Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla, na temelju članka IV C. 10. (2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 1. listopada 2002. godine, donio je

PRESUDU

Utvrđuje se da Zakon o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona", br. 9/97 i 1/98), nije u neskladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ova presuda objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".

Obrazloženje

Premijer Federacije BiH, na temelju članka IV C. 10. (2) b) Ustava Federacije BiH, podnio je 24. 1. 2002. godine zahtjev, s dopunom zahtjeva od 19. 2. 2002. godine, Ustavnom sudu Federacije BiH za utvrđivanje ustavnosti Zakona o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla.

U zahtjevu premijera Federacije od 24. 1. 2002. godine navodi se da postoji nesuglasnost pojedinih odredbi Zakona o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i to u pogledu osnivatelja kliničkog centra, sastava upravnog odbora, predviđenih sredstava za rad kliničkog centra, procedure izbora direktora i općih akata kliničkog centra.

Dopunom zahtjeva od 19. 2. 2002. godine ukazao je da članak III 3. (3) Ustava Federacije propisuje ovlast federalne vlasti da u oblasti zdravstva utvrđuje politiku i donosi zakone koji se tiču ove oblasti. Pri tome podnositelj zahtjeva ističe da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti rezultat dogovora kantona i federalne vlasti, čime je ispoštovana ustavna odredba iz članka III 3. (3) Ustava o poštovanju ovlasti kantona, o uvažavanju specifičnih situacija u pojedinim kantonima i o potrebnoj fleksibilnosti u provedbi utvrđene politike. Podnositelj tvrdi da je, u skladu s člankom III 3. (2) Ustava, navedeni federalni zakon donesen na temelju dogovora na trajnoj osnovi s kantonima.

Zakon o preuzimanju prava osnivača nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla, smatra podnositelj zahtjeva, nije u skladu s člankom III 3. (3) Ustava Federacije, jer je suprotan utvrđenoj politici u oblasti zdravstva koju je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti utvrdila federalna vlast. Naime, podnositelj smatra da je federalna vlast donošenjem Zakona o zdravstvenoj zaštiti utvrdila politiku u ovoj oblasti.

Kantonalni zakon je, po ocjeni podnositelja, u suprotnosti s člankom III 3. (3) Ustava Federacije jer su, naročito, sljedeća rješenja kantonalnog zakona u suprotnosti s utvrđenom politikom, odnosno federalnim zakonom, i to: što jedan kanton samostalno ne može biti osnivač kliničkog centra; što su sustav i način izbora tijela upravljanja i rukovođenja utvrđeni suprotno federalnom zakonu; jer je drukčije uređeno pitanje temeljnog općeg akta, kao i način financiranja kliničkog centra.

Na temelju izloženog, podnositelj traži da Ustavni sud Federacije BiH utvrdi da Zakon o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla nije u skladu s člankom III 3. (3) Ustava Federacije BiH.

U odgovoru Skupštine Tuzlanskog kantona na zahtjev premijera navodi se da bi zahtjev trebalo odbaciti na temelju članka 26. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), jer Ustavni sud nije ovlašten da odlučuje o neusklađenosti odredaba kantonalnog s federalnim zakonom, kako se navodi u prvobitnom zahtjevu od 24. 1. 2002. godine.

Osim toga, ističe se da bi zahtjev trebalo odbaciti i zbog toga što ne postoje ni druge procesne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, pošto u zahtjevu nisu navedene činjenice i dokazi na kojima se zahtjev temelji.

Ukoliko Sud, ipak, nađe da postoje procesne pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, donositelj osporenog zakona predlaže da se zahtjev odbije kao neutemeljen iz više razloga.

Člankom III 2. Ustava Federacije BiH propisana je zajednička ovlast Federacije i kantona u oblasti zdravstva, a člankom III 3. (2) da se u pogledu ovih ovlasti kanton i federalna vlast dogovaraju na trajnoj osnovi.

Podnositelj zahtjeva nije naveo u čemu se ogleda suprotnost kantonalnog zakona s člankom III 3. (3) Ustava Federacije BiH, odnosno u čemu je suprotnost utvrđenoj federalnoj politici u oblasti zdravstva na području Tuzlanskog kantona.

Praktično, utvrđena politika je provedena u Federaciji BiH, jer već egzistiraju tri klinička centra. Međutim, pri određivanju osnivatelja zdravstvenih ustanova u članku 35. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije se vodilo računa o ustavnoj odredbi da će federalna vlast postupati uzimajući u obzir kantonalne ovlasti, različite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnosti u provedbi, a što je uvjet kod utvrđivanja politike i donošenja zakona (članak III 3. (3) Ustava).

Osim toga, provedba politike u oblasti zdravstva nije jasno definirana nekim aktom, da bi se mogla utvrditi nesuglasnost ovog zakona s tako utvrđenom politikom.

Ukoliko bi se kao utvrđivanje politike u oblasti zdravstva tretiralo donošenje Zakona o zdravstvenoj zaštiti na razini Federacije, onda bi u okvir ove politike spadalo i donošenje odgovarajućih podzakonskih akata. To bi se, prije svega, odnosilo na provođenje članka 37. Zakona prema kojem je trebalo utvrditi mrežu zdravstvene djelatnosti, članka 76. u svezi s određivanjem uvjeta koje moraju ispunjavati klinički centri za dodjelu naziva klinička ustanova, članka 163. u svezi s donošenjem propisa o uvjetima koje moraju ispunjavati kliničke ustanove i članka 170. kojim se propisuje da do utvrđivanja mreže, postojeće zdravstvene ustanove nastavljaju rad u postojećoj mreži.

