Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. i 23. lipnja 2001. godine, donio

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija gosp. Z.J., iz Banje Luke, kojeg zastupa gosp. M.K. odvjetnik iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 68/99 od 17. kolovoza 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Gosp. Z.J. iz Banje Luke ("apelant"), koga zastupa gosp. M.K., odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 23. listopada 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. Rev.68/99 od 17. kolovoza 1999. godine.

II - Činjenično stanje

  • 2.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 3.
    Na zahtjev gosp. H. H. iz Banje Luke, 28. travnja 1994. godine raskinuta je postojeća zajednica nekretnina upisanih u Zemljišno-knjižni uložak (u daljnjem tekstu: ZK uložak)-5269 K.O. Banja Luka rješenjem Općinskog suda u Banjoj Luci br. R-625/72 od 28. lipnja 1984. godine. Imovina je podijeljena između H. H., koji je bio pravni prednik Z.J., s jedne strane i Š.Dž., koja je bila pravni prednik A.B. i M.B., s druge strane. Umjesto suvlasničkih dijelova u zajedničkoj imovini, H.H. i Š.Dž su postali vlasnici fizički odvojenih dijelova imovine. H.H. je pripalo pravo vlasništva na trosobnom stanu u prizemlju stambene zgrade i na dvorišnom objektu. Š.Dž. je pripalo pravo vlasništva na trosobnom stanu na prvom katu iste zgrade, te pravo vlasništva na drugom dvorišnom objektu.
  • 4.
    Rješenje o razvrgnuću zajednice nekretnina, položeno u zbirku isprava pod broj DN. 1417/86, nije provedeno u zemljišnim knjigama zato što nije ustanovljena zemljišna knjiga etažnog vlasništva.
  • 5.
    U Osnovnom je sudu u Banjoj Luci, 1. travnja 1997. godine, zaključen i ovjeren ugovor o kupoprodaji broj Iov-1514/97 između A.B. i M.B., kao prodavača i S.Ć., kao kupca, o prodaji njihovih suvlasničkih dijelova, i to A.B. sa 1/4, a M.B. sa 1/8, na zgradi koja se nalazi u Banjoj Luci, ul. Milovana Glišića broj 10, što u naravi čini trosoban stan od 80m2 s pravom korištenja K.Č-184/92, kućište i dvorište u površini od 515 m2, upisane u ZK uložak 5269 K.O. Banja Luka (po novom premjeru K.Č. 330 u površini od 542 m2 upisana u PL. 415 K.O. Banja Luka), kao i 3/4 dijela pomoćnog objekta-garaže, izgrađene na narečenoj parceli.
  • 6.
    Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci tražeći da se poništi gore narečani kupoprodajni ugovor.
  • 7.
    Osnovni sud u Banjoj Luci je 22. siječnja 1998. godine donio presudu broj P-2053/97 kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu.
  • 8.
    Na tu presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci apelant je u zakonskom roku izjavio proziv Okružnom sudu u Banjoj Luci.
  • 9.
    Okružni je sud u Banjoj Luci, presudom Gž-586/98, 9. rujna 1998. godine odbio proziv apelanta kao neutemeljen i potvrdio narečenu prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da, između ostaloga, "prema stajalištu sudske prakse, pravo preče kupnje nema suvlasnik koji je ugovorom o diobi stekao pravni naslov za uknjižbu prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade". Pored toga se navodi da je "prema članku 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da se stjecanje prava vlasništva pored uknjižbe u javnu knjigu stječe i na drugi odgovarajući način određen zakonom, a to je u ovom slučaju pohranjivanje rješenja u zbirku isprava", a da je drugim odredbama Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada "regulirano da se prava i obveze utvrđene ugovorom o uzajamnim odnosima etažnih vlasnika odnose i na kasnije stjecatelje zasebnog dijela iste zgrade".
  • 10.
    Vrhovni je sud Republike Srpske, odlučujući o reviziji tužitelja u istoj pravnoj stvari protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-586/98 od 9. rujna 1998. godine, donio presudu kojom se revizija odbija. Ovu je presudu Sud donio na temelju članka 393. preuzetog Zakona o parničnom postupku, kojim je predviđeno da će revizijski sud presudom odbiti reviziju kao neuetemeljenu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

III - Apelacija

  • 11.
    Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine tako što mu pobijenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, a prije toga presudama Osnovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci, nije priznato pravo preče kupnje na predmetnim nekretninama, koje mu pripada po članku 31. Zakona o prometu nekretnina. Po mišljenju apelanta, sudovi koji su odlučivali o predmetu spora pogrešno su zaključili da on nije suvlasnik na predmetnim nekretninama. Jer, rješenje prvostupanjskog suda broj R-625/72 od 28. lipnja 1986. godine, kojim je izvršena podjela prijepornih nekretnina, nije nikada sprovedeno u zemljišnim knjigama, niti u drugim knjigama koje zamjenjuju zemljišne knjige.
  • 12.
    Obzirom da se, prema preuzetom Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se na temelju Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske primjenjuje u Republici Srpskoj, svaka promjena prava vlasništva na nekretninama mora se provesti u zemljišnim knjigama. Punomoćnik apelenta smatra da se on, sve dok se to ne učini, treba smatrati suvlasnikom, kome pripada pravo preče kupnje u obujmu značenja narečenih zakonskih odredbi, što potvrđuje i izvod za zemljišne knjige, gdje se on vodi kao suvlasnik.
  • 13.
    Apelant ističe da izvršeno polaganje isprava radi stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama ne može biti valjan pravi osnov za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva pred sudovima.

