USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti čl. 3., 7., 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, na osnovu člana IV C. 10. (2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon održane rasprave, na sjednici od 8. januara 2001. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da čl. 3., 7., 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99 i 45/00), nisu u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Ova presuda objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
Jedna trećina poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na osnovu člana IV C. 10. (2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnijela je 14. 8. 2000. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine pod brojem 01-01-409/2000 zahtjev za utvrđivanje ustavnosti čl. 3., 7., 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, kojeg su donijela oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97).
U zahtjevu se navodi da je osporenim odredbama, suprotno članu II A. 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbama Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Prvi protokol), propisano da se i "stara devizna štednja građana" deponovana u bankama i poslovnim jedinicama novčanih institucija na teritoriji Federacije BiH, smatraju potraživanjima građana koja se izmiruju u skladu s ovim zakonom, te da će navedena potraživanja banke, bez pristanka štediše, prenijeti na Jedinstveni račun štediše, koji će se otvoriti po službenoj dužnosti na osnovu matičnog broja građana- nosilaca potraživanja i predstavljati certifikat građanina, koji se mogu koristiti u postupku privatizacije u roku od dvije godine od njihovog upisa na Jedinstveni račun, a po isteku tog roka da se potraživanja gase. Da se na ovaj način ograničava pravo građana da nesmetano uživaju pravo na imovinu, jer se i devizna štednja smatra imovinom, i istom raspolažu svojom voljom, odnosno da po isteku propisanog roka gube pravo na tu imovinu. Stoga se predlaže da Sud utvrdi da su osporene odredbe Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije u suprotnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Postupajući po zahtjevu, za koji je Sud utvrdio da je dopustiv, zahtjev je uz dopis Suda od 20. 9. 2000. godine dostavljen Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da u ostavljenom roku daju odgovor na zahtjev u smislu člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH, ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95). Međutim, niti jedan dom Parlamenta Federacije BiH nije u ostavljenom roku dostavio odgovor.
Raspravi održanoj 8. 1. 2001. godine, pristupio je punomoć- nik podnosioca zahtjeva, dok za drugu stranu-domove Parla- menta Federacije Bosne i Hercegovine, iako su uredno obavješ- teni nitko nije pristupio, pa je Sud u skladu s članom 20. stav 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH održao raspravu u njihovom odsustvu.
Razmatrajući podneseni zahtjev, Sud je konstatovao da je Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, čije su pojedine odredbe osporene, donesen od strane oba doma Parlamenta Federacije i objavljen u "Službenim novinama Federacije", broj 27/97.
Odredbom člana 13. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, propisano je da Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su istaknuti u postupku, jer Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine Sudu nije dana nadležnost da ex officio (po službenoj dužnosti) utvrđuje da li su zakoni i drugi propisi u skladu s Ustavom.
Članom I 1. Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg mirovnog sporazuma) utvrđen je kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine kao države po međunarodnom pravu. Članom III utvrđene su nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine kao i propisano (član III 3.) da sve funkcije i sva ovlaštenja koja nisu izričito ovim ustavom dodijeljena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju njenim entitetima.
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini donio je 22. jula 1998. godine Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini koji je stupio na snagu sljedećeg dana kao privremen ("Službeni glasnik BiH", broj 14/98), a kojeg je konačno usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine 19. jula 1999. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 12/99), u pogledu relevantnih odredbi "stare devizne štednje građana" propisuje da potraživanja prema preduzećima i bankama koja se privatiziraju, smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju (član 4. stav 2.).
Federacija Bosne i Hercegovine, kao jedan od entiteta države Bosne i Hercegovine, u pogledu relevantne materije u ovom predmetu "stare devizne štednje građana", kako je ranije konstatovano, donijela je Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97), kao i Zakon o izmjenama i dopunama ovog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/99 i 45/00).
Ovim zakonom uređuje se utvrđivanje i realizacija potraživanja građana prema Federaciji Bosne i Hercegovine, način i postupak realizacije ovih potraživanja u postupku privatizacije, pa se između ostalih potraživanja građana (član 2.) navodi i potraživanje po osnovu "stare devizne štednje građana".
Osporenim članovima ovog zakona propisuje se što se smatra "starom deviznom štednjom" i koje osobe su nosioci iste (član 3.), da banke ova potraživanja prenose na Jedinstveni račun štediša koji se otvara po službenoj dužnosti na osnovu matičnog broja građana nosilaca potraživanja (član 7.) i da Jedinstveni račun predstavlja certifikat građana (član 11.). Član 18. istog zakona propisao je da se potraživanja s Jedinstvenog računa građana mogu koristiti u postupku privatizacije u roku od dvije godine od njihovog prijenosa na Jedinstveni račun, a po isteku tog roka da se gase.
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine članom II A. 2. (1) k.) i Amandmanom V utvrđeno je da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava.
U Aneksu Ustava Federacije BiH kao instrument za zaštitu ljudskih prava koji ima pravnu snagu ustavne norme sadržana je i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja u članu 1. stav 1. Protokola I propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoga vlasništva i da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Utvrđujući ustavnost čl. 3., 7., 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u procesu privatizacije sa navedenim ustavnim odredbama i članom 1. stav 1. Protokola I Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Sud je utvrdio da odredbe člana 3., 7., 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Ovu presudu donio je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u sastavu: dr. Omer Ibrahimagić, predsjednik Suda, Katarina Mandić, dr. Francois Ernest Robert Rigaux, Abdallah Fikri El-Khani, Bola Adesumbo Ajibola, Milan Bajić, mr. Mirko Bošković i Muamer Herceglija, sudije Suda.
Broj U-10/00
8. januara 2001. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine
dr. Omer Ibrahimagić, s. r.