Na temelju navedenog, suprotna strana smatra da Zakon o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla nije u suprotnosti s Ustavom Federacije, te predlaže da Ustavni sud Federacije BiH odbije zahtjev premijera kao neutemeljen.

Polazeći od izloženog, Sud je zaključio da su u ovom predmetu ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje postupka i za održavanje rasprave. Podnositelj zahtjeva je dopunom zahtjeva od 19. 2. 2002. godine uredio zahtjev u skladu s člankom 36. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95). Sud je ocijenio da ne postoje razlozi za odbacivanje zahtjeva na koje se poziva donositelj osporenog zakona.

Javnoj raspravi održanoj 1. 10. 2002. godine pristupili su punomoćnici Skupštine Tuzlanskog kantona-donositelja osporenog Zakona. Punomoćnik podnositelja zahtjeva pismeno je obavijestio Sud da zbog drugih obveza nije u mogućnosti da nazoči javnoj raspravi. Istim podneskom je saopćio da ostaje kod zahtjeva. Sud je, u skladu s člankom 20. stavak 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH, održao raspravu u odsustvu ponomoćnika podnositelja zahtjeva.

Punomoćnik Skupštine Tuzlanskog kantona ponovio je razloge i osnovu za donošenje kantonalnog zakona. Istakao je da, ni četiri godine nakon donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Federacija nije donijela bitne provedbene akte koji trebaju da reguliraju problematiku u oblasti zdravstva, tako da je pitanje univerzitetskih kliničkih centara na području Federacije (Sarajevo, Tuzla, Mostar), još uvijek otvoreno i nije definiran odnos tih centara prema Federaciji. Predlaže da se zahtjev premijera odbije kao neutemeljen.

U rješavanju ovog ustavno-sudskog spora Sud je pošao od odredbe članka III 2. b) Ustava Federacije BiH prema kojoj je zdravstvo u zajedničkoj ovlasti Federacije BiH i kantona. U pitanjima iz zajedničke ovlasti: "Federalna vlast, ima pravo utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču svake od ovih ovlasti" (članak III 3. (3) in fine Ustava FBiH), a "Kantoni imaju pravo utvrđivati politiku i provoditi zakone koji se tiču svake od ovih ovlasti" (članak III 3. (4) in fine Ustava FBiH).

Na temelju ovih ustavnih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da je Skupština Tuzlansko-podrinjskog kantona imala ustavnu osnovu za donošenje osporenog Zakona, s tim da on bude u funkciji provođenja politike ukoliko je ona, za ovu oblast, utvrđena na razini Federacije BiH.

Ustavni sud je konstatirao da se politika u određenoj oblasti može utvrditi i zakonom.

U postupku je utvrđeno da je Kantonalna skupština osporeni Zakon usvojila znatno prije (15. srpnja 1997. godine) nego što je stupio na snagu federalni Zakon o zdravstvenoj zaštiti (21. prosinca 1997. godine).

Federalni Zakon, kako je propisano njegovim člankom 1., uredio je načela, način organiziranja i provođenja zdravstvene zaštite. Ustavni sud je utvrdio da je ovim Zakonom predviđeno da se drugim aktima (zakonima i drugim propisima) urede brojna pitanja, među kojima su neka od ključnog značaja. Tako je propisana obveza Parlamenta Federacije BiH da utvrdi mrežu zdravstvene djelatnosti (članak 37. st. 1. i 3. Zakona); zatim je propisana obveza donošenja plana zdravstvene zaštite Federacije i kantona (članak 38.); obveza propisivanja uvjeta koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove za dodjelu naziva klinička ustanova (članak 76.); zatim zakona o preventivnom zdravstvenom nadzoru nad izgradnjom objekata (članak 77.) i dr. Zakon izričito propisuje obvezu donošenja 12 razlitičih provedbenih propisa i pravilnika (članak 179.), a do njihovog donošenja ostaju u primjeni važeći propisi na području Federacije. Osim toga, ministar zdravstva je obvezan da u provedbi ovog Zakona donese 14 različitih propisa. Sud je konstatirao da najveći dio ovih propisa, među kojima i onih od ključnog značaja, ni gotovo pet godina od stupanja na snagu Zakona, federalne institucije koje imaju ovlast nisu donijele. Sud je tako utvrdio da je Vlada Federacije BiH, u rujnu 2001. godine utvrdila Prijedlog Zakona o preuzimanju prava i obveza suosnivatelja nad kliničkim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine i uputila ga Parlamentu Federacije BiH. Oba doma Parlamenta Federacije BiH su Prijedlog pretvorili u Nacrt. Do donošenja ove presude ovaj zakon nije usvojen. Time Federacija BiH nije izvršila ni ovu obvezu koja proizilazi iz članka 35. stavak 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

Osim ovoga, pri odlučivanju Ustavni sud je imao u vidu i odredbu članka 170. Zakona prema kojoj: "Do donošenja mreže zdravstvene djelatnosti, postojeće zdravstvene ustanove nastavljaju rad u postojećoj mreži".

Iz navedenih razloga proizilazi da na razini Federacije Bosne i Hercegovine nije u cijelosti utvrđena politika zdravstva, kako je to propisano člankom III 3. (3) Ustava Federacije BiH, zbog čega je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine ocijenio da Zakon o preuzimanju prava osnivatelja nad Javnom zdravstvenom ustanovom Klinički centar Tuzla ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona", br. 9/97 i 1/98) nije u nesuglasnosti s člankom III 3. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa je odlučio kao u dispozitivu ove presude.

Ovu presudu Sud je donio u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Muamer Herceglija, Miomir Jočić, Domin Malbašić, dr. Nedjeljko Miličević, Kata Senjak i dr. Kasim Trnka, suci Suda.

Broj U-2/02
1. listopada 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
mr. Mirko Bošković, s. r.