Aktio

FEDERALNO MINISTARST VO ZDRAVSTVA

O imenovanju komi sije za popis imovine,

1364 Na osnovu čl. 69. i 70. Pravilnika o knjigovodstvu budžeta u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/07), Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela imenovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodioca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09), kao i člana 5. Pravilnika o popisu imovine, potraživanja, obaveza i novčanih sredstava Federalnog ministarstva zdravstva broj 01-34-138/10 od 8. januara 2010. godine, federalni ministar zdravstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA POPIS IMOVINE, POTRAŽIVANJA, OBAVEZA I NOVČANIH SREDSTAVA U 2010. GODINI I. Imenuje se Komisija za popis imovine, potraživanja, obaveza i novčanih sredstava (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu: -SVJETLANA STEFANOVIĆ, predsjednik, -SUAD HEBIBOVIĆ, član, -ALIJA GRABOVICA, član. II. Zadatak Komisije je da izvrši redovan popis imovine, potraživanja, obaveza i novčanih sredstava u blagajni na dan 31.12.2010. godine. III. Komisija će izvršiti popis imovine, kao i popis obaveza, potraživanja i novčanih sredstava Federalnog ministarstva zdravstva. Komisija treba da sačini zbirni izvještaj o izvršenom popisu, sastavi rekapitulaciju popisnih lista, sačini elaborat o izvršenom popisu i da prijedlog federalnom ministru zdravstva o načinu likvidacije eventualnih razlika po popisu, u odnosu na knjigovodstveno stanje. IV. Rok završetka poslova iz tačke III. ovog Rješenja je do 17.01.2011. godine. V. Za obavljeni zadatak predsjedniku i članovima Komisije pripada naknada u skladu sa odredbama Odluke o načinu obrazo - vanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela imenovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodioca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09), o čemu će se donijeti posebno rješenje. VI. Donošenjem ovog Rješenja, prestaje da važi Rješenje broj 01-37-7019/10 od 09.11.2010. godine. VII. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-37-7019-1/10 9. novembra/studenoga 2010. godine Sarajevo Ministar Prim. dr. sci. Safet Omerović, s. r. FEDERALNA UPRAVA ZA INSPEKCIJSKE POSLOVE Na osnovu člana 3. stav 2. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/05), člana 69. Pravilnika o knjigovodstvu Budžeta u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/07), člana 5. Pravilnika o popisu imovine, potraživanja, zaliha i obaveza Federalne uprave za inspekcijske poslove broj 01-05-1944/07 od 29.10.2007. godine i Odluke o godišnjem popisu i osnivanju komisije za popis Federalne uprave za inspekcijske poslove broj 01-49-4048/10 od 1. decembra 2010. godine, direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJA ZA PROVEDBU REDOVNOG GODIŠ NJEG POPISA U 2010. GODINI I. U Centralnu komisiju za popis imenuju se: 1.JAGODA SARIĆ, predsjednik 2.ZAKIR HERGIĆ, član 3.ZLATA IŠERIĆ, član Zadatak Komisije iz tačke I. ovog Rješenja je da koordinira rad popisnih komisija, daje istim uputstva, te da nakon izvršenog popisa svih popisnih komisija sačini kompletan izvještaj sastavljen od svih popisnih komisija. Komisija iz tačke I. ovog Rješenja podnijet će izvještaj direktoru Federalne uprave za inspekcijske poslove o redovnom godišnjem popisu do 15.01.2011. godine. II. U Komisiju za popis stalnih sredstava, sitnog inventara i zaliha materijala imenuju se: 1.ANIS AJDINOVIĆ, predsjednik 2.FIKRET SALIHAGIĆ, član 3.SAFET ŠEJTO, član Rezervni član: NERMANA BRANKOVIĆ III. U Komisiju za popis novčanih sredstava, potraživanja i obaveza imenuju se: 1.AZRA KOSO, predsjednik 2.JADRANKA LEPAN, član 3.NEVZETA KADIĆ, član Rezervni član: ADNAN ADILOVIĆ. IV Zadužuje se Komisija iz tačke II. i III. ovog Rješenja da svoje izvještaje dostave Centralnoj komisiji do 10.01.2011. godine. V. Predsjednici i članovi komisija imaju pravo na naknadu koja će se utvrditi posebnim rješenjem. VI. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-49-4048-1/10 1. decembra/prosinca 2010. godine Sarajevo Direktor Ibrahim Tirak, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA PROGRAMIRAWE RAZVOJA Na osnovu člana 26. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 83/09), Pravilnika o knjigovodstvu budžeta u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/07), i odredbama Pravilnika o inventarisanju, direktor Federalnog zavoda za programiranje razvoja donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA POPIS STALNIH SREDSTAVA, SITNOG INVENTARA, POPISA OBAVEZA, POTRAŽIVANJA I BLAGAJNE SA STANJEM 31.12.2010. GODINE I. U Komisiju za popis stalnih sredstava, sitnog inventara, popisa obaveza, potraživanja i blagajne sa stanjem 31.12.2010. godine imenuju se: 1.RAJKO ŽIVKOVIĆ, predsjednik Komisije 2.AIDA RESIĆ-SALKUNIĆ, član 3.HALLECKER OLGA, član 4.ENES ORMAN, tehničko lice II. Popis novčanih sredstava blagajne komisija će izvršiti sa 31.12.2010. godine, a potraživanja i obaveza do 31.01.2011. godine. III. Komisija je dužna popis stalnih sredstava završiti do 31.12.2010. godine te uskladiti knjigovodstveno sa stvarnim stanjem do 20.01.2011. godine. IV. Komisija je dužna zbirni izvještaj dostaviti do 31.01.2011. godine Službi knjigovodstva zajedno sa svom ostalom doku - menta cijom i popisnim listama. V. Predsjedniku i članovima Komisije za rad utvrdit će se naknada posebnim rješenjem, u skladu sa članom 41. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/10). VI. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-3-170-2/10 15. decembra/prosinca 2010. godine Direktor Ljubiša Đapan, s. r. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERC EGOVINE Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI ODLUKE O PRIVREMENIM MJERAMA ZA RE PRO GRAM KREDITNIH OBAVEZA FI ZIČKIH I PRAVNIH LICA U BANKAMA Član 1. U Odluci o privremenim mjerama za re pro gram kreditnih obaveza fizičkih i pravnih lica u bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/10) u članu 15, riječi: "31.12.2010. godine" zamjenjuju se riječima: "31.12.2011. godine." Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj U.O. 25-5/10 9. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, s. r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i članka 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI ODLUKE O PRIVREMENIM MJERAMA ZA RE PRO GRAM KREDITNIH OBVEZA FI ZIČKIH I PRAVNIH OSOBA U BANKAMA Članak 1. U Odluci o privremenim mjerama za re pro gram kreditnih obveza fizičkih i pravnih osoba u bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/10) u članku 15, riječi: "31.12.2010. godine" zamjenjuju se riječima: "31.12.2011. godine." Članak 2. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj U.O. 25-5/10 9. prosinca 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, v. r. Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O MINIMALNIM STANDARDI MA ZA UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM I KLASIFIKACIJU AKTIVE BANAKA Član 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 54/04 i 68/05), u članu 1. dodaje se novi stav 3. i glasi: "Nadležni organi banke su dužni da, u vezi sa primjenom Međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS) i Međunarod - nih standarda finansijskog izvještavanja (MSFI), kao i propisa iz oblasti računovodstva i reviziji u Federaciji Bosne i Hercegovine, donesu i primjenjuju adekvatne interne metodolo gije za mjerenje umanjenja vrijednosti kredita i ostale finansijske imovine. Minimalni zahtjevi u pogledu interne metodologije banaka utvrđeni su Uputstvom o izmijenjenom načinu formiranja, evidentiranja i izvještajnog iskazivanja rezervi za kreditne gubitke (u daljnjem tekstu: Uputstvo), koje donosi direktor FBA". Član 2. Mijenja se član 2. i glasi: "Stavke aktive banke koje se klasifikuju u smislu ove Odluke čine: 1.u bilansu banke: krediti, depoziti kod banaka, kamate i naknade, vrijednosni papiri koji se drže do dospijeća, vrijednosni papiri koji su raspoloživi za prodaju, učešće banke u kapitalu drugih pravnih lica, stečena finansijska i materijalna aktiva u procesu naplate potraživanja i druga bilansna aktiva, osim bilansne aktive iz stava 2 . ovog člana i 2.u vanbilansu banke: izdate garancije, avali, akcepti mjenica i drugi oblici jemstva, nepokriveni akreditivi, neopozivi odobreni a neiskorišteni krediti i sve druge stavke koje predstavljaju potencijalne obaveze banke. Stavke bilansne aktive banke koje se ne klasifikuju čine: 1.gotovina u blagajni i trezoru, novčana sredstva na računu rezerve kod Centralne banke BiH, zlato i drugi plemeniti metali; 2.sredstva po viđenju i oročena sredstva do mjesec dana na računima banaka koje su prema posljednjem rangiranju koje su izvršili Standard&Poor's ili Fitch-IBCA, rangirani s najmanje BBB- ili koje je izvršio Moody's s najmanje Baa3; 3.materijalna i nematerijalna imovina; 4.stečena finansijska i materijalna aktiva u procesu naplate potraživanja u toku godinu dana od dana sticanja; 5.vlastite (trezorske) dionice; 6.potraživanja za više uplaćene poreske obaveze i 7.vrijednosni papiri namijenjeni trgovanju." Član 3. U članu 14., mijenjaju se tač. 3. i 4. i glase: "3. Postupanje sa kamatnim prihodom na nekvalitetnu aktivu. Ako prilikom klasifikacije stavka aktive prelazi u nekvalitetnu aktivu, za obračunatu a nenaplaćenu kamatu, koja je u prethodnom periodu bila priznata kao kamatni prihod, banka je dužna provesti ispravku vrijednosti nenaplaćenog potraživanja u visini ranije priznatoga kamatnog prihoda. Takvo potraživanje po kamati ostaje iskazano kao bilansna pozicija sve dok se ne naplati ili dok se ne provedu pravne radnje u vezi s prestankom obaveze dužnika, u skladu s zakonskim propisim i internim politikama i procedurama banke. 4. Dalji obračun kamate po nekvalitetnoj aktivi. Zbog postojanja neizvjesnosti naplate kamatnih prihoda koji se obračunavaju na nekvalitetnu aktivu, odgađa se priznavanje tih prihoda do njihove naplate. Potraživanje po osnovu ovih kamata, banka je dužna evidentirati na računima vanbilansne evidencije. Jedini izuzetak od pravila navedenih u tački 3. i u prethodnom stavu ove tačke je ukoliko banka osigura čvrste argumente i dokumentaciju da će ta kamata biti naplaćena u idućem obračunskom periodu. Sve naknadno ostvarene naplate po nekvalitetnoj aktivi, banka je dužna da prvo upotrijebi za naplatu-pokriće glavnice potraživanja, a eventualno preostali iznos za naplatu kamate, izuzev u slučaju ponovo ugovorenog kredita i obaveze dužnika da izmiri dospjele kamate i naknade iz vlastitih sredstava u skladu sa tačkom 7. člana 14. Odluke". U tački 8. mijenja se prva rečenica i glasi: "8. Rezerve za kreditne gubitke (u daljnjem tekstu: RKG) predstavljaju rezerve koje je banka prilikom procjene kvaliteta aktive odnosno klasifikacije stavki aktive, dužna da formira najmanje u skladu sa kriterijama iz ove Odluke, uvažavajući već formirane ispravke vrijednosti bilansne aktive i rezerviranja za gubitke po vanbilansnim stavkama." U tački 9 se u podtački a) iza zagrade dodaje zarez i riječi: " Republike Srpske". U podtač. b) i c) se iza riječi: "Federacije BiH" dodaju riječi: "Republike Srpske". Član 4. U članu 16., stav 2., tačka 5. mijenja se i glasi: "5. Kategorija E gubitak - U ovu kategoriju banka je dužna da klasifikuje stavke aktive koje se smatraju nenaplativim. Klasifikacija u ovu kategoriju ne znači da se ovoj aktivi ne može eventualno naknadno poboljšati kvalitet ili da ne može biti eventualno spašena makar djelomično. Ovakve stavke u osnovi predstavljaju vrlo vjerovatno bezvrijednu (nenaplativu) aktivu, čak ako je njen djelomičan oporavak u budućnosti i moguć. Stavke aktive klasifikovane u ovu kategoriju za koje je provedena ispravka vrijednosti u cjelokupnom iznosu, banka iskazuje u bilansu stanja sve dok se ne provedu pravne radnje u vezi sa prestankom obaveze dužnika, a u skladu sa zakonskim propisima koji uređuju obligacione odnose i internim politikama i procedurama banke. Istovremeno, banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje korisnik kasni sa plaćanjima ili ih odlaže prema banci ili nezavisno od banke prema drugim licima, zvanično ili nezvanično, duže od 270 dana od dana inicijalno ugovorenog roka odnosno ugovorenih rokova, osim u slučaju da banka raspolaže dokazanom realizacijom kolaterala u toku". Član 5. U članu 22. stav 8. mijenja se i glasi: "Obaveza banke da formira i održava ORKG za OKR u procentu 2% za aktivu klasifikovanu u Kategoriju A - Dobra aktiva ne odnosi se na plasmane ili dio plasmana i potencijalnih obaveza banke, koji su obezbijeđeni kolateralom u obliku novčanog depozita kod te iste banke, uz uslov da je ugovorom regulisano da je sve do naplate potraživanja banke ili prestanka potencijalne obaveze banke, novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditni ili garancijski posao". Član 6. Iza člana 22. dodaje se novi član 22.a i glasi: Član 22. a "Banka je dužna da redovno obračunava RKG za procijenjene gubitke koji mogu nastati po osnovu stavki aktive iz člana 2. ove Oduke. Osnovicu za obračun RKG predstavlja bruto knjigovodstvena vrijednost potraživanja. Ispravke vrijednosti bilansne aktive i rezerviranja za gubitke po vanbilansnim stavkama, obračunate primjenom interne metodolo - gije za mjerenje umanjenja vrijednosti kredita i ostale finansijske imovine koja se drži do dospijeća, knjiže se na teret troškova. Ako je iznos RKG obračunat u skladu sa ovom Odlukom veći od zbira iznosa ispravke vrijednosti bilansne aktive i rezerviranja za gubitke po vanbilansnim stavkama i već formiranih RKG, ovu utvrđenu razliku banka je obavezna da tretira kao nedostajuće RKG u skladu sa ovom odlukom i/ili zahtjevom FBA (u daljnjem tekstu: regulatorni zahtjev). Navedeni iznos nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu predstavlja odbitnu stavku od kapitala banke, a u skladu sa članom 10. stav 1. tačka 5. Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka. Ako je iznos ispravki vrijednosti i rezerviranja za gubitke po vanbilansnim stavkama veći od obračunatog iznosa RKG, banka nema obavezu da formira rezerve ze kreditne gubitke. Nadležni organi banke su dužni da prilikom usvajanja godišnjeg obračuna donesu odluku o raspodjeli dobiti za pokriće nedostajućih rezervi po regulatornom zahtjevu, odnosno na teret dobiti, neraspoređene dobiti iz ranijih godina, zadržane dobiti i ostalih rezervi formiranih iz dobiti. U slučaju da navedene pozicije nisu dovoljne za pokriće nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu, nepokriveni iznos nedostajućih RKG se iskazuje kao odbitna stavka od kapitala banke, a u skladu sa članom 10. stav 1. tačka 5. Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka. Sve dok banka ne obezbijedi pokriće nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu, ne može vršiti raspodjelu dobiti u druge svrhe, niti isplatu dividende (osim na prioritetne dionice), ni bilo koje druge isplate iz dobiti, kao ni nagrade ili bonuse članovima organa banke". Član 7. U članu 23. stav 4. iza riječi: "formira PRKG" dodaje se zarez i riječi: " a u skladu sa članom 2. Odluke", a ostatak rečenice se briše. Član 8. U članu 26., stav 1. , tač. 1. i 2. mijenjaju se i glase: "1. da za obračunatu a nenaplaćenu kamatu koja je u prethodnom periodu bila priznata kao kamatni prihod, formira ispravku vrijednosti nenaplaćenog potraživanja u visini ranije priznatoga kamatnog prihoda ; i 2. stavke takve aktive vodi u statusu u kojem se ne obračunava kamata u bilansnoj evidenciji". Član 9. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Agencija će najkasnije u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove Odluke, propisati Uputstvo. Član 10. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31.12.2011. godine. Broj U.O. 25-3/10 9. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, s. r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i članka 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O MINIMALNIM STANDARDI MA ZA UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM I KLASIFICIRANJE AKTIVE BANAKA Članak 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasificiranje aktive banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 54/04 i 68/05), u članku 1. dodaje se novi stavak 3. i glasi: "Nadležni organi banke dužni su da, u vezi s primjenom Međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS) i Međunarod - nih standarda financijskog izvještavanja (MSFI), kao i propisa iz oblasti računovodstva i revizije u Federaciji Bosne i Hercegovine, donesu i primjenjuju adekvatne interne metodologije za mjerenje umanjenja vrijednosti kredita i ostale financijske imovine. Minimalni zahtjevi u pogledu interne metodologije banaka utvrđeni su Naputkom o izmijenjenom načinu formiranja, evidentiranja i izvještajnog iskazivanja rezervi za kreditne gubitke (u daljnjem tekstu: Naputak), koje donosi direktor FBA". Članak 2. Mijenja se članak 2. i glasi: "Stavke aktive banke koje se klasificiraju u smislu ove Odluke čine: 1.u bilanci banke: krediti, depoziti kod banaka, kamate i naknade, vrijednosni papiri koji se drže do dospijeća, vrijednosni papiri koji su raspoloživi za prodaju, učešće banke u kapitalu drugih pravnih osoba, stečena financijska i materijalna aktiva u procesu naplate potraživanja i druga bilančna aktiva, osim bilančne aktive iz stavka 2 . ovog članka i 2.u vanbilanci banke: izdane garancije, avali, akcepti mjenica i drugi oblici jamstva, nepokriveni akreditivi, neopozivi odobreni a neiskorišteni krediti i sve druge stavke koje predstavljaju potencijalne obveze banke. Stavke bilančne aktive banke koje se ne klasificiraju čine: 1.gotovina u blagajni i trezoru, novčana sredstva na računu rezervi kod Centralne banke BiH, zlato i drugi plemeniti metali; 2.sredstva po viđenju i oročena sredstva do mjesec dana na računima banaka koje su prema posljednjem rangiranju koje su izvršili Standard&Poor's ili Fitch-IBCA, rangi rani s najmanje BBB- ili koje je izvršio Moody's s najmanje Baa3; 3.materijalna i nematerijalna imovina; 4.stečena financijska i materijalna aktiva u procesu naplate potraživanja u toku godinu dana od dana stjecanja; 5.vlastite (trezorske) dionice; 6.potraživanja za više uplaćene poreske obveze i 7.vrijednosni papiri namijenjeni trgovanju." Članak 3. U članku 14., mijenjaju se toč. 3. i 4. i glase: "3. Postupanje s kamatnim prihodom na nekvalitetnu aktivu. Ako prilikom klasificiranja stavka aktive prelazi u nekvalitetnu aktivu, za obračunatu a nenaplaćenu kamatu, koja je u prethodnom periodu bila priznata kao kamatni prihod, banka je dužna provesti ispravku vrijednosti nenaplaćenog potraživanja u visini ranije priznatoga kamatnog prihoda. Takvo potraživanje po kamati ostaje iskazano kao bilančna pozicija sve dok se ne naplati ili dok se ne provedu pravne radnje u vezi s prestankom obveze dužnika, sukladno zakonskim propisima i internim politikama i procedurama banke. 4. Dalji obračun kamate po nekvalitetnoj aktivi. Zbog postojanja neizvjesnosti naplate kamatnih prihoda koji se obračunavaju na nekvalitetnu aktivu, odgađa se priznavanje tih prihoda do njihove naplate. Potraživanje temeljem ovih kamata, banka je dužna evidentirati na računima vanbilančne evidencije. Jedini izuzetak od pravila navedenih u točki 3. i u prethodnom stavku ove točke je ukoliko banka osigura čvrste argumente i dokumentaciju da će ta kamata biti naplaćena u idućem obračunskom periodu. Sve naknadno ostvarene naplate po nekvalitetnoj aktivi, banka je dužna prvo upotrijebiti za naplatu-pokriće glavnice potraživanja, a eventualno preostali iznos za naplatu kamate, izuzev u slučaju ponovo ugovorenog kredita i obveze dužnika da izmiri dospjele kamate i naknade iz vlastitih sredstava sukladno točki 7. članka 14. Odluke". U točki 8. mijenja se prva rečenica i glasi: "8. Rezerve za kreditne gubitke (u daljnjem tekstu: RKG) predstavljaju rezerve koje je banka prilikom procjene kvaliteta aktive odnosno klasificiranja stavki aktive, dužna formirati najmanje sukladno kriterijima iz ove Odluke, uvažavajući već formirane ispravke vrijednosti bilančne aktive i rezervi za gubitke po vanbilančnim stavkama." U točki 9 u potočki a) iza zagrade dodaje se zarez i riječi: "Republike Srpske". U potoč. b) i c) iza riječi: "Federacije BiH" dodaju se riječi: "Republike Srpske". Članak 4. U članku 16., stavak 2., točka 5. mijenja se i glasi: "5. Kategorija E gubitak - U ovu kategoriju banka je dužna klasificirati stavke aktive koje se smatraju nenaplativim. Klasificiranje u ovu kategoriju ne znači da se ovoj aktivi ne može eventualno naknadno poboljšati kvaliteta ili da ne može biti eventualno spašena makar djelomično. Ovakve stavke u osnovi predstavljaju vrlo vjerojatno bezvrijednu (nenaplativu) aktivu, čak ako je njen djelomičan oporavak u budućnosti i moguć. Stavke aktive klasificirane u ovu kategoriju za koje je provedena ispravka vrijednosti u cjelokupnom iznosu, banka iskazuje u bilanci stanja sve dok se ne provedu pravne radnje u vezi s prestankom obveze dužnika, a sukladno zakonskim propisima koji uređuju obvezne odnose i internim politikama i procedurama banke. Istovremeno, banka je dužna u ovu kategoriju uključiti sve stavke za koje korisnik kasni s plaćanjima ili ih odlaže prema banci ili neovisno od banke prema drugim osobama, zvanično ili nezvanično, duže od 270 dana od dana inicijalno ugovorenog roka odnosno ugovorenih rokova, osim u slučaju da banka raspolaže dokazanom realizacijom kolaterala u toku". Članak 5. U članku 22. stavak 8. mijenja se i glasi: "Obveza banke da formira i održava ORKG za OKR u postotku 2% za aktivu klasificiranu u Kategoriju A - Dobra aktiva ne odnosi se na plasmane ili dio plasmana i potencijalnih obveza banke, koji su osigurani kolateralom u obliku novčanog depozita kod te iste banke, uz uvjet da je ugovorom regulirano da je sve do naplate potraživanja banke ili prestanka potencijalne obveze banke, novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditni ili garancijski posao". Članak 6. Iza članka 22. dodaje se novi članak 22.a i glasi: Članak 22. a "Banka je dužna redovno obračunavati RKG za procijenjene gubitke koji mogu nastati temeljem stavki aktive iz članka 2. ove Oduke. Osnovicu za obračun RKG predstavlja bruto knjigo- vodstvena vrijednost potraživanja. Ispravke vrijednosti bilančne aktive i rezervi za gubitke po vanbilančnim stavkama, obračunate primjenom interne metodolo - gije za mjerenje umanjenja vrijednosti kredita i ostale financijske imovine koja se drži do dospijeća, knjiže se na teret troškova. Ako je iznos RKG obračunat sukladno ovoj Odluci veći od zbira iznosa ispravke vrijednosti bilančne aktive i rezervi za gubitke po vanbilančnim stavkama i već formiranih RKG, ovu utvrđenu razliku banka je obvezna tretirati kao nedostajuće RKG sukladno ovoj Odluci i/ili zahtjevu FBA (u daljnjem tekstu: regulatorni zahtjev). Navedeni iznos nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu predstavlja odbitnu stavku od kapitala banke, a sukladno članku 10. stavak 1. točka 5. Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka. Ako je iznos ispravka vrijednosti i rezervi za gubitke po vanbilančnim stavkama veći od obračunatog iznosa RKG, banka nema obvezu formirati rezerve za kreditne gubitke. Nadležni organi banke dužni su prilikom usvajanja godišnjeg obračuna donijeti odluku o raspodjeli dobiti za pokriće nedostajućih rezervi po regulatornom zahtjevu, odnosno na teret dobiti, neraspoređene dobiti iz ranijih godina, zadržane dobiti i ostalih rezervi formiranih iz dobiti. U slučaju da navedene pozicije nisu dovoljne za pokriće nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu, nepokriveni iznos nedostajućih RKG iskazuje se kao odbitna stavka od kapitala banke, a sukladno članku 10. stavak 1. točka 5. Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka. Sve dok banka ne osigura pokriće nedostajućih RKG po regulatornom zahtjevu, ne može vršiti raspodjelu dobiti u druge svrhe, niti isplatu dividende (osim na prioritetne dionice), ni bilo koje druge isplate iz dobiti, kao ni nagrade ili bonuse članovima organa banke". Članak 7. U članku 23. stavak 4. iza riječi: "formira PRKG" dodaje se zarez i riječi: " a sukladno članku 2. Odluke", a ostatak rečenice briše se. Članak 8. U članku 26., stavak 1., toč. 1. i 2. mijenjaju se i glase: "1. da za obračunatu a nenaplaćenu kamatu koja je u prethodnom periodu bila priznata kao kamatni prihod, formira ispravku vrijednosti nenaplaćenog potraživanja u visini ranije priznatoga kamatnog prihoda ; i 2. stavke takve aktive vodi u statusu u kojem se ne obračunava kamata u bilančnoj evidenciji". Članak 9. Banka je dužna uskladiti se s odredbama ove Odluke najkasnije do 31. 12. 2011. godine. Agencija će najkasnije u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove Odluke, propisati Naputak. Članak 10. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31.12.2011. godine. Broj U.O. 25-3/10 9. prosinca 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, v. r. Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2010. godine, donosi ODLUKU O DOPUNI ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDI MA ZA UPRAVLJANJE KAPITALOM BANAKA Član 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 18/03, 53/06, 55/07, 81/07 i 6/08) u članu 10. stav 1. iza tačke 4. dodaje se nova tačka 5. i glasi: "5. iznos nedostajućih rezervi za kreditne gubitke po regulatornom zahtjevu." Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31.12.2011. godine. Broj U.O. 25-2/10 9. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, s. r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i članka 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2010. godine, donosi ODLUKU O DOPUNI ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDI MA ZA UPRAVLJANJE KAPITALOM BANAKA Članak 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 18/03, 53/06, 55/07, 81/07 i 6/08) u članku 10. stavak 1. iza točke 4. dodaje se nova točka 5. i glasi: "5. iznos nedostajućih rezervi za kreditne gubitke po regulatornom zahtjevu." Članak 2. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31. 12. 2011. godine. Broj U.O. 25-2/10 9. prosinca 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, v. r. Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O FORMI IZVJEŠTAJA KOJE BANKE DOSTAVLJAJU AGENCIJI ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Odluci o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 18/03, 52/03, 64/03, 6/04, 14/04, 54/04, 5/05, 43/07, 55/07, 81/07, 88/07 i 6/08), u članu 1. mijenjaju se sadržaji slijedećih obrazaca u: "tački 1. obrazac broj 1 (tabela A), tački 2. obrazac broj 2 (tabela B), tački 3. obrazac broj 3 (tabele A, B i H), tački 6. obrazac bilansa stanja banaka i popratni obrazac BS-VB, tački 7. obrazac bilansa uspjeha". Mijenja se u tački 2, obrazac broj 2, (tabela A) novim (tabele A1 i A2)" . Član 2. Obrasci i tabele iz člana 1. ove Odluke nalaze se u prilogu ove Odluke i čine njen sastavni dio. Član 3. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31.12.2011. godine. Broj U.O. 25-4/10 9. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, s. r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i članka 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2010. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O FORMI IZVJEŠTAJA KOJE BANKE DOSTAVLJAJU AGENCIJI ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U Odluci o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 18/03, 52/03, 64/03, 6/04, 14/04, 54/04, 5/05, 43/07, 55/07, 81/07, 88/07 i 6/08), u članku 1. mijenjaju se sadržaji slijedećih obrazaca u: "točki 1. obrazac broj 1 (tabela A), točki 2. obrazac broj 2 (tabela B), točki 3. obrazac broj 3 (tabele A, B i H), točki 6. obrazac bilance stanja banaka i popratni obrazac BS-VB, točki 7. obrazac bilance uspjeha". Mijenja se u točki 2, obrazac broj 2, (tabela A) novim (tabele A1 i A2)". Članak 2. Obrasci i tabele iz članka 1. ove Odluke nalaze se u prilogu ove Odluke i čine njen sastavni dio. Članak 3. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se počevši od 31. 12. 2011. godine. Broj U.O. 25-4/10 9. prosinca 2010. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sci. Haris Ihtijarević, v. r. JU CENTAR ZA EDUKACIJU SUDIJA/ SUDACA I TUŽILACA/TUŽITEQA U FEDERACIJI BiH Na osnovu člana 25. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 83/09) i člana 8. Pravilnika o popisu imovine, potraživanja i obaveza Centra za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji BiH (broj 05-05-06UO/06 od 22. februara 2006. godine), direktor Centra donosi ODLUKU O VRŠENJU POPISA I IMENOVANJU KOMISI JE ZA POPIS I. Izvršit će se redovan popis sredstava, potraživanja i obaveza Centra za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31.12.2010. godine, i to: –popis nematerijalnih stalnih sredstava, materijalnih stalnih sredstava i novčanih sredstava; –popis sitnog inventara i auto-guma; –popis potraživanja i obaveza. II. Imenuje se Komisija za popis u slijedećem sastavu: –NEDŽAD BRLJEVAC - predsjednik –TANJA BJELJAC - član –AMIR TELAREVIĆ - član III. Popis će se obaviti u periodu od 31.12.2010. godine do 20.01.2011. godine. Komisija je dužna najkasnije do 31.01.2011. godine direkto - ru Centra i Odsjeku za finansijske poslove dostaviti Izvještaj o izvršenom popisu zajedno sa inventurnim listama. IV. Predsjedniku i članovima Komisije pripada pravo na naknadu za obavljene poslove. Visina naknade iz stava 1. ove tačke utvrdit će se posebnim rješenjima. V. Odluka stu pa na snagu danom donošenja. Broj 01-14-1153-01/10 3. decembra/prosinca 2010. godine Sarajevo Direktor mr. sci. Šahbaz Džihanović, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 112/08, rješavajući apelaciju Gojka Srdića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Srdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gojko Srdić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kog zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, 23. januara 2008. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 18. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, na osnovu člana 401 stav 3 Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daqnjem tekstu: ZKP), stavio u cijelosti van snage pravosnažnu presudu tog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, te apelanta kao prvooptuženog i Žeqka Grbića kao drugooptuženog (u daqnjem tekstu: drugooptuženi) proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 2 preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 6a stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daqnjem tekstu: KZSFRJ). Na osnovu navedenih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 4, 5, 33 i 41 preuzetog KZSFRJ, apelant i drugooptuženi su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina. U kazne im je, na osnovu člana 50 preuzetog KZSFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. vrijeme od 27. jula 2007. godine pa nadalje. Istom presudom, na osnovu člana 101 stav 2 ZKP, porodica poginulog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant i drugooptuženi su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka. 7. U obrazloženju presude je navedeno da su Presudom Kantonalnog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, koja je bila potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-55/02 od 20. februara 2002. godine, obojica optuženih proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171 stav 2 tačka 4 KZRBiH, te je svaki optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po trinaest godina. Dalje je istaknuto da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-77/03 od 10. juna 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 24. juna 2003. godine, dozvoljeno ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv apelanta, a Rješenjem istog suda broj Kv-97/03 od 3. septembra 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 16. septembra 2003. godine, dozvoljeno je ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv drugooptuženog. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 Ponavljanje pravosnažno okončanog postupka dozvoljeno je zbog toga što je optuženim u toku ranije vođenog postupka suđeno u odsustvu. 8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u toku ponovljenog krivičnog postupka utvrđeno da su apelant i drugooptuženi 22. septembra 1992. godine u Bosanskom Petrovcu, zajedno sa nepoznatim licem, kao pripadnici tadašnje Vojske bosanskih Srba (kasnije Vojska Republike Srpske), uniformisani i naoružani automatskim puškama, pucali u Saliha Ibrašimovića u namjeri da ga liše života zbog nacionalne mržnje, te mu tako nanijeli povrede od kojih je oštećeni ubrzo umro. 9. Kantonalni sud je obrazložio da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka apelantove odbrane, zatim je sproveo djelimičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, na okolnosti odvijawa događaja i ubistva oštećenog. Takođe je izvršio uvid u foto-dokumentaciju i skicu lica mjesta sa navedene djelimične rekonstrukcije događaja, zatim je uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, pročitao dokaze ranije izvedenog medicinskog vještačewa i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Esada Kartala ocjenjujući da je u svom iskazu bio dosljedan, izričit i ubjedqiv. Takođe, prilikom vršewa rekonstrukcije događaja na licu mjesta, koja je obavljena s ciljem provjere vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i vjerodostojnosti iskaza drugih očevidaca događaja, navedeni svjedok je vizuelno i detaqno pokazao, kako položaje i kretanje optuženih, položaj i kretanje trećeg muškarca iz navedene grupe, tako i položaj i kretanje oštećenog. Navedenom rekonstrukcijom događaja, prema ocjeni Kantonalnog suda, pouzdano je dokazano da je svjedok Esad Kartal predmetni događaj, optužene i oštećenog mogao jasno da vidi sa mjesta i pozicije sa koje je on posmatrao kritični događaj, odnosno izloženi su pouzdani pokazateqi da su ovom svjedoku poznate činjenice u vezi sa ubistvom oštećenog. 10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, takođe, naveo da analizom i ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan i siguran način utvrditi da li su obojica optuženih prilikom ubistva oštećenog rafalno pucali iz automatske puške u oštećenog, te ga na taj način lišili života, ili je pak to učinio samo jedan od wih dvojice. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je iz iskaza svjedoka Esada Kartala sasvim pouzdano utvrđeno da su obojica optuženih držali automatske puške uperene prema oštećenom u trenutku njegovog lišewa života i u trenutku ispaqivawa smrtonosnog rafala prema oštećenom, te da je u datoj situaciji potpuno irelevantno da li su tom prilikom obojica optuženih pucali u oštećenog i na taj način ga lišili života, ili je to učinio samo jedan od wih dvojice. Naime, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz cjelokupnog ponašawa optuženih u kritičnom događaju, a posebno u momentu ispaqivawa smrtonosnog rafala, proizilazi da je očigledno da su obojica optuženih upravo htjeli izvršenje krivičnog djela ubistva oštećenog. Kantonalni sud je istakao da na ovakav zakqučak ukazuju prethodno ponašanje optuženih prije počinjenog ubistva (jer su optuženi zajednički sačekali oštećenog neposredno ispred njegove kuće dok ga je prethodno već ranio treći nepoznati vojnik), zatim ponašanje optuženih u samom trenutku ubistva oštećenog, jer je svaki optuženi u trenutku ubistva držao u njega uperenu automatsku pušku, a da prilikom ispaqivawa rafala niti jedan od optuženih nije preduzeo niti jednu radnju koja bi bila usmjerena na sprečavanje pucawa u oštećenog. Takođe, na zakqučak da su optuženi htjeli izvršenje predmetnog krivičnog djela ukazuje i ponašanje optuženih poslije počinjenog ubistva kada su optuženi podigli svoje automatske puške i potom pucali u zrak, zatim se zajednički udaqili sa lica mjesta, a da tom prilikom ni jedan od wih nije prilazio mjestu na koje je pao oštećeni, niti mu pokušao ukazati pomoć i spasiti mu život. Iz ovakvog ponašawa i djelovawa optuženih u inkriminisanom događaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizilazi nepobitan zakqučak da su optuženi u tom događaju imali svojstvo i sta tus saizvršioca, u smislu odredbe člana 22 KZSFRJ, pa su oni podjednako odgovorni za krivično djelo za koje su optuženi i za koje ih je sud proglasio krivim. 11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine djelimično uvažio žalbe apelanta i drugooptuženog i uz primjenu čl. 42 tačka 1 i 43 stav 1 tačka 1 KZSFRJ preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i drugooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je narušen princip kontradiktornosti time što je prvostepeni sud odbio da se na okolnosti njegove odbrane izvede dokaz suočewa saslušanih svjedoka u vezi sa wihovim razgovorom koji se odnosio na okolnosti predmetnog ubistva. Vrhovni sud se povodom ovih žalbenih navoda pozvao na član 227 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daqnjem tekstu: ZKP), kojim je, između ostalog, propisano da se svjedoci mogu suočiti ako se wihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Vrhovni sud je zakqučio da je, iz tako koncipirane zakonske odredbe koja propisuje da se svjedoci "mogu" suočiti, jasno da obavljanje ove procesne radnje nije obligatorno već fakultativno i zavisi od toga da li se iskazi svjedoka slažu u pogledu važnih činjenica. Pri tome, kako je naveo Vrhovni sud, sa materijalnopravnog aspekta važne su one činjenice koje se odnose na postojanje ili nepostojanje bitnih obilježja krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da procesna radwa suočewa svjedoka nije obavezna, te je zakqučio da je prvostepeni sud imao određenu diskreciju povodom ovog pitawa. 13. Takođe, Vrhovni sud je naglasio, imajući u vidu obrazloženje prvostepene presude, da su apelant i njegova braniteqka na glavnom pretresu imali pravo ispitivawa navedenih svjedoka, ukqučujući i postavljanje pitawa na one iste okolnosti o kojima bi se mogli izjašwavati prilikom suočewa. Vrhovni sud je zakqučio da okolnosti na koje je predloženo suočenje svjedoka nisu bile važne jer su se odnosile na razgovore saslušanih svjedoka, nakon što su bili saslušani pred prvostepenim sudom. Vrhovni sud je apelantovu žalbu u navedenom pogledu ocijenio neprihvatqivom zakqučujući da odbijanjem takvog prijedloga nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 14. U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ocijenio niz dokaza, te se bavio činjenicama koje imaju značenje indicija i dokaznih činjenica, na osnovu kojih je utvrđivao da li odlučne činjenice postoje ili ne postoje. Vrhovni sud je ocijenio da u iskazima svjedoka koji su prihvaćeni kao vjerodostojni nema ništa indikativno i problematično, te da su apelantovi žalbeni navodi iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa neprihvatqivi. Prvostepeni sud se, takođe, kako je dalje zakqučio Vrhovni sud, vrlo detaqno bavio spornim pitawima u obrazloženju osporene presude, te je naveo potrebne razloge koji upućuju na činjenične zakqučke da su apelant i drugooptuženi kao saizvršioci lišili života oštećenog. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer za takav zakqučak nije bilo dovoqno dokaza. Apelant je naveo da sud za svoje zakqučke o njegovoj krivici nije dao logična i ubjedqiva obrazložewa. U tom smislu, apelant je ukazao na to da se presuda Vrhovnog suda poziva na iskaze svjedoka Esada Kartala, Mejre Ibrašimović, Taiba Ibrašimovća i Safete Kartal, te navodi da u prvostepenoj presudi nije poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrašimović koja je, prema apelantovom mišljenju, uistinu jedina očevidac događaja: "Š...Ć ovo iz razloga što opis lica koje je ubilo njenog supruga ne odgovara svjedočenju Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića, pa bi wih trebalo diskvalificirati kao svjedoke Š...Ć". Prema apelantovom mišljenju, ovakvo ponašanje drugostepenog i prvostepenog suda upućuje na wihovu pristrasnost u postupku odlučivanju. Apelant je naveo da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu Esada Kartala koji je tokom postupka imao više različitih verzija predmetnog događaja, koje se razlikuju u veoma važnim okolnostima, a sud nije poklonio vjeru ni jednom svjedoku odbrane. Dalje je navedeno da redovni sudovi nisu u obrazloženju presuda opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te da je: "Š...Ć prekršen princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer upravo naprijed izloženo govori o proizvoqnosti u odlučivanju, iako i najmawa sumwa u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog". 16. Apelant smatra da je narušen i princip kontradiktornosti jer je: "Š...Ć prvostepeni sud odbio suočiti Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića sa Milom Vržina u vezi izjašnjenja po izlasku iz Kantonalnog suda u Bihaću nakon što je odgođen glavni pretres i nakon što su svjedoci u sudnici vidjeli optužene, kao i u vezi sa izjašnjenjem i ponašanjem u kafiću 'Bondeo' u Bihaću nakon toga, a na okolnost da su optuženi izvršioci predmetnog ubistva". 17. U odnosu na član 5 Evropske konvencije, apelant je naveo da je: "Š...Ć pretpostavka u korist slobode naglašena imperativnim zahtjevom člana 5. Evropske konvencije, kojim se osigurava da pojedinac ne može biti lišen slobode duže nego što je neophodno i da je, ako gubitak slobode nije opravdan, može odmah povratiti". S tim u vezi, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi kršenje člana 6 Evropske konvencije i da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a apelantu omogući da se brani sa slobode, uz primjenu drugih mjera obezbjeđewa prisustva, u skladu sa članom 5 Evropske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ostao pri svojim navodima iznesenim u drugostepenoj presudi. Istakao je da je apelant gotovo sve prigovore iz apelacije iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim, sem u odnosu na odluku o kazni. Vrhovni sud je ukazao na to da se navodi iz drugostepene presude koji prethode dijelu citirane rečenice (koja je navedena u apelaciji) odnose na sporna pitawa u vezi sa identitetom učinioca predmetnog krivičnog djela, dakle, ne na sve relevantne činjenice i okolnosti. Vrhovni sud je, takođe, naveo da se zakqučci u osporenim odlukama zasnivaju na ocjeni dokaza u wihovoj međusobnoj povezanosti, a ne samo na iskazu Mejre Ibrišimović kao samostalnom dokazu koji je u obrazloženju prvostepene presude ocijenjen posebno i u vezi sa ostalim dokazima, a sve u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza. Sem toga, Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji netačno tvrdi da u prvostepenoj presudi nije uopšte poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrišimović. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je u obrazloženju prvostepene presude, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud nije mogao da prihvati "kao istinit i tačan dio iskaza svjedokinje Mejre Ibrišimović", što znači da nije prihvaćen jedan dio njenog iskaza, a ne da nije prihvaćen njen iskaz kao cjelina, kako to u apelaciji želi da se predstavi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da princip in dubio pro reo podrazumijeva obavezu da se izvrši savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i to da se iznese ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, pa da se konačno na osnovu svega toga izvede zakqučak o dokazanosti ili nedokazanosti pravno relevantnih činjenica, što je učinjeno i obrazloženo u konkretnom slučaju. Naime, samo pod uslovom da je u konkretnom krivičnom postupku nakon navedenih ocjena ostala sumwa u pogledu postojawa odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena krivičnog zakonodavstva, tek tada bi se te sumnje rješavale onako kako se to sugeriše u apelaciji. 19. Kantonalno tužilaštvo je osporilo navode apelacije smatrajući da su redovni sudovi u konkretnom predmetu poštovali sve zahtjeve iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe, Kantonalno tužilaštvo je naglasilo da se u apelaciji ne navodi u čemu se sastoji navodna povreda člana 5 Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 20. Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91) u relevantnom dijelu glasi: Član 36 stav 2 (2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kazniće se: 1) ko drugog liši života na svirep ili podmukao način; 2) ko drugog liši života i pri tome sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica; 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju; Š...Ć 21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog KZSFRJ ("Službeni list RBiH" broj 11/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 6a (1) Za krivično djelo ubistva (član 36 stav 2 KZRBiH) kazniće se i lice koje drugog liši života iz nacionalne netrpeqivosti. 22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: Član 3 Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivwa. Š...Ć Član 13 (1) Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašwih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažwom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumwičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist Š...Ć. Član 14 Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašwih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Član 227 stav 3 (3) Svjedoci se mogu suočiti ako se wihovi iskazi na slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se wihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i wihov odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka. Član 342 stav 2 Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 351 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Član 358 stav 2 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremawa glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošewa presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine apelant je primio 5. decembra 2007. godine a apelaciju je podnio 8. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 29. Član 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoke optužbe. Š...Ć 30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 31. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, da osporene odluke nisu obrazložene na ubjedqiv način, da nisu poštovani princip kontradiktornosti i princip in dubio pro reo. 32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da, sem svojih navoda u vezi sa pristrasnošću redovnih sudova zbog prihvatawa određenih iskaza svjedoka kao vjerodostojnih a odbijawa drugih iskaza kao nevjerodostojnih, apelant nije dao bilo kakve argumente koji bi mogli voditi sumwi u nepristrasnost sudova u predmetnom postupku. Ovakvi apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način ne dovode u pitanje subjektivnu ili objektivnu pretpostavku o nepristrasnosti suda i u suštini se svode na nezadovoqstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i zakqučcima sudova u vezi s tim. Sem toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće sudija prvostepenog ili drugostepenog suda, a što u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kog strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti tokom krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom. 35. U vezi sa apelantovim navodima da u toku postupka nije poštovan princip kontradiktornosti zbog toga što su sudovi odbili suočenje svjedoka nakon što su saslušani na glavnoj raspravi, što bi, prema apelantovom mišljenju, doprinijelo rasvjetljavanju činjeničnog stawa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. Prema navedenom principu, svaka stranka mora da ima razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uslovima koji je neće dovesti u nepovoqniji položaj u odnosu na drugu stranu (naročit značaj u krivičnom postupku). I u građanskom i u krivičnom postupku mora da postoji isti pristup spisima i drugim dokumentima, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (Mantovanelli vs. Francuske). Dokazi moraju biti izvedeni pred sudom, ali odbijanje suda da izvede neki predloženi dokaz ne vodi neophodno do kršewa ovog prava (Ankerl vs. Švajcarske). Kontradiktornost postupka znači da stranke budu upoznate i mogu davati komentare na sve dokaze ili navode druge strane (Feldbrugge vs. Holandije), što se poklapa sa garancijama iz člana 6 stav 3 Evropske konvencije. 36. Dalje, prema članu 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, optuženom treba biti omogućeno "da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe". Međutim, princip kontradiktornosti i princip prava na pravično saslušanje neće biti narušeni ako nije izvršeno suočenje svjedoka s obzirom na druge činjenice i dokaze. Uskraćivanje suočewa svjedoka koje predlaže odbrana optuženog ne može se per se tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u krivičnopravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani još u prvostepenom postupku omogućeno i predlaganje saslušawa svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, a samo suočenje nije bilo jedini dokaz u toku krivičnog postupka. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalifikovati izjave tih svjedoka, te da li će izvršiti predloženo suočenje svjedoka ocjenjujući da li se radi o važnim činjenicama, stvar je slobodne procjene suda. Ustavni sud uočava da je i Vrhovni sud ukazao na to da sud uživa, u skladu sa zakonom, određeno diskreciono pravo u vezi sa ocjewivanjem potrebe za suočenjem svjedoka, te da je zakqučak prvostepenog suda u vezi s tim pitanjem ocijenio ispravnim, ukazujući na to da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da okolnosti na koje je predloženo suočenje nisu bile od bitnog značaja s obzirom na ostale utvrđene činjenice. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom, da je mogao ispitivati i predlagati sve izvedene dokaze ravnopravno sa optužbom, te da su sudovi dali ocjenu protivrječnih dokaza i obrazložili svoje stavove, pa se u odnosu na to ne može govoriti o bilo kakvoj proizvoqnosti ili postupanju na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da je odbijanjem suočewa svjedoka u konkretnom slučaju prekršen princip kontradiktornosti iz člana 6 stav 1 u vezi sa članom 6 stav 3d) Evropske konvencije. 37. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, iz osporenih presuda je neupitno da su redovni sudovi izveli predložene dokaze, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i ubjedqivo obrazloženje koje nije proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zakqučke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Naime, sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoja odlučivawa, a takva obrazložewa Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati ni apelantove navode da obrazložewa osporenih presuda nisu ubjedqiva, pa su i navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje neosnovani. 39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo, budući da tužilaštvo, prema apelantovom mišljenju, nije pred sudom dokazalo da je apelant lišio života oštećenog. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije, prema kojem, ukoliko postoji određena sumwa da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumwa treba ići u korist optuženom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sem nezadovoqstva zakqučcima sudova o kojima je, kako je već zakqučeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava stan dard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan ar gu ment koji bi mogao da dovede u pitanje poštovanje navedenog principa. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6 Evropske konvencije u cijelosti su poštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne, tako i materijalnopravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoqno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da nema ničega što ukazuje na procesnu nepravičnost u konkretnom slučaju. 41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nisu osnovani apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. Ostali navodi 42. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant takve svoje navode ne obrazlaže. Apelant nije naveo prema kom osnovu smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Apelant, takođe, nije naveo zašto smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Ustavni sud smatra da su takvi navodi, bez datih činjenica i dokaza za navedene tvrdnje, paušalni i neosnovani. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije, kada je apelant imao mogućnost da ravnopravno učestvuje u postupku, bez obzira na to što sudovi nisu usvojili ili poklonili vjeru određenim dokazima odbrane a obrazloženje osporenih odluka je zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu procesnu niti materijalnopravnu proizvoqnost. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 112/08, rješavajući apelaciju Gojka Srdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Srdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Gojko Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 23. januara 2008. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 18. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, na osnovu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), stavio u cijelosti van snage pravosnažnu presudu tog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, te apelanta kao prvooptuženog i Željka Grbića kao drugooptuženog (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 6a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Na osnovu navedenih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 4, 5, 33. i 41. preuzetog KZSFRJ, apelant i drugooptuženi su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina. U kazne im je, na osnovu člana 50. preuzetog KZSFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. vrijeme od 27. jula 2007. godine pa nadalje. Istom presudom, na osnovu člana 101. stav 2. ZKP, porodica poginulog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant i drugooptuženi su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka. 7. U obrazloženju presude je navedeno da su Presudom Kantonalnog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, koja je bila potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-55/02 od 20. februara 2002. godine, obojica optuženih proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 4. KZRBiH, te je svaki optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po trinaest godina. Dalje je istaknuto da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-77/03 od 10. juna 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 24. juna 2003. godine, dopušteno ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv apelanta, a Rješenjem istog suda broj Kv-97/03 od 3. septembra 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 16. septembra 2003. godine, dopušteno je ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv drugooptuženog. Ponavljanje pravosnažno okončanog postupka dopušteno je zbog toga što je optuženim u toku ranije vođenog postupka suđeno u odsustvu. 8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u toku ponovljenog krivičnog postupka utvrđeno da su apelant i drugooptuženi 22. septembra 1992. godine u Bosanskom Petrovcu, zajedno sa nepoznatim licem, kao pripadnici tadašnje Vojske bosanskih Srba (kasnije Vojska Republike Srpske), uniformirani i naoružani automatskim puškama, pucali u Saliha Ibrašimovića u namjeri da ga liše života zbog nacionalne mržnje, te mu tako nanijeli povrede od kojih je oštećeni ubrzo umro. 9. Kantonalni sud je obrazložio da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka apelantove odbrane, zatim je proveo djelimičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, na okolnosti odvijanja događaja i ubistva oštećenog. Također je izvršio uvid u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta sa navedene djelimične rekonstrukcije događaja, zatim je uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, pročitao dokaze ranije izvedenog medicinskog vještačenja i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Esada Kartala ocjenjujući da je u svom iskazu bio dosljedan, izričit i uvjerljiv. Također, prilikom vršenja rekonstrukcije događaja na licu mjesta, koja je obavljena s ciljem provjere vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i vjerodostojnosti iskaza drugih očevidaca događaja, navedeni svjedok je vizuelno i detaljno pokazao, kako položaje i kretanje optuženih, položaj i kretanje trećeg muškarca iz navedene grupe, tako i položaj i kretanje oštećenog. Navedenom rekonstrukcijom događaja, prema ocjeni Kantonalnog suda, pouzdano je dokazano da je svjedok Esad Kartal predmetni događaj, optužene 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 i oštećenog mogao jasno vidjeti sa mjesta i pozicije sa koje je on posmatrao kritični događaj, odnosno izloženi su pouzdani pokazatelji da su ovom svjedoku poznate činjenice u vezi sa ubistvom oštećenog. 10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da analizom i ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan i siguran način utvrditi da li su obojica optuženih prilikom ubistva oštećenog rafalno pucali iz automatske puške u oštećenog, te ga na taj način lišili života, ili je pak to učinio samo jedan od njih dvojice. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je iz iskaza svjedoka Esada Kartala sasvim pouzdano utvrđeno da su obojica optuženih držali automatske puške uperene prema oštećenom u trenutku njegovog lišenja života i u trenutku ispaljivanja smrtonosnog rafala prema oštećenom, te da je u datoj situaciji potpuno irelevantno da li su tom prilikom obojica optuženih pucali u oštećenog i na taj način ga lišili života, ili je to učinio samo jedan od njih dvojice. Naime, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz cjelokupnog ponašanja optuženih u kritičnom događaju, a posebno u momentu ispaljivanja smrtonosnog rafala, proizlazi da je očigledno da su obojica optuženih upravo htjeli izvršenje krivičnog djela ubistva oštećenog. Kantonalni sud je istakao da na ovakav zaključak ukazuju prethodno ponašanje optuženih prije počinjenog ubistva (jer su optuženi zajednički sačekali oštećenog neposredno ispred njegove kuće dok ga je prethodno već ranio treći nepoznati vojnik), zatim ponašanje optuženih u samom trenutku ubistva oštećenog, jer je svaki optuženi u trenutku ubistva držao u njega uperenu automatsku pušku, a da prilikom ispaljivanja rafala niti jedan od optuženih nije preduzeo niti jednu radnju koja bi bila usmjerena na sprečavanje pucanja u oštećenog. Također, na zaključak da su optuženi htjeli izvršenje predmetnog krivičnog djela ukazuje i ponašanje optuženih poslije počinjenog ubistva kada su optuženi podigli svoje automatske puške i potom pucali u zrak, zatim se zajednički udaljili sa lica mjesta, a da tom prilikom ni jedan od njih nije prilazio mjestu na koje je pao oštećeni, niti mu pokušao ukazati pomoć i spasiti mu život. Iz ovakvog ponašanja i djelovanja optuženih u inkriminiranom događaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi nepobitan zaključak da su optuženi u tom događaju imali svojstvo i sta tus saizvršioca, u smislu odredbe člana 22. KZSFRJ, pa su oni podjednako odgovorni za krivično djelo za koje su optuženi i za koje ih je sud proglasio krivim. 11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine djelimično uvažio žalbe apelanta i drugooptuženog i uz primjenu čl. 42. tačka 1. i 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i drugooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je narušen princip kontradiktornosti time što je prvostepeni sud odbio da se na okolnosti njegove odbrane izvede dokaz suočenja saslušanih svjedoka u vezi sa njihovim razgovorom koji se odnosio na okolnosti predmetnog ubistva. Vrhovni sud se povodom ovih žalbenih navoda pozvao na član 227. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), kojim je, između ostalog, propisano da se svjedoci mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Vrhovni sud je zaključio da je, iz tako koncipirane zakonske odredbe koja propisuje da se svjedoci "mogu" suočiti, jasno da obavljanje ove procesne radnje nije obligatorno već fakultativno i zavisi od toga da li se iskazi svjedoka slažu u pogledu važnih činjenica. Pri tome, kako je naveo Vrhovni sud, sa materijalnopravnog aspekta važne su one činjenice koje se odnose na postojanje ili nepostojanje bitnih obilježja krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da procesna radnja suočenja svjedoka nije obavezna, te je zaključio da je prvostepeni sud imao određenu diskreciju povodom ovog pitanja. 13. Također, Vrhovni sud je naglasio, imajući u vidu obrazloženje prvostepene presude, da su apelant i njegova braniteljica na glavnom pretresu imali pravo ispitivanja navedenih svjedoka, uključujući i postavljanje pitanja na one iste okolnosti o kojima bi se mogli izjašnjavati prilikom suočenja. Vrhovni sud je zaključio da okolnosti na koje je predloženo suočenje svjedoka nisu bile važne jer su se odnosile na razgovore saslušanih svjedoka, nakon što su bili saslušani pred prvostepenim sudom. Vrhovni sud je apelantovu žalbu u navedenom pogledu ocijenio neprihvatljivom zaključujući da odbijanjem takvog prijedloga nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 14. U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ocijenio niz dokaza, te se bavio činjenicama koje imaju značenje indicija i dokaznih činjenica, na osnovu kojih je utvrđivao da li odlučne činjenice postoje ili ne postoje. Vrhovni sud je ocijenio da u iskazima svjedoka koji su prihvaćeni kao vjerodostojni nema ništa indikativno i problematično, te da su apelantovi žalbeni navodi iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neprihvatljivi. Prvostepeni sud se, također, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, vrlo detaljno bavio spornim pitanjima u obrazloženju osporene presude, te je naveo potrebne razloge koji upućuju na činjenične zaključke da su apelant i drugooptuženi kao saizvršioci lišili života oštećenog. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Apelant je naveo da sud za svoje zaključke o njegovoj krivici nije dao logična i uvjerljiva obrazloženja. U tom smislu, apelant je ukazao na to da se presuda Vrhovnog suda poziva na iskaze svjedoka Esada Kartala, Mejre Ibrašimović, Taiba Ibrašimovća i Safete Kartal, te navodi da u prvostepenoj presudi nije poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrašimović koja je, prema apelantovom mišljenju, uistinu jedina očevidac događaja: "Š...Ć ovo iz razloga što opis lica koje je ubilo njenog supruga ne odgovara svjedočenju Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića, pa bi njih trebalo diskvalificirati kao svjedoke Š...Ć". Prema apelantovom mišljenju, ovakvo ponašanje drugostepenog i prvostepenog suda upućuje na njihovu pristranost u postupku odlučivanju. Apelant je naveo da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu Esada Kartala koji je tokom postupka imao više različitih verzija predmetnog događaja, koje se razlikuju u veoma važnim okolnostima, a sud nije poklonio vjeru ni jednom svjedoku odbrane. Dalje je navedeno da redovni sudovi nisu u obrazloženju presuda opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te da je: "Š...Ć prekršen princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer upravo naprijed izloženo govori o proizvoljnosti u odlučivanju, iako i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog". 16. Apelant smatra da je narušen i princip kontradiktornosti jer je: "Š...Ć prvostepeni sud odbio suočiti Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića sa Milom Vržina u vezi izjašnjenja po izlasku iz Kantonalnog suda u Bihaću nakon što je odgođen glavni pretres i nakon što su svjedoci u sudnici vidjeli optužene, kao i u vezi sa izjašnjenjem i ponašanjem u kafiću 'Bondeo' u Bihaću nakon toga, a na okolnost da su optuženi izvršioci predmetnog ubistva". 17. U odnosu na član 5. Evropske konvencije, apelant je naveo da je: "Š...Ć pretpostavka u korist slobode naglašena imperativnim zahtjevom člana 5. Evropske konvencije, kojim se osigurava da pojedinac ne može biti lišen slobode duže nego što je neophodno i da je, ako gubitak slobode nije opravdan, može odmah povratiti". S tim u vezi, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi kršenje člana 6. Evropske konvencije i da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a apelantu omogući da se brani sa slobode, uz primjenu drugih mjera osiguranja prisustva, u skladu sa članom 5. Evropske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ostao pri svojim navodima iznesenim u drugostepenoj presudi. Istakao je da je apelant gotovo sve prigovore iz apelacije iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim, osim u odnosu na odluku o kazni. Vrhovni sud je ukazao na to da se navodi iz drugostepene presude koji prethode dijelu citirane rečenice (koja je navedena u apelaciji) odnose na sporna pitanja u vezi sa identitetom učinioca predmetnog krivičnog djela, dakle, ne na sve relevantne činjenice i okolnosti. Vrhovni sud je, također, naveo da se zaključci u osporenim odlukama zasnivaju na ocjeni dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, a ne samo na iskazu Mejre Ibrišimović kao samostalnom dokazu koji je u obrazloženju prvostepene presude ocijenjen posebno i u vezi sa ostalim dokazima, a sve u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji netačno tvrdi da u prvostepenoj presudi nije uopće poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrišimović. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je u obrazloženju prvostepene presude, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti "kao istinit i tačan dio iskaza svjedokinje Mejre Ibrišimović", što znači da nije prihvaćen jedan dio njenog iskaza, a ne da nije prihvaćen njen iskaz kao cjelina, kako se to u apelaciji želi predstaviti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da princip in dubio pro reo podrazumijeva obavezu da se izvrši savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i to da se iznese ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, pa da se konačno na osnovu svega toga izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti pravno relevantnih činjenica, što je učinjeno i obrazloženo u konkretnom slučaju. Naime, samo pod uvjetom da je u konkretnom krivičnom postupku nakon navedenih ocjena ostala sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena krivičnog zakonodavstva, tek tada bi se te sumnje rješavale onako kako se to sugerira u apelaciji. 19. Kantonalno tužilaštvo je osporilo navode apelacije smatrajući da su redovni sudovi u konkretnom predmetu poštovali sve zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Kantonalno tužilaštvo je naglasilo da se u apelaciji ne navodi u čemu se sastoji navodna povreda člana 5. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 20. Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91) u relevantnom dijelu glasi: Član 36. stav 2. (2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se: 1) ko drugog liši života na svirep ili podmukao način; 2) ko drugog liši života i pri tome sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica; 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju; Š...Ć 21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog KZSFRJ ("Službeni list RBiH" broj 11/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 6a. (1) Za krivično djelo ubistva (član 36. stav 2. KZRBiH) kaznit će se i lice koje drugog liši života iz nacionalne netrpeljivosti. 22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: Član 3. Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Š...Ć Član 13. (1) Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist Š...Ć. Član 14. Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Član 227. stav 3. (3) Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi na slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka. Član 342. stav 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 351. stav 7. Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Član 358. stav 2. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine apelant je primio 5. decembra 2007. godine a apelaciju je podnio 8. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 29. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. Š...Ć 30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 31. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, da osporene odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način, da nisu poštovani princip kontradiktornosti i princip in dubio pro reo. 32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da, osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova zbog prihvatanja određenih iskaza svjedoka kao vjerodostojnih a odbijanja drugih iskaza kao nevjerodostojnih, apelant nije dao bilo kakve argumente koji bi mogli voditi sumnji u nepristranost sudova u predmetnom postupku. Ovakvi apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način ne dovode u pitanje subjektivnu ili objektivnu pretpostavku o nepristranosti suda i u suštini se svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i zaključcima sudova u vezi s tim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće sudija prvostepenog ili drugostepenog suda, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti tokom krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. 35. U vezi sa apelantovim navodima da u toku postupka nije poštovan princip kontradiktornosti zbog toga što su sudovi odbili suočenje svjedoka nakon što su saslušani na glavnoj raspravi, što bi, prema apelantovom mišljenju, doprinijelo rasvjetljavanju činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. Prema navedenom principu, svaka stranka mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji je neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu (naročit značaj u krivičnom postupku). I u građanskom i u krivičnom postupku mora postojati isti pristup spisima i drugim dokumentima, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (Mantovanelli vs. Francuske). Dokazi moraju biti izvedeni pred sudom, ali odbijanje suda da izvede neki predloženi dokaz ne vodi neophodno do kršenja ovog prava (Ankerl vs. Švicarske). Kontradiktornost postupka znači da stranke budu upoznate i mogu davati komentare na sve dokaze ili navode druge strane (Feldbrugge vs. Holandije), što se poklapa sa garancijama iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. 36. Dalje, prema članu 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, optuženom treba biti omogućeno "da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". Međutim, princip kontradiktornosti i princip prava na pravično saslušanje neće biti narušeni ako nije izvršeno suočenje svjedoka s obzirom na druge činjenice i dokaze. Uskraćivanje suočenja svjedoka koje predlaže odbrana optuženog ne može se per se tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u krivičnopravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani još u prvostepenom postupku omogućeno i predlaganje saslušanja svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, a samo suočenje nije bilo jedini dokaz u toku krivičnog postupka. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka, te da li će izvršiti predloženo suočenje svjedoka ocjenjujući da li se radi o važnim činjenicama, stvar je slobodne procjene suda. Ustavni sud uočava da je i Vrhovni sud ukazao na to da sud uživa, u skladu sa zakonom, određeno diskreciono pravo u vezi sa ocjenjivanjem potrebe za suočenjem svjedoka, te da je zaključak prvostepenog suda u vezi s tim pitanjem ocijenio ispravnim, ukazujući na to da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da okolnosti na koje je predloženo suočenje nisu bile od bitnog značaja s obzirom na ostale utvrđene činjenice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom, da je mogao ispitivati i predlagati sve izvedene dokaze ravnopravno sa optužbom, te da su sudovi dali ocjenu protivrječnih dokaza i obrazložili svoje stavove, pa se u odnosu na to ne može govoriti o bilo kakvoj proizvoljnosti ili postupanju na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da je odbijanjem suočenja svjedoka u konkretnom slučaju prekršen princip kontradiktornosti iz člana 6. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije. 37. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, iz osporenih presuda je neupitno da su redovni sudovi izveli predložene dokaze, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Naime, sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučivanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelantove navode da obrazloženja osporenih presuda nisu uvjerljiva, pa su i navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje neosnovani. 39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo, budući da tužilaštvo, prema apelantovom mišljenju, nije pred sudom dokazalo da je apelant lišio života oštećenog. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osim nezadovoljstva zaključcima sudova o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava stan dard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan ar gu ment koji bi mogao dovesti u pitanje poštivanje navedenog principa. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti su poštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne, tako i materijalnopravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nis u zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da nema ničega što ukazuje na procesnu nepravičnost u konkretnom slučaju. 41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu osnovani apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije. Ostali navodi 42. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant takve svoje navode ne obrazlaže. Apelant nije naveo prema kojem osnovu smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Apelant, također, nije naveo zašto smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Ustavni sud smatra da su takvi navodi, bez datih činjenica i dokaza za navedene tvrdnje, paušalni i neosnovani. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije, kada je apelant imao mogućnost da ravnopravno učestvuje u postupku, bez obzira na to što sudovi nisu usvojili ili poklonili vjeru određenim dokazima odbrane a obrazloženje osporenih odluka je zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu procesnu niti materijalnopravnu proizvoljnost. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 112/08, rješavajući apelaciju Gojka Srdića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Gojka Srdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. studenoga 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000018 od 27. srpnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce- govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Herce- govine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Gojko Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Vesna Rujević, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 8. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. studenoga 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000018 od 27. srpnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 23. siječnja 2008. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. veljače 2008. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 18. veljače 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-K-07-000018 od 27. srpnja 2007. godine, na temelju članka 401. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), stavio u cijelosti izvan snage pravomoćnu presudu tog suda broj K-7/99 od 8. studenoga 2001. godine, te apelanta kao prvooptuženog i Željka Grbića kao drugooptuženog (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) proglasio krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 2. preuzetog Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa člankom 6a. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog Kaznenog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Na temelju navedenih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 4, 5, 33. i 41. preuzetog KZSFRJ, apelant i drugooptuženi su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina. U kazne im je, na temelju članka 50. preuzetog KZSFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. vrijeme od 27. srpnja 2007. godine pa nadalje. Istom presudom, na temelju članka 101. stavak 2. ZKP, obitelj poginulog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant i drugooptuženi su obvezani solidarno snositi troškove kaznenog postupka. 7. U obrazloženju presude je navedeno da su Presudom Kantonalnog suda broj K-7/99 od 8. studenoga 2001. godine, koja je bila potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-55/02 od 20. veljače 2002. godine, obojica optuženih proglašeni krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 171. stavak 2. točka 4. KZRBiH, te je svaki optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po trinaest godina. Dalje je istaknuto da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-77/03 od 10. lipnja 2003. godine, koje je postalo pravomoćno 24. lipnja 2003. godine, dopušteno ponavljanje pravomoćno okončanog kaznenog postupka protiv apelanta, a Rješenjem istog suda broj Kv-97/03 od 3. rujna 2003. godine, koje je postalo pravomoćno 16. rujna 2003. godine, dopušteno je ponavljanje pravomoćno okončanog kaznenog postupka protiv drugooptuženog. Ponavljanje pravomoćno okončanog postupka dopušteno je zbog toga što je optuženim u tijeku ranije vođenog postupka suđeno u odsustvu. 8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u tijeku ponovljenog kaznenog postupka utvrđeno da su apelant i drugooptuženi 22. rujna 1992. godine u Bosanskom Petrovcu, zajedno sa nepoznatom osobom, kao pripadnici tadašnje Vojske bosanskih Srba (kasnije Vojska Republike Srpske), uniformirani i naoružani automatskim puškama, pucali u Saliha Ibrašimovića u namjeri da ga liše života zbog nacionalne mržnje, te mu tako nanijeli povrede od kojih je oštećeni ubrzo umro. 9. Kantonalni sud je obrazložio da je u tijeku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka apelantove obrane, zatim je proveo djelomičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, na okolnosti odvijanja događaja i ubojstva oštećenog. Također je izvršio uvid u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta sa navedene djelomične rekonstrukcije događaja, zatim je uz suglasnost stranaka i branitelja optuženih pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, pročitao dokaze ranije izvedenog medicinskog vještačenja i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Esada Kartala ocjenjujući da je u svom iskazu bio dosljedan, izričit i uvjerljiv. Također, prilikom vršenja rekonstrukcije događaja na licu mjesta, koja je obavljena s ciljem provjere vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i vjerodostojnosti iskaza drugih očevidaca događaja, navedeni svjedok je vizualno i detaljno pokazao, kako položaje i kretanje optuženih, položaj i kretanje trećeg muškarca iz navedene grupe, tako i položaj i kretanje oštećenog. Navedenom rekonstrukcijom događaja, prema ocjeni Kantonalnog suda, pouzdano je dokazano da je svjedok Esad Kartal predmetni događaj, optužene i oštećenog mogao jasno vidjeti sa mjesta i pozicije sa koje je on promatrao kritični događaj, odnosno izloženi su pouzdani pokazatelji da su ovom svjedoku poznate činjenice u vezi sa ubojstvom oštećenog. 10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da analizom i ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan i siguran način utvrditi jesu li obojica optuženih prilikom ubojstva oštećenog rafalno pucali iz automatske puške u oštećenog, te ga na taj način lišili života, ili je pak to učinio samo jedan od njih dvojice. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je iz iskaza svjedoka Esada Kartala sasvim pouzdano utvrđeno da su obojica optuženih držali automatske puške uperene prema oštećenom u trenutku njegovog lišenja života i u trenutku ispaljivanja smrtonosnog rafala prema oštećenom, te da je u datoj situaciji potpuno irelevantno jesu li tom prilikom obojica optuženih pucali u oštećenog i na taj način ga lišili života, ili je to učinio samo jedan od njih dvojice. Naime, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz cjelokupnog ponašanja optuženih u kritičnom događaju, a posebno u momentu ispaljivanja smrtonosnog rafala, proizlazi da je očito da su obojica optuženih upravo htjeli izvršenje kaznenog djela ubojstva oštećenog. Kantonalni sud je istakao da na ovakav zaključak ukazuju prethodno ponašanje optuženih prije počinjenog ubojstva (jer su optuženi zajednički sačekali oštećenog neposredno ispred njegove kuće dok ga je prethodno već ranio treći nepoznati vojnik), zatim ponašanje optuženih u samom trenutku ubojstva oštećenog, jer je svaki optuženi u trenutku ubojstva držao u njega uperenu automatsku pušku, a da prilikom ispaljivanja rafala niti jedan od optuženih nije poduzeo niti jednu radnju koja bi bila usmjerena na sprečavanje pucanja u oštećenog. Također, na zaključak da su optuženi htjeli izvršenje predmetnog kaznenog djela ukazuje i ponašanje optuženih poslije počinjenog ubojstva kada su optuženi podigli svoje automatske puške i potom pucali u zrak, zatim se zajednički udaljili sa lica mjesta, a da tom prilikom ni jedan od njih nije prilazio mjestu na koje je pao oštećeni, niti mu pokušao ukazati pomoć i spasiti mu život. Iz ovakvog ponašanja i djelovanja optuženih u inkriminiranom događaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi nepobitan zaključak da su optuženi u tom događaju imali svojstvo i sta tus suizvršitelja, u smislu odredbe članka 22. KZSFRJ, pa su oni podjednako odgovorni za kazneno djelo za koje su optuženi i za koje ih je sud proglasio krivim. 11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. studenoga 2007. godine djelomično uvažio žalbe apelanta i drugooptuženog i uz primjenu čl. 42. točka 1. i 43. stavak 1. točka 1. KZSFRJ preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i drugooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je narušeno načelo kontradiktornosti time što je prvostupanjski sud odbio da se na okolnosti njegove obrane izvede dokaz suočenja saslušanih svjedoka u vezi sa njihovim razgovorom koji se odnosio na okolnosti predmetnog ubojstva. Vrhovni sud se povodom ovih žalbenih navoda pozvao na članak 227. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), kojim je, između ostalog, propisano da se svjedoci mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Vrhovni sud je zaključio da je, iz tako koncipirane zakonske odredbe koja propisuje da se svjedoci "mogu" suočiti, jasno da obavljanje ove procesne radnje nije obligatorno već fakultativno i ovisi o tome slažu li se iskazi svjedoka u pogledu važnih činjenica. Pri tome, kako je naveo Vrhovni sud, sa materijalnopravnog aspekta važne su one činjenice koje se odnose na postojanje ili nepostojanje bitnih obilježja kaznenog djela. Vrhovni sud je ocijenio da procesna radnja suočenja svjedoka nije obvezna, te je zaključio da je prvostupanjski sud imao određenu diskreciju povodom ovog pitanja. 13. Također, Vrhovni sud je naglasio, imajući u vidu obrazloženje prvostupanjske presude, da su apelant i njegova braniteljica na glavnom pretresu imali pravo ispitivanja navedenih svjedoka, uključujući i postavljanje pitanja na one iste okolnosti o kojima bi se mogli izjašnjavati prilikom suočenja. Vrhovni sud je zaključio da okolnosti na koje je predloženo suočenje svjedoka nisu bile važne jer su se odnosile na razgovore saslušanih svjedoka, nakon što su bili saslušani pred prvostupanjskim sudom. Vrhovni sud je apelantovu žalbu u navedenom pogledu ocijenio neprihvatljivom zaključujući da odbijanjem takvog prijedloga nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 14. U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ocijenio niz dokaza, te se bavio činjenicama koje imaju značenje indicija i dokaznih činjenica, na temelju kojih je utvrđivao postoje li ili ne postoje odlučne činjenice. Vrhovni sud je ocijenio da u iskazima svjedoka koji su prihvaćeni kao vjerodostojni nema ništa indikativno i problematično, te da su apelantovi žalbeni navodi iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neprihvatljivi. Prvostupanjski sud se, također, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, vrlo detaljno bavio spornim pitanjima u obrazloženju pobijane presude, te je naveo potrebne razloge koji upućuju na činjenične zaključke da su apelant i drugooptuženi kao suizvršitelji lišili života oštećenog. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je naveo da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na osobnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, jer za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Apelant je naveo da sud za svoje zaključke o njegovoj krivici nije dao logična i uvjerljiva obrazloženja. U tom smislu, apelant je ukazao na to da se presuda Vrhovnog suda poziva na iskaze svjedoka Esada Kartala, Mejre Ibrašimović, Taiba Ibrašimovća i Safete Kartal, te navodi da u prvostupanjskoj presudi nije poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrašimović koja je, prema apelantovom mišljenju, uistinu jedina očevidac događaja: "Š...Ć ovo iz razloga što opis lica koje je ubilo njenog supruga ne odgovara svjedočenju Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića, pa bi njih trebalo diskvalificirati kao svjedoke Š...Ć". Prema apelantovom mišljenju, ovakvo ponašanje drugostupanjskog i prvostupanjskog suda upućuje na njihovu pristranost u postupku odlučivanju. Apelant je naveo da su sudovi utemeljili svoje odluke na iskazu Esada Kartala koji je tijekom postupka imao više različitih verzija predmetnog događaja, koje se razlikuju u veoma važnim okolnostima, a sud nije poklonio vjeru ni jednom svjedoku obrane. Dalje je navedeno da redovni sudovi nisu u obrazloženju presuda opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te da je: "Š...Ć prekršen princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer upravo naprijed izloženo govori o proizvoljnosti u odlučivanju, iako i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog". 16. Apelant smatra da je narušeno i načelo kontradiktornosti jer je: "Š...Ć prvostepeni sud odbio suočiti Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića sa Milom Vržina u vezi izjašnjenja po izlasku iz Kantonalnog suda u Bihaću nakon što je odgođen glavni pretres i nakon što su svjedoci u sudnici vidjeli optužene, kao i u vezi sa izjašnjenjem i ponašanjem u kafiću 'Bondeo' u Bihaću nakon toga, a na okolnost da su optuženi izvršioci predmetnog ubistva". 17. U odnosu na članak 5. Europske konvencije, apelant je naveo da je: "Š...Ć pretpostavka u korist slobode naglašena imperativnim zahtjevom člana 5. Evropske konvencije, kojim se osigurava da pojedinac ne može biti lišen slobode duže nego što je neophodno i da je, ako gubitak slobode nije opravdan, može odmah povratiti". S tim u vezi, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi kršenje članka 6. Europske konvencije i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a apelantu omogući da se brani sa slobode, uz primjenu drugih mjera osiguranja prisutnosti, sukladno članku 5. Europske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ostao pri svojim navodima iznesenim u drugostupanjskoj presudi. Istakao je da je apelant gotovo sve prigovore iz apelacije iznio i u žalbi protiv prvostupanjske presude, a koje je Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim, osim u odnosu na odluku o kazni. Vrhovni sud je ukazao na to da se navodi iz drugostupanjske presude koji prethode dijelu citirane rečenice (koja je navedena u apelaciji) odnose na sporna pitanja u vezi sa identitetom učinitelja predmetnog kaznenog djela, dakle, ne na sve relevantne činjenice i okolnosti. Vrhovni sud je, također, naveo da se zaključci u pobijanim odlukama temelje na ocjeni dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, a ne samo na iskazu Mejre Ibrišimović kao samostalnom dokazu koji je u obrazloženju prvostupanjske presude ocijenjen posebno i u vezi sa ostalim dokazima, a sve sukladno načelu slobodne ocjene dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji netočno tvrdi da u prvostupanjskoj presudi nije uopće poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrišimović. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je u obrazloženju prvostupanjske presude, između ostalog, navedeno da prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti "kao istinit i točan dio iskaza svjedokinje Mejre Ibrišimović", što znači da nije prihvaćen jedan dio njezinog iskaza, a ne da nije prihvaćen njezin iskaz kao cjelina, kako se to u apelaciji želi predstaviti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da načelo in dubio pro reo podrazumijeva obvezu da se izvrši savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i to da se iznese ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, pa da se konačno na temelju svega toga izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti pravno relevantnih činjenica, što je učinjeno i obrazloženo u konkretnom slučaju. Naime, samo pod uvjetom da je u konkretnom kaznenom postupku nakon navedenih ocjena ostala sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakonodavstva, tek tada bi se te sumnje rješavale onako kako se to sugerira u apelaciji. 19. Kantonalno tužiteljstvo je pobilo navode apelacije smatrajući da su redovni sudovi u konkretnom predmetu poštovali sve zahtjeve iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Također, Kantonalno tužiteljstvo je naglasilo da se u apelaciji ne navodi u čemu se sastoji navodna povreda članka 5. Europske konvencije. V. Relevantni propisi 20. Kazneni zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91) u relevantnom dijelu glasi: Članak 36. stavak 2. (2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se: 1) tko drugog liši života na svirep ili podmukao način; 2) tko drugog liši života i pri tome sa umišljajem dovede u opasnost život još neke osobe; 3) tko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju; Š...Ć 21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog KZSFRJ ("Službeni list RBiH" broj 11/92) u relevantnom dijelu glasi: Članak 6a. (1) Za kazneno djelo ubojstva (članak 36. stavak 2. KZRBiH) kaznit će se i osoba koja drugog liši života iz nacionalne netrpeljivosti. 22. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: Članak 3. Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Š...Ć Članak 13. (1) Sud, nadležni tužitelj i or gan unutarnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist Š...Ć. Članak 14. Pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutarnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Š...Ć Članak 227. stavak 3. (3) Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi na slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka. Članak 342. stavak 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 351. stavak 7. Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo. Članak 358. stavak 2. (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u tijeku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo obrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. studenoga 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu Presudu Vrhovnog suda broj 001-0-K-07-000018 od 27. srpnja 2007. godine apelant je primio 5. prosinca 2007. godine a apelaciju je podnio 8. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnom kaznenom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 28. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 29. Članak 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisutnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. Š...Ć 30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 31. