjeva neutemeljeno smatra da joj je, suprotno kantonalnom propisu, nametnuta obveza i da Sud treba utvrditi nepostojanje takve njene obveze.

Što se tiče pravilnosti primjene odredbe članka 16. osporene Odluke u nepravomoćnoj presudi Kantonalnog suda u Sarajevu i visine utvrđene obveze podnositeljice zahtjeva, kao i prijedloga za ukidanje presude, ta pitanja ne spadaju u nadležnost Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u smislu odredaba članaka IV. C. 15. (1) i IV. C. 16. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Zbog svega izloženog Sud je odlučio kao u izreci presude.

Ovu presudu donio je Ustavni sud u sastavu: predsjednik Suda mr. Mirko Bošković, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Muamer Herceglija, Miomir Jočić, Domin Malbašić, prof. dr. Nedjeljko Milićević, Kata Senjak i prof. dr. Kasim Trnka, suci Suda.

Broj U-39/02
5. lipnja 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
mr. Mirko Bošković, v. r.