IV - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 14.
    Apelant je 23. listopada 2000. podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 68/99 od 17. kolovoza 1999. godine. Od punomoćnika apelanta, odvjetnika Milenka Kepića, zatraženi su dodatni podaci glede ustavnih prava koja smatra povrijeđenim pobijenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, zatim glede blagovremenosti apelacije i iscrpljenosti pravnih lijekova. Punomoćnik je dostavio dopunu apelacije, koju je Ustavni sud primio 11. prosinca 2000. godine.
  • 15.
    Ustavni je sud, također, od Vrhovnog suda Republike Srpske i gđe M.T., odvjetnice A.B., M.B. i S.Ć., zatražio odgovor na apelaciju.
  • 16.
    Odgovor na apelaciju od gđe M.T. Ustavni je sud primio 5. siječnja 2001. godine.
  • 17.
    U svom odgovoru na apelaciju odvjetnica, gospođa M.T., smatra da su pravna mišljenja sudova koji su riješavali predmetni slučaj utemeljena i da je apelacija neutemeljena. Ona je izrazila mišljenje da apelant neutemeljeno traži suvlasničko pravo i da je predmetni oblik vlasništva etažno vlasništvo a ne suvlasništvo. Iz tog razloga, zaključuje da nije došlo do povrede apelanovih imovinskih prava.
  • 18.
    Vrhovni sud Republike Srpske nije dostavio odgovor na apelaciju.

V - Dopustivost

  • 19.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom prijepora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (članak 11. Poslovnika Ustavnog suda).

  • 20.
    Ulažući reviziju Vrhovnom suda Republike Srpske, apalenat je iscrpio sve raspoložive pravne lijekove u okviru značenja članka 11. Poslovnika Suda.
  • 21.
    Iz dokaza koji su priloženi uz apelaciju vidljivo je da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske dostavljena apelantu 24. rujna 2000. godine. Ustavni sud je apelaciju primio 23. listopada 2000. godine, što je u roku predviđenom člankom 11. Poslovnika Suda.
  • 22.
    Apelacija je, zato, dopustiva.

VI - Ustavni je sud odlučio

  • 23.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku ovlast u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelacijska jurisdikcija Suda je stoga ograničena na ustavna pitanja i Sud nije mjerodavan preispitivati jesu li niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 24.
    Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) se izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni je sud, zato, mjerodavan preispitati je li ijedno od prava zaštićenih Konvencijom povrijeđeno u ovom slučaju.
  • 25.
    Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje posjeda. Ovo pravo je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 na Konvenciju, koji glasi:

" Svako fizička ili pravna osoba ima pravo neometano uživati u svojoj imovini. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Predbježne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 26.
    Prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju sadržava tri različita pravila. Prvo pravilo je općeg karaktera i izražava princip mirnog uživanja posjeda. Drugo pravilo je sadržano u drugoj rečenici prvog stavka i obuhvata lišavanje posjeda i podvragava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavku, dopušta ugovornim stranama da kontroliraju uporabu imovine sukladno općem interesu sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebitim u tu svrhu. Međutim, ova tri pravila nisu neovisna u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se bave konkretnim slučajevima miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i ova bi se dva pravila trebala tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi: Europski sud H.R., Allan Jacobsson presuda od 23. listopada 1989., serija A br. 163, stavak 53.).
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da članak 1. Protokola br. 1 štiti postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu da li je apelant nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim člankom.
  • 28.
    Razmatrajući ovo pitanje, nužno je uzeti u obzir odredbe zakona koji je bio na snazi u relevantnom periodu.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju sudovi odbili apelantove zahtjeve i da je apelant u svojoj apelaciji Ustavnom sudu naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zaključivši da on nije suvlasnik na prijepornim nekretninama s A.B. i M.B. u smislu članka 13. stavak 1. preuzetog Zakona o temeljnim svojinsko-pravnim odnosima.
  • 30.
    Ustavni je sud ocijenio da je zajednička imovina podijeljena između apelantovog pravnog prednika i prednika A.B. i M.B. Oni su tako postali vlasnicima odijeljenih dijelova imovine koja je time pretvorena u etažno vlasništvo s 1/1 dijela.
  • 31.
    Apelantov zahtjev za pravom preče kupnje je, zato, neutemeljen.
  • 32.
    U ovim okolnostima, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant nositelj bilo kojeg prava zaštićenog člankom 1. Protokola br. 1 ili da su mu bilo koja takva prava povrijeđena presudama sudova. Sud nije uočio ni postojanje drugih povreda apelantovih ustavnih prava.

Prema članku IV/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.

U 33/00

23. lipnja 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r.