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, da pobijane odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način, da nisu poštovani načelo kontradiktornosti i načelo in dubio pro reo. 32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da, osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova zbog prihvaćanja određenih iskaza svjedoka kao vjerodostojnih a odbijanja drugih iskaza kao nevjerodostojnih, apelant nije dao bilo kakve argumente koji bi mogli voditi sumnji u nepristranost sudova u predmetnom postupku. Ovakvi apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način ne dovode u pitanje subjektivnu ili objektivnu pretpostavku o nepristranosti suda i u suštini se svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i zaključcima sudova u vezi s tim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće sudaca prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda, a što u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti tijekom kaznenog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neutemeljen apelantov navod da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. 35. U vezi sa apelantovim navodima da u tijeku postupka nije poštovano načelo kontradiktornosti zbog toga što su sudovi odbili suočenje svjedoka nakon što su saslušani na glavnoj raspravi, što bi, prema apelantovom mišljenju, doprinijelo rasvjetljavanju činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, postupak mora biti sukladan načelu kontradiktornosti. Prema navedenom načelu, svaka stranka mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji je neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu (naročit značaj u kaznenom postupku). I u građanskom i u kaznenom postupku mora postojati isti pristup spisima i drugim dokumentima, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (Mantovanelli vs. Francuske). Dokazi moraju biti izvedeni pred sudom, ali odbijanje suda da izvede neki predloženi dokaz ne vodi neophodno do kršenja ovog prava (Ankerl vs. Švicarske). Kontradiktornost postupka znači da stranke budu upoznate i mogu davati komentare na sve dokaze ili navode druge strane (Feldbrugge vs. Nizozemske), što se poklapa sa garancijama iz članka 6. stavak 3. Europske konvencije. 36. Dalje, prema članku 6. stavak 3. točka (d) Europske konvencije, optuženom treba biti omogućeno "da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisutnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". Međutim, načelo kontradiktornosti i načelo prava na pravično saslušanje neće biti narušeni ako nije izvršeno suočenje svjedoka s obzirom na druge činjenice i dokaze. Uskraćivanje suočenja svjedoka koje predlaže obrana optuženog ne može se per se tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u kaznenopravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj obrani još u prvostupanjskom postupku omogućeno i predlaganje saslušanja svjedoka obrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, a samo suočenje nije bilo jedini dokaz u tijeku kaznenog postupka. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka, te da li će izvršiti predloženo suočenje svjedoka ocjenjujući radi li se o važnim činjenicama, stvar je slobodne procjene suda. Ustavni sud uočava da je i Vrhovni sud ukazao na to da sud uživa, sukladno zakonu, određeno diskreciono pravo u vezi sa ocjenjivanjem potrebe za suočenjem svjedoka, te da je zaključak prvostupanjskog suda u vezi s tim pitanjem ocijenio ispravnim, ukazujući na to da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da okolnosti na koje je predloženo suočenje nisu bile od bitnog značaja s obzirom na ostale utvrđene činjenice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su utemeljene presude koje se pobijaju apelacijom, da je mogao ispitivati i predlagati sve izvedene dokaze ravnopravno sa optužbom, te da su sudovi dali ocjenu proturječnih dokaza i obrazložili svoje stavove, pa se u odnosu na to ne može govoriti o bilo kakvoj proizvoljnosti ili postupanju na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da je odbijanjem suočenja svjedoka u konkretnom slučaju prekršeno načelo kontradiktornosti iz članka 6. stavak 1. u vezi sa člankom 6. stavak 3.(d) Europske konvencije. 37. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istodobno, sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, iz pobijanih presuda je neupitno da su redovni sudovi izveli predložene dokaze, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom kaznenom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Naime, sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučivanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelantove navode da obrazloženja pobijanih presuda nisu uvjerljiva, pa su i navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje neutemeljeni. 39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo in dubio pro reo, budući da tužiteljstvo, prema apelantovom mišljenju, nije pred sudom dokazalo da je apelant lišio života oštećenog. Ustavni sud naglašava da je načelo in dubio pro reo garantirano člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osim nezadovoljstva zaključcima sudova o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava stan dard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan ar gu ment koji bi mogao dovesti u pitanje poštivanje navedenog načela. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz članka 6. Europske konvencije u cijelosti su poštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne, tako i materijalnopravne zakonske odredbe kaznenog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su utemeljene i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nis u zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da nema ničega što ukazuje na procesnu nepravičnost u konkretnom slučaju. 41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu utemeljeni apelantovi navodi da je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.(d) Europske konvencije. Ostali navodi 42. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant takve svoje navode ne obrazlaže. Apelant nije naveo prema kojem temelju smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Apelant, također, nije naveo zašto smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Ustavni sud smatra da su takvi navodi, bez datih činjenica i dokaza za navedene tvrdnje, paušalni i neutemeljeni. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.(d) Europske konvencije, kada je apelant imao mogućnost ravnopravno sudjelovati u postupku, bez obzira na to što sudovi nisu usvojili ili poklonili vjeru određenim dokazima obrane a obrazloženje pobijanih odluka je zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu procesnu niti materijalnopravnu proizvoljnost. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 292/08, rješavajući apelaciju Berislava Popova, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Berislava Popova podnesena zbog neizvršewa Zakqučka o dozvoli izvršewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Bawa Luka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Berislav Popov (u daqnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Milutin Đorđević advokat iz Banje Luke, podnio je 24. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršewa Zakqučka o dozvoli izvršewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Odsjek) broj I-08-376/03 i 02-6126799 od 21. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Odsjeka je zatraženo 13. novembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Odsjek je dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2008. godine, a foto-kopiju predmetnog spisa 29. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 26. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu u Bawoj Luci, ul. Nikole Pašića broj 40 (u daqnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu ugovora o korišćenju predmetnog stana zakqučenog 14. marta 1973. godine s Komandom garnizona Bawa Luka. Apelant je prije izbijawa ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine prekomandovan u garnizon Jastrebarsko, R Hrvatska, a rat ga je zatekao u Varaždinskom garnizonu, R Hrvatska, odakle je po naredbi Predsjedništva SR Jugoslavije prekomandovan u Vojsku SR Jugoslavije zajedno s realizacijom odluke o predislokaciji komande Varaždinskog korpusa na teritoriju SR Jugoslavije, gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivawa prava na starosnu penziju. Apelant je predmetni stan napustio u julu 1992. godine. 7. Na zahtjev apelanta, a radi regulisawa prava na dodjelu drugog stana, VP broj 4022 Bawa Luka izdala je 10. marta 1993. godine apelantu potvrdu o predaji predmetnog stana. 8. Rješenjem Komande garnizona Bawa Luka predmetni stan je 12. jula 1993. godine dodijeljen Bošku Peuliću (u daqnjem tekstu: korisnik stana), koji je s Ministarstvom odbrane Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zakqučio ugovor o otkupu predmetnog stana i ovjerio ga u Osnovnom sudu Bawa Luka pod brojem OV-26379/03 od 15. decembra 2003. godine. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred nadležnim organom uprave 9. Apelant je 22. avgusta 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana Odsjeku. Apelant je 25. juna 2001. godine uputio dopis kojim obavještava Odsjek da odustaje od zahtjeva za povraćaj predmetnog stana, navodeći da je potrebno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 da mu Odsjek dostavi dokumenat da je odustao od zahtjeva za vraćanje predmetnog stana kako bi u SR Jugoslaviji imao dokaz da je odustao od zahtjeva. 10. Odsjek je Zakqučkom broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine obustavio postupak po apelantovom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana. U obrazloženju zakqučka Odsjek je naveo da je apelant kao razlog svog odustajawa istakao da je svoje stambeno pitanje riješio u Beogradu, te da je odlučio da njegovo konačno mjesto življewa bude Beograd. 11. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedenog zakqučka o obustavljanju postupka izjavio apelant, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine poništilo u cijelosti Zakqučak Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratilo na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješewa Ministarstvo je istaklo da prvostepeni or gan treba da utvrdi da li je u međuvremenu apelantu riješeno stambeno pitanje u Beogradu i da sasluša korisnika predmetnog stana. 12. Protiv Rješewa Ministarstva broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine korisnik stana je tužbom pokrenuo upravi spor. Odlučujući o tužbi, Vrhovni sud je Presudom broj U-1362/04 od 14. marta 2007. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije jasno o kom činjeničnom stanju ili primjeni materijalnog prava govori tuženi or gan, s obzirom da prvostepena odluka nije meritorna nego procesna (obustavljen postupak zbog povlačewa zahtjeva za povraćaj stana). Takođe, Vrhovni sud smatra da su uputstva koja su osporenim aktom data prvostepenom organu irelevantna za odlučenje po predmetnom odustajanju od zahtjeva za povraćaj stana, jer za rješavanje stvari po odustajanju nije bitno da li je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, niti ima potrebe da se korisnik predmetnog stana saslušava. Vrhovni sud je zakqučio da je na osnovu člana 61 Zakona o upravnom postupku tuženi or gan u obavezi da umjesto poništenog donese novi upravni akt, uvažavajući shvatanje i primjedbe iznijete u postupku. 13. U ponovnom postupku Ministarstvo je, postupajući po uputstvima Vrhovnog suda, Rješenjem broj 18.05/2-P292/07 od 11. aprila 2007. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Zakqučka Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine. U obrazloženju rješewa Ministarstvo je navelo da u spisima predmeta postoji apelantov pismeni podnesak koji je sam apelant označio kao "odustajanje od zahtjeva za vraćanje stana" i u kom je bio izričit da odustaje od zahtjeva za vraćanje stana i istovremeno moli prvostepeni or gan da mu izda odgovarajući dokumenat, koji će mu poslužiti za rješavanje stambenog pitawa u planiranom mjestu življewa - Beogradu. Ministarstvo je istaklo da apelant svoje odustajanje od zahtjeva nije mijewao niti ga je opozvao, a prvostepeni or gan je donio procesnu odluku, tj. zakqučkom obustavio postupak zbog odustajawa stranke od zahtjeva. Žalbeni navodi da prvostepeni or gan nije utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ne mogu da dovedu u pitanje zakonitost prvostepenog zakqučka kojim je postupak procesno, a ne meritorno okončan, i što u toj fazi postupka nije bitno da li apelant jeste ili nije riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 14. Apelant je 22. novembra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daqnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana. 15. CRPC je Odlukom broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrdio da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stavom III dispozitiva navedene odluke obavezan je nadležni upravni or - gan da apelanta na njegov zahtjev uvede u posjed predmetnog stana u skladu s rokovima propisanim Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daqnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a). Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio zahtjev Odsjeku za izvršenje odluke CRPC-a. CRPC je Odlukom broj R-511-3260-1/1-01-681/04 od 9. aprila 2004. godine odbio zahtjev korisnika stana da ponovo razmatra Odluku CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine. 16. Odsjek je Zakqučkom o dozvoli izvršewa broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine potvrdio da je Odluka CRPC broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu svojina Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korišćewa predmetnog stana korisniku stana Bošku Peuliću koji ima pravo na alternativni smještaj, i koji je dužan da stan preda u roku od 90 dana od prijema zakqučka. U obrazloženju zakqučka Odsjek je istakao da je apelant podnio "entitetski zahtjev" da mu se vrati predmetni stan i zahtjev da se izvrši odluka CRPC-a, pa je odlučeno da se vodi jedinstven postupak. 17. Odlučujući o žalbi koju je protiv zakqučka o dozvoli izvršewa izjavio korisnik stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-331/05 od 31. marta 2005. godine poništilo u cijelosti Zakqučak Odsjeka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen Odsjeku na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješewa je navedeno da u ponovnom postupku Odsjek treba da utvrdi da li je apelant u međuvremenu riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, odnosno da li mu je Vojska Jugoslavije dodijelila stan, te da sasluša korisnika predmetnog stana i vlasnika stana i da, imajući u vidu odredbe čl. 7 i 8 Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, zahtjev riješi u skladu s navedenim zakonom. 18. Odsjek je 2. juna 2005. godine proveo usmenu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika, korisnika predmetnog stana i njegovog punomoćnika, te predstavnika vlasnika stana - Ministarstva odbrane. 19. Odsjek je Zakqučkom o dozvoli izvršewa broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine potvrdio da je Odluka CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, svojina Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korišćewa korisniku predmetnog stana, te je dozvoljeno administrativno izvršenje iseljenjem i predajom u posjed stana tražiocu izvršewa-apelantu. 20. Odlučujući o žalbi koju je protiv Zakqučka o dozvoli izvršewa broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine izjavio korisnik predmetnog stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješewa Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni or gan pravilno i potpuno utvrdio činjenice jer je nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu što je i potvrđeno odlukom CRPC-a, da je u zakonom propisanom roku podnesen zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, da je apelant stan napustio 10. marta 1993. godine zbog prekomande, da nije riješio stambeno pitanje u Srbiji i Crnoj Gori i da je razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine radi odlaska u penziju. Ministarstvo je navelo da navodi korisnika predmetnog stana, koji je predložio prekid postupka dok se ne okonča parnični postupak koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem P-45/05 a radi utvrđewa pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, nisu od uticawa jer je prvostepeni or - gan pravilno primijenio materijalno pravo. 21. Odsjek je dopisom od 27. septembra 2005. godine obavijestio apelanta i korisnika stana da se deložacija koja je bila zakazana za 30. septembar 2005. godine privremeno odgađa. 22. Protiv Rješewa Ministarstva broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine korisnik predmetnog stana je tužbom pokrenuo upravi spor. 23. Odlučujući o tužbi Okružni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-763/05 od 26. septembra 2006. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i da je tuženi or gan pravilno postupio kada je odbio žalbu korisnika predmetnog stana i time osnažio prvostepeni zakqučak kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, konačna, obavezujuća i izvršna. Činjenica da je korisnik predmetnog stana izvršio otkup stana, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na pravo zainteresovanog lica da traži izvršenje odluke CRPC-a. Sudski postupak radi utvrđivawa pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana 24. Korisnik predmetnog stana podnio je 5. januara 2005. godine Osnovnom sudu tužbu protiv Ministarstva odbrane, apelanta i Ministarstva, radi utvrđewa pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji je zakqučio s tuženim Ministarstvom odbrane. Korisnik predmetnog stana je takođe predložio da se naloži apelantu i Ministarstvu da se uzdrže od svakog ponašawa koje ga onemogućava da mirno i nesmetano koristi predmetni stan. Postupak je u toku pred Osnovnim sudom pod poslovnim brojem P-45/05. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je istakao da je odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je blagovremeno podnio nadležnom organu zahtjev za izvršenje te odluke. Nadležni or gan je donio zakqučak o izvršenju, ali odluka nije provedena. Apelant je takođe istakao da je deložacija bila zakazana za 30. septembar 2005. godine, međutim aktom od 27. septembra 2005. godine deložacija je "privremeno odložena". Apelant smatra da mu je zbog neizvršewa odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 26. U odgovoru na apelaciju Odsjek je hronološki naveo tok postupka po apelantovom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana, istakavši da je zakqučak kojim je obustavljen postupak povraćaja stana zbog odustajawa apelanta, pravosnažan. Odsjek je istakao da u spisu postoji i odluka CRPC-a koja je donesena poslije apelantovog odustajawa od zahtjeva za povraćaj stana i koja nije izvršena jer u stanu živi korisnik predmetnog stana, odnosno vlasnik koji je stan otkupio. V. Relevantni propisi 27. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 (1) Odluke Komisije postaju konačne danom wihovog donošewa. Član 3 (1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4 st. 1 ili 2 (tražilac izvršewa). (3) Upravni or gan nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana odnosno stanove, na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražioca izvršewa. Član 7 (7) U slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može da prezentuje važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni or gan uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitawa, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u ciqu odlučivawa o navodima. (8) Izuzetno, u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada je nadležni or gan uprave donio zakqučak o dozvoli izvršewa prije stupawa na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni or gan uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršewa do donošewa pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresovana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentuje važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava. Član 14 U postupku izvršewa odluka Komisije primjewivaće se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02) osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom. 28. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 265 stav 2 Administrativno izvršenje odgodiće se ako se utvrdi da je u pogledu izvršewa obaveze dozvoljen poček ili je umjesto privremenog rješewa koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješewa. Odgađanje izvršewa odobrava or gan koji je donio zakqučak o dozvoli izvršewa. VI. Dopustivost 29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te je prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano, bitno da se uzmu u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzmu u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta. 32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o neizvršenju zakqučka o dozvoli izvršewa odluke CRPC-a, te da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 33. Sem toga, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima faciae) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti VII. Meritum 35. Apelant u apelaciji navodi da mu je zbog neizvršewa odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na dom 36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 37. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li neizvršenje odluke CRPC-a predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". 38. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, shodno praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosioca predstavke s tim prostorom, kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mu ta tis mu tan - dis, navedenu presudu Evropskog suda za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). 39. Prvo pitanje koje će Ustavni sud ispitati je da li predmetni stan može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati i "jačinu veze" apelanta s predmetnim stanom. U tom pravcu, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja koje proizilaze iz stawa spisa apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelant samovoqno prekinuo vezu s predmetnim stanom i da je njegova volja bila da trajno prestane da koristi predmetni stan. Naime, apelant je predmetni stan (koji se nalazi u Bawoj Luci) koristio do jula mjeseca 1992. godine, kada je u svojstvu pukovnika bivše JNA, zajedno s jedinicom u kojoj je vršio vojnu službu, dislociran-prekomandovan na teritoriju SR Jugoslavije gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivawa prava na starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da je na apelantov lični zahtjev, a radi regulisawa prava na dodjelu drugog stana, Komanda garnizona Bawa Luka 10. marta 1993. godine izdala "potvrdu o predaji predmetnog stana", a rješenjem od 12. jula 1993. godine stan je dodijeljen na korišćenje Bošku Peuliću, koji je s Ministarstvom odbrane zakqučio ugovor o otkupu predmetnog stana, ovjerio ga i ukwižio se kao vlasnik. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant 22. avgusta 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana Odsjeku, međutim 25. juna 2001. godine apelant je odustao od zahtjeva za povraćaj nakon čega je Odsjek, zakqučkom od 26. februara 2003. godine, obustavio postupak po zahtjevu za povraćaj predmetnog stana. Nesporno je da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, to ne može da predstavlja dovoljan argumenat koji bi doveo do zakqučka da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa člana 8 stav 1 Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud još jednom naglašava da je apelant svojevoqno i bez prisile, prevashodno zbog prirode posla koji je obavljao (vojna služba), prekinuo vezu s predmetnim stanom te da je tražio da mu se izda potvrda o predaji predmetnog stana kako bi regulisao pravo na dodjelu drugog stana (na području današnje Republike Srbije), zbog čega je i odustao od zahtjeva za povraćaj predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da predmetni stan ne može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 stav 1 Evropske konvencije. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog prava na poštovanje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa iz navedenih odredbi. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 292/08, rješavajući apelaciju Berislava Popova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Berislava Popova podnesena zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Berislav Popov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Milutin Đorđević advokat iz Banje Luke, podnio je 24. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj I-08-376/03 i 02-6126799 od 21. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odsjeka je zatraženo 13. novembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Odsjek je dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2008. godine, a fotokopiju predmetnog spisa 29. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 26. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu u Banjoj Luci, ul. Nikole Pašića broj 40 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 14. marta 1973. godine s Komandom garnizona Banja Luka. Apelant je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine prekomandovan u garnizon Jastrebarsko, R Hrvatska, a rat ga je zatekao u Varaždinskom garnizonu, R Hrvatska, odakle je po naredbi Predsjedništva SR Jugoslavije prekomandovan u Vojsku SR Jugoslavije zajedno s realizacijom odluke o predislociranju komande Varaždinskog korpusa na teritoriju SR Jugoslavije, gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Apelant je predmetni stan napustio u julu 1992. godine. 7. Na zahtjev apelanta, a radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana, VP broj 4022 Banja Luka izdala je 10. marta 1993. godine apelantu potvrdu o predaji predmetnog stana. 8. Rješenjem Komande garnizona Banja Luka predmetni stan je 12. jula 1993. godine dodijeljen Bošku Peuliću (u daljnjem tekstu: korisnik stana), koji je s Ministarstvom odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana i ovjerio ga u Osnovnom sudu Banja Luka pod brojem OV-26379/03 od 15. decembra 2003. godine. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred nadležnim organom uprave 9. Apelant je 22. augusta 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana Odsjeku. Apelant je 25. juna 2001. godine uputio dopis kojim obavještava Odsjek da odustaje od zahtjeva za povrat predmetnog stana, navodeći da je potrebno da mu Odsjek dostavi dokument da je odustao od zahtjeva za vraćanje predmetnog stana kako bi u SR Jugoslaviji imao dokaz da je odustao od zahtjeva. 10. Odsjek je Zaključkom broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine obustavio postupak po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana. U obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je apelant kao razlog svog odustajanja istakao da je svoje stambeno pitanje riješio u Beogradu, te da je odlučio da njegovo konačno mjesto življenja bude Beograd. 11. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedenog zaključka o obustavi postupka izjavio apelant, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratilo na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da prvostepeni or gan treba da utvrdi da li je u međuvremenu apelantu riješeno stambeno pitanje u Beogradu i da sasluša korisnika predmetnog stana. 12. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine korisnik stana je tužbom pokrenuo upravi spor. Odlučujući o tužbi, Vrhovni sud je Presudom broj U-1362/04 od 14. marta 2007. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije jasno o kojem činjeničnom stanju ili primjeni materijalnog prava govori tuženi or gan, s obzirom da prvostepena odluka nije meritorna nego procesna (obustavljen postupak zbog povlačenja zahtjeva za povrat stana). Također, Vrhovni sud smatra da su upute koje su osporenim aktom date prvostepenom organu irelevantne za odlučenje po predmetnom odustajanju od zahtjeva za povrat stana, jer za rješavanje stvari po odustajanju nije bitno da li je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, niti ima potrebe da se korisnik predmetnog stana saslušava. Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu člana 61. Zakona o upravnom postupku tuženi or gan u obavezi da umjesto poništenog donese novi upravni akt, uvažavajući shvatanje i primjedbe iznijete u postupku. 13. U ponovnom postupku Ministarstvo je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, Rješenjem broj 18.05/2-P292/07 od 11. aprila 2007. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da u spisima predmeta postoji apelantov pismeni podnesak koji je sam apelant označio kao "odustajanje od zahtjeva za vraćanje stana" i u kojem je bio izričit da odustaje od zahtjeva za vraćanje stana i istovremeno moli prvostepeni or - gan da mu izda odgovarajući dokument, koji će mu poslužiti za rješavanje stambenog pitanja u planiranom mjestu življenja - Beogradu. Ministarstvo je istaklo da apelant svoje odustajanje od zahtjeva nije mijenjao niti ga je opozvao, a prvostepeni or gan je donio procesnu odluku, tj. zaključkom obustavio postupak zbog odustajanja stranke od zahtjeva. Žalbeni navodi da prvostepeni or gan nije utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ne mogu dovesti u pitanje zakonitost prvostepenog zaključka kojim je postupak procesno, a ne meritorno okončan, i što u toj fazi postupka nije bitno da li apelant jeste ili nije riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 14. Apelant je 22. novembra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. 15. CRPC je Odlukom broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrdio da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stavom III dispozitiva navedene odluke obavezan je nadležni upravni or gan da apelanta na njegov zahtjev uvede u posjed predmetnog stana u skladu s rokovima propisanim Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a). Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio zahtjev Odsjeku za izvršenje odluke CRPC-a. CRPC je Odlukom broj R-511-3260-1/1-01-681/04 od 9. aprila 2004. godine odbio zahtjev korisnika stana za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine. 16. Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine potvrdio da je Odluka CRPC broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu vlasništvo Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja predmetnog stana korisniku stana Bošku Peuliću koji ima pravo na alternativni smještaj, i koji je dužan da stan preda u roku od 90 dana od prijema zaključka. U obrazloženju zaključka Odsjek je istakao da je apelant podnio "entitetski zahtjev" za vraćanje predmetnog stana i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, pa je odlučeno da se vodi jedinstven postupak. 17. Odlučujući o žalbi koju je protiv zaključka o dozvoli izvršenja izjavio korisnik stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-331/05 od 31. marta 2005. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen Odsjeku na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u ponovnom postupku Odsjek treba da utvrdi da li je apelant u međuvremenu riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, odnosno da li mu je Vojska Jugoslavije dodijelila stan, te da sasluša korisnika predmetnog stana i vlasnika stana i da, imajući u vidu odredbe čl. 7. i 8. Zakona o izvršenju odluka CRPC, zahtjev riješi u skladu s navedenim zakonom. 18. Odsjek je 2. juna 2005. godine proveo usmenu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika, korisnika predmetnog stana i njegovog punomoćnika, te predstavnika vlasnika stana - Ministarstva odbrane. 19. Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine potvrdio da je Odluka CRPC-à broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, vlasništvo Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja korisniku predmetnog stana, te je dozvoljeno administrativno izvršenje iseljenjem i predajom u posjed stana tražiocu izvršenja-apelantu. 20. Odlučujući o žalbi koju je protiv Zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine izjavio korisnik predmetnog stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni or gan pravilno i potpuno utvrdio činjenice jer je nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu što je i potvrđeno odlukom CRPC-a, da je u zakonom propisanom roku podnesen zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, da je stan apelant napustio 10. marta 1993. godine zbog prekomande, da nije riješio stambeno pitanje u Srbiji i Crnoj Gori i da je razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine radi odlaska u penziju. Ministarstvo je navelo da navodi korisnika predmetnog stana, koji je predložio prekid postupka do okončanja parničnog postupka koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem P-45/05 a radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, nisu od uticanja jer je prvostepeni or gan pravilno primijenio materijalno pravo. 21. Odsjek je dopisom od 27. septembra 2005. godine obavijestio apelanta i korisnika stana da se deložacija koja je bila zakazana za 30. septembar 2005. godine privremeno odgađa. 22. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine korisnik predmetnog stana je tužbom pokrenuo upravi spor. 23. Odlučujući o tužbi Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-763/05 od 26. septembra 2006. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe Zakona o izvršenju odluka CRPC-à i da je tuženi or gan pravilno postupio kada je odbio žalbu korisnika predmetnog stana i time osnažio prvostepeni zaključak kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, konačna, obavezujuća i izvršna. Činjenica da je korisnik predmetnog stana izvršio otkup stana, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na pravo zainteresovanog lica da traži izvršenje odluke CRPC-a. Sudski postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana 24. Korisnik predmetnog stana podnio je 5. januara 2005. godine Osnovnom sudu tužbu protiv Ministarstva odbrane, apelanta i Ministarstva, radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji je zaključio s tuženim Ministarstvom odbrane. Korisnik predmetnog stana je također predložio da se naloži apelantu i Ministarstvu da se uzdrže od svakog ponašanja koje ga onemogućava u mirnom i nesmetanom korištenju predmetnog stana. Postupak je u toku pred Osnovnim sudom pod poslovnim brojem P-45/05. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je istakao da je odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je blagovremeno podnio nadležnom organu zahtjev za izvršenje te odluke. Nadležni or gan je donio zaključak o izvršenju, ali odluka nije provedena. Apelant je također istakao da je deložacija bila zakazana za 30. septembar 2005. godine, međutim aktom od 27. septembra 2005. godine deložacija je "privremeno odložena". Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 26. U odgovoru na apelaciju Odsjek je hronološki naveo tok postupka po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, istakavši da je zaključak kojim je obustavljen postupak povrata stana zbog odustajanja apelanta, pravosnažan. Odsjek je istakao da u spisu postoji i odluka CRPC-a koja je donesena poslije apelantovog odustajanja od zahtjeva za povrat stana i koja nije izvršena jer u stanu živi korisnik predmetnog stana, odnosno vlasnik koji je stan otkupio. V. Relevantni propisi 27. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. (1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja. Član 3. (1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja). (3) Upravni or gan nadležan za imovinsko-pravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana odnosno stanove, na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražioca izvršenja. Član 7. (7) U slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni or gan uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima. (8) Izuzetno, u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada je nadležni or - gan uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni or gan uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava. Član 14. U postupku izvršenja odluka Komisije primjenjivat će se odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02) osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom. 28. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 265. stav 2. Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava or gan koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja. VI. Dopustivost 29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta. 32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o neizvršenju zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, te da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 33. Osim toga, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima faciae) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti VII. Meritum 35. Apelant u apelaciji navodi da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na dom 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 37. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li neizvršenje odluke CRPC-a predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 38. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosioca predstavke s tim prostorom, kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mu ta tis mu - tan dis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). 39. Prvo pitanje koje će Ustavni sud ispitati je da li se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati i "jačinu veze" apelanta s predmetnim stanom. U tom pravcu, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja koje proizlaze iz stanja spisa apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelant samovoljno prekinuo vezu s predmetnim stanom i da je njegova volja bila da trajno prestane koristiti predmetni stan. Naime, apelant je predmetni stan (koji se nalazi u Banjoj Luci) koristio do jula mjeseca 1992. godine, kada je u svojstvu pukovnika bivše JNA, zajedno s jedinicom u kojoj je vršio vojnu službu, dislociran-prekomandovan na teritoriju SR Jugoslavije gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da je na apelantov lični zahtjev, a radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana, Komanda garnizona Banja Luka 10. marta 1993. godine izdala "potvrdu o predaji predmetnog stana", a rješenjem od 12. jula 1993. godine stan je dodijeljen na korištenje Bošku Peuliću, koji je s Ministarstvom odbrane zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, ovjerio ga i uknjižio se kao vlasnik. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant 22. augusta 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana Odsjeku, međutim 25. juna 2001. godine apelant je odustao od zahtjeva za povrat nakon čega je Odsjek, zaključkom od 26. februara 2003. godine, obustavio postupak po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Nesporno je da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, to ne može predstavljati dovoljan ar gu ment koji bi doveo do zaključka da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud još jednom naglašava da je apelant svojevoljno i bez prisile, prvenstveno zbog prirode posla koji je obavljao (vojna služba), prekinuo vezu s predmetnim stanom te da je tražio izdavanje potvrde o predaji predmetnog stana radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana (na području današnje Republike Srbije), zbog čega je i odustao od zahtjeva za povrat predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog prava na poštivanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredbi. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 292/08, rješavajući apelaciju Berislava Popova, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Berislava Popova podnesena zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske-Odsjek Banjaluka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. lipnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Berislav Popov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojega zastupa Milutin Đorđević odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. siječnja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske-Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj I-08-376/03 i 02-6126799 od 21. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odsjeka je zatraženo 13. studenoga 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. ožujka 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Odsjek je dostavio odgovor na apelaciju 28. studenoga 2008. godine, a presliku predmetnoga spisa 29. ožujka 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 26. prosinca 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio nositelj stanarskoga prava na trosobnom stanu u Banjaluci, ul. Nikole Pašića broj 40 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na temelju ugovora o korištenju predmetnoga stana zaključenog 14. ožujka 1973. godine s Komandom garnizona Banjaluka. Apelant je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriju Bosne i Hercegovine prekomandiran u garnizon Jastrebarsko, R Hrvatska, a rat ga je zatekao u Varaždinskom garnizonu, R Hrvatska, odakle je po naredbi Predsjedništva SR Jugoslavije prekomandiran u Vojsku SR Jugoslavije zajedno s realiziranjem odluke o predislociranju komande Varaždinskog korpusa na teritorij SR Jugoslavije, gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. prosinca 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Apelant je predmetni stan napustio u srpnju 1992. godine. 7. Na zahtjev apelanta, a radi reguliranja prava na dodjelu drugoga stana, VP broj 4022 Banjaluka izdala je 10. ožujka 1993. godine apelantu potvrdu o predaji predmetnoga stana. 8. Rješenjem Komande garnizona Banjaluka predmetni stan je 12. srpnja 1993. godine dodijeljen Bošku Peuliću (u daljnjem tekstu: korisnik stana), koji je s Ministarstvom obrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane) zaključio ugovor o otkupu predmetnoga stana i ovjerio ga u Osnovnom sudu Banjaluka pod brojem OV-26379/03 od 15. prosinca 2003. godine. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred nadležnim organom uprave 9. Apelant je 22. kolovoza 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnoga stana Odsjeku. Apelant je 25. lipnja 2001. godine uputio dopis kojim obavještava Odsjek da odustaje od zahtjeva za povrat predmetnoga stana, navodeći da je potrebno da mu Odsjek dostavi dokument da je odustao od zahtjeva za vraćanje predmetnog stana kako bi u SR Jugoslaviji imao dokaz da je odustao od zahtjeva. 10. Odsjek je Zaključkom broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. veljače 2003. godine obustavio postupak po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana. U obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je apelant kao razlog svoga odustajanja istaknuo da je svoje stambeno pitanje riješio u Beogradu, te je odlučio da njegovo konačno mjesto življenja bude Beograd. 11. Odlučujući o prizivu kojega je protiv navedenoga zaključka o obustavi postupka izjavio apelant, Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 05-050-01-969/04 od 20. listopada 2004. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj 05-050-02- 02- 6126/99 od 26. veljače 2003. godine, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratilo na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaknulo da prvostupanjski or gan treba utvrditi je li u međuvremenu apelantu riješeno stambeno pitanje u Beogradu i saslušati korisnika predmetnoga stana. 12. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-969/04 od 20. listopada 2004. godine korisnik stana je tužbom pokrenuo upravi spor. Odlučujući o tužbi, Vrhovni sud je Presudom broj U-1362/04 od 14. ožujka 2007. godine tužbu uvažio i pobijani akt poništio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da nije razvidno o kojem činjeničnom stanju ili primjeni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 materijalnoga prava govori tuženi or gan, s obzirom da prvostupanjska odluka nije meritorna nego procesna (obustavljen postupak zbog povlačenja zahtjeva za povrat stana). Također, Vrhovni sud smatra da su upute koje su pobijanim aktom date prvostupanjskom organu irelevantne za odlučenje po predmetnom odustajanju od zahtjeva za povratom stana, jer za rješavanje stvari po odustajanju nije bitno je li apelant riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, niti ima potrebe da se korisnik predmetnoga stana saslušava. Vrhovni sud je zaključio da je na temelju članka 61. Zakona o upravnom postupku tuženi or gan u obvezi umjesto poništenoga donijeti novi upravni akt, uvažavajući shvaćanje i primjedbe iznijete u postupku. 13. U ponovnom postupku Ministarstvo je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, Rješenjem broj 18.05/2-P292/07 od 11. travnja 2007. godine odbilo kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. veljače 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da u spisima predmeta postoji apelantov pismeni podnesak koji je sam apelant označio kao "odustajanje od zahtjeva za vraćanje stana" i u kojemu je bio izričit da odustaje od zahtjeva za vraćanje stana i istodobno moli prvostupanjski or - gan da mu izda odgovarajući dokument, koji će mu poslužiti za rješavanje stambenog pitanja u planiranom mjestu življenja - Beogradu. Ministarstvo je istaknulo da apelant svoje odustajanje od zahtjeva nije mijenjao niti ga je opozvao, a prvostupanjski or - gan je donio procesnu odluku, tj. zaključkom obustavio postupak zbog odustajanja stranke od zahtjeva. Prizivni navodi da prvostupanjski or gan nije utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ne mogu dovesti u pitanje zakonitost prvostupanjskog zaključka kojim je postupak procesno, a ne meritorno okončan, i što u toj fazi postupka nije bitno da li apelant jeste ili nije riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu. Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred Povjerenstvom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica 14. Apelant je 22. studenoga 1999. godine Povjerenstvu za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za povrat predmetnoga stana. 15. CRPC je Odlukom broj 511-3260-1/1 od 2. rujna 2003. godine potvrdio da je apelant 1. travnja 1992. godine bio nositelj stanarskoga prava na predmetnom stanu. Stavkom III dispozitiva navedene odluke obvezan je nadležni upravni or gan da apelanta na njegov zahtjev uvede u posjed predmetnog stana sukladno rokovima propisanim Zakonom o izvršenju odluka Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a). Apelant je 14. studenoga 2003. godine podnio zahtjev Odsjeku za izvršenje odluke CRPC-a. CRPC je Odlukom broj R-511-3260-1/1-01- 681/04 od 9. travnja 2004. godine odbio zahtjev korisnika stana za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. rujna 2003. godine. 16. Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. studenoga 2004. godine potvrdio da je Odluka CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. rujna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu vlasništvo Ministarstva obrane, konačna, obvezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja predmetnoga stana korisniku stana Bošku Peuliću koji ima pravo na alternativni smještaj, i koji je dužan stan predati u roku od 90 dana od prijema zaključka. U obrazloženju zaključka Odsjek je istaknuo da je apelant podnio "entitetski zahtjev" za vraćanje predmetnog stana i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, pa je odlučeno da se vodi jedinstven postupak. 17. Odlučujući o prizivu koji je protiv zaključka o dozvoli izvršenja izjavio korisnik stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-331/05 od 31. ožujka 2005. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. studenoga 2004. godine zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen Odsjeku na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u ponovnom postupku Odsjek treba utvrditi je li apelant u međuvremenu riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, odnosno je li mu Vojska Jugoslavije dodijelila stan, te saslušati korisnika predmetnoga stana i vlasnika stana i, imajući u vidu odredbe čl. 7. i 8. Zakona o izvršenju odluka CRPC, zahtjev riješiti sukladno navedenom zakonu. 18. Odsjek je 2. lipnja 2005. godine proveo usmenu raspravu u nazočnosti apelantovoga punomoćnika, korisnika predmetno - ga stana i njegovoga punomoćnika, te predstavnika vlasnika stana - Ministarstva obrane. 19. Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. lipnja 2005. godine potvrdio da je Odluka CRPC-à broj 511-3260-1/1 od 2. rujna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskoga prava na predmetnom stanu, vlasništvo Ministarstva obrane, konačna, obvezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja korisniku predmetnoga stana, te je dopušteno administrativno izvršenje iseljenjem i predajom u posjed stana tražitelju izvršenja-apelantu. 20. Odlučujući o prizivu koji je protiv Zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. lipnja 2005. godine izjavio korisnik predmetnoga stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-1017/05 od 12. rujna 2005. godine priziv odbilo kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaknulo da je prvostupanjski or gan pravilno i potpuno utvrdio činjenice jer je neprijeporno utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskoga prava na predmetnome stanu što je i potvrđeno odlukom CRPC-a, da je u zakonom propisanom roku podnesen zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, da je stan apelant napustio 10. ožujka 1993. godine zbog prekomande, da nije riješio stambeno pitanje u Srbiji i Crnoj Gori i da je razriješen aktivne vojne službe 31. prosinca 1993. godine radi odlaska u mirovinu. Ministarstvo je navelo da navodi korisnika predmetnoga stana, koji je predložio prekid postupka do okončanja parničnoga postupka koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem P-45/05 a radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, nisu od uticanja jer je prvostupanjski or gan pravilno primijenio materijalno pravo. 21. Odsjek je dopisom od 27. rujna 2005. godine obavijestio apelanta i korisnika stana da se deložacija koja je bila zakazana za 30. rujan 2005. godine privremeno odgađa. 22. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-1017/05 od 12. rujna 2005. godine korisnik predmetnoga stana je tužbom pokrenuo upravi spor. 23. Odlučujući o tužbi Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-763/05 od 26. rujna 2006. godine tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe Zakona o izvršenju odluka CRPC-à i da je tuženi or gan pravilno postupio kada je odbio priziv korisnika predmetnog stana i time osnažio prvostupanjski zaključak kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 2. rujna 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu 1. travnja 1992. godine, konačna, obvezujuća i izvršna. Činjenica da je korisnik predmetnoga stana izvršio otkup stana, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na pravo zainteresirane osobe da traži izvršenje odluke CRPC-a. Sudski postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnoga stana 24. Korisnik predmetnoga stana je podnio 5. siječnja 2005. godine Osnovnom sudu tužbu protiv Ministarstva obrane, apelanta i Ministarstva, radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji je zaključio s tuženim Ministarstvom obrane. Korisnik predmetnog stana je također predložio da se naloži apelantu i Ministarstvu da se uzdrže od svakog ponašanja koje ga onemogućava u mirnom i nesmetanom korištenju predmetnoga stana. Postupak je u tijeku pred Osnovnim sudom pod poslovnim brojem P-45/05. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je istaknuo da je odlukom CRPC-a od 2. rujna 2003. godine potvrđeno da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je pravodobno podnio nadležnom organu zahtjev za izvršenje te odluke. Nadležni or gan je donio zaključak o izvršenju, ali odluka nije provedena. Apelant je također istaknuo da je deložacija bila zakazana za 30. rujan 2005. godine, međutim aktom od 27. rujna 2005. godine deložacija je "privremeno odložena". Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 26. U odgovoru na apelaciju Odsjek je kronološki naveo tijek postupka po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnoga stana, istaknuvši da je zaključak kojim je obustavljen postupak povrata stana zbog odustajanja apelanta, pravomoćan. Odsjek je istaknuo da u spisu postoji i odluka CRPC-a koja je donesena poslije apelantovog odustajanja od zahtjeva za povrat stana i koja nije izvršena jer u stanu živi korisnik predmetnoga stana, odnosno vlasnik koji je stan otkupio. V. Relevantni propisi 27. Zakon o izvršenju odluka Povjerenstva za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. (1) Odluke Povjerenstva postaju konačne danom njihovoga donošenja. Članak 3. (1) Izvršenje odluka Povjerenstva provodi se upravnim putem na zahtjev osobe iz članka 4. st. 1. ili 2. (tražitelj izvršenja). (3) Upravni or gan nadležan za imovinsko-pravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Povjerenstva koje se odnose na nekretnine u vlasništvu građana odnosno stanove, na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražitelja izvršenja. Članak 7. (7) U slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon nadnevka navedenog u dispozitivu odluke Povjerenstva, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava, nadležni or gan uprave će, sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u svrhu odlučivanja o navodima. (8) Izuzetno, u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon nadnevka navedenog u dispozitivu odluke Povjerenstva, i kada je nadležni or gan uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni or gan uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravomoćne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava. Članak 14. U postupku izvršenja odluka Povjerenstva primjenjivat će se odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02) osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom. 28. Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi: Članak 265. stavak 2. Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je glede izvršenja obveze dozvoljen poček ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava or gan koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja. VI. Dopustivost 29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 30. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prigodom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i osobne prilike apelanta. 32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da se radi o neizvršenju zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, te da apelant nema na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 33. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima faciae) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti VII. Meritum 35. Apelant u apelaciji navodi da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na dom 36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 37. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li neizvršenje odluke CRPC-a "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 38. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. studenoga 1986. godine serija A, broj 109, stavak 46 f, i Kroon protiv Nizozemske od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, prema praksi Europskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije nužno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnositelja predstavke s tim prostorom, kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnositelji predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mu ta tis mu tan dis, navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). 39. Prvo pitanje koje će Ustavni sud ispitati je može li se predmetni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati i "jačinu veze" apelanta s predmetnim stanom. U tom pravcu, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja koje proizlaze iz stanja spisa apelacije, Ustavni sud opaža da je apelant samovoljno prekinuo vezu s predmetnim stanom i da je njegova volja bila da trajno prestane koristiti predmetni stan. Naime, apelant je predmetni stan (koji se nalazi u Banjaluci) koristio do srpnja mjeseca 1992. godine, kada je u svojstvu pukovnika bivše JNA, zajedno s jedinicom u kojoj je vršio vojnu službu, dislociran-prekomandiran na teritorij SR Jugoslavije gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. prosinca 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Ustavni sud opaža da je na apelantov osobni zahtjev, a radi reguliranja prava na dodjelu drugog stana, Komanda garnizona Banjaluka 10. ožujka 1993. godine izdala "potvrdu o predaji predmetnog stana", a rješenjem od 12. srpnja 1993. godine stan je dodijeljen na korištenje Bošku Peuliću, koji je s Ministarstvom obrane zaključio ugovor o otkupu predmetnoga stana, ovjerio ga i uknjižio se kao vlasnik. Također, Ustavni sud opaža da je apelant 22. kolovoza 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnoga stana Odsjeku, međutim 25. lipnja 2001. godine apelant je odustao od zahtjeva za povrat nakon čega je Odsjek, zaključkom od 26. veljače 2003. godine, obustavio postupak po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Neprijeporno je da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 2. rujna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je 1. travnja 1992. godine bio nositelj stanarskoga prava na predmetnome stanu. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, to ne može predstavljati dovoljan ar gu ment koji bi doveo do zaključka da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u svezi, Ustavni sud još jednom naglašava da je apelant svojevoljno i bez prisile, prvenstveno zbog naravi posla koji je obavljao (vojna služba), prekinuo vezu s predmetnim stanom te da je tražio izdavanje potvrde o predaji predmetnoga stana radi reguliranja prava na dodjelu drugoga stana (na području današnje Republike Srbije), zbog čega je i odustao od zahtjeva za povrat predmetnoga stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. stavak 1. Europske konvencije. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovoga prava na poštivanje prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer nije utvrđeno da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredbi. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 373/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Tufekčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Tufekčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Lukavcu broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ibrahim Tufekčić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kog zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Lukavcu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Tuzli (koji je preuzeo predmete Opštinskog suda u Lukavcu) i "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Takođe, od Opštinskog suda u Tuzli je 19. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-309/03. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 21. februara 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju, a "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, je dostavilo odgovor 25. februara 2008. godine. Opštinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2008. godine, a traženi spis 18. maja 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Tuzli i "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, dostavljeni su apelantu 27. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 7. decembra 1991. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog ZOIL "Sarajevo", područna jedinica Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi), radi povećawa rente. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-754/91 od 20. maja 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uslovljenih ratnim stanjem. 7. Apelant je 9. januara 2002. godine podnio prijedlog da se nastavi predmetni postupak. 8. Opštinski sud je održao ročišta 7. i 19. februara, 20. marta, 29. aprila, 30. maja i 5. avgusta 2002. godine. 9. Presudom Opštinskog suda broj P-754/91 od 5. avgusta 2002. godine obavezano je tuženo "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla (kao pravni slijednik prvobitno označenog tuženog) da apelantu na ime izgubljene zarade isplati iznose od po 250,00 KM mjesečno počev od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, a od 1. januara 1996. godine pa ubuduće iznose od po 700,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno, na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom Opštinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. 10. Protiv navedene presude tuženi je 29. oktobra 2002. godine izjavio žalbu, pa je spis 14. novembra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1501/02 od 13. maja 2003. godine kojim je žalba tuženog uvažena, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 12. U ponovnom postupku Opštinski sud je održao pet ročišta (9. jula i 23. oktobra 2003. godine, te 5. januara, 4. februara i 16. februara 2004. godine), dok je dva ročišta odložio zbog nestanka električne energije (25. septembra i 10. decembra 2003. godine). 13. Presudom Opštinskog suda broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime izgubljene zarade - rente iznose od po 400,00 KM mjesečno počev od 1. januara 1996. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose počev od 30. maja 2002. godine, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Takođe, tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.478,00 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 14. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je među strankama nesporno da postoji obaveza tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade isplaćuje mjesečne iznose od po 15.000,00 YU dinara po pravosnažnoj Presudi tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Naime, sud je istakao da je nesporno da je apelant, kao bivši profesionalni muzičar, zadobio povredu u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, te da je nakon te nezgode ostao trajno nesposoban za privređivanje. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporno da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošewa navedene presude i od čega u konačnom zavisi odluka u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, sud je naveo da je na okolnost visine zarade koju su profesionalni muzičari ostvarivali u periodu od 1992. do 1996. godine saslušao tri svjedoka. U vezi s tim, sud je naveo da nije prihvatio iskaze dva svjedoka, budući da iz wihovih iskaza proizilazi da su u navedenom periodu ostvarivali zaradu u inostranstvu, a ne na području Tuzlanskog kantona gdje živi apelant. Takođe, sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz trećeg svjedoka koji je izjavio da je u toku rata na području Tuzlanskog kantona ostvarivao mjesečnu zaradu od 300,00 do 700,00 KM. Naime, Opštinski sud je obrazložio da je opštepoznata činjenica da u ratnom periodu ugostiteqski objekti nisu radili kontinuirano zbog policijskog časa (od 17č do 6č), kao i zbog zabrane okupljanja grupa lica. Takođe, sud je istakao da je opštepoznata činjenica da zaposleni na području Tuzlanskog kantona u toku rata nisu ostvarivali zaradu, već da su dobijali naknadu u vidu paketa. S obzirom na to, Opštinski sud je zakqučio da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se isplati renta za pe riod od 1992. do 1996. godine, budući da bi apelant u suprotnom bio doveden u znatno povoqniji položaj u odnosu na radnike koji su u navedenom periodu radili bez plate. Međutim, u pogledu apelantovog zahtjeva da mu se poveća renta od 1. januara 1996. godine pa dalje, Opštinski sud je naveo da je na osnovu priloženih računa o ostvarenoj zaradi profesionalnih muzičara u navedenom periodu utvrdio da je došlo do povećawa zarade lica koja obavljaju poslove estradnih umjetnika. Pri tom, Opštinski sud je istakao da priroda posla koji je obavljao apelant (profesionalni muzičar) i način na koji je obavljao taj posao (nastupanje u ugostiteqskim objektima) otežavaju utvrđivanje izgubljene zarade, te da je stoga u konkretnom slučaju opravdano da se dosudi visina štete prema slobodnoj ocjeni suda u smislu člana 127 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to, Opštinski sud je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplati iznos od 400,00 KM počev od 1. januara 1996. godine shodno odredbi člana 196 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). Opštinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio u skladu s važećim stanovištem sudske prakse, shodno kom se u slučaju potraživawa budućih davawa zatezna kamata na iznos materijalne štete dosuđuje od dana postavljanja tužbenog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju od dana precizirawa tužbenog zahtjeva. 15. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu 21. aprila, a tuženi 26. aprila 2004. godine, pa je spis je 10. juna 2004. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine kojom je apelantova žalba odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu se isplati kamata, a troškovi postupka su sniženi na iznos od 2.471,70 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva da mu se poveća renta u periodu od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka i da je dao valjane razloge zašto te iskaze nije prihvatio, a te je razloge u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Takođe, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da je u međuvremenu izvršena denominacija i konverzija mjesečnog iznosa rente koja je utvrđena ranijom presudom nije sama po sebi dovoqna za izmjenu te presude i povećanje rente u smislu člana 196 ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je istakao da ta činjenica može da bude od uticaja samo na izvršenje Presude Opštinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, a nikako na izmjenu, odnosno povećanje rente koja je utvrđena navedenom presudom. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na visinu ostvarene zarade nakon 1. januara 1996. godine, jer je njegov iskaz u tom dijelu logičan, te saglasan s materijalnim dokazima u spisu (brojnim računima o ostvarenoj zaradi pojedinih orkestara na području Tuzlanskog kantona). S obzirom na to, Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplaćuje iznos od po 400,00 KM mjesečno počev od 1. januara 1996. godine. 17. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da apelant nije tražio isplatu kamata kao sporednih potraživawa u smislu člana 53 stav 2 tačka 2 ZPP-a, te da je stoga prvostepeni sud, odlučujući o kamatama, izašao van granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu rente za navedeni vremenski pe riod s "važećom kamatom" za taj pe riod. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda tako postavljen tužbeni zahtjev u pogledu kamata kao sporednih potraživawa nije određen, niti je odrediv. Naime, Kantonalni sud je istakao da u zahtjevu nedostaje dan kada je tuženi zakasnio s ispunjenjem novčane obaveze, dan do kada teku zakonske zatezne kamate, kao i elementi na osnovu kojih bi mogli da se odrede navedeni dani, da bi sud mogao da odlučuje o zahtjevu za isplatu kamata u smislu odredbi člana 277 ZOO-a i člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate. 18. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 14. marta, a apelant 18. marta 2005. godine. 19. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kojom je revizija tuženog djelimično usvojena, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu u kom je odlučeno o apelantovom zahtjevu da mu se poveća renta i u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka. Slijedom toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu se poveća renta za pe riod od 1. januara 1996. do 31. decembra 1997. godine, a usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu se poveća renta od 1. januara 1998. godine, pa je tuženi obavezan da po tom osnovu i od tog datuma plaća apelantu iznos od 250,00 KM mjesečno, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara koji je utvrđen pravosnažnom Presudom Opštinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 617,75 KM. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena, dok je apelantova revizija u cijelosti odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev da mu se poveća renta za pe - riod od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, prihvatajući razloge koje su dali nižestepeni sudovi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev da mu se isplati kamata, te da razloge koje je naveo drugostepeni sud u obrazloženju osporavane presude u potpunosti prihvata kao pravilne i taj sud. 20. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je opštepoznata činjenica da je zbog ratnih razarawa, nezaposlenosti i drugih posljedica rata, kupovna moć stanovništva opala u odnosu na predratni pe riod. Po mišljenju Vrhovnog suda sve te okolnosti su se odrazile i na posjete ugostiteqskim objektima, na mogućnost zapošljavawa profesionalnih muzičara u tim objektima i, samim tim, na visinu wihove zarade. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zakqučili da su se 1. juna 1996. godine stekli uslovi da se poveća renta. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stawa proizilazi da se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošewa odluke čiju izmjenu apelant traži nisu znatnije poboqšale u 1996. godini, a što je uslov za povećanje rente u smislu odredbi člana 196 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zakqučio da su se tek 1998. godine stekli uslovi da se poveća novčani iznos rente od 15.000,00 KM (koji je nakon zvanične zamjene BH dinara u važeću valutu imao vrijednost 0,15 KM) na iznos od 250,00 KM. S obzirom da je u jednom dijelu preinačio nižestepene presude, Vrhovni sud je naveo da je, shodno odredbi člana 397 stav 2 ZPP-a, odlučio o troškovima cijelog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje ukqučujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je njegova tužba radi povećawa rente trebala da se smatra tužbom radi novčanog duga koji je nastao iz povremenih potraživawa u smislu Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim apelant navodi da, shodno ekspertizi vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića od 20. januara 2008. godine (koju je dostavio uz apelaciju), iznos od 15.000,00 YU dinara koji je apelantu dosuđen Presudom Opštinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, predstavlja iznos od 1.153,83 KM. Pri tome, apelant ističe da je Ustavni sud u Odluci U 64/02 zauzeo stav "da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživawa". Dalje, apelant smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate počev od dana podnošewa tužbe, 7. decembra 1991. godine, na iznos svakog dospjelog a neisplaćenog mjesečnog iznosa rente. Takođe, apelant smatra da Vrhovni sud nije bio ovlašten da preinači odluku o troškovima postupka, jer tuženi nije izjavio reviziju protiv drugostepene presude u tom dijelu. S obzirom da je predmetni sudski postupak trajao 16 godina, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga koji su dati u obrazloženju Presude broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se predmetna apelacija odbije. 24. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom prvostepenog postupka, a koje je taj sud raspravio i o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Takođe, Opštinski sud je naveo da je predmetni postupak prekinut zbog okolnosti koje su uslovljene ratnim stanjem, te da je nakon podnošewa prijedloga da se nastavi postupak taj sud odmah zakazao pripremno ročište, te nakon toga postupak okončao u razumnom roku. 25. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je potpuno neosnovano apelantovo pozivanje na ekspertizu vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića u pogledu utvrđivawa mjesečnog duga rente u iznosu od 1.153,83 KM. Naime, tuženi je naveo da u toku sudskog postupka nije provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, te da iznos od 1.153,83 KM apelant prvi put spominje u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 196 Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smawiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošewa ranije odluke. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 67/89, 20/90 i 27/90) relevantne odredbe glase: Član 212 Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 215 Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 196 Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 199 Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386 Š...Ć (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Član 397 Š...Ć (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje ukqučujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Sem toga, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant 7. decembra 1991. godine pokrenuo postupak radi povećawa rente. Međutim, pe - riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 11 godina i mjesec dana. Pri tom Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i mjesec dana. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 38. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo da se utvrdi da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je nadležni sud imao u vidu prilikom donošewa ranije presude kojom je apelantu priznato pravo na isplatu rente u određenom iznosu, te da li stoga apelant ima pravo na povećanje rente shodno odredbi člana 196 ZOO-a. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelant tek 9. januara 2002. godine podnio prijedlog da se postupak nastavi, Ustavni sud će pe riod od oko šest godina, koliko je prošlo od prestanka ratnog stawa kada je apelant mogao da traži da se nastavi prekinuti postupak pa do podnošewa prijedloga da se postupak nastavi, staviti na teret apelantu koji ničim nije ni poku šao da opravda svoju nezainteresovanost za ovaj predmet u tom periodu iako je u konkretnom slučaju on tužilac. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošewa prijedloga za nastavak, postupak pred redovnim sudovima trajao pet godina, i to na tri sudske in - stance. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Opštinski i Kantonalni sud u tom periodu aktivno postupali u predmetnom postupku i, u relativno kratkim vremenskim razmacima, preduzimali su procesne radnje i donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nije znatno uticala na ukupnu dužinu trajawa predmetnog postupka, budući da su oba seta postupaka pred Opštinskim i Kantonalnim sudom okončani u periodu od tri godine. Što se tiče ponašawa Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da pe riod odlučivawa pred Vrhovnim sudom takođe ne predstavlja pe riod koji bi sam po sebi predstavljao značajan doprinos ukupnoj dužini postupka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanta, odnosno njegova nezainteresovanost za vođenje postupka u periodu od šest godina koliko je prošlo od prestanka rata i ratnog stawa pa do podnošewa prijedloga da se postupak nastavi, odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini trajawa konkretnog postupka. S obzirom na to Ustavni sud smatra da, iako postupak nije okončan u periodu od 11 godina i mjesec dana računajući od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", budući da je apelantova neaktivnost u ponovnom pokretanju prekinutog postupka u periodu od šest godina nakon okončawa rata i ratnog stawa odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini postupka. Samim tim, nema ni osnova da se dosudi naknada nematerijalne štete. Suprotno odlučenje bi, shodno mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno ciqu i svrsi zaštite koju pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupawa sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresovanost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo da vodi zloupotrebi ovog prava. 41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazložewa Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršewa prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Takođe, apelant nije ni osporio da mu je bila uskraćena mogućnost da u toku postupka iznosi dokaze, pa tako ni da predloži odgovarajuće vještačenje, a uz apelaciju je dostavio nalaz vještaka koji je sačinjen nakon što je donesena osporena presuda Vrhovnog suda. Budući da navode u vezi s tim nalazom ističe prvi put u apelaciji ne argumentujući zašto takav dokaz nije predložio i izveo u toku postupka pred redovnim sudom, Ustavni sud te navode neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku broj U 64/02, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom niti o istom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu 44. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što se, po njegovom mišljenju, odrazilo na visinu dosuđene rente. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazložewima osporenih odluka dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da ne može da se zakquči da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoqno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresovanost za vođenje predmetnog postupka u periodu od šest godina od prestanka rata i ratnog stawa bila odlučujuća za ukupnu dužinu trajawa postupka u relevantnom periodu. 46. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaqno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelant se nije pozvao na neki od suštinskih elemenata prava na pravično suđenje, niti je pružio bilo kakav dokaz da je miješanje u njegovu imovinu bilo proizvoqno. 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 373/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Tufekčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Tufekčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ibrahim Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (koji je preuzeo predmete Općinskog suda u Lukavcu) i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Tuzli je 19. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-309/03. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 21. februara 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju, a "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, je dostavilo odgovor 25. februara 2008. godine. Općinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2008. godine, a traženi spis 18. maja 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla, dostavljeni su apelantu 27. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 7. decembra 1991. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog ZOIL "Sarajevo", područna jedinica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povećanja rente. Općinski sud je donio Rješenje broj P-754/91 od 20. maja 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 7. Apelant je 9. januara 2002. godine podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka. 8. Općinski sud je održao ročišta 7. i 19. februara, 20. marta, 29. aprila, 30. maja i 5. augusta 2002. godine. 9. Presudom Općinskog suda broj P-754/91 od 5. augusta 2002. godine obavezano je tuženo "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, filijala Tuzla (kao pravni slijednik prvobitno označenog tuženog) da apelantu na ime izgubljene zarade isplati iznose od po 250,00 KM mjesečno počevši od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, a od 1. januara 1996. godine pa ubuduće iznose od po 700,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno, na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. 10. Protiv navedene presude tuženi je 29. oktobra 2002. godine izjavio žalbu, pa je spis 14. novembra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1501/02 od 13. maja 2003. godine kojim je žalba tuženog uvažena, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. 12. U ponovnom postupku Općinski sud je održao pet ročišta (9. jula i 23. oktobra 2003. godine, te 5. januara, 4. februara i 16. februara 2004. godine), dok je dva ročišta odložio zbog nestanka električne energije (25. septembra i 10. decembra 2003. godine). 13. Presudom Općinskog suda broj P-309/03 od 16. februara 2004. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu na ime izgubljene zarade - rente iznose od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. januara 1996. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose počevši od 30. maja 2002. godine, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno na što je tuženi obavezan pravosnažnom Presudom tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Također, tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.478,00 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da postoji obaveza tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade isplaćuje mjesečne iznose od po 15.000,00 YU dinara po pravosnažnoj Presudi tog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Naime, sud je istakao da je nesporno da je apelant, kao bivši profesionalni muzičar, zadobio povredu u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, te da je nakon te nezgode ostao trajno nesposoban za privređivanje. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporno da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja navedene presude i od čega u konačnom zavisi odluka u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, sud je naveo da je na okolnost visine zarade koju su profesionalni muzičari ostvarivali u periodu od 1992. do 1996. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 godine saslušao tri svjedoka. U vezi s tim, sud je naveo da nije prihvatio iskaze dva svjedoka, budući da iz njihovih iskaza proizlazi da su u navedenom periodu ostvarivali zaradu u inozemstvu, a ne na području Tuzlanskog kantona gdje živi apelant. Također, sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz trećeg svjedoka koji je izjavio da je u toku rata na području Tuzlanskog kantona ostvarivao mjesečnu zaradu od 300,00 do 700,00 KM. Naime, Općinski sud je obrazložio da je općepoznata činjenica da u ratnom periodu ugostiteljski objekti nisu radili kontinuirano zbog policijskog sata (od 17h do 6h), kao i zbog zabrane okupljanja grupa lica. Također, sud je istakao da je općepoznata činjenica da zaposleni na području Tuzlanskog kantona u toku rata nisu ostvarivali zaradu, već da su dobijali naknadu u vidu paketa. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu rente za pe riod od 1992. do 1996. godine, budući da bi apelant u suprotnom bio doveden u znatno povoljniji položaj u odnosu na radnike koji su u navedenom periodu radili bez plaće. Međutim, u pogledu apelantovog zahtjeva za povećanje rente od 1. januara 1996. godine pa dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu priloženih računa o ostvarenoj zaradi profesionalnih muzičara u navedenom periodu utvrdio da je došlo do povećanja zarade lica koja obavljaju poslove estradnih umjetnika. Pri tome, Općinski sud je istakao da priroda posla koji je obavljao apelant (profesionalni muzičar) i način na koji je obavljao taj posao (nastupanje u ugostiteljskim objektima) otežavaju utvrđivanje izgubljene zarade, te da je stoga u konkretnom slučaju opravdano dosuditi visinu štete prema slobodnoj ocjeni suda u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplati iznos od 400,00 KM počevši od 1. januara 1996. godine prema odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio u skladu s važećim stanovištem sudske prakse, prema kojem se u slučaju potraživanja budućih davanja zatezna kamata na iznos materijalne štete dosuđuje od dana postavljanja tužbenog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. 15. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu 21. aprila, a tuženi 26. aprila 2004. godine, pa je spis je 10. juna 2004. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-850/04 od 25. januara 2005. godine kojom je apelantova žalba odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu kamata, a troškovi postupka su sniženi na iznos od 2.471,70 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za povećanje rente u periodu od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka i da je dao valjane razloge zašto te iskaze nije prihvatio, a te je razloge u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da je u međuvremenu izvršena denominacija i konverzija mjesečnog iznosa rente koja je utvrđena ranijom presudom nije sama po sebi dovoljna za izmjenu te presude i povećanje rente u smislu člana 196. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je istakao da ta činjenica može biti od uticaja samo na izvršenje Presude Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, a nikako na izmjenu, odnosno povećanje rente koja je utvrđena navedenom presudom. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na visinu ostvarene zarade nakon 1. januara 1996. godine, jer je njegov iskaz u tom dijelu logičan, te saglasan s materijalnim dokazima u spisu (brojnim računima o ostvarenoj zaradi pojedinih orkestara na području Tuzlanskog kantona). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženog da apelantu na ime rente isplaćuje iznos od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. januara 1996. godine. 17. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da apelant nije tražio isplatu kamata kao sporednih potraživanja u smislu člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP-a, te da je stoga prvostepeni sud, odlučujući o kamatama, izašao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu rente za navedeni vremenski pe riod s "važećom kamatom" za taj pe riod. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda tako postavljen tužbeni zahtjev u pogledu kamata kao sporednih potraživanja nije određen, niti je odrediv. Naime, Kantonalni sud je istakao da u zahtjevu nedostaje dan kada je tuženi zakasnio s ispunjenjem novčane obaveze, dan do kada teku zakonske zatezne kamate, kao i elementi na osnovu kojih bi se mogli odrediti navedeni dani, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za isplatu kamata u smislu odredbi člana 277. ZOO-a i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate. 18. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 14. marta, a apelant 18. marta 2005. godine. 19. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kojom je revizija tuženog djelimično usvojena, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu za povećanje rente i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Slijedom toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za pe riod od 1. januara 1996. do 31. decembra 1997. godine, a usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente od 1. januara 1998. godine, pa je tuženi obavezan da po tom osnovu i od tog datuma plaća apelantu iznos od 250,00 KM mjesečno, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara koji je utvrđen pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine. Tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 617,75 KM. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena, dok je apelantova revizija u cijelosti odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za pe riod od 7. decembra 1991. do 1. januara 1996. godine, prihvatajući razloge koje su dali nižestepeni sudovi. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu kamata, te da razloge koje je naveo drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude u potpunosti prihvata kao pravilne i taj sud. 20. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je općepoznata činjenica da je zbog ratnih razaranja, nezaposlenosti i drugih posljedica rata, kupovna moć stanovništva opala u odnosu na predratni pe - riod. Po mišljenju Vrhovnog suda sve te okolnosti su se odrazile i na posjete ugostiteljskim objektima, na mogućnost zapošljavanja profesionalnih muzičara u tim objektima i, samim tim, na visinu slenosti i drugih posljedica rata, kupovna moć stanovništva opala u odnosu na predratni pe riod. Po mišljenju Vodrazile i na posjete ugostiteljskim objektima, alnih muzia visinu njihov zarade. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižeste eni sudovi na utvrđeno či materijal 1. juna 1996. godine stekli vjeti za povećanje rente. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz u vrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke čiju izmjenu apelant traž nisu znatnije poboljšale u 1996. godini, a što je uvjet za povećanje rente u smislu odredbi člana 196. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su se tek 1998. godine s ekli uvjeti za povećanje novčanog iznosa rente od 15.000, 0 KM (koji je nakon zvanične zamjene BH dinara u važeću valutu imao vrijednost 0,15 KM) na iznos od 250,00 KM. S obzirom d je u jednom dijelu preinačio nižestepene prrema odredbo troškovima cijelog postupka.16. Najzad, u pogledu pozivawa apelanat na zaštitu garantov "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se njegova tužba radi povećanja rente trebala smatrati tužbom radi novčanog duga nastalog iz povremenih potraživanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim apelant navodi da, prema ekspertizi vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića od 20. januara 2008. godine (koju je dostavio uz apelaciju), iznos od 15.000,00 YU dinara koji je apelantu dosuđen Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. oktobra 1991. godine, predstavlja iznos od 1.153,83 KM. Pri tome, apelant ističe da je Ustavni sud u Odluci U 64/02 zauzeo stav "da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživanja". Dalje, apelant smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe, 7. decembra 1991. godine, na iznos svakog dospjelog a neisplaćenog mjesečnog iznosa rente. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije bio ovlašten preinačiti odluku o troškovima postupka, jer tuženi nije izjavio reviziju protiv drugostepene presude u tom dijelu. S obzirom da je predmetni sudski postupak trajao 16 godina, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se predmetna apelacija odbije. 24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom prvostepenog postupka, a koje je taj sud raspravio i o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Općinski sud je naveo da je predmetni postupak prekinut zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem, te da je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka taj sud odmah zakazao pripremno ročište, te nakon toga postupak okončao u razumnom roku. 25. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je potpuno neosnovano apelantovo pozivanje na ekspertizu vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića u pogledu utvrđivanja mjesečnog duga rente u iznosu od 1.153,83 KM. Naime, tuženi je naveo da u toku sudskog postupka nije provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, te da iznos od 1.153,83 KM apelant prvi put spominje u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 196. Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 67/89, 20/90 i 27/90) relevantne odredbe glase: Član 212. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 215. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 196. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 199. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386. Š...Ć (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Član 397. Š...Ć (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-467/05 od 12. januara 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant 7. decembra 1991. godine pokrenuo postupak radi povećanja rente. Međutim, pe - riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 11 godina i mjesec dana. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i mjesec dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je nadležni sud imao u vidu prilikom donošenja ranije presude kojom je apelantu priznato pravo na isplatu rente u određenom iznosu, te da li stoga apelant ima pravo na povećanje rente prema odredbi člana 196. ZOO-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelant tek 9. januara 2002. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će pe riod od oko šest godina, koliko je prošlo od prestanka ratnog stanja kada je apelant mogao tražiti nastavak prekinutog postupka pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantu koji ničim nije ni pokušao opravdati svoju nezainteresiranost za ovaj predmet u tom periodu iako je u konkretnom slučaju on tužitelj. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja prijedloga za nastavak, postupak pred redovnim sudovima trajao pet godina, i to na tri sudske in stance. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Općinski i Kantonalni sud u tom periodu aktivno postupali u predmetnom postupku i, u relativno kratkim vremenskim razmacima, preduzimali su procesne radnje i donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nije znatno uticala na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da su oba seta postupaka pred Općinskim i Kantonalnim sudom okončani u periodu od tri godine. Što se tiče ponašanja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da pe riod odlučivanja pred Vrhovnim sudom također ne predstavlja pe riod koji bi sam po sebi predstavljao značajan doprinos ukupnoj dužini postupka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanta, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje postupka u periodu od šest godina koliko je prošlo od prestanka rata i ratnog stanja pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to Ustavni sud smatra da, iako postupak nije okončan u periodu od 11 godina i mjesec dana računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", budući da je apelantova neaktivnost u ponovnom pokretanju prekinutog postupka u periodu od šest godina nakon okončanja rata i ratnog stanja odlučujuće doprinijela ukupnoj dužini postupka. Samim tim, nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. Suprotno odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava. 41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, apelant nije ni osporio da mu je bila uskraćena mogućnost da u toku postupka iznosi dokaze, pa tako ni da predloži odgovarajuće vještačenje, a uz apelaciju je dostavio nalaz vještaka koji je sačinjen nakon što je donesena osporena presuda Vrhovnog suda. Budući da navode u vezi s tim nalazom ističe prvi put u apelaciji ne argumentujući zašto takav dokaz nije predložio i izveo u toku postupka pred redovnim sudom, Ustavni sud te navode neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku broj U 64/02, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom niti o istom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu 44. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što se, po njegovom mišljenju, odrazilo na visinu dosuđene rente. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje predmetnog postupka u periodu od šest godina od prestanka rata i ratnog stanja bila odlučujuća za ukupnu dužinu trajanja postupka u relevantnom periodu. 46. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelant se nije pozvao na neki od suštinskih elemenata prava na pravično suđenje, niti je pružio bilo kakav dokaz da je miješanje u njegovu imovinu bilo proizvoljno. 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 373/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Tufekčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ibrahima Tufekčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-467/05 od 12. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-850/04 od 25. siječnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-309/03 od 16. veljače 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ibrahim Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojega zastupa Vinka Gutić, odvjetnica iz Lukavca, podnio je 1. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-467/05 od 12. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-850/04 od 25. siječnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-309/03 od 16. veljače 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (koji je preuzeo predmete Općinskog suda u Lukavcu) i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla, zatraženo je 7. veljače 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Tuzli je 19. travnja 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-309/03. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 21. veljače 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju, a "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla, je dostavilo odgovor 25. veljače 2008. godine. Općinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 22. veljače 2008. godine, a traženi spis 18. svibnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla, dostavljeni su apelantu 27. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 6. Apelant je 7. prosinca 1991. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženoga ZOIL "Sarajevo", područna jedinica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povećanja rente. Općinski sud je donio Rješenje broj P-754/91 od 20. svibnja 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 7. Apelant je 9. siječnja 2002. godine podnio prijedlog za nastavak predmetnoga postupka. 8. Općinski sud je održao ročišta 7. i 19. veljače, 20. ožujka, 29. travnja, 30. svibnja i 5. kolovoza 2002. godine. 9. Presudom Općinskog suda broj P-754/91 od 5. kolovoza 2002. godine obvezano je tuženo "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla (kao pravni slijednik prvobitno označenog tuženog) da apelantu na ime izgubljene zarade isplati iznose od po 250,00 KM mjesečno počevši od 7. prosinca 1991. do 1. siječnja 1996. godine, a od 1. siječnja 1996. godine pa ubuduće iznose od po 700,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve to umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno, na što je tuženi obvezan pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine. 10. Protiv navedene presude tuženi je 29. listopada 2002. godine izjavio priziv, pa je spis 14. studenoga 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1501/02 od 13. svibnja 2003. godine kojim je priziv tuženog uvažen, pa je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 12. U ponovnom postupku Općinski sud je održao pet ročišta (9. srpnja i 23. listopada 2003. godine, te 5. siječnja, 4. veljače i 16. veljače 2004. godine), dok je dva ročišta odložio zbog nestanka električne energije (25. rujna i 10. prosinca 2003. godine). 13. Presudom Općinskog suda broj P-309/03 od 16. veljače 2004. godine tuženi je obvezan isplatiti apelantu na ime izgubljene zarade - rente iznose od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. siječnja 1996. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose počevši od 30. svibnja 2002. godine, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara mjesečno na što je tuženi obvezan pravomoćnom Presudom tog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine. Također, tuženi je obvezan naknaditi apelantu troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.478,00 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama neprijeporno da postoji obveza tuženoga da apelantu na ime izgubljene zarade isplaćuje mjesečne iznose od po 15.000,00 YU dinara po pravomoćnoj Presudi tog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine. Naime, sud je istaknuo da je neprijeporno da je apelant, kao bivši profesionalni glazbenik, zadobio povredu u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženoga, te da je nakon te nezgode ostao trajno nesposoban za privređivanje. Međutim, sud je naveo da je među strankama prijeporno jesu li se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prigodom donošenja navedene presude i o čemu u konačnom ovisi odluka u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, sud je naveo da je na okolnost visine zarade koju su profesionalni glazbenici ostvarivali u razdoblju od 1992. do 1996. godine saslušao tri svjedoka. U uvezi s tim, sud je naveo da nije prihvatio iskaze dva svjedoka, budući da iz njihovih iskaza proizlazi da su u navedenome razdoblju ostvarivali zaradu u inozemstvu, a ne na području Tuzlanskog kantona gdje živi apelant. Također, sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz trećega svjedoka koji je izjavio da je tijekom rata na području Tuzlanskog kantona ostvarivao mjesečnu zaradu od 300,00 do 700,00 KM. Naime, Općinski sud je obrazložio da je općepoznata činjenica da u ratnom razdoblju ugostiteljski objekti nisu radili kontinuirano zbog policijskoga sata (od 17h do 6h), kao i zbog zabrane okupljanja skupina osoba. Također, sud je istaknuo da je općepoznata činjenica da uposleni na području Tuzlanskog kantona tijekom rata nisu ostvarivali zaradu, već da su dobivali naknadu u vidu paketa. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen apelantov zahtjev za isplatu rente za razdoblje od 1992. do 1996. godine, budući da bi apelant u oprečnom bio doveden u znatno povoljniji položaj u odnosu na djelatnike koji su u navedenome razdoblju radili bez plaće. Međutim, glede apelantovoga zahtjeva za povećanje rente od 1. siječnja 1996. godine pa dalje, Općinski sud je naveo da je na temelju priloženih računa o ostvarenoj zaradi profesionalnih glazbenika u navedenome razdoblju utvrdio da je došlo do povećanja zarade osoba koje obavljaju poslove estradnih umjetnika. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da priroda posla koji je obavljao apelant (profesionalni glazbenik) i način na koji je obavljao taj posao (nastupanje u ugostiteljskim objektima) otežavaju utvrđivanje izgubljene zarade, te da je stoga u konkretnom slučaju opravdano dosuditi visinu štete prema slobodnoj ocjeni suda u smislu članka 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to, Općinski sud je obvezao tuženoga da apelantu na ime rente isplati iznos od 400,00 KM počevši od 1. siječnja 1996. godine prema odredbi članka 196. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio sukladno važećem stajalištu sudske prakse, prema kojemu se u slučaju potraživanja budućih davanja zatezna kamata na iznos materijalne štete dosuđuje od dana postavljanja tužbenoga zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju od dana preciziranja tužbenoga zahtjeva. 15. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv 21. travnja, a tuženi 26. travnja 2004. godine, pa je spis je 10. lipnja 2004. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-850/04 od 25. siječnja 2005. godine kojom je apelantov priziv odbijen, dok je priziv tuženog djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za isplatu kamata, a troškovi postupka su sniženi na iznos od 2.471,70 KM. U preostalome dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao utemeljenost svoga tužbenoga zahtjeva za povećanje rente u razdoblju od 7. prosinca 1991. do 1. siječnja 1996. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka i da je dao valjane razloge zašto te iskaze nije prihvatio, a te je razloge u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da je u međuvremenu izvršena denominacija i konverzija mjesečnoga iznosa rente koja je utvrđena ranijom presudom nije sama po sebi dostatna za izmjenu te presude i povećanje rente u smislu članka 196. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da ta činjenica može biti od utjecaja samo na izvršenje Presude Općinskog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine, a nikako na izmjenu, odnosno povećanje rente koja je utvrđena navedenom presudom. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na visinu ostvarene zarade nakon 1. siječnja 1996. godine, jer je njegov iskaz u tome dijelu logičan, te suglasan s materijalnim dokazima u spisu (brojnim računima o ostvarenoj zaradi pojedinih orkestara na području Tuzlanskog kantona). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao tuženoga da apelantu na ime rente isplaćuje iznos od po 400,00 KM mjesečno počevši od 1. siječnja 1996. godine. 17. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da apelant nije tražio isplatu kamata kao sporednih potraživanja u smislu članka 53. stavak 2. točka 2. ZPP-a, te da je stoga prvostupanjski sud, odlučujući o kamatama, izašao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu rente za navedeno vremensko razdoblje s "važećom kamatom" za to razdoblje. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, tako postavljen tužbeni zahtjev glede kamata kao sporednih potraživanja nije određen, niti je odrediv. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da u zahtjevu nedostaje dan kada je tuženi zakasnio s ispunjenjem novčane obveze, dan do kada teku zakonske zatezne kamate, kao i elementi na temelju kojih bi se mogli odrediti navedeni dani, da bi sud mogao odlučivati o zahtjevu za isplatu kamata u smislu odredbi članka 277. ZOO-a i članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate. 18. Protiv drugostupanjske presude tuženi je izjavio reviziju 14. ožujka, a apelant 18. ožujka 2005. godine. 19. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-467/05 od 12. siječnja 2007. godine kojom je revizija tuženog djelomično usvojena, pa su obje nižestupanjske presude preinačene u dijelu u kojemu je odlučeno o apelantovome zahtjevu za povećanje rente i u dijelu u kojemu je odlučeno o troškovima postupka. Slijedom toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1997. godine, a usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente od 1. siječnja 1998. godine, pa je tuženi obvezan po tome osnovu i od toga nadnevka plaćati apelantu iznos od 250,00 KM mjesečno, umjesto iznosa od 15.000,00 YU dinara koji je utvrđen pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine. Tuženi je obvezan naknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 617,75 KM. U preostalome dijelu revizija tuženoga je odbijena, dok je apelantova revizija u cijelosti odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente za razdoblje od 7. prosinca 1991. do 1. siječnja 1996. godine, prihvaćajući razloge koje su dali nižestupanjski sudovi. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za isplatu kamata, te da razloge koje je naveo drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u potpunosti prihvaća kao pravilne i taj sud. 20. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da je općepoznata činjenica da je zbog ratnih razaranja, neuposlenosti i drugih posljedica rata, kupovna moć stanovništva opala u odnosu na predratno razdoblje. Po mišljenju Vrhovnog suda sve te okolnosti su se odrazile i na posjete ugostiteljskim objektima, na mogućnost upošljavanja profesionalnih glazbenika u tim objektima i, samim tim, na visinu njihove zarade. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su se 1. lipnja 1996. godine stekli uvjeti za povećanje rente. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se okolnosti koje je sud imao u vidu prigodom donošenja odluke čiju izmjenu apelant traži nisu znatnije poboljšale u 1996. godini, a što je uvjet za povećanje rente u smislu odredbi članka 196. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su se tek 1998. godine stekli uvjeti za povećanje novčanog iznosa rente od 15.000,00 KM (koji je nakon zvanične zamjene BH dinara u važeću valutu imao vrijednost 0,15 KM) na iznos od 250,00 KM. S obzirom da je u jednom dijelu preinačio nižestupanjske presude, Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbi članka 397. stavak 2. ZPP-a, odlučio o troškovima cijelog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da se njegova tužba radi povećanja rente trebala smatrati tužbom radi novčanoga duga nastaloga iz povremenih potraživanja u smislu Zakona o obligacijskim odnosima. U svezi s tim apelant navodi da, prema ekspertizi vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića od 20. siječnja 2008. godine (koju je dostavio uz apelaciju), iznos od 15.000,00 YU dinara koji je apelantu dosuđen Presudom Općinskog suda broj P-361/91 od 3. listopada 1991. godine, predstavlja iznos od 1.153,83 KM. Pri tome, apelant ističe da je Ustavni sud u Odluci U 64/02 zauzeo stav "da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživanja". Dalje, apelant smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe, 7. prosinca 1991. godine, na iznos svakog dospjelog a neisplaćenog mjesečnog iznosa rente. Također, apelant smatra da Vrhovni sud nije bio ovlašten preinačiti odluku o troškovima postupka, jer tuženi nije izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude u tome dijelu. S obzirom da je predmetni sudski postupak trajao 16 godina, apelant traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju Presude broj Rev-467/05 od 12. siječnja 2007. godine, te smatra da pobijanom odlukom toga suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te predlaže da se predmetna apelacija odbije. 24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tijekom prvostupanjskoga postupka, a koje je taj sud raspravio i o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Općinski sud je naveo da je predmetni postupak prekinut zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem, te da je nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka taj sud odmah zakazao pripremno ročište, te nakon toga postupak okončao u razumnom roku. 25. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je potpuno neutemeljeno apelantovo pozivanje na ekspertizu vještaka ekonomske struke Dike Mujčinovića glede utvrđivanja mjesečnog duga rente u iznosu od 1.153,83 KM. Naime, tuženi je naveo da tijekom sudskog postupka nije provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke, te da iznos od 1.153,83 KM apelant prvi put spominje u predmetnoj apelaciji. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 196. Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 67/89, 20/90 i 27/90) relevantne odredbe glase: Članak 212. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad uslijed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Članak 215. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 196. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Članak 199. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 386. Š...Ć (2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Članak 397. Š...Ć (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-467/05 od 12. siječnja 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 7. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 1. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje uključujući i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 35. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 36. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud opaža da je apelant 7. prosinca 1991. godine pokrenuo postupak radi povećanja rente. Međutim, razdoblje koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle razdoblje od 11 godina i mjesec dana. Pri tome Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i mjesec dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi jesu li se znatnije promijenile okolnosti koje je nadležni sud imao u vidu prigodom donošenja ranije presude kojom je apelantu priznato pravo na isplatu rente u određenom iznosu, te ima li stoga apelant pravo na povećanje rente prema odredbi članka 196. ZOO-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom sudskom postupku. 39. Ustavni sud, prije svega, opaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. prosinca 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelant tek 9. siječnja 2002. godine podnio prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će razdoblje od oko šest godina, koliko je prošlo od prestanka ratnog stanja kada je apelant mogao tražiti nastavak prekinutog postupka pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantu koji ničim nije ni pokušao opravdati svoju nezainteresiranost za ovaj predmet u tome razdoblju iako je u konkretnom slučaju on tužitelj. Dalje, Ustavni sud opaža da je, nakon podnošenja prijedloga za nastavak, postupak pred redovitim sudovima trajao pet godina, i to na tri sudske in stance. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Općinski i Kantonalni sud u tome razdoblju aktivno postupali u predmetnome postupku i, u relativno kratkim vremenskim razmacima, poduzimali su procesne radnje i donosili odluke. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da je Kantonalni sud ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak nije znatno uticala na ukupnu duljinu trajanja predmetnoga postupka, budući da su oba seta postupaka pred Općinskim i Kantonalnim sudom okončani u razdoblju od tri godine. Što se tiče ponašanja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da razdoblje odlučivanja pred Vrhovnim sudom također ne predstavlja razdoblje koje bi samo po sebi predstavljalo značajan doprinos ukupnoj duljini postupka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelanta, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje postupka u razdoblju od šest godina koliko je prošlo od prestanka rata i ratnog stanja pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, odlučujuće doprinijela ukupnoj duljini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to Ustavni sud smatra da, iako postupak nije okončan u razdoblju od 11 godina i mjesec dana računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", budući da je apelantova neaktivnost u ponovnom pokretanju prekinutog postupka u razdoblju od šest godina nakon okončanja rata i ratnog stanja odlučujuće doprinijela ukupnoj duljini postupka. Samim tim, nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete. Oprečno odlučenje bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo oprečno cilju i svrsi zaštite koju pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zlouporabi ovoga prava. 41. Na temelju izloženoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, apelant nije ni osporio da mu je bila uskraćena mogućnost iznošenja dokaza tijekom postupka, pa tako ni predlaganje odgovarajućeg vještačenja, a uz apelaciju je dostavio nalaz vještaka koji je sačinjen nakon što je donesena pobijana presuda Vrhovnog suda. Budući da navode u vezi s tim nalazom ističe prvi put u apelaciji ne argumentirajući zašto takav dokaz nije predložio i izveo tijekom postupka pred redovitim sudom, Ustavni sud te navode neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na Odluku broj U 64/02, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istom činjeničnom niti o istom pravnom pitanju. Imajući u vidu navedeno, a osobito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Pravo na imovinu 44. Također, apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redoviti sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što se, po njegovome mišljenju, odrazilo na visinu dosuđene rente. Međutim, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, razvidne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u svezi s kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantovo ponašanje, odnosno njegova nezainteresiranost za vođenje predmetnoga postupka u razdoblju od šest godina od prestanka rata i ratnog stanja bila odlučujuća za ukupnu duljinu trajanja postupka u relevantnom razdoblju. 46. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi detaljno i razvidno obrazložili svoje odluke, a apelant se nije pozvao na neki od suštinskih elemenata prava na pravično suđenje, niti je pružio bilo kakav dokaz da je miješanje u njegovu imovinu bilo proizvoljno. 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 374/08, rješavajući apelaciju Mire Lukić i Ilije Matoševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 8, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ilije Matoševića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mire Lukić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mira Lukić (u daqnjem tekstu: prvoapelantkiwa) i Ilija Matošević (u daqnjem tekstu: drugoapelant) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, podnijeli su 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povodom tužbe koju je prvoapelantkiwa podnijela 19. avgusta 1994. godine, odnosno povodom tužbe koju su zajednički podnijeli prvoapelantkiwa i drugoapelant 17. jula 2002. godine, u predmetu Osnovnog sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 705/07, raniji broj 995/94. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 22. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odgovor Osnovnog suda pokušavao dostaviti prvoapelantkiwi 29. februara i 4. aprila 2008. godine, ali dostava nije izvršena. Ustavni sud je 9. juna 2010. godine uputio odgovor Osnovnog suda prvoapelantkiwi i drugoapelantu. 5. Ustavni sud je od Osnovnog suda 25. maja 2010. godine zatražio na uvid spis broj P-705/07. Osnovni sud je dostavio spis 3. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz prvoapelantkiwinih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Prvoapelantkiwa je 19. avgusta 1994. godine pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Branke Vukota i Radmile Tavilović radi poništewa kupoprodajnog ugovora i predaje u posje d nepokretnosti; montažno-demontažni objekat u ul. Ranka Šipke u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: sporna nepokretnost). 8. Osnovi sud je 24. oktobra 1995. godine donio rješenje o mirovanju postupka jer na ročište nisu pristupile prvoapelantkiwa, prvotužena i drugotužena. 9. Prvoapelantkiwa je podneskom od 12. februara 1996. godine zatražila nastavak postupka. 10. Prvoapelantkiwa i drugoapelant, kao tužioci, dostavili su novi tužbeni zahtjev 17. jula 2002. godine kojim su kao tužene označili prvotuženu, drugotuženu i Rifeta Ćosića. 11. Osnovni sud je 4. marta 2003. godine održao ročište na kom je prvoapelantkiwin punomoćnik izjavio da prvoapelantkiwa povlači tužbu od 19. avgusta 1994. godine, te predložio da se tužbeni zahtjev od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa i zavede pod novim brojem. Ovo ročište Osnovni sud je odložio na neodređeno vrijeme. 12. Podneskom od 10. marta 2003. godine prvoapelantkiwa i drugoapelant su zatražili od Osnovnog suda da se wihova zajednička tužba od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa broj P-995/94, te zavede pod novi broj, budući da je prvoapelantkiwa putem svog punomoćnika na ročištu održanom 4. marta 2003. godine povukla tužbu od 19. avgusta 1994. godine. 13. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su 25. avgusta 2003. godine urgirali postupanje Osnovnog suda u predmetu. 14. Osnovni sud je 21. oktobra 2003. godine održao ročište koje je odložio za 10. decembar 2003. godine jer nije bila uredna dostava za drugotuženu i trećetuženog. 15. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su 4. novembra 2003. godine dostavili Osnovnom sudu uređeni tužbeni zahtjev. 16. Trećetuženi je 15. decembra 2003. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan kupoprodajni ugovor između njega i drugotužene. 17. Osnovni sud je 10. decembra 2003. godine održao ročište koje je na zahtjev punomoćnika trećetuženog odložio za 29. decembar 2003. godine, koje je i održao, zatim 1. marta 2004. godine na kom je konstatovao da će ročište za glavnu raspravu biti zakazano nakon što referat preuzme drugi sudija. 18. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su 1. novembra 2004. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 19. Osnovni sud je održao ročište 9. i 25. maja 2005. godine na kom su prvoapelantkiwa i drugoapelant preinačili uređeni tužbeni zahtjev od 4. novembra 2003. godine. 20. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 6. septembra 2005. godine kada je sud donio rješenje kojim se utvrđuje da je prvoapelantkiwa povukla tužbeni zahtjev protiv prvotužene i drugotužene iz 1994. godine, te tužbeni zahtjev koji je podnijela sa drugoapelantom iz 2002. godine, s tim da se postupak povodom drugoapelantove tužbe nastavlja pod istim brojem P-995/94. Trećetuženi je povukao protivtužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelantkinju. Osnovni sud je održao ročište i 26. oktobra 2005. godine (nastavak glavne rasprave). 21. Osnovni sud je donio Presudu broj P-995/94 od 9. februara 2006. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev, utvrdio da je pravovaljan ugovor o kupoprodaji između trećetuženog kao kupca i drugotužene kao prodavatelja. Osnovni sud je obavezao drugoapelanta na izmirenje troškova postupka. 22. Drugoapelant je 28. februara 2006. godine uložio žalbu na ovu presudu, a 15. marta 2006. godine dostavio dopunu žalbe. 23. Odgovor na žalbu dostavili su drugotužena 9. marta 2006. godine, a trećetuženi 28. marta 2006. godine. 24. Drugoapelant je 11. februara 2007. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 25. Okružni sud je dopisom od 13. februara 2007. godine zatražio od Osnovnog suda da se izvrši dostava drugoapelantove dopune žalbe tuženim na odgovor. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 26. Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci b roj 011-0-Gž-06-001005 od 16. marta 2007. godine usvojena je drugoapelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku (novi broj predmeta: P 705/07) Osnovni sud je održao ročište 24. marta i 20. maja 2008. godine. 28. Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-000705 od 20. juna 2008. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga na izmirenje troškova postupka. 29. Drugoapelant je 14. jula 2008. godine uložio žalbu na ovu presudu, a dopuna žalbe, koju je potpisala i prvoapelantkiwa, dostavljena je Osnovnom sudu 23. jula 2008. godine. U dopuni žalbe prvoapelantkiwa i drugoapelant su naveli da su oni sve vrijeme nastupali kao tužioci, a da su samo zbog nerada suda povodom tužbe iz 1994. godine obnovili tužbu 17. jula 2002. godine. Trećetuženi je 31. jula 2008. godine dostavio odgovor na žalbu. 30. Osnovni sud je 25. avgusta i 12. septembra 2008. godine zatražio od drugoapelanta da uredi dopunu žalbe. 31. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su 8. oktobra 2008. godine dostavili podnesak u kom su obavijestili sud da ostaju pri žalbi, ali da povlače dopunu žalbe. Dopisom od 22. oktobra 2008. godine prvoapelantkiwa i drugoapelant su obavijestili Osnovni sud o promjeni adrese, te da ih zbog nedostatka novčanih sredstava više neće zastupati advokat. 32. Osnovni sud je 20. novembra 2008. godine dostavio spis Okružnom sudu radi odlučivawa o žalbi. Okružni sud je vratio spis radi otklawawa procesnih nedostatka, koje su otklonjene, te je Osnovni sud spis Okružnom sudu dostavio 26. decembra 2008. godine. 33. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su 29. decembra 2008. godine urgirali postupanje suda u predmetu, a 8. januara 2009. godine dostavili Okružnom sudu podnesak - dopunu žalbe i prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. 34. Okružni sud je 3. februara 2009. godine vratio spis i uputio podnesak Osnovnom sudu u kom ga je obavijestio o sadržaju podneska, tj. da su prvoapelantkiwa i drugoapelant odustali od povlačewa dopune žalbe, te, budući da je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje nerazumqiv, tražio da se prijedlog ispravi, što su prvoapelantkiwa i drugoapelant podneskom od 6. marta 2009. godine i učinili, odnosno zatražili utvrđenje da prvoapelantkiwa nije povukla tužbu niti tužbene zahtjeve iz zajedničke tužbe. 35. Prvoapelantkiwa i drugoapelant su dopisom od 26. marta 2009. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 36. Rješenjem Osnovnog suda od 21. septembra 2009. godine odbačen je kao neblagovremen prijedlog prvoapelantkinje i drugoapelanta za povraćaj u pređašnje stanje. Na navedeno rješenje prvoapelantkiwa i drugoapelant su uložili žalbu. 37. Osnovni sud je 25. novembra 2009. godine dostavio spis Okružnom sudu koji je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godina. Navedenom presudom Okružni sud je prvoapelantkiwinu žalbu odbacio kao nedozvoljenu (prvoapelantkiwa tokom parnice odustala od tužbe), uvažio drugoapelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je drugoapelant sopstvenik sporne nepokretnosti, da je ugovor o kupoprodaji između prvotužene i drugotužene ništavan, naložio trećetuženom da drugoapelantu preda spornu nepokretnost, obavezao tužene na troškove, te odbio žalbu prvotužene i drugoapelanta na rješenje kojim se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbacuje kao neblagovremen. 38. Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001810 od 10. februara 2010. godine ispravljena je presuda Okružnog suda u pogledu pogrešno označenog lica koje je izjavilo žalbu na rješenje kojim je prijedlog za povraćaj odbačen, te su ispravljene i štamparske pogreške. 39. Na traženje Osnovnog suda, prvoapelantkiwa i drugoapelant su dopisima od 2. marta i 18. marta 2010. godine tražili oslobađanje od plaćawa takse na presudu i žalbu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Iz apelacije proizilazi da se prvoapelantkiwa i drugoapelant žale da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Prvoapelantkiwa i drugoapelant ističu da je odluka koja je donesena u postupku protivzakonita (prva prvostepena presuda kojom je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev) "jer je legalizovala otimačinu", te da se odugovlači postupak kako bi se pomoglo suprotnoj strani. Dalje, oni navode da su diskriminisani zbog nacionalnosti i privatnih interesa sudije koji je tokom postupka donio odluku kojom je potvrdio otuđenje wihove imovine, da se postupak vodi 15 godina, čime se sprečava wihov povratak u Republiku Srpsku. Prvoapelantkiwa i drugoapelant traže da: "Ustavni sud i Evropski sud za qudska i mawinska prava postupi po tužbi i prijedlogu, te zaštiti nas kao žrtve ovog nesvakidašnjeg i drskog postupka i postupawa, a kako bi mogli dalje nesmetano konzumirati prava koja pripadaju svima". b) Odgovor na apelaciju 41. Izjašwavajući se na apelaciju, Osnovni sud je naveo da sud ima 70.000 neriješenih predmeta koji su ranije primljeni. V. Relevantni propisi 42. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati sprovesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 44. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 45. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na prvoapelantkinju 46. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelantkinju, Ustavni sud ukazuje na član 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda. Član 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvoapelantkiwa sa drugoapelantom podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajawa postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-705/07. Ustavni sud uočava da je prvoapelantkiwa tokom postupka povukla tužbeni zahtjev iz 1994. godine, te da je povukla i tužbeni zahtjev koji je podnijela zajedno sa drugoapelantom, zbog čega Ustavni sud ističe da su se izmijenile pravne okolnosti zbog kojih je bespredmetno razmatranje navoda iz apelacije u odnosu na prvoapelantkinju a koja je tražila da se utvrdi povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku. 48. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na prvoapelantkinju. b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta 49. U vezi sa dopustivošću apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud nalazi da se drugoapelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom tužbe nerazumno dugo traje navodeći da odluka povodom tužbe nije donesena u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te je, s tim u vezi, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. 50. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na drugoapelanta. VII. Meritum 52. Drugoapelant se žali da mu je zbog nedonošewa konačne odluke u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 53. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na poništenje kupoprodajnog ugovora i predaju sporne nepokretnosti u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Relevantni principi 54. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 55. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Pe riod koji se uzima u obzir 56. Ustavni sud nalazi da su u vrijeme kada je apelacija podnesena Osnovni i Okružni sud vodili postupak u kom je kao tužilac označen drugoapelant. S tim u vezi, Ustavni sud će analizirati postupak od 17. jula 2002. godine, kada je drugoapelant stupio na mjesto tužioca, do 30. decembra 2009. godine, kada je postupak okončan presudom Okružnog suda. Dakle, ovaj dio parničnog postupka trajao je više od sedam godina. Analiza trajawa postupka 57. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenut radi poništewa kupoprodajnog ugovora između prvotužene i drugotužene i predaje u posjed sporne nepokretnosti. Ustavni sud nalazi da je u dokaznom postupku, uglavnom, vršen uvid u relevantnu dokumentaciju, tj. da nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitawa koja bi ovaj postupak okarakterizovali kao složen. 58. Vezano za drugoapelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je iz predočene dokumentacije vidqivo da je drugoapelant urgirao postupanje, čime je pokušavao uticati na okončanje postupka, zatim da je pristupio gotovo na sva ročišta, te da je koristio svoja procesna prava (preciziranje tužbe, dopuna žalbe i dr.), što su činjenice koje su objektivno uticale na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da drugoapelant nije koristio bilo kakve metode kojim bi odugovlačio predmetni postupak. 59. U vezi sa doprinosom Osnovnog suda, odnosno Okružnog suda, Ustavni sud prvenstveno naglašava činjenicu da se predmetni postupak do 2002. godine već vodio više od šest godina, te da je od podnošewa zajedničke tužbe, od kada Ustavni sud i analizira postupak, do donošewa prve prvostepene presude proteklo više od tri godine i po godine. U ovom periodu Osnovni sud je prvo ročište održao nakon osam mjeseci, na kom je prvoapelantkiwa izjavila da povlači tužbu iz 1994. godine, a nakon toga drugo ročište nakon sedam mjeseci, koje je odložio zbog neuredne dostave, zatim ročište nakon dva mjeseca, koje je odložio na zahtjev trećetuženog, te ročište nakon četiri mjeseca na kom je samo konstatovao da će se novo ročište zakazati nakon što referat preuzme drugi sudija. Nakon ovog ročišta, Osnovni sud je tek nakon više od godinu dana održao sljedeće ročište, od kada je u suštini intenzivirao rad na predmetu, dakle nakon gotovo tri godine od podnošewa tužbe. Dalje, u ponovnom postupku Ustavni sud teško može da opravda donošenje druge prvostepene presude nakon više od jedne godine od ukidawa prve prvostepene presude, ako se ima u vidu da je Osnovni sud u ponovnom postupku sproveo gotovo identične dokaze kao i u ranijem postupku. Sve navedeno ukazuje na to da je Osnovni sud propustio da kontroliše predmetni postupak, da je postupao bez potrebne ažurnosti, tj. suprotno odredbi člana 10 Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud obavezan da sprovede postupak bez odugovlačewa i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud kao opravdanje za dužinu ovog postupka naveo postojanje velikog broja neriješenih predmeta. 60. Okružni sud je povodom žalbe prvi put odlučio u roku od nešto više od jedne godine, a drugi put u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu je u više navrata spis vraćao Osnovnom sudu zbog nemogućnosti postupawa povodom žalbe (uklawanje procesnih nedostataka, rješavanje povraćaja u pređašnje stanje i dr.), što ukazuje na to da nije postupao van granica razumnog roka. 61. Imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, tj. da je utvrdio da se predmetni postupak ne može smatrati složenim, da drugoapelant nije koristio metode kojim bi odugovlačio postupak, iako je koristio svoja procesna prava, što je objektivno uticalo na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se dužina trajawa predmetnog postupka duže od sedam godina može pripisati Osnovnom sudu koji je propustio da djelotvorno kontroliše predmetni postupak, odnosno koji je postupak vodio bez potrebne ažurnosti. Razloge Ustavnom sudu za ovakvu ocjenu daje i odgovor Osnovnog suda koji je kao razlog nepostupawa naveo veliki broj neriješenih predmeta, međutim, kako je već prethodno ukazano, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 62. U skladu sa navedenim i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 63. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa povredom prava garantovanih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode drugoapelanta koji se odnose na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 64. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od više od sedam godina u postupku koji nije složen, a koji se tiče utvrđivawa ništavnosti ugovora o kupoprodaji i predaje sporne nepokretnosti u posjed, može staviti na teret Osnovnom sudu, te što taj sud nije naveo relevantne razloge za ovako postupanje, odnosno za ovako dugo trajanje postupka. 65. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 8 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 374/08, rješavajući apelaciju Mire Lukić i Ilije Matoševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ilije Matoševića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Lukić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mira Lukić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Ilija Matošević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, podnijeli su 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju je prvoapelantica podnijela 19. augusta 1994. godine, odnosno povodom tužbe koju su zajednički podnijeli prvoapelantica i drugoapelant 17. jula 2002. godine, u predmetu Osnovnog sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 705/07, raniji broj 995/94. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 22. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odgovor Osnovnog suda pokušavao dostaviti prvoapelantici 29. februara i 4. aprila 2008. godine, ali dostava nije izvršena. Ustavni sud je 9. juna 2010. godine uputio odgovor Osnovnog suda prvoapelantici i drugoapelantu. 5. Ustavni sud je od Osnovnog suda 25. maja 2010. godine zatražio na uvid spis broj P-705/07. Osnovni sud je dostavio spis 3. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelanticinih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Prvoapelantica je 19. augusta 1994. godine pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Branke Vukota i Radmile Tavilović radi poništenja kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed nekretnine; montažno-demontažni objekt u ul. Ranka Šipke u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). 8. Osnovi sud je 24. oktobra 1995. godine donio rješenje o mirovanju postupka jer na ročište nisu pristupile prvoapelantica, prvotužena i drugotužena. 9. Prvoapelantica je podneskom od 12. februara 1996. godine zatražila nastavak postupka. 10. Prvoapelantica i drugoapelant, kao tužioci, dostavili su novi tužbeni zahtjev 17. jula 2002. godine kojim su kao tužene označili prvotuženu, drugotuženu i Rifeta Ćosića. 11. Osnovni sud je 4. marta 2003. godine održao ročište na kojem je prvoapelanticin punomoćnik izjavio da prvoapelantica povlači tužbu od 19. augusta 1994. godine, te predložio da se tužbeni zahtjev od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa i zavede pod novim brojem. Ovo ročište Osnovni sud je odložio na neodređeno vrijeme. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 12. Podneskom od 10. marta 2003. godine prvoapelantica i drugoapelant su zatražili od Osnovnog suda da se njihova zajednička tužba od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa broj P-995/94, te zavede pod novi broj, budući da je prvoapelantica putem svog punomoćnika na ročištu održanom 4. marta 2003. godine povukla tužbu od 19. augusta 1994. godine. 13. Prvoapelantica i drugoapelant su 25. augusta 2003. godine urgirali postupanje Osnovnog suda u predmetu. 14. Osnovni sud je 21. oktobra 2003. godine održao ročište koje je odložio za 10. decembar 2003. godine jer nije bila uredna dostava za drugotuženu i trećetuženog. 15. Prvoapelantica i drugoapelant su 4. novembra 2003. godine dostavili Osnovnom sudu uređeni tužbeni zahtjev. 16. Trećetuženi je 15. decembra 2003. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan kupoprodajni ugovor između njega i drugotužene. 17. Osnovni sud je 10. decembra 2003. godine održao ročište koje je na zahtjev punomoćnika trećetuženog odložio za 29. decembar 2003. godine, koje je i održao, zatim 1. marta 2004. godine na kojem je konstatirao da će ročište za glavnu raspravu biti zakazano nakon što referat preuzme drugi sudija. 18. Prvoapelantica i drugoapelant su 1. novembra 2004. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 19. Osnovni sud je održao ročište 9. i 25. maja 2005. godine na kojem su prvoapelantica i drugoapelant preinačili uređeni tužbeni zahtjev od 4. novembra 2003. godine. 20. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 6. septembra 2005. godine kada je sud donio rješenje kojim se utvrđuje da je prvoapelantica povukla tužbeni zahtjev protiv prvotužene i drugotužene iz 1994. godine, te tužbeni zahtjev koji je podnijela sa drugoapelantom iz 2002. godine, s tim da se postupak povodom drugoapelantove tužbe nastavlja pod istim brojem P-995/94. Trećetuženi je povukao protivtužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanticu. Osnovni sud je održao ročište i 26. oktobra 2005. godine (nastavak glavne rasprave). 21. Osnovni sud je donio Presudu broj P-995/94 od 9. februara 2006. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev, utvrdio da je pravovaljan ugovor o kupoprodaji između trećetuženog kao kupca i drugotužene kao prodavatelja. Osnovni sud je obavezao drugoapelanta na izmirenje troškova postupka. 22. Drugoapelant je 28. februara 2006. godine uložio žalbu na ovu presudu, a 15. marta 2006. godine dostavio dopunu žalbe. 23. Odgovor na žalbu dostavili su drugotužena 9. marta 2006. godine, a trećetuženi 28. marta 2006. godine. 24. Drugoapelant je 11. februara 2007. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 25. Okružni sud je dopisom od 13. februara 2007. godine zatražio od Osnovnog suda da se izvrši dostava drugoapelantove dopune žalbe tuženim na odgovor. 26. Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001005 od 16. marta 2007. godine usvojena je drugoapelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku (novi broj predmeta: P 705/07) Osnovni sud je održao ročište 24. marta i 20. maja 2008. godine. 28. Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-000705 od 20. juna 2008. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga na izmirenje troškova postupka. 29. Drugoapelant je 14. jula 2008. godine uložio žalbu na ovu presudu, a dopuna žalbe, koju je potpisala i prvoapelantica, dostavljena je Osnovnom sudu 23. jula 2008. godine. U dopuni žalbe prvoapelantica i drugoapelant su naveli da su oni sve vrijeme nastupali kao tužioci, a da su samo zbog nerada suda povodom tužbe iz 1994. godine obnovili tužbu 17. jula 2002. godine. Trećetuženi je 31. jula 2008. godine dostavio odgovor na žalbu. 30. Osnovni sud je 25. augusta i 12. septembra 2008. godine zatražio od drugoapelanta da uredi dopunu žalbe. 31. Prvoapelantica i drugoapelant su 8. oktobra 2008. godine dostavili podnesak u kojem su obavijestili sud da ostaju pri žalbi, ali da povlače dopunu žalbe. Dopisom od 22. oktobra 2008. godine prvoapelantica i drugoapelant su obavijestili Osnovni sud o promjeni adrese, te da ih zbog nedostatka novčanih sredstava više neće zastupati advokat. 32. Osnovni sud je 20. novembra 2008. godine dostavio spis Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi. Okružni sud je vratio spis radi otklanjanja procesnih nedostatka, koje su otklonjene, te je Osnovni sud spis Okružnom sudu dostavio 26. decembra 2008. godine. 33. Prvoapelantica i drugoapelant su 29. decembra 2008. godine urgirali postupanje suda u predmetu, a 8. januara 2009. godine dostavili Okružnom sudu podnesak - dopunu žalbe i prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 34. Okružni sud je 3. februara 2009. godine vratio spis i uputio podnesak Osnovnom sudu u kojem ga je obavijestio o sadržaju podneska, tj. da su prvoapelantica i drugoapelant odustali od povlačenja dopune žalbe, te, budući da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje nerazumljiv, tražio da se prijedlog ispravi, što su prvoapelantica i drugoapelant podneskom od 6. marta 2009. godine i učinili, odnosno zatražili utvrđenje da prvoapelantica nije povukla tužbu niti tužbene zahtjeve iz zajedničke tužbe. 35. Prvoapelantica i drugoapelant su dopisom od 26. marta 2009. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 36. Rješenjem Osnovnog suda od 21. septembra 2009. godine odbačen je kao neblagovremen prijedlog prvoapelantice i drugoapelanta za povrat u prijašnje stanje. Na navedeno rješenje prvoapelantica i drugoapelant su uložili žalbu. 37. Osnovni sud je 25. novembra 2009. godine dostavio spis Okružnom sudu koji je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godina. Navedenom presudom Okružni sud je prvoapelanticinu žalbu odbacio kao nedopuštenu (prvoapelantica tokom parnice odustala od tužbe), uvažio drugoapelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je drugoapelant vlasnik sporne nekretnine, da je ugovor o kupoprodaji između prvotužene i drugotužene ništavan, naložio trećetuženom da drugoapelantu preda spornu nekretninu, obavezao tužene na troškove, te odbio žalbu prvotužene i drugoapelanta na rješenje kojim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbacuje kao neblagovremen. 38. Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001810 od 10. februara 2010. godine ispravljena je presuda Okružnog suda u pogledu pogrešno označenog lica koje je izjavilo žalbu na rješenje kojim je prijedlog za povrat odbačen, te su ispravljene i štamparske pogreške. 39. Na traženje Osnovnog suda, prvoapelantica i drugoapelant su dopisima od 2. marta i 18. marta 2010. godine tražili oslobađanje od plaćanja takse na presudu i žalbu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Iz apelacije proizlazi da se prvoapelantica i drugoapelant žale da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prvoapelantica i drugoapelant ističu da je odluka koja je donesena u postupku protivzakonita (prva prvostepena presuda kojom je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev) "jer je legalizirala otimačinu", te da se odugovlači postupak kako bi se pomoglo suprotnoj strani. Dalje, oni navode da su diskriminirani zbog nacionalnosti i privatnih interesa sudije koji je tokom postupka donio odluku kojom je potvrdio otuđenje njihove imovine, da se postupak vodi 15 godina, čime se sprječava njihov povratak u Republiku Srpsku. Prvoapelantica i drugoapelant traže da: "Ustavni sud i Evropski sud za ljudska i manjinska prava postupi po tužbi i prijedlogu, te zaštiti nas kao žrtve ovog nesvakidašnjeg i drskog postupka i postupanja, a kako bi mogli dalje nesmetano konzumirati prava koja pripadaju svima". b) Odgovor na apelaciju 41. Izjašnjavajući se na apelaciju, Osnovni sud je naveo da sud ima 70.000 neriješenih predmeta koji su ranije primljeni. V. Relevantni propisi 42. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 45. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na prvoapelanticu 46. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanticu, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvoapelantica sa drugoapelantom podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-705/07. Ustavni sud uočava da je prvoapelantica tokom postupka povukla tužbeni zahtjev iz 1994. godine, te da je povukla i tužbeni zahtjev koji je podnijela zajedno sa drugoapelantom, zbog čega Ustavni sud ističe da su se izmijenile pravne okolnosti zbog kojih je bespredmetno razmatranje navoda iz apelacije u odnosu na prvoapelanticu a koja je tražila da se utvrdi povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku. 48. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na prvoapelanticu. b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta 49. U vezi sa dopustivošću apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud nalazi da se drugoapelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom tužbe nerazumno dugo traje navodeći da odluka povodom tužbe nije donesena u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je, s tim u vezi, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. 50. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na drugoapelanta. VII. Meritum 52. Drugoapelant se žali da mu je zbog nedonošenja konačne odluke u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 53. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na poništenje kupoprodajnog ugovora i predaju sporne nekretnine u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Relevantni principi 54. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 55. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Pe riod koji se uzima u obzir 56. Ustavni sud nalazi da su u vrijeme kada je apelacija podnesena Osnovni i Okružni sud vodili postupak u kojem je kao tužilac označen drugoapelant. S tim u vezi, Ustavni sud će analizirati postupak od 17. jula 2002. godine, kada je drugoapelant stupio na mjesto tužioca, do 30. decembra 2009. godine, kada je postupak okončan presudom Okružnog suda. Dakle, ovaj dio parničnog postupka trajao je više od sedam godina. Analiza trajanja postupka 57. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenut radi poništenja kupoprodajnog ugovora između prvotužene i drugotužene i predaje u posjed sporne nekretnine. Ustavni sud nalazi da je u dokaznom postupku, uglavnom, vršen uvid u relevantnu dokumentaciju, tj. da nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja bi ovaj postupak okarakterizirali kao složen. 58. Vezano za drugoapelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je iz predočene dokumentacije vidljivo da je drugoapelant urgirao postupanje, čime je pokušavao utjecati na okončanje postupka, zatim da je pristupio gotovo na sva ročišta, te da je koristio svoja procesna prava (preciziranje tužbe, dopuna žalbe i dr.), što su činjenice koje su objektivno utjecale na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da drugoapelant nije koristio bilo kakve metode kojim bi odugovlačio predmetni postupak. 59. U vezi sa doprinosom Osnovnog suda, odnosno Okružnog suda, Ustavni sud prvenstveno naglašava činjenicu da se predmetni postupak do 2002. godine već vodio više od šest godina, te da je od podnošenja zajedničke tužbe, od kada Ustavni sud i analizira postupak, do donošenja prve prvostepene presude proteklo više od tri godine i po godine. U ovom periodu Osnovni sud je prvo ročište održao nakon osam mjeseci, na kojem je prvoapelantica izjavila da povlači tužbu iz 1994. godine, a nakon toga drugo ročište nakon sedam mjeseci, koje je odložio zbog neuredne dostave, zatim ročište nakon dva mjeseca, koje je odložio na zahtjev trećetuženog, te ročište nakon četiri mjeseca na kojem je samo konstatirao da će se novo ročište zakazati nakon što referat preuzme drugi sudija. Nakon ovog ročišta, Osnovni sud je tek nakon više od godinu dana održao sljedeće ročište, od kada je u suštini intenzivirao rad na predmetu, dakle nakon gotovo tri godine od podnošenja tužbe. Dalje, u ponovnom postupku Ustavni sud teško može opravdati donošenje druge prvostepene presude nakon više od jedne godine od ukidanja prve prvostepene presude, ako se ima u vidu da je Osnovni sud u ponovnom postupku proveo gotovo identične dokaze kao i u ranijem postupku. Sve navedeno ukazuje na to da je Osnovni sud propustio kontrolirati predmetni postupak, da je postupao bez potrebne ažurnosti, tj. suprotno odredbi člana 10. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud obavezan provesti postupak bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud kao opravdanje za dužinu ovog postupka naveo postojanje velikog broja neriješenih predmeta. 60. Okružni sud je povodom žalbe prvi put odlučio u roku od nešto više od jedne godine, a drugi put u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu je u više navrata spis vraćao Osnovnom sudu zbog nemogućnosti postupanja povodom žalbe (uklanjanje procesnih nedostataka, rješavanje povrata u prijašnje stanje i dr.), što ukazuje na to da nije postupao izvan granica razumnog roka. 61. Imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, tj. da je utvrdio da se predmetni postupak ne može smatrati složenim, da drugoapelant nije koristio metode kojim bi odugovlačio postupak, iako je koristio svoja procesna prava, što je objektivno utjecalo na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka duže od sedam godina može pripisati Osnovnom sudu koji je propustio djelotvorno kontrolirati predmetni postupak, odnosno koji je postupak vodio bez potrebne ažurnosti. Razloge Ustavnom sudu za ovakvu ocjenu daje i odgovor Osnovnog suda koji je kao razlog nepostupanja naveo veliki broj neriješenih predmeta, međutim, kako je već prethodno ukazano, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 62. U skladu sa navedenim i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 63. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode drugoapelanta koji se odnose na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od više od sedam godina u postupku koji nije složen, a koji se tiče utvrđivanja ništavnosti ugovora o kupoprodaji i predaje sporne nekretnine u posjed, može staviti na teret Osnovnom sudu, te što taj sud nije naveo relevantne razloge za ovako postupanje, odnosno za ovako dugo trajanje postupka. 65. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 374/08, rješavajući apelaciju Mire Lukić i Ilije Matoševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 8, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ilije Matoševića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. prosinca 2009. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Lukić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. prosinca 2009. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mira Lukić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Ilija Matošević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, podnijeli su 30. siječnja 2008. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju je prvoapelantica podnijela 19. kolovoza 1994. godine, odnosno povodom tužbe koju su zajednički podnijeli prvoapelantica i drugoapelant 17. srpnja 2002. godine, u predmetu Osnovnog sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 705/07, raniji broj 995/94. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. veljače 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 22. veljače 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odgovor Osnovnog suda pokušavao dostaviti prvoapelantici 29. veljače i 4. travnja 2008. godine, ali dostava nije izvršena. Ustavni sud je 9. lipnja 2010. godine uputio odgovor Osnovnog suda prvoapelantici i drugoapelantu. 5. Ustavni sud je od Osnovnog suda 25. svibnja 2010. godine zatražio na uvid spis broj P-705/07. Osnovni sud je dostavio spis 3. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelantičinih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Prvoapelantica je 19. kolovoza 1994. godine pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Branke Vukota i Radmile Tavilović radi poništenja kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed nekretnine; montažno-demontažni objekt u ul. Ranka Šipke u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). 8. Osnovi sud je 24. listopada 1995. godine donio rješenje o mirovanju postupka jer na ročište nisu pristupile prvoapelantica, prvotužena i drugotužena. 9. Prvoapelantica je podneskom od 12. veljače 1996. godine zatražila nastavak postupka. 10. Prvoapelantica i drugoapelant, kao tužitelji, dostavili su novi tužbeni zahtjev 17. srpnja 2002. godine kojim su kao tužene označili prvotuženu, drugotuženu i Rifeta Ćosića. 11. Osnovni sud je 4. ožujka 2003. godine održao ročište na kojem je prvoapelantičin punomoćnik izjavio da prvoapelantica povlači tužbu od 19. kolovoza 1994. godine, te predložio da se tužbeni zahtjev od 17. srpnja 2002. godine izdvoji iz spisa i zavede pod novim brojem. Ovo ročište Osnovni sud je odložio na neodređeno vrijeme. 12. Podneskom od 10. ožujka 2003. godine prvoapelantica i drugoapelant su zatražili od Osnovnog suda da se njihova zajednička tužba od 17. srpnja 2002. godine izdvoji iz spisa broj P-995/94, te zavede pod novi broj, budući da je prvoapelantica putem svog punomoćnika na ročištu održanom 4. ožujka 2003. godine povukla tužbu od 19. kolovoza 1994. godine. 13. Prvoapelantica i drugoapelant su 25. kolovoza 2003. godine urgirali postupanje Osnovnog suda u predmetu. 14. Osnovni sud je 21. listopada 2003. godine održao ročište koje je odložio za 10. prosinac 2003. godine jer nije bila uredna dostava za drugotuženu i trećetuženog. 15. Prvoapelantica i drugoapelant su 4. studenog 2003. godine dostavili Osnovnom sudu uređeni tužbeni zahtjev. 16. Trećetuženi je 15. prosinca 2003. godine podnio protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan kupoprodajni ugovor između njega i drugotužene. 17. Osnovni sud je 10. prosinca 2003. godine održao ročište koje je na zahtjev punomoćnika trećetuženog odložio za 29. prosinac 2003. godine, koje je i održao, zatim 1. ožujka 2004. godine na kojem je konstatirao da će ročište za glavnu raspravu biti zakazano nakon što referat preuzme drugi sudac. 18. Prvoapelantica i drugoapelant su 1. studenog 2004. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 19. Osnovni sud je održao ročište 9. i 25. svibnja 2005. godine na kojem su prvoapelantica i drugoapelant preinačili uređeni tužbeni zahtjev od 4. studenog 2003. godine. 20. Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 6. rujna 2005. godine kada je sud donio rješenje kojim se utvrđuje da je prvoapelantica povukla tužbeni zahtjev protiv prvotužene i drugotužene iz 1994. godine, te tužbeni zahtjev koji je podnijela sa drugoapelantom iz 2002. godine, s tim da se postupak povodom drugoapelantove tužbe nastavlja pod istim brojem P-995/94. Trećetuženi je povukao protutužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanticu. Osnovni sud je održao ročište i 26. listopada 2005. godine (nastavak glavne rasprave). 21. Osnovni sud je donio Presudu broj P-995/94 od 9. veljače 2006. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev, utvrdio da je pravovaljan ugovor o kupoprodaji između trećetuženog kao kupca i drugotužene kao prodavatelja. Osnovni sud je obvezao drugoapelanta na izmirenje troškova postupka. 22. Drugoapelant je 28. veljače 2006. godine uložio žalbu na ovu presudu, a 15. ožujka 2006. godine dostavio dopunu žalbe. 23. Odgovor na žalbu dostavili su drugotužena 9. ožujka 2006. godine, a trećetuženi 28. ožujka 2006. godine. 24. Drugoapelant je 11. veljače 2007. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 25. Okružni sud je dopisom od 13. veljače 2007. godine zatražio od Osnovnog suda da se izvrši dostava drugoapelantove dopune žalbe tuženim na odgovor. 26. Rješenjem Okružnog suda u Ba njaluci broj 011-0-Gž-06-001005 od 16. ožujka 2007. godine usvojena je drugoapelantova žalba, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku (novi broj predmeta: P 705/07) Osnovni sud je održao ročište 24. ožujka i 20. svibnja 2008. godine. 28. Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-000705 od 20. lipnja 2008. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev i obvezao ga na izmirenje troškova postupka. 29. Drugoapelant je 14. srpnja 2008. godine uložio žalbu na ovu presudu, a dopuna žalbe, koju je potpisala i prvoapelantica, dostavljena je Osnovnom sudu 23. srpnja 2008. godine. U dopuni žalbe prvoapelantica i drugoapelant su naveli da su oni sve vrijeme nastupali kao tužitelji, a da su samo zbog nerada suda povodom tužbe iz 1994. godine obnovili tužbu 17. srpnja 2002. godine. Trećetuženi je 31. srpnja 2008. godine dostavio odgovor na žalbu. 30. Osnovni sud je 25. kolovoza i 12. rujna 2008. godine zatražio od drugoapelanta da uredi dopunu žalbe. 31. Prvoapelantica i drugoapelant su 8. listopada 2008. godine dostavili podnesak u kojem su obavijestili sud da ostaju pri žalbi, ali da povlače dopunu žalbe. Dopisom od 22. listopada 2008. godine prvoapelantica i drugoapelant su obavijestili Osnovni sud o promjeni adrese, te da ih zbog nedostatka novčanih sredstava više neće zastupati odvjetnik. 32. Osnovni sud je 20. studenog 2008. godine dostavio spis Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi. Okružni sud je vratio spis radi otklanjanja procesnih nedostatka, koje su otklonjene, te je Osnovni sud spis Okružnom sudu dostavio 26. prosinca 2008. godine. 33. Prvoapelantica i drugoapelant su 29. prosinca 2008. godine urgirali postupanje suda u predmetu, a 8. siječnja 2009. godine dostavili Okružnom sudu podnesak - dopunu žalbe i prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 34. Okružni sud je 3. veljače 2009. godine vratio spis i uputio podnesak Osnovnom sudu u kojem ga je obavijestio o sadržaju podneska, tj. da su prvoapelantica i drugoapelant odustali od povlačenja dopune žalbe, te, budući da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje nerazumljiv, tražio da se prijedlog ispravi, što su prvoapelantica i drugoapelant podneskom od 6. ožujka 2009. godine i učinili, odnosno zatražili utvrđenje da prvoapelantica nije povukla tužbu niti tužbene zahtjeve iz zajedničke tužbe. 35. Prvoapelantica i drugoapelant su dopisom od 26. ožujka 2009. godine urgirali postupanje suda u predmetu. 36. Rješenjem Osnovnog suda od 21. rujna 2009. godine odbačen je kao nepravodoban prijedlog prvoapelantice i drugoapelanta za povrat u prijašnje stanje. Na navedeno rješenje prvoapelantica i drugoapelant su uložili žalbu. 37. Osnovni sud je 25. studenog 2009. godine dostavio spis Okružnom sudu koji je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. prosinca 2009. godina. Navedenom presudom Okružni sud je prvoapelantičinu žalbu odbacio kao nedopuštenu (prvoapelantica tijekom parnice odustala od tužbe), uvažio drugoapelantovu žalbu, preinačio prvostupanjsku presudu tako što je utvrdio da je drugoapelant vlasnik sporne nekretnine, da je ugovor o kupoprodaji između prvotužene i drugotužene ništavan, naložio trećetuženom da drugoapelantu preda spornu nekretninu, obvezao tužene na troškove, te odbio žalbu prvotužene i drugoapelanta na rješenje kojim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbacuje kao nepravodoban. 38. Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001810 od 10. veljače 2010. godine ispravljena je presuda Okružnog suda u pogledu pogrešno označene osobe koja je izjavila žalbu na rješenje kojim je prijedlog za povrat odbačen, te su ispravljene i tiskarske pogreške. 39. Na traženje Osnovnog suda, prvoapelantica i drugoapelant su dopisima od 2. ožujka i 18. ožujka 2010. godine tražili oslobađanje od plaćanja takse na presudu i žalbu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Iz apelacije proizlazi da se prvoapelantica i drugoapelant žale da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Prvoapelantica i drugoapelant ističu da je odluka koja je donesena u postupku protuzakonita (prva prvostupanjska presuda kojom je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev) "jer je legalizirala otimačinu", te da se odugovlači postupak kako bi se pomoglo suprotnoj strani. Dalje, oni navode da su diskriminirani zbog nacionalnosti i privatnih interesa suca koji je tijekom postupka donio odluku kojom je potvrdio otuđenje njihove imovine, da se postupak vodi 15 godina, čime se sprječava njihov povratak u Republiku Srpsku. Prvoapelantica i drugoapelant traže da: "Ustavni sud i Evropski sud za ljudska i manjinska prava postupi po tužbi i prijedlogu, te zaštiti nas kao žrtve ovog nesvakidašnjeg i drskog postupka i postupanja, a kako bi mogli dalje nesmetano konzumirati prava koja pripadaju svima". b) Odgovor na apelaciju 41. Izjašnjavajući se na apelaciju, Osnovni sud je naveo da sud ima 70.000 neriješenih predmeta koji su ranije primljeni. V. Relevantni propisi 42. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 43. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 44. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 45. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na prvoapelanticu 46. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanticu, Ustavni sud ukazuje na članak 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda. Članak 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvoapelantica sa drugoapelantom podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-705/07. Ustavni sud uočava da je prvoapelantica tijekom postupka povukla tužbeni zahtjev iz 1994. godine, te da je povukla i tužbeni zahtjev koji je podnijela zajedno sa drugoapelantom, zbog čega Ustavni sud ističe da su se izmijenile pravne okolnosti zbog kojih je bespredmetno razmatranje navoda iz apelacije u odnosu na prvoapelanticu a koja je tražila da se utvrdi povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku. 48. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na prvoapelanticu. b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta 49. U vezi sa dopustivošću apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud nalazi da se drugoapelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom tužbe nerazumno dugo traje navodeći da odluka povodom tužbe nije donesena u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te je, s tim u vezi, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. 50. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 51. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na drugoapelanta. VII. Meritum 52. Drugoapelant se žali da mu je zbog nedonošenja konačne odluke u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 53. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na poništenje kupoprodajnog ugovora i predaju sporne nekretnine u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Relevantna načela 54. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 55. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Razdoblje koje se uzima u obzir 56. Ustavni sud nalazi da su u vrijeme kada je apelacija podnesena Osnovni i Okružni sud vodili postupak u kojem je kao tužitelj označen drugoapelant. S tim u vezi, Ustavni sud će analizirati postupak od 17. srpnja 2002. godine, kada je drugoapelant stupio na mjesto tužitelja, do 30. prosinca 2009. godine, kada je postupak okončan presudom Okružnog suda. Dakle, ovaj dio parničnog postupka trajao je više od sedam godina. Analiza trajanja postupka 57. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenut radi poništenja kupoprodajnog ugovora između prvotužene i drugotužene i predaje u posjed sporne nekretnine. Ustavni sud nalazi da je u dokaznom postupku, uglavnom, vršen uvid u relevantnu dokumentaciju, tj. da nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja bi ovaj postupak okarakterizirali kao složen. 58. Vezano za drugoapelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je iz predočene dokumentacije vidljivo da je drugoapelant urgirao postupanje, čime je pokušavao utjecati na okončanje postupka, zatim da je pristupio gotovo na sva ročišta, te da je koristio svoja procesna prava (preciziranje tužbe, dopuna žalbe i dr.), što su činjenice koje su objektivno utjecale na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da drugoapelant nije koristio bilo kakve metode kojim bi odugovlačio predmetni postupak. 59. U vezi sa doprinosom Osnovnog suda, odnosno Okružnog suda, Ustavni sud prvenstveno naglašava činjenicu da se predmetni postupak do 2002. godine već vodio više od šest godina, te da je od podnošenja zajedničke tužbe, od kada Ustavni sud i analizira postupak, do donošenja prve prvostupanjske presude proteklo više od tri godine i po godine. U ovom razdoblju Osnovni sud je prvo ročište održao nakon osam mjeseci, na kojem je prvoapelantica izjavila da povlači tužbu iz 1994. godine, a nakon toga drugo ročište nakon sedam mjeseci, koje je odložio zbog neuredne dostave, zatim ročište nakon dva mjeseca, koje je odložio na zahtjev trećetuženog, te ročište nakon četiri mjeseca na kojem je samo konstatirao da će se novo ročište zakazati nakon što referat preuzme drugi sudac. Nakon ovog ročišta, Osnovni sud je tek nakon više od godinu dana održao sljedeće ročište, od kada je u suštini intenzivirao rad na predmetu, dakle nakon gotovo tri godine od podnošenja tužbe. Dalje, u ponovnom postupku Ustavni sud teško može opravdati donošenje druge prvostupanjske presude nakon više od jedne godine od ukidanja prve prvostupanjske presude, ako se ima u vidu da je Osnovni sud u ponovnom postupku proveo gotovo identične dokaze kao i u ranijem postupku. Sve navedeno ukazuje na to da je Osnovni sud propustio kontrolirati predmetni postupak, da je postupao bez potrebne ažurnosti, tj. suprotno odredbi članka 10. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud obvezan provesti postupak bez odugovlačenja i da onemogući svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud kao opravdanje za dužinu ovog postupka naveo postojanje velikog broja neriješenih predmeta. 60. Okružni sud je povodom žalbe prvi put odlučio u roku od nešto više od jedne godine, a drugi put u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom razdoblju je u više navrata spis vraćao Osnovnom sudu zbog nemogućnosti postupanja povodom žalbe (uklanjanje procesnih nedostataka, rješavanje povrata u prijašnje stanje i dr.), što ukazuje na to da nije postupao izvan granica razumnog roka. 61. Imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, tj. da je utvrdio da se predmetni postupak ne može smatrati složenim, da drugoapelant nije koristio metode kojim bi odugovlačio postupak, iako je koristio svoja procesna prava, što je objektivno utjecalo na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka duže od sedam godina može pripisati Osnovnom sudu koji je propustio djelotvorno kontrolirati predmetni postupak, odnosno koji je postupak vodio bez potrebne ažurnosti. Razloge Ustavnom sudu za ovakvu ocjenu daje i odgovor Osnovnog suda koji je kao razlog nepostupanja naveo veliki broj neriješenih predmeta, međutim, kako je već prethodno ukazano, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 62. Sukladno navedenom i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 63. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode drugoapelanta koji se odnose na navodnu povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od više od sedam godina u postupku koji nije složen, a koji se tiče utvrđivanja ništavnosti ugovora o kupoprodaji i predaje sporne nekretnine u posjed, može staviti na teret Osnovnom sudu, te što taj sud nije naveo relevantne razloge za ovako postupanje, odnosno za ovako dugo trajanje postupka. 65. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 8. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 639/08, rješavajući apelaciju Mirjane Todorović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mirjana Todorović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa), koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 5. marta 2008. godine, od Kantonalnog suda 19. marta 2008. godine, od Opštinskog suda 25. aprila 2008. godine, te od Opštine Sanski Most (u daqnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 7. marta 2008. godine, Kantonalni sud 7. maja 2008. godine, Opštinski sud 9. maja 2008. godine, a tužena 15. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te tužene, dostavljeni su apelantkiwi 14. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud je Presudom broj P-73/01 od 24 decembra 2001. godine odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev protiv tužene da joj isplati na ime naknade štete iznos od 50.000,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošewa tužbe, te da joj nadoknadi troškove postupka. Apelantkiwa je u postupku tvrdila da je na označenoj parceli, koju je kupila na licitaciji od Zdravstvene ustanove Sanski Most 1991. godine, imala sagrađen čvrsto zidan objekat u kom je obavljala ugostiteqsku djelatnost, te da je, kako za izgradnju tako i za obavljanje djelatnosti, imala uredno pribavljenu dokumentaciju koja joj je ostala u stanu koji je u ratu morala da napusti. Najzad, apelantkiwa je tvrdila da je tužena finansirala rušenje njenog objekta prije dvije godine, te da joj je rušenjem objekta nanesena šteta u označenom iznosu. U obrazloženju presude je konstatovano da je među strankama nesporno da je "...apelantkiwa sagradila objekat na označenoj parceli, kao i da je tužena naredila rušenje te da je srušila objekat...". Kao sporno među strankama je označeno pitanje da li je apelantkiwa sagradila poslovni prostor uz odobrenje ili bez odobrewa za građenje, izdatog od nadležnog organa, te u vezi s tim pitanje naknade štete. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, te uvida u priložene kopije katastarskog i regulacionog plana iz 1983. godine, sud je apelantkiwin tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantkiwa objekat sagradila bez odobrewa za građenje, s obzirom da je jedino ona u postupku tvrdila da je ovo odobrenje imala, a što nije potvrđeno niti jednim dokazom. Dalje, s obzirom da je objekat sagrađen na građevinskom zemqištu u društvenoj svojini, na kom je, shodno regulacionom planu, pred viđena iz gradwa poslovno-stambenog objekta, u konkretnom slučaju je bila iskqučena i mogućnost legalizacije. Shodno navedenom, a pozivajući se na član 57 stav 1 Zakona o eksproprijaciji, sud je zakqučio da apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu štete, te da je tužena, u skladu s članom 154 Zakona o obligacionim odnosima, dokazala da je šteta nastupila bez njene krivice, s obzirom da apelantkiwa nije mogla da gradi bez odobrewa za građenje. 7. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine uvažena je apelantkiwina žalba i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješewa je istaknuto da nije jasno zbog čega se sud pozvao na Zakon o eksproprijaciji, jer na osnovu spisa nije moglo da se utvrdi da je rušenje apelantkiwinog objekta bilo izvršeno u postupku eksproprijacije. Takođe, zakqučeno je da u spisu nema dokaza da je postupak rušewa apelantkiwinog objekta proveden u upravnom postupku, koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Ukazano je da je apelantkiwa u tužbi i toku postupka isticala da je tužena finansirala rušenje objekta, te time ukazivala na odgovornost tužene za štetu koju je pretrpjela zbog postupawa organa tužene. Shodno navedenom, da li postoje uslovi za odgovornost trebalo je da se cijeni prema članu 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da u spisu nema niti jednog dokaza da je rušenju prethodio postupak eksproprijacije, odnosno da je objekat srušen u upravnom postupku koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je objekat izgrađen uz odobrenje, te da pri tom cijeni da li je u odobrenju za rad za obavljanje ugostiteqske djelatnosti određeno da će se djelatnost obavljati u ovom objektu, kao i da li su nadležni organi, bez obzira da li postoji ili ne postoji odobrenje za građenje, apelantkinju pozvali da prije rušewa objekta to učini sama, odnosno da li je objekat mogao da se ukloni bez potpunog uništewa, a na osnovu čega će utvrditi da li postoji odgovornost tužene i prema tome odrediti visinu štete. 8. Opštinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine apelantkiwin tužbeni zahtjev odbio. Tužena je u ponovnom postupku, pored ostalog, istakla "...da nije vođen postupak eksproprijacije, odnosno bilo koji drugi postupak u vezi sa rušenjem, da nije izdala nalog za rušenje objekta kao i da nije donosila bilo kakva akta u vezi s rušenjem objekta...". U obrazloženju presude je istaknuto da je na osnovu dokaza koji su provedeni utvrđeno da apelantkiwa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 nije dobila odobrenje za građenje objekta, odnosno da se 17. januara 1992. godine obratila tuženoj zahtjevom da postavi montažni objekat na označenoj parceli koja je u to vrijeme u posjedovnom listu broj 763 k.o. Sanski Most bila upisana kao svojina zdravstvene stanice, a sada je upisana kao svojina tužene. Takođe, konstatovano je da apelantkiwa nije mogla da dobije odobrenje za građenje jer se radi o parceli na kojoj je, shodno regulacionom planu iz 1983. godine, bila predviđena izgradwa stambeno-poslovnog objekta. Dalje, konstatovano je da je apelantkiwi rješenjem od 2. septembra 1992. godine izdato odobrenje za osnivanje i rad samostalne ugostiteqske radnje tipa kafe-bar. Najzad, konstatovano je da tužena nije odgovorna za rušenje objekta, a time ni za nastanak štete, kao i da nije vođen postupak eksproprijacije, u kom apelantkiwa i ne bi imala pravo na naknadu štete zbog rušewa objekta jer nije imala dozvolu za građenje. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stawa, Opštinski sud je zakqučio da tužena nije odgovorna za štetu shodno članu 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. 9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine apelantkiwinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženu presude je istaknuto da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, ponovljena je ocjena prvostepenog suda da apelantkiwa nije dokazala da je objekat gradila uz odobrenje nadležnog organa. Dalje, istaknuto je da ne postoje ni bitne povrede odredbi postupka, odnosno da je prvostepeni sud u osporavanoj presudi dao jasne i potpune razloge, pa su žalbeni navodi u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani. Najzad, konstatovano je da prvostepeni sud nije u potpunosti postupio po uputstvima drugostepenog suda datim u Presudi broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine, odnosno da je propustio da utvrdi da li je apelantkiwa bila pozvana da sama ukloni objekat i da li je objekat moglo da se ukloni bez potpunog uništewa. Međutim, zakqučeno je da ovaj propust nije mogao da bude od uticaja na donošenje drugačije odluke, odnosno da nepostupanje prvostepenog suda u skladu s datim uputstvima ne čini razloge, prema članu 227 Zakona o parničnom postupku, zbog kojih prvostepena presuda može da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. 10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine apelantkiwinu reviziju odbio na osnovu člana 375 ranijeg Zakona o parničnom postupku. Umjesto posebnog obrazložewa, a na osnovu člana 376 stav 1 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) koji se primjenjuje na osnovu člana 456 stav 1 važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 19/06), Vrhovni sud se pozvao na razloge nižestepenih sudova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantkiwa vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovih tvrdwi apelantkiwa ističe da je tužena pred sudom u zapisniku od 3. aprila 2001. godine priznala da je zajedno s preduzećem "Tim", kao investitorom, porušila njen objekat. Dalje, apelantkiwa ističe da je Kantonalni sud potvrdio presudu prvostepenog suda koji je propustio da postupi po uputstvima iz njegovog rješewa kojim je ukinuta prvobitna presuda, a u skladu s kojim je u ponovnom postupku trebalo da se utvrde činjenice vezane za zakonitost rušewa njenog objekta, a posebno da li je prethodno bila pozvana da to sama učini. Najzad, apelantkiwa smatra da je u njenom slučaju trebalo da budu primijenjene relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, a shodno kojim ju je prije rušewa objekta morao da pozove nadležni or gan opštine, da je trebalo da joj nadležni inspekcijski or gan uruči nalog za rušenje uz mogućnost da sama poruši objekat, pa ako to ne uradi u ostavljenom roku, onda je moglo da se pristupi rušenju uz asistenciju opštinskih organa. Na takav način bila bi umanjena i šteta koju je pretrpjela. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije neosnovani. 13. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da se o svim navodima iz apelacije već izjasnio u obrazloženju osporene presude, da ostaje pri wima, te predlaže da apelacija bude odbijena. 14. Opštinski sud je u odgovoru istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno apelantkiwina prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te predložio da se apelacija odbije. 15. Tužena je u odgovoru istakla da apelantkiwa u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala njeno učešće u rušenju objekta, kada je objekat srušen, te da li je objekat uopšte bio sagrađen. Dalje, istaknuto je da je apelantkiwi Rješenjem broj 03/7-351-99 od 2. septembra 1992. godine bilo dozvoljeno da obavlja ugostiteqske djelatnosti, a da izdavanje ovog rješewa nije uslovljeno postojanjem odobrewa za građenje. Najzad, tužena je zakqučila da su redovni sudovi pravilno zakqučili da apelantkiwa nije imala odobrenje za građenje objekta, s obzirom da je Regulacionim planom iz 1983. godine na navedenom zemqištu planirana izgradwa stambeno-poslovne zgrade, pa samim tim apelantkiwi nije moglo da bude izdato odobrenje za građenje. V. Relevantni propisi 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 154 Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 172 Pravno lice odgovara za štetu koju njegov or gan prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. 17. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Društveno-politička zajednica obezbjeđuje obavljanje poslova prostornog uređewa na način uređen zakonom i drugim propisima donesenim na osnovu zakona. Član 190 Or gan nadležan za izdavanje odobrewa za upotrebu odbiće svaki zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrewa za upotrebu za građevinu ili objekat za čije građenje nije prethodno pribavljeno odobrenje ili ako je u toku građewa vršena izmjena u odnosu na tehničku dokumentaciju po kojoj je bilo izdato odobrenje za građenje ili uputiti stranku da u određenom roku pribavi odobrenje za građenje. Ukoliko stranka ne pribavi odobrenje za građenje, nadležni or gan za izdavanje odobrewa za upotrebu donijeće rješenje da se građevina ili objekat poruši. Član 205 Nadzor nad provođenjem odredbi ovog zakona i drugih propisa donesenih na osnovu ovog zakona vrše opštinski i republički organi uprave nadležni za poslove urbanizma i građewa svaki u okviru svoje nadležnosti. Član 210 stav 7 U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem: da naredi rušenje građevine ili njenih dijelova kao i drugih objekata (...) i uspostavljanje prvobitnog stawa na teret investitora ako utvrdi da su građenje odnosno radovi izvršeni (...) bez odobrewa, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od šezdeset dana. 18. Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" br. 26/89, 29/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 5 Samostalna radwa osniva se za obavljanje djelatnosti za koju su neophodne poslovne prostorije, odnosno poslovni prostor. Član 19 Prije početka obavljanja djelatnosti samostalni privrednik dužan je obezbijediti poslovnu prostoriju, odnosno poslovni prostor (...) ako je to neophodno za obavljanje te djelatnosti, te prijaviti dan početka obavljanja te djelatnosti nadležnom opštinskom organu uprave koji vodi registar odobrewa za obavljanje samostalnih djelatnosti. 19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 320 U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i wihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeqio presudu. Član 357 U obrazloženju presude odnosno rješewa drugostepeni sud treba da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značewa i da označi razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Ako se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa, navešće se u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stawa, odnosno zašto su nove činjenice i dokazi važni i od uticaja za donošenje pravilne odluke. Član 359 Prvostepeni sud dužan je da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 31. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Apelantkiwa smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što je Opštinski sud u ponovnom postupku propustio da razriješi sva sporna pitawa na koja mu je prethodno ukazao Kantonalni sud. Po mišljenju Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenqiv u konkretnom slučaju, s obzirom da je postupak vođen radi naknade materijalne štete, u kojim postupcima se navedeni član Evropske konvencije, u principu, uvijek primjenjuje. 27. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud prije svega podsjeća da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. 28. Iz obrazložewa osporenih presuda proizilazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da tužena nije izdala nalog za rušenje, odnosno da nije srušila apelantkiwin objekat. Takođe, iz obrazložewa osporenih presuda, a ni iz same apelacije, ne može da se zakquči da je apelantkiwa predočila bilo koji dokaz koji bi ukazao na učešće tužene u rušenju objekta, odnosno da su sudovi propustili da ocijene eventualno predočene dokaze u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu predočenih dokaza i utvrđenih činjenica, zakqučili da ne postoji odgovornost tužene za rušenje apelantkiwinog objekta u smislu člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. 29. U pogledu navoda iz apelacije da je Kantonalni sud potvrdio presudu Opštinskog suda iako je Opštinski sud propustio da postupi po prethodno dobijem uputstvima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zakqučio da je Opštinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa s obzirom na to, propust da raspravi sva pitawa na koja mu je prethodno bilo ukazano nije bio od uticaja na drugačije rješenje konkretne stvari. Takođe, Kantonalni sud je istakao da ovaj propust ne predstavlja razlog da se ukine presuda Opštinskog suda i vrati predmet na ponovno odlučivanje, u smislu člana 227 Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s ovim navodima primjećuje da se u apelaciji ne ukazuje na koji način bi raspravljanje i ovih pitawa moglo da bude od uticaja na rješenje konkretne stvari. Najzad, iz obrazložewa osporenih presuda ne može da se zakquči da su redovni sudovi postupali proizvoqno ili diskriminatorski u odnosu na apelantkinju u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasna obrazložewa i razloge na kojim su zasnovali svoje odluke, odnosno primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoqnim i diskriminatorskim. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 639/08, rješavajući apelaciju Mirjane Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mirjana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 5. marta 2008. godine, od Kantonalnog suda 19. marta 2008. godine, od Općinskog suda 25. aprila 2008. godine, te od Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena), kao učesnika u postupku, 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 7. marta 2008. godine, Kantonalni sud 7. maja 2008. godine, Općinski sud 9. maja 2008. godine, a tužena 15. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tužene, dostavljeni su apelantici 14. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-73/01 od 24 decembra 2001. godine odbio apelantičin tužbeni zahtjev protiv tužene da joj isplati na ime naknade štete iznos od 50.000,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da joj nadoknadi troškove postupka. Apelantica je u postupku tvrdila da je na označenoj parceli, koju je kupila na licitaciji od Zdravstvene ustanove Sanski Most 1991. godine, imala sagrađen čvrsto zidan objekat u kojem je obavljala ugostiteljsku djelatnost, te da je, kako za izgradnju tako i za obavljanje djelatnosti, imala uredno pribavljenu dokumentaciju koja joj je ostala u stanu koji je u ratu morala napustiti. Najzad, apelantica je tvrdila da je tužena finansirala rušenje njenog objekta prije dvije godine, te da joj je rušenjem objekta nanesena šteta u označenom iznosu. U obrazloženju presude je konstatirano da je među strankama nesporno da je "...apelantica sagradila objekat na označenoj parceli, kao i da je tužena naredila rušenje te da je srušila objekat...". Kao sporno među strankama je označeno pitanje da li je apelantica sagradila poslovni prostor uz odobrenje ili bez odobrenja za građenje, izdatog od nadležnog organa, te u vezi s tim pitanje naknade štete. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te uvida u priložene kopije katastarskog i regulacionog plana iz 1983. godine, sud je apelantičin tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica objekat sagradila bez odobrenja za građenje, s obzirom da je jedino ona u postupku tvrdila da je ovo odobrenje imala, a što nije potvrđeno niti jednim dokazom. Dalje, s obzirom da je objekat sagrađen na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, na kojem je, prema regulacionom planu, predviđena izgradnja poslovno-stambenog objekta, u konkretnom slučaju je bila isključena i mogućnost legalizacije. Prema navedenom, a pozivajući se na član 57. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete, te da je tužena, u skladu s članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, dokazala da je šteta nastupila bez njene krivice, s obzirom da apelantica nije mogla graditi bez odobrenja za građenje. 7. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine uvažena je apelantičina žalba i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nije jasno zbog čega se sud pozvao na Zakon o eksproprijaciji, jer se na osnovu spisa nije moglo utvrditi da je rušenje apelantičinog objekta bilo izvršeno u postupku eksproprijacije. Također, zaključeno je da u spisu nema dokaza da je postupak rušenja apelantičinog objekta proveden u upravnom postupku, koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Ukazano je da je apelantica u tužbi i toku postupka isticala da je tužena finansirala rušenje objekta, te time ukazivala na odgovornost tužene za štetu koju je pretrpjela zbog postupanja organa tužene. Prema navedenom, postojanje uvjeta za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 odgovornost trebalo je cijeniti prema članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da u spisu nema niti jednog dokaza da je rušenju prethodio postupak eksproprijacije, odnosno da je objekat srušen u upravnom postupku koji se preduzima kada je objekat izgrađen bez dozvole. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je objekat izgrađen uz odobrenje, te da pri tom cijeni da li je u odobrenju za rad za obavljanje ugostiteljske djelatnosti određeno da će se djelatnost obavljati u ovom objektu, kao i da li su nadležni organi, bez obzira na postojanje ili nepostojanje odobrenja za građenje, apelanticu pozvali da prije rušenja objekta to učini sama, odnosno da li se objekat mogao ukloniti bez potpunog uništenja, a na osnovu čega će utvrditi da li postoji odgovornost tužene i prema tome odrediti visinu štete. 8. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-15/03 od 19. marta 2003. godine apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Tužena je u ponovnom postupku, pored ostalog, istakla "...da nije vođen postupak eksproprijacije, odnosno bilo koji drugi postupak u vezi sa rušenjem, da nije izdala nalog za rušenje objekta kao i da nije donosila bilo kakva akta u vezi s rušenjem objekta...". U obrazloženju presude je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelantica nije dobila odobrenje za građenje objekta, odnosno da se 17. januara 1992. godine obratila tuženoj zahtjevom za postavljanje montažnog objekta na označenoj parceli koja je u to vrijeme u posjedovnom listu broj 763 k.o. Sanski Most bila upisana kao vlasništvo zdravstvene stanice, a sada je upisana kao vlasništvo tužene. Također, konstatirano je da apelantica nije mogla dobiti odobrenje za građenje jer se radi o parceli na kojoj je, prema regulacionom planu iz 1983. godine, bila predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta. Dalje, konstatirano je da je apelantici rješenjem od 2. septembra 1992. godine izdato odobrenje za osnivanje i rad samostalne ugostiteljske radnje tipa kafe-bar. Najzad, konstatirano je da tužena nije odgovorna za rušenje objekta, a time ni za nastanak štete, kao i da nije vođen postupak eksproprijacije, u kojem apelantica i ne bi imala pravo na naknadu štete zbog rušenja objekta jer nije imala dozvolu za građenje. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da tužena nije odgovorna za štetu prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. 9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-382/03 od 9. februara 2006. godine apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženu presude je istaknuto da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, ponovljena je ocjena prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je objekat gradila uz odobrenje nadležnog organa. Dalje, istaknuto je da ne postoje ni bitne povrede odredaba postupka, odnosno da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi dao jasne i potpune razloge, pa su žalbeni navodi u tom pravcu ocijenjeni kao neosnovani. Najzad, konstatirano je da prvostepeni sud nije u potpunosti postupio po uputama drugostepenog suda datim u Presudi broj Gž-84/02 od 27. novembra 2002. godine, odnosno da je propustio da utvrdi da li je apelantica bila pozvana da sama ukloni objekat i da li se objekat mogao ukloniti bez potpunog uništenja. Međutim, zaključeno je da ovaj propust nije mogao biti od uticaja na donošenje drugačije odluke, odnosno da nepostupanje prvostepenog suda u skladu s datim uputama ne čini razloge, prema članu 227. Zakona o parničnom postupku, zbog kojih se prvostepena presuda može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. 10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine apelantičinu reviziju odbio na osnovu člana 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja, a na osnovu člana 376. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 19/06), Vrhovni sud se pozvao na razloge nižestepenih sudova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovih tvrdnji apelantica ističe da je tužena pred sudom u zapisniku od 3. aprila 2001. godine priznala da je zajedno s preduzećem "Tim", kao investitorom, porušila njen objekat. Dalje, apelantica ističe da je Kantonalni sud potvrdio presudu prvostepenog suda koji je propustio da postupi po uputama iz njegovog rješenja kojim je ukinuta prvobitna presuda, a u skladu s kojim je u ponovnom postupku trebalo utvrditi činjenice vezane za zakonitost rušenja njenog objekta, a posebno da li je prethodno bila pozvana da to sama učini. Najzad, apelantica smatra da su u njenom slučaju trebale biti primijenjene relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, a prema kojim ju je prije rušenja objekta morao pozvati nadležni or gan općine, da joj je nadležni inspekcijski or gan trebao uručiti nalog za rušenje uz mogućnost da sama poruši objekat, pa ako to ne uradi u ostavljenom roku, onda se moglo pristupiti rušenju uz asistenciju općinskih organa. Na takav način bila bi umanjena i šteta koju je pretrpjela. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije neosnovani. 13. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da se o svim navodima iz apelacije već izjasnio u obrazloženju osporene presude, da ostaje pri njima, te predlaže da apelacija bude odbijena. 14. Općinski sud je u odgovoru istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno apelantičina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te predložio da se apelacija odbije. 15. Tužena je u odgovoru istakla da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala njeno učešće u rušenju objekta, kada je objekat srušen, te da li je objekat uopće bio sagrađen. Dalje, istaknuto je da je apelantici Rješenjem broj 03/7-351-99 od 2. septembra 1992. godine bilo dozvoljeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da izdavanje ovog rješenja nije uvjetovano postojanjem odobrenja za građenje. Najzad, tužena je zaključila da su redovni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije imala odobrenje za građenje objekta, s obzirom da je Regulacionim planom iz 1983. godine na navedenom zemljištu planirana izgradnja stambeno-poslovne zgrade, pa samim tim apelantici nije moglo biti izdano odobrenje za građenje. V. Relevantni propisi 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 172. Pravno lice odgovara za štetu koju njegov or gan prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. 17. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Društveno-politička zajednica obezbjeđuje obavljanje poslova prostornog uređenja na način uređen zakonom i drugim propisima donesenim na osnovu zakona. Član 190. Or gan nadležan za izdavanje odobrenja za upotrebu odbit će svaki zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu za građevinu ili objekat za čije građenje nije prethodno pribavljeno odobrenje ili ako je u toku građenja vršena izmjena u odnosu na tehničku dokumentaciju po kojoj je bilo izdato odobrenje za građenje ili uputiti stranku da u određenom roku pribavi odobrenje za građenje. Ukoliko stranka ne pribavi odobrenje za građenje, nadležni or gan za izdavanje odobrenja za upotrebu donijet će rješenje da se građevina ili objekat poruši. Član 205. Nadzor nad provođenjem odredaba ovog zakona i drugih propisa donesenih na osnovu ovog zakona vrše općinski i republički organi uprave nadležni za poslove urbanizma i građenja svaki u okviru svoje nadležnosti. Član 210. stav 7. U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem: da naredi rušenje građevine ili njenih dijelova kao i drugih objekata (...) i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora ako utvrdi da su građenje odnosno radovi izvršeni (...) bez odobrenja, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od šezdeset dana. 18. Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" br. 26/89, 29/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 5. Samostalna radnja osniva se za obavljanje djelatnosti za koju su neophodne poslovne prostorije, odnosno poslovni prostor. Član 19. Prije početka obavljanja djelatnosti samostalni privrednik dužan je obezbijediti poslovnu prostoriju, odnosno poslovni prostor (...) ako je to neophodno za obavljanje te djelatnosti, te prijaviti dan početka obavljanja te djelatnosti nadležnom općinskom organu uprave koji vodi registar odobrenja za obavljanje samostalnih djelatnosti. 19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 320. U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio presudu. Član 357. U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Ako se prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, navest će se u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno zašto su nove činjenice i dokazi važni i od utjecaja za donošenje pravilne odluke. Član 359. Prvostepeni sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 31. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što je Općinski sud u ponovnom postupku propustio da razriješi sva sporna pitanja na koja mu je prethodno ukazao Kantonalni sud. Po mišljenju Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da je postupak vođen radi naknade materijalne štete, u kojim postupcima se navedeni član Evropske konvencije, u principu, uvijek primjenjuje. 27. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 28. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da tužena nije izdala nalog za rušenje, odnosno da nije srušila apelantičin objekat. Također, iz obrazloženja osporenih presuda, a ni iz same apelacije, ne može se zaključiti da je apelantica predočila bilo koji dokaz koji bi ukazao na učešće tužene u rušenju objekta, odnosno da su sudovi propustili cijeniti eventualno predočene dokaze u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na osnovu predočenih dokaza i utvrđenih činjenica, zaključili da ne postoji odgovornost tužene za rušenje apelantičinog objekta u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. 29. U pogledu navoda iz apelacije da je Kantonalni sud potvrdio presudu Općinskog suda iako je Općinski sud propustio da postupi po prethodno dobijem uputama, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa s obzirom na to, propust da raspravi sva pitanja na koja mu je prethodno bilo ukazano nije bio od uticaja na drugačije rješenje konkretne stvari. Također, Kantonalni sud je istakao da ovaj propust ne predstavlja razlog za ukidanje presude Općinskog suda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, u smislu člana 227. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s ovim navodima primjećuje da se u apelaciji ne ukazuje na koji način bi raspravljanje i ovih pitanja moglo biti od uticaja na rješenje konkretne stvari. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili diskriminacijski u odnosu na apelanticu u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasna obrazloženja i razloge na kojim su utemeljili svoje odluke, odnosno primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i diskriminacijskim. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 639/08, rješavajući apelaciju Mirjane Todorović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirjane Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. srpnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-382/03 od 9. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-15/03 od 19. ožujka 2003. godine Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mirjana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 25. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. srpnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-382/03 od 9. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-15/03 od 19. ožujka 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo 5. ožujka 2008. godine, od Kantonalnog suda 19. ožujka 2008. godine, od Općinskog suda 25. travnja 2008. godine, te od Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena), kao sudionika u postupku, 25. travnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 7. ožujka 2008. godine, Kantonalni sud 7. svibnja 2008. godine, Općinski sud 9. svibnja 2008. godine, a tužena 15. svibnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tužene, dostavljeni su apelantici 14. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-73/01 od 24 prosinca 2001. godine odbio apelantičin tužbeni zahtjev protiv tužene da joj isplati na ime naknade štete iznos od 50.000,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da joj nadoknadi troškove postupka. Apelantica je u postupku tvrdila da je na označenoj parceli, koju je kupila na licitaciji od Zdravstvene ustanove Sanski Most 1991. godine, imala sagrađen čvrsto zidan objekt u kojemu je obavljala ugostiteljsku djelatnost, te da je, kako za izgradnju tako i za obavljanje djelatnosti, imala uredno pribavljenu dokumentaciju koja joj je ostala u stanu koji je u ratu morala napustiti. Najzad, apelantica je tvrdila da je tužena financirala rušenje njezinoga objekta prije dvije godine, te da joj je rušenjem objekta nanesena šteta u označenom iznosu. U obrazloženju presude je konstatirano da je među strankama neprijeporno da je "...apelantica sagradila objekt na označenoj parceli, kao i da je tužena naredila rušenje te da je srušila objekt...". Kao prijeporno među strankama je označeno pitanje je li apelantica sagradila poslovni prostor uz odobrenje ili bez odobrenja za građenje, izdanog od nadležnog organa, te u svezi s tim pitanje naknade štete. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te uvida u priložene preslike katastarskog i regulacijskog plana iz 1983. godine, sud je apelantičin tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju je istaknuto da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica objekt sagradila bez odobrenja za građenje, s obzirom da je jedino ona u postupku tvrdila da je ovo odobrenje imala, a što nije potvrđeno niti jednim dokazom. Dalje, s obzirom da je objekt sagrađen na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, na kojemu je, prema regulacijskom planu, predviđena izgra dnja poslovno-stambenog objekta, u konkretnom slučaju je bila isključena i mogućnost legaliziranja. Prema navedenome, a pozivajući se na članak 57. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji, sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete, te da je tužena, sukladno članku 154. Zakona o obligacijskim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 odnosima, dokazala da je šteta nastupila bez njezine krivnje, s obzirom da apelantica nije mogla graditi bez odobrenja za građenje. 7. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-84/02 od 27. studenoga 2002. godine uvažen je apelantičin priziv i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nije razvidno zbog čega se sud pozvao na Zakon o eksproprijaciji, jer se na temelju spisa nije moglo utvrditi da je rušenje apelantičinoga objekta bilo izvršeno u postupku eksproprijacije. Također, zaključeno je da u spisu nema dokaza da je postupak rušenja apelantičinoga objekta proveden u upravnom postupku, koji se poduzima kada je objekt izgrađen bez dozvole. Ukazano je da je apelantica u tužbi i tijekom postupka isticala da je tužena financirala rušenje objekta, te time ukazivala na odgovornost tužene za štetu koju je pretrpjela zbog postupanja organa tužene. Prema navedenome, postojanje uvjeta za odgovornost trebalo je cijeniti prema članku 172. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, s obzirom da u spisu nema niti jednog dokaza da je rušenju prethodio postupak eksproprijacije, odnosno da je objekt srušen u upravnom postupku koji se poduzima kada je objekt izgrađen bez dozvole. Prvostupanjskom sudu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi je li objekt izgrađen uz odobrenje, te da pri tom cijeni je li u odobrenju za rad za obavljanje ugostiteljske djelatnosti određeno da će se djelatnost obavljati u ovome objektu, kao i jesu li nadležni organi, bez obzira na postojanje ili nepostojanje odobrenja za građenje, apelanticu pozvali da prije rušenja objekta to učini sama, odnosno je li se objekt mogao ukloniti bez potpunog uništenja, a na temelju čega će utvrditi postoji li odgovornost tužene i prema tome odrediti visinu štete. 8. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-15/03 od 19. ožujka 2003. godine apelantičin tužbeni zahtjev odbio. Tužena je u ponovnom postupku, pored ostalog, istaknula "...da nije vođen postupak eksproprijacije, odnosno bilo koji drugi postupak u vezi sa rušenjem, da nije izdala nalog za rušenje objekta kao i da nije donosila bilo kakva akta u vezi s rušenjem objekta...". U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da apelantica nije dobila odobrenje za građenje objekta, odnosno da se 17. siječnja 1992. godine obratila tuženoj zahtjevom za postavljanje montažnog objekta na označenoj parceli koja je u to vrijeme u posjedovnom listu broj 763 k.o. Sanski Most bila upisana kao vlasništvo zdravstvene stanice, a sada je upisana kao vlasništvo tužene. Također, konstatirano je da apelantica nije mogla dobiti odobrenje za građenje jer se radi o parceli na kojoj je, prema regulacijskom planu iz 1983. godine, bila predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta. Dalje, konstatirano je da je apelantici rješenjem od 2. rujna 1992. godine izdano odobrenje za osnivanje i rad samostalne ugostiteljske radnje tipa kafe-bar. Najzad, konstatirano je da tužena nije odgovorna za rušenje objekta, a time ni za nastanak štete, kao i da nije vođen postupak eksproprijacije, u kojemu apelantica i ne bi imala pravo na naknadu štete zbog rušenja objekta jer nije imala dozvolu za građenje. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da tužena nije odgovorna za štetu prema članku 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima. 9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-382/03 od 9. veljače 2006. godine apelantičinu priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženu presude je istaknuto da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, ponovljena je ocjena prvostupanjskog suda da apelantica nije dokazala da je objekt gradila uz odobrenje nadležnog organa. Dalje, istaknuto je da ne postoje ni bitne povrede odredaba postupka, odnosno da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao razvidne i potpune razloge, pa su prizivni navodi u tom pravcu ocijenjeni kao neutemeljeni. Najzad, konstatirano je da prvostupanjski sud nije u potpunosti postupio po uputama drugostupanjskog suda danim u Presudi broj Gž-84/02 od 27. studenoga 2002. godine, odnosno da je propustio utvrditi je li apelantica bila pozvana da sama ukloni objekt i je li se objekt mogao ukloniti bez potpunog uništenja. Međutim, zaključeno je da ovaj propust nije mogao biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke, odnosno da nepostupanje prvostupanjskog suda sukladno danim uputama ne čini razloge, prema članku 227. Zakona o parničnom postupku, zbog kojih se prvostupanjska presuda može ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. 10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. srpnja 2007. godine apelantičinu reviziju odbio na temelju članka 375. ranijeg Zakona o parničnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja, a na temelju članka 376. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) koji se primjenjuje na temelju članka 456. stavak 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 19/06), Vrhovni sud se pozvao na razloge nižestupanjskih sudova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenoga prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovih tvrdnji apelantica ističe da je tužena pred sudom u zapisniku od 3. travnja 2001. godine priznala da je zajedno s poduzećem "Tim", kao investitorom, porušila njen objekt. Dalje, apelantica ističe da je Kantonalni sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda koji je propustio postupiti po uputama iz njegovog rješenja kojim je ukinuta prvobitna presuda, a sukladno kojima je u ponovnom postupku trebalo utvrditi činjenice vezane za zakonitost rušenja njezinoga objekta, a posebice je li prethodno bila pozvana da to sama učini. Najzad, apelantica smatra da su u njezinome slučaju trebale biti primijenjene relevantne odredbe Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, a prema kojim ju je prije rušenja objekta morao pozvati mjerodavni or gan općine, da joj je mjerodavni inspekcijski or gan trebao uručiti nalog za rušenje uz mogućnost da sama poruši objekt, pa ako to ne uradi u ostavljenom roku, onda se moglo pristupiti rušenju uz asistenciju općinskih organa. Na takav bi način bila umanjena i šteta koju je pretrpjela. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru istaknuo da je pobijana presuda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te da su navodi iz apelacije neutemeljeni. 13. Kantonalni sud je u odgovoru istaknuo da se o svim navodima iz apelacije već izjasnio u obrazloženju pobijane presude, da ostaje pri njima, te predlaže da apelacija bude odbijena. 14. Općinski sud je u odgovoru istaknuo kako smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno apelantičina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, te predložio da se apelacija odbije. 15. Tužena je u odgovoru istaknula da apelantica u postupku pred redovitim sudovima nije dokazala njeno sudjelovanje u rušenju objekta, kada je objekt srušen, te da li je objekt uopće bio sagrađen. Dalje, istaknuto je da je apelantici Rješenjem broj 03/7-351-99 od 2. rujna 1992. godine bilo dopušteno obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a da izdavanje ovoga rješenja nije uvjetovano postojanjem odobrenja za građenje. Najzad, tužena je zaključila da su redoviti sudovi pravilno zaključili da apelantica nije imala odobrenje za građenje objekta, s obzirom da je Regulacijskim planom iz 1983. godine na navedenom zemljištu planirana izgradnja stambeno-poslovne zgrade, pa samim tim apelantici nije moglo biti izdano odobrenje za građenje. V. Relevantni propisi 16. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 154. Tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Članak 172. Pravna osoba odgovara za štetu koju njezin or gan prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija. 17. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Društveno-politička zajednica osigurava obavljanje poslova prostornog uređenja na način uređen zakonom i drugim propisima donesenim na temelju zakona. Članak 190. Or gan nadležan za izdavanje odobrenja za uporabu odbit će svaki zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrenja za uporabu za građevinu ili objekt za čije građenje nije prethodno pribavljeno odobrenje ili ako je u tijeku građenja vršena izmjena u odnosu na tehničku dokumentaciju po kojoj je bilo izdano odobrenje za građenje ili uputiti stranku da u određenom roku pribavi odobrenje za građenje. Ukoliko stranka ne pribavi odobrenje za građenje, nadležni or gan za izdavanje odobrenja za uporabu donijet će rješenje da se građevina ili objekt poruši. Članak 205. Nadzor nad provedbom odredaba ovog zakona i drugih propisa donesenih na temelju ovog zakona vrše općinski i republički organi uprave nadležni za poslove urbanizma i građenja svaki u okviru svoje nadležnosti. Članak 210. stavak 7. U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem: narediti rušenje građevine ili njezinih dijelova kao i drugih objekta (...) i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora ako utvrdi da su građenje odnosno radovi izvršeni (...) bez odobrenja, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od šezdeset dana. 18. Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" br. 26/89, 29/90) u relevantnom dijelu glasi: Članak 5. Samostalna radnja osniva se za obavljanje djelatnosti za koju su neophodne poslovne prostorije, odnosno poslovni prostor. Članak 19. Prije početka obavljanja djelatnosti samostalni privrednik dužan je osigurati poslovnu prostoriju, odnosno poslovni prostor (...) ako je to neophodno za obavljanje te djelatnosti, te prijaviti dan početka obavljanja te djelatnosti nadležnom općinskom organu uprave koji vodi registar odobrenja za obavljanje samostalnih djelatnosti. 19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 320. U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio presudu. Članak 357. U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Ako se prvostupanjska presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, navest će se u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno zašto su nove činjenice i dokazi važni i od utjecaja za donošenje pravilne odluke. Članak 359. Prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva prijeporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000713 od 17. srpnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 31. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što je Općinski sud u ponovnom postupku propustio razriješiti sva prijeporna pitanja na koja mu je prethodno ukazao Kantonalni sud. Po mišljenju Ustavnog suda članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da je postupak vođen radi naknade materijalne štete, u kojim postupcima se navedeni članak Europske konvencije, u načelu, uvijek primjenjuje. 27. Glede navoda iz apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 28. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da je u postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da tužena nije izdala nalog za rušenje, odnosno da nije srušila apelantičin objekt. Također, iz obrazloženja pobijanih presuda, a ni iz same apelacije, ne može se zaključiti da je apelantica podastrla bilo koji dokaz koji bi ukazao na sudjelovanje tužene u rušenju objekta, odnosno da su sudovi propustili cijeniti eventualno podastrte dokaze u tome smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi, na temelju podastrtih dokaza i utvrđenih činjenica, zaključili da ne postoji odgovornost tužene za rušenje apelantičinoga objekta u smislu članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima. 29. Glede navoda iz apelacije da je Kantonalni sud potvrdio presudu Općinskog suda iako je Općinski sud propustio postupiti po prethodno dobijem uputama, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa s obzirom na to, propust da raspravi sva pitanja na koja mu je prethodno bilo ukazano nije bio od utjecaja na drugačije rješenje konkretne stvari. Također, Kantonalni sud je istaknuo da ovaj propust ne predstavlja razlog za ukidanje presude Općinskog suda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, u smislu članka 227. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud u svezi s ovim navodima primjećuje da se u apelaciji ne ukazuje na koji način bi raspravljanje i ovih pitanja moglo biti od utjecaja na rješenje konkretne stvari. Najzad, iz obrazloženja pobijanih presuda ne može se zaključiti da su redoviti sudovi postupali proizvoljno ili diskriminacijski u odnosu na apelanticu glede primjene materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neutemeljeni te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redoviti sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali razvidna obrazloženja i razloge na kojim su utemeljili svoje odluke, odnosno primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i diskriminacijskim. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 683/08, rješavajući apelaciju Vere Jelić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Vere Jelić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Mostaru broj P-583/02-I, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkiwi Veri Jelić u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.500 KM na ime kompenzacije zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Vere Jelić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vera Jelić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od Terra jntrex con struc tion busi ness d.o.o. Mostar (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je 22. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi spis, radi uvida. 3. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud, kao i tuženi, odgovore na apelaciju dostavili su 21, 26, 24. i 31. marta 2008. godine. Opštinski sud je 29. aprila 2010. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tuženog, dostavljeni su apelantkiwi 22. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 17. maja 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, tražeći poništenje odluke kojom joj je otkazan ugovor o radu od 21. decembra 2001. godine. Sem toga, apelantkiwa je tražila da sud naloži tuženom da je vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije otkaza, kao i da joj se uspostave sva prava koja proizilaze iz Ugovora o radu koji je sklopljen između nje i tuženog 9. novembra 2001. godine, te da joj tuženi naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-583/02. 7. Apelantkiwa je podnescima od 31. jula i 8. avgusta 2002. godine urgirala da se zakaže rasprava. 8. Opštinski sud je održao ročišta 5. novembra i 18. decembra 2002. godine. Oba ročišta su odložena na apelantkiwin prijedlog. Potom je Opštinski sud održao ročište 10. februara 2003. godine, pa je nakon saslušawa apelantkinje kao parnične stranke donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme i naložio joj da dostavi Statut tuženog, a tuženom da dostavi urednu punomoć za zastupanje. Pored toga, Opštinski sud je donio rješenje kojim je zatražio od tuženog da u roku od 15 dana obavijesti sud da li odobrava radnje koje je u njegovo ime preduzeo advokat Josip Krešić, s obzirom da se u spisu ne nalazi punomoć za zastupanje, mada je na zapisniku od 5. novembra 2002. godine konstatovano da je advokat Josip Krešić dostavio punomoć u spis. 9. Apelantkiwa je postupila po nalogu suda i uz pripremni podnesak od 12. februara 2003. godine dostavila Opštinskom sudu tražene podatke. Dnevnom naredbom od 1. avgusta 2003. godine Opštinski sud je zakazao raspravu za 30. septembar 2003. godine na koju je pozvao svjedoke iz Mostara i Austrije. Pozvani svjedok iz Austrije je na faks Opštinskog suda 22. septembra 2003. godine poslao podnesak kojim je obavijestio sud da je spriječen da pristupi na zakazanu raspravu, te istovremeno obavijestio sud da potvrđuje u cijelosti radnje koje je preduzeo Ramiz Husić u njegovo ime i ime tuženog. Opštinski sud je održao raspravu 30. septembra 2003. godine koja je odložena na neodređeno vrijeme zbog naloga suda tuženom da dostavi odluku o ovlašćewima saslušanog svjedoka. Apelantkiwa je zatim 1. oktobra 2003. godine dostavila Opštinskom sudu pripremni podnesak u kom se očitovala na dokaze koji su izvedeni na raspravi od 30. septembra 2003. godine. Zatim je apelantkiwa, pripremnim podneskom od 2. marta 2004. godine, urgirala da se zakaže pripremno ročište, koje je sud dnevnom naredbom od 15. marta 2004. godine zakazao za 5. maj 2004. godine. Predmet je evidentiran pod novim brojem P-583/02-I. Apelantkiwa je 25. marta 2004. godine Opštinskom sudu dostavila pripremni podnesak u kom je, između ostalog, precizirala tužbeni zahtjev te predložila dokaze koje sud treba da provede na glavnoj raspravi. Opštinski sud je održao pripremno ročište 5. maja 2004. godine, te glavnu raspravu 7. septembra 2004. godine. 10. Opštinski sud je donio Presudu broj P-583/02-I od 27. septembra 2004. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev i utvrdio da je Odluka kojom joj je otkazan ugovor o radu nezakonita. Dalje je Opštinski sud obavezao tuženog da apelantkiwi uspostavi radno-pravni sta - tus koji je imala do otkazivawa ugovora o radu. Pored toga, Opštinski sud je obavezao tuženog da apelantkiwi naknadi na ime izgubljene plate iznos koji je naveden u dispozitivu presude i da joj naknadi troškove postupka. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 11. oktobra 2004. godine. Opštinski sud je 13. oktobra 2004. godine žalbu dostavio apelantkiwi. Ona je odgovorila 29. oktobra 2004. godine. Opštinski sud je 7. decembra 2004. godine spis dostavio Kantonalnom sudu. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1173/04 od 28. aprila 2005. godine kojim je, po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je istakao da je ispitao osporavanu presudu u granicama žalbe, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u smislu člana 211 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je punomoć na osnovu koje radnje preduzima punomoćnik tužene strane advokat Josip Krešić pravno nevaljana, zbog čega je, u skladu s članom 227 stav 3 ZPP, predmet vratio na ponovno suđenje Opštinskom sudu. Sem toga, Kantonalni sud je, na osnovu odredbe člana 177 stav 1 ZPP-a, Opštinskom sudu dao određena uputstva, naglasivši da sud može da naloži tuženom da obavi određeno činjenje samo ako je ono dospjelo do zakqučewa glavne rasprave, zbog čega Opštinski sud treba da pozove apelantkinju da u tom pravcu precizira tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je dostavio Opštinskom sudu cio spis 19. maja 2005. godine, uz obavještenje i kopije dostavnica da je doneseno rješenje dostavio parničnim strankama. 12. Opštinski sud je aktom od 27. maja 2005. godine zatražio od tuženog da dostavi urednu punomoć za zastupanje, što je tuženi učinio 10. juna 2005. godine. Apelantkiwa je podneskom od 17. juna 2005. godine urgirala da se zakaže rasprava, a podneskom od 13. septembra 2005. godine je u skladu s uputstvom Kantonalnog suda precizirala tužbeni zahtjev. Opštinski sud je održao pripremno ročište 9. novembra 2005. godine, na kom je prihvatio prijedloge stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi. U vezi s tim, s obzirom da je tuženi naveo da je apelantkiwa odmah nakon prestanka rada kod njega zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da je u toku 2004. godine otišla u starosnu penziju, Opštinski sud je naložio apelantkiwinom punomoćniku da dostavi rješenje o njenom penzionisanju. Sem toga, Opštinski sud je po službenoj dužnosti od Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: Fond PIO) zatražio predmetno rješenje. Apelantkiwa je pripremnim podneskom od 11. novembra 2005. godine precizirala tužbeni zahtjev. Opštinski sud je održao i zakqučio glavnu raspravu 20. decembra 2005. godine, nakon čega je donio Presudu broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine kojom je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 21. decembra 2001. godine, da joj se uspostavi radno-pravni odnos te da joj se isplate izgubljene plate u mjesečnom iznosu od 1.417,00 KM za pe riod od 27. januara 2002. godine pa do 9. maja 2004. godine u ukupnom iznosu od 38.259,00 KM, sa zakonskom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Istom presudom apelantkiwa je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.388,00 KM. 13. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da je utvrdio da je apelantkiwa bila zaposlena kod tuženog u periodu od 1. aprila 1998. godine na radnom mjestu kwigovođe i da je ponovo zakqučila ugovor o radu s tuženim 9. novembra 2001. godine na istom radnom mjestu. Dalje je sud utvrdio da je tuženi, zbog ekonomskih razloga,.apelantkiwi dao otkaz ugovora o radu 21. decembra 2001. godine. Naime, tuženi je naveo da apelantkiwa nije imala položen ispit samostalnog računovođe pa nije mogla da ovjerava računovodstvenu dokumentaciju tuženog, zbog čega je tuženi bio u obavezi da angažuje druge osobe koje bi potpisivale računovodstvenu dokumentaciju. Tuženi je takođe u obrazloženju naveo da je prije otkazivawa ugovora o radu apelantkiwi ostavio vrijeme da položi ispit za računovođu, što apelantkiwa nije ispunila zbog toga što ima srednju stručnu spremu. Sem toga, sud je utvrdio da je odluku o otkazu ugovora apelantkiwi potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog, mada je u vrijeme donošewa odluke o otkazu direktor i zakonski zastupnik (u daqnjem tekstu: z.z.) bio Stefan Bauer, koji je nakon ovog perioda prešao na drugo radno mjesto, a na to mjesto je postavljen kao z.z. Karl Leitner, koji je Ramizu Husiću naknadno dao ovlašćenje za donošenje odluke o otkazu. 14. Opštinski sud je istakao da je odluka kojom je apelantkiwi otkazan ugovor o radu nezakonita jer ju je potpisalo neovlašćeno lice u smislu odredbi čl. 87, 94, 95 i 100 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR). Dalje je sud istakao da je utvrdio da je apelantkiwa zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca 20. januara 2002. godine, a da tužbenim zahtjevom potražuje naknadu plata nakon isteka otkaznog roka od 27. januara 2002. godine, iako joj je za taj pe riod isplaćena naknada. Zbog toga je sud u cijelosti odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev, pošto je ona kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos pa nije mogla da po dva osnova ima regulisan radni staž, te bi usvajanje njenog postavljenog tužbenog zahtjeva bilo bespredmetno. Sem toga, Opštinski sud je naveo da nije prihvatio apelantkiwin navod da bi ona bez obzira na ostvarene uslove za starosnu penziju imala mogućnost da nastavi da radi, s obzirom da je, u slučaju sticawa uslova za starosnu penziju, prestanak rada obligatoran. Opštinski sud je takođe naveo da u ranijem postupku nije raspolagao podacima da je apelantkiwa, odmah nakon što joj je istekao otkazni rok kod tuženog, zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem te da je u toku 2004. godine otišla u penziju, jer ih je "apelantkiwa prikrila". 15. Apelantkiwa je protiv donesene presude izjavila žalbu 25. januara 2006. godine koju je Opštinski sud 24. februara 2006. godine dostavio sa spisom Kantonalnom sudu. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-.Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine kojom je apelantkiwinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Opštinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Opštinski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev, ali da je pri tom dao pogrešno obrazloženje uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što nije uticalo na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, shodno zakqučku Kantonalnog suda, bez osnova su apelantkiwini žalbeni navodi da je otkaz ugovora o radu potpisalo neovlašćeno lice, a što je pogrešno zakqučio i Opštinski sud. S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je i Ugovor o radu od 9. novembra 2001. godine i Odluku o otkazu ugovora o radu u ime tuženog potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog. Dalje je Kantonalni sud istakao da je, na osnovu potvrde od 19. februara 2003. godine koja je ovjerena kod javnog bilježnika koju je potpisao z.z. tuženog, utvrdio da je z.z. potvrdio da je ovlastio Ramiza Husića za preduzimanje svih mjera u vezi s apelantkiwinim ugovorom o radu, ukqučujući i raskidanje. Shodno čl. 89-94 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) i naknadno data punomoć, kojom je odobreno obavljanje određenih pravnih radwi, proizvodi pravno dejstvo. Shodno stavu Kantonalnog suda, direktor firme je, kao vlastodavac, mogao i naknadno dati pristanak na ugovor o radu, odnosno otkaz ugovora o radu punomoćniku Ramizu Husiću. Sem toga, Kantonalni sud je naveo da shodno članu 87 ZOR-a, poslodavac može da otkaže ugovor o radu ako se utvrdi da zaposlenik ne ispuwava uslove za obavljanje određenih poslova a ako, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca opravdano ne može da se očekuje da ga zaposli na drugim poslovima. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o situaciji kada apelantkiwa nije bila u mogućnosti da obavlja poslove za koje je primljena, a poslodavac nije mogao zbog ekonomske situacije da primi drugog zaposlenika koji bi obavljao poslove apelantkiwinog radnog mjesta, zbog čega je potvrdio odluku Opštinskog suda. Kantonalni sud je cio spis vratio Opštinskom sudu 11. oktobra 2006. godine. 17. Apelantkiwa je na presudu Kantonalnog suda izjavila reviziju 5. oktobra 2006. godine koju je Opštinski sud aktom od 20. oktobra 2006. godine dostavio tuženom i Kantonalnom sudu. Tuženi je odgovorio na reviziju 30. januara 2006. godine. Opštinski sud je spis dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje 15. novembra 2006. godine. 18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kojom je apelantkiwinu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao osporavanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241 ZPP. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantkiwinu žalbu izjavljenu protiv presude kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da član 87 ZOR-a propisuje pravo poslodavca da može da otkaže ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u situaciji kada je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga ili ako zaposlenik ne može da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je bila zaposlena po osnovu ugovora o radu na radnom mjestu kwigovođe, a shodno utvrđenju iz postupka za to radno mjesto bilo je predviđeno da se obezbijedi kvalifikacija samostalnog računovođe, što apelantkiwa nije obezbijedila ni nakon što joj je poslodavac za to ostavio određeno vrijeme. Apelantkiwine tvrdnje da je tuženi kao poslodavac u momentu zakqučivawa ugovora o radu znao da ona ima srednju stručnu spremu, a da ispit za samostalnog računovođu mogu da polažu samo lica s visokom ili višom školskom spremom, nisu mogle da utiču na pravo tuženog kao poslodavca kod činjenice da tuženi kao poslodavac nije imao ekonomske ili organizacione mogućnosti da zapošljava druga lica samo za te poslove. Sem toga, Vrhovni sud je istakao da ni apelantkiwini prigovori koji se odnose na formalne nedostatke odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na lica koja su ovlašćena da potpišu taj dokumenat, nisu osnovani jer je sud u osporavanoj odluci naveo pravilne razloge u odnosu na prenos ovlašćewa koja je izvršio z.z. tuženog na zaposlenika tuženog koji je potpisao osporavanu odluku. Shodno zakqučku Vrhovnog suda, na ovakvo tumačenje ne utiče ni činjenica da je od dana donošewa odluke o otkazu pa do dostavljanja pismenog ovlašćewa o obavljanju tih radwi došlo do promjene u funkciji direktora i z.z. tuženog, budući da je prenos ovlašćewa vršen u vrijeme kada je novi direktor stupio na funkciju, ali je svojim ovlašćenjem legalizovao radnje koje je njegov prethodnik preduzeo prije nego što je on stupio na dužnost direktora, što je u skladu s članom 89 stav 2 ZOO-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. U vrlo obimnoj apelaciji apelantkiwa navodi da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sem toga, apelantkiwa ističe da su donesenim odlukama povrijeđene i "odredbe Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno izveli zakqučak o činjeničnom i pravnom osnovu, što se ogleda prije svega u činjenici što sudovi nisu, kako tvrdi, pravilno utvrdili ko je imao mogućnost da odobri postupanje zaposlenika tuženog koji je s apelantkiwom u ime tuženog potpisao ugovor o radu i odluku kojom joj je taj ugovor otkazan. U vezi s tim, apelantkiwa ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava. Sem toga, apelantkiwa je navela da redovni sudovi nisu pravilno izvršili ocjenu dokaza koji su provedeni. Naime, apelantkiwa je istakla da su sve činjenice relevantne za konkretni postupak bile utvrđene u prvobitnoj presudi Opštinskog suda koja je bila ukinuta zbog formalnih razloga. Da je vršena pravilna ocjena izvedenih dokaza, sud bi utvrdio da je odluka o otkazivanju ugovora o radu apelantkiwi nezakonita. Zbog toga joj je, kako ističe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine. Pored toga, apelantkiwa ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao preko šest godina i nije okončan u razumnom roku. Zbog dužine trajawa postupka apelantkiwa traži da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od po 300 KM za svaku godinu trajawa ovog postupka, odnosno ukupno iznos od 1.800 KM. 21. Dalje, apelantkiwa navodi da joj je povrijeđeno "pravo na odbranu u postupku pred tijelima tuženog" jer je ona izjavila žalbu na odluku o otkazivanju ugovora o radu, ali da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio. U vezi s tim, apelantkiwa smatra da su joj navedenim odlukama povrijeđena i "pravila Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina, koja propisuju i nalažu svim zemljama koje su ratifikovale ovaj dokumenat da stranka u postupku mora da se sasluša i mora da joj se omogući da učestvuje u njemu." b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovorima na apelaciju ni jedan od redovnih sudova se nije osvrnuo na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Naime, Opštinski sud je istakao da apelantkiwini navodi nisu osnovani, te da iz apelacije proizilazi da se apelantkiwa žali na odluku Vrhovnog suda. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana i predložio je da se odbije. Sem toga, Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje kod svoje odluke i obrazložewa datog u Presudi broj 007-0-Gž-06-00277 od 6. septembra 2006. godine. Vrhovni sud je takođe naveo da apelantkiwini navodi nisu osnovani. 23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkiwa sve vrijeme učestvovala u postupku i da je saslušana u svojstvu parnične stranke. Sem toga, tuženi je istakao da su neosnovani apelantkiwini navodi o povredi prava na imovinu jer u toku postupka nije dokazala da uopšte ima imovinu, nego razloge apelacije zasniva na "pretpostavkama". Tuženi je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 21. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantni principi 33. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaji koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 34. Sem toga, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 35. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. maja 2002. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 25. decembra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao pet godina i oko šest mjeseci. To je pe riod koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 37. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kom se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je prema odredbama člana 426 ranijeg ZPP, odnosno članu 420 važećeg ZPP, propisano da su radni sporovi hitne prirode. 38. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon podnošewa tužbe, donio odluku nakon dvije godine i oko četiri mjeseca te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon osam mjeseci, ali je morao, zbog procesnih propusta koji su učinjeni pred Opštinskim sudom (između ostalo i zbog pravno nevaljane punomoći za tuženog), da vrati predmet na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćawa predmeta na ponovni postupak Opštinski sud relativno brzo, nakon osam mjeseci, ponovno donio presudu. Dakle, iz navedenog proizilazi da je Opštinski sud prvostepenu presudu donio nakon ukupno tri godine i osam mjeseci od podnošewa tužbe, a Ustavni sud smatra da činjenica da je Opštinski sud u ranijem postupku napravio takve procesne greške zbog kojih je žalbeni sud morao da mu vrati predmet, predstavlja propust suda koji je doveo do neopravdanog prolongirawa u donošenju konačne odluke. Ustavni sud primjećuje da je postupak nakon ponovnog donošewa odluke Opštinskog suda na sve tri in - stance riješen u kratkim periodima, ali i da je postupak koji je hitne prirode i od velike važnosti za apelantkinju trajao ukupno više od pet godina i šest mjeseci bez objektivnog opravdawa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti predmeta, ne može da se smatra da navedeni pe riod predstavlja "razuman rok" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije te da ovakva, ničim opravdana dužina postupka, u konkretnom slučaju može da se stavi na teret iskqučivo Opštinskom sudu. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantkiwinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete 40. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i oko šest mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantkiwi treba da se isplati iznos od ukupno 1.500 KM zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. S obzirom na zakqučak o iskqučivom doprinosu Opštinskog suda ukupnoj dužini postupka, navedeni iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali segmenti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U vezi s apelantkiwinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice bitne za konkretni postupak, te način na koji su primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 42. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazložewa Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa navela da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio, te da joj na taj način nije omogućeno raspravljanje pred organima tužene. Iako je apelantkiwa ove navode podvela pod odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud će ove navode ispitati u okviru prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustani sud zapaža da je apelantkiwa protiv odluka tuženog vodila sudski spor u kom je ravnopravno učestvovala što ni sama ne osporava, tako da su eventualni propusti koji su napravljeni u postupku pred organima tužene ispravljeni i otklonjeni tokom sudskog postupka, pa su apelantkiwini navodi o neravnopravnosti u postupku neosnovani. U vezi s ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da apelantkiwa ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršewa prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoqna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (sem prava na suđenje u razumnom roku) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je spor iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode trajao preko pet godina i šest mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka može da se pripiše iskqučivo Opštinskom sudu koji nije ni ponudio neko objektivno opravdanje za svoje propuste. 44. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nema ništa što bi ukazivalo da apelantkiwa nije ravnopravno učestvovala u postupku. Sem toga, redovni sudovi su detaqno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelantkiwa nije iznijela bilo kakve druge argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost ili kršenje prava na imovinu. 45. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 683/08, rješavajući apelaciju Vere Jelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Vere Jelić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Mostaru broj P-583/02-I, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Veri Jelić u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.500 KM na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Vere Jelić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Vera Jelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od Terra jntrex con struc tion busi ness d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 22. aprila 2010. godine zatraženo da dostavi spis, radi uvida. 3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tuženi, su odgovore na apelaciju dostavili 21, 26, 24. i 31. marta 2008. godine. Općinski sud je 29. aprila 2010. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tuženog, dostavljeni su apelantici 22. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 17. maja 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, tražeći poništenje odluke kojom joj je otkazan ugovor o radu od 21. decembra 2001. godine. Osim toga, apelantica je tražila da sud naloži tuženom da je vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije otkaza, kao i da joj se uspostave sva prava koja proizlaze iz Ugovora o radu koji je sklopljen između nje i tuženog 9. novembra 2001. godine, te da joj tuženi naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-583/02. 7. Apelantica je podnescima od 31. jula i 8. augusta 2002. godine urgirala zakazivanje rasprave. 8. Općinski sud je održao ročišta 5. novembra i 18. decembra 2002. godine. Oba ročišta su odložena na apelantičin prijedlog. Potom je Općinski sud održao ročište 10. februara 2003. godine, pa je nakon saslušanja apelantice kao parnične stranke donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme i naložio joj da dostavi Statut tuženog, a tuženom da dostavi urednu punomoć za zastupanje. Pored toga, Općinski sud je donio rješenje kojim je zatražio od tuženog da u roku od 15 dana obavijesti sud da li odobrava radnje koje je u njegovo ime poduzeo advokat Josip Krešić, s obzirom da se u spisu ne nalazi punomoć za zastupanje, mada je na zapisniku od 5. novembra 2002. godine konstatirano da je advokat Josip Krešić dostavio punomoć u spis. 9. Apelantica je postupila po nalogu suda i uz pripremni podnesak od 12. februara 2003. godine dostavila Općinskom sudu tražene podatke. Dnevnom naredbom od 1. augusta 2003. godine Općinski sud je zakazao raspravu za 30. septembar 2003. godine na koju je pozvao svjedoke iz Mostara i Austrije. Pozvani svjedok iz Austrije je na faks Općinskog suda 22. septembra 2003. godine poslao podnesak kojim je obavijestio sud da je spriječen da pristupi na zakazanu raspravu, te istodobno obavijestio sud da potvrđuje u cijelosti radnje koje je poduzeo Ramiz Husić u njegovo ime i ime tuženog. Općinski sud je održao raspravu 30. septembra 2003. godine koja je odložena na neodređeno vrijeme zbog naloga suda tuženom da dostavi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 odluku o ovlastima saslušanog svjedoka. Apelantica je potom 1. oktobra 2003. godine dostavila Općinskom sudu pripremni podnesak u kojem se očitovala na dokaze izvedene na raspravi od 30. septembra 2003. godine. Potom je apelantica, pripremnim podneskom od 2. marta 2004. godine, urgirala da se zakaže pripremno ročište, koje je sud dnevnom naredbom od 15. marta 2004. godine zakazao za 5. maj 2004. godine. Predmet je evidentiran pod novim brojem P-583/02-I. Apelantica je 25. marta 2004. godine Općinskom sudu dostavila pripremni podnesak u kojem je, između ostalog, precizirala tužbeni zahtjev te predložila dokaze koje sud treba da provede na glavnoj raspravi. Općinski sud je održao pripremno ročište 5. maja 2004. godine, te glavnu raspravu 7. septembra 2004. godine. 10. Općinski sud je donio Presudu broj P-583/02-I od 27. septembra 2004. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je Odluka kojom joj je otkazan ugovor o radu nezakonita. Dalje je Općinski sud obavezao tuženog da apelantici uspostavi radno-pravni sta tus koji je imala do otkazivanja ugovora o radu. Pored toga, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici naknadi na ime izgubljene plaće iznos naveden u dispozitivu presude i da joj naknadi troškove postupka. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 11. oktobra 2004. godine. Općinski sud je 13. oktobra 2004. godine žalbu dostavio apelantici. Ona je odgovorila 29. oktobra 2004. godine. Općinski sud je 7. decembra 2004. godine spis dostavio Kantonalnom sudu. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1173/04 od 28. aprila 2005. godine kojim je, po službenoj dužnosti, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbe, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u smislu člana 211. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je punomoć na osnovu koje radnje preduzima punomoćnik tužene strane advokat Josip Krešić pravno nevaljana, zbog čega je, u skladu s članom 227. stav 3. ZPP, predmet vratio na ponovno suđenje Općinskom sudu. Osim toga, Kantonalni sud je, na osnovu odredbe člana 177. stav 1. ZPP-a, Općinskom sudu dao određene upute, naglasivši da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega Općinski sud treba pozvati apelanticu da u tom pravcu precizira tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je dostavio Općinskom sudu cio spis 19. maja 2005. godine, uz obavijest i kopije dostavnica da je doneseno rješenje dostavio parničnim strankama. 12. Općinski sud je aktom od 27. maja 2005. godine zatražio od tuženog da dostavi urednu punomoć za zastupanje, što je tuženi učinio 10. juna 2005. godine. Apelantica je podneskom od 17. juna 2005. godine urgirala da se zakaže rasprava, a podneskom od 13. septembra 2005. godine je u skladu s uputom Kantonalnog suda precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao pripremno ročište 9. novembra 2005. godine, na kojem je prihvatio prijedloge stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi. U vezi s tim, s obzirom da je tuženi naveo da je apelantica odmah nakon prestanka rada kod njega zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da je u toku 2004. godine otišla u starosnu penziju, Općinski sud je naložio apelantičinom punomoćniku da dostavi rješenje o njenom penzioniranju. Osim toga, Općinski sud je po službenoj dužnosti od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatražio predmetno rješenje. Apelantica je pripremnim podneskom od 11. novembra 2005. godine precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 20. decembra 2005. godine, nakon čega je donio Presudu broj P-583/02-I od 20. januara 2006. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 21. decembra 2001. godine, da joj se uspostavi radno-pravni odnos te da joj se isplate izgubljene plaće u mjesečnom iznosu od 1.417,00 KM za pe riod od 27. januara 2002. godine pa do 9. maja 2004. godine u ukupnom iznosu od 38.259,00 KM, sa zakonskom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.388,00 KM. 13. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog u periodu od 1. aprila 1998. godine na radnom mjestu knjigovođe i da je ponovno zaključila ugovor o radu s tuženim 9. novembra 2001. godine na istom radnom mjestu. Dalje je sud utvrdio da je tuženi, zbog ekonomskih razloga,.apelantici dao otkaz ugovora o radu 21. decembra 2001. godine. Naime, tuženi je naveo da apelantica nije imala položen ispit samostalnog računovođe pa nije mogla ovjeravati računovodstvenu dokumentaciju tuženog, zbog čega je tuženi bio u obavezi da angažira druge osobe koje bi potpisivale računovodstvenu dokumentaciju. Tuženi je također u obrazloženju naveo da je prije otkazivanja ugovora o radu apelantici ostavio vrijeme za polaganje ispita za računovođu, što apelantica nije ispunila zbog toga što ima srednju stručnu spremu. Osim toga, sud je utvrdio da je odluku o otkazu ugovora apelantici potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog, mada je u vrijeme donošenja odluke o otkazu direktor i zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: z.z.) bio Stefan Bauer, koji je nakon ovog perioda prešao na drugo radno mjesto, a na to mjesto je postavljen kao z.z. Karl Leitner, koji je Ramizu Husiću naknadno dao ovlaštenje za donošenje odluke o otkazu. 14. Općinski sud je istakao da je odluka kojom je apelantici otkazan ugovor o radu nezakonita jer ju je potpisala neovlaštena osoba u smislu odredbi čl. 87, 94, 95. i 100. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje je sud istakao da je utvrdio da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca 20. januara 2002. godine, a da tužbenim zahtjevom potražuje naknadu plaća nakon isteka otkaznog roka od 27. januara 2002. godine, iako joj je za taj pe riod isplaćena naknada. Zbog toga je sud u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev, pošto je ona kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos pa nije mogla da po dva osnova ima reguliran radni staž, te bi usvajanje njenog postavljenog tužbenog zahtjeva bilo bespredmetno. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantičin navod da bi ona bez obzira na ostvarene uvjete za starosnu penziju imala mogućnost da nastavi da radi, s obzirom da je, u slučaju stjecanja uvjeta za starosnu penziju, prestanak rada obligatoran. Općinski sud je također naveo da u ranijem postupku nije raspolagao podacima da je apelantica, odmah nakon isticanja otkaznog roka kod tuženog, zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem te da je u toku 2004. godine otišla u penziju, jer ih je "apelantica prikrila". 15. Apelantica je protiv donesene presude izjavila žalbu 25. januara 2006. godine koju je Općinski sud 24. februara 2006. godine dostavio sa spisom Kantonalnom sudu. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-.Gž-06-000 277 od 6. septembra 2006. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, ali da je pri tome dao pogrešno obrazloženje uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što nije utjecalo na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda, bez osnova su apelantičini žalbeni navodi da je otkaz ugovora o radu potpisala neovlaštena osoba, a što je pogrešno zaključio i Općinski sud. S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da je i Ugovor o radu od 9. novembra 2001. godine i Odluku o otkazu ugovora o radu u ime tuženog potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženog. Dalje je Kantonalni sud istakao da je, na osnovu potvrde od 19. februara 2003. godine ovjerene kod javnog bilježnika koju je potpisao z.z. tuženog, utvrdio da je z.z. potvrdio da je ovlastio Ramiza Husića za poduzimanje svih mjera u vezi s apelantičinim ugovorom o radu, uključujući i raskidanje. Prema čl. 89-94. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naknadno data punomoć, kojom je odobreno obavljanje određenih pravnih radnji, proizvodi pravno dejstvo. Prema stavu Kantonalnog suda, direktor firme je, kao vlastodavac, mogao i naknadno dati pristanak na ugovor o radu, odnosno otkaz ugovora o radu punomoćniku Ramizu Husiću. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema članu 87. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se utvrdi da zaposlenik ne ispunjava uvjete za obavljanje određenih poslova a ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca opravdano ne može očekivati da ga zaposli na drugim poslovima. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o situaciji kada apelantica nije bila u mogućnosti da obavlja poslove za koje je primljena, a poslodavac nije mogao zbog ekonomske situacije da primi drugog zaposlenika koji bi obavljao poslove apelantičinog radnog mjesta, zbog čega je potvrdio odluku Općinskog suda. Kantonalni sud je cio spis vratio Općinskom sudu 11. oktobra 2006. godine. 17. Apelantica je na presudu Kantonalnog suda izjavila reviziju 5. oktobra 2006. godine koju je Općinski sud aktom od 20. oktobra 2006. godine dostavio tuženom i Kantonalnom sudu. Tuženi je odgovorio na reviziju 30. januara 2006. godine. Općinski sud je spis dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje 15. novembra 2006. godine. 18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kojom je apelantičinu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. ZPP. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičinu žalbu izjavljenu protiv presude kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da član 87. ZOR-a propisuje pravo poslodavca da može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u situaciji kada je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ili ako zaposlenik ne može da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelantica je bila zaposlena po osnovu ugovora o radu na radnom mjestu knjigovođe, a prema utvrđenju iz postupka za to radno mjesto je bilo predviđeno da se obezbijedi kvalifikacija samostalnog računovođe, što apelantica nije obezbijedila ni nakon što joj je poslodavac za to ostavio određeno vrijeme. Apelantičine tvrdnje da je tuženi kao poslodavac u momentu zaključivanja ugovora o radu znao da ona ima srednju stručnu spremu, a da ispit za samostalnog računovođu mogu polagati samo lica s visokom ili višom školskom spremom, nisu mogle uticati na pravo tuženog kao poslodavca kod činjenice da tuženi kao poslodavac nije imao ekonomske ili organizacijske mogućnosti da zapošljava druga lica samo za te poslove. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da ni apelantičini prigovori koji se odnose na formalne nedostatke odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na lica koja su ovlaštena da potpišu taj dokument, nisu osnovani jer je sud u pobijanoj odluci naveo pravilne razloge u odnosu na prenos ovlaštenja koja je izvršio z.z. tuženog na zaposlenika tuženog koji je potpisao osporavanu odluku. Prema zaključku Vrhovnog suda, na ovakvo tumačenje ne utiče ni činjenica da je od dana donošenja odluke o otkazu pa do dostavljanja pismenog ovlaštenja o obavljanju tih radnji došlo do promjene u funkciji direktora i z.z. tuženog, budući da se prenos ovlasti vršio u vrijeme kada je novi direktor stupio na funkciju, ali je svojim ovlaštenjem legalizirao radnje koje je njegov prethodnik preduzeo prije njegovog stupanja na dužnost direktora, što je u skladu s članom 89. stav 2. ZOO-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. U vrlo obimnoj apelaciji apelantica navodi da joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica ističe da su donesenim odlukama povrijeđene i "odredbe Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno izveli zaključak o činjeničnom i pravnom osnovu, što se ogleda prije svega u činjenici što sudovi nisu, kako tvrdi, pravilno utvrdili ko je imao mogućnost da odobri postupanje zaposlenika tuženog koji je s apelanticom u ime tuženog potpisao ugovor o radu i odluku kojom joj je taj ugovor otkazan. U vezi s tim, apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe materijalnog prava. Osim toga, apelantica je navela da redovni sudovi nisu pravilno izvršili ocjenu provedenih dokaza. Naime, apelantica je istakla da su sve relevantne činjenice za konkretni postupak bile utvrđene u prvobitnoj presudi Općinskog suda koja je bila ukinuta zbog formalnih razloga. Da je vršena pravilna ocjena izvedenih dokaza, sud bi utvrdio da je odluka o otkazivanju ugovora o radu apelantici nezakonita. Zbog toga joj je, kako ističe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine. Pored toga, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao preko šest godina i nije okončan u razumnom roku. Zbog dužine trajanja postupka apelantica traži da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od po 300 KM za svaku godinu trajanja ovog postupka, odnosno ukupno iznos od 1.800 KM. 21. Dalje, apelantica navodi da joj je povrijeđeno "pravo na odbranu u postupku pred tijelima tuženog" jer je ona izjavila žalbu na odluku o otkazivanju ugovora o radu, ali da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio. U vezi s tim, apelantica smatra da su joj navedenim odlukama povrijeđena i "pravila Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina, koja propisuju i nalažu svim zemljama koje su ratificirale ovaj dokument da se stranka u postupku mora saslušati i mora joj se omogućiti da sudjeluje u njemu." b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovorima na apelaciju ni jedan od redovnih sudova se nije osvrnuo na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Naime, Općinski sud je istakao da apelantičini navodi nisu osnovani, te da iz apelacije proizlazi da se apelantica žali na odluku Vrhovnog suda. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana i predložio je da se odbije. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u svemu ostaje kod svoje odluke i obrazloženja datog u Presudi broj 007-0-Gž-06-00277 od 6. septembra 2006. godine. Vrhovni sud je također naveo da apelantičini navodi nisu osnovani. 23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantica sve vrijeme sudjelovala u postupku i da je saslušana u svojstvu parnične stranke. Osim toga, tuženi je istakao da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na imovinu jer u toku postupka nije dokazala da uopće ima imovinu, nego razloge apelacije zasniva na "pretpostavkama". Tuženi je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. decembra 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantni principi 33. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 34. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 35. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. maja 2002. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 25. decembra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao pet godina i oko šest mjeseci. To je pe riod koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prema odredbama člana 426. ranijeg ZPP, odnosno članu 420. važećeg ZPP, propisano da su radni sporovi hitne prirode. 38. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku nakon dvije godine i oko četiri mjeseca te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon osam mjeseci, ali je morao, zbog procesnih propusta učinjenih pred Općinskim sudom (između ostalo i zbog pravno nevaljane punomoći za tuženog), predmet vratiti na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud relativno brzo, nakon osam mjeseci, ponovno donio presudu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon ukupno tri godine i osam mjeseci od podnošenja tužbe, a Ustavni sud smatra da činjenica da je Općinski sud u ranijem postupku napravio takve procesne greške zbog kojih mu je žalbeni sud morao predmet vratiti, predstavlja propust suda koji je doveo do neopravdanog prolongiranja u donošenju konačne odluke. Ustavni sud primjećuje da je postupak nakon ponovnog donošenja odluke Općinskog suda na sve tri in stance riješen u kratkim periodima, ali i da je postupak koji je hitne prirode i od velike važnosti za apelanticu trajao ukupno više od pet godina i šest mjeseci bez objektivnog opravdanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti predmeta, ne može smatrati da navedeni pe riod predstavlja "razuman rok" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije te da se ovakva, ničim opravdana dužina postupka, u konkretnom slučaju može staviti na teret isključivo Općinskom sudu. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantičinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete 40. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i oko šest mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti iznos od ukupno 1.500 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom na zaključak o isključivom doprinosu Općinskog suda ukupnoj dužini postupka, navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali segmenti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice bitne za konkretni postupak, te način na koji su primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 42. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da tuženi o njenoj žalbi nije odlučio, te da joj na taj način nije omogućeno raspravljanje pred organima tužene. Iako je apelantica ove navode podvela pod odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud će ove navode ispitati u okviru prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustani sud zapaža da je apelantica protiv odluka tuženog vodila sudski spor u kojem je ravnopravno učestvovala što ni sama ne osporava, tako da su eventualni propusti koji su napravljeni u postupku pred organima tužene ispravljeni i otklonjeni tokom sudskog postupka, pa su apelantičini navodi o neravnopravnosti u postupku neosnovani. U vezi s ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (osim prava na suđenje u razumnom roku) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je spor iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode trajao preko pet godina i šest mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka može se isključivo pripisati Općinskom sudu koji nije ni ponudio neko objektivno opravdanje za svoje propuste. 44. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nema ništa što bi ukazivalo da apelantica nije ravnopravno učestvovala u postupku. Osim toga, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelantica nije iznijela bilo kakve druge argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost ili kršenje prava na imovinu. 45. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 683/08, rješavajući apelaciju Vere Jelić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Vere Jelić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Mostaru broj P-583/02-I, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. prosinca 2007. godine. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Veri Jelić u roku od tri mjeseca od dana prijama ove odluke isplati iznos od 1.500 KM na ime kompenzacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Vere Jelić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. prosinca 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. rujna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-583/02-I od 20. siječnja 2006. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Vera Jelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 3. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. prosinca 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 277 od 6. rujna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-583/02-I od 20. siječnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od Terra jntrex con struc tion busi ness d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. ožujka 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 22. travnja 2010. godine zatraženo da dostavi spis, radi uvida. 3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tuženi, su odgovore na apelaciju dostavili 21, 26, 24. i 31. ožujka 2008. godine. Općinski sud je 29. travnja 2010. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tuženoga, dostavljeni su apelantici 22. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 17. svibnja 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženoga, tražeći poništenje odluke kojom joj je otkazan ugovor o radu od 21. prosinca 2001. godine. Osim toga, apelantica je tražila da sud naloži tuženome da je vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije otkaza, kao i da joj se uspostave sva prava koja proizlaze iz Ugovora o radu koji je sklopljen između nje i tuženog 9. studenoga 2001. godine, te da joj tuženi naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-583/02. 7. Apelantica je podnescima od 31. srpnja i 8. kolovoza 2002. godine urgirala zakazivanje rasprave. 8. Općinski sud je održao ročišta 5. studenoga i 18. prosinca 2002. godine. Oba ročišta su odložena na apelantičin prijedlog. Potom je Općinski sud održao ročište 10. veljače 2003. godine, pa je nakon saslušanja apelantice kao parnične stranke donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme i naložio joj da dostavi Statut tuženoga, a tuženome da dostavi urednu punomoć za zastupanje. Pored toga, Općinski sud je donio rješenje kojim je zatražio od tuženoga da u roku od 15 dana obavijesti sud odobrava li radnje koje je u njegovo ime poduzeo odvjetnik Josip Krešić, s obzirom da se u spisu ne nalazi punomoć za zastupanje, mada je na zapisniku od 5. studenoga 2002. godine konstatirano da je odvjetnik Josip Krešić dostavio punomoć u spis. 9. Apelantica je postupila po nalogu suda i uz pripremni podnesak od 12. veljače 2003. godine dostavila Općinskom sudu tražene podatke. Dnevnom naredbom od 1. kolovoza 2003. godine Općinski sud je zakazao raspravu za 30. rujan 2003. godine na koju je pozvao svjedoke iz Mostara i Austrije. Pozvani svjedok iz Austrije je na faks Općinskog suda 22. rujna 2003. godine poslao podnesak kojim je obavijestio sud da je spriječen pristupiti na zakazanu raspravu, te istodobno obavijestio sud da potvrđuje u cijelosti radnje koje je poduzeo Ramiz Husić u njegovo ime i ime tuženoga. Općinski sud je održao raspravu 30. rujna 2003. godine koja je odložena na neodređeno vrijeme zbog naloga suda tuženome da dostavi odluku o ovlastima saslušanoga svjedoka. Apelantica je potom 1. listopada 2003. godine dostavila Općinskom sudu pripremni podnesak u kojemu se očitovala na dokaze izvedene na raspravi od 30. rujna 2003. godine. Potom je apelantica, pripremnim podneskom od 2. ožujka 2004. godine, urgirala zakazivanje pripremnog ročišta, koje je sud dnevnom naredbom od 15. ožujka 2004. godine zakazao za 5. svibanj 2004. godine. Predmet je evidentiran pod novim brojem P-583/02-I. Apelantica je 25. ožujka 2004. godine Općinskom sudu dostavila pripremni podnesak u kojemu je, između ostalog, precizirala tužbeni zahtjev te predložila dokaze koje sud treba provesti na glavnoj raspravi. Općinski sud je održao pripremno ročište 5. svibnja 2004. godine, te glavnu raspravu 7. rujna 2004. godine. 10. Općinski sud je donio Presudu broj P-583/02-I od 27. rujna 2004. godine kojom je u cijelosti usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je Odluka kojom joj je otkazan ugovor o radu nezakonita. Dalje je Općinski sud obvezao tuženoga da apelantici uspostavi radno-pravni sta tus koji je imala do otkazivanja ugovora o radu. Pored toga, Općinski sud je obvezao tuženoga da apelantici naknadi na ime izgubljene plaće iznos naveden u dispozitivu presude i da joj naknadi troškove postupka. Protiv donesene presude tuženi je izjavio priziv 11. listopada 2004. godine. Općinski sud je 13. listopada 2004. godine priziv dostavio apelantici. Ona je odgovorila 29. listopada 2004. godine. Općinski sud je 7. prosinca 2004. godine spis dostavio Kantonalnom sudu. 11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1173/04 od 28. travnja 2005. godine kojim je, po službenoj dužnosti, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo da je ispitao pobijanu presudu u granicama priziva, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnoga prava i povrede parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u smislu članka 211. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u svezi Kantonalni sud je utvrdio da je punomoć na temelju koje radnje poduzima punomoćnik tužene strane odvjetnik Josip Krešić pravno nevaljana, zbog čega je, sukladno članku 227. stavak 3. ZPP, predmet vratio na ponovno suđenje Općinskom sudu. Osim toga, Kantonalni sud je, na temelju odredbe članka 177. stavak 1. ZPP-a, Općinskom sudu dao određene upute, naglasivši da sud može naložiti tuženome da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega Općinski sud treba pozvati apelanticu da u tome pravcu precizira tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je dostavio Općinskom sudu cio spis 19. svibnja 2005. godine, uz obavijest i preslike dostavnica da je doneseno rješenje dostavio parničnim strankama. 12. Općinski sud je aktom od 27. svibnja 2005. godine zatražio od tuženoga da dostavi urednu punomoć za zastupanje, što je tuženi učinio 10. lipnja 2005. godine. Apelantica je podneskom od 17. lipnja 2005. godine urgirala zakazivanje rasprave, a podneskom od 13. rujna 2005. godine je sukladno uputi Kantonalnog suda precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao pripremno ročište 9. studenoga 2005. godine, na kojemu je prihvatio prijedloge stranaka za provedbu dokaza na glavnoj raspravi. U svezi s tim, s obzirom da je tuženi naveo da je apelantica odmah nakon prestanka rada kod njega zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te da je u tijeku 2004. godine otišla u starosnu mirovinu, Općinski sud je naložio apelantičinom punomoćniku da dostavi rješenje o njezinome umirovljenju. Osim toga, Općinski sud je po službenoj dužnosti od Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatražio predmetno rješenje. Apelantica je pripremnim podneskom od 11. studenoga 2005. godine precizirala tužbeni zahtjev. Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 20. prosinca 2005. godine, nakon čega je donio Presudu broj P-583/02-I od 20. siječnja 2006. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 21. prosinca 2001. godine, da joj se uspostavi radno-pravni odnos te da joj se isplate izgubljene plaće u mjesečnom iznosu od 1.417,00 KM za razdoblje od 27. siječnja 2002. godine pa do 9. svibnja 2004. godine u ukupnom iznosu od 38.259,00 KM, sa zakonskom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Istom presudom apelantica je obvezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.388,00 KM. 13. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo kako je utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženoga u razdoblju od 1. travnja 1998. godine na radnome mjestu knjigovođe i da je ponovno zaključila ugovor o radu s tuženim 9. studenoga 2001. godine na istom radnom mjestu. Dalje je sud utvrdio da je tuženi, zbog ekonomskih razloga,.apelantici dao otkaz ugovora o radu 21. prosinca 2001. godine. Naime, tuženi je naveo da apelantica nije imala položen ispit samostalnog računovođe pa nije mogla ovjeravati računovodstvenu dokumentaciju tuženoga, zbog čega je tuženi bio u obvezi angažirati druge osobe koje bi potpisivale računovodstvenu dokumentaciju. Tuženi je također u obrazloženju naveo da je prije otkazivanja ugovora o radu apelantici ostavio vrijeme za polaganje ispita za računovođu, što apelantica nije ispunila zbog toga što ima srednju stručnu spremu. Osim toga, sud je utvrdio da je odluku o otkazu ugovora apelantici potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženoga, mada je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ravnatelj i zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: z.z.) bio Stefan Bauer, koji je nakon ovoga razdoblja prešao na drugo radno mjesto, a na to mjesto je postavljen kao z.z. Karl Leitner, koji je Ramizu Husiću naknadno dao ovlaštenje za donošenje odluke o otkazu. 14. Općinski sud je istaknuo da je odluka kojom je apelantici otkazan ugovor o radu nezakonita jer ju je potpisala neovlaštena osoba u smislu odredbi čl. 87, 94, 95. i 100. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje je sud istaknuo kako je utvrdio da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca 20. siječnja 2002. godine, a da tužbenim zahtjevom potražuje naknadu plaća nakon isteka otkaznog roka od 27. siječnja 2002. godine, iako joj je za to razdoblje isplaćena naknada. Zbog toga je sud u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev, pošto je ona kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos pa nije mogla po dva osnova imati reguliran radni staž, te bi usvajanje njezinoga postavljenoga tužbenog zahtjeva bilo bespredmetno. Osim toga, Općinski sud je naveo kako nije prihvatio apelantičin navod da bi ona bez obzira na ostvarene uvjete za starosnu mirovinu imala mogućnost nastaviti s radom, s obzirom da je, u slučaju stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, prestanak rada obligatoran. Općinski sud je također naveo da u ranijem postupku nije raspolagao podacima da je apelantica, odmah nakon isticanja otkaznog roka kod tuženog, zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem te da je u tijeku 2004. godine otišla u mirovinu, jer ih je "apelantica prikrila". 15. Apelantica je protiv donesene presude izjavila priziv 25. siječnja 2006. godine koji je Općinski sud 24. veljače 2006. godine dostavio sa spisom Kantonalnom sudu. 16. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-.Gž-06-000 277 od 6. rujna 2006. godine kojom je apelantičinu priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, ali da je pri tome dao pogrešno obrazloženje uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što nije utjecalo na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda, bez osnova su apelantičini prizivni navodi da je otkaz ugovora o radu potpisala neovlaštena osoba, a što je pogrešno zaključio i Općinski sud. S tim u svezi Kantonalni sud je utvrdio da je i Ugovor o radu od 9. studenoga 2001. godine i Odluku o otkazu ugovora o radu u ime tuženoga potpisao Ramiz Husić, zaposlenik tuženoga. Dalje je Kantonalni sud istaknuo da je, na temelju potvrde od 19. veljače 2003. godine ovjerene kod javnoga bilježnika koju je potpisao z.z. tuženoga, utvrdio da je z.z. potvrdio da je ovlastio Ramiza Husića za poduzimanje svih mjera u svezi s apelantičinim ugovorom o radu, uključujući i raskidanje. Prema čl. 89-94. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naknadno data punomoć, kojom je odobreno obavljanje određenih pravnih radnji, proizvodi pravno djelovanje. Prema stavu Kantonalnog suda, ravnatelj firme je, kao vlastodavac, mogao i naknadno dati pristanak na ugovor o radu, odnosno otkaz ugovora o radu punomoćniku Ramizu Husiću. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema članku 87. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se utvrdi da zaposlenik ne ispunjava uvjete za obavljanje određenih poslova a ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca opravdano ne može očekivati da ga zaposli na drugim poslovima. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o situaciji kada apelantica nije bila u mogućnosti obavljati poslove za koje je primljena, a poslodavac nije mogao zbog ekonomske situacije primiti drugog zaposlenika koji bi obavljao poslove apelantičinog radnog mjesta, zbog čega je potvrdio odluku Općinskog suda. Kantonalni sud je cio spis vratio Općinskom sudu 11. listopada 2006. godine. 17. Apelantica je na presudu Kantonalnog suda izjavila reviziju 5. listopada 2006. godine koju je Općinski sud aktom od 20. listopada 2006. godine dostavio tuženom i Kantonalnom sudu. Tuženi je odgovorio na reviziju 30. siječnja 2006. godine. Općinski sud je spis dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje 15. studenoga 2006. godine. 18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. prosinca 2007. godine kojom je apelantičinu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 241. ZPP. Vrhovni sud je istaknuo da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantičinu priziv izjavljen protiv presude kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da članak 87. ZOR-a propisuje pravo poslodavca da može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok u situaciji kada je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga ili ako zaposlenik ne može izvršavati svoje obveze iz radnoga odnosa. U konkretnom slučaju, apelantica je bila zaposlena temeljem ugovora o radu na radnom mjestu knjigovođe, a prema utvrđenju iz postupka za to radno mjesto je bilo predviđeno da se osigura kvalifikacija samostalnog računovođe, što apelantica nije osigurala ni nakon što joj je poslodavac za to ostavio određeno vrijeme. Apelantičine tvrdnje kako je tuženi kao poslodavac u momentu zaključivanja ugovora o radu znao da ona ima srednju stručnu spremu, a da ispit za samostalnog računovođu mogu polagati samo osobe s visokom ili višom školskom spremom, nisu mogle uticati na pravo tuženoga kao poslodavca kod činjenice da tuženi kao poslodavac nije imao ekonomske ili organizacijske mogućnosti zapošljavanja drugih osoba samo za te poslove. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da ni apelantičini prigovori koji se odnose na formalne nedostatke odluke o otkazu ugovora o radu u odnosu na osobe koje su ovlaštene za potpisivanje toga dokumenta, nisu utemeljeni jer je sud u pobijanoj odluci naveo pravilne razloge u odnosu na prijenos ovlasti koje je izvršio z.z. tuženoga na zaposlenika tuženoga koji je potpisao pobijanu odluku. Prema zaključku Vrhovnog suda, na ovakvo tumačenje ne utiče ni činjenica da je od dana donošenja odluke o otkazu pa do dostave pismene ovlasti o obavljanju tih radnji došlo do promjene u funkciji ravnatelja i z.z. tuženoga, budući da se prijenos ovlasti vršio u vrijeme kada je novi ravnatelj stupio na funkciju, ali je svojom ovlasti legalizirao radnje koje je njegov prethodnik poduzeo prije njegovoga stupanja na dužnost ravnatelja, što je sukladno članku 89. stavak 2. ZOO-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. U vrlo obimnoj apelaciji apelantica navodi kako joj je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelantica ističe da su donesenim odlukama povrijeđene i "odredbe Pakta o temeljnim građanskim i političkim pravima građanina". 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što su sudovi tijekom redovitoga postupka pogrešno izveli zaključak o činjeničnim i pravnim osnovama, što se ogleda prije svega u činjenici što sudovi nisu, kako tvrdi, pravilno utvrdili tko je imao mogućnost odobriti postupanje zaposlenika tuženoga koji je s apelanticom u ime tuženoga potpisao ugovor o radu i odluku kojom joj je taj ugovor otkazan. U svezi s tim, apelantica ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili i odredbe materijalnoga prava. Osim toga, apelantica je navela da redoviti sudovi nisu pravilno izvršili ocjenu provedenih dokaza. Naime, apelantica je istaknula da su sve relevantne činjenice za konkretni postupak bile utvrđene u prvobitnoj presudi Općinskog suda koja je bila ukinuta zbog formalnih razloga. Da je vršena pravilna ocjena izvedenih dokaza, sud bi utvrdio da je odluka o otkazivanju ugovora o radu apelantici nezakonita. Zbog toga joj je, kako ističe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje imovine. Pored toga, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu žurne naravi trajao preko šest godina i nije okončan u razumnom roku. Zbog duljine trajanja postupka apelantica traži da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od po 300 KM za svaku godinu trajanja ovoga postupka, odnosno ukupno iznos od 1.800 KM. 21. Dalje, apelantica navodi da joj je povrijeđeno "pravo na obranu u postupku pred tijelima tuženog" jer je ona izjavila priziv na odluku o otkazivanju ugovora o radu, ali da tuženi o njezinome prizivu nije odlučio. U svezi s tim, apelantica smatra da su joj navedenim odlukama povrijeđena i "pravila Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina, koja propisuju i nalažu svim zemljama koje su ratificirale ovaj dokument da se stranka u postupku mora saslušati i mora joj se omogućiti da sudjeluje u njemu." b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovorima na apelaciju ni jedan od redovitih sudova se nije osvrnuo na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Naime, Općinski sud je istaknuo da apelantičini navodi nisu utemeljeni, te da iz apelacije proizlazi da se apelantica žali na odluku Vrhovnog suda. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neutemeljena i predložio je da se odbije. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da u svemu ostaje kod svoje odluke i obrazloženja datog u Presudi broj 007-0-Gž-06-00277 od 6. rujna 2006. godine. Vrhovni sud je također naveo da apelantičini navodi nisu utemeljeni. 23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je apelantica sve vrijeme sudjelovala u postupku i da je saslušana u svojstvu parnične stranke. Osim toga, tuženi je istaknuo da su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi prava na imovinu jer u tijeku postupka nije dokazala da uopće ima imovinu, nego razloge apelacije temelji na "pretpostavkama". Tuženi je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001385 od 25. prosinca 2007. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 21. siječnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Pravo na pravično suđenje - razuman rok a) Relevantna načela 33. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 34. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 35. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud opaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2002. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 25. prosinca 2007. godine. Dakle, postupak je u ovom parničnom postupku trajao pet godina i oko šest mjeseci. To je razdoblje koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. Glede složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojemu se odlučivalo o pravima i obvezama u svezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud opaža da je prema odredbama članka 426. ranijeg ZPP, odnosno članku 420. važećeg ZPP, propisano da su radni sporovi žurne naravi. 38. Ustavni sud opaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku nakon dvije godine i oko četiri mjeseca te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenom prizivu na presudu odlučio nakon osam mjeseci, ali je morao, zbog procesnih propusta učinjenih pred Općinskim sudom (između ostalo i zbog pravno nevaljane punomoći za tuženog), predmet vratiti na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud relativno brzo, nakon osam mjeseci, ponovno donio presudu. Dakle, iz navedenoga proizlazi da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon ukupno tri godine i osam mjeseci od podnošenja tužbe, a Ustavni sud smatra da činjenica da je Općinski sud u ranijem postupku napravio takve procesne greške zbog kojih mu je prizivni sud morao predmet vratiti, predstavlja propust suda koji je doveo do neopravdanog prolongiranja u donošenju konačne odluke. Ustavni sud primjećuje da je postupak nakon ponovnog donošenja odluke Općinskog suda na sve tri in stance riješen u kratkim razdobljima, ali i da je postupak koji je žurne naravi i od velike važnosti za apelanticu trajao ukupno više od pet godina i šest mjeseci bez objektivnog opravdanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti predmeta, ne može smatrati da navedeno razdoblje predstavlja "razuman rok" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije te da se ovakva, ničim opravdana duljina postupka, u konkretnom slučaju može staviti na teret isključivo Općinskom sudu. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantičinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete 40. Prigodom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantici bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i oko šest mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je žuran, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti iznos od ukupno 1.500 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom na zaključak o isključivom doprinosu Općinskog suda ukupnoj duljini postupka, navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali segmenti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 41. U svezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenice bitne za konkretni postupak, te način na koji su primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 42. Ustavni sud opaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud opaža da je apelantica navela da tuženi o njezinome prizivu nije odlučio, te da joj na taj način nije omogućeno raspravljanje pred organima tužene. Iako je apelantica ove navode podvela pod odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud će ove navode ispitati u okviru prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustani sud opaža da je apelantica protiv odluka tuženoga vodila sudski spor u kojemu je ravnopravno sudjelovala što ni sama ne osporava, tako da su eventualni propusti koji su napravljeni u postupku pred organima tužene ispravljeni i otklonjeni tijekom sudskog postupka, pa su apelantičini navodi o neravnopravnosti u postupku neutemeljeni. U svezi s ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (osim prava na suđenje u razumnom roku) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je spor iz radnog odnosa koji je po zakonu žurne naravi trajao preko pet godina i šest mjeseci, a takvo neopravdano trajanje postupka se može isključivo pripisati Općinskom sudu koji nije ni ponudio neko objektivno opravdanje za svoje propuste. 44. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer nema ništa što bi ukazivalo da apelantica nije ravnopravno sudjelovala u postupku. Osim toga, redoviti sudovi su detaljno i razvidno obrazložili svoje odluke, a apelantica nije iznijela bilo kakve druge argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost ili kršenje prava na imovinu.. 45. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 717/08, rješavajući apelaciju Sakiba Musića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Musića podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješewa Opštinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sakib Musić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kog zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješewa Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršenje Rješewa Opštinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine do donošewa konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 717/08 od 3. aprila 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev. 3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i JU "Centar za socijalni rad" Zenica zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. juna, JU "Centar za socijalni rad" Zenica 7. juna, a Opštinski sud 14. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Na osnovu prijedloga JU "Centar za socijalni rad" Zenica (u daqnjem tekstu: predlagač), Rješenjem Opštinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine apelantu i Suadi Musić oduzeto je pravo da žive sa četvoro wihove zajedničke maloljetne djece, a apelantu i Silvani Bajramović oduzeto je pravo da žive sa šestoro wihove zajedničke maloljetne djece. Istim rješenjem, čuvanje i vaspitanje maloljetne djece povjereno je ustanovama "Selo mira" Lukavac i "Dom-porodica" u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju od godinu dana od dana smještaja maloljetne djece u navedene dvije ustanove. 7. U obrazloženju citiranog rješewa Opštinski sud je naveo da je postupak pokrenut na predlagačev prijedlog, a radi oduzimawa apelantu i ženama sa kojima živi (u daqnjem tekstu: majke maloljetne djece) prava da žive sa wihovom maloljetnom djecom, na osnovu člana 152 stav 2 Porodičnog zakona. U toku postupka djeci je, prema rješenju JU "Centar za socijalni rad", postavljen starateq za posebni slučaj - zaposlenik Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć. Dalje, Opštinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao predlagača, apelanta i majke maloljetne djece, lice zaduženo za vršenje nadzora, te socijalnog radnika centra. Takođe je izvršen uvid u izvode iz matičnih kwiga rođenih za neku od djece, izvještaj o sanitarnim uslovima, izvještaj o uviđaju lica mjesta, izvještaj o porodičnoj anamnezi i drugu materijalnu dokumentaciju. Nakon sprovedenog postupka, Opštinski sud je utvrdio da maloljetna djeca žive u izuzetno lošim uslovima u objektu u kom nema vode, struje niti osnovnih higijenskih uslova za život, zatim da postoji velika opasnost od zaraznih bolesti, da apelant nema stalno zanimanje, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da neka od wih nisu ni upisana u matičnu kwigu rođenih, da majke maloljetne djece sa kojima apelant živi u zajednici tokom dana sa djecom prose po ulicama i da na taj način pribavljaju sredstva za život. Takođe, Opštinski sud je naveo da je iz zvaničnih izvještaja Centra za socijalni rad utvrđeno da apelant i majke maloljetne djece zanemaruju staranje o zdravqu i vaspitanju djece i da su stambene i materijalne prilike u kojima žive maloljetna djeca izuzetno loše, kao i da postoje osnove koje ukazuju na zloupotrebu prava na staranje o djeci (činjenica da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, te da se bave prosjačenjem i skitwom kao društveno neprihvatqivim ponašanjem). Opštinski sud se pozvao na odredbe člana 152 st. 1, 2 i 3 Porodičnog zakona i člana 153 st. 1 i 2 Porodičnog zakona, te im izrekao navedenu mjeru oduzimawa djece. Dalje, Opštinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se za svu djecu dostave izvodi iz matične kwige rođenih jer bi, prema ocjeni suda, to doprinijelo odugovlačenju postupka s obzirom na to da su roditeqi propustili da upišu svu djece u matične kwige rođenih, a postupak se vodi u interesu djece. Takođe, prema ocjeni Opštinskog suda, apelantov prigovor da je Centar za socijalni rad Zenica, koji je ujedno i predlagač, imenovao staratelja djeci, nije opravdan imajući u vidu činjenicu da je starateq dužan da štiti interese djece, te da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 svrha cijelog postupka upravo zaštita djece, pa da u konkretnom slučaju ne može doći do sukoba interesa. 8. Protiv prvostepenog rješewa apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i ubjedqivo obrazloženi. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je postupak vođen bez evidencije iz matične kwige rođenih za maloljetnu djecu, Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud pravilno zakqučio kako izostanak ove evidencije za neku od djece ne predstavlja zakonsku smetnju za vođenje postupka, posebno zbog toga što bi pribavljanje te dokumentacije predstavljalo odugovlačenje postupka i: "Š...Ć bilo na štetu djece obzirom na uslove u kojima žive". U pogledu sedamnaestogodišnje apelantove kćeri koja nije obuhvaćena istom mjerom kao i ostala maloljetna djeca, Kantonalni sud je istakao da je dopunom predlagačevog prijedloga od 11. decembra 2006. godine ona stavljena "pod nadzor ostvarivawa roditeqskog starawa" koje vrši predlagač, čime je apelantu ostavljena mogućnost da za vrijeme izrečene mjere pokaže da li je u stanju ispuwavati svoje roditeqske dužnosti u skladu sa odredbama Porodičnog zakona. Kantonalni sud je, takođe, istakao da nepribavljanje mišljewa maloljetne djece pri izricanju navedene mjere kao i postupak imenovawa staratelja i njegov odnos prema djeci ni na koji način nisu uticali na donošenje zakonite i pravilne odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je postupak okončan u razumnom roku, a apelant nije osporio postavljanje Naxije Talić kao staratelja za konkretni slučaj. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz predlagačeve socijalne anamneze proizilazi da se maloljetna djeca ne žele odvajati od roditelja, ali da ta okolnost nije od odlučnog značaja u konkretnom slučaju s obzirom na starosnu dob djece i wihov dotadašwi način života. Takođe, sud je zakqučio da zbog istih razloga djeca ne mogu da shvate značenje i pravne posljedice skitnje, prosjačewa i nepohađawa škole, kao ni činjenicu da apelant i majke maloljetne djece ne ispuwavaju svoje osnovne dužnosti propisane relevantnim zakonom u odnosu na prava i interese maloljetne djece. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatqivi apelantovi navodi da im se moglo pomoći da ispune roditeqsku dužnost bez izricawa navedene mjere, te da su sredstva planirana za čuvanje i vaspitanje djece u ustanovi trebala biti data apelantu i majkama maloljetne djece u svrhu takve pomoći. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se apelant i majke maloljetne djece ni pod kojim uslovima ne mogu osloboditi obaveze izdržavawa maloljetne djece, pa ni u slučaju nezaposlenosti, već su dužni iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi maloljetnoj djeci obezbijedili životne uslove potrebne za razvoj. Kantonalni sud je zakqučio da je osporeno rješenje najboqi način da se u datim okolnostima zaštite prava i interesi maloljetne djece. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegovo siromaštvo suštinski razlog što mu je oduzeto pravo da živi sa svojom djecom. Takođe, apelant ističe da maloljetna djeca nisu mogla na sudu da se izjasne s kim žele da žive "čime mu je uskraćeno pravo na pravično saslušanje" kao i da sud nije postavio staratelja maloljetnoj djeci, na šta ga: "Š...Ć obavezuje odredba člana 124. Porodičnog zakona", nego je tu funkciju obavljalo lice koje je postavio predlagač, dakle stranka u postupku. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svom obrazloženju datom u Rješenju broj O004-0-Gž-08-000027. Kantonalni sud je naveo da je odluka zakonita, a apelacija očigledno neosnovana. 11. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, čemu u prilog ide činjenica da je prvostepeno rješenje Opštinskog suda potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda. 12. U odgovoru na apelaciju JU "Centar za socijalni rad" Zenica je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi, te da su odluke redovnih sudova zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. V. Relevantni propisi 13. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi: c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeqskog starawa Član 152 (1) Ako su roditeqi zanemarili staranje o zdravqu i vaspitanju djeteta, ili kada je roditeqima potrebna pomoć u vaspitanju djeteta, or gan starateqstva odrediće nadzor nad ostvarivanjem roditeqskog starawa koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca. (2) U odluci o nadzoru or gan starateqstva utvrdiće pro - gram nadzora i odrediti lice koje će pratiti razvoj djeteta, kontrolisati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateqstva i preduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ovo lice mora da ispuwava uslove za staratelja. (3) Roditeqi će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateqstva, vaspitne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje preduzimaju prema djetetu. (4) Lice iz stava 2 ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog starawa. (5) Pravo na naknadu iz stava 4 ovog člana nemaju lica koja imaju zakonsku obavezu izdržavawa djeteta. (6) Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike. d) Oduzimanje roditequ prava da živi sa djetetom Član 153 (1) Sud će u vanparničnom postupku roditequ oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i vaspitanje djeteta povjeriti drugom licu ili ustanovi ako roditeqi, odnosno roditeq sa kojim dijete živi, ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, vaspitanje i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u vaspitanju. (2) Izricanjem mjere iz stava 1 ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu. (3) Za vrijeme trajawa ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru. (4) Sud će roditequ vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta. (5) O izricanju mjere iz stava 1 ovog člana sud će obavijestiti or gan starateqstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajawa ove mjere imenovati posebnog staratelja. 14. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 9 1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, sem kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditeqi žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovawa. 2. U bilo kakvim postupcima koji proizilaze iz stava 1 ovog člana, sve zainteresovane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede. 3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, sem kada je to suprotno interesima djeteta. Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je rješenje Kantonalnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 21. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da su mu tim rješewima povrijeđena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na porodični život 20. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. a) Primjenqivost člana 8 Evropske konvencije 21. Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni el e ment porodičnog života. Pri tome, kako je ukazao Evropski sud, prirodni roditeqski odnos se ne prekida činjenicom da je dijete dato na javno staranje. 22. Dakle, u konkretnom predmetu se radi o porodičnom odnosu apelanta i njegove djece. Takođe, osporene odluke kojima su djeca oduzeta od apelanta i data na staranje javnoj ustanovi predstavljaju miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) da bude predviđeno zakonom, (b) da ima legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa, i (c) da bude u skladu sa principom proporcionalnosti. b) Zakonitost miješawa i postojanje "legitimnog cilja" 23. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo "predviđeno zakonom", te da li za miješanje postoji "legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa". Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na član 153 stav 1 Porodičnog zakona kojim je propisano da će sud roditequ oduzeti pravo da živi sa djetetom ukoliko roditeq ugrožava interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, vaspitanje i obrazovanje djeteta. Dakle, zakon nesumwivo predviđa mogućnost miješawa javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju. 24. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče "porodičnog prava" uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su maloljetna djeca posebno osjetqiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, vaspitawa i obrazovawa djece zavisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da izricanje zakonom propisanih mjera kojima se, pod određenim uslovima, ograničavaju roditeqska prava, ima za ciq zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumwivo predstavlja "legitiman ciq u javnom ili opštem interesu" u smislu člana 8 Evropske konvencije. c) Proporcionalnost miješawa 25. Budući da, s jedne strane, postoji apelantovo pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se djeca zaštite, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je preduzeta kao tereta koji je stavljen apelantu, tj. da li je bilo neophodno oduzimanje djece od apelanta. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su uslovi u kojima djeca žive nehigijenski, da se radi o lošim stambenim i materijalnim prilikama, kao i da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školi već se bave prosjačenjem i skitwom. Ovakve okolnosti u kojima djeca žive sudovi su ocijenili kao grubo zanemarivanje roditeqske dužnosti. Ove činjenice ni apelant nije osporio, sem što smatra da sudovi nisu trebali izreći mjeru stavljanja djece pod nadzor javne vlasti već da su trebali, kako je naveo u apelaciji, sredstva koja su za to namijenjena iskoristiti da pomognu apelantu u brizi o djeci. 26. Ustavni sud primjećuje da su djeca povjerena na brigu i čuvanje odgovarajućim ustanovama specijalizovanim za čuvanje i vaspitanje djece. Dalje, apelantu je izrečena mjera zabrane života sa djecom u trajanju od godinu dana, dakle privremeno, s ciljem da se "popravno" djeluje na samog apelanta kako bi se ubuduće bolje starao o svojoj djeci, te kako bi se djelovalo na cijelu porodicu radi ponovnog uspostavljanja porodičnog života. Ono što je važno u konkretnom slučaju je činjenica da se izrečenom mjerom ne prekida u cijelosti veza između apelanta i djece. Naime, apelant i dalje može da posjećuje i kontaktira djecu koja su smještena u odgovarajuće ustanove, a u osporenim odlukama je jasno navedeno da izricanjem ovakve mjere apelantu ne prestaju roditeqske obaveze i dužnosti koje ima prema djeci. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi vrlo jasno ukazali na to da su uzeli u obzir niz činjenica i faktora, da su se vodili najboqim interesima djece, te da su na osnovu toga donijeli odluku, a što je u skladu i sa Konvencijom o pravima djeteta koja je sastavni dio Aneksa I tačka 12 Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenim mjerama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom ciqu koji se želi postići - zaštita prava i interesa maloljetne djece, te da je stoga "neophodna u demokratskom društvu" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovlje - nim sudom. Š...Ć 29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se radi o postupku oduzimawa djece, a u kom se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama. 30. Apelant osporava sudske odluke navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je sud odbio saslušati njegovu maloljetnu djecu, kao i zbog načina postavljanja staratelja maloljetnoj djeci. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava prema kojoj svi dokazi na kojima se zasniva odluka moraju biti izvedeni pred sudom, ali da odbijanje suda da izvede određeni dokaz ne vodi neophodno kršenju prava na pravično suđenje (vidi Evropski sud, Ankerl protiv Švajcarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, aplikacija broj 17748/91, Izvještaji 1996-V). 31. Ustavni sud zapaža da se navodi o odbijanju suda da u postupku sasluša maloljetnu djecu odnose na navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto nije smatrao da je potrebno saslušati maloljetnu djecu kao i da je imao u vidu žequ djece da budu sa apelantom i majkama ali da, imajući u vidu starosnu dob djece i wihov dosadašwi način života, ta okolnost nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Razlozi koje su u vezi s tim dali redovni sudovi zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i Ustavni sud ih ne smatra proizvoqnim. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima ni na koji način nije dovedena u pitanje njegova ravnopravnost u postupku. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je Centar za socijalni rad (koji je strana u postupku), a ne sud, imenovao djeci staratelja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ispitali ove navode i obrazložili da je starateq za zaštitu interesa maloljetne djece postavljen u skladu sa zakonom, da ispuwava sve zakonom predviđene uslove, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da taj starateq ne štiti interese djece u konkretnom postupku. Ustavni sud, stoga, smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne ukazuju na to da je postavljanjem staratelja djeci na način kako je to urađeno dovedeno u pitanje njegovo pravo na pravično suđenje. 32. Imajući u vidu da sem ovih navoda apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je apelantu privremeno oduzeto pravo da živi sa maloljetnom djecom zbog grubog zanemarivawa roditeqske dužnosti, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizilazi da je takva mjera "neophodna u demokratskom društvu" u smislu člana 8 Evropske konvencije. Sem toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je sud odbio da sasluša maloljetnu djecu i kada je toj djeci postavljen starateq u skladu sa zakonom, a sudovi su za svoja odlučivawa dali obrazložewa koja zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 717/08, rješavajući apelaciju Sakiba Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Musića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sakib Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 717/08 od 3. aprila 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev. 3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU "Centar za socijalni rad" Zenica zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. juna, JU "Centar za socijalni rad" Zenica 7. juna, a Općinski sud 14. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Na osnovu prijedloga JU "Centar za socijalni rad" Zenica (u daljnjem tekstu: predlagatelj), Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine apelantu i Suadi Musić oduzeto je pravo da žive sa četvero njihove zajedničke malodobne djece, a apelantu i Silvani Bajramović oduzeto je pravo da žive sa šestero njihove zajedničke malodobne djece. Istim rješenjem, čuvanje i odgoj malodobne djece povjereno je ustanovama "Selo mira" Lukavac i "Dom-porodica" u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju od godinu dana od dana smještaja malodobne djece u navedene dvije ustanove. 7. U obrazloženju citiranog rješenja Općinski sud je naveo da je postupak pokrenut na predlagateljev prijedlog, a radi oduzimanja apelantu i ženama sa kojima živi (u daljnjem tekstu: majke malodobne djece) prava da žive sa njihovom malodobnom djecom, na osnovu člana 152. stav 2. Porodičnog zakona. U toku postupka djeci je, prema rješenju JU "Centar za socijalni rad", postavljen staratelj za posebni slučaj - zaposlenik Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao predlagatelja, apelanta i majke malodobne djece, lice zaduženo za vršenje nadzora, te socijalnog radnika centra. Također je izvršen uvid u izvode iz matičnih knjiga rođenih za neku od djece, izvještaj o sanitarnim uvjetima, izvještaj o uviđaju lica mjesta, izvještaj o porodičnoj anamnezi i drugu materijalnu dokumentaciju. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je utvrdio da malodobna djeca žive u izuzetno lošim uvjetima u objektu u kojem nema vode, struje niti osnovnih higijenskih uvjeta za život, zatim da postoji velika opasnost od zaraznih bolesti, da apelant nema stalno zanimanje, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da neka od njih nisu ni upisana u matičnu knjigu rođenih, da majke malodobne djece sa kojima apelant živi u zajednici tokom dana sa djecom prose po ulicama i da na taj način pribavljaju sredstva za život. Također, Općinski sud je naveo da je iz zvaničnih izvještaja Centra za socijalni rad utvrđeno da apelant i majke malodobne djece zanemaruju staranje o zdravlju i odgoju djece i da su stambene i materijalne prilike u kojima žive malodobna djeca izuzetno loše, kao i da postoje osnove koje ukazuju na zloupotrebu prava na staranje o djeci (činjenica da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, te da se bave prosjačenjem i skitnjom kao društveno neprihvatljivim ponašanjem). Općinski sud se pozvao na odredbe člana 152. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona i člana 153. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, te im izrekao navedenu mjeru oduzimanja djece. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se za svu djecu dostave izvodi iz matične knjige rođenih jer bi, prema ocjeni suda, to doprinijelo odugovlačenju postupka s obzirom na to da su roditelji propustili da upišu svu djece u matične knjige rođenih, a postupak se vodi u interesu djece. Također, prema ocjeni Općinskog suda, apelantov prigovor da je Centar za socijalni rad Zenica, koji je ujedno i predlagatelj, imenovao staratelja djeci, nije opravdan imajući u vidu činjenicu da je staratelj dužan štititi interese djece, te da je svrha cijelog postupka upravo zaštita djece, pa da u konkretnom slučaju ne može doći do sukoba interesa. 8. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i uvjerljivo obrazloženi. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je postupak vođen bez evidencije iz matične knjige rođenih za malodobnu djecu, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio kako izostanak ove evidencije za neku od djece ne predstavlja zakonsku smetnju za vođenje postupka, posebno zbog toga što bi pribavljanje te dokumentacije predstavljalo odugovlačenje postupka i: "Š...Ć bilo na štetu djece obzirom na uslove u kojima žive". U pogledu sedamnaestogodišnje apelantove kćeri koja nije obuhvaćena istom mjerom kao i ostala malodobna djeca, Kantonalni sud je istakao da je dopunom predlagateljevog prijedloga od 11. decembra 2006. godine ona stavljena "pod nadzor ostvarivanja roditeljskog staranja" koje vrši predlagatelj, čime je apelantu ostavljena mogućnost da za vrijeme izrečene mjere pokaže da li je u stanju ispunjavati svoje roditeljske dužnosti u skladu sa odredbama Porodičnog zakona. Kantonalni sud je, također, istakao da nepribavljanje mišljenja malodobne djece pri izricanju navedene mjere kao i postupak imenovanja staratelja i njegov odnos prema djeci ni na koji način nisu utjecali na donošenje zakonite i pravilne odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je postupak okončan u razumnom roku, a apelant nije osporio postavljanje Nadžije Talić kao staratelja za konkretni slučaj. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz predlagateljeve socijalne anamneze proizlazi da se malodobna djeca ne žele odvajati od roditelja, ali da ta okolnost nije od odlučnog značaja u konkretnom slučaju s obzirom na starosnu dob djece i njihov dotadašnji način života. Također, sud je zaključio da zbog istih razloga djeca ne mogu shvatiti značenje i pravne posljedice skitnje, prosjačenja i nepohađanja škole, kao ni činjenicu da apelant i majke malodobne djece ne ispunjavaju svoje osnovne dužnosti propisane relevantnim zakonom u odnosu na prava i interese malodobne djece. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da im se moglo pomoći da ispune roditeljsku dužnost bez izricanja navedene mjere, te da su sredstva planirana za čuvanje i odgoj djece u ustanovi trebala biti data apelantu i majkama malodobne djece u svrhu takve pomoći. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se apelant i majke 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 malodobne djece ni pod kojim uvjetima ne mogu osloboditi obaveze izdržavanja malodobne djece, pa ni u slučaju nezaposlenosti, već su dužni iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi malodobnoj djeci osigurali životne uvjete potrebne za razvoj. Kantonalni sud je zaključio da je osporeno rješenje najbolji način da se u datim okolnostima zaštite prava i interesi malodobne djece. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegovo siromaštvo suštinski razlog što mu je oduzeto pravo da živi sa svojom djecom. Također, apelant ističe da malodobna djeca nisu mogla na sudu da se izjasne s kim žele da žive "čime mu je uskraćeno pravo na pravično saslušanje" kao i da sud nije postavio staratelja malodobnoj djeci, na šta ga: "Š...Ć obavezuje odredba člana 124. Porodičnog zakona", nego je tu funkciju obavljalo lice koje je postavio predlagatelj, dakle stranka u postupku. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svom obrazloženju datom u Rješenju broj O004-0-Gž-08-000027. Kantonalni sud je naveo da je odluka zakonita, a apelacija očigledno neosnovana. 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, čemu u prilog ide činjenica da je prvostepeno rješenje Općinskog suda potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda. 12. U odgovoru na apelaciju JU "Centar za socijalni rad" Zenica je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi, te da su odluke redovnih sudova zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. V. Relevantni propisi 13. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi: c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja Član 152. (1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, or gan starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca. (2) U odluci o nadzoru or gan starateljstva utvrdit će pro gram nadzora i odrediti lice koje će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i preduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ovo lice mora ispunjavati uvjete za staratelja. (3) Roditelji će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje preduzimaju prema djetetu. (4) Lice iz stava 2. ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja. (5) Pravo na naknadu iz stava 4. ovog člana nemaju lica koja imaju zakonsku obavezu izdržavanja djeteta. (6) Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike. d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom Član 153. (1) Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugom licu ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi, ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju. (2) Izricanjem mjere iz stava 1. ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu. (3) Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru. (4) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta. (5) O izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će obavijestiti or - gan starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja. 14. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 9. 1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja. 2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede. 3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta. Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 21. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na porodični život 20. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. a) Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije 21. Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni el e ment porodičnog života. Pri tome, kako je ukazao Evropski sud, prirodni roditeljski odnos se ne prekida činjenicom da je dijete dato na javno staranje. 22. Dakle, u konkretnom predmetu se radi o porodičnom odnosu apelanta i njegove djece. Također, osporene odluke kojima su djeca oduzeta od apelanta i data na staranje javnoj ustanovi predstavljaju miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti. b) Zakonitost miješanja i postojanje "legitimnog cilja" 23. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo "predviđeno zakonom", te da li za miješanje postoji "legitiman cilj od javnog ili općeg interesa". Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na član 153. stav 1. Porodičnog zakona kojim je propisano da će sud roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ukoliko roditelj ugrožava interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju. 24. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče "porodičnog prava" uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da izricanje zakonom propisanih mjera kojima se, pod određenim uvjetima, ograničavaju roditeljska prava, ima za cilj zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu" u smislu člana 8. Evropske konvencije. c) Proporcionalnost miješanja 25. Budući da, s jedne strane, postoji apelantovo pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se djeca zaštite, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je preduzeta kao tereta koji je stavljen apelantu, tj. da li je bilo neophodno oduzimanje djece od apelanta. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su uvjeti u kojima djeca žive nehigijenski, da se radi o lošim stambenim i materijalnim prilikama, kao i da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školi već se bave prosjačenjem i skitnjom. Ovakve okolnosti u kojima djeca žive sudovi su ocijenili kao grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti. Ove činjenice ni apelant nije osporio, osim što smatra da sudovi nisu trebali izreći mjeru stavljanja djece pod nadzor javne vlasti već da su trebali, kako je naveo u apelaciji, sredstva koja su za to namijenjena iskoristiti da pomognu apelantu u brizi o djeci. 26. Ustavni sud primjećuje da su djeca povjerena na brigu i čuvanje odgovarajućim ustanovama specijaliziranim za čuvanje i odgoj djece. Dalje, apelantu je izrečena mjera zabrane života sa djecom u trajanju od godinu dana, dakle privremeno, s ciljem da se "popravno" djeluje na samog apelanta kako bi se ubuduće bolje starao o svojoj djeci, te kako bi se djelovalo na cijelu porodicu radi ponovnog uspostavljanja porodičnog života. Ono što je važno u konkretnom slučaju je činjenica da se izrečenom mjerom ne prekida u cijelosti veza između apelanta i djece. Naime, apelant i dalje može posjećivati i kontaktirati djecu koja su smještena u odgovarajuće ustanove, a u osporenim odlukama je jasno navedeno da izricanjem ovakve mjere apelantu ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje ima prema djeci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi vrlo jasno ukazali na to da su uzeli u obzir niz činjenica i faktora, da su se vodili najboljim interesima djece, te da su na osnovu toga donijeli odluku, a što je u skladu i sa Konvencijom o pravima djeteta koja je sastavni dio Aneksa I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenim mjerama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa malodobne djece, te da je stoga "neophodna u demokratskom društvu" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku oduzimanja djece, a u kojem se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama. 30. Apelant osporava sudske odluke navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je sud odbio saslušati njegovu malodobnu djecu, kao i zbog načina postavljanja staratelja malodobnoj djeci. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj svi dokazi na kojima se zasniva odluka moraju biti izvedeni pred sudom, ali da odbijanje suda da izvede određeni dokaz ne vodi neophodno kršenju prava na pravično suđenje (vidi Evropski sud, Ankerl protiv Švicarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, aplikacija broj 17748/91, Izvještaji 1996-V). 31. Ustavni sud zapaža da se navodi o odbijanju suda da u postupku sasluša malodobnu djecu odnose na navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto nije smatrao da je potrebno saslušati malodobnu djecu kao i da je imao u vidu želju djece da budu sa apelantom i majkama ali da, imajući u vidu starosnu dob djece i njihov dosadašnji način života, ta okolnost nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Razlozi koje su u vezi s tim dali redovni sudovi zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i Ustavni sud ih ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima ni na koji način nije dovedena u pitanje njegova ravnopravnost u postupku. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je Centar za socijalni rad (koji je strana u postupku), a ne sud, imenovao djeci staratelja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ispitali ove navode i obrazložili da je staratelj za zaštitu interesa malodobne djece postavljen u skladu sa zakonom, da ispunjava sve zakonom predviđene uvjete, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da taj staratelj ne štiti interese djece u konkretnom postupku. Ustavni sud, stoga, smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne ukazuju na to da je postavljanjem staratelja djeci na način kako je to urađeno dovedeno u pitanje njegovo pravo na pravično suđenje. 32. Imajući u vidu da osim ovih navoda apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu privremeno oduzeto pravo da živi sa malodobnom djecom zbog grubog zanemarivanja roditeljske dužnosti, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je takva mjera "neophodna u demokratskom društvu" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbio saslušati malodobnu djecu i kada je toj djeci postavljen staratelj u skladu sa zakonom, a sudovi su za svoja odlučivanja dali obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 717/08, rješavajući apelaciju Sakiba Musića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stav 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Da vid Feldman, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Sakiba Musića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000177 od 15. studenoga 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sakib Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnio je 3. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-V-06-000177 od 15. studenoga 2007. godine. Apelant je istodobno podnio i zahtjev da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. studenoga 2007. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 717/08 od 3. travnja 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev. 3. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU "Centar za socijalni rad" Zenica zatraženo je 28. svibnja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. lipnja, JU "Centar za socijalni rad" Zenica 7. lipnja, a Općinski sud 14. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Na temelju prijedloga JU "Centar za socijalni rad" Zenica (u daljnjem tekstu: predlagatelj), Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-V-06-000177 od 15. studenoga 2007. godine apelantu i Suadi Musić oduzeto je pravo da žive sa četvero njihove zajedničke malodobne djece, a apelantu i Silvani Bajramović oduzeto je pravo da žive sa šestero njihove zajedničke malodobne djece. Istim rješenjem, čuvanje i odgoj malodobne djece povjereno je ustanovama "Selo mira" Lukavac i "Dom-porodica" u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 od godinu dana od dana smještaja malodobne djece u navedene dvije ustanove. 7. U obrazloženju citiranog rješenja Općinski sud je naveo da je postupak pokrenut na predlagateljev prijedlog, a radi oduzimanja apelantu i ženama sa kojima živi (u daljnjem tekstu: majke malodobne djece) prava da žive sa njihovom malodobnom djecom, na temelju članka 152. stavak 2. Obiteljskog zakona. U toku postupka djeci je, prema rješenju JU "Centar za socijalni rad", postavljen staratelj za posebni slučaj - zaposlenik Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć. Dalje, Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka saslušao predlagatelja, apelanta i majke malodobne djece, osobu zaduženu za vršenje nadzora, te socijalnog radnika centra. Također je izvršen uvid u izvode iz matičnih knjiga rođenih za neku od djece, izvješće o sanitarnim uvjetima, izvješće o uviđaju lica mjesta, izvješće o obiteljskoj anamnezi i drugu materijalnu dokumentaciju. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je utvrdio da malodobna djeca žive u izuzetno lošim uvjetima u objektu u kojem nema vode, struje niti temeljnih higijenskih uvjeta za život, zatim da postoji velika opasnost od zaraznih bolesti, da apelant nema stalno zanimanje, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da neka od njih nisu ni upisana u matičnu knjigu rođenih, da majke malodobne djece sa kojima apelant živi u zajednici tijekom dana sa djecom prose po ulicama i da na taj način pribavljaju sredstva za život. Također, Općinski sud je naveo da je iz službenih izvješća Centra za socijalni rad utvrđeno da apelant i majke malodobne djece zanemaruju staranje o zdravlju i odgoju djece i da su stambene i materijalne prilike u kojima žive malodobna djeca izuzetno loše, kao i da postoje temelji koji ukazuju na zloupotrebu prava na staranje o djeci (činjenica da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, te da se bave prosjačenjem i skitnjom kao društveno neprihvatljivim ponašanjem). Općinski sud se pozvao na odredbe članka 152. st. 1, 2. i 3. Obiteljskog zakona i članka 153. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona, te im izrekao navedenu mjeru oduzimanja djece. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se za svu djecu dostave izvodi iz matične knjige rođenih jer bi, prema ocjeni suda, to doprinijelo odugovlačenju postupka s obzirom na to da su roditelji propustili upisati svu djece u matične knjige rođenih, a postupak se vodi u interesu djece. Također, prema ocjeni Općinskog suda, apelantov prigovor da je Centar za socijalni rad Zenica, koji je ujedno i predlagatelj, imenovao staratelja djeci, nije opravdan imajući u vidu činjenicu da je staratelj dužan štititi interese djece, te da je svrha cijelog postupka upravo zaštita djece, pa da u konkretnom slučaju ne može doći do sukoba interesa. 8. Protiv prvostupanjskog rješenja apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. siječnja 2008. godine kojim je odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i uvjerljivo obrazloženi. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je postupak vođen bez evidencije iz matične knjige rođenih za malodobnu djecu, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio kako izostanak ove evidencije za neku od djece ne predstavlja zakonsku smetnju za vođenje postupka, posebno zbog toga što bi pribavljanje te dokumentacije predstavljalo odugovlačenje postupka i: "Š...Ć bilo na štetu djece obzirom na uslove u kojima žive". U pogledu sedamnaestogodišnje apelantove kćeri koja nije obuhvaćena istom mjerom kao i ostala malodobna djeca, Kantonalni sud je istakao da je dopunom predlagateljevog prijedloga od 11. prosinca 2006. godine ona stavljena "pod nadzor ostvarivanja roditeljskog staranja" koje vrši predlagatelj, čime je apelantu ostavljena mogućnost da za vrijeme izrečene mjere pokaže je li u stanju ispunjavati svoje roditeljske dužnosti sukladno odredbama Obiteljskog zakona. Kantonalni sud je, također, istakao da nepribavljanje mišljenja malodobne djece pri izricanju navedene mjere kao i postupak imenovanja staratelja i njegov odnos prema djeci ni na koji način nisu utjecali na donošenje zakonite i pravilne odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je postupak okončan u razumnom roku, a apelant nije pobio postavljanje Nadžije Talić kao staratelja za konkretni slučaj. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz predlagateljeve socijalne anamneze proizlazi da se malodobna djeca ne žele odvajati od roditelja, ali da ta okolnost nije od odlučnog značaja u konkretnom slučaju s obzirom na starosnu dob djece i njihov dotadašnji način života. Također, sud je zaključio da zbog istih razloga djeca ne mogu shvatiti značenje i pravne posljedice skitnje, prosjačenja i nepohađanja škole, kao ni činjenicu da apelant i majke malodobne djece ne ispunjavaju svoje temeljne dužnosti propisane relevantnim zakonom u odnosu na prava i interese malodobne djece. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da im se moglo pomoći da ispune roditeljsku dužnost bez izricanja navedene mjere, te da su sredstva planirana za čuvanje i odgoj djece u ustanovi trebala biti dana apelantu i majkama malodobne djece u svrhu takve pomoći. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se apelant i majke malodobne djece ni pod kojim uvjetima ne mogu osloboditi obveze izdržavanja malodobne djece, pa ni u slučaju nezaposlenosti, već su dužni iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi malodobnoj djeci osigurali životne uvjete potrebne za razvoj. Kantonalni sud je zaključio da je pobijano rješenje najbolji način da se u danim okolnostima zaštite prava i interesi malodobne djece. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant navodi da je njegovo siromaštvo suštinski razlog što mu je oduzeto pravo da živi sa svojom djecom. Također, apelant ističe da malodobna djeca nisu mogla na sudu da se izjasne s kim žele živjeti "čime mu je uskraćeno pravo na pravično saslušanje" kao i da sud nije postavio staratelja malodobnoj djeci, na što ga: "Š...Ć obavezuje odredba člana 124. Porodičnog zakona", nego je tu funkciju obavljala osoba koju je postavio predlagatelj, dakle stranka u postupku. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svom obrazloženju danom u Rješenju broj O004-0-Gž-08-000027. Kantonalni sud je naveo da je odluka zakonita, a apelacija očito neutemeljena. 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava, čemu u prilog ide činjenica da je prvostupanjsko rješenje Općinskog suda potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda. 12. U odgovoru na apelaciju JU "Centar za socijalni rad" Zenica je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi, te da su odluke redovnih sudova utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. V. Relevantni propisi 13. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi: c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja Članak 152. (1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, or gan starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca. (2) U odluci o nadzoru or gan starateljstva utvrdit će pro gram nadzora i odrediti osobu koja će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodična izvješća organu starateljstva i poduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ova osoba mora ispunjavati uvjete za staratelja. (3) Roditelji će se ovom odlukom obvezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje poduzimaju prema djetetu. (4) Osoba iz stavka 2. ovog članka ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja. (5) Pravo na naknadu iz stavka 4. ovog članka nemaju osobe koje imaju zakonsku obvezu izdržavanja djeteta. (6) Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike. d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom Članak 153. (1) Sud će u izvanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugoj osobi ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi, ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana obiteljske zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju. (2) Izricanjem mjere iz stavka 1. ovog članka ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu. (3) Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovno izreći istu mjeru. (4) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta. (5) O izricanju mjere iz stavka 1. ovog članka sud će obavijestiti or gan starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja. 14. Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. studenoga 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. studenoga 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi: Članak 9. 1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, sukladno odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja. 2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stavka 1. ovog članka, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da sudjeluju u postupku i izraze svoje poglede. 3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava osobne veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta. Š...Ć VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje je donijeto 21. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije. Pravo na obiteljski život 20. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. a) Primjenjivost članka 8. Europske konvencije 21. Ustavni sud napominje da, sukladno praksi Europskog suda (vidi Europski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja temeljni el e ment obiteljskog života. Pri tome, kako je ukazao Europski sud, prirodni roditeljski odnos se ne prekida činjenicom da je dijete dano na javno staranje. 22. Dakle, u konkretnom predmetu se radi o obiteljskom odnosu apelanta i njegove djece. Također, pobijane odluke kojima su djeca oduzeta od apelanta i dana na staranje javnoj ustanovi predstavljaju miješanje u pravo na obiteljski život. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti sukladno načelu proporcionalnosti. b) Zakonitost miješanja i postojanje "legitimnog cilja" 23. Ustavni sud će ispitati je li miješanje bilo "predviđeno zakonom", te postoji li za miješanje "legitiman cilj od javnog ili općeg interesa". Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na članak 153. stavak 1. Obiteljskog zakona kojim je propisano da će sud roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ukoliko roditelj ugrožava interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na obiteljski život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju. 24. Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sustavu obitelj temeljna ćelija društva, te da sve što se tiče "obiteljskog prava" uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da o razvoju, odgoju i obrazovanju djece ovisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da izricanje zakonom propisanih mjera kojima se, pod određenim uvjetima, ograničavaju roditeljska prava, ima za cilj zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu" u smislu članka 8. Europske konvencije. c) Proporcionalnost miješanja 25. Budući da, s jedne strane, postoji apelantovo pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se djeca zaštite, Ustavni sud će ispitati postoji li proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je poduzeta kao tereta koji je stavljen apelantu, tj. je li bilo neophodno oduzimanje djece od apelanta. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su uvjeti u kojima djeca žive nehigijenski, da se radi o lošim stambenim i materijalnim prilikama, kao i da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školi već se bave prosjačenjem i skitnjom. Ovakve okolnosti u kojima djeca žive sudovi su ocijenili kao grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti. Ove činjenice ni apelant nije pobio, osim što smatra da sudovi nisu trebali izreći mjeru stavljanja djece pod nadzor javne vlasti već da su trebali, kako je naveo u apelaciji, sredstva koja su za to namijenjena iskoristiti da pomognu apelantu u brizi o djeci. 26. Ustavni sud primjećuje da su djeca povjerena na brigu i čuvanje odgovarajućim ustanovama specijaliziranim za čuvanje i odgoj djece. Dalje, apelantu je izrečena mjera zabrane života sa djecom u trajanju od godinu dana, dakle privremeno, s ciljem da se "popravno" djeluje na samog apelanta kako bi se ubuduće bolje starao o svojoj djeci, te kako bi se djelovalo na cijelu obitelj radi ponovnog uspostavljanja obiteljskog života. Ono što je važno u konkretnom slučaju je činjenica da se izrečenom mjerom ne prekida u cijelosti veza između apelanta i djece. Naime, apelant i dalje može posjećivati i kontaktirati djecu koja su smještena u odgovarajuće ustanove, a u pobijanim odlukama je jasno navedeno da izricanjem ovakve mjere apelantu ne prestaju roditeljske obveze i dužnosti koje ima prema djeci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi vrlo jasno ukazali na to da su uzeli u obzir niz činjenica i faktora, da su se vodili najboljim interesima djece, te da su na temelju toga donijeli odluku, a što je sukladno Konvenciji o pravima djeteta koja je sastavni dio Aneksa I točka 12. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenim mjerama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa malodobne djece, te da je stoga "neophodna u demokratskom društvu" u smislu članka 8. Europske konvencije. 27. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku oduzimanja djece, a u kojem se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obvezama. 30. Apelant pobija sudske odluke navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer je sud odbio saslušati njegovu malodobnu djecu, kao i zbog načina postavljanja staratelja malodobnoj djeci. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj svi dokazi na kojima se temelji odluka moraju biti izvedeni pred sudom, ali da odbijanje suda da izvede određeni dokaz ne vodi neophodno kršenju prava na pravično suđenje (vidi Europski sud, Ankerl protiv Švicarske, presuda od 23. listopada 1996. godine, aplikacija broj 17748/91, Izvješća 1996-V). 31. Ustavni sud zapaža da se navodi o odbijanju suda da u postupku sasluša malodobnu djecu odnose na navodno kršenje načela ravnopravnosti strana pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud jasno obrazložio zašto nije smatrao da je potrebno saslušati malodobnu djecu kao i da je imao u vidu želju djece da budu sa apelantom i majkama ali da, imajući u vidu starosnu dob djece i njihov dosadašnji način života, ta okolnost nije od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Razlozi koje su u vezi s tim dali redovni sudovi zadovoljavaju zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i Ustavni sud ih ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima ni na koji način nije dovedena u pitanje njegova ravnopravnost u postupku. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je Centar za socijalni rad (koji je strana u postupku), a ne sud, imenovao djeci staratelja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ispitali ove navode i obrazložili da je staratelj za zaštitu interesa malodobne djece postavljen sukladno zakonu, da ispunjava sve zakonom predviđene uvjete, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da taj staratelj ne štiti interese djece u konkretnom postupku. Ustavni sud, stoga, smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne ukazuju na to da je postavljanjem staratelja djeci na način kako je to urađeno dovedeno u pitanje njegovo pravo na pravično suđenje. 32. Imajući u vidu da osim ovih navoda apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je apelantu privremeno oduzeto pravo da živi sa malodobnom djecom zbog grubog zanemarivanja roditeljske dužnosti, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je takva mjera "neophodna u demokratskom društvu" u smislu članka 8. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je sud odbio saslušati malodobnu djecu i kada je toj djeci postavljen staratelj sukladno zakonu, a sudovi su za svoja odlučivanja dali obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2009/08, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija V. K. podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kao i zbog odbijawa nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. K. podnesena zbog odbijawa nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. V. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog odbijawa nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu o čemu je obaviješten dopisom Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine. Apelantov punomoćnik Duško Panić, advokat iz Doboja, je zatim 28. avgusta 2008. godine po podnio novu apelaciju protiv Rješewa Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješewa Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kojom je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi se obustavilo izvršenje mjere pritvora dok se ne okonča postupak po apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2617/08 od 28. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2009/08. Spojene su apelacije br. AP 2009/08 i AP 2617/08. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. jula 2008. godine i 2. septembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2008. godine, a Tužilaštvo 22. septembra 2008. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2009/08 8. Tužilaštvo je 3. marta 2008. godine protiv apelanta podiglo Optužnicu broj KT-RZ-23/08, koja je potvrđena pred Sudom BiH 3. marta 2008. godine, zbog krivičnog djela organizovawa grupe qudi i podstrekivanje na činjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina iz člana 176 stav 2 u vezi sa st. 1 i 4 istog člana Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ BiH), te krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi s tačkama a), b), e), f) i k), u vezi s članom 176 stav 2 u vezi sa st. 1 i 4 istog člana, sve u vezi s članom 180 st. 1 i 2 i članom 29 KZ BiH. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine apelantu je određena mjera pritvora koji na osnovu navedenog rješewa može da traje najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda. 10. Apelantov branilac je povodom rješewa kojim je apelantu određen pritvor i njegovog lošeg zdravstvenog stawa, koje je rezultat Parkinsonovog oboljewa, zatražio od Suda BiH da ga obavijesti o apelantovom zdravstvenom stanju. 11. Sud BiH je dopisom broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine obavijestio apelantovog branioca da je ekspertni ljekarski tim za analizu i davanje mišljewa izvršio uvid u kompletnu apelantovu medicinsku dokumentaciju, posjetio ga i obavio pregled u pritvorskoj jedinici, a zatim dao nalaz i mišljenje shodno kojem apelantu nije potrebno bolničko liječenje. Činjenice u predmetu AP 2617/08 12. Sudija za prethodni postupak Odjela I za ratne zločine Suda BiH je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, donio Rješenje broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga koji su propisani odredbom člana 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP BiH. Određena mjera, kako je dalje navedeno, na osnovu spomenutog rješewa može da traje do 6. januara 2008. godine do 20,20 časova ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 kojim je apelantu određen pritvor, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo predložilo ovu mjeru jer postoji osnovana sumwa da je apelant, kao član Kriznog štaba i kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Kquč, planirao, podsticao, pomagao i učestvovao u kampawi progona nesrpskog stanovništva na teritoriji opštine Kquč, čime je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZ BiH. U prijedlogu Tužilaštva je dalje navedeno, kako je istakao Sud BiH, da osnovana sumwa proizilazi iz brojne materijalne dokumentacije koju je prikupilo Tužilaštvo. Sud BiH je povodom prijedloga Tužilaštva da se odredie mjera pritvora održao ročište 7. decembra 2007. godine, te je apelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za određivanje pritvora. 13. Nakon razmatrawa prijedloga Tužilaštva i apelantovog izjašnjenja (njegove odbrane), sudija za prethodni postupak Suda BiH je odredio mjeru pritvora, navodeći u obrazloženju rješewa da su ispunjeni uslovi koje propisuje ZKP BiH prilikom određivawa pritvora, a to je jedan opšti i jedan od posebnih uslova za pritvor, kao i nemogućnost da se primijene druge blaže mjere. Naime, opšti uslov za određivanje mjere pritvora je, kako je dalje navedeno, postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, a u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizilazi iz dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza) koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužilaštvo. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je istakao razloge koji su propisani u odredbi člana 132 stav 1 tačka a), b) i d) ZKP BiH, a radi se o sljedećim razlozima: a) realna opasnost od bjekstva; b) postojanje osnovane bojazni da će osumwičeni ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke; d) masovnost počinjenih zločina i wihove posljedice. U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio da postoji realna opasnost od bjekstva jer je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije, jer ima prebivalište u Bijeqini, te zbog blizine granice s Republikom Srbijom postoji osnovana bojazan da bi mogao da pobjegne. U pogledu razloga iz člana 132 tačka b) Sud BiH je cijenio činjenicu da se istraga vodi protiv više lica, da je apelant tokom inkriminisanog perioda bio društveno aktivan pa bi boravkom na slobodi mogao da ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te da na taj način ugrozi dalje vođenje postupka. Odlučujući o postojanju pritvorskog osnova propisanog tačkom d) člana 132 stav 1 ZKP BiH, Sud BiH je polazeći od postojawa opšteg uslova koji se ogleda u visini zaprijećene kazne posebno cijenio masovnost počinjenih zločina i wihove posljedice, jer bi puštanje apelanta na slobodu, po mišljenju suda, prouzrokovalo nesigurnost građana. Nakon što je utvrđeno da postoje razlozi za pritvor iz člana 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP-a BiH, Sud BiH je razmotrio i mogućnost da li isti ciq može da se ostvari nekom drugom mjerom. Temeqitom analizom okolnosti konkretnog predmeta, Sud BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, došao do nepobitnog zakqučka da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najteže mjere, mjere pritvora u ovoj fazi krivičnog postupka. 14. Odlučujući o žalbi koja je izjavljena protiv rješewa o određivanju pritvora, vanraspravno vijeće Suda BiH je, Rješenjem broj X-KRN-05/155 od 13. decembra 2007. godine, apelantovu žalbu djelimično uvažilo i Rješenje Suda BiH broj X-KRN-05/155 je preinačeno tako da je apelantu određen pritvor na osnovu odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b), koji na osnovu navedenog rješewa može da traje najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda. Razmotrivši osporavano rješenje u granicama žalbenih prigovora, Sud BiH je istakao da apelantov branilac u žalbi ne osporava osnov sumnje koji je proistekao iz pravilno ocijenjenih dokaza, kao opšti uslov za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je potvrdio pravilnost i zakonitost ožalbenog rješewa u pogledu pritvorskih razloga koji su navedeni u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b), dok je u pogledu žalbenih prigovora na tačku d) istog člana ocijenio da je osnovana, budući da činjenice i okolnosti koje su navedene u osporavanom rješenju ne predstavljaju stvarne činjenice koje bi ukazivale na neophodnost određivawa pritvora po tom osnovu. Vijeće Suda BiH je potvrdilo pravilnost zakqučka iz ožalbenog rješewa o neophodnosti određivawa mjere pritvora, a ne neke druge blaže mjere, zbog postojawa objektivnih razloga za tu mjeru. 15. Postupajući po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, Odjel I za ratne zločine Suda BiH donio je Rješenje broj X-KRN-05/155 od 4. januara 2008. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca, tj. do 4. marta 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješewa je navedeno da je 4. januara 2008. godine, povodom prijedloga Tužilaštva, zakazano ročište na kojem je apelantu i njegovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu Tužilaštva. Apelantov branilac je tom prilikom osporio argumente koje je iznijelo Tužilaštvo, a apelant se takođe lično obratio sudu i istakao da se protivi prijedlogu da mu se produži pritvor zbog njegovog teškog zdravstvenog stawa. Između ostalog, apelant je istakao da boluje od Parkinsonove bolesti zbog čega je zatražio da mu sud dozvoli sveobuhvatan ljekarski pregled. Sud BiH je, nakon razmatrawa prijedloga Tužilaštva i izjašnjenja odbrane, donio rješenje o produženju pritvora cijeneći da i dalje postoje kako opšti tako i posebni uslovi za mjeru pritvora iz čl. 131 stav 1 i 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP BiH. Prilikom razmatrawa navoda u pogledu apelantovog lošeg zdravstvenog stawa, Sud BiH je istakao da do dana donošewa rješewa kojim je apelantu produžen pritvor nije primljena validna medicinska dokumentacija koja svjedoči o njegovom zdravstvenom stanju. 16. Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv rješewa o produženju pritvora, donijelo Rješenje broj X-KRN-05/155 od 30. januara 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješewa je navedeno da je žalbom osporen zakqučak suda u pogledu dalje održivosti pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tač. a) i b), te je predloženo da se mjera pritvora zamijeni određivanjem blaže mjere. Apelaciono vijeće Suda BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, u cijelosti prihvatilo argumentaciju koja je iznesena u osporavanom rješenju kako u pogledu zakqučka koji se tiče opšteg uslova za pritvor, dakle postojawa osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnih pritvorskih osnova iz člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo argumentaciju vanraspravnog vijeća Suda BiH u pogledu dalje opravdanosti pritvorskih razloga shodno navedenim osnovama (opasnost od bijega, te opasnost od uticawa na svjedoke). 17. Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva da se produži pritvor, Rješenjem broj X-KR/05/155 od 4. marta 2008. godine, apelantu produžilo pritvor dok se ne okonča glavni pretres, a najduže tri godine od dana donošewa navedenog rješewa. U izreci rješewa je navedeno da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po proteku svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa. U obrazloženju rješewa je navedeno da je 4. marta 2008. godine održano ročište na kojem je strankama i apelantovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu da se produži pritvor, kojom prilikom je apelantov branilac istakao da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno potvrđivanjem Optužnice suda broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine, ali se usprotivio prijedlogu da se produži pritvor iz razloga koji su navedeni u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b). Shodno ocjeni suda, opravdanost produžewa pritvora apelantu leži ne samo u činjenici da postoje opšti i posebni uslovi za pritvor, već i u činjenici što je postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret a koje se ogledaju u obimu i složenosti krivičnopravnih radwi, kao i visine zaprijećene kazne, što ukazuje na mogućnost da boravkom na slobodi ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te na taj način ugrozi daqnje vođenje postupka. 18. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješewa od 4. marta 2008. godine. Povodom izjavljene žalbe, Sud BiH je zakazao ročište 28. marta 2008. godine na kojem je data mogućnost strankama i apelantovom braniocu da podrobnije obrazlože žalbene razloge. Nakon što su razmotreni navodi žalbe i odgovor na žalbu, kao i izjašnjenja stranaka i branioca, vijeće Suda BiH je žalbu odbilo kao neosnovanu budući da apelantov branilac nije osporavao da postoji osnovana sumwa kao opšti uslov za određivanje pritvora. Osnov sumnje je impliciran činjenicom da je protiv apelanta 4. marta 2008. godine potvrđena Optužnica broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo iste razloge kao i u rješenju od 4. marta 2008. godine. 19. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavawa apelanta u pritvoru, iz razloga koji su propisani u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješewa je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je apelantu pritvor određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenile. 20. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješewa broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj X-KR-05/155 od 19. maja 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješewa je navedeno da su žalbeni razlozi neosnovani, te da vijeće tog suda u potpunosti dijeli razloge i stanovište koje je zauzeo prvostepeni sud u pogledu opasnosti od negativnog uticawa apelanta na kvalitet dokaznog postupka ukoliko bi se našao na slobodi, a prije svega od mogućeg posrednog ili neposrednog uticawa na svjedoke. 21. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavawa apelanta u pritvoru, iz razloga koji su propisani u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješewa je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je pritvor apelantu određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenile. U obrazloženju rješewa, Sud BiH je naveo da je statusna konferencija u vezi s opravdanosti daqnjeg zadržavawa u pritvoru u konkretnom predmetu održana 20. juna 2008. godine, nakon čega je pretresno vijeće našlo da su se izmijenile okolnosti koje su opravdavale zadržavanje apelanta u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1 člana 132 ZKP-a BiH. Sud BiH smatra da postojanje osnovane sumnje, kao opšti uslov za egzistiranje mjere pritvora, proizilazi iz činjenice potvrđivawa Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. Poseban pritvorski razlog, kako dalje navodi sud, koji je propisan u članu 132 stav 1 tačka a) ZKP-a BiH, opasnost od bjekstva, sam po sebi nije razlog za zadržavanje u pritvoru, ali je neophodno da se ta okolnost posmatra u kontekstu svih činjenica. Činjenice koje je sud cijenio prilikom donošewa osporavanog rješewa su što apelant ima jake veze sa susjednom Republikom Srbijom, što je podnio zahtjev za dobijanje državljanstva te države i što je u inkriminisanom periodu bio visoko pozicioniran, te je održavao intenzivne kontakte s rukovodstvom vojnih i civilnih vlasti Republike Srbije. S druge strane, vijeće Suda BiH smatra da više ne postoje okolnosti koje opravdavaju daqnje apelantovo zadržavanje u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1 člana 132 ZKP BiH, jer ne postoje konkretne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi uticao na svjedoke. 22. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv Rješewa Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva BiH uvažilo tako što je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daqnjeg zadržavawa apelanta u pritvoru, iz razloga koji su predviđeni u članu 132 stav 1 tačka a) i b) ZKP-a BiH, dakle po obje tačke. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud u pogledu opšteg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) dao jasno i logično obrazloženje, ali ne i u pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132 stav 1 tačka b). Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da prvostepeni sud ničim nije obrazložio daqnje nepostojanje naročitih okolnosti koje zaista ukazuju da apelant uticanjem na svjedoke ne bi ometao istragu. S obzirom da iz stawa spisa proizilazi da je apelant u inkriminisanom periodu obavljao funkciju ministra u Vladi RS-a, kao i šefa kabineta predsjednika Vlade RS-a, te s obzirom da se krivični postupak vodi protiv više saizvršilaca, vijeće tog suda smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant ometao postupak uticanjem na svjedoke i pomagače, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno. 23. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Rješenjem broj X-KR-05/119 od 27. avgusta 2008. godine, utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju da je opravdano dalje zadržavanje apelanta u pritvoru iz razloga koji su propisani u članu 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP-a BiH. 24. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješewa od 27. avgusta 2008. godine, donijelo Rješenje broj X-KR-05/119 od 12. septembra 2008. godine, kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je u apelaciji naveo da mu je, zbog odbijawa nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu zbog lošeg zdravstvenog stawa, povrijeđeno pravo na zabranu mučewa, ponižavajućeg tretmana ili kazne i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenih prava, apelant je istakao svoje teško zdravstveno stanje zbog kojeg mu je neophodno liječenje u adekvatnoj ustanovi. Istakao je da pritvor sam po sebi nije adekvatna ustanova, da utiče na progresivan napredak Parkinsonove bolesti i pogoršanje njegovog fizičkog i mentalnog stawa. 26. Pored toga, apelant osporava rješewa Suda BiH koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora od 27. juna i 16. jula 2008. kojima je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavawa u pritvoru. U vezi s osporenim rješewima apelant ističe kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije, ističući da u navedenim rješewima nedostaju jasni i argumentovani razlozi koji su propisani u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP-a BiH. Apelant smatra da u konkretnom slučaju, osim osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora, nije postojao niti jedan poseban razlog za produženje pritvora nakon potvrđivawa optužnice i započiwawa glavnog pretresa. Smatra da Sud BiH nije konkretizovao posebne uslove za pritvor od kojih barem jedan kumulativno mora da postoji uz opšti uslov da bi se odredila mjera pritvora. S tim u vezi, apelant je istakao da osporavana rješewa nisu zasnovana na razlozima o odlučnim činjenicama budući da u tom pogledu nedostaju razlozi koji se tiču opasnosti od bjekstva, niti su predočeni bilo kakvi dokazi da je bio u bjekstvu ili pak da je pokušao da pobjegne. Takođe ni drugi posebni razlog za određivanje ove mjere, i to zbog tzv. koluzione opasnosti, nisu opravdani konkretnim činjenicama. Naime, apelant smatra da Tužilaštvo nije ponudilo a Sud nije utvrdio konkretne činjenice da je neposredno ili posredno pokušao da utiče na svjedoke ili eventualne saučesnike. Takođe, smatra da je Sud BiH, suprotno zakonskim odredbama, odbio mogućnost da postigne isti procesni ciq blažim sredstvom, odnosno zabranom napuštawa mjesta boravka. Apelant u apelaciji ne osporava činjenicu da je Sud BiH ispravno utvrdio da postoji osnovana sumwa za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ali taj razlog sam po sebi nije dovoljan za određivanje najteže mjere pritvora, bez postojawa posebnih i konkretnih razloga. Smatra da je Sud BiH imao osnova da zamijeni mjeru pritvora mjerom zabrane napuštawa boravišta. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju od 6. avgusta 2008. godine Sud BiH je istakao da je u više navrata izvršeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stawa, te da je shodno nalazu tima sudskih vještaka konstatovano da nije neophodno da se apelant bolnički liječi i da na osnovu postojećeg stawa može da prati tok sudskog postupka. Pored navedenog, vještaci su se izjasnili da je Parkinsonova bolest kod apelanta u poodmakloj fazi i da nije sposoban za veći psihofizički napor, ali da je sposoban da prati tok suđewa. S obzirom na brojnost medicinskih nalaza i mišljewa za različite specijalnosti, Vijeće Suda BiH je zauzelo stav da je neophodno da se apelant podvrgne konačnom vještačenju na Neurološkoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sud BiH je dalje istakao da je apelacija u pogledu navodnog kršewa prava na slobodu ličnosti neosnovana, jer je u rješewima iznesen stav utemeljen na relevantnim odredbama ZKP-a BiH u smislu opravdanosti daljeg zadržavawa apelanta u pritvoru. Sud je, kako je dalje navedeno, razmatrao mogućnost da se odredi blaža mjera, ali je temeqnom analizom svih činjenica utvrđeno da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 28. Tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana jer je prilikom donošewa osporenih rješewa zakqučeno da postoji opšti razlog za pritvor kao i posebni razlozi. Pored toga, apelant se u konkretnom slučaju ne žali na rješewa o određivanju i produženju pritvora u fazi istrage, niti na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivawa optužnice, nego se žali na rješenje kojim se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavawa u pritvoru. Iz takvih činjenica može da se zakquči, kako je dalje navedeno, da je apelantu pritvor određen u skladu s odredbama ZKP-a BiH, pri čemu su u potpunosti poštovana njegova prava u postupku određivawa, produžewa i kontrole pritvora. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase: Član 13 (1) Osumwičeni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlagawa. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. (3) Trajanje pritvora mora da bude svedeno na najkraće nužno vrijeme. Član 132 (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor može da mu se odredi: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može da se izrekne kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda. (2) U slučaju iz stava 1 tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen. Član 137 (1) Pritvor može da se odredi, produži ili ukine i nakon potvrđivawa optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora vrši se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. Žalba protiv ovog rješewa ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivawa optužnice i prije izricawa prvostepene presude, pritvor može da traje najduže: a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2 ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. VI. Dopustivost 30. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije 32. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koja je podnesena zbog odbijawa nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 4) tačka 9) Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; 33. Apelant smatra da mu je u vezi s odbijanjem nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, o čemu je obaviješten aktom Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine, kao i odbijanjem zahtjeva za bolničko liječenje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 34. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud podsjeća da je za utvrđivanje primjewivosti člana 6 Evropske konvencije neophodno da se odgovori na pitanje da li odbijanje nadležnih organa za pružanje odgovarajuće medicinske njege i zahtjeva za bolničko liječenje pokreće pitanje u smislu člana 6 Evropske konvencije, odnosno da li je na ovaj način "utvrđivana osnovanost krivične optužbe" protiv apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da odbijanje nadležnih organa za apelantovo bolničko liječenje i odgovarajuću medicinsku njegu ni na koji način ne predstavlja utvrđivanje krivične optužbe protiv apelanta, a to konkretno znači da član 6 Evropske konvencije nije primjenqiv, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na član II/3b) i član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 3 i 5 stav 3 Evropske konvencije 36. U konkretnom slučaju predmet osporavawa ovog dijela apelacije u odnosu na pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije je stav nadležnih organa o načinu apelantovog liječewa, koji se odnosi na njegovo zdravstveno stanje, a koji ima za posljedicu odbijanje apelantovog zahtjeva za bolničko liječenje. Zbog činjenice da je odbijen njegov zahtjev za bolničko liječenje, apelant se žali na uslove u pritvoru te u svemu tome vidi povredu citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Apelant je naveo da mu je zbog uslova u pritvoru umanjena sposobnost ravnoteže, da nije psihofizički sposoban za saradnju sa svojim braniocima i da su zbog posljedica izazvanih Parkinsonovom bolešću njegove životne aktivnosti svedene na min i mum. S tim u vezi Ustavni sud smatra da apelant, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi djelotvorni pravni lijek kojim bi osporavao uslove u pritvoru u vezi s odbijanjem njegovog zahtjeva za bolničko liječenje. 37. U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije apelant je istakao da protiv Rješewa Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine, koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 16. jula 2008. godine a apelacija je podnesena 28. avgusta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra da mu je zbog uslova u pritvoru i odbijawa zahtjeva za bolničko liječenje prekršeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Apelant osporava rješewa Suda BiH kojim mu je određen i produžen pritvor, tvrdeći da mu je tim rješewima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 40. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni; 41. Član 3 Evropske konvencije glasi: Niko neće biti podvrgnut torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju. 42. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. 43. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c. Zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode u pogledu privođewa nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju. a) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 44. Ustavni sud napominje da član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije štite jedno od "apsolutnih prava" od čijeg poštovawa države nikada ne mogu da odstupe, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste da se spriječe, onemoguće i sankcionišu postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u wihovo ime provode nad nekim licima. Radi se, dakle, o pozitivnoj obavezi države shodno Evropskoj konvenciji, odnosno obavezi državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca shodno Evropskoj konvenciji. 45. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud, presuda Milenko Toth protiv Hrvatske, aplikacija broj 64674/01 od 9. jula 2002. godine), shodno kojoj je u pogledu člana 3 Evropske konvencije, u odnosu na prigovore o liječničkom tretmanu u pritvoru, usvojen stan dard dokaza "van razumne sumnje", a takav dokaz može da proizilazi i iz niza dovoqno jakih, jasnih i saglasnih zakqučaka. 46. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da shodno članu 3 Evropske konvencije djelotvorno istraži predmetni slučaj, Ustavni sud uočava da je Sud BiH, postupajući po apelantovom zahtjevu da mu se omogući neophodno liječenje u adekvatnoj zdravstvenoj ustanovi, u više navrata naložio, nakon čega je i izvršeno, medicinsko vještačenje apelantovog zdravstvenog stawa, kojeg su izvršili medicinski timovi različitih specijalnosti. Naime, izvršeno je neuropsihijatrijsko vještačenje, vještačenje tima sudskih vještaka: specijaliste za internu medicinu, neuropsihijatra i specijalliste za forenzičku psihijatriju, te je izvršen kardiološki i neurološki pregled apelanta. Tim sudskih vještaka je u svom nalazu i mišljenju od 2. jula 2008. godine, koji je između ostalog utemeljen i na internističkom pregledu koji je obavio na KCU Sarajevo tim ljekara KCU Sarajevo, na pitanje Suda BiH da li je apelant sposoban da prisustvuje suđenju, dao nalaz shodno kom je apelant sposoban da prisustvuje suđenju nakon uzimawa jutarnje terapije. Takođe je, po apelantovom zahtjevu, obavio neuropsihijatrijski pergled u pritvorskoj jedinici specijalist neuropsihijatrije iz Beograda, koji je izvršio uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju i konstatovao da je Parkinskonova bolest u poodmakloj fazi i da apelant nije sposoban za veći psihofizički napor, te mu je odredio novu terapiju. 47. S obzirom da je Vijeće Suda BiH od početka savjesno i detaqno ispitalo apelantove navode o njegovom zdravstvenom stanju te potrebi bolničkog liječewa, kao i da je u tom pravcu izvršilo niz medicinskih vještačewa i pregleda više stručwaka različitih specijalnosti, što je na kraju rezultovalo stanovištem nezavisnih stručwaka da je apelant sposoban da prati tok suđewa i da nije neophodno da bude smješten u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Stoga, Ustavni sud smatra da je na ovaj način Sud BiH izvršio pozitivnu obavezu države, što je zadovoqio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3 Evropske konvencije 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se obezbijedi bolničko liječenje nije povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. b) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost 49. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješewima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih qudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može da bude proizvoqno lišen slobode. Proizvoqnost lišavawa slobode se cijeni u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKP-a BiH koji uz to mora da bude usklađen sa standardima iz Evropske konvencije. 50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zakqučio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitawa u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoqno već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoqni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poqske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Shodno daqnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovawa slobode pojedinca. 51. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 3. marta 2008. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant, međutim, osporava da postoje drugi posebni uslovi za određivanje odnosno produženje pritvora, navodeći da Sud BiH u odluci o pritvoru nije konkretizovao i objektivizirao razloge za pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen u fazi istrage iz razloga koji su predviđeni članom 132 stav 1 tač. a), b) i d) ZKP BiH zbog postojawa naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, uništenje, skrivanje ili izmjenu dokaza kao i ometanje krivičnog postupka uticanjem na svjedoke (koluziona opasnost) i u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda. 52. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe preinačio rješenje o određivanju pritvora od 7. decembra 2007. godine, tako da je apelantu pritvor određen na osnovu odredbe iz člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP-a BiH, cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i mogućnost da apelant boravkom na slobodi utiče na svjedoke ili ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima. Nakon potvrđivawa optužnice 3. marta 2008. godine, apelantu je pritvor produžen do okončawa glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošewa navedenog rješewa primjenom odredbe iz člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP-a BiH. Sva kasnija rješewa donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora zasnovana su, pored opšteg uslova, na posebnim uslovima za mjeru pritvora koji su propisani u odredbi člana 132 stav 1 tač. a) i b) ZKP BiH. Sud BiH je, u pogledu razloga koji su navedeni u tački a) citiranog člana, ocijenio da u konkretnom slučaju postoji realna opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. To uvjerenje sud je stekao imajući u vidu da je apelant u prethodnom periodu obavljao veoma značajne funkcije, da se bavi pravničkim poslom-advokat, da posjeduje brojne kontakte u Republici Srbiji, da je nakon saznawa da mu se na teret stavlja teško krivično djelo, za koje može da bude izrečena kazna dugotrajnog zatvora, situacija bitno promijenjena i da sve to predstavlja, po ocjeni suda, snažan motiv da apelant napusti BiH, ode u Republiku Srbiju i na taj način postane nedostupan pravosudnim organima BiH. Dalje, uvidom u akt Tužilaštva Sud BiH je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije. Sama činjenica da apelant trenutno nema dvojno državljanstvo ne predstavlja okolnost koja bi onemogućila skrivanje, ali je po ocjeni suda situacija nakon potvrđivawa optužnice bitno promijenjena jer je apelant postao svjestan težine optužbe koja mu je stavljena na teret. Shodno ocjeni suda, sve ove okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, skrivanjem ili bijegom mogao da ugrozi krivični postupak, pa je zakqučeno da je ispunjen uslov za određivanje pritvora u skladu s članom 132 stav 1 tačka a) ZKP-a BiH. Što se tiče razloga koji su propisani u tački b) stava 1 člana 132 ZKP-a BiH koji se tiču osnovane bojazni da će apelant ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da se istraga provodi protiv više lica. Ta lica su, kako je navedeno u obrazloženju rješewa, van domašaja organa gonjenja, a apelant je tokom inkriminisanog perioda i nakon rata bio društveno aktivan i politički angažovan, i uživao ogromnu pravnu i stvarnu moć na teritoriji opštine Kquč koja ga je učinila jednom od najuticajnijih osoba u navedenoj opštini. Apelant je tokom rata i ratnih sukoba izgradio zavidnu političku karijeru, a takva vrsta uticaja bi po ocjeni Suda BiH mogla da dovede do ugrožavawa interesa žrtava apelantovog djelovawa, svjedoka koji bi zbog osjećaja nesigurnosti mogli da odbiju saradnju s organima gonjenja. Sud je takođe imao u vidu da je Tužilaštvo u fazi saslušavawa svjedoka koji su bili podređeni apelantu u inkriminisanom periodu, kao i drugih svjedoka za čije se saslušanje odlučilo upravo u periodu kada je apelant u pritvoru, kako ne bi mogao da utiče na svjedoke i da ometa tok istrage. Sud je takođe cijenio činjenicu da se radi o krivičnom djelu za ratne zločine u kojima je učestvovao veći broj saizvršilaca, podstrekača a između ostalih i Stojan Župljanin, apelantu neposredni nadređeni u inkriminisanom periodu, koji se nalazi u bjekstvu od procesirawa pred međunarodnim sudom u Hagu. Shodno ocjeni suda, sve okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao da utiče na svjedoke, čime je ispunjen uslov za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a BiH. Sud BiH je takođe razmotrio mogućnost eventualnog izricawa druge mjere obezbjeđewa apelantovog prisustva u smislu odredbe iz člana 131 stav 1 ZKP u skladu sa svojom obavezom da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko isti ciq može da se postigne blažom mjerom, ali je ocijenio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom jedino može da se obezbijedi uspješno i nesmetano vođenje krivičnog postupka. 53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na okolnosti i razloge o tome zašto nije moguće da se ispune svi ciljevi krivičnog postupka protiv apelanta određivanjem mjere zabrane napuštawa boravišta umjesto pritvora. Naime, Sud BiH je jasno naveo razloge za produženje pritvora, a te okolnosti u konkretnom slučaju upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštovawa prava na slobodu pojedinca. Ustavni sud smatra da je apelantu pritvor odredio i produžio or gan sudske vlasti, što je u saglasnosti s članom 5 stav 3 Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora da bude izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast". Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da postoji važan i značajan opšti interes koji preteže nad principom poštovawa prava na slobodu pojedinca. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješewima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 55. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje čl. II/3b) i II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 5 stav 3 Evropske konvencije, jer je način na koji je izvršio pozitivnu obavezu države nadležni Sud BiH, koji je preduzeo neophodne mjere da se ispita apelantovo zdravstveno stanje, zadovoqio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3 Evropske konvencije i jer je apelantu produžen pritvor zbog postojawa realne bojazni od bjekstva i osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumwivo ukazuju da postoji ozbiljan rizik da će doći do bjekstva i zabranjenog uticawa na svjedoke i saizvršioce. 56. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2009/08, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija V. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kao i zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. K. podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. V. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu o čemu je obaviješten dopisom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine. Apelantov punomoćnik Duško Panić, advokatu iz Doboja, je zatim 28. augusta 2008. godine po podnio novu apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, kojom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje mjere pritvora do okončanja postupka po apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2617/08 od 28. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2009/08. Spojene su apelacije br. AP 2009/08 i AP 2617/08. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. jula 2008. godine i 2. septembra 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2008. godine, a Tužilaštvo 22. septembra 2008. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2009/08 8. Tužilaštvo je 3. marta 2008. godine protiv apelanta podiglo Optužnicu broj KT-RZ-23/08, koja je potvrđena pred Sudom BiH 3. marta 2008. godine, zbog krivičnog djela organiziranja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 grupe ljudi i podstrekavanje na činjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina iz člana 176. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. istog člana Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), b), e), f) i k), u vezi s članom 176. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. istog člana, sve u vezi s članom 180. st. 1. i 2. i članom 29. KZ BiH. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine apelantu je određena mjera pritvora koji na osnovu navedenog rješenja može trajati najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda. 10. Apelantov branilac je povodom rješenja kojim je apelantu određen pritvor i njegovog lošeg zdravstvenog stanja, koje je rezultat Parkinsonovog oboljenja, zatražio od Suda BiH da ga obavijesti o apelantovom zdravstvenom stanju. 11. Sud BiH je dopisom broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine obavijestio apelantovog branioca da je ekspertni ljekarski tim za analizu i davanje mišljenja izvršio uvid u kompletnu apelantovu medicinsku dokumentaciju, posjetio ga i obavio pregled u pritvorskoj jedinici, a zatim dao nalaz i mišljenje prema kojem apelantu nije potrebno bolničko liječenje. Činjenice u predmetu AP 2617/08 12. Sudija za prethodni postupak Odjela I za ratne zločine Suda BiH je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, donio Rješenje broj X-KRN-05/155 od 7. decembra 2007. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH. Određena mjera, kako je dalje navedeno, na osnovu spomenutog rješenja može trajati do 6. januara 2008. godine do 20,20 sati ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja kojim je apelantu određen pritvor, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo predložilo ovu mjeru jer postoji osnovana sumnja da je apelant, kao član Kriznog štaba i kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, planirao, podsticao, pomagao i učestvovao u kampanji progona nesrpskog stanovništva na teritoriji općine Ključ, čime je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. U prijedlogu Tužilaštva je dalje navedeno, kako je istakao Sud BiH, da osnovana sumnja proizlazi iz brojne materijalne dokumentacije koju je prikupilo Tužilaštvo. Sud BiH je povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje mjere pritvora održao ročište 7. decembra 2007. godine, te je apelantu i njegovom braniocu data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za određivanje pritvora. 13. Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i apelantovog izjašnjenja (njegove odbrane), sudija za prethodni postupak Suda BiH je odredio mjeru pritvora, navodeći u obrazloženju rješenja da su ispunjeni uvjeti koje propisuje ZKP BiH prilikom određivanja pritvora, a to je jedan opći i jedan od posebnih uvjeta za pritvor, kao i nemogućnost primjene druge blaže mjere. Naime, opći uvjet za određivanje mjere pritvora je, kako je dalje navedeno, postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, a u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza) koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužilaštvo. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je istakao razloge propisane u odredbi člana 132. stav 1. tačka a), b) i d) ZKP BiH, a radi se o sljedećim razlozima: a) realna opasnost od bjekstva; b) postojanje osnovane bojazni da će osumnjičeni ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke; d) masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice. U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio da postoji realna opasnost od bjekstva jer je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije, jer ima prebivalište u Bijeljini, te zbog blizine granice s Republikom Srbijom postoji osnovana bojazan da bi mogao pobjeći. U pogledu razloga iz člana 132. tačka b) Sud BiH je cijenio činjenicu da se istraga vodi protiv više lica, da je apelant tokom inkriminisanog perioda bio društveno aktivan pa bi boravkom na slobodi mogao ostvariti kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te na taj način ugroziti dalje vođenje postupka. Odlučujući o postojanju pritvorskog osnova propisanog tačkom d) člana 132. stav 1. ZKP BiH, Sud BiH je polazeći od postojanja općeg uvjeta koji se ogleda u visini zaprijećene kazne posebno cijenio masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice, jer bi puštanje apelanta na slobodu, po mišljenju suda, prouzrokovalo nesigurnost građana. Nakon što je utvrđeno postojanja razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH, Sud BiH je razmotrio i mogućnost da li se ista svrha može ostvariti nekom drugom mjerom. Temeljitom analizom okolnosti konkretnog predmeta, Sud BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, došao do nepobitnog zaključka da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najteže mjere, mjere pritvora u ovoj fazi krivičnog postupka. 14. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv rješenja o određivanju pritvora, vanraspravno vijeće Suda BiH je, Rješenjem broj X-KRN-05/155 od 13. decembra 2007. godine, apelantovu žalbu djelomično uvažilo i Rješenje Suda BiH broj X-KRN-05/155 je preinačeno tako da je apelantu određen pritvor na osnovu odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b), koji na temelju navedenog rješenja može trajati najduže mjesec dana, tj. do 6. januara 2008. godine ili do nove odluke suda. Razmotrivši pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora, Sud BiH je istakao da apelantov branilac u žalbi ne pobija osnov sumnje koji je proistekao iz pravilno ocijenjenih dokaza, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je potvrdio pravilnost i zakonitost ožalbenog rješenja u pogledu pritvorskih razloga navedenih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b), dok je u pogledu žalbenih prigovora na tačku d) istog člana ocijenio da je osnovana, budući da činjenice i okolnosti navedene u pobijanom rješenju ne predstavljaju stvarne činjenice koje bi ukazivale na neophodnost određivanja pritvora po tom osnovu. Vijeće Suda BiH je potvrdilo pravilnost zaključka iz ožalbenog rješenja o neophodnosti određivanja mjere pritvora, a ne neke druge blaže mjere, zbog postojanja objektivnih razloga za tu mjeru. 15. Postupajući po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, Odjel I za ratne zločine Suda BiH donio je Rješenje broj X-KRN-05/155 od 4. januara 2008. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca, tj. do 4. marta 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. januara 2008. godine, povodom prijedloga Tužilaštva, zakazano ročište na kojem je apelantu i njegovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu Tužilaštva. Apelantov branilac je tom prilikom osporio argumente koje je iznijelo Tužilaštvo, a apelant se takođe lično obratio sudu i istakao da se protivi prijedlogu za produženje pritvora zbog svog teškog zdravstvenog stanja. Između ostalog, apelant je istakao da boluje od Parkinsonove bolesti zbog čega je zatražio da mu sud dozvoli sveobuhvatan ljekarski pregled. Sud BiH je, nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i izjašnjenja odbrane, donio rješenje o produženju pritvora cijeneći da i dalje postoje kako opći tako i posebni uvjeti za mjeru pritvora iz čl. 131. stav 1. i 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Prilikom razmatranja navoda u pogledu apelantovog lošeg zdravstvenog stanja, Sud BiH je istakao da do dana donošenja rješenja kojim je apelantu produžen pritvor nije primljena validna medicinska dokumentacija koja svjedoči o njegovom zdravstvenom stanju. 16. Apelaciono vijeće Suda BiH je odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja o produženju pritvora, donijelo Rješenje broj X-KRN-05/155 od 30. januara 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom osporen zaključak suda u pogledu dalje održivosti pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i b), predloživši da se mjera pritvora zamijeni određivanjem blaže mjere. Apelaciono vijeće Suda BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, u cijelosti prihvatilo argumentaciju iznesenu u pobijanom rješenju kako u pogledu zaključka koji se tiče općeg uvjeta za pritvor, dakle postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnih pritvorskih osnova iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo argumentaciju vanraspravnog vijeća Suda BiH u pogledu dalje opravdanosti pritvorskih razloga prema navedenim osnovama (opasnost od bijega, te opasnost od uticanja na svjedoke). 17. Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, Rješenjem broj X-KR/05/155 od 4. marta 2008. godine, apelantu produžilo pritvor do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošenja navedenog rješenja. U izreci rješenja je navedeno da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. marta 2008. godine održano ročište na kojem je strankama i apelantovim braniocima data mogućnost da se izjasne o prijedlogu za produženje pritvora, kojom prilikom je apelantov branilac istakao da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno potvrđivanjem optužnice suda broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine, ali se usprotivio prijedlogu za produženje pritvora iz razloga navedenih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b). Prema ocjeni suda, opravdanost produženja pritvora apelantu leži ne samo u činjenici da postoje opći i posebni uvjeti za pritvor, već i u činjenici što je postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret a koje se ogledaju u obimu i složenosti krivičnopravnih radnji, kao i visine zaprijećene kazne, što ukazuje na mogućnost da boravkom na slobodi ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima te na taj način ugrozi daljnje vođenje postupka. 18. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 4. marta 2008. godine. Povodom izjavljene žalbe, Sud BiH je zakazao ročište 28. marta 2008. godine na kojem je data mogućnost strankama i apelantovom braniocu da podrobnije obrazlože žalbene razloge. Nakon što su razmotreni navodi žalbe i odgovor na žalbu, kao i izjašnjenja stranaka i branioca, vijeće Suda BiH je žalbu odbilo kao neosnovanu budući da apelantov branilac nije pobijao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora. Osnov sumnje je impliciran činjenicom da je protiv apelanta 4. marta 2008. godine potvrđena Optužnica broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo iste razloge kao i u rješenju od 4. marta 2008. godine. 19. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je apelantu pritvor određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenili. 20. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja broj X-KR/05/155 od 29. aprila 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj X-KR-05/155 od 19. maja 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da su žalbeni razlozi neosnovani, te da vijeće tog suda u potpunosti dijeli razloge i stanovište koje je zauzeo prvostepeni sud u pogledu opasnosti od negativnog uticanja apelanta na kvalitet dokaznog postupka ukoliko bi se našao na slobodi, a prije svega od mogućeg posrednog ili neposrednog uticanja na svjedoke. 21. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da se okolnosti u pogledu razloga zbog kojih je pritvor apelantu određen a zatim produžen ni na koji način nisu izmijenile. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da je statusna konferencija u vezi s opravdanosti daljnjeg zadržavanja u pritvoru u konkretnom predmetu održana 20. juna 2008. godine, nakon čega je pretresno vijeće našlo da su se izmijenile okolnosti koje su opravdavale zadržavanje apelanta u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH. Sud BiH smatra da postojanje osnovane sumnje, kao opći uvjet za egzistiranje mjere pritvora, proizlazi iz činjenice potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-23/08 od 3. marta 2008. godine. Poseban pritvorski razlog, kako dalje navodi sud, koji je propisan u članu 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, opasnost od bjekstva, sam po sebi nije razlog za zadržavanje u pritvoru, ali je tu okolnost neophodno posmatrati u kontekstu svih činjenica. Činjenice koje je sud cijenio prilikom donošenja pobijanog rješenja su što apelant ima jake veze sa susjednom Republikom Srbijom, što je podnio zahtjev za dobijanje državljanstva te države i što je u inkriminiranom periodu bio visoko pozicioniran, te je održavao intenzivne kontakte s rukovodstvom vojnih i civilnih vlasti Republike Srbije. S druge strane, vijeće Suda BiH smatra da više ne postoje okolnosti koje opravdavaju daljnje apelantovo zadržavanje u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, jer ne postoje konkretne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi uticao na svjedoke. 22. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. juna 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva BiH uvažilo tako što je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka a) i b) ZKP BiH, dakle po obje tačke. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud u pogledu općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) dao jasno i logično obrazloženje, ali ne i u pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka b). Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da prvostepeni sud ničim nije obrazložio daljnje nepostojanje naročitih okolnosti koje zaista ukazuju da apelant utjecanjem na svjedoke ne bi ometao istragu. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u inkriminiranom periodu obavljao funkciju ministra u Vladi RS-a, kao i šefa kabineta predsjednika Vlade RS-a, te s obzirom da se krivični postupak vodi protiv više saizvršilaca, vijeće tog suda smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant ometao postupak uticanjem na svjedoke i pomagače, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno. 23. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Rješenjem broj X-KR-05/119 od 27. augusta 2008. godine, utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru iz razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH. 24. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 27. augusta 2008. godine, donijelo Rješenje broj X-KR-05/119 od 12. septembra 2008. godine, kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je u apelaciji naveo da mu je, zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu zbog lošeg zdravstvenog stanja, povrijeđeno pravo na zabranu mučenja, ponižavajućeg tretmana ili kazne i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s kršenjem navedenih prava, apelant je istakao svoje teško zdravstveno stanje zbog kojeg mu je neophodno liječenje u adekvatnoj ustanovi. Istakao je da pritvor sam po sebi nije adekvatna ustanova, da utiče na progresivan napredak Parkinsonove bolesti i pogoršanje njegovog fizičkog i mentalnog stanja. 26. Pored toga, apelant osporava rješenja Suda BiH koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora od 27. juna i 16. jula 2008. kojima je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. U vezi s osporenim rješenjima apelant ističe kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, ističući da u navedenim rješenjima nedostaju jasni i argumentirani razlozi koji su propisani u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b). ZKP-a BiH. Apelant smatra da u konkretnom slučaju, osim osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, nije postojao niti jedan poseban razlog za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice i započinjanja glavnog pretresa. Smatra da Sud BiH nije konkretizirao posebne uvjete za pritvor od kojih barem jedan kumulativno mora postojati uz opći uvjet da bi se odredila mjera pritvora. S tim u vezi, apelant je istakao da pobijana rješenja nisu zasnovana na razlozima o odlučnim činjenicama budući da u tom pogledu nedostaju razlozi koji se tiču opasnosti od bjekstva, niti su predočeni bilo kakvi dokazi da je bio u bjekstvu ili pak da je pokušao pobjeći. Također ni drugi posebni razlog za određivanje ove mjere, i to zbog tzv. koluzione opasnosti, nisu opravdani konkretnim činjenicama. Naime, apelant smatra da Tužilaštvo nije ponudilo a Sud nije utvrdio konkretne činjenice da je neposredno ili posredno pokušao uticati na svjedoke ili eventualne saučesnike. Također, smatra da je Sud BiH, suprotno zakonskim odredbama, odbio mogućnost da postigne isti procesni cilj blažim sredstvom, odnosno zabranom napuštanja mjesta boravka. Apelant u apelaciji ne osporava činjenicu da je Sud BiH ispravno utvrdio postojanje osnovane sumnje za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ali taj razlog sam po sebi nije dovoljan za određivanje najteže mjere pritvora, bez postojanja posebnih i konkretnih razloga. Smatra da je Sud BiH imao osnova da zamijeni mjeru pritvora mjerom zabrane napuštanja boravišta. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju od 6. augusta 2008. godine Sud BiH je istakao da je u više navrata izvršeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, te da je prema nalazu tima sudskih vještaka konstatirano da nije neophodno bolnički liječiti apelanta i da na osnovu postojećeg stanja može pratiti tok sudskog postupka. Pored navedenog, vještaci su se izjasnili da je Parkinsonova bolest kod apelanta u poodmakloj fazi i da nije sposoban za veći psihofizički napor, ali da je sposoban pratiti tok suđenja. S obzirom na brojnost medicinskih nalaza i mišljenja za različite specijalnosti, Vijeće Suda BiH je zauzelo stav da je apelanta neophodno podvrgnuti konačnom vještačenju na Neurološkoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sud BiH je dalje istakao da je apelacija u pogledu navodnog kršenja prava na slobodu ličnosti neosnovana, jer je u rješenjima iznesen stav utemeljen na relevantnim odredbama ZKP-a BiH u smislu opravdanosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru. Sud je, kako je dalje navedeno, razmatrao mogućnost određivanja blažih mjera, ali je temeljnom analizom svih činjenica utvrđeno da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 28. Tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana jer je prilikom donošenja osporenih rješenja zaključeno da postoji opći razlog za pritvor kao i posebni razlozi. Pored toga, apelant se u konkretnom slučaju ne žali na rješenja o određivanju i produženju pritvora u fazi istrage, niti na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, nego se žali na rješenje kojim se utvrđuje da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja u pritvoru. Iz takvih činjenica može se zaključiti, kako je dalje navedeno, da je pritvor apelantu određen u skladu s odredbama ZKP-a BiH, pri čemu su u potpunosti poštovana njegova prava u postupku određivanja, produženja i kontrole pritvora. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase: Član 13. (1) Osumnjičeni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. (3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Član 137. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. VI. Dopustivost 30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije 32. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koja je podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. 4) tačka 9) Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; 33. Apelant smatra da mu je u vezi s odbijanjem nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, o čemu je obaviješten aktom Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. aprila 2008. godine, kao i odbijanju zahtjeva za bolničko liječenje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 34. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud podsjeća da je za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije neophodno odgovoriti na pitanje da li odbijanje nadležnih organa za pružanje odgovarajuće medicinske njege i zahtjeva za bolničko liječenje pokreće pitanje u smislu člana 6. Evropske konvencije, odnosno da li je na ovaj način "utvrđivana osnovanost krivične optužbe" protiv apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da odbijanje nadležnih organa za apelantovo bolničko liječenje i odgovarajuću medicinsku njegu ni na koji način ne predstavlja utvrđivanje krivične optužbe protiv apelanta, a to konkretno znači da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na član II/3.b) i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije 36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ovog dijela apelacije u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije je stav nadležnih organa o načinu apelantovog liječenja, koji se odnosi na njegovo zdravstveno stanje, a koji ima za posljedicu odbijanje apelantovog zahtjeva za bolničko liječenje. Zbog činjenice da je odbijen njegov zahtjev za bolničko liječenje, apelant se žali na uvjete u pritvoru te u svemu tome vidi povredu citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Apelant je naveo da mu je zbog uvjeta u pritvoru umanjena sposobnost ravnoteže, da nije psiho-fizički sposoban za saradnju sa svojim braniocima i da su zbog posljedica izazvanih Parkinsonovom bolešću njegove životne aktivnosti svedene na min i mum. S tim u vezi Ustavni sud smatra da apelant, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi djelotvorni pravni lijek kojim bi osporavao uvjete u pritvoru u vezi s odbijanjem njegovog zahtjeva za bolničko liječenje. 37. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant je istakao da protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. jula 2008. godine, koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 16. jula 2008. godine a apelacija je podnesena 28. augusta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra da mu je zbog uvjeta u pritvoru i odbijanja zahtjeva za bolničko liječenje prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant osporava rješenja Suda BiH kojim mu je određen i produžen pritvor, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. 40. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni; 41. Član 3. Evropske konvencije glasi: Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. 42. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. 43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. a) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 44. Ustavni sud napominje da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije štite jedno od "apsolutnih prava" od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim osobama. Radi se, dakle, o pozitivnoj obavezi države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obavezi državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. 45. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud, presuda Milenko Toth protiv Hrvatske, aplikacija broj 64674/01 od 9. jula 2002. godine), prema kojoj je u pogledu člana 3. Evropske konvencije, u odnosu na prigovore liječničkog tretmana u pritvoru, usvojen stan dard dokaza "van razumne sumnje", a takav dokaz može proizlaziti i iz niza dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka. 46. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da prema članu 3. Evropske konvencije djelotvorno istraži predmetni slučaj, Ustavni sud uočava da je Sud BiH, postupajući po apelantovom zahtjevu da mu se omogući neophodno liječenje u adekvatnoj zdravstvenoj ustanovi, u više navrata naložio, nakon čega je i izvršeno, medicinsko vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, kojeg su izvršili medicinski timovi različitih specijalnosti. Naime, izvršeno je neuropsihijatrijsko vještačenje, vještačenje tima sudskih vještaka: specijaliste za internu medicinu, neuropsihijatra i specijalliste za forenzičku psihijatriju, te je izvršen kardiološki i neurološki pregled apelanta. Tim sudskih vještaka je u svom nalazu i mišljenju od 2. jula 2008. godine, koji je između ostalog utemeljen i na internističkom pregledu koji je obavio na KCU Sarajevo tim ljekara KCU Sarajevo, na upit Suda BiH o apelantovoj sposobnosti da prisustvuje suđenju, dao nalaz prema kojem je apelant sposoban prisustvovati suđenju nakon uzimanja jutarnje terapije. Također je, po apelantovom zahtjevu, obavio neuropsihijatrijski pergled u pritvorskoj jedinici specijalist neuropsihijatrije iz Beograda, koji je izvršio uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju i konstatirao da je Parkinskonova bolest u poodmakloj fazi i da apelant nije sposoban za veći psihofizički napor, te mu je odredio novu terapiju. 47. S obzirom da je Vijeće Suda BiH od početka savjesno i detaljno ispitalo apelantove navode o njegovom zdravstvenom stanju te potrebi bolničkog liječenja, kao i da je u tom pravcu izvršilo niz medicinskih vještačenja i pregleda više stručnjaka različitih specijalnosti, što je u konačnici rezultiralo stanovištem nezavisnih stručnjaka da je apelant sposoban pratiti tok suđenja i da nije neophodno njegovo smještanje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Stoga, Ustavni sud smatra da je na ovaj način Sud BiH izvršio pozitivnu obavezu države, što je zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3. Evropske konvencije 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odbijanjem apelantovog zahtjeva da mu se obezbijedi bolničko liječenje nije povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. b) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 49. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se cijeni u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKP-a BiH koji uz to mora biti usklađen sa standardima iz Evropske konvencije. 50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. 51. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 3. marta 2008. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant, međutim, osporava postojanje drugih posebnih uvjeta za određivanje odnosno produženje pritvora, navodeći da Sud BiH u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge za pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen u fazi istrage iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP BiH zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, uništenje, skrivanje ili izmjenu dokaza kao i ometanje krivičnog postupka uticanjem na svjedoke (koluziona opasnost) i u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. 52. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe preinačio rješenje o određivanju pritvora od 7. decembra 2007. godine, tako da je apelantu pritvor određen na osnovu odredbe iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH, cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i mogućnost da apelant boravkom na slobodi utiče na svjedoke ili ostvari kontakt sa saizvršiocima i pomagačima. Nakon potvrđivanja optužnice 3. marta 2008. godine, apelantu je pritvor produžen do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana donošenja navedenog rješenja primjenom odredbe iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP-a BiH. Sva kasnija rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora zasnovana su, pored općeg uvjeta, na posebnim uvjetima za mjeru pritvora koji su propisani u odredbi člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH. Sud BiH je, u pogledu razloga navedenih u tački a) citiranog člana, ocijenio da u konkretnom slučaju postoji realna opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. To uvjerenje sud je stekao imajući u vidu da je apelant u prethodnom periodu obavljao veoma značajne funkcije, da se bavi pravničkim poslom-advokat, da posjeduje brojne kontakte u Republici Srbiji, da je nakon saznanja da mu se na teret stavlja teško krivično djelo, za koje može biti izrečena kazna dugotrajnog zatvora, situacija bitno promijenjena i da sve to predstavlja, po ocjeni suda, snažan motiv da apelant napusti BiH, ode u Republiku Srbiju i na taj način postane nedostupan pravosudnim organima BiH. Dalje, uvidom u akt Tužilaštva Sud BiH je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za sticanje državljanstva Republike Srbije. Sama činjenica da apelant trenutno nema dvojno državljanstvo ne predstavlja okolnost koja bi onemogućila skrivanje, ali je po ocjeni suda situacija nakon potvrđivanja optužnice bitno promijenjena jer je apelant postao svjestan težine optužbe koja mu je stavljena na teret. Prema ocjeni suda, sve ove okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, skrivanjem ili bijegom mogao ugroziti krivični postupak, pa je zaključeno da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora u skladu s članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH. Što se tiče razloga propisanih u tački b) stava 1. člana 132. ZKP-a BiH koji se tiču osnovane bojazni da će apelant ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da se istraga provodi protiv više lica. Ta lica su, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, van domašaja organa gonjenja, a apelant je tokom inkriminiranog perioda i nakon rata bio društveno aktivan i politički angažiran, i uživao ogromnu pravnu i stvarnu moć na teritoriji općine Ključ koja ga je učinila jednom od najuticajnijih osoba u navedenoj općini. Apelant je tokom rata i ratnih sukoba izgradio zavidnu političku karijeru, a takva vrsta uticaja bi po ocjeni Suda BiH mogla dovesti do ugrožavanja interesa žrtava apelantovog djelovanja, svjedoka koji bi zbog osjećaja nesigurnosti mogli odbiti saradnju s organima gonjenja. Sud je također imao u vidu da je Tužilaštvo u fazi saslušavanja svjedoka koji su bili podređeni apelantu u inkriminiranom periodu, kao i drugih svjedoka za čije se saslušanje odlučilo upravo u periodu kada je apelant u pritvoru, kako ne bi mogao uticati na svjedoke i ometati tok istrage. Sud je također cijenio činjenicu da se radi o krivičnom djelu za ratne zločine u kojima je učestvovao veći broj saizvršilaca, podstrekača a između ostalih i Stojan Župljanin, apelantu neposredni nadređeni u inkriminiranom periodu, koji se nalazi u bjekstvu od procesuiranja pred međunarodnim sudom u Hagu. Prema ocjeni suda, sve okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke, čime je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. Sud BiH je također razmotrio mogućnost eventualnog izricanja druge mjere obezbjeđenja apelantovog prisustva u smislu odredbe iz člana 131. stav 1. ZKP u skladu sa svojom obavezom da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko se ista svrha može postići blažom mjerom, ali je ocijenio da objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom se jedino može obezbijediti uspješno i nesmetano vođenje krivičnog postupka. 53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na okolnosti i razloge o tome zašto nije moguće ispuniti sve ciljeve krivičnog postupka protiv apelanta određivanjem mjere zabrane napuštanja boravišta umjesto pritvora. Naime, Sud BiH je jasno naveo razloge za produženje pritvora, a te okolnosti u konkretnom slučaju upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Ustavni sud smatra da je apelantu pritvor odredio i produžio or gan sudske vlasti, što je u saglasnosti s članom 5. stav 3. Evropske konvencije da "svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast". Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje čl. II/3.b) i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stav 3. Evropske konvencije, jer je način na koji je izvršio pozitivnu obavezu države nadležni Sud BiH, koji je poduzeo neophodne mjere da se ispita apelantovo zdravstveno stanje, zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz člana 3. Evropske konvencije i jer je apelantu produžen pritvor zbog postojanja realne bojazni od bjekstva i osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do bjekstva i zabranjenog uticanja na svjedoke i saizvršioce. 56. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2009/08, rješavajući apelaciju V. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija V. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/119 od 16. srpnja 2008. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/155 od 27. lipnja 2008. godine, kao i zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. K. podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. V. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojega zastupa Predrag Radulović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 3. srpnja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog odbijanja mjerodavnig organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu o čemu je obaviješten dopisom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/155 od 28. travnja 2008. godine. Apelantov punomoćnik Duško Panić, odvjetnik iz Doboja, je potom 28. kolovoza 2008. godine po podnio novu apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. srpnja 2008. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. lipnja 2008. godine, kojom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje mjere pritvora do okončanja postupka po apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2617/08 od 28. listopada 2008. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2009/08. Spojene su apelacije br. AP 2009/08 i AP 2617/08. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 10. srpnja 2008. godine i 2. rujna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 5. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 17. rujna 2008. godine, a Tužiteljstvo 22. rujna 2008. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 11. ožujka 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 Činjenice u predmetu AP 2009/08 8. Tužiteljstvo je 3. ožujka 2008. godine protiv apelanta podiglo Optužnicu broj KT-RZ-23/08, koja je potvrđena pred Sudom BiH 3. ožujka 2008. godine, zbog kaznenoga djela organiziranja skupine ljudi i poticanja na činjenje kaznenih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina iz članka 176. stavak 2. u svezi sa st. 1. i 4. istog članka Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te kaznenoga djela zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka h) u svezi s točkama a), b), e), f) i k), u svezi s člankom 176. stavak 2. u svezi sa st. 1. i 4. istog članka, sve u svezi s člankom 180. st. 1. i 2. i člankom 29. KZ BiH. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/155 od 7. prosinca 2007. godine apelantu je određena mjera pritvora koji na temelju navedenog rješenja može trajati najdulje mjesec dana, tj. do 6. siječnja 2008. godine ili do nove odluke suda. 10. Apelantov branitelj je povodom rješenja kojim je apelantu određen pritvor i njegovoga lošeg zdravstvenog stanja, koje je rezultat Parkinsonovog oboljenja, zatražio od Suda BiH da ga obavijesti o apelantovom zdravstvenom stanju. 11. Sud BiH je dopisom broj X-KR-05/155 od 28. travnja 2008. godine obavijestio apelantovog branitelja da je ekspertni liječnički tim za analizu i davanje mišljenja izvršio uvid u kompletnu apelantovu medicinsku dokumentaciju, posjetio ga i obavio pregled u pritvorskoj jedinici, a potom dao nalaz i mišljenje prema kojemu apelantu nije potrebno bolničko liječenje. Činjenice u predmetu AP 2617/08 12. Sudac za prethodni postupak Odjela I za ratne zločine Suda BiH je, postupajući po prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora, donio Rješenje broj X-KRN-05/155 od 7. prosinca 2007. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih odredbom članka 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP BiH. Određena mjera, kako je dalje navedeno, na temelju spomenutog rješenja može trajati do 6. siječnja 2008. godine do 20,20 sati ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja kojim je apelantu određen pritvor, Sud BiH je istaknuo da je Tužiteljstvo predložilo ovu mjeru jer postoji utemeljena dvojba da je apelant, kao član Kriznog štaba i kao načelnik Postaje javne sigurnosti Ključ, planirao, poticao, pomagao i sudjelovao u kampanji progona nesrpskog stanovništva na teritoriju općine Ključ, čime je počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. KZ BiH. U prijedlogu Tužiteljstva je dalje navedeno, kako je istaknuo Sud BiH, da utemeljena dvojba proizlazi iz brojne materijalne dokumentacije koju je prikupilo Tužiteljstvo. Sud BiH je povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje mjere pritvora održao ročište 7. prosinca 2007. godine, te je apelantu i njegovom branitelju dana mogućnost da se izjasne o prijedlogu za određivanje pritvora. 13. Nakon razmatranja prijedloga Tužiteljstva i apelantovoga izjašnjenja (njegove obrane), sudac za prethodni postupak Suda BiH je odredio mjeru pritvora, navodeći u obrazloženju rješenja kako su ispunjeni uvjeti koje propisuje ZKP BiH prigodom određivanja pritvora, a to je jedan opći i jedan od posebnih uvjeta za pritvor, kao i nemogućnost primjene druge blaže mjere. Naime, opći uvjet za određivanje mjere pritvora je, kako je dalje navedeno, postojanje utemeljene dvojbe da je kazneno djelo počinjeno, a u konkretnom slučaju postojanje utemeljene dvojbe da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz dokaza (iskaza svjedoka i materijalnih dokaza) koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužiteljstvo. Glede posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je istaknuo razloge propisane u odredbi članka 132. stavak 1. točka a), b) i d) ZKP BiH, a radi se o sljedećim razlozima: a) realna opasnost od bijega; b) postojanje utemeljene bojazni da će osumnjičeni ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati kazneni postupak uticanjem na svjedoke; d) masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice. U konkretnom slučaju Sud BiH je ocijenio kako postoji realna opasnost od bijega jer je apelant podnio zahtjev za stjecanje državljanstva Republike Srbije, jer ima prebivalište u Bijeljini, te zbog blizine granice s Republikom Srbijom postoji utemeljena bojazan da bi mogao pobjeći. Glede razloga iz članka 132. točka b) Sud BiH je cijenio činjenicu da se istraga vodi protiv više osoba, da je apelant tijekom inkriminiranog razdoblja bio društveno aktivan pa bi boravkom na slobodi mogao ostvariti kontakt sa suizvršiteljima i pomagačima te na taj način ugroziti dalje vođenje postupka. Odlučujući o postojanju pritvorskoga osnova propisanog točkom d) članka 132. stavak 1. ZKP BiH, Sud BiH je, polazeći od postojanja općeg uvjeta koji se ogleda u visini zaprijećene kazne, posebno cijenio masovnost počinjenih zločina i njihove posljedice, jer bi puštanje apelanta na slobodu, po mišljenju suda, prouzročilo nesigurnost građana. Nakon što je utvrđeno postojanje razloga za pritvor iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP-a BiH, Sud BiH je razmotrio i mogućnost može li se ista svrha ostvariti nekom drugom mjerom. Temeljitom analizom okolnosti konkretnoga predmeta, Sud BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, došao do nepobitnog zaključka kako postoje objektivni razlozi koji opravdavaju određivanje najteže mjere, mjere pritvora u ovoj fazi kaznenoga postupka. 14. Odlučujući o prizivu izjavljenom protiv rješenja o određivanju pritvora, izvanraspravno vijeće Suda BiH je, Rješenjem broj X-KRN-05/155 od 13. prosinca 2007. godine, apelantov priziv djelomično uvažilo i Rješenje Suda BiH broj X-KRN-05/155 je preinačeno tako da je apelantu određen pritvor na temelju odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b), koji na temelju navedenoga rješenja može trajati najdulje mjesec dana, tj. do 6. siječnja 2008. godine ili do nove odluke suda. Razmotrivši pobijano rješenje u granicama prizivnih prigovora, Sud BiH je istaknuo da apelantov branitelj u prizivu ne pobija osnovu dvojbe koja je proistekla iz pravilno ocijenjenih dokaza, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH je potvrdio pravilnost i zakonitost ožalbenog rješenja glede pritvorskih razloga navedenih u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b), dok je glede prizivnih prigovora na točku d) istog članka ocijenio da je utemeljena, budući da činjenice i okolnosti navedene u pobijanom rješenju ne predstavljaju stvarne činjenice koje bi ukazivale na nužnost određivanja pritvora po toj osnovi. Vijeće Suda BiH je potvrdilo pravilnost zaključka iz ožalbenog rješenja o nužnosti određivanja mjere pritvora, a ne neke druge blaže mjere, zbog postojanja objektivnih razloga za tu mjeru. 15. Postupajući po prijedlogu Tužiteljstva za produljenje mjere pritvora, Odjel I za ratne zločine Suda BiH donio je Rješenje broj X-KRN-05/155 od 4. siječnja 2008. godine, kojim je apelantu produljen pritvor za naredna dva mjeseca, tj. do 4. ožujka 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je navedeno kako je 4. siječnja 2008. godine, povodom prijedloga Tužiteljstva, zakazano ročište na kojemu je apelantu i njegovim braniteljima dana mogućnost izjašnjenja o prijedlogu Tužiteljstva. Apelantov branitelj je tom prigodom pobijao argumente koje je iznijelo Tužiteljstvo, a apelant se također osobno obratio sudu i istaknuo kako se protivi prijedlogu za produljenje pritvora zbog svoga teškog zdravstvenog stanja. Između ostalog, apelant je istaknuo kako boluje od Parkinsonove bolesti zbog čega je zatražio da mu sud dozvoli sveobuhvatan liječnički pregled. Sud BiH je, nakon razmatranja prijedloga Tužiteljstva i izjašnjenja obrane, donio rješenje o produljenju pritvora cijeneći kako i dalje postoje kako opći tako i posebni uvjeti za mjeru pritvora iz čl. 131. stavak 1. i 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP BiH. Prigodom razmatranja navoda glede apelantovoga lošeg zdravstvenog stanja, Sud BiH je istaknuo da do dana donošenja rješenja kojim je apelantu produljen pritvor nije primljena validna medicinska dokumentacija koja svjedoči o njegovome zdravstvenom stanju. 16. Prizivno vijeće Suda BiH je odlučujući o apelantovome prizivu, izjavljenom protiv rješenja o produljenju pritvora, donijelo Rješenje broj X-KRN-05/155 od 30. siječnja 2008. godine kojim je priziv odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prizivom pobijan zaključak suda glede dalje održivosti pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b), predloživši da se mjera pritvora zamijeni određivanjem blaže mjere. Apelaciono vijeće Suda BiH je, kako je navedeno u obrazloženju, u cijelosti prihvatilo argumentaciju iznesenu u pobijanom rješenju kako glede zaključka koji se tiče općeg uvjeta za pritvor, dakle postojanja utemeljene dvojbe, tako i glede posebnih pritvorskih osnova iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo argumentaciju izvanraspravnog vijeća Suda BiH glede dalje opravdanosti pritvorskih razloga prema navedenim osnovama (opasnost od bijega, te opasnost od uticanja na svjedoke). 17. Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva za produljenje pritvora, Rješenjem broj X-KR/05/155 od 4. ožujka 2008. godine, apelantu produljilo pritvor do okončanja glavnog pretresa a najdulje tri godine od dana donošenja navedenoga rješenja. U izreci rješenja je navedeno da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjega rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. ožujka 2008. godine održano ročište na kojemu je strankama i apelantovim braniteljima dana mogućnost izjašnjavanja o prijedlogu za produljenje pritvora, kojom prigodom je apelantov branitelj istaknuo da je postojanje utemeljene dvojbe utvrđeno potvrđivanjem Optužnice suda broj KT-RZ-23/08 od 3. ožujka 2008. godine, ali se usprotivio prijedlogu za produljenje pritvora iz razloga navedenih u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b). Prema ocjeni suda, opravdanost produljenja pritvora apelantu leži ne samo u činjenici postojanja općih i posebnih uvjeta za pritvor, već i u činjenici što je postao svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret a koje se ogledaju u opsegu i složenosti kaznenopravnih radnji, kao i visine zaprijećene kazne, što ukazuje na mogućnost da boravkom na slobodi ostvari kontakt sa suizvršiteljima i pomagačima te na taj način ugrozi daljnje vođenje postupka. 18. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. ožujka 2008. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv rješenja od 4. ožujka 2008. godine. Povodom izjavljenoga priziva, Sud BiH je zakazao ročište 28. ožujka 2008. godine na kojemu je dana mogućnost strankama i apelantovome branitelju da podrobnije obrazlože prizivne razloge. Nakon što su razmotreni navodi priziva i odgovor na priziv, kao i izjašnjenja stranaka i branitelja, vijeće Suda BiH je priziv odbilo kao neutemeljen budući da apelantov branitelj nije pobijao postojanje utemeljene dvojbe kao općeg uvjeta za određivanje pritvora. Osnova dvojbe je implicirana činjenicom da je protiv apelanta 4. ožujka 2008. godine potvrđena Optužnica broj KT-RZ-23/08 od 3. ožujka 2008. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo iste razloge kao i u rješenju od 4. ožujka 2008. godine. 19. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR/05/155 od 29. travnja 2008. godine kojim je utvrđeno kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno kako se okolnosti glede razloga zbog kojih je apelantu pritvor određen a potom produljen ni na koji način nisu izmijenile. 20. Odlučujući o apelantovome prizivu protiv Rješenja broj X-KR/05/155 od 29. travnja 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj X-KR-05/155 od 19. svibnja 2008. godine kojim je priziv odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je navedeno kako su prizivni razlozi neutemeljeni, te kako vijeće toga suda u potpunosti dijeli razloge i stajalište koje je zauzeo prvostupanjski sud glede opasnosti od negativnog uticanja apelanta na kvalitetu dokaznoga postupka ukoliko bi se našao na slobodi, a prije svega od mogućeg posrednog ili neposrednog uticanja na svjedoke. 21. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj X-KR-05/155 od 27. lipnja 2008. godine kojim je utvrđeno kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga propisanih u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) ZKP-a BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da se okolnosti glede razloga zbog kojih je pritvor apelantu određen a potom produljen ni na koji način nisu izmijenile. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da je statusna konferencija u svezi s opravdanosti daljnjega zadržavanja u pritvoru u konkretnom predmetu održana 20. lipnja 2008. godine, nakon čega je pretresno vijeće našlo kako su se izmijenile okolnosti koje su opravdavale zadržavanje apelanta u pritvoru temeljem točke b) stavak 1. članka 132. ZKP-a BiH. Sud BiH smatra kako postojanje utemeljene dvojbe, kao opći uvjet za egzistiranje mjere pritvora, proizlazi iz činjenice potvrđivanja Optužnice Tužiteljstva BiH broj KT-RZ-23/08 od 3. ožujka 2008. godine. Poseban pritvorski razlog, kako dalje navodi sud, koji je propisan u članku 132. stavak 1. točka a) ZKP-a BiH, opasnost od bijega, sam po sebi nije razlog za zadržavanje u pritvoru, ali je tu okolnost nužno promatrati u kontekstu svih činjenica. Činjenice koje je sud cijenio prigodom donošenja pobijanoga rješenja su što apelant ima jake veze sa susjednom Republikom Srbijom, što je podnio zahtjev za dobivanje državljanstva te države i što je u inkriminiranom razdoblju bio visoko pozicioniran, te je održavao intenzivne kontakte s rukovodstvom vojnih i civilnih vlasti Republike Srbije. S druge strane, vijeće Suda BiH smatra da više ne postoje okolnosti koje opravdavaju daljnje apelantovo zadržavanje u pritvoru temeljem točke b) stavak 1. članka 132. ZKP BiH, jer ne postoje konkretne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi uticao na svjedoke. 22. Odlučujući o prizivima Tužiteljstva i apelanta protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/155 od 27. lipnja 2008. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KR-05/119 od 16. srpnja 2008. godine apelantov priziv odbilo kao neutemeljen, a priziv Tužiteljstva BiH uvažilo tako što je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjega zadržavanja apelanta u pritvoru, iz razloga predviđenih u članku 132. stavak 1. točka a) i b) ZKP-a BiH, dakle po obje točke. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je prvostupanjski sud glede općeg i posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) dao razvidno i logično obrazloženje, ali ne i glede posebnoga pritvorskog razloga propisanoga u članku 132. stavak 1. točka b). Apelaciono vijeće Suda BiH smatra kako prvostupanjski sud ničim nije obrazložio daljnje nepostojanje osobitih okolnosti koje doista ukazuju kako apelant utjecanjem na svjedoke ne bi ometao istragu. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi kako je apelant u inkriminiranom razdoblju obnašao funkciju ministra u Vladi RS-a, kao i šefa kabineta predsjednika Vlade RS-a, te s obzirom da se kazneni postupak vodi protiv više suizvršitelja, vijeće toga suda smatra kako postoje osobite okolnosti koje ukazuju kako bi boravkom na slobodi apelant ometao postupak uticanjem na svjedoke i pomagače, zbog čega je prvostupanjsko rješenje u tome dijelu preinačeno. 23. Sud BiH je u postupku kontrole opravdanosti pritvora, Rješenjem broj X-KR-05/119 od 27. kolovoza 2008. godine, utvrdio kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru iz razloga propisanih u članku 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP-a BiH. 24. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovome prizivu protiv rješenja od 27. kolovoza 2008. godine, donijelo Rješenje broj X-KR-05/119 od 12. rujna 2008. godine, kojim je odbilo kao neutemeljen apelantov priziv. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant je u apelaciji naveo kako mu je, zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu zbog lošega zdravstvenoga stanja, povrijeđeno pravo na zabranu mučenja, ponižavajućeg tretmana ili kazne i pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.(b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s kršenjem navedenih prava, apelant je istaknuo svoje teško zdravstveno stanje zbog kojega mu je nužno liječenje u adekvatnoj ustanovi. Istaknuo je kako pritvor sam po sebi nije adekvatna ustanova, kako utiče na progresivan napredak Parkinsonove bolesti i pogoršanje njegovoga tjelesnog i mentalnog stanja. 26. Pored toga, apelant pobija rješenja Suda BiH koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora od 27. lipnja i 16. srpnja 2008. kojima je utvrđeno kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. U svezi s pobijanim rješenjima apelant ističe kršenje prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije, ističući kako u navedenim rješenjima nedostaju razvidni i argumentirani razlozi koji su propisani u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP-a BiH. Apelant smatra kako u konkretnom slučaju, osim utemeljene dvojbe kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, nije postojao niti jedan poseban razlog za produljenje pritvora nakon potvrđivanja optužnice i započinjanja glavnoga pretresa. Smatra kako Sud BiH nije konkretizirao posebne uvjete za pritvor od kojih barem jedan kumulativno mora postojati uz opći uvjet kako bi se odredila mjera pritvora. S tim u svezi, apelant je istaknuo kako pobijana rješenja nisu utemeljena na razlozima o odlučnim činjenicama budući da u tome pogledu nedostaju razlozi koji se tiču opasnosti od bijega, niti su podastrti bilo kakvi dokazi da je bio u bijegu ili pak da je pokušao pobjeći. Također ni drugi posebni razlog za određivanje ove mjere, i to zbog tzv. koluzione opasnosti, nisu opravdani konkretnim činjenicama. Naime, apelant smatra kako Tužiteljstvo nije ponudilo a Sud nije utvrdio konkretne činjenice kako je neposredno ili posredno pokušao uticati na svjedoke ili eventualne suučesnike. Također, smatra kako je Sud BiH, oprečno zakonskim odredbama, odbio mogućnost postizanja istog procesnog cilja blažim sredstvom, odnosno zabranom napuštanja mjesta boravka. Apelant u apelaciji ne pobija činjenicu kako je Sud BiH ispravno utvrdio postojanje utemeljene dvojbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, ali taj razlog sam po sebi nije dostatan za određivanje najteže mjere pritvora, bez postojanja posebnih i konkretnih razloga. Smatra kako je Sud BiH imao osnova za zamijeniti mjeru pritvora mjerom zabrane napuštanja boravišta. b) Odgovor na apelaciju 27. U odgovoru na apelaciju od 6. kolovoza 2008. godine Sud BiH je istaknuo kako je u više navrata izvršeno vještačenje apelantovoga zdravstvenog stanja, te kako je prema nalazu tima sudskih vještaka konstatirano kako nije nužno bolnički liječiti apelanta i kako na temelju postojećega stanja može pratiti tijek sudbenoga postupka. Pored navedenoga, vještaci su se istaknuli kako je Parkinsonova bolest kod apelanta u poodmakloj fazi i kako nije sposoban za veći psihofizički napor, ali da je sposoban pratiti tijek suđenja. S obzirom na brojnost medicinskih nalaza i mišljenja za različite specijalnosti, Vijeće Suda BiH je zauzelo stav kako je apelanta nužno podvrgnuti konačnom vještačenju na Neurološkoj klinici Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sud BiH je dalje istaknuo kako je apelacija glede navodnoga kršenja prava na osobnu slobodu neutemeljena, jer je u rješenjima iznesen stav utemeljen na relevantnim odredbama ZKP-a BiH u smislu opravdanosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru. Sud je, kako je dalje navedeno, razmatrao mogućnost određivanja blažih mjera, ali je temeljnom analizom svih činjenica utvrđeno kako postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 28. Tužiteljstvo je u svome odgovoru na apelaciju istaknulo kako je apelacija neutemeljena jer je prigodom donošenja pobijanih rješenja zaključeno kako postoji opći razlog za pritvor kao i posebni razlozi. Pored toga, apelant se u konkretnom slučaju ne žali na rješenja o određivanju i produljenju pritvora u fazi istrage, niti na rješenje o produljenju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, nego se žali na rješenje kojim se utvrđuje kako i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljeg zadržavanja u pritvoru. Iz takvih se činjenica može zaključiti, kako je dalje navedeno, da je pritvor apelantu određen sukladno odredbama ZKP-a BiH, pri čemu su u potpunosti poštovana njegova prava u postupku određivanja, produljenja i kontrole pritvora. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o kaznenom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase: Članak 13. (1) Osumnjičeni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. (2) Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koja sudjeluju u postupku. (3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Članak 132. (1) Ako postoji utemeljena dvojba da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor mu se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako osobite okolnosti ukazuju na to da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače; c) ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna; d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz stavka 1. točka b) ovog članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Članak 137. (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Priziv protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje: a) jednu godinu u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina; b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; c) dvije godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; d) tri godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog članka ne bude izrečena prvostupanjska presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije 32. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koja je podnesena zbog odbijanja nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. 4) točka 9) Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; 33. Apelant smatra kako mu je u svezi s odbijanjem nadležnih organa da mu pruže odgovarajuću medicinsku njegu, o čemu je obaviješten aktom Suda BiH broj X-KR-05/155 od 28. travnja 2008. godine, kao i odbijanjem zahtjeva za bolničko liječenje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 34. Pri ispitivanju dopustivosti ovoga dijela apelacije Ustavni sud podsjeća kako je za utvrđivanje primjenjivosti članka 6. Europske konvencije nužno odgovoriti na pitanje pokreće li odbijanje nadležnih organa za pružanje odgovarajuće medicinske njege i zahtjeva za bolničko liječenje pitanje u smislu članka 6. Europske konvencije, odnosno je li na ovaj način "utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe" protiv apelanta. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje kako odbijanje nadležnih organa za apelantovo bolničko liječenje i odgovarajuću medicinsku njegu ni na koji način ne predstavlja utvrđivanje kaznene optužbe protiv apelanta, a to konkretno znači kako članak 6. Europske konvencije nije primjenjiv, zbog čega je apelacija u ovome dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na članak II/3.(b) i članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 3. i 5. stavak 3. Europske konvencije 36. U konkretnom slučaju predmet pobijanja ovoga dijela apelacije u odnosu na pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije je stav nadležnih organa o načinu apelantovoga liječenja, koji se odnosi na njegovo zdravstveno stanje, a koji ima za posljedicu odbijanje apelantovoga zahtjeva za bolničko liječenje. Zbog činjenice da je odbijen njegov zahtjev za bolničko liječenje, apelant se žali na uvjete u pritvoru te u svemu tome vidi povredu citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Apelant je naveo kako mu je zbog uvjeta u pritvoru umanjena sposobnost ravnoteže, kako nije psihofizički sposoban za suradnju sa svojim braniteljima i kako su zbog posljedica izazvanih Parkinsonovom bolešću njegove životne aktivnosti svedene na min i mum. S tim u svezi Ustavni sud smatra kako apelant, osim apelacije, nema na raspolaganju drugi učinkoviti pravni lijek kojim bi pobijao uvjete u pritvoru u svezi s odbijanjem njegovoga zahtjeva za bolničko liječenje. 37. U odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije apelant je istaknuo kako protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/119 od 16. srpnja 2008. godine, koje je doneseno u postupku kontrole opravdanosti pritvora, nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje doneseno 16. srpnja 2008. godine a apelacija je podnesena 28. kolovoza 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra kako mu je zbog uvjeta u pritvoru i odbijanja zahtjeva za bolničko liječenje prekršeno pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Apelant pobija rješenja Suda BiH kojima mu je određen i produljen pritvor, tvrdeći kako mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 40. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. 41. Članak 3. Europske konvencije glasi: Nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. 42. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe. 43. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; 3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. a) Pravo osoba da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 44. Ustavni sud napominje kako članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije štite jedno od "apsolutnih prava" od čijega poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, a smisao zaštite koju pruža ovo pravo jeste spriječiti, onemogućiti i sankcionirati postupke koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim osobama. Radi se, dakle, o pozitivnoj obvezi države prema Europskoj konvenciji, odnosno obvezi državnih vlasti da poduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Europskoj konvenciji. 45. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud, presuda Milenko Toth protiv Hrvatske, aplikacija broj 64674/01 od 9. srpnja 2002. godine), prema kojoj je glede članka 3. Europske konvencije, u odnosu na prigovore liječničkoga tretmana u pritvoru, usvojen stan dard dokaza "izvan razumne dvojbe", a takav dokaz može proizlaziti i iz niza dovoljno jakih, razvidnih i suglasnih zaključaka. 46. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obveze države da prema članku 3. Europske konvencije učinkovito istraži predmetni slučaj, Ustavni sud uočava kako je Sud BiH, postupajući po apelantovome zahtjevu da mu se omogući nužno liječenje u adekvatnoj zdravstvenoj ustanovi, u više navrata naložio, nakon čega je i izvršeno, medicinsko vještačenje apelantovoga zdravstvenoga stanja, kojega su izvršili medicinski timovi različitih specijalnosti. Naime, izvršeno je neuropsihijatrijsko vještačenje, vještačenje tima sudskih vještaka: specijaliste za internu medicinu, neuropsihijatra i specijalliste za forenzičku psihijatriju, te je izvršen kardiološki i neurološki pregled apelanta. Tim sudskih vještaka je u svome nalazu i mišljenju od 2. srpnja 2008. godine, koji je između ostaloga utemeljen i na internističkom pregledu koji je obavio na KCU Sarajevo tim liječnika KCU Sarajevo, na upit Suda BiH o apelantovoj sposobnosti nazočenja suđenju, dao nalaz prema kojemu je apelant sposoban nazočiti suđenju nakon uzimanja jutarnje terapije. Također je, po apelantovome zahtjevu, obavio neuropsihijatrijski pergled u pritvorskoj jedinici specijalist neuropsihijatrije iz Beograda, koji je izvršio uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju i konstatirao kako je Parkinskonova bolest u poodmakloj fazi i kako apelant nije sposoban za veći psihofizički napor, te mu je odredio novu terapiju. 47. S obzirom da je Vijeće Suda BiH od početka savjesno i detaljno ispitalo apelantove navode o njegovome zdravstvenom stanju te potrebi bolničkoga liječenja, kao i da je u tom pravcu izvršilo niz medicinskih vještačenja i pregleda više stručnjaka različitih specijalnosti, što je u konačnici rezultiralo stajalištem neovisnih stručnjaka kako je apelant sposoban pratiti tijek suđenja i kako nije nužno njegovo smještanje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Stoga, Ustavni sud smatra kako je na ovaj način Sud BiH izvršio pozitivnu obvezu države, što je zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz članka 3. Europske konvencije 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako odbijanjem apelantovoga zahtjeva da mu se osigura bolničko liječenje nije povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. b) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost 49. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio kako se pravo na osobnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te kako članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se cijeni u prvome redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKP-a BiH koji uz to mora biti usklađen sa standardima iz Europske konvencije. 50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenoga članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio kako poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudbena vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene dvojbe kako je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenoga vremena nije dostatno već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dostatni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnoga slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. 51. U konkretnom slučaju apelant i ne pobija da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju utemeljene dvojbe kako je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 3. ožujka 2008. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant, međutim, pobija postojanje drugih posebnih uvjeta za određivanje odnosno produljenje pritvora, navodeći kako Sud BiH u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge za pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako je apelantu pritvor određen u fazi istrage iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i d) ZKP BiH zbog postojanja osobitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, uništenje, skrivanje ili izmjenu dokaza kao i ometanje kaznenoga postupka uticanjem na svjedoke (koluziona opasnost) i u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenome djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je posebice teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenoga djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. 52. Dalje, Ustavni sud opaža kako je Sud BiH djelomičnim uvažavanjem apelantovoga priziva preinačio rješenje o određivanju pritvora od 7. prosinca 2007. godine, tako da je apelantu pritvor određen na temelju odredbe iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP-a BiH, cijeneći kako postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega i mogućnost da apelant boravkom na slobodi utiče na svjedoke ili ostvari kontakt sa suizvršiteljima i pomagačima. Nakon potvrđivanja optužnice 3. ožujka 2008. godine, apelantu je pritvor produljen do okončanja glavnoga pretresa a najdulje tri godine od dana donošenja navedenoga rješenja primjenom odredbe iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP-a BiH. Sva kasnija rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora zasnovana su, pored općeg uvjeta, na posebnim uvjetima za mjeru pritvora koji su propisani u odredbi članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKP BiH. Sud BiH je, glede razloga navedenih u točki a) citiranoga članka, ocijenio kako u konkretnom slučaju postoji realna opasnost od apelantovoga bijega ukoliko bi se našao na slobodi. To uvjerenje sud je stekao imajući u vidu da je apelant u prethodnome razdoblju obnašao veoma značajne funkcije, da se bavi pravničkim poslom-odvjetnik, da posjeduje brojne kontakte u Republici Srbiji, da je nakon spoznaje kako mu se na teret stavlja teško kazneno djelo, za koje može biti izrečena kazna dugotrajnoga zatvora, situacija bitno promijenjena i kako sve to predstavlja, po ocjeni suda, snažan motiv da apelant napusti BiH, ode u Republiku Srbiju i na taj način postane nedostupan pravosudnim organima BiH. Dalje, uvidom u akt Tužiteljstva Sud BiH je utvrdio kako je apelant podnio zahtjev za stjecanje državljanstva Republike Srbije. Sama činjenica da apelant trenutačno nema dvojno državljanstvo ne predstavlja okolnost koja bi onemogućila skrivanje, ali je po ocjeni suda situacija nakon potvrđivanja optužnice bitno promijenjena jer je apelant postao svjestan težine optužbe koja mu je stavljena na teret. Prema ocjeni suda, sve ove okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan kako bi apelant, ukoliko bude na slobodi, skrivanjem ili bijegom mogao ugroziti kazneni postupak, pa je zaključeno da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora sukladno članku 132. stavak 1. točka a) ZKP-a BiH. Što se tiče razloga propisanih u točki b) stavka 1. članka 132. ZKP-a BiH koji se tiču utemeljene bojazni da će apelant ukoliko bude na slobodi uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati kazneni postupak uticanjem na svjedoke, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da se istraga provodi protiv više osoba. Te osoba su, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, izvan domašaja organa gonjenja, a apelant je tijekom inkriminiranoga razdoblja i nakon rata bio društveno aktivan i politički angažiran, i uživao ogromnu pravnu i stvarnu moć na teritoriju općine Ključ koja ga je učinila jednom od najutjecajnijih osoba u navedenoj općini. Apelant je tijekom rata i ratnih sukoba izgradio zavidnu političku karijeru, a takva vrsta utjecaja bi po ocjeni Suda BiH mogla dovesti do ugrožavanja interesa žrtava apelantovoga djelovanja, svjedoka koji bi zbog osjećaja nesigurnosti mogli odbiti suradnju s organima gonjenja. Sud je također imao u vidu da je Tužiteljstvo u fazi saslušavanja svjedoka koji su bili podređeni apelantu u inkriminiranom razdoblju, kao i drugih svjedoka za čije se saslušanje odlučilo upravo u razdoblju kada je apelant u pritvoru, kako ne bi mogao uticati na svjedoke i ometati tijek istrage. Sud je također cijenio činjenicu da se radi o kaznenome djelu za ratne zločine u kojima je sudjelovao veći broj suizvršitelja, podstrekača a između ostalih i Stojan Župljanin, apelantu neposredni nadređeni u inkriminiranome razdoblju, koji se nalazi u bijegu od procesuiranja pred međunarodnim sudom u Hagu. Prema ocjeni suda, sve okolnosti zajedno ukazuju na opravdanu bojazan kako bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke, čime je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a BiH. Sud BiH je također razmotrio mogućnost eventualnog izricanja druge mjere osiguranja apelantove nazočnosti u smislu odredbe iz članka 131. stavak 1. ZKP sukladno svojoj obvezi da se ne primjenjuje teža mjera ukoliko se ista svrha može postići blažom mjerom, ali je ocijenio kako objektivni razlozi opravdavaju mjeru pritvora kojom se jedino može osigurati uspješno i nesmetano vođenje kaznenoga postupka. 53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud opaža kako je Sud BiH razvidno ukazao na okolnosti i razloge o tome zašto nije moguće ispuniti sve ciljeve kaznenoga postupka protiv apelanta određivanjem mjere zabrane napuštanja boravišta umjesto pritvora. Naime, Sud BiH je razvidno naveo razloge za produljenje pritvora, a te okolnosti u konkretnom slučaju upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštovanja prava na slobodu pojedinca. Ustavni sud smatra kako je apelantu pritvor odredio i produžio or gan sudbene vlasti, što je u suglasnosti s člankom 5. stavak 3. Europske konvencije da "svako tko je lišen slobode mora biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast". Ustavni sud nalazi kako okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i osobnu sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje čl. II/3.(b) i II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stavak 3. Europske konvencije, jer je način na koji je izvršio pozitivnu obvezu države nadležni Sud BiH, koji je poduzeo nužne mjere kako bi se ispitalo apelantovo zdravstveno stanje, zadovoljio standarde u smislu zahtjeva iz članka 3. Europske konvencije i jer je apelantu produljen pritvor zbog postojanja realne bojazni od bijega i utemeljene bojazni kako će, ukoliko bude pušten na slobodu, uticati na svjedoke i suizvršitelje, a pri tome postoje okolnosti koje nedvojbeno ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do bijega i zabranjenog uticanja na svjedoke i suizvršitelje. 56. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2756/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošwačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošwačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Islamska zajednica Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošwačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa advokat Osman Mulahalilović, podnijeli su 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) i Mare Simikić, učesnice u postupku, 29. oktobra 2007. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. novembra 2007. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 25. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Mara Simikić (u daqnjem tekstu: tužiteqka) je 29. maja 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti. U tužbi je tražila da joj svaki od apelanata isplati po 10.000,00 KM (što ukupno iznosi 50.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana donošewa presude pa do isplate. Takođe je tražila da joj se naknade troškovi parničnog postupka, te da se presuda objavi u sredstvima javnog informisawa. U tužbi je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 istakla da su početkom maja 2003. godine, a u vezi s izborom direktora Javnog preduzeća Ra dio Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ra dio Brčko), apelanti izdali javno saopštenje u formi pisma upućenog gradonačelniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: gradonačelnik BD), predsjedniku Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: predsjednik Skupštine BD) i OHR-Supervizoru za Brčko (u daqnjem tekstu: Supervizor za Brčko), te da su u navedenom saopštenju (pismu) apelanti iznijeli grube neistine, insinuacije i klevete usmjerene na povredu časti i ugleda, te diskreditaciju ličnosti tužiteqke kao građanke, profesionalne novinarke i urednice Radija Brčko. Ove neistine su objavqivanjem u sredstvima javnog informisawa došle do svih građana Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a i šire, te su nanijele ogromnu ljagu ličnosti, ugledu i časti tužiteqke, zbog čega je tužiteqka trpjela duševne bolove jakog intenziteta. 7. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteqkin tužbeni zahtjev je odbijen. Tužiteqka je obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.032,56 KM. U obrazloženju presude navedeno je da je Osnovni sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid u foto-kopiju članaka objavljenih tokom maja 2003. godine u "Glasu Srpskom", "Novostima" i "Jutarwim novinama", sporno pismo koje su apelanti uputili gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, saopštenje Srpske pravoslavne crkve Brčko, Srpskog prosvjetnog društva "Prosvjeta" i Svetosavske omladinske zajednice upućeno gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, pismo grupe poslanika i članova Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, saslušao parnične stranke i svjedoke, nalaz i mišljenje specijaliste dr Zlate Paprić, te proveo psihijatrijsko vještačenje s vještacima dr Milanom Purićem i dr Sabrijom Čandićem. Dalje je navedeno da je Osnovni sud iz pisma koje su apelanti uputili javnim institucijama utvrdio da je pismo upućeno na ruke gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, što znači da pismo nije dostavljeno sredstvima javnog informisawa, već iskqučivo licima na koja je naslovljeno. Osnovni sud je utvrdio da je ciq ovog pisma bio da se nosioci vlasti upoznaju s informacijama koje su činile njegov sadržaj, da ih provjere, te da na osnovu provjerenih informacija donesu određene zakqučke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti. Takođe je navedeno da je, uvidom u sve članke koji su kao dokaz priloženi u spisu, Osnovni sud utvrdio da nijedan članak nisu objavili predstavnici apelanata. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu pasivno legitimisani i da ne mogu da budu tuženi, jer oni nisu izdali saopštenje za javnost, niti su oni dostavili ovo pismo sredstvima javnog informisawa. Na osnovu navedenog Osnovni sud je odbio tužiteqkin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. 8. Protiv Presude Osnovnog suda broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteqka je izjavila žalbu Apelacionom sudu. 9. Apelacioni sud je, odlučujući o tužiteqkinoj žalbi, prvostepenu presudu ukinuo i nakon održane glavne rasprave donio Presudu broj Gž-584/04 od 11. jula 2007. godine kojom je obavezao apelante da u roku od 15 dana od dana prijema presude obavijeste Supervizora za Brčko, predsjednika Skupštine BD i gradonačelnika BD da povlače pismo od početka maja 2003. godine koje se odnosi na tužiteqku ili da tužiteqki na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.500 KM, sa zakonskom kamatom računajući od 11. jula 2007. godine kao dana presuđewa. Apelantima je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presudu dostave Radiju Brčko, HIT Televiziji Brčko i dnevnim listovima "Glas Srpski" Bawa Luka i "Avaz" Sarajevo, radi objave o wihovom trošku. U preostalom dijelu tužiteqkin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U pogledu troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 10. Apelacioni sud je nakon ocjene dokaza koji su provedeni u smislu odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) utvrdio da su početkom maja 2003. godine apelanti sačinili, potpisali i uputili navedeno pismo na ruke Supervizora za Brčko, na ruke predsjednika Skupštine BD i na ruke gradonačelnika BD. Apelacioni sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije koji su apelanti u postupku istakli, zasnivajući ga na činjenici da pismom nisu izdali saopštenje za javnost, pa, dakle, nisu javno na navedeni način iznosili i pronosili nešto što može da šteti tužiteqkinom ugledu, neosnovan zbog toga što radwa povrede građanske časti i ugleda može da se ostvari (izvrši) i time da štetnik o drugim osobama iznosi ili pronosi neistinite činjenice odnosno navode o prošlosti, znanju, sposobnostima ili čemu drugom (a zna ili bi morao da zna da izneseno-proneseno nije istinito), pa dakle nije osnovano ukazivanje apelanata da nije ispunjen niti jedan uslov za odgovornost iz odredbe člana 198 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, u daqnjem tekstu: ZOO). 11. Apelacioni sud je dalje istakao da odluka o imenovanju direktora javne ustanove jeste upravni akt kojem prethodi provođenje određenog postupka (upravni postupak). Ali, da bi postojala iznimka od odgovornosti za klevetu, saglasno odredbi člana 7 stav 1 tačka b) Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 14/03, u daqnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), na koju su se apelanti pozvali ističući da su imali pravo da kao institucija daju svoje mišljenje u postupku izbora direktora Radija Brčko i da za izneseno mišljenje u toku tog postupka ne postoji odgovornost za klevetu, štetnik je morao da bude osoba koja zvanično učestvuje u tom postupku. Stoga je pozivanje apelanata, koji zvanično nisu bili učesnici konkretnog postupka, na postojanje iznimke za wihovu odgovornost za izneseno mišljenje koje su dali u toku upravnog postupka izbora direktora Radija Brčko u smislu navedene odredbe, neosnovano. 12. Apelacioni sud je dalje istakao da prema članu 6 stav 5 Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o oštećenoj osobi koja je javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako prema opštem shvatanju vrši značajan uticaj na pitawa od političkog i javnog interesa, pa ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem-pronošenjem neistinite činjenice ako je znao da je izražavanje neistinito ili ako je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. Stoga je Apelacioni sud ocijenio da su apelanti, koji su u postupku ukazali da je tužiteqka konkurisanjem na funkciju direktora Radija Brčko postala javna ličnost, bez obzira na tu činjenicu, odgovorni za štetu koju je tužiteqka pretrpjela zbog povrede časti i ugleda. 13. U pogledu navoda apelanata da je u spornom pismu iznesen vrednosni sud u odnosu na tužiteqku "da je neprihvatqiv prijedlog članova panela iz reda srpskog naroda da se za direktora Ra dio Brčkog bira tužiteqica tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve stručne i etičke kvalitete potrebne za uspješno vršenje ove dužnosti", a da je izražavanje u tekstu, nakon navedenog vrednosnog suda, netačno samo u nebitnom, zbog čega su smatrali da se radi o iznimkama od odgovornosti iz člana 7 stav 1 tačke a) Zakona o zaštiti od klevete, Apelacioni sud je istakao da su apelanti, osim vrednosnog suda odnosno mišljewa, za koji Zakon o zaštiti od klevete u članu 7 stav 1 tačka a) propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu, naveli i: "Prema našim saznawima pomenuta gospođa je u nedjeqniku NIN, kao komentar na rušenje xamije u Brčkom, izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje xamije ne može biti kulturocid, zatim da je kao zaposlenik Ra dio Brčko u poslovnim prostorijama demonstrativno kidala kalendar sa rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, te da je u poslovnim prostorijama Radija preko zvaničnog grba Bosne i Hercegovine postavila grb Republike Srpske i da je kao urednik kulturno zabavnog programa Radija Brčko zabranila emitovanje sevdalinki, uz tvrdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muzičke vrijednosti". U pogledu ovih navoda Apelacioni sud je istakao da je svjedok Sanela Rexić određeno u svom iskazu navela da je tužiteqka (koja je inače bila član menaxment tima koji je vršio dužnost direktora) u vrijeme mjeseca Ramazana u prostorijama Radija Brčko sa stakla između režije i pomoćnog studija (koji inače služi da direktor i urednici stavljaju obavještewa u vezi s realizacijom programa, a na kom je bio i jedan tekst koji nije vezan za pro gram), nakon pitawa ko je na staklo stavio vaktiju, prišla staklu i vaktiju odlijepila. Apelacioni sud je dalje naveo da je svjedok Samir Omić određeno u svom iskazu naveo da je tužiteqka jednom prilikom nakon emitovawa sevdalinke po žeqi slušaoca u jutarnjem programu, tražila od njega objašnjenje zašto on kao tonski realizator programa krši propisanu programsku shemu po kojoj je bilo određeno da se u tom terminu emituje domaća zabavna i domaća laganija narodna muzika jer je emitovanje sevdalinki dogovoreno u posebnom terminu. Takođe, on je potvrdio da je vaktiju, koju je on zalijepio na staklo, tužiteqka skinula sa stakla. Na osnovu navedenih iskaza, Apelacioni sud je ocijenio da su činjenice u dijelu pisma koji se odnosi na navode da je tužiteqka demonstrativno kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, kao i da je kao urednica Radija Brčko zabranila da se emituju sevdalinke jer nemaju nikakvu kulturnu i muzičku vrijednost, neistinite, odnosno da u pismu očigledno nije preneseno ono što su ovi svjedoci rekli za tužiteqkino ponašanje u vezi s vaktijom i emitovanjem sevdalinki. U odnosu na činjenice koje se odnose na komentar u nedjeqniku NIN, iz iskaza svjedoka Ćazima Suljevića je utvrđeno da je na sastanku koji je prethodio sačiwavanju pisma, a koji je održan u prostorijama Islamske zajednice BD, ugledni član jedne institucije saopštio prisutnima da je tužiteqka dala tom nedjeqniku komentar sa sadržajem kakav je u pismu naveden, a da je on naknadnom provjerom utvrdio da je tekst objavljen, ali da tužiteqka nije autor, pa je i ta navedena činjenica u pismu neistinita. Istinitost činjenice da je tužiteqka u svojoj kancelariji grb Bosne i Hercegovine pokrila grbom Republike Srpske apelanti, po ocjeni Apelacionog suda, takođe nisu dokazali, jer je iz iskaza svjedoka koji su saslušani u dokaznom postupku utvrđeno da je tužiteqka u ugao grba Bosne i Hercegovine stavila pozivnicu na kojoj je bio grb Republike Srpske, a ne prekrila grb Bosne i Hercegovine. 14. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su apelanti dostavljanjem pisma Supervizoru za Brčko, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD povrijedili čast i ugled tužiteqke u sredini u kojoj živi i radi, jer su navedenim osobama iznijeli odnosno pronijeli činjenice o ponašanju, postupcima i izjavama tužiteqke za koje su znali ili morali da znaju i time joj prouzrokovali duševne bolove, a što je Apelacioni sud utvrdio iz nalaza neuropsihijatra dr Zlate Paprić. Apelacioni sud je ocijenio da je u pitanju pravno relevantna šteta za čije popravljanje može da se dosudi novčani iznos u smislu približne pravične satisfakcije zbog povreda prava ličnosti, u iznosu od 2.500 KM saglasno odredbi člana 200 ZOO, kao i odredbi člana 10 Zakona o zaštiti od klevete. Pri tom, Apelacioni sud je imao u vidu intenzitet psihičke poremećenosti tužiteqke, ciq kome ova naknada služi, kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težwama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade. 15. S obzirom da je tužiteqka podneskom od 16. maja 2007. godine zahtjev u ovom sporu precizirala tako da je postavila osnovni i eventualni zahtjev, Apelacioni sud je, bez obzira na ovu činjenicu, ocijenio da se faktički radi o jednom zahtjevu. Naime, u zahtjevu koji je označen kao eventualni, tužiteqka je samo dodatno tražila da se naloži tuženima/apelantima da u roku od tri dana pismeno obavijeste osobe kojima je pismo upućeno da pismo u cijelosti povlače, ili da tužiteqki na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ličnosti, časti i ugleda isplate solidarno iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa stoga izreka ne sadrži odluku kojom se osnovni (glavni) zahtjev odbija kao neosnovan, a usvaja eventualni (pomoćni). 16. Najzad, u pogledu pozivawa apelanata na zaštitu garantovanu članom 10 Evropske konvencije, Apelacioni sud je ukazao da se shodno praksi Evropskog suda ovim članom štite informacije (činjenice) ili podaci koji mogu da se potvrde, kao i mišljewa i vrednosne ocijene koje ne mogu da se potkrijepe dokazima, pa stoga navedeni član i sloboda izražavawa koja su wime garantovana ne čine neosnovanim tužiteqkin zahtjev, jer su apelanti u pismu iznijeli i informacije (činjenice) koje u postupku nisu potvrdili odnosno dokazali, pa wihova odgovornost za iznošenje neistinitih informacija ne predstavlja ograničenje slobode izražavawa garantovane navedenim članom. U pogledu pozivawa apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05, Apelacioni sud je naveo da je Ustavni sud u ovoj odluci istakao da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrednosnog suda), te kad se u konkretnom slučaju radi ne o informacijama (činjenicama) već o vrednosnim ocjenama, odnosno wihovom pronošenju, nema mjesta primjeni člana 7 stav 1 tačka c) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. S obzirom da je u postupku utvrđeno da navedeno u spornom pismu ne predstavlja vrednosni sud, pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda, te ukazivanje na nepostojanje wihove odgovornosti za klevetu, ocijenjeno je kao neosnovano. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti se žale da su sudovi povrijedili wihovo pravo na pravično suđenje, zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je Apelacioni sud odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, a da pri tome nije odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu, kako to propisuje odredba člana 129 stav 2 ZPP, te je ignorišući glavni tužbeni zahtjev proizvoqno primijenio navedenu odredbu ZPP. Apelanti takođe vide povredu prava na pravično suđenje u tome što je Apelacioni sud ponovo saslušao svjedoke, a da to tužiteqkin punomoćnik nije tražio, te je tako postupio, po wihovoj ocjeni, suprotno odredbi člana 235 stav 2 ZPP kojom je propisano da "sudija može na obrazložen prijedlog stranaka odrediti da se saslušani svjedoci kasnije ponovo pozovu i još jednom saslušaju u prisutnosti ili odsutnosti svjedoka". Na ovaj način je, po mišljenju apelanata, Apelacioni sud povrijedio wihovo pravo na suđenje pred "nepristrasnim tribunalom" jer se u postupku ponašao "kao punomoćnik tužiteqke". U vezi s pravom na slobodu izražavawa apelanti su istakli da oni nisu dostavili pismo sredstvima javnog informisawa, da sud uopšte ne obrazlaže dijelove pisma koji su izuzetno relevantni i koji predstavljaju vrednosni sud, a koji bi zajedno s činjenicama koje sud nije potpuno i pravilno utvrdio doveli do zakqučka da je ispravan stav apelanata da tužiteqkini postupci nju "apsolutno diskredituju kao kandidata za funkciju direktora multietničkog radija". Pored toga, apelanti ističu da odredba člana 2 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete garantuje pravo "na slobodu izražavawa posebno kada se radi o pitawima od javnog interesa". Pozivaju se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju, u odnosu na navode apelanata da je povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud ponovo saslušao svjedoke, a da nije postojao obrazložen prijedlog stranaka, Apelacioni sud je naveo da u odredbama ZPP-a jeste sadržan u osnovi raspravni princip, ali nije u potpunosti napušten princip materijalne istine s obzirom da su drugim odredbama sudu data značajna ovlašćewa u utvrđivanju činjenica u postupku. Naime, odredbom člana 236 stav 2 navedenog zakona propisano je da kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza, sudija može da naredi strankama da prezentuju dodatne dokaze. S obzirom da je bilo neophodno, po ocjeni vijeća, da se ponovo saslušaju određeni svjedoci radi suočewa s ciljem da se pravilno utvrdi činjenično stanje u konkretnom sporu, a stranke to nisu predlagale, vijeće je našlo da odluka da se izvrši ponovno saslušanje radi suočewa (s obzirom na navedenu odredbu) nije u suprotnosti s odredbom člana 235 stav 2 kojom je propisano da saslušani svjedoci mogu ponovo da se saslušaju na obrazložen prijedlog stranaka. 19. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu prava na slobodu izražavawa Apelacioni sud se pozvao na razloge koje je dao u obrazloženju osporene presude. V. Relevantni propisi 20. Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Diskrikta BiH" broj 14/03) Ciq Zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se za teritoriju Brčko Distrikta građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavawa neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavawa, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; s) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3 Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavawa. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Član 10 (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se iskqučivo radi naknade štete. Prilikom određivawa obeštećewa sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je preduzeo štetnik radi ublažavawa štete, kao što su: - objavqivanje ispravke i opozivanje izražavawa neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć 21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i ciqu kojem služi ta naknada, ali i o tome da se wome ne pogoduje težwama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) Član 7 stav 1 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 236 stav 2 Kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza sudija može da naredi strankama da prezentuju dodatne dokaze. Član 102 stav 2 Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, da odredi da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. avgusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelanti osporavaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Sloboda izražavawa 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) h) Slobodu izražavawa. Član 10 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristranosti suda. a) Opšti principi 29. Shodno utvrđenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavawa je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničewa iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredqivim ili prema wima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može da bude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavawa. Stoga je kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 30. Kad se radi o ograničewima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivawa da li je došlo do kršewa odluči da li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom ciqu koji se želi postići i da li su razlozi i opravdawa koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoqni. S tim ciljem je potrebno da se utvrdi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora da se utvrdi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu da budu u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavawa iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za qudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 31. Kako su i Evropski sud za qudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrednosne ocjene), jer postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrednosne ocjene ne može da se da dokaz (vidi Evropski sud za qudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije da prekorači određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavqivanje povjerqivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopšti informacije i ideje o svim pitawima od javnog interesa, ukqučujući i informacije koje se tiču ponašawa zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda ukqučuje i određeni stepen pretjerivawa ili čak provokacije (vidi Evropski sud za qudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40e). Pored toga, član 10 Evropske konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Evropski sud za qudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 32686/96). 32. Ipak, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavawa, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiqnim pitawima od javnog interesa. Shodno članu 10 stav 2 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavawa ukqučuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan ciq, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori da se potvrde činjenice, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 33. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili de bate o pitawima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatqivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a wihove riječi i djela su izloženi pažqivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40g). b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju 34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u wihovo pravo iz člana 10 Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom. On je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidqiv, i kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 35. Osporena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteqka protiv apelanata zbog nanošewa štete njenom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih". 36. Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se dokaže da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. Takođe, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se odgovori na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom ciqu i da li su razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoqni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10 Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporena presuda poziva je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je, u konkretnom slučaju, nalog suda kojima je obavezao apelante na naknadu štete ili povlačenje spornog pisma, kao i objavqivanje presude. 37. U vezi s pitanjem da li postoji "hitna društvena potreba", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču pisma koje su apelanti poslali institucijama vlasti Brčko Distrikta i Supervizoru za Brčko, u kom se tužiteqka spominje u negativnom kontekstu, zbog čega je Apelacioni sud zakqučio da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdwama čija istinitost, odnosno neistinitost može da se utvrđuje i zbog čega postoji osnov za sankcionisanje takvog postupawa u smislu obavezivawa apelanata na obeštećenje ili povlačenje spornog pisma. Ustavni sud zapaža da je sporne navode iz pisma apelanata Apelacioni sud okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrednosne sudove. Ustavni sud takođe smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, a što apelanti nisu učinili, odnosno nisu uložili razumne napore da prethodno provjere iznesene činjenice, nego su takve činjenice i iznijeli. 38. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud nesumwivo utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteqki, tj. oklevetali je, te da je opravdano zakqučio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na osnovu izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na čije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteqki, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteqki i ono što je u pismu na osnovu toga napisano očigledno u nesaglasnosti. Dalje, navode iz pisma o članku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteqka označena kao njegov autor, demantovao je takođe saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteqka nije autor članka. Najzad, nedokazani su ostali i navodi iz pisma da je tužiteqka prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dozvoljava da se pokrene pitanje o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može da se brani iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na wihov ugled, što ne može da se smatra kritikom koju su ovi dužni da tolerišu s obzirom na dužnost koju vrše. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između slobode izražavawa apelanata i zaštite tužiteqkinog ugleda, kao javne ličnosti. 39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavawa ugleda koji predstavlja vrijednost čija zaštita ne treba da se dovodi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka qudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. 40. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da su apelanti oklevetali tužiteqku čime su, svakako, povrijedili njeno nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za nju nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećene, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se wome ne postiže uspostavljanje onakvog stawa kakvo je postojalo prije njenog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog opšteg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga ne može da se očekuje da se egzaktnim načinom i metodima utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. 41. Međutim, iako prilikom odmjeravawa visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200 stav 2 ZOO-a, shodno kome "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i ciq naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano s aspekta člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može da se prekrši princip proporcionalnosti između težine miješawa sudova u slobodu izražavawa i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za qudska prava zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Evropski sud za qudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Sem toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zakqučio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju da li postoji pravni osnov i visini štete za klevetu dosljedno primjenjuju prin cipe iz relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36). 42. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdawa koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavawa budu relevantni i dovoqni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica. 43. Apelanti su objavili neistine o tužiteqki, a da prethodno nisu ni pokušali da provjere sporne informacije, što je bila wihova obaveza. Apelacioni sud je ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteqku, odnosno da su apelanti počinili klevetu čime su narušili tužiteqkin ugled, zbog čega je tužiteqka trpjela duševne bolove. U tom pravcu Apelacioni sud je proveo dokaze saslušanjem tužiteqke kao oštećene, te uvidom u medicinsku dokumentaciju i utvrdio da je ona teško podnijela iznošenje neistinitih činjenica u spornom pismu. Apelacioni sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu ciq kojem ova naknada služi kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težwama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da mjera koja je preduzeta zbog zaštite tužiteqkinog ugleda, u vidu naloga apelantima da povuku sporno pismo ili da plate tužiteqki dosuđeni iznos naknade štete kao i da dostave presudu sredstvima javnog informisawa radi objavqivawa o trošku apelanata, je proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješawa sudova u slobodu izražavawa koje je učinjeno ovom mjerom. Takođe, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije prekoračio granice svojih diskrecionih ovlašćewa kod određivawa visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što je svoju odluku zasnovao na prihvatqivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiteqkinog ugleda, o čemu su dati obrazložewa i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoqne u smislu člana 10 Evropske konvencije. 45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavawa apelanata bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 46. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 47. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 48. U vezi s navodima iz apelacije Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud dalje zapaža da su apelanti, nezadovoqni odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovili navode koje su isticali u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Iz obrazložewa osporenih odluka Ustavni sud zakqučuje da procesno-pravni propisi nisu proizvoqno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a wihovo nezadovoqstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo kod utvrđivawa i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 50. U vezi s navodima apelanata o pristrasnosti suda zbog odluke Apelacionog suda da ponovo sasluša određene svjedoke, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, sem ukoliko se to ne ospori uvjerqivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristrasnost suda. Ovo posebno imajući u vidu da je Apelacioni sud, odlučujući da ponovo sasluša svjedoke, postupao u skladu sa svojim ovlašćewima iz člana 236 stav 2 ZPP. Iz navedenih razloga, u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu pristrasnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi u pogledu tvrdwi o pristrasnosti suda neosnovani. 51. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 52. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate odštetu nanesenu tužiteqkinom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, odnosno kada im je naloženo da povuku sporno pismo, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo ciq da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Takođe, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su obrazložewa osporenih odluka redovnih sudova zadovoljavajuća s aspekta principa prava na pravično suđenje. Takođe, apelanti ničim nisu dokazali navodnu subjektivnu pristrasnost sudija Apelacionog suda, a sama činjenica da su odlučili da ponovo saslušaju određene svjedoke ne ukazuje na wihovu pristrasnost. 53. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2756/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Islamska zajednica Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa advokat Osman Mulahalilović, podnijeli su 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) i Mare Simikić, učesnice u postupku, 29. oktobra 2007. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. novembra 2007. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 25. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Mara Simikić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 29. maja 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti. U tužbi je tražila da joj svaki od apelanata isplati po 10.000,00 KM (što ukupno iznosi 50.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana donošenja presude pa do isplate. Također je tražila da joj se naknade troškovi parničnog postupka, te da se presuda objavi u sredstvima javnog informiranja. U tužbi je istakla da su početkom maja 2003. godine, a u vezi s izborom direktora Javnog preduzeća Ra dio Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ra dio Brčko), apelanti izdali javno saopćenje u formi pisma upućenog gradonačelniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: gradonačelnik BD), predsjedniku Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predsjednik Skupštine BD) i OHR-Supervizoru za Brčko (u daljnjem tekstu: Supervizor za Brčko), te da su u navedenom saopćenju (pismu) apelanti iznijeli grube neistine, insinuacije i klevete usmjerene na povredu časti i ugleda, te diskreditaciju ličnosti tužiteljice kao građanke, profesionalne novinarke i urednice Radija Brčko. Ove neistine su objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja došle do svih građana Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a i šire, te su nanijele ogromnu ljagu ličnosti, ugledu i časti tužiteljice, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove jakog intenziteta. 7. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen. Tužiteljica je obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.032,56 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid u fotokopiju članaka objavljenih tokom maja 2003. godine u "Glasu Srpskom", "Novostima" i "Jutarnjim novinama", sporno pismo koje su apelanti uputili gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, saopćenje Srpske pravoslavne crkve Brčko, Srpskog prosvjetnog društva "Prosvjeta" i Svetosavske omladinske zajednice upućeno gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, pismo grupe poslanika i članova Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, saslušao parnične stranke i svjedoke, nalaz i mišljenje specijaliste dr. Zlate Paprić, te proveo psihijatrijsko vještačenje s vještacima dr. Milanom Purićem i dr. Sabrijom Čandićem. Dalje je navedeno da je Osnovni sud iz pisma koje su apelanti uputili javnim institucijama utvrdio da je pismo upućeno na ruke gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, što znači da pismo nije dostavljeno sredstvima javnog informiranja, već isključivo licima na koja je naslovljeno. Osnovni sud je utvrdio da je cilj ovog pisma bio da se nosioci vlasti upoznaju s informacijama koje su činile njegov sadržaj, da ih provjere, te da na osnovu provjerenih informacija donesu određene zaključke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti. Također je navedeno da je, uvidom u sve članke koji su kao dokaz priloženi u spisu, Osnovni sud utvrdio da nijedan članak nisu objavili predstavnici apelanata. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu pasivno legitimirani i da ne mogu biti tuženi, jer oni nisu izdali saopćenje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 za javnost, niti su oni dostavili ovo pismo sredstvima javnog informiranja. Na osnovu navedenog Osnovni sud je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. 8. Protiv Presude Osnovnog suda broj P-288/03 od 29. septembra 2004. godine tužiteljica je izjavila žalbu Apelacionom sudu. 9. Apelacioni sud je, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi, prvostepenu presudu ukinuo i nakon održane glavne rasprave donio Presudu broj Gž-584/04 od 11. jula 2007. godine kojom je obavezao apelante da u roku od 15 dana od dana prijema presude obavijeste Supervizora za Brčko, predsjednika Skupštine BD i gradonačelnika BD da povlače pismo od početka maja 2003. godine koje se odnosi na tužiteljicu ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.500 KM, sa zakonskom kamatom računajući od 11. jula 2007. godine kao dana presuđenja. Apelantima je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presudu dostave Radiju Brčko, HIT Televiziji Brčko i dnevnim listovima "Glas Srpski" Banja Luka i "Avaz" Sarajevo, radi objave o njihovom trošku. U preostalom dijelu tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U pogledu troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 10. Apelacioni sud je nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) utvrdio da su početkom maja 2003. godine apelanti sačinili, potpisali i uputili navedeno pismo na ruke Supervizora za Brčko, na ruke predsjednika Skupštine BD i na ruke gradonačelnika BD. Apelacioni sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije koji su apelanti u postupku istakli, zasnivajući ga na činjenici da pismom nisu izdali saopćenje za javnost, pa, dakle, nisu javno na navedeni način iznosili i pronosili nešto što može štetiti tužiteljičinom ugledu, neosnovan zbog toga što se radnja povrede građanske časti i ugleda može ostvariti (izvršiti) i time da štetnik o drugim osobama iznosi ili pronosi neistinite činjenice odnosno navode o prošlosti, znanju, sposobnostima ili čemu drugom (a zna ili bi morao znati da izneseno-proneseno nije istinito), pa dakle nije osnovano ukazivanje apelanata da nije ispunjen niti jedan uvjet za odgovornost iz odredbe člana 198. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). 11. Apelacioni sud je dalje istakao da odluka o imenovanju direktora javne ustanove jeste upravni akt kojem prethodi provođenje određenog postupka (upravni postupak). Ali, da bi postojala iznimka od odgovornosti za klevetu, saglasno odredbi člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 14/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), na koju su se apelanti pozvali ističući da su imali pravo da kao institucija daju svoje mišljenje u postupku izbora direktora Radija Brčko i da za izneseno mišljenje u toku tog postupka ne postoji odgovornost za klevetu, štetnik je morao biti osoba koja zvanično učestvuje u tom postupku. Stoga je pozivanje apelanata, koji zvanično nisu bili učesnici konkretnog postupka, na postojanje iznimke za njihovu odgovornost za izneseno mišljenje koje su dali u toku upravnog postupka izbora direktora Radija Brčko u smislu navedene odredbe, neosnovano. 12. Apelacioni sud je dalje istakao da prema članu 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o oštećenoj osobi koja je javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako prema općem shvatanju vrši značajan uticaj na pitanja od političkog i javnog interesa, pa ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izaz vanu iznošenjem-pronošenjem neistinite činjenice ako je znao da je izražavanje neistinito ili ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Stoga je Apelacioni sud ocijenio da su apelanti, koji su u postupku ukazali da je tužiteljica konkuriranjem na funkciju direktora Radija Brčko postala javna ličnost, bez obzira na tu činjenicu, odgovorni za štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog povrede časti i ugleda. 13. U pogledu navoda apelanata da je u spornom pismu iznesen vrijednosni sud u odnosu na tužiteljicu "da je neprihvatljiv prijedlog članova panela iz reda srpskog naroda da se za direktora Ra dio Brčkog bira tužiteljica tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve stručne i etičke kvalitete potrebne za uspješno vršenje ove dužnosti", a da je izražavanje u tekstu, nakon navedenog vrijednosnog suda, netačno samo u nebitnom, zbog čega su smatrali da se radi o iznimkama od odgovornosti iz člana 7. stav 1. tačke a) Zakona o zaštiti od klevete, Apelacioni sud je istakao da su apelanti, osim vrijednosnog suda odnosno mišljenja, za koji Zakon o zaštiti od klevete u članu 7. stav 1. tačka a) propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu, naveli i: "Prema našim saznanjima pomenuta gospođa je u nedjeljniku NIN, kao komentar na rušenje džamije u Brčkom, izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje džamije ne može biti kulturocid, zatim da je kao zaposlenik Ra dio Brčko u poslovnim prostorijama demonstrativno kidala kalendar sa rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, te da je u poslovnim prostorijama Radija preko zvaničnog grba Bosne i Hercegovine postavila grb Republike Srpske i da je kao urednik kulturno zabavnog programa Radija Brčko zabranila emitovanje sevdalinki, uz tvrdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muzičke vrijednosti". U pogledu ovih navoda Apelacioni sud je istakao da je svjedok Sanela Redžić određeno u svom iskazu navela da je tužiteljica (koja je inače bila član menadžment tima koji je vršio dužnost direktora) u vrijeme mjeseca Ramazana u prostorijama Radija Brčko sa stakla između režije i pomoćnog studija (koji inače služi da direktor i urednici stavljaju obavijesti u vezi s realizacijom programa, a na kojem je bio i jedan tekst koji nije vezan za pro - gram), nakon pitanja ko je na staklo stavio vaktiju, prišla staklu i vaktiju odlijepila. Apelacioni sud je dalje naveo da je svjedok Samir Omić određeno u svom iskazu naveo da je tužiteljica jednom prilikom nakon emitiranja sevdalinke po želji slušaoca u jutarnjem programu, tražila od njega objašnjenje zašto on kao tonski realizator programa krši propisanu programsku shemu po kojoj je bilo određeno da se u tom terminu emitira domaća zabavna i domaća laganija narodna muzika jer je emitiranje sevdalinki dogovoreno u posebnom terminu. Također, on je potvrdio da je vaktiju, koju je on zalijepio na staklo, tužiteljica skinula sa stakla. Na osnovu navedenih iskaza, Apelacioni sud je ocijenio da su činjenice u dijelu pisma koji se odnosi na navode da je tužiteljica demonstrativno kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, kao i da je kao urednica Radija Brčko zabranila emitiranje sevdalinki jer nemaju nikakvu kulturnu i muzičku vrijednost, neistinite, odnosno da u pismu očigledno nije preneseno ono što su ovi svjedoci rekli za tužiteljičino ponašanje u vezi s vaktijom i emitiranjem sevdalinki. U odnosu na činjenice koje se odnose na komentar u nedjeljniku NIN, iz iskaza svjedoka Ćazima Suljevića je utvrđeno da je na sastanku koji je prethodio sačinjavanju pisma, a koji je održan u prostorijama Islamske zajednice BD, ugledni član jedne institucije saopćio prisutnima da je tužiteljica dala tom nedjeljniku komentar sa sadržajem kakav je u pismu naveden, a da je on naknadnom provjerom utvrdio da je tekst objavljen, ali da tužiteljica nije autor, pa je i ta navedena činjenica u pismu neistinita. Istinitost činjenice da je tužiteljica u svojoj kancelariji grb Bosne i Hercegovine pokrila grbom Republike Srpske apelanti, po ocjeni Apelacionog suda, također nisu dokazali, jer je iz iskaza svjedoka saslušanih u dokaznom postupku utvrđeno da je tužiteljica u ugao grba Bosne i Hercegovine stavila pozivnicu na kojoj je bio grb Republike Srpske, a ne prekrila grb Bosne i Hercegovine. 14. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su apelanti dostavljanjem pisma Supervizoru za Brčko, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD povrijedili čast i ugled tužiteljice u sredini u kojoj živi i radi, jer su navedenim osobama iznijeli odnosno pronijeli činjenice o ponašanju, postupcima i izjavama tužiteljice za koje su znali ili morali znati i time joj prouzrokovali duševne bolove, a što je Apelacioni sud utvrdio iz nalaza neuropsihijatra dr. Zlate Paprić. Apelacioni sud je ocijenio da je u pitanju pravno relevantna šteta za čije popravljanje se može dosuditi novčani iznos u smislu približne pravične satisfakcije zbog povreda prava ličnosti, u iznosu od 2.500 KM saglasno odredbi člana 200. ZOO, kao i odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete. Pri tom, Apelacioni sud je imao u vidu intenzitet psihičke poremećenosti tužiteljice, cilj kojem ova naknada služi, kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade. 15. S obzirom da je tužiteljica podneskom od 16. maja 2007. godine zahtjev u ovom sporu precizirala tako da je postavila osnovni i eventualni zahtjev, Apelacioni sud je, bez obzira na ovu činjenicu, ocijenio da se faktički radi o jednom zahtjevu. Naime, u zahtjevu koji je označen kao eventualni, tužiteljica je samo dodatno tražila da se naloži tuženima/apelantima da u roku od tri dana pismeno obavijeste osobe kojima je pismo upućeno da pismo u cijelosti povlače, ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ličnosti, časti i ugleda isplate solidarno iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa stoga izreka ne sadrži odluku kojom se osnovni (glavni) zahtjev odbija kao neosnovan, a usvaja eventualni (pomoćni). 16. Najzad, u pogledu pozivanja apelanata na zaštitu garantiranu članom 10. Evropske konvencije, Apelacioni sud je ukazao da se prema praksi Evropskog suda ovim članom štite informacije (činjenice) ili podaci koji se mogu potvrditi, kao i mišljenja i vrijednosne ocijene koje se ne mogu potkrijepiti dokazima, pa stoga navedeni član i sloboda izražavanja koja su njime garantirana ne čine neosnovanim tužiteljičin zahtjev, jer su apelanti u pismu iznijeli i informacije (činjenice) koje u postupku nisu potvrdili odnosno dokazali, pa njihova odgovornost za iznošenje neistinitih informacija ne predstavlja ograničenje slobode izražavanja garantirane navedenim članom. U pogledu pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05, Apelacioni sud je naveo da je Ustavni sud u ovoj odluci istakao da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosnog suda), te kad se u konkretnom slučaju radi ne o informacijama (činjenicama) već o vrijednosnim ocjenama, odnosno njihovom pronošenju, nema mjesta primjeni člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. S obzirom da je u postupku utvrđeno da navedeno u spornom pismu ne predstavlja vrijednosni sud, pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda, te ukazivanje na nepostojanje njihove odgovornosti za klevetu, ocijenjeno je kao neosnovano. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti se žale da su sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je Apelacioni sud odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, a da pri tome nije odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu, kako to propisuje odredba člana 129. stav 2. ZPP, te je ignorirajući glavni tužbeni zahtjev proizvoljno primijenio navedenu odredbu ZPP. Apelanti također vide povredu prava na pravično suđenje u tome što je Apelacioni sud ponovo saslušao svjedoke, a da to tužiteljičin punomoćnik nije tražio, te je tako postupio, po njihovoj ocjeni, suprotno odredbi člana 235. stav 2. ZPP kojom je propisano da "sudija može na obrazložen prijedlog stranaka odrediti da se saslušani svjedoci kasnije ponovo pozovu i još jednom saslušaju u prisutnosti ili odsutnosti svjedoka". Na ovaj način je, po mišljenju apelanata, Apelacioni sud povrijedio njihovo pravo na suđenje pred "nepristranim tribunalom" jer se u postupku ponašao "kao punomoćnik tužiteljice". U vezi s pravom na slobodu izražavanja apelanti su istakli da oni nisu dostavili pismo sredstvima javnog informiranja, da sud uopće ne obrazlaže dijelove pisma koji su izuzetno relevantni i koji predstavljaju vrijednosni sud, a koji bi zajedno s činjenicama koje sud nije potpuno i pravilno utvrdio doveli do zaključka da je ispravan stav apelanata da tužiteljičini postupci nju "apsolutno diskredituju kao kandidata za funkciju direktora multietničkog radija". Pored toga, apelanti ističu da odredba člana 2. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete garantira pravo "na slobodu izražavanja posebno kada se radi o pitanjima od javnog interesa". Pozivaju se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju, u odnosu na navode apelanata da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud ponovo saslušao svjedoke, a da nije postojao obrazložen prijedlog stranaka, Apelacioni sud je naveo da u odredbama ZPP-a jeste sadržano u osnovi raspravno načelo, ali nije u potpunosti napušteno načelo materijalne istine s obzirom da su drugim odredbama sudu data značajna ovlaštenja u utvrđivanju činjenica u postupku. Naime, odredbom člana 236. stav 2. navedenog zakona je propisano da kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza, sudija može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze. S obzirom da je bilo nužno, po ocjeni vijeća, ponovno saslušati određene svjedoke radi suočenja s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u konkretnom sporu, a stranke to nisu predlagale, vijeće je našlo da odluka da se izvrši ponovno saslušanje radi suočenja (s obzirom na navedenu odredbu) nije u suprotnosti s odredbom člana 235. stav 2. kojom je propisano da se saslušani svjedoci mogu ponovo saslušati na obrazložen prijedlog stranaka. 19. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu prava na slobodu izražavanja Apelacioni sud se pozvao na razloge koje je dao u obrazloženju osporene presude. V. Relevantni propisi 20. Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Diskrikta BiH" broj 14/03) Cilj Zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3. Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Član 10. (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: - objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć 21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) Član 7. stav 1. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 236. stav 2. Kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza sudija može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze. Član 102. stav 2. Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj GŽ-584/04 od 11. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelanti osporavaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja. Član 10. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda. a) Opći principi 29. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 30. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). 31. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.e). Pored toga, član 10. Evropske konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. aprila 2001. godine, aplikacija broj 32686/96). 32. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 33. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili de - bate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40.g). b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju 34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njihovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom. On je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, i kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 35. Osporena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih". 36. Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporena presuda poziva je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je, u konkretnom slučaju, nalog suda kojima je obavezao apelante na naknadu štete ili povlačenje spornog pisma, kao i objavu presude. 37. U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču pisma koje su apelanti poslali institucijama vlasti Brčko Distrikta i Supervizoru za Brčko, u kojem se tužiteljica spominje u negativnom kontekstu, zbog čega je Apelacioni sud zaključio da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za sankcioniranje takvog postupanja u smislu obavezivanja apelanata na obeštećenje ili povlačenje spornog pisma. Ustavni sud zapaža da je sporne navode iz pisma apelanata Apelacioni sud okvalificirao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Ustavni sud također smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, a što apelanti nisu učinili, odnosno nisu uložili razumne napore da prethodno provjere iznesene činjenice, nego su takve činjenice i iznijeli. 38. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud nesumnjivo utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici, tj. oklevetali je, te da je opravdano zaključio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na osnovu izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na čije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteljici, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteljici i ono što je u pismu na osnovu toga napisano očigledno u nesaglasnosti. Dalje, navode iz pisma o članku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteljica označena kao njegov autor, demantirao je također saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteljica nije autor članka. Najzad, nedokazanim su ostali i navodi iz pisma da je tužiteljica prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između slobode izražavanja apelanata i zaštite tužiteljičinog ugleda, kao javne ličnosti. 39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. 40. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da su apelanti oklevetali tužiteljicu čime su, svakako, povrijedili njeno nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za nju nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećene, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. 41. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano s aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Evropski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravne osnove i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju prin cipe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36). 42. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 43. Apelanti su objavili neistine o tužiteljici, a da prethodno nisu ni pokušali provjeriti sporne informacije, što je bila njihova obaveza. Apelacioni sud je ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteljicu, odnosno da su apelanti počinili klevetu čime su narušili tužiteljičin ugled, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove. U tom pravcu Apelacioni sud je proveo dokaze saslušanjem tužiteljice kao oštećene, te uvidom u medicinsku dokumentaciju i utvrdio da je ona teško podnijela iznošenje neistinitih činjenica u spornom pismu. Apelacioni sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu cilj kojem ova naknada služi kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da mjera koja je preduzeta zbog zaštite tužiteljičinog ugleda, u vidu naloga apelantima da povuku sporno pismo ili da plate tužiteljici dosuđeni iznos naknade štete kao i da dostave presudu sredstvima javnog informiranja radi objavljivanja o trošku apelanata, je proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije prekoračio granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što je svoju odluku zasnovao na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiteljičinog ugleda, o čemu su dati obrazloženja i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije. 45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 47. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. U vezi s navodima iz apelacije Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud dalje zapaža da su apelanti, nezadovoljni odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovili navode koje su isticali u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 50. U vezi s navodima apelanata o pristranosti suda zbog odluke Apelacionog suda da ponovo sasluša određene svjedoke, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristranost suda. Ovo osobito imajući u vidu da je Apelacioni sud, odlučujući da ponovo sasluša svjedoke, postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 236. stav 2. ZPP. Iz navedenih razloga, u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu pristranost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi u pogledu tvrdnji o pristranosti suda neosnovani. 51. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate odštetu nanesenu tužiteljičinom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, odnosno kada im je naloženo da povuku sporno pismo, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova zadovoljavajuća s aspekta principa prava na pravično suđenje. Također, apelanti ničim nisu dokazali navodnu subjektivnu pristranost sudija Apelacionog suda, a sama činjenica da su odlučili ponovo saslušati određene svjedoke ne ukazuje na njihovu pristranost. 53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2756/07, rješavajući apelaciju Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Islamske zajednice Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj GŽ-584/04 od 11. srpnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Islamska zajednica Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, BZK "Preporod" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, DD "Merhamet" Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa odvjetnik Osman Mulahalilović, podnijeli su 15. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj GŽ-584/04 od 11. srpnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) i Mare Simikić, sudionice u postupku, 29. listopada 2007. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacijski sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. studenoga 2007. godine. Sudionica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 25. ožujka 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Mara Simikić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 29. svibnja 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti. U tužbi je tražila da joj svaki od apelanata isplati po 10.000,00 KM (što ukupno iznosi 50.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana donošenja presude pa do isplate. Također je tražila da joj se naknade troškovi parničnog postupka, te da se presuda objavi u sredstvima javnog informiranja. U tužbi je istaknula da su početkom svibnja 2003. godine, a u svezi s izborom ravnatelja Javnog poduzeća Ra dio Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ra dio Brčko), apelanti izdali javno priopćenje u formi pisma upućenog gradonačelniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: gradonačelnik BD), predsjedniku Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predsjednik Skupštine BD) i OHR-Supervizoru za Brčko (u daljnjem tekstu: Supervizor za Brčko), te da su u navedenome priopćenju (pismu) apelanti iznijeli grube neistine, insinuacije i klevete usmjerene na povredu časti i ugleda, te diskreditiranje ličnosti tužiteljice kao građanke, profesionalne novinarke i urednice Radija Brčko. Ove neistine su objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja došle do svih građana Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a i šire, te su nanijele ogromnu ljagu ličnosti, ugledu i časti tužiteljice, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove jakog intenziteta. 7. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-288/03 od 29. rujna 2004. godine tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen. Tužiteljica je obvezana apelantima nadoknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 19.032,56 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u tijeku dokaznoga postupka izvršio uvid u presliku članaka objavljenih tijekom svibnja 2003. godine u "Glasu Srpskom", "Novostima" i "Jutarnjim novinama", prijeporno pismo koje su apelanti uputili gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, priopćenje Srpske pravoslavne crkve Brčko, Srpskog prosvjetnog društva "Prosvjeta" i Svetosavske omladinske zajednice upućeno gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, pismo skupine poslanika i članova Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, saslušao parnične stranke i svjedoke, nalaz i mišljenje specijaliste dr. Zlate Paprić, te proveo psihijatrijsko vještačenje s vještacima dr. Milanom Purićem i dr. Sabrijom Čandićem. Dalje je navedeno da je Osnovni sud iz pisma koje su apelanti uputili javnim institucijama utvrdio da je pismo upućeno na ruke gradonačelniku BD, predsjedniku Skupštine BD i Supervizoru za Brčko, što znači da pismo nije dostavljeno sredstvima javnog informiranja, već isključivo osobama na koje je naslovljeno. Osnovni sud je utvrdio da je cilj ovoga pisma bio da se nositelji vlasti upoznaju s informacijama koje su činile njegov sadržaj, da ih provjere, te da na temelju provjerenih informacija donesu određene zaključke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti. Također je navedeno da je, uvidom u sve članke koji su kao dokaz priloženi u spisu, Osnovni sud utvrdio da nijedan članak nisu objavili zastupnici apelanata. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu pasivno legitimirani i da ne mogu biti tuženi, jer oni nisu izdali priopćenje za javnost, niti su oni dostavili ovo pismo sredstvima javnog informiranja. Na temelju navedenoga Osnovni sud je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neutemeljen. 8. Protiv Presude Osnovnog suda broj P-288/03 od 29. rujna 2004. godine tužiteljica je izjavila priziv Apelacionom sudu. 9. Apelacijski sud je, odlučujući o tužiteljičinom prizivu, prvostupanjsku presudu ukinuo i nakon održane glavne rasprave donio Presudu broj Gž-584/04 od 11. srpnja 2007. godine kojom je obvezao apelante da u roku od 15 dana od dana prijema presude obavijeste Supervizora za Brčko, predsjednika Skupštine BD i gradonačelnika BD da povlače pismo od početka svibnja 2003. godine koje se odnosi na tužiteljicu ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.500 KM, sa zakonskom kamatom računajući od 11. srpnja 2007. godine kao dana presuđenja. Apelantima je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema presudu dostave Radiju Brčko, HIT Televiziji Brčko i dnevnim listovima "Glas Srpski" Banjaluka i "Avaz" Sarajevo, radi objave o njihovome trošku. U preostalome dijelu tužiteljičin tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. Glede troškova postupka je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 10. Apelacijski sud je nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) utvrdio da su početkom svibnja 2003. godine apelanti sačinili, potpisali i uputili navedeno pismo na ruke Supervizora za Brčko, na ruke predsjednika Skupštine BD i na ruke gradonačelnika BD. Apelacijski sud je ocijenio da je prigovor pasivne legitimacije koji su apelanti u postupku istaknuli, temeljeći ga na činjenici da pismom nisu izdali priopćenje za javnost, pa, dakle, nisu javno na navedeni način iznosili i pronosili nešto što može štetiti tužiteljičinom ugledu, neutemeljen zbog toga što se radnja povrede građanske časti i ugleda može ostvariti (izvršiti) i time da štetnik o drugim osobama iznosi ili pronosi neistinite činjenice odnosno navode o prošlosti, znanju, sposobnostima ili čemu drugom (a zna ili bi morao znati da izneseno-proneseno nije istinito), pa dakle nije utemeljeno ukazivanje apelanata da nije ispunjen niti jedan uvjet za odgovornost iz odredbe članka 198. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). 11. Apelacijski sud je dalje istaknuo da odluka o imenovanju ravnatelja javne ustanove jeste upravni akt kojem prethodi provođenje određenog postupka (upravni postupak). Ali, da bi postojala iznimka od odgovornosti za klevetu, suglasno odredbi članka 7. stavak 1. točka b) Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 14/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), na koju su se apelanti pozvali ističući da su imali pravo da kao institucija daju svoje mišljenje u postupku izbora ravnatelja Radija Brčko i da za izneseno mišljenje u tijeku toga postupka ne postoji odgovornost za klevetu, štetnik je morao biti osoba koja zvanično učestvuje u tom postupku. Stoga je pozivanje apelanata, koji zvanično nisu bili sudionici konkretnog postupka, na postojanje iznimke za njihovu odgovornost za izneseno mišljenje koje su dali u tijeku upravnog postupka izbora ravnatelja Radija Brčko u smislu navedene odredbe, neutemeljeno. 12. Apelacijski sud je dalje istaknuo da prema članku 6. stavak 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o oštećenoj osobi koja je javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako prema općem shvaćanju vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog i javnog interesa, pa ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem-pronošenjem neistinite činjenice ako je znao da je izražavanje neistinito ili ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Stoga je Apelacijski sud ocijenio da su apelanti, koji su u postupku ukazali da je tužiteljica konkuriranjem na funkciju ravnatelja Radija Brčko postala javna ličnost, bez obzira na tu činjenicu, odgovorni za štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog povrede časti i ugleda. 13. Glede navoda apelanata da je u prijepornome pismu iznesen vrijednosni sud u odnosu na tužiteljicu "da je neprihvatljiv prijedlog članova panela iz reda srpskog naroda da se za direktora Ra dio Brčkog bira tužiteljica tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve stručne i etičke kvalitete potrebne za uspješno vršenje ove dužnosti", a da je izražavanje u tekstu, nakon navedenoga vrijednosnog suda, netočno samo u nebitnom, zbog čega su smatrali da se radi o iznimkama od odgovornosti iz članka 7. stavak 1. točke a) Zakona o zaštiti od klevete, Apelacijski sud je istaknuo da su apelanti, osim vrijednosnog suda odnosno mišljenja, za koji Zakon o zaštiti od klevete u članku 7. stavak 1. točka a) propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu, naveli i: "Prema našim saznanjima pomenuta gospođa je u nedjeljniku NIN, kao komentar na rušenje džamije u Brčkom, izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje džamije ne može biti kulturocid, zatim da je kao zaposlenik Ra dio Brčko u poslovnim prostorijama demonstrativno kidala kalendar sa rasporedom vjerskih obreda u toku Ramazana, te da je u poslovnim prostorijama Radija preko zvaničnog grba Bosne i Hercegovine postavila grb Republike Srpske i da je kao urednik kulturno zabavnog programa Radija Brčko zabranila emitovanje sevdalinki, uz tvrdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muzičke vrijednosti". Glede ovih navoda Apelacijski sud je istaknuo da je svjedok Sanela Redžić određeno u svom iskazu navela da je tužiteljica (koja je inače bila član menadžment tima koji je vršio dužnost ravnatelja) u vrijeme mjeseca Ramazana u prostorijama Radija Brčko sa stakla između režije i pomoćnog studija (koji inače služi da ravnatelj i urednici stavljaju obavijesti u svezi s realiziranjem programa, a na kojemu je bio i jedan tekst koji nije vezan za pro gram), nakon pitanja tko je na staklo stavio vaktiju, prišla staklu i vaktiju odlijepila. Apelacijski sud je dalje naveo da je svjedok Samir Omić određeno u svom iskazu naveo da je tužiteljica jednom prilikom nakon emitiranja sevdalinke po želji slušatelja u jutarnjem programu, tražila od njega objašnjenje zašto on kao tonski realizator programa krši propisanu programsku shemu po kojoj je bilo određeno da se u tom terminu emitira domaća zabavna i domaća laganija narodna muzika jer je emitiranje sevdalinki dogovoreno u posebnom terminu. Također, on je potvrdio da je vaktiju, koju je on zalijepio na staklo, tužiteljica skinula sa stakla. Na temelju navedenih iskaza, Apelacijski sud je ocijenio da su činjenice u dijelu pisma koji se odnosi na navode da je tužiteljica demonstrativno kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda u tijeku Ramazana, kao i da je kao urednica Radija Brčko zabranila emitiranje sevdalinki jer nemaju nikakvu kulturnu i muzičku vrijednost, neistinite, odnosno da u pismu očevidno nije preneseno ono što su ovi svjedoci rekli za tužiteljičino ponašanje u svezi s vaktijom i emitiranjem sevdalinki. U odnosu na činjenice koje se odnose na komentar u tjedniku NIN, iz iskaza svjedoka Ćazima Suljevića je utvrđeno da je na sastanku koji je prethodio sačinjavanju pisma, a koji je održan u prostorijama Islamske zajednice BD, ugledni član jedne institucije priopćio nazočnima da je tužiteljica dala tom tjedniku komentar sa sadržajem kakav je u pismu naveden, a da je on naknadnom provjerom utvrdio da je tekst objavljen, ali da tužiteljica nije autor, pa je i ta navedena činjenica u pismu neistinita. Istinitost činjenice da je tužiteljica u svome uredu grb Bosne i Hercegovine pokrila grbom Republike Srpske apelanti, po ocjeni Apelacijskog suda, također nisu dokazali, jer je iz iskaza svjedoka saslušanih u dokaznom postupku utvrđeno da je tužiteljica u ugao grba Bosne i Hercegovine stavila pozivnicu na kojoj je bio grb Republike Srpske, a ne prekrila grb Bosne i Hercegovine. 14. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su apelanti dostavljanjem pisma Supervizoru za Brčko, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD povrijedili čast i ugled tužiteljice u sredini u kojoj živi i radi, jer su navedenim osobama iznijeli odnosno pronijeli činjenice o ponašanju, postupcima i izjavama tužiteljice za koje su znali ili morali znati i time joj prouzročili duševne bolove, a što je Apelacijski sud utvrdio iz nalaza neuropsihijatra dr. Zlate Paprić. Apelacijski sud je ocijenio da je u pitanju pravno relevantna šteta za čije se popravljanje može dosuditi novčani iznos u smislu približne pravične satisfakcije zbog povreda prava ličnosti, u iznosu od 2.500 KM suglasno odredbi članka 200. ZOO, kao i odredbi članka 10. Zakona o zaštiti od klevete. Pri tome, Apelacijski sud je imao u vidu intenzitet psihičke poremećenosti tužiteljice, cilj kojemu ova naknada služi, kao i obvezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovoga načina naknade. 15. S obzirom da je tužiteljica podneskom od 16. svibnja 2007. godine zahtjev u ovom sporu precizirala tako da je postavila osnovni i eventualni zahtjev, Apelacijski sud je, bez obzira na ovu činjenicu, ocijenio da se faktički radi o jednom zahtjevu. Naime, u zahtjevu koji je označen kao eventualni, tužiteljica je samo dodatno tražila da se naloži tuženima/apelantima da u roku od tri dana pismeno obavijeste osobe kojima je pismo upućeno da pismo u cijelosti povlače, ili da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ličnosti, časti i ugleda isplate solidarno iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa stoga izreka ne sadrži odluku kojom se osnovni (glavni) zahtjev odbija kao neutemeljen, a usvaja eventualni (pomoćni). 16. Najzad, glede pozivanja apelanata na zaštitu garantiranu člankom 10. Europske konvencije, Apelacijski sud je ukazao da se prema praksi Europskog suda ovim člankom štite informacije (činjenice) ili podaci koji se mogu potvrditi, kao i mišljenja i vrijednosne ocijene koje se ne mogu potkrijepiti dokazima, pa stoga navedeni članak i sloboda izražavanja koja su njime garantirana ne čine neutemeljenim tužiteljičin zahtjev, jer su apelanti u pismu iznijeli i informacije (činjenice) koje u postupku nisu potvrdili odnosno dokazali, pa njihova odgovornost za iznošenje neistinitih informacija ne predstavlja ograničenje slobode izražavanja garantirane navedenim člankom. Glede pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05, Apelacijski sud je naveo da je Ustavni sud u ovoj odluci istaknuo da postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosnog suda), te kad se u konkretnom slučaju radi ne o informacijama (činjenicama) već o vrijednosnim ocjenama, odnosno njihovom pronošenju, nema mjesta primjeni članka 7. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. S obzirom da je u postupku utvrđeno da navedeno u prijepornom pismu ne predstavlja vrijednosni sud, pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda, te ukazivanje na nepostojanje njihove odgovornosti za klevetu, ocijenjeno je kao neutemeljeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelanti se žale da su sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je Apelacijski sud odlučio o eventualnom tužbenom zahtjevu, a da pri tome nije odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu, kako to propisuje odredba članka 129. stavak 2. ZPP, te je ignorirajući glavni tužbeni zahtjev proizvoljno primijenio navedenu odredbu ZPP. Apelanti također vide povredu prava na pravično suđenje u tome što je Apelacijski sud ponovno saslušao svjedoke, a da to tužiteljičin punomoćnik nije tražio, te je tako postupio, po njihovoj ocjeni, oprečno odredbi članka 235. stavak 2. ZPP kojom je propisano da "sudija može na obrazložen prijedlog stranaka odrediti da se saslušani svjedoci kasnije ponovno pozovu i još jednom saslušaju u prisutnosti ili odsutnosti svjedoka". Na ovaj način je, po mišljenju apelanata, Apelacijski sud povrijedio njihovo pravo na suđenje pred "nepristranim tribunalom" jer se u postupku ponašao "kao punomoćnik tužiteljice". U svezi s pravom na slobodu izražavanja apelanti su istaknuli da oni nisu dostavili pismo sredstvima javnog informiranja, da sud uopće ne obrazlaže dijelove pisma koji su izuzetno relevantni i koji predstavljaju vrijednosni sud, a koji bi zajedno s činjenicama koje sud nije potpuno i pravilno utvrdio doveli do zaključka da je ispravan stav apelanata da tužiteljičini postupci nju "apsolutno diskredituju kao kandidata za funkciju direktora multietničkog radija". Pored toga, apelanti ističu da odredba članka 2. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete garantira pravo "na slobodu izražavanja posebno kada se radi o pitanjima od javnog interesa". Pozivaju se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju, u odnosu na navode apelanata da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud ponovno saslušao svjedoke, a da nije postojao obrazložen prijedlog stranaka, Apelacijski sud je naveo da u odredbama ZPP-a jeste sadržano u osnovi raspravno načelo, ali nije u potpunosti napušteno načelo materijalne istine s obzirom da su drugim odredbama sudu date značajne ovlasti u utvrđivanju činjenica u postupku. Naime, odredbom članka 236. stavak 2. navedenog zakona je propisano da kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza, sudac može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze. S obzirom da je bilo nužno, po ocjeni vijeća, ponovno saslušati određene svjedoke radi suočenja s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u konkretnom sporu, a stranke to nisu predlagale, vijeće je našlo da odluka da se izvrši ponovno saslušanje radi suočenja (s obzirom na navedenu odredbu) nije oprečna odredbi članka 235. stavak 2. kojom je propisano da se saslušani svjedoci mogu ponovno saslušati na obrazložen prijedlog stranaka. 19. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu prava na slobodu izražavanja Apelacijski sud se pozvao na razloge koje je dao u obrazloženju pobijane presude. V. Relevantni propisi 20. Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Diskrikta BiH" broj 14/03) Cilj Zakona Članak 1. Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja neistinitog i identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju Zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Tumačenje Članak 3. Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koje prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem toga izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Stan dard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka (1) ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Članak 10. (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a osobito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: - objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć 21. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) Članak 200. Za pretrpljene tjelesne bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i njenom odsustvu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) Članak 7. stavak 1. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 236. stavak 2. Kada stranke završe s izvođenjem svih dokaza sudac može narediti strankama da prezentiraju dodatne dokaze. Članak 102. stavak 2. Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj GŽ-584/04 od 11. srpnja 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelanti su primili 17. kolovoza 2007. godine, a apelacija je podnesena 15. listopada 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, te članka 10. stavak 1. Europske konvencije. Sloboda izražavanja 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja. Članak 10. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) nužne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda. a) Opća načela 29. Prema utvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenoga 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju razvidno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 30. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test "nužnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "žurnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dostatni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni načelima utjelovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti utemeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti oprečne jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, prava osobe koja je tekstom napadnuta da zaštiti svoju reputaciju i koja je zaštićena člankom 8. Europske konvencije u okviru prava na osobni život (vidi Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70). 31. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi s istim pitanjem već ukazali, postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). S druge strane, tisak igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, osobito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost tiska je, na način koji je sukladan njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i priopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost tiska prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Članak 10. Europske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stupanj pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.e). Pored toga, članak 10. Europske konvencije daje zaštitu privatnim osobama, isto kao i novinarima i javnim ličnostima (vidi Europski sud za ljudska prava, Maronek protiv Slovačke, presuda od 19. travnja 2001. godine, aplikacija broj 32686/96). 32. Ipak, članak 10. Europske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kada se radi o izvještavanju tiska o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članku 10. stavak 2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obveze" koje se primjenjuju i na tisak, a koje osobito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih osoba i kada se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se glede činjenica novinarima uzima u obzir obrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici (vidi već citiranu presudu Selistö, stavak 54). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 33. Na koncu, malo je prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili de - bate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stavak 40.g). b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju 34. Ustavni sud, prije svega, opaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na temelju Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njihovo pravo iz članka 10. Europske konvencije bilo propisano tim Zakonom. On je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je razvidan, pristupačan i predvidljiv, i kako je već rečeno, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 35. Pobijana presuda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je razvidno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih". 36. Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "žurna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u pobijanim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dostatni u smislu ranije navedenih načela iz članka 10. Europske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijana presuda poziva je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je, u konkretnom slučaju, nalog suda kojima je obvezao apelante na naknadu štete ili povlačenje prijepornog pisma, kao i objavu presude. 37. U svezi s pitanjem postojanja "žurne društvene potrebe", Ustavni sud opaža da se pobijane odluke tiču pisma koje su apelanti poslali institucijama vlasti Brčko Distrikta i Supervizoru za Brčko, u kojemu se tužiteljica spominje u negativnom kontekstu, zbog čega je Apelacijski sud zaključio da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za sankcioniranje takvog postupanja u smislu obvezivanja apelanata na obeštećenje ili povlačenje prijepornog pisma. Ustavni sud opaža da je prijeporne navode iz pisma apelanata Apelacijski sud okvalificirao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Ustavni sud također smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo nužno dokazivati, a što apelanti nisu učinili, odnosno nisu uložili razumne napore da prethodno provjere iznesene činjenice, nego su takve činjenice i iznijeli. 38. Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud nedvojbeno utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici, tj. oklevetali je, te da je opravdano zaključio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacijski sud na temelju izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na čije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteljici, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteljici i ono što je u pismu na temelju toga napisano očevidno u nesuglasnosti. Dalje, navode iz pisma o članku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteljica označena kao njegov autor, demantirao je također saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteljica nije autor članka. Najzad, nedokazanim su ostali i navodi iz pisma da je tužiteljica prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem neprijeporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud donošenjem pobijane presude pravilno ocijenio da postoji "žurna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između slobode izražavanja apelanata i zaštite tužiteljičinog ugleda, kao javne ličnosti. 39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istaknuo da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. 40. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da su apelanti oklevetali tužiteljicu čime su, dakako, povrijedili njezino nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za nju nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećene, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostava onakvoga stanja kakvo je postojalo prije njezinoga nastanka, dakle nema reparacijski karakter. Dapače, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na temelju toga odredila visina nastale štete. 41. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članku 200. stavak 2. ZOO-a, prema kojemu "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Promatrano s aspekta članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud opaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti načelo proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Europski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, jer ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu (vidi Europski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je nužno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravne osnove i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju načela iz relevantnih odredaba Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stavak 36). 42. Dakle, diskrecijsko pravo suda u svezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete je ograničeno upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dostatni, tj. da su sudovi svoje odluke utemeljili na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. 43. Apelanti su objavili neistine o tužiteljici, a da prethodno nisu ni pokušali provjeriti prijeporne informacije, što je bila njihova obveza. Apelacijski sud je ocijenio da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteljicu, odnosno da su apelanti počinili klevetu čime su narušili tužiteljičin ugled, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove. U tom pravcu Apelacijski sud je proveo dokaze saslušanjem tužiteljice kao oštećene, te uvidom u medicinsku dokumentaciju i utvrdio da je ona teško podnijela iznošenje neistinitih činjenica u prijepornom pismu. Apelacijski sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu cilj kojemu ova naknada služi kao i obvezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade. 44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da mjera koja je poduzeta zbog zaštite tužiteljičinog ugleda, u vidu naloga apelantima da povuku prijeporno pismo ili da plate tužiteljici dosuđeni iznos naknade štete kao i da dostave presudu sredstvima javnog informiranja radi objavljivanja o trošku apelanata, je proporcionalna težini povrede njezinoga ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da Apelacijski sud nije prekoračio granice svojih diskrecijskih ovlasti kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što je svoju odluku temeljio na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u svezi s povredom tužiteljičinoga ugleda, o čemu su dati obrazloženja i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dostatne u smislu članka 10. Europske konvencije. 45. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata bilo "nužno u demokratskom društvu", te da stoga pobijanim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 46. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 47. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. U svezi s navodima iz apelacije Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. Ustavni sud dalje opaža da su apelanti, nezadovoljni odlukama redovitih sudova, u suštini, ponovili navode koje su isticali u tijeku redovitoga postupka, a na koje su u tome postupku dati razvidni i razložni odgovori utemeljeni na relevantnim procesnim odredbama. Iz obrazloženja pobijanih odluka Ustavni sud zaključuje da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a njihovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da pobijane odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 50. U svezi s navodima apelanata o pristranosti suda zbog odluke Apelacijskog suda da ponovno sasluša određene svjedoke, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristranost suda. Ovo osobito imajući u vidu da je Apelacijski sud, odlučujući da ponovno sasluša svjedoke, postupao sukladno svojim ovlastima iz članka 236. stavak 2. ZPP. Iz navedenih razloga, u takvom postupanju redovitih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu pristranost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi glede tvrdnji o pristranosti suda neutemeljeni. 51. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obvezani platiti odštetu nanesenu tužiteljičinom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, odnosno kada im je naloženo da povuku prijeporno pismo, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "nužna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer su obrazloženja pobijanih odluka redovitih sudova zadovoljavajuća s aspekta načela prava na pravično suđenje. Također, apelanti ničim nisu dokazali navodnu subjektivnu pristranost sudaca Apelacionog suda, a sama činjenica da su odlučili ponovno saslušati određene svjedoke ne ukazuje na njihovu pristranost. 53. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2780/08, rješavajući apelaciju Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi u Osnovnom sudu u Vlasenici pod brojem 92 0 P 007239 08 P. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Muhamed Saračević i Mustafa Saračević (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 501 i Osnovnog suda u Vlasenici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) koji se trenutno vodi pod brojem 92 0 P 007239 08 P (ranije P-265/2004). Apelanti su dopunili apelaciju 28. novembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na prijedlog sudije Mirsada Ćemana, Ustavni sud je, na osnovu člana 93 stav 1 alineja 2 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da sudija Mirsad Ćeman ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je 24. decembra 2008. godine, a od Opštine Vlasenica i Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, 25. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 10. februara 2009. godine, a tuženi 7. aprila 2010. godine. 5. Osnovni sud je 6. aprila 2010. godine dostavio na uvid spis broj 92 0 P 007239 08 P. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 11. marta 2009. godine, a odgovor tuženih 14. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelanti su 8. novembra 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi "povraćaja bespravno eksproprisanih parcela". Tužba je evidentirana pod poslovnim brojem P-265/2004. Sud je 13. aprila 2005. godine dostavio tužbu na odgovor tuženim. Podneskom od 17. maja 2005. godine Pravobranilaštvo Republike Srpske je sudu vratilo tužbu sa obrazloženjem da, prema članu 1 stav 3 Zakona o Pravobranilaštvu RS, u ovoj vrsti sporova ne zastupa prvotuženu. Prvotužena je 17. maja 2005. godine dostavila odgovor na tužbu. 9. Rješenjem od 23. maja 2005. godine sud je zakazao pripremno ročište za 6. juli 2005. godine koje je, iako su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno za 5. septembar 2005. godine uz nalog apelantima da urede tužbu u smislu člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). 10. Pripremno ročište zakazano za 5. septembar 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su apelanti pismenim podneskom od 18. jula 2005. godine obuhvatili dva tužbena zahtjeva (iz predmeta br. P-264/08 i P-265/08), iako ti predmeti nisu spojeni u dotadašnjem toku postupka. Dalje, apelanti su istakli da nisu pribavili sve dokaze iz tužbe. 11. Pripremno ročište zakazano za 14. oktobar 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su tuženi tek na ročištu primili precizirani tužbeni zahtjev apelanata, te su tražili rok za izjašnjenje i prikupljanje dokaza za pripremno ročište. 12. Sud je 14. novembra 2005. godine održao pripremno ročište na kom je donio rješenje kojim je odredio uviđaj na licu mjesta 6. decembra 2005. godine i zakazao glavnu raspravu za 23. decembar 2005. godine. 13. Uviđaj zakazan na licu mjesta za 6. decembar 2005. godine, na koji su pristupile parnične stranke i vještak geodetske struke, odgođen je zbog nepristupawa vještaka poqoprivredne struke, te je novi uviđaj zakazan za 18. januar 2006. godine, kada je uz prisustvo stranaka i vještaka i održan. 14. Rješenjem predsjednika suda od 20. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg sudije u ovom predmetu i drugom parničnom predmetu apelanata koji se vodi pod brojem P-264/04. 15. Glavna rasprava zakazana za 23. decembar 2005. godine, i uz konstataciju da su ispunjene procesne pretpostavke za njeno održavanje, na prijedlog parničnih stranaka, odložena je za 20. februar 2006. godine zato što zbog spriječenosti vještaka nije održan uviđaj pa su parnične stranke istakle da će se glavna rasprava moći održati tek nakon održanog uviđaja i dostave nalaza. 16. Rasprava zakazana za 20. februar 2006. godine nije održana jer je drugoapelant zatražio njeno odgađanje (budući da nije pristupio njegov punomoćnik a da su na raspravu pristupili svjedok i vještaci koje je potrebno direktno i unakrsno ispitati, te urediti tužbeni zahtjev). 17. Na izričit zahtjev drugoapelanta, koji je tvrdio da prvoapelant i wihov punomoćnik nisu pristupili jer im je postupajući sudija putem telefona obećao odgađanje rasprave, što je sudija negirao, odgođena je i glavna rasprava zakazana za 29. mart 2006. godine, te je određen novi termin održavawa glavne rasprave za 11. maj 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 18. Na glavnoj raspravi održanoj 11. maja 2006. godine sprovedeni su dokazi čije izvođenje je određeno rješenjem suda na pripremnom ročištu, apelanti su precizirali tužbeni zahtjev, te je nakon završnih riječi glavna rasprava dovršena uz konstataciju suda da će presuda biti donesena 12. juna 2006. godine i da su stranke dužne same preuzeti prijepis presude u sudu. 19. Presudom Osnovnog suda broj P-265/2004 od 12. juna 2006. godine obavezani su tuženi da apelantima solidarno naknade na ime štete koja im je pričinjena na voćnim zasadima iznos od 845,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. juna 2006. godine, kao dana donošewa presude pa do konačne isplate. Drugim stavom izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene da im predaju u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti u Vlasenici, preciznije označe u izreci presude (u daqnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza nespornim utvrdio da su tuženi krajem 1999. godine apelantima pričinili štetu tako što su uništili ukupno osam stabala raznog voća, pa je sud udovoqio ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete u visini utvrđenoj u nalazu sudskog vještaka. S druge strane, vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je naveo da su apelanti sem tužbe, u smislu čl. 87 i 89 Zakona o građevinskom zemqištu, blagovremeno podnijeli reviziju nadležnom organu Opštine Vlasenica, koji će u tom postupku utvrditi da li su apelanti prije 6. aprila 1992. godine koristili predmetno zemqište uz svoju porodičnu stambenu zgradu, te da li je bez wihove saglasnosti to pravo prekinuto. U tom postupku će se utvrditi i da li apelantima pripada pravo na restituciju, odnosno naknadu. Dalje je navedeno da se taj dio tužbenog zahtjeva odnosi samo na povraćaj predmetnog zemqišta ali ne i na naknadu za zemqište. Budući da su sporne parcele privedene namjeni 1999. godine, sud je zakqučio da je restitucija nemoguća. 20. Apelanti i tuženi su protiv presude Opštinskog suda izjavili žalbu. Obje parnične stranke su dale odgovor na žalbu. Spis je 21. avgusta 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavawa o izjavljenim žalbama. Podneskom od 1. avgusta 2006. godine punomoćnik apelanata je otkazao punomoć. 21. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine obje žalbe su usvojene, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno da činjenica da su apelanti pokrenuli upravni postupak revizije dodjele gradskog građevinskog zemqišta ne bi ni u kom slučaju mogla voditi odbijanju tužbenog zahtjeva nego bi eventualno ishod predmetnog postupka mogao predstavljati prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Okružni sud je naveo da je zakqučak prvostepenog suda preuranjen, te je usvojio žalbu apelanata uz obrazloženje da žalba osnovano ukazuje na to da se prvostepeni sud bavio prejudiciranjem odluke upravnog organa. Dalje, sud je ocijenio da je osnovana i žalba tuženih budući da je odredbama Zakona o građevinskom zemqištu predviđena iskqučiva nadležnost upravnog organa za ocjenu pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemqišta između 6. aprila 1992. godine i stupawa na snagu tog zakona. Sud je zakqučio da odluka o tom pitanju predstavlja prethodno pitanje od čijeg rješewa zavisi odluka o konkretnoj stvari, te je naveo da je članom 90 Zakona o građevinskom zemqištu predviđena obaveza opštine na isplatu naknade, u skladu sa članom 69 tog zakona, koja se, u slučaju da je zemqište dodijeljeno trećem licu, određuje i isplaćuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Budući da odluka o sporu zavisi od ishoda upravnog postupka koji se vodi povodom revizije apelanata, do okončawa tog postupka ne može da se odlučuje o wihovom tužbenom zahtjevu. Stoga je sud zakqučio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je učinjena povreda iz člana 191 ZPP, zbog čega je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je rješenje dostavio parničnim strankama 28. juna, odnosno 30. juna 2008. godine. 22. U ponovnom postupku Opštinski sud je dnevnom naredbom od 18. jula 2008. godine zakazao raspravu za 18. septembar 2008. godine. Na toj raspravi sud je konstatovao da apelanti nisu pristupili, premda su dostave uredno iskazane, a da je zakonski zastupnik tuženih opravdao izostanak. Takođe je konstatovano da je advokat Janko Nikolić, koji je ranije bio punomoćnik apelanata, telefonom kontaktirao sudiju i zamolio da se ročište odgodi jer će ponovo pribaviti punomoć apelanata za zastupanje. Ročište je odloženo za 21. oktobar 2008. godine. Na to ročište apelanti nisu pristupili, premda je wima poslan poziv, ali je pristupio advokat Janko Nikolić bez punomoći budući da su apelanti putem telefona zamolili da ih zastupa. Na saglasan prijedlog stranaka ročište je odgođeno za 4. decembar 2008. godine. 23. Na ročište zakazano za 4. decembar 2008. godine parnične stranke nisu pristupile. U zapisniku je konstatovano da su stranke putem telefona obaviještene da se pripremno ročište neće otvarati, da će predmet biti presigniran drugom sudiji budući da je postupajući sudija izabran na drugu funkciju. 24. Dnevnom naredbom od 3. novembra 2009. godine novoodređeni postupajući sudija je zakazao pripremno ročište za 30. novembar 2009. godine. Budući da na pripremo ročište nije pristupio punomoćnik apelanata, kojem je poziv dostavljen 5. novembra 2009. godine, sud je, u smislu člana 83 ZPP, na prijedlog zakonskog zastupnika tuženih, donio Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. Na ovo rješenje punomoćnik apelanata je izjavio žalbu 23. decembra 2009. godine. Žalba je dostavljena tuženim 9. aprila 2010. godine, a oni su isti dan dali odgovor na žalbu. 25. Prema podacima Osnovnog suda od 10. maja 2010. godine, odgovor na žalbu je proslijeđen apelantima, a nakon čega će spis biti dostavljen Okružnom sudu na rješavanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da je prvostepena presuda donesena svjesno, zlonamjerno i tendenciozno i pod pritiskom zbog političkih razloga, te sa velikim zakašnjenjem. Dalje se navodi da je žalba apelanata bila u drugostepenom sudu 23 mjeseca i da je time prekoračen rok od 45 dana prema ZPP, što, prema mišljenju apelanata, predstavlja svjesno i ciljano kršenje wihovih prava. Navodi se da je sud: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP jer je tužba podnijeta 8.11.2004. godine iz čega proizilazi da je predmet trebao biti davno okončan". b) Odgovor na apelaciju 27. Okružni sud navodi da je u žalbenom postupku usvojio žalbe parničnih stranaka, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje zbog povrede odredbi parničnog postupka koje su uticale na zakonitost i pravilnost odluke, te predlaže da se apelacija odbije. 28. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju, koji je dostavio 10. februara 2009. godine (dakle u vrijeme kad u ponovnom postupku još uvijek nije održao pripremno ročište), navodi da je u dotadašnjem toku postupka sud postupao u skladu sa zakonom uz poštovanje zakonskih rokova. Navedeno je da će ovaj sud, nakon što je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, u zakonskom roku zakazati pripremno ročište i ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu. 29. Tuženi su naveli da je neosnovana tvrdwa apelanata da je Osnovni sud svjesno i ciljano kasnio u postupku. Stoga su tuženi predložili da Ustavni sud, ocjenjujući složenost postupka, ponašanje apelanata, odnosno wihovog punomoćnika, te okolnost da ova vrsta postupka prema zakonu nema hitan karakter, kao i okolnost da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev "razumnosti", odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena. 32. Prema navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 33. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije nalazi se u fazi odlučivawa povodom žalbe apelanata izjavljene protiv Rješewa Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena. 34. S druge strane, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 35. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu navodeći da su sudovi: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračili rokove predviđene po ZPP", iz čega proizlazi da se apelanti žale i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji se, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, nalazio u fazi odlučivawa povodom žalbe apelanata protiv Rješewa Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelanti su se u apelaciji pozvali na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju na to da Ustavni sud treba ispitati i kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, u smislu člana 32 Pravila Ustavnog suda, a apelanti su u apelaciji naveli da povredu svojih prava vide u tome što je sud prilikom odlučivawa u ovom predmetu: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP". 38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Pe riod koji se uzima u obzir 40. Apelanti su tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 8. novembra 2004. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud je Presudu broj P-265/2004 donio 12. juna 2006. godine. Ta presuda je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Osnovni sud je 30. novembra 2009. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelanata traje pet godina i šest mjeseci i još uvijek nije završen. Analiza razumnosti dužine postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe apelanata radi povraćaja bespravno eksproprisanih nepokretnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, taj se postupak, imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, ne može smatrati osobito složenim. 42. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud naglašava da su u periodu od podnošewa tužbe do danas, dakle u periodu od pet godina i šest mjeseci, donesene tri odluke na dvije sudske in stance. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se postupak pred Osnovnim sudom vodio u dva navrata, te da je sud prvostepenu odluku (Presuda broj P-265/2004 od 12. juna 2006. godine) donio nakon godinu dana i sedam mjeseci, a da je u ponovnom postupku odluku (Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine) donio nakon godinu i nešto više od četiri mjeseca. Dalje, evidentno je da je odlučivanje o žalbama parničnih stranaka pred Okružnim sudom trajalo godinu i nepunih deset mjeseci (od 21. avgusta 2006. godine, kad je spis dostavljen Okružnom sudu, do donošewa Rješewa broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine), ali sama ta činjenica, imajući u vidu cjelokupan tok dosadašnjeg postupka, sama po sebi ne predstavlja dokaz da su u konkretnom slučaju redovni sudovi povrijedili pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka prvostepeni sud prije donošewa presude od 12. juna 2006. godine zakazao četiri pripremna ročišta (6. juli, 5. septembar, 14. oktobar i 14. novembar 2005. godine), od kojih je održao samo jedno i to ono od 14. novembra 2005. godine, a ostale je odlagao na suglasan prijedlog parničnih stranaka, premda su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje tih ročišta. Dalje, Osnovni sud je zakazao i četiri ročišta za glavnu raspravu (23. decembra 2005. godine, te 20. februara, 29. marta i 11. maja 2006. godine), od kojih je održao samo ročište od 11. maja 2006. godine. Ostala ročišta za glavnu raspravu su odložena i to ono od 23. decembra 2005. godine na saglasan prijedlog parničnih stranaka, a preostala dva na izričit prijedlog drugoapelanta. Sud je, takođe, zakazao dva puta uviđaj na licu mjesta (6. decembra 2005. godine i 18. januara 2006. godine), od kojih je jedan odložen zbog nepristupawa vještaka poqoprivredne struke. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao četiri pripremna ročišta ali su prva tri odložena (18. septembra, 21. oktobra i 4. decembra 2008. godine) budući da na prva dva apelanti, iako uredno pozvani, nisu pristupili, a da posljednje nije ni otvarano budući da je postupajući sudija imenovan na novu dužnost. Dalje, punomoćnik apelanata nije pristupio na ročište na kojem je doneseno Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. U daqnjem toku postupka Osnovni sud je dostavio rješewa parničnim strankama, te dostavio žalbu apelanata tuženom na odgovor. 43. Imajući u vidu navedene okolnosti vezane za preduzimanje procesnih radwi i odluke donesene u dosadašnjem toku postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, dakle i Osnovni sud i Okružni sud, u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, preduzimali procesne radnje, te zakqučuje da, u okolnostima konkretnog predmeta, u ponašanju redovnih sudova nije bilo nepotrebnog odugovlačewa postupka. 44. S druge strane, evidentno je da su četiri ročišta odložena na saglasan prijedlog parničnih stranaka a da su zbog postupawa apelanata odgođena četiri ročišta (20. februara i 29. marta 2006. godine, te 18. septembra i 21. oktobra 2008. godine), kao i da je zbog nepristupawa apelanata, odnosno wihovog punomoćnika doneseno rješenje da se tužba smatra povučenom. 45. Imajući u vidu sve navedene činjenice, ponašanje suda i parničnih stranaka, te ocjenjujući da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, kao i da su u periodu od pet godina i šest mjeseci redovni sudovi donijeli tri odluke, Ustavni sud zakqučuje da cjelokupna dužina trajawa predmetnog parničnog postupka nije prešla granice razumnog roka, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta ispitane u skladu sa uspostavljenim kriterijumima, te činjenicu da su u toku dosadašnjeg postupka koji traje pet godina i šest mjeseci redovni sudovi u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, preduzimali procesne radnje i donijeli tri odluke na tri in - stance, ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Na osnovu člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2780/08, rješavajući apelaciju Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi u Osnovnom sudu u Vlasenici pod brojem 92 0 P 007239 08 P. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muhamed Saračević i Mustafa Saračević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 501 i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) koji se trenutno vodi pod brojem 92 0 P 007239 08 P (ranije P-265/2004). Apelanti su dopunili apelaciju 28. novembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na prijedlog sudije Mirsada Ćemana, Ustavni sud je, na osnovu člana 93. stav 1. alineja 2. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da sudija Mirsad Ćeman ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je 24. decembra 2008. godine, a od Općine Vlasenica i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, 25. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 10. februara 2009. godine, a tuženi 7. aprila 2010. godine. 5. Osnovni sud je 6. aprila 2010. godine dostavio na uvid spis broj 92 0 P 007239 08 P. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 11. marta 2009. godine, a odgovor tuženih 14. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelanti su 8. novembra 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi "povrata bespravno ekspropriranih parcela". Tužba je evidentirana pod poslovnim brojem P-265/2004. Sud je 13. aprila 2005. godine dostavio tužbu na odgovor tuženim. Podneskom od 17. maja 2005. godine Pravobranilaštvo Republike Srpske je sudu vratilo tužbu sa obrazloženjem da, prema članu 1. stav 3. Zakona o Pravobranilaštvu RS, u ovoj vrsti sporova ne zastupa prvotuženu. Prvotužena je 17. maja 2005. godine dostavila odgovor na tužbu. 9. Rješenjem od 23. maja 2005. godine sud je zakazao pripremno ročište za 6. juli 2005. godine koje je, iako su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno za 5. septembar 2005. godine uz nalog apelantima da urede tužbu u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 10. Pripremno ročište zakazano za 5. septembar 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su apelanti pismenim podneskom od 18. jula 2005. godine obuhvatili dva tužbena zahtjeva (iz predmeta br. P-264/08 i P-265/08), iako ti predmeti nisu spojeni u dotadašnjem toku postupka. Dalje, apelanti su istakli da nisu pribavili sve dokaze iz tužbe. 11. Pripremno ročište zakazano za 14. oktobar 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su tuženi tek na ročištu primili precizirani tužbeni zahtjev apelanata, te su tražili rok za izjašnjenje i prikupljanje dokaza za pripremno ročište. 12. Sud je 14. novembra 2005. godine održao pripremno ročište na kojem je donio rješenje kojim je odredio uviđaj na licu mjesta 6. decembra 2005. godine i zakazao glavnu raspravu za 23. decembar 2005. godine. 13. Uviđaj zakazan na licu mjesta za 6. decembar 2005. godine, na koji su pristupile parnične stranke i vještak geodetske struke, odgođen je zbog nepristupanja vještaka poljoprivredne struke, te je novi uviđaj zakazan za 18. januar 2006. godine, kada je uz prisustvo stranaka i vještaka i održan. 14. Rješenjem predsjednika suda od 20. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg sudije u ovom predmetu i drugom parničnom predmetu apelanata koji se vodi pod brojem P-264/04. 15. Glavna rasprava zakazana za 23. decembar 2005. godine, i uz konstataciju da su ispunjene procesne pretpostavke za njeno održavanje, na prijedlog parničnih stranaka, odložena je za 20. februar 2006. godine zato što zbog spriječenosti vještaka nije održan uviđaj pa su parnične stranke istakle da će se glavna rasprava moći održati tek nakon održanog uviđaja i dostave nalaza. 16. Rasprava zakazana za 20. februar 2006. godine nije održana jer je drugoapelant zatražio njeno odgađanje (budući da nije pristupio njegov punomoćnik a da su na raspravu pristupili svjedok i vještaci koje je potrebno direktno i unakrsno ispitati, te urediti tužbeni zahtjev). 17. Na izričit zahtjev drugoapelanta, koji je tvrdio da prvoapelant i njihov punomoćnik nisu pristupili jer im je postupajući sudija putem telefona obećao odgađanje rasprave, što je sudija negirao, odgođena je i glavna rasprava zakazana za 29. mart 2006. godine, te je određen novi termin održavanja glavne rasprave za 11. maj 2006. godine. 18. Na glavnoj raspravi održanoj 11. maja 2006. godine provedeni su dokazi čije izvođenje je određeno rješenjem suda na pripremnom ročištu, apelanti su precizirali tužbeni zahtjev, te je nakon završnih riječi glavna rasprava dovršena uz konstataciju suda da će presuda biti donesena 12. juna 2006. godine i da su stranke dužne same preuzeti prijepis presude u sudu. 19. Presudom Osnovnog suda broj P-265/2004 od 12. juna 2006. godine obavezani su tuženi da apelantima solidarno naknade na ime štete koja im je pričinjena na voćnim zasadima iznos od 845,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. juna 2006. godine, kao dana donošenja presude pa do konačne isplate. Drugim stavom izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene da im predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Vlasenici, preciznije označe u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nespornim utvrdio da su tuženi krajem 1999. godine apelantima pričinili štetu tako što su uništili ukupno osam stabala raznog voća, pa je sud udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete u visini utvrđenoj u nalazu sudskog vještaka. S druge strane, vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je naveo da su apelanti osim tužbe, u smislu čl. 87. i 89. Zakona o građevinskom zemljištu, blagovremeno podnijeli reviziju nadležnom organu Općine Vlasenica, koji će u tom postupku utvrditi da li su apelanti prije 6. aprila 1992. godine koristili predmetno zemljište uz svoju porodičnu stambenu zgradu, te da li je bez njihove saglasnosti to pravo prekinuto. U tom postupku će se utvrditi i da li apelantima pripada pravo na restituciju, odnosno naknadu. Dalje je navedeno da se taj dio tužbenog zahtjeva odnosi samo na povrat predmetnog zemljišta ali ne i na naknadu za zemljište. Budući da su sporne parcele privedene namjeni 1999. godine, sud je zaključio da je restitucija nemoguća. 20. Apelanti i tuženi su protiv presude Općinskog suda izjavili žalbu. Obje parnične stranke su dale odgovor na žalbu. Spis je 21. augusta 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o izjavljenim žalbama. Podneskom od 1. augusta 2006. godine punomoćnik apelanata je otkazao punomoć. 21. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine obje žalbe su usvojene, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da činjenica da su apelanti pokrenuli upravni postupak revizije dodjele gradskog građevinskog zemljišta ne bi ni u kojem slučaju mogla voditi odbijanju tužbenog zahtjeva nego bi eventualno ishod predmetnog postupka mogao predstavljati prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Okružni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda preuranjen, te je usvojio žalbu apelanata uz obrazloženje da žalba osnovano ukazuje na to da se prvostepeni sud bavio prejudiciranjem odluke upravnog organa. Dalje, sud je ocijenio da je osnovana i žalba tuženih budući da je odredbama Zakona o građevinskom zemljištu predviđena isključiva nadležnost upravnog organa za ocjenu pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992. godine i stupanja na snagu tog zakona. Sud je zaključio da odluka o tom pitanju predstavlja prethodno pitanje od čijeg rješenja zavisi odluka o konkretnoj stvari, te je naveo da je članom 90. Zakona o građevinskom zemljištu predviđena obaveza općine na isplatu naknade, u skladu sa članom 69. tog zakona, koja se, u slučaju da je zemljište dodijeljeno trećem licu, određuje i isplaćuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Budući da odluka o sporu zavisi od ishoda upravnog postupka koji se vodi povodom revizije apelanata, do okončanja tog postupka ne može se odlučivati o njihovom tužbenom zahtjevu. Stoga je sud zaključio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je učinjena povreda iz člana 191. ZPP, zbog čega je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je rješenje dostavio parničnim strankama 28. juna, odnosno 30. juna 2008. godine. 22. U ponovnom postupku Općinski sud je dnevnom naredbom od 18. jula 2008. godine zakazao raspravu za 18. septembar 2008. godine. Na toj raspravi sud je konstatirao da apelanti nisu pristupili, premda su dostave uredno iskazane, a da je zakonski zastupnik tuženih opravdao izostanak. Također je konstatirano da je advokat Janko Nikolić, koji je ranije bio punomoćnik apelanata, telefonom kontaktirao sudiju i zamolio da se ročište odgodi jer će ponovo pribaviti punomoć apelanata za zastupanje. Ročište je odloženo za 21. oktobar 2008. godine. Na to ročište apelanti nisu pristupili, premda je njima poslan poziv, ali je pristupio advokat Janko Nikolić bez punomoći budući da su apelanti putem telefona zamolili da ih zastupa. Na saglasan prijedlog stranaka ročište je odgođeno za 4. decembar 2008. godine. 23. Na ročište zakazano za 4. decembar 2008. godine parnične stranke nisu pristupile. U zapisniku je konstatirano da su stranke putem telefona obaviještene da se pripremno ročište neće otvarati, da će predmet biti presigniran drugom sudiji budući da je postupajući sudija izabran na drugu funkciju. 24. Dnevnom naredbom od 3. novembra 2009. godine novoodređeni postupajući sudija je zakazao pripremno ročište za 30. novembar 2009. godine. Budući da na pripremo ročište nije pristupio punomoćnik apelanata, kojem je poziv dostavljen 5. novembra 2009. godine, sud je, u smislu člana 83. ZPP, na prijedlog zakonskog zastupnika tuženih, donio Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. Na ovo rješenje punomoćnik apelanata je izjavio žalbu 23. decembra 2009. godine. Žalba je dostavljena tuženim 9. aprila 2010. godine, a oni su isti dan dali odgovor na žalbu. 25. Prema podacima Osnovnog suda od 10. maja 2010. godine, odgovor na žalbu je proslijeđen apelantima, a nakon čega će spis biti dostavljen Okružnom sudu na rješavanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da je prvostepena presuda donesena svjesno, zlonamjerno i tendenciozno i pod pritiskom zbog političkih razloga, te sa velikim zakašnjenjem. Dalje se navodi da je žalba apelanata bila u drugostepenom sudu 23 mjeseca i da je time prekoračen rok od 45 dana prema ZPP, što, prema mišljenju apelanata, predstavlja svjesno i ciljano kršenje njihovih prava. Navodi se da je sud: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP jer je tužba podnijeta 8.11.2004. godine iz čega proizilazi da je predmet trebao biti davno okončan". b) Odgovor na apelaciju 27. Okružni sud navodi da je u žalbenom postupku usvojio žalbe parničnih stranaka, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje zbog povrede odredaba parničnog postupka koje su utjecale na zakonitost i pravilnost odluke, te predlaže da se apelacija odbije. 28. Općinski sud u odgovoru na apelaciju, koji je dostavio 10. februara 2009. godine (dakle u vrijeme kad u ponovnom postupku još uvijek nije održao pripremno ročište), navodi da je u dotadašnjem toku postupka sud postupao u skladu sa zakonom uz poštivanje zakonskih rokova. Navedeno je da će ovaj sud, nakon što je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, u zakonskom roku zakazati pripremno ročište i ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu. 29. Tuženi su naveli da je neosnovana tvrdnja apelanata da je Osnovni sud svjesno i ciljano kasnio u postupku. Stoga su tuženi predložili da Ustavni sud, ocjenjujući složenost postupka, ponašanje apelanata, odnosno njihovog punomoćnika, te okolnost da ova vrsta postupka prema zakonu nema hitan karakter, kao i okolnost da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev "razumnosti", odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena. 32. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 33. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije nalazi se u fazi odlučivanja povodom žalbe apelanata izjavljene protiv Rješenja Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena. 34. S druge strane, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 35. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu navodeći da su sudovi: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračili rokove predviđene po ZPP", iz čega proizlazi da se apelanti žale i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, nalazio u fazi odlučivanja povodom žalbe apelanata protiv Rješenja Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelanti su se u apelaciji pozvali na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju na to da Ustavni sud treba ispitati i kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a apelanti su u apelaciji naveli da povredu svojih prava vide u tome što je sud prilikom odlučivanja u ovom predmetu: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP". 38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Pe riod koji se uzima u obzir 40. Apelanti su tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 8. novembra 2004. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud je Presudu broj P-265/2004 donio 12. juna 2006. godine. Ta presuda je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Osnovni sud je 30. novembra 2009. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelanata traje pet godina i šest mjeseci i još uvijek nije završen. Analiza razumnosti dužine postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe apelanata radi povrata bespravno ekspropriranih nekretnina. Prema mišljenju Ustavnog suda, taj se postupak, imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, ne može smatrati osobito složenim. 42. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud naglašava da su u periodu od podnošenja tužbe do danas, dakle u periodu od pet godina i šest mjeseci, donesene tri odluke na dvije sudske in - stance. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se postupak pred Osnovnim sudom vodio u dva navrata, te da je sud prvostepenu odluku (Presuda broj P-265/2004 od 12. juna 2006. godine) donio nakon godinu dana i sedam mjeseci, a da je u ponovnom postupku odluku (Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine) donio nakon godinu i nešto više od četiri mjeseca. Dalje, evidentno je da je odlučivanje o žalbama parničnih stranaka pred Okružnim sudom trajalo godinu i nepunih deset mjeseci (od 21. augusta 2006. godine, kad je spis dostavljen Okružnom sudu, do donošenja Rješenja broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. juna 2008. godine), ali sama ta činjenica, imajući u vidu cjelokupan tok dosadašnjeg postupka, sama po sebi ne predstavlja dokaz da su u konkretnom slučaju redovni sudovi povrijedili pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka prvostepeni sud prije donošenja presude od 12. juna 2006. godine zakazao četiri pripremna ročišta (6. juli, 5. septembar, 14. oktobar i 14. novembar 2005. godine), od kojih je održao samo jedno i to ono od 14. novembra 2005. godine, a ostale je odlagao na suglasan prijedlog parničnih stranaka, premda su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje tih ročišta. Dalje, Osnovni sud je zakazao i četiri ročišta za glavnu raspravu (23. decembra 2005. godine, te 20. februara, 29. marta i 11. maja 2006. godine), od kojih je održao samo ročište od 11. maja 2006. godine. Ostala ročišta za glavnu raspravu su odložena i to ono od 23. decembra 2005. godine na saglasan prijedlog parničnih stranaka, a preostala dva na izričit prijedlog drugoapelanta. Sud je, također, zakazao dva puta uviđaj na licu mjesta (6. decembra 2005. godine i 18. januara 2006. godine), od kojih je jedan odložen zbog nepristupanja vještaka poljoprivredne struke. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao četiri pripremna ročišta ali su prva tri odložena (18. septembra, 21. oktobra i 4. decembra 2008. godine) budući da na prva dva apelanti, iako uredno pozvani, nisu pristupili, a da posljednje nije ni otvarano budući da je postupajući sudija imenovan na novu dužnost. Dalje, punomoćnik apelanata nije pristupio na ročište na kojem je doneseno Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. novembra 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je dostavio rješenja parničnim strankama, te dostavio žalbu apelanata tuženom na odgovor. 43. Imajući u vidu navedene okolnosti vezane za preduzimanje procesnih radnji i odluke donesene u dosadašnjem toku postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, dakle i Osnovni sud i Okružni sud, u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, preduzimali procesne radnje, te zaključuje da, u okolnostima konkretnog predmeta, u ponašanju redovnih sudova nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka. 44. S druge strane, evidentno je da su četiri ročišta odložena na saglasan prijedlog parničnih stranaka a da su zbog postupanja apelanata odgođena četiri ročišta (20. februara i 29. marta 2006. godine, te 18. septembra i 21. oktobra 2008. godine), kao i da je zbog nepristupanja apelanata, odnosno njihovog punomoćnika doneseno rješenje da se tužba smatra povučenom. 45. Imajući u vidu sve navedene činjenice, ponašanje suda i parničnih stranaka, te ocjenjujući da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, kao i da su u periodu od pet godina i šest mjeseci redovni sudovi donijeli tri odluke, Ustavni sud zaključuje da cjelokupna dužina trajanja predmetnog parničnog postupka nije prešla granice razumnog roka, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta ispitane u skladu sa uspostavljenim kriterijima, te činjenicu da su u toku dosadašnjeg postupka koji traje pet godina i šest mjeseci redovni sudovi u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, preduzimali procesne radnje i donijeli tri odluke na tri in stance, ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2780/08, rješavajući apelaciju Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi u Osnovnom sudu u Vlasenici pod brojem 92 0 P 007239 08 P. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Saračevića i Mustafe Saračevića podnesena zbog povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muhamed Saračević i Mustafa Saračević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 15. rujna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka u predmetu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 501 i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) koji se trenutno vodi pod brojem 92 0 P 007239 08 P (ranije P-265/2004). Apelanti su dopunili apelaciju 28. studenoga 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na prijedlog suca Mirsada Ćemana, Ustavni sud je, na temelju članka 93. stavak 1. alineja 2. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da sudac Mirsad Ćeman ne sudjeluje u radu i odlučivanju u ovom predmetu. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je 24. prosinca 2008. godine, a od Općine Vlasenica i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, 25. ožujka 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 10. veljače 2009. godine, a tuženi 7. travnja 2010. godine. 5. Osnovni sud je 6. travnja 2010. godine dostavio na uvid spis broj 92 0 P 007239 08 P. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 11. ožujka 2009. godine, a odgovor tuženih 14. svibnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelanti su 8. studenoga 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi "povrata bespravno ekspropriranih parcela". Tužba je evidentirana pod poslovnim brojem P-265/2004. Sud je 13. travnja 2005. godine dostavio tužbu na odgovor tuženim. Podneskom od 17. svibnja 2005. godine Pravobraniteljstvo Republike Srpske je sudu vratilo tužbu sa obrazloženjem da, prema članku 1. stavak 3. Zakona o Pravobraniteljstvu RS, u ovoj vrsti sporova ne zastupa prvotuženu. Prvotužena je 17. svibnja 2005. godine dostavila odgovor na tužbu. 9. Rješenjem od 23. svibnja 2005. godine sud je zakazao pripremno ročište za 6. srpanj 2005. godine koje je, iako su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na suglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno za 5. rujan 2005. godine uz nalog apelantima da urede tužbu u smislu članka 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 10. Pripremno ročište zakazano za 5. rujan 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na suglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su apelanti pismenim podneskom od 18. srpnja 2005. godine obuhvatili dva tužbena zahtjeva (iz predmeta br. P-264/08 i P-265/08), iako ti predmeti nisu spojeni u dotadašnjem tijeku postupka. Dalje, apelanti su istakli da nisu pribavili sve dokaze iz tužbe. 11. Pripremno ročište zakazano za 14. listopad 2005. godine, premda su prema konstataciji suda bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje, na suglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je zbog toga što su tuženi tek na ročištu primili precizirani tužbeni zahtjev apelanata, te su tražili rok za izjašnjenje i prikupljanje dokaza za pripremno ročište. 12. Sud je 14. studenoga 2005. godine održao pripremno ročište na kojem je donio rješenje kojim je odredio uviđaj na licu mjesta 6. prosinca 2005. godine i zakazao glavnu raspravu za 23. prosinac 2005. godine. 13. Uviđaj zakazan na licu mjesta za 6. prosinac 2005. godine, na koji su pristupile parnične stranke i vještak geodetske struke, odgođen je zbog nepristupanja vještaka poljoprivredne struke, te je novi uviđaj zakazan za 18. siječanj 2006. godine, kada je uz prisutnost stranaka i vještaka i održan. 14. Rješenjem predsjednika suda od 20. prosinca 2005. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg suca u ovom predmetu i drugom parničnom predmetu apelanata koji se vodi pod brojem P-264/04. 15. Glavna rasprava zakazana za 23. prosinac 2005. godine, i uz konstataciju da su ispunjene procesne pretpostavke za njezino održavanje, na prijedlog parničnih stranaka, odložena je za 20. veljače 2006. godine zato što zbog spriječenosti vještaka nije održan uviđaj pa su parnične stranke istakle da će se glavna rasprava moći održati tek nakon održanog uviđaja i dostave nalaza. 16. Rasprava zakazana za 20. veljače 2006. godine nije održana jer je drugoapelant zatražio njezino odgađanje (budući da nije pristupio njegov punomoćnik a da su na raspravu pristupili svjedok i vještaci koje je potrebno direktno i unakrsno ispitati, te urediti tužbeni zahtjev). 17. Na izričit zahtjev drugoapelanta, koji je tvrdio da prvoapelant i njihov punomoćnik nisu pristupili jer im je postupajući sudac putem telefona obećao odgađanje rasprave, što je sudac negirao, odgođena je i glavna rasprava zakazana za 29. ožujak 2006. godine, te je određen novi termin održavanja glavne rasprave za 11. svibanj 2006. godine. 18. Na glavnoj raspravi održanoj 11. svibnja 2006. godine provedeni su dokazi čije izvođenje je određeno rješenjem suda na pripremnom ročištu, apelanti su precizirali tužbeni zahtjev, te je nakon završnih riječi glavna rasprava dovršena uz konstataciju suda da će presuda biti donesena 12. lipnja 2006. godine i da su stranke dužne same preuzeti prijepis presude u sudu. 19. Presudom Osnovnog suda broj P-265/2004 od 12. lipnja 2006. godine obvezani su tuženi da apelantima solidarno naknade na ime štete koja im je pričinjena na voćnim zasadima iznos od 845,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 od 12. lipnja 2006. godine, kao dana donošenja presude pa do konačne isplate. Drugim stavkom izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da sud obveže tužene da im predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Vlasenici, preciznije označe u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nespornim utvrdio da su tuženi krajem 1999. godine apelantima pričinili štetu tako što su uništili ukupno osam stabala raznog voća, pa je sud udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete u visini utvrđenoj u nalazu sudskog vještaka. S druge strane, vezano za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je naveo da su apelanti osim tužbe, u smislu čl. 87. i 89. Zakona o građevinskom zemljištu, pravodobno podnijeli reviziju nadležnom organu Općine Vlasenica, koji će u tom postupku utvrditi jesu li apelanti prije 6. travnja 1992. godine koristili predmetno zemljište uz svoju obiteljsku stambenu zgradu, te je li bez njihove suglasnosti to pravo prekinuto. U tom postupku će se utvrditi i pripada li apelantima pravo na restituciju, odnosno naknadu. Dalje je navedeno da se taj dio tužbenog zahtjeva odnosi samo na povrat predmetnog zemljišta ali ne i na naknadu za zemljište. Budući da su sporne parcele privedene namjeni 1999. godine, sud je zaključio da je restitucija nemoguća. 20. Apelanti i tuženi su protiv presude Općinskog suda izjavili žalbu. Obje parnične stranke su dale odgovor na žalbu. Spis je 21. kolovoza 2006. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o izjavljenim žalbama. Podneskom od 1. kolovoza 2006. godine punomoćnik apelanata je otkazao punomoć. 21. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. lipnja 2008. godine obje žalbe su usvojene, te je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da činjenica da su apelanti pokrenuli upravni postupak revizije dodjele gradskog građevinskog zemljišta ne bi ni u kojem slučaju mogla voditi odbijanju tužbenog zahtjeva nego bi eventualno ishod predmetnog postupka mogao predstavljati prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Okružni sud je naveo da je zaključak prvostupanjskog suda preuranjen, te je usvojio žalbu apelanata uz obrazloženje da žalba utemeljeno ukazuje na to da se prvostupanjski sud bavio prejudiciranjem odluke upravnog organa. Dalje, sud je ocijenio da je utemeljena i žalba tuženih budući da je odredbama Zakona o građevinskom zemljištu predviđena isključiva nadležnost upravnog organa za ocjenu pravne valjanosti izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. travnja 1992. godine i stupanja na snagu tog zakona. Sud je zaključio da odluka o tom pitanju predstavlja prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o konkretnoj stvari, te je naveo da je člankom 90. Zakona o građevinskom zemljištu predviđena obveza općine na isplatu naknade, sukladno članku 69. tog zakona, koja se, u slučaju da je zemljište dodijeljeno trećoj osobi, određuje i isplaćuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Budući da odluka o sporu ovisi o ishodu upravnog postupka koji se vodi povodom revizije apelanata, do okončanja tog postupka ne može se odlučivati o njihovom tužbenom zahtjevu. Stoga je sud zaključio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je učinjena povreda iz članka 191. ZPP, zbog čega je ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je rješenje dostavio parničnim strankama 28. lipnja, odnosno 30. lipnja 2008. godine. 22. U ponovnom postupku Općinski sud je dnevnom naredbom od 18. srpnja 2008. godine zakazao raspravu za 18. rujan 2008. godine. Na toj raspravi sud je konstatirao da apelanti nisu pristupili, premda su dostave uredno iskazane, a da je zakonski zastupnik tuženih opravdao izostanak. Također je konstatirano da je odvjetnik Janko Nikolić, koji je ranije bio punomoćnik apelanata, telefonom kontaktirao suca i zamolio da se ročište odgodi jer će ponovno pribaviti punomoć apelanata za zastupanje. Ročište je odloženo za 21. listopad 2008. godine. Na to ročište apelanti nisu pristupili, premda je njima poslan poziv, ali je pristupio odvjetnik Janko Nikolić bez punomoći budući da su apelanti putem telefona zamolili da ih zastupa. Na suglasan prijedlog stranaka ročište je odgođeno za 4. prosinac 2008. godine. 23. Na ročište zakazano za 4. prosinac 2008. godine parnične stranke nisu pristupile. U zapisniku je konstatirano da su stranke putem telefona obaviještene da se pripremno ročište neće otvarati, da će predmet biti presigniran drugom sucu budući da je postupajući sudac izabran na drugu funkciju. 24. Dnevnom naredbom od 3. studenoga 2009. godine novoodređeni postupajući sudac je zakazao pripremno ročište za 30. studeni 2009. godine. Budući da na pripremo ročište nije pristupio punomoćnik apelanata, kojem je poziv dostavljen 5. studenoga 2009. godine, sud je, u smislu članka 83. ZPP, na prijedlog zakonskog zastupnika tuženih, donio Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. studenoga 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. Na ovo rješenje punomoćnik apelanata je izjavio žalbu 23. prosinca 2009. godine. Žalba je dostavljena tuženim 9. travnja 2010. godine, a oni su isti dan dali odgovor na žalbu. 25. Prema podacima Osnovnog suda od 10. svibnja 2010. godine, odgovor na žalbu je proslijeđen apelantima, a nakon čega će spis biti dostavljen Okružnom sudu na rješavanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 26. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U apelaciji se navodi da je prvostupanjska presuda donesena svjesno, zlonamjerno i tendenciozno i pod pritiskom zbog političkih razloga, te sa velikim zakašnjenjem. Dalje se navodi da je žalba apelanata bila u drugostupanjskom sudu 23 mjeseca i da je time prekoračen rok od 45 dana prema ZPP, što, prema mišljenju apelanata, predstavlja svjesno i ciljano kršenje njihovih prava. Navodi se da je sud: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP jer je tužba podnijeta 8.11.2004. godine iz čega proizilazi da je predmet trebao biti davno okončan". b) Odgovor na apelaciju 27. Okružni sud navodi da je u žalbenom postupku usvojio žalbe parničnih stranaka, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje zbog povrede odredaba parničnog postupka koje su utjecale na zakonitost i pravilnost odluke, te predlaže da se apelacija odbije. 28. Općinski sud u odgovoru na apelaciju, koji je dostavio 10. veljače 2009. godine (dakle u vrijeme kad u ponovnom postupku još uvijek nije održao pripremno ročište), navodi da je u dotadašnjem tijeku postupka sud postupao sukladno zakonu uz poštivanje zakonskih rokova. Navedeno je da će ovaj sud, nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, u zakonskom roku zakazati pripremno ročište i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu. 29. Tuženi su naveli da je neutemeljena tvrdnja apelanata da je Osnovni sud svjesno i ciljano kasnio u postupku. Stoga su tuženi predložili da Ustavni sud, ocjenjujući složenost postupka, ponašanje apelanata, odnosno njihovog punomoćnika, te okolnost da ova vrsta postupka prema zakonu nema hitan karakter, kao i okolnost da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev "razumnosti", odbije predmetnu apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena. 32. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 33. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije nalazi se u fazi odlučivanja povodom žalbe apelanata izjavljene protiv Rješenja Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. studenoga 2009. godine, pa slijedi da je apelacija, u smislu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju preuranjena. 34. S druge strane, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 35. U konkretnom slučaju apelanti su se obratili Ustavnom sudu navodeći da su sudovi: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračili rokove predviđene po ZPP", iz čega proizlazi da se apelanti žale i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, nalazio u fazi odlučivanja povodom žalbe apelanata protiv Rješenja Osnovnog suda broj 92 0 P 007239 08 P od 30. studenoga 2009. godine, kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravomoćno okončan, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelanti su se u apelaciji pozvali na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju na to da Ustavni sud treba ispitati i kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, u smislu članka 32. Pravila Ustavnog suda, a apelanti su u apelaciji naveli da povredu svojih prava vide u tome što je sud prilikom odlučivanja u ovom predmetu: "Š...Ć svjesno i zlonamjerno prekoračio rokove predviđene po ZPP". 38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantna načela 39. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir 40. Apelanti su tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 8. studenoga 2004. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud je Presudu broj P-265/2004 donio 12. lipnja 2006. godine. Ta presuda je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. lipnja 2008. godine, te je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Osnovni sud je 30. studenoga 2009. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelanata traje pet godina i šest mjeseci i još uvijek nije završen. Analiza razumnosti dužine postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe apelanata radi povrata bespravno ekspropriranih nekretnina. Prema mišljenju Ustavnog suda, taj se postupak, imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, ne može smatrati osobito složenim. 42. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud naglašava da su u razdoblju od podnošenja tužbe do danas, dakle u razdoblju od pet godina i šest mjeseci, donesene tri odluke na dvije sudske in stance. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se postupak pred Osnovnim sudom vodio u dva navrata, te da je sud prvostupanjsku odluku (Presuda broj P-265/2004 od 12. lipnja 2006. godine) donio nakon godinu dana i sedam mjeseci, a da je u ponovnom postupku odluku (Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. studenoga 2009. godine) donio nakon godinu i nešto više od četiri mjeseca. Dalje, evidentno je da je odlučivanje o žalbama parničnih stranaka pred Okružnim sudom trajalo godinu i nepunih deset mjeseci (od 21. kolovoza 2006. godine, kad je spis dostavljen Okružnom sudu, do donošenja Rješenja broj 014-0-GŽ-06-000 501 od 18. lipnja 2008. godine), ali sama ta činjenica, imajući u vidu cjelokupan tijek dosadašnjeg postupka, sama po sebi ne predstavlja dokaz da su u konkretnom slučaju redovni sudovi povrijedili pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tijeku postupka prvostupanjski sud prije donošenja presude od 12. lipnja 2006. godine zakazao četiri pripremna ročišta (6. srpanj, 5. rujan, 14. listopad i 14. studeni 2005. godine), od kojih je održao samo jedno i to ono od 14. studenoga 2005. godine, a ostale je odlagao na suglasan prijedlog parničnih stranaka, premda su bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje tih ročišta. Dalje, Osnovni sud je zakazao i četiri ročišta za glavnu raspravu (23. prosinca 2005. godine, te 20. veljače, 29. ožujka i 11. svibnja 2006. godine), od kojih je održao samo ročište od 11. svibnja 2006. godine. Ostala ročišta za glavnu raspravu su odložena i to ono od 23. prosinca 2005. godine na suglasan prijedlog parničnih stranaka, a preostala dva na izričit prijedlog drugoapelanta. Sud je, također, zakazao dva puta uviđaj na licu mjesta (6. prosinca 2005. godine i 18. siječnja 2006. godine), od kojih je jedan odložen zbog nepristupanja vještaka poljoprivredne struke. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao četiri pripremna ročišta ali su prva tri odložena (18. rujna, 21. listopada i 4. prosinca 2008. godine) budući da na prva dva apelanti, iako uredno pozvani, nisu pristupili, a da posljednje nije ni otvarano budući da je postupajući sudac imenovan na novu dužnost. Dalje, punomoćnik apelanata nije pristupio na ročište na kojem je doneseno Rješenje broj 92 0 P 007239 08 P od 30. studenoga 2009. godine kojim se tužba smatra povučenom. U daljnjem tijeku postupka Osnovni sud je dostavio rješenja parničnim strankama, te dostavio žalbu apelanata tuženom na odgovor. 43. Imajući u vidu navedene okolnosti vezane za poduzimanje procesnih radnji i odluke donesene u dosadašnjem tijeku postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, dakle i Osnovni sud i Okružni sud, u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, poduzimali procesne radnje, te zaključuje da, u okolnostima konkretnog predmeta, u ponašanju redovnih sudova nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka. 44. S druge strane, evidentno je da su četiri ročišta odložena na suglasan prijedlog parničnih stranaka a da su zbog postupanja apelanata odgođena četiri ročišta (20. veljače i 29. ožujka 2006. godine, te 18. rujna i 21. listopada 2008. godine), kao i da je zbog nepristupanja apelanata, odnosno njihovog punomoćnika doneseno rješenje da se tužba smatra povučenom. 45. Imajući u vidu sve navedene činjenice, ponašanje suda i parničnih stranaka, te ocjenjujući da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, kao i da su u razdoblju od pet godina i šest mjeseci redovni sudovi donijeli tri odluke, Ustavni sud zaključuje da cjelokupna dužina trajanja predmetnog parničnog postupka nije prešla granice razumnog roka, u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta ispitane sukladno uspostavljenim kriterijima, te činjenicu da su u tijeku dosadašnjeg postupka koji traje pet godina i šest mjeseci redovni sudovi u primjerenim (razumnim), mada ne i u zakonskim rokovima, poduzimali procesne radnje i donijeli tri odluke na tri in stance, ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Na temelju članka 16. st. 1. i 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3816/08, rješavajući apelaciju Almira Mujagića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Mujagića, Ismeta Alispahića i Kemala Kašibovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000095 i Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003429. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Almir Mujagić, Ismet Alispahić i Kemal Kašibović (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Doboja i Tešwa, koje zastupa Edhem Mehinović, advokat iz Tešwa, podnijeli su 11. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom pred Opštinskim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 065-0-P-06-000095 radi isplate novčanih potraživawa iz radnog odnosa i u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003429. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 13. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2009. godine, a Opštinski sud nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantima 7. maja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 20. aprila 2010. godine, na osnovu obavještewa Kantonalnog suda od 5. novembra 2009. godine da je u toku postupak o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda, od Vrhovnog suda zatražio na uvid predmetni spis broj 009-0-Gž-07-003429, koji je Vrhovni sud dostavio 23. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelanti su 5. januara 2006. godine tužbom pred Opštinskim sudom pokrenuli parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčanih potraživawa iz radnog odnosa. 8. Opštinski sud je 12. januara 2006. godine od tuženog zatražio odgovor na tužbu, u smislu člana 70 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), pa pošto tuženi odgovor nije dostavio u zadatom roku, Opštinski sud je 8. januara 2007. godine ponovio zahtjev i tuženog upozorio na posljedice nedostavljanja odgovora u određenom roku. 9. Tuženi je 30. januara 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 10. Opštinski sud je ročište zakazano za 5. april 2007. godine odgodio uz saglasnost apelanata, jer ročištu nije pristupio tuženi iako je bio uredno obaviješten i novo ročište je zakazano za 28. maj 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 11. Opštinski sud je ročište zakazano za 28. maj 2007. godine održao u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, na kojem je usvojio predlog apelanata za izvođenje dokaza uvidom u potvrde tuženog. 12. Opštinski sud je 11. septembra 2007. godine održao glavnu raspravu u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, te je nakon izvedenih dokaza raspravu zakqučio i 11. oktobra 2007. godine donio Presudu broj 065-0-P-06-000095, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjela novčana potraživawa iz radnog odnosa (plate i regres) sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka. 13. Tuženi je 30. oktobra 2007. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Opštinskog suda broj 065-0-P-06-000095 zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. 14. Opštinski sud je 2. novembra 2007. godine žalbu tuženog dostavio na odgovor apelantima, koji su odgovor sudu dostavili 15. novembra 2007. godine, nakon čega je Opštinski sud 24. decembra 2007. godine kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu na nadležno postupanje. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-003429 od 24. novembra 2008. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je zakqučio da su neosnovani žalbeni navodi tuženog i da je prvostepeni sud na nesporno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. 16. Naredbom Opštinskog suda broj P-95/06 od 12. januara 2009. godine je konstatovano da je odluka ovog suda postala pravosnažna 24. novembra 2008. godine. 17. Uvidom u spis Vrhovnog suda proizilazi da je tuženi 13. januara 2009. godine izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003429, koja je 11. februara 2009. godine dostavljena na odgovor apelantima. Apelanti su odgovor sudu dostavili 24. februara 2009. godine, nakon čega je Vrhovni sud 9. marta 2010. godine donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale zbog dužine trajawa postupka pred Opštinskim i Kantonalnim sudom i smatraju da im je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su sudovi, u skladu sa odredbama ZPP, dužni u parnicama iz radnih odnosa da obrate naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. Dalje, navode da je Opštinski sud, nakon što su pokrenuli radni spor 5. januara 2006. godine, prvostepenu presudu donio 11. oktobra 2007. godine, odnosno u roku od jedne godine i devet mjeseci. Takođe, ističu da je prvostepena presuda pravična i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio wihov tužbeni zahtjev. Apelanti se, takođe, žale da je od podnošewa žalbe tuženog Kantonalnom sudu i dostavljanja wihovog odgovora na žalbu prošlo više od godinu dana, a da Kantonalni sud nije donio odluku o woj. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je ovaj sud zaprimio kompletan spis 26. decembra 2007. godine a da je drugostepenu presudu donio 24. novembra 2008. godine, pa smatra da je u konkretnom slučaju donio odluku u realno mogućem i razumnom roku. Navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na hitno rješavanje radnih sporova. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U vrijeme podnošewa apelacije Ustavnom sudu postupak je bio u toku pred Kantonalnim sudom, koji je u toku trajawa apelacionog postupka okončan Presu dom broj 009-0-Gž-07-003429 od 24. novembra 2008. godine, nakon čega je i Vrhovni sud u postupku odlučivawa o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, takođe, donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. 24. Prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena iako je postupak pravosnažno okončan nakon podnošewa apelacije presudom Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 26. Apelanti se žale da im je u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom radi isplate neisplaćenih novčanih prava - plata i regresa, odnosno ostvarivawa prava iz radnog odnosa u postupku pred Opštinskim i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. a) Relevantni principi 27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 29. Apelanti su 5. januara 2006. godine podnijeli tužbu Opštinskom sudu radi isplate dospjelih neisplaćenih novčanih prava iz radnog odnosa, naknada na ime plate i regresa za godišwi odmor. U vrijeme odlučivawa o apelaciji postupak po izjavljenoj reviziji apelanata protiv drugostepene odluke je okončan pred Vrhovnim sudom Presudom broj 070-0-Rev-09-000406 od 9. marta 2010. godine. Međutim, budući da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok u postupku pred Opštinskim i Kantonalnim sudom koji je trajao tri godine, to je pe riod koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali da utvrde osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata radi isplate neisplaćenih novčanih prava, odnosno naknada na ime plata i regresa za godišwi odmor. U tom postupku prvostepeni sud, u okviru dokaznog postupka, donio je odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može da smatra složenim. 31. U pogledu postupawa strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Opštinski sud, nakon što je tuženi 30. januara 2007. godine dostavio odgovor na tužbu i nakon održana dva ročišta u roku od dva mjeseca (5. aprila 2007. godine i 28. maja 2007. godine), prvostepenu presudu donio 11. oktobra 2007. godine, tj. u periodu od jedne godine i devet mjeseci. Ocjenjujući činjenicu da je Opštinski sud od tuženog 12. januara 2006. godine zatražio odgovor na tužbu i da je tuženi po zahtjevu suda postupio tek nakon pismenog upozorewa od 8. januara 2007. godine, kojim mu je ukazano na posljedice nedostavljanja odgovora u smislu relevantnih odredaba ZPP, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud navedenim postupanjem očigledno vodio računa o interesima apelanata i nastojao da stvori zakonske pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata. S tim u vezi, naglašava se da iz spisa predmeta nije vidqivo da su apelanti, kao tužioci, predlagali sudu da sankcioniše tuženog zbog nedostavljanja odgovora na tužbu, a takve navode apelanti nisu dali ni u apelaciji, tj. da su na ovu činjenicu ukazivali tokom postupka. 32. Prema tome, Ustavni sud smatra da se pe riod od jedne godine i devet mjeseci, u kom je nakon odgovora na tužbu u roku od dva mjeseca održano pripremno ročište i glavna rasprava, što je bila obaveza suda prema relevantnim odredbama ZPP, može da smatra razumnim za donošenje prvostepene odluke, imajući u vidu da sve navedeno ukazuje da u predmetnom postupku nije bilo nepotrebnog odugovlačewa postupka od Opštinskog suda. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Kantonalni sud donio odluku u žalbenom postupku 24. novembra 2008. godine, kojom je potvrdio presudu prvostepenog suda. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od jedne godine i tri mjeseca i taj pe - riod odlučivawa, po mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra nerazumno dugim imajući u vidu konkretan slučaj. 33. Prema tome, s obzirom na to da je postupak u ovom predmetu pred Opštinskim i Kantonalnim sudom trajao ukupno tri godine, te da u predmetnim postupcima nije bilo nepotrebnog odugovlačewa od redovnih sudova, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku pred Opštinskim i Kantonalnim sudom kada tokom trajawa parničnog postupka od tri godine nije bilo nepotrebnog odugovlačewa postupka od redovnih sudova. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3816/08, rješavajući apelaciju Almira Mujagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Mujagića, Ismeta Alispahića i Kemala Kašibovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000095 i Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003429. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Almir Mujagić, Ismet Alispahić i Kemal Kašibović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja i Tešnja, koje zastupa Edhem Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijeli su 11. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000095 radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003429. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 13. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2009. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantima 7. maja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 20. aprila 2010. godine, na osnovu obavještenja Kantonalnog suda od 5. novembra 2009. godine da je u toku postupak o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda, od Vrhovnog suda zatražio na uvid predmetni spis broj 009-0-Gž-07-003429, koji je Vrhovni sud dostavio 23. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 5. januara 2006. godine tužbom pred Općinskim sudom pokrenuli parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. 8. Općinski sud je 12. januara 2006. godine od tuženog zatražio odgovor na tužbu, u smislu člana 70. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa pošto tuženi odgovor nije dostavio u zadatom roku, Općinski sud je 8. januara 2007. godine ponovio zahtjev i tuženog upozorio na posljedice nedostavljanja odgovora u određenom roku. 9. Tuženi je 30. januara 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 10. Općinski sud je ročište zakazano za 5. april 2007. godine odgodio uz saglasnost apelanata, jer ročištu nije pristupio tuženi iako je bio uredno obaviješten i novo ročište je zakazano za 28. maj 2007. godine. 11. Općinski sud je ročište zakazano za 28. maj 2007. godine održao u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, na kojem je usvojio prijedlog apelanata za izvođenje dokaza uvidom u potvrde tuženog. 12. Općinski sud je 11. septembra 2007. godine održao glavnu raspravu u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, te je nakon izvedenih dokaza raspravu zaključio i 11. oktobra 2007. godine donio Presudu broj 065-0-P-06-000095, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjela novčana potraživanja iz radnog odnosa (plaće i regres) sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka. 13. Tuženi je 30. oktobra 2007. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj 065-0-P-06-000095 zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 14. Općinski sud je 2. novembra 2007. godine žalbu tuženog dostavio na odgovor apelantima, koji su odgovor sudu dostavili 15. novembra 2007. godine, nakon čega je Općinski sud 24. decembra 2007. godine kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu na nadležno postupanje. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-003429 od 24. novembra 2008. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi tuženog i da je prvostepeni sud na nesporno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. 16. Naredbom Općinskog suda broj P-95/06 od 12. januara 2009. godine je konstatirano da je odluka ovog suda postala pravosnažna 24. novembra 2008. godine. 17. Uvidom u spis Vrhovnog suda proizlazi da je tuženi 13. januara 2009. godine izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003429, koja je 11. februara 2009. godine dostavljena na odgovor apelantima. Apelanti su odgovor sudu dostavili 24. februara 2009. godine, nakon čega je Vrhovni sud 9. marta 2010. godine donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom i smatraju da im je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode da su sudovi, u skladu sa odredbama ZPP, dužni u parnicama iz radnih odnosa da obrate osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Dalje, navode da je Općinski sud, nakon što su pokrenuli radni spor 5. januara 2006. godine, prvostepenu presudu donio 11. oktobra 2007. godine, odnosno u roku od jedne godine i devet mjeseci. Također, ističu da je prvostepena presuda pravična i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio njihov tužbeni zahtjev. Apelanti se, također, žale da je od podnošenja žalbe tuženog Kantonalnom sudu i dostavljanja njihovog odgovora na žalbu prošlo više od godinu dana, a da Kantonalni sud nije donio odluku o njoj. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je ovaj sud zaprimio kompletan spis 26. decembra 2007. godine a da je drugostepenu presudu donio 24. novembra 2008. godine, pa smatra da je u konkretnom slučaju donio odluku u realno mogućem i razumnom roku. Navode a pelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na hitno rješavanje radnih sporova. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak je bio u toku pred Kantonalnim sudom, koji je u toku trajanja apelacionog postupka okončan Presudom broj 009-0-Gž-07-003429 od 24. novembra 2008. godine, nakon čega je i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude, također, donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. 24. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena iako je postupak pravosnažno okončan nakon podnošenja apelacije presudom Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 26. Apelanti se žale da im je u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom radi isplate neisplaćenih novčanih prava - plaća i regresa, odnosno ostvarivanja prava iz radnog odnosa u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku. a) Relevantni principi 27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 29. Apelanti su 5. januara 2006. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi isplate dospjelih neisplaćenih novčanih prava iz radnog odnosa, naknada na ime plaće i regresa za godišnji odmor. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak po izjavljenoj reviziji apelanata protiv drugostepene odluke je okončan pred V rhovnim sudom Presudom br oj 070-0-Rev-09-000406 od 9. marta 2010. godine. Međutim, budući da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom koji je trajao tri godine, to je pe riod koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata radi isplate neisplaćenih novčanih prava, odnosno naknada na ime plaća i regresa za godišnji odmor. U tom postupku prvostepeni sud, u okviru dokaznog postupka, donio je odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim. 31. U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon što je tuženi 30. januara 2007. godine dostavio odgovor na tužbu i nakon održana dva ročišta u roku od dva mjeseca (5. aprila 2007. godine i 28. maja 2007. godine), prvostepenu presudu donio 11. oktobra 2007. godine, tj. u periodu od jedne godine i devet mjeseci. Ocjenjujući činjenicu da je Općinski sud od tuženog 12. januara 2006. godine zatražio odgovor na tužbu i da je tuženi po zahtjevu suda postupio tek nakon pismenog upozorenja od 8. januara 2007. godine, kojim mu je ukazano na posljedice nedostavljanja odgovora u smislu relevantnih odredaba ZPP, Ustavni sud smatra da je Općinski sud navedenim postupanjem očigledno vodio računa o interesima apelanata i nastojao stvoriti zakonske pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata. S tim u vezi, naglašava se da iz spisa predmeta nije vidljivo da su apelanti, kao tužioci, predlagali sudu da sankcionira tuženog zbog nedostavljanja odgovora na tužbu, a takve navode apelanti nisu dali ni u apelaciji, tj. da su na ovu činjenicu ukazivali tokom postupka. 32. Prema tome, Ustavni sud smatra da se pe riod od jedne godine i devet mjeseci, u kom je nakon odgovora na tužbu u roku od dva mjeseca održano pripremno ročište i glavna rasprava, što je bila obaveza suda prema relevantnim odredbama ZPP, može smatrati razumnim za donošenje prvostepene odluke, imajući u vidu da sve navedeno ukazuje da u predmetnom postupku nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka od Općinskog suda. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud donio odluku u žalbenom postupku 24. novembra 2008. godine, kojom je potvrdio presudu prvostepenog suda. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od jedne godine i tri mjeseca i taj pe riod odlučivanja, po mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati nerazumno dugim imajući u vidu konkretan slučaj. 33. Prema tome, s obzirom na to da je postupak u ovom predmetu pred Općinskim i Kantonalnim sudom trajao ukupno tri godine, te da u predmetnim postupcima nije bilo nepotrebnog odugovlačenja od redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom kada tokom trajanja parničnog postupka od tri godine nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka od redovnih sudova. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3816/08, rješavajući apelaciju Almira Mujagića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Almira Mujagića, Ismeta Alispahića i Kemala Kašibovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskoga suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000095 i Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003429. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Almir Mujagić, Ismet Alispahić i Kemal Kašibović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja i Tešnja, koje zastupa Edhem Mehinović, odvjetnik iz Tešnja, podnijeli su 11. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000095 radi isplate novčanih potraživanja iz radnoga odnosa i u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003429. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Općinskoga i Kantonalnoga suda zatraženo je 13. listopada 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. siječnja 2009. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Kantonalnoga suda dostavljen je apelantima 7. svibnja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 20. travnja 2010. godine, na temelju obavijesti Kantonalnoga suda od 5. studenoga 2009. godine da je u tijeku postupak o reviziji tuženoga protiv Presude Kantonalnoga suda, od Vrhovnoga suda zatražio na uvid predmetni spis broj 009-0-Gž-07-003429, koji je Vrhovni sud dostavio 23. travnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 5. siječnja 2006. godine tužbom pred Općinskim sudom pokrenuli parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnoga ministarstva obrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate novčanih potraživanja iz radnoga odnosa. 8. Općinski sud je 12. siječnja 2006. godine od tuženoga zatražio odgovor na tužbu, u smislu članka 70. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa pošto tuženi odgovor nije dostavio u zadanom roku, Općinski sud je 8. siječnja 2007. godine ponovio zahtjev i tuženoga upozorio na posljedice nedostavljanja odgovora u određenome roku. 9. Tuženi je 30. siječnja 2007. godine dostavio odgovor na tužbu. 10. Općinski sud je ročište zakazano za 5. travanj 2007. godine odgodio uz suglasnost apelanata, jer ročištu nije pristupio tuženi iako je bio uredno obaviješten i novo ročište je zakazano za 28. svibanj 2007. godine. 11. Općinski sud je ročište zakazano za 28. svibanj 2007. godine održao u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, na kojem je usvojio prijedlog apelanata za izvođenje dokaza uvidom u potvrde tuženog. 12. Općinski sud je 11. rujna 2007. godine održao glavnu raspravu u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, te je nakon izvedenih dokaza raspravu zaključio i 11. listopada 2007. godine donio Presudu broj 065-0-P-06-000095, kojom je obvezao tuženog da apelantima isplati dospjela novčana potraživanja iz radnoga odnosa (plaće i regres) sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnoga postupka. 13. Tuženi je 30. listopada 2007. godine izjavio priziv Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskoga suda broj 065-0-P-06-000095 zbog povrede odredaba parničnoga postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 14. Općinski sud je 2. studenoga 2007. godine priziv tuženog dostavio na odgovor apelantima, koji su odgovor sudu dostavili 15. studenoga 2007. godine, nakon čega je Općinski sud 24. prosinca 2007. godine kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu na nadležno postupanje. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-003429 od 24. studenoga 2008. godine priziv tuženog odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni prizivni navodi tuženog i da je prvostupanjski sud na nepobitno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. 16. Naredbom Općinskoga suda broj P-95/06 od 12. siječnja 2009. godine je konstatirano da je odluka ovoga suda postala pravomoćna 24. studenoga 2008. godine. 17. Uvidom u spis Vrhovnoga suda proizlazi da je tuženi 13. siječnja 2009. godine izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnoga suda broj 009-0-Gž-07-003429, koja je 11. veljače 2009. godine dostavljena na odgovor apelantima. Apelanti su odgovor sudu dostavili 24. veljače 2009. godine, nakon čega je Vrhovni sud 9. ožujka 2010. godine donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom i smatraju da im je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navode da su sudovi, sukladno odredbama ZPP, dužni u parnicama iz radnih odnosa obratiti osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. Dalje, navode da je Općinski sud, nakon što su pokrenuli radni spor 5. siječnja 2006. godine, prvostupanjsku presudu donio 11. listopada 2007. godine, odnosno u roku od jedne godine i devet mjeseci. Također, ističu da je prvostupanjska presuda pravična i da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio njihov tužbeni zahtjev. Apelanti se, također, žale da je od podnošenja priziva tuženoga Kantonalnom sudu i dostavljanja njihova odgovora na priziv prošlo više od godinu dana, a da Kantonalni sud nije donio odluku o njoj. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je ovaj sud zaprimio kompletan spis 26. prosinca 2007. godine a da je drugostupanjsku presudu donio 24. studenoga 2008. godine, pa smatra da je u konkretnom slučaju donio odluku u realno mogućem i razumnome roku. Navode apelanata smatra neutemeljenim i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 101/10 Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pozornost na žurno rješavanje radnih sporova. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 23. U vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak je bio u tijeku pred Kantonalnim sudom, koji je u tijeku trajanja apelacijskog postupka okončan Presudom broj 009-0-Gž-07- 003429 od 24. studenoga 2008. godine, nakon čega je i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji tuženoga izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, također, donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000406. 24. Prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena iako je postupak pravomoćno okončan nakon podnošenja apelacije presudom Vrhovnoga suda. Prema tomu, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 26. Apelanti se žale da im je u parničnom postupku koji su pokrenuli tužbom radi isplate neisplaćenih novčanih prava - plaća i regresa, odnosno ostvarivanja prava iz radnog odnosa u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Š...Ć Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku. a) Relevantna načela 27. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta. Pri tomu se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 28. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Apelanti su 5. siječnja 2006. godine podnijeli tužbu Općinskome sudu radi isplate dospjelih neisplaćenih novčanih prava iz radnoga odnosa, naknada na ime plaće i regresa za godišnji odmor. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak po izjavljenoj reviziji apelanata protiv drugostupanjske odluke je okončan pred V rhovnim sudom Presudom br oj 070-0-Rev-09-000406 od 9. ožujka 2010. godine. Međutim, budući da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom koji je trajao tri godine, to je razdoblje koje će biti predmetom analize Ustavnoga suda u sljedećim stavcima. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi utemeljenost tužbenog zahtjeva apelanata radi isplate neisplaćenih novčanih prava, odnosno naknada na ime plaća i regresa za godišnji odmor. U tom postupku prvostupanjski sud, u okviru dokaznog postupka, donio je odluku na temelju uvida u relevantne materijalne dokaze. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim. 31. Glede postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon što je tuženi 30. siječnja 2007. godine dostavio odgovor na tužbu i nakon održana dva ročišta u roku od dva mjeseca (5. travnja 2007. godine i 28. svibnja 2007. godine), prvostupanjsku presudu donio 11. listopada 2007. godine, tj. u razdoblju od jedne godine i devet mjeseci. Ocjenjujući činjenicu da je Općinski sud od tuženog 12. siječnja 2006. godine zatražio odgovor na tužbu i da je tuženi po zahtjevu suda postupio tek nakon pismenog upozorenja od 8. siječnja 2007. godine, kojim mu je ukazano na posljedice nedostavljanja odgovora u smislu relevantnih odredaba ZPP, Ustavni sud smatra da je Općinski sud navedenim postupanjem očigledno vodio računa o interesima apelanata i nastojao stvoriti zakonske pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata. S tim u svezi, naglašava se da iz spisa predmeta nije vidljivo da su apelanti, kao tužitelji, predlagali sudu da sankcionira tuženog zbog nedostavljanja odgovora na tužbu, a takve navode apelanti nisu dali ni u apelaciji, tj. da su na ovu činjenicu ukazivali tijekom postupka. 32. Prema tomu, Ustavni sud smatra da se razdoblje od jedne godine i devet mjeseci, u kojem je nakon odgovora na tužbu u roku od dva mjeseca održano pripremno ročište i glavna rasprava, što je bila obveza suda prema relevantnim odredbama ZPP, može smatrati razumnim za donošenje prvostupanjske odluke, imajući u vidu da sve navedeno ukazuje da u predmetnom postupku nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka od Općinskoga suda. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud donio odluku u prizivnom postupku 24. studenoga 2008. godine, kojom je potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o prizivu u roku od jedne godine i tri mjeseca i to razdoblje odlučivanja, po mišljenju Ustavnoga suda, ne može se smatrati nerazumno dugim imajući u vidu konkretan slučaj. 33. Prema tomu, obzirom na to da je postupak u ovom predmetu pred Općinskim i Kantonalnim sudom trajao ukupno tri godine, te da u predmetnim postupcima nije bilo nepotrebnog odugovlačenja od redovitih sudova, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom kada tijekom trajanja parničnog postupka od tri godine nije bilo nepotrebnog odugovlačenja postupka od redovitih sudova. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Con stance Grenje i Seada Palavrić, sudije Tu dor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na osnovu člana VI/1.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 101. stav 2, u vezi sa stavom 1. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 76/05, 64/08 i 51/09), na Plenarnoj sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine, donio je jednoglasno ODLUKU 1 SUDIJA DA VID FELDMAN se, na lični zahtjev, razrješava dužnosti sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluka stu pa na snagu danom donošewa, a primjewivaće se od 1. januara 2011. godine. O Odluci se obavještavaju predsjednik Evropskog suda za qudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH, "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH". OBRAZLOŽEWE Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Da vid Feldman je 11. avgusta 2010. godine, dopisom broj K-1-58/10, obavijestio Ustavni sud Bosne i Hercegovine da iz zdravstvenih razloga više ne može obavljati dužnost sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, s molbom da bude razriješen dužnosti sudije zakqučno s 31. decembrom 2010. godine. Članom VI/1.c) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđeno je, u relevantom dijelu, sudije koje će nakon toga biti imenovane vršiće službu do sedamdeset godina starosti, izuzev ako ne daju ostavku. Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u članu 101, utvrđeno je da sudija može biti razriješen dužnosti sudije prije isteka vremena na koje je izabran, između ostalog, i ako to sam zatraži (stav 1. alineja 1); da Ustavni sud utvrđuje da postoje razlozi iz stava 1. ovog člana, razrješava sudiju na osnovu konsenzusa ostalih sudija i o tome obavještava or gan koji je izabrao tog sudiju (stav 2), te da predsjednik Ustavnog suda o donesenoj odluci obavještava predsjednika Evropskog suda za qudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (član 104. stav 3). S obzirom na navedene odredbe i opravdan zahtjev imenovanog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. Broj K-I-58/10 27. novembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Con stance Grenje i Seada Palavrić, sudije Tu dor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na osnovu člana VI/l.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 101. stav 2, u vezi sa stavom 1. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 76/05, 64/08 i 51/09), na Plenarnoj sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine, donio je jednoglasno ODLUKU 2 SUDIJA DA VID FELDMAN se, na lični zahtjev, razrješava dužnosti sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a primjenjivat će se od 1. januara 2011. godine. O Odluci se obavještavaju predsjednik Evropskog suda za ljudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH, "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH". OBRAZLOŽEN JE Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Da vid Feldman je 11. augusta 2010. godine, dopisom broj K-l-58/10, obavijestio Ustavni sud Bosne i Hercegovine da iz zdravstvenih razloga više ne može obavljati dužnost sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, s molbom da bude razriješen dužnosti sudije zaključno s 31. decembrom 2010. godine. Članom VI/l.c) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđeno je, u relevantom dijelu, sudije koje će biti imenovani nakon prvog saziva služit će do navršenih 70 godina života, izuzev ako podnesu ostavku. Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u članu 101, utvrđeno je da sudija može biti razriješen dužnosti sudije prije isteka vremena na koje je izabran, između ostalog, i ako to sam zatraži (stav 1. alineja 1); da Ustavni sud utvrđuje postojanje razloga iz stava 1. ovog člana, razrješava sudiju na osnovu konsenzusa ostalih sudija i o tome obavještava or gan koji je izabrao tog sudiju (stav 2), te da predsjednik Ustavnog suda o donesenoj odluci obavještava predsjednika Evropskog suda za ljudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (član 104. stav 3). S obzirom na navedene odredbe i opravdan zahtjev imenovanog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. Broj K-I-58/10 27. novembra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić, Con stance Grenje i Seada Palavrić, suci Tu dor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na temelju članka VI/l.(c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 101. stavak 2, u svezi sa stavkom 1. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 76/05, 64/08 i 51/09), na Plenarnoj sjednici održanoj 27. studenoga 2010. godine, donio je jednoglasno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 ODLUKU 1 SUDAC DA VID FELDMAN se, na osobni zahtjev, razrješava dužnosti suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a primjenjivat će se od 1. siječnja 2011. godine. O Odluci se obavještavaju predsjednik Europskog suda za ljudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH". OBRAZLOŽEN JE Sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Da vid Feldman je 11. kolovoza 2010. godine, dopisom broj K-1-58/10, obavijestio Ustavni sud Bosne i Hercegovine da iz zdravstvenih razloga više ne može obnašati dužnost suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, s molbom da bude razriješen dužnosti suca zaključno s 31. prosincem 2010. godine. Člankom VI/l.(c) Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđeno, u relevantom dijelu, da svi kasnije imenovani suci obnašat će svoju dužnost do dobi od 70 godina, ukoliko prije ne podnesu ostavku. Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u članku 101, utvrđeno je da sudac može biti razriješen dužnosti suca prije isteka vremena na koje je izabran, između ostalog, i ako to sam zatraži (stavak 1. alineja 1); da Ustavni sud utvrđuje postojanje razloga iz stavka 1. ovoga članka, razrješava suca na temelju konsenzusa ostalih sudaca i o tomu obavještava tijelo koje je izabralo tog suca (stavak 2), te da predsjednik Ustavnog suda o donesenoj odluci obavještava predsjednika Europskog suda za ljudska prava i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (članak 104. stavak 3). S obzirom na navedene odredbe i opravdan zahtjev imenovanoga, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. Broj K-I-58/10 27. studenoga 2010. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 16/08, rješavajući apelaciju Vinka Mikulića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tačke 8 i 10, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 2 Usvajaju se apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde. Utvrđuje se povreda prava apelanata u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava, u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuju se kao nedozvoljene apelacije Vinka Mikulića, Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Zdravke Ivanković i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuju se kao nedozvoljene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivawa potraživawa u odnosu na gotovinsku isplatu po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedozvoljene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima fa - cie) neosnovane. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ante Musa, Stipe Galić, Mehmed Bobeta i Josip Miletić (u daqnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 4. do 8. januara 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Mate Lukenda, Milovan Ćupović i Stanko Soldo su u periodu od 8. januara do 18. jula 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene iskqučivo u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Vinko Mikulić i Zdravka Ivanković podnijeli su apelacije 18. januara i 14. maja 2008. godine protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 16/08, AP 17/08, AP 63/08, AP 70/08, AP 72/08, AP 73/08, AP 202/08, AP 1366/08 i AP 2213/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 16/08, zbog toga što se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kom je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, te u predmetu broj AP 164/04 u kom je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor od relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživawa stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine (Mate Lukenda je priložio pasoš Republike Hrvatske). Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daqnjem tekstu: SFRJ), apelanti, izuzev apelanata Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde, ulagali su devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ. Takođe, apelanti su ulagali devize i u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana (u slučaju apelanta Josipa Miletića, devize je ulagao njegov pravni prednik), odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa štednih računa. Takođe, svi wihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom periodu bili su odbijeni bez obrazložewa ili pozivawa na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povraćaja "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve većine apelanata da ostvare svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjeve svih apelanata da ostvare svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štedwa, a apelant Milovan Ćupović traži da mu se isplate i zatezne kamate, a apelant Stanko Soldo traži i isplatu zateznih kamata i svih troškova. 8. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržaja apelacija proizilazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine zakqučio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 10 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da apelacije u ovom dijelu odbaci zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 11. Većina apelanata se, takođe, žali da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 12. Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 91/08), u kojoj je razmatrao žalbene navode apelanata koji su se odnosili na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06), a koji je, prema wihovom mišljenju, suprotan principima o poštovanju prava na imovinu iz Evropske konvencije, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štedwa apelanata predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zakqučio da, imajući u vidu zakqučke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješawa u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, takođe, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zakqučio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitawa isplate potraživawa stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. U pogledu povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zakqučio da od dana stupawa na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog osnova za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživawa po osnovu stare devizne štednje, što je proglašeno legitimnim i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Prema navedenom, apelanti ne mogu ni da se pozivaju na navodne povrede qudskih prava u vezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dozvoljeno. 13. Međutim, Ustavni sud je u svojoj najnovijoj praksi (vidi AP 11/08 od 12. januara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), primjenjujući odluku Evropskog suda za qudska prava u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27912/02 od 3. novembra 2009. godine, raspravljao o istim činjeničnim i pravnim pitawima u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama, između ostalog, i u citiranoj Odluci broj AP 1391/06. U Odluci broj AP 11/08 Ustavni sud se pozvao na zakqučak Evropskog suda koji je, razmatrajući predmet Suljagić u vezi sa relevantnim pravom i praksom, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, te analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko BiH, zakqučio da se može reći da je zakonodavstvo u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali je ocijenio osnovanim aplikantove navode da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitovanju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Distriktu Brčko BiH, te, s tim u vezi, zakqučio da je prekršeno aplikantovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Evropski sud je u predmetu Suljagić naveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da, u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna, obezbijedi mehanizme izdavawa obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovu stare devizne štednje i isplatu kamata. Takođe, Evropski sud je zakqučio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je presudom Evropskog suda za qudska prava, Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, od 3. novembra 2009. godine, došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi sa pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će obezbijediti implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio da apelacije u ovom dijelu odbaci kao nedozvoljene. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je o ovome raspravio u predmetu broj AP 1391/06, u kom je zakqučeno da su navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu, odnosno o povredi prava na suđenje u razumnom roku očigledno (prima fa cie) neosnovani. Ustavni sud nema razloga da promijeni svoj stav iznesen u navedenoj odluci pa se umjesto posebnog obrazložewa poziva na svoj zakqučak u vezi sa pravom na pravično suđenje iz Odluke broj AP 1391/06, a koji je u potpunosti primjenqiv i na konkretni slučaj. 16. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu u odnosu na potraživawa po osnovu stare devizne štednje u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, u wihovim filijalama na teritoriji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, u navedenoj odluci Ustavni sud je zakqučio da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine i nisu povrijedile član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VI. Zakqučak 17. Ustavni sud zakqučuje da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine u pogledu stare devizne štednje u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine i nisu povrijedile član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 18. Na osnovu člana 16 st. 2 i 4 tačke 8 i 10, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 19. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 16/08, rješavajući apelaciju Vinka Mikulića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačke 8. i 10, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde. Utvrđuje se povreda prava apelanata u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava, u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Vinka Mikulića, Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Zdravke Ivanković i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja potraživanja u odnosu na gotovinsku isplatu po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su ratione per - so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima fa cie) neosnovane. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ante Musa, Stipe Galić, Mehmed Bobeta i Josip Miletić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 4. do 8. januara 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Mate Lukenda, Milovan Ćupović i Stanko Soldo su u periodu od 8. januara do 18. jula 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene isključivo u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Vinko Mikulić i Zdravka Ivanković podnijeli su apelacije 18. januara i 14. maja 2008. godine protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 16/08, AP 17/08, AP 63/08, AP 70/08, AP 72/08, AP 73/08, AP 202/08, AP 1366/08 i AP 2213/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 16/08, zbog toga što se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kojem je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, te u predmetu broj AP 164/04 u kojem je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor od relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživanja stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine (Mate Lukenda je priložio putovnicu Republike Hrvatske). Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), apelanti, izuzev apelanata Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde, ulagali su devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ. Također, apelanti su ulagali devize i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana (u slučaju apelanta Josipa Miletića, devize je ulagao njegov pravni prednik), odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom periodu bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve većine apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjeve svih apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja, a apelant Milovan Ćupović traži da mu se isplate i zatezne kamate, a apelant Stanko Soldo traži i isplatu zateznih kamata i svih troškova. 8. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine zaključio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da apelacije u ovom dijelu odbaci zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 11. Većina apelanata se, također, žali da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 12. Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 91/08), u kojoj je razmatrao žalbene navode apelanata koji su se odnosili na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06), a koji je, prema njihovom mišljenju, suprotan principima o poštivanju prava na imovinu iz Evropske konvencije, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štednja apelanata predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zaključio da, imajući u vidu zaključke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitanja isplate potraživanja stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. U pogledu povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1391/06 od 4. septembra 2008. godine zaključio da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog osnova za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživanja po osnovu stare devizne štednje, što je proglašeno legitimnim i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Prema navedenom, apelanti se ne mogu ni pozivati na navodne povrede ljudskih prava u vezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dopušteno. 13. Međutim, Ustavni sud je u svojoj najnovijoj praksi (vidi AP 11/08 od 12. januara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), primjenjujući odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27912/02 od 3. novembra 2009. godine, raspravljao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama, između ostalog, i u citiranoj Odluci broj AP 1391/06. U Odluci broj AP 11/08 Ustavni sud se pozvao na zaključak Evropskog suda koji je, razmatrajući predmet Suljagić u vezi sa relevantnim pravom i praksom, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, te analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko BiH, zaključio da se može reći da je zakonodavstvo u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali je ocijenio osnovanim aplikantove navode da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Distriktu Brčko BiH, te, s tim u vezi, zaključio da je prekršeno aplikantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Evropski sud je u predmetu Suljagić naveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da, u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna, osigura mehanizme izdavanja obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovu stare devizne štednje i isplatu kamata. Također, Evropski sud je zaključio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je presudom Evropskog suda za ljudska prava, Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, od 3. novembra 2009. godine, došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi sa pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio da apelacije u ovom dijelu odbaci kao nedopuštene. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je o ovome raspravio u predmetu broj AP 1391/06, u kojem je zaključeno da su navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu, odnosno o povredi prava na suđenje u razumnom roku očigledno (prima fa cie) neosnovani. Ustavni sud nema razloga da promijeni svoj stav iznijet u navedenoj odluci pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na svoj zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje iz Odluke broj AP 1391/06, a koji je u potpunosti primjenjiv i na konkretni slučaj. 16. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu u odnosu na potraživanja po osnovu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, u njihovim filijalama na teritoriji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VI. Zaključak 17. Ustavni sud zaključuje da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine u pogledu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 18. Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačke 8. i 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 16/08, rješavajući apelaciju Vinka Mikulića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točke 8. i 10, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde. Utvrđuje se povreda prava apelanata u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovi stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, u odnosu na pozitivnu obvezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava, sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama. Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovi stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Vinka Mikulića, Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Zdravke Ivanković i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovi stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete, Josipa Miletića, Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja potraživanja u odnosu na gotovinsku isplatu po osnovi stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su ratione per - so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ante Muse, Stipe Galića, Mehmeda Bobete i Josipa Miletića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovi stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očito (prima fa cie) neutemeljene. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ante Musa, Stipe Galić, Mehmed Bobeta i Josip Miletić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u razdoblju od 4. do 8. siječnja 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Mate Lukenda, Milovan Ćupović i Stanko Soldo su u razdoblju od 8. siječnja do 18. srpnja 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene isključivo u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelanti Vinko Mikulić i Zdravka Ivanković podnijeli su apelacije 18. siječnja i 14. svibnja 2008. godine protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 16/08, AP 17/08, AP 63/08, AP 70/08, AP 72/08, AP 73/08, AP 202/08, AP 1366/08 i AP 2213/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 16/08, zbog toga što se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom temelju kao u predmetu Ustavnog suda broj AP 1391/06 u kojem je Ustavni sud donio odluku 4. rujna 2008. godine, te u predmetu broj AP 164/04 u kojem je Ustavni sud donio odluku 1. travnja 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor od relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživanja stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine (Mate Lukenda je priložio putovnicu Republike Hrvatske). Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), apelanti, izuzev apelanata Mate Lukende, Milovana Ćupovića i Stanka Solde, ulagali su devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ. Također, apelanti su ulagali devize i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana (u slučaju apelanta Josipa Miletića, devize je ulagao njegov pravni prednik), odnosno u njezinim filijalama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Neposredno pred početak, kao i u tijeku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti podizati novac sa štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom razdoblju bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 6. Nitko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživanja po osnovi stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 IV. Apelacije Navodi iz apelacija 7. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve većine apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovi stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjeve svih apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovi stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, odnosno u njezinim filijalama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Svi apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja, a apelant Milovan Ćupović traži da mu se isplate i zatezne kamate, a apelant Stanko Soldo traži i isplatu zateznih kamata i svih troškova. 8. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. V. Dopustivost i meritum 9. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovi stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci u njezinim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 10. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine zaključio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa je zbog istih razloga Ustavni sud, imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 10. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da apelacije u ovom dijelu odbaci zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 11. Većina apelanata se, također, žali da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na potraživanja po osnovi stare devizne štednje deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, apelanti se žale i na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 12. Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 91/08), u kojoj je razmatrao žalbene navode apelanata koji su se odnosili na odredbe Zakona o izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 28/06), a koji je, prema njihovom mišljenju, suprotan načelima o poštivanju prava na imovinu iz Europske konvencije, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da devizna štednja apelanata predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud je zaključio da, imajući u vidu zaključke iznesene u svojoj Odluci broj U 13/06 od 28. ožujka 2008. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08), Zakonom o izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje nije došlo do neopravdanog miješanja u prava apelanata na imovinu. Ustavni sud je, također, u svojoj Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine nije umiješala u pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da je nadležnost za rješavanje pitanja isplate potraživanja stare devizne štednje prenesena na državu Bosnu i Hercegovinu. U pogledu povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1391/06 od 4. rujna 2008. godine zaključio da od dana stupanja na snagu Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje apelanti nemaju zakonskog temelja za pokretanje, odnosno vođenje postupka pred nadležnim sudom za ostvarenje potraživanja po osnovi stare devizne štednje, što je proglašeno legitimnim i sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Prema navedenom, apelanti se ne mogu ni pozivati na navodne povrede ljudskih prava u vezi sa postupkom čije pokretanje ex lege nije dopušteno. 13. Međutim, Ustavni sud je u svojoj najnovijoj praksi (vidi AP 11/08 od 12. siječnja 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), primjenjujući odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27912/02 od 3. studenoga 2009. godine, raspravljao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama, između ostalog, i u citiranoj Odluci broj AP 1391/06. U Odluci broj AP 11/08 Ustavni sud se pozvao na zaključak Europskog suda koji je, razmatrajući predmet Suljagić u vezi sa relevantnim pravom i praksom, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, te analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko BiH, zaključio da se može reći da je zakonodavstvo sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ali je ocijenio utemeljenim aplikantove navode da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Distriktu Brčko BiH, te, s tim u vezi, zaključio da je prekršeno aplikantovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Europski sud je u predmetu Suljagić naveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da, u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna, osigura mehanizme izdavanja obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovi stare devizne štednje i isplatu kamata. Također, Europski sud je zaključio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 14. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je presudom Europskog suda za ljudska prava, Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, od 3. studenoga 2009. godine, došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi sa pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Europskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredaba kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio da apelacije u ovom dijelu odbaci kao nedopuštene. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud napominje da je o ovome raspravio u predmetu broj AP 1391/06, u kojem je zaključeno da su navodi apelanata o povredi prava na pristup sudu, odnosno o povredi prava na suđenje u razumnom roku očito (prima fa cie) neutemeljeni. Ustavni sud nema razloga da promijeni svoj stav iznijet u navedenoj odluci pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na svoj zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje iz Odluke broj AP 1391/06, a koji je u potpunosti primjenjiv i na konkretni slučaj. 16. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu u odnosu na potraživanja po osnovi stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, u njihovim filijalama na teritoriju Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je o istom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06), pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu navedenih žalbenih navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu odgovornosti i propusta Bosne i Hercegovine da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine, čime je Bosna i Hercegovina prekršila svoje pozitivne obveze prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VI. Zaključak 17. Ustavni sud zaključuje da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine u pogledu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obveze prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 18. Na temelju članka 16. st. 2. i 4. točke 8. i 10, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 206/08, rješavajući apelaciju Radislava Ilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Radislava Ilića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-260/05. Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daqwih odlagawa preduzme zakonom propisane mjere s ciljem da se okonča postupak u predmetu broj KT-260/05 u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Radislava Ilića podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN/250 od 26. decembra 2007. godine u odnosu na pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radislav Ilić (u daqnjem tekstu: apelant) s Pala, kog zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Kolxo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, kao i zbog toga što nije okončan istražni postupak koji je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) pokrenulo protiv njega. Apelant je u apelaciji zatražio da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da mu vrati lična dokumenta te naložio Tužilaštvu BiH da u roku od mjesec dana okonča istragu. Apelant je 7. aprila 2008. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene, ali da i dalje ostaje kod podnesene apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 4. februara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 6. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 25. marta 2008. godine i 29. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tužilaštvo BiH donijelo je Naredbu da se provede istraga protiv apelanta, broj KT-260/05 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što postoji osnovana sumwa da je počinio krivična djela prawa novca iz člana 209 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ BiH), utaje poreza i doprinosa iz člana 277 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ RS) i zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštewa iz člana 337 stav 4 KZ RS-a. 7. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN/06/250-A od 25. avgusta 2006. godine apelantu je određen pritvor, koji je produžen rješewima Suda BiH br. X-KRN/06/250 od 21. septembra 2006. godine i X-KRN-06/250 od 22. novembra 2006. godine. 8. Apelant je 12. decembra 2006. godine podnio zahtjev da mu se ukine pritvor, koji je dopunio 18. decembra 2006. godine. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 22. decembra 2006. godine prihvaćen je apelantov zahtjev i prijedlog Tužilaštva, te je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane kojim bi se osigurala apelantova prisutnost u daqnjem toku postupka. Istim rješenjem je određeno da se apelant pusti na slobodu nakon što Sudu BiH preda svoj pasoš, ličnu kartu i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 vozačku dozvolu. Takođe, tim rješenjem apelantu su izrečene sljedeće mjere zabrane: zabrana kontakta s licima koja su saslušana kao svjedoci, zabrana napuštawa mjesta boravišta, kao i svakodnevno javljanje u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, te privremeno oduzimanje pasoša, lične karte BiH i Republike Srbije i vozačke dozvole. 10. U obrazloženju rješewa Sud BiH je naveo da je apelantu pritvor bio određen iz zakonskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (daqnjem tekstu: ZKP BiH), da se u smislu odredbe člana 131 stav 3 ZKP BiH pritvor ukida čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, da je odredbom člana 123 stav 2 tog zakona propisano da se ne primjenjuje teža mjera, ako ciq može da se postigne blažom mjerom koja će osigurati prisustvo osumwičenog i koje će biti ukinute čim prestanu razlozi za wihovu primjenu. 11. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 20. juna 2007. godine, odlučujući o kontroli mjera zabrane, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajawa izrečenih mjera. 12. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-06/250 od 29. oktobra 2007. godine kojim je žalbu odbio. 13. Dalje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 18. decembra 2007. godine, u ponovnom postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane, utvrdio da i dalje postoje okolnosti zbog kojih su određene mjere zabrane. U obrazloženju ovog rješewa, Sud BiH je naveo da još uvijek nije podignuta optužnica odnosno da je istraga u toku i da nisu prikupljeni svi dokazi koji su od značaja za predmetni postupak, te da bi apelant ukoliko bi stupio u kontakt s licima navedenim u rješenju o određivanju mjera zabrane mogao da utiče na ta lica s ciljem da ometa postupak koji se vodi. 14. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine žalbu djelimično uvažio, tako da je ukinuo zabranu kontakta s licima koja su saslušana kao svjedoci, zabranu napuštawa mjesta boravišta i obavezu javljanja u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Mjeru zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola Sud BiH je ostavio na snazi. Obrazlažući zašto je ostavio na snazi ovu mjeru, Sud BiH je naveo kako postoji opasnost od apelantovog bijega u drugu državu budući da on ima dvojno državljanstvo, te da bi odlaskom u Republiku Srbiju postao nedostupan organima gonjenja. 15. Apelant se 26. juna i 9. novembra 2007. godine obraćao Tužilaštvu BiH radi održavawa sastanka s ciljem da se istraga okonča. Tužilaštvo BiH je obavijestilo apelanta da će se sastanak održati 15. oktobra 2007. godine. Apelant je 19. oktobra 2007. godine Tužilaštvu BiH uputio zahtjev da se istraga okonča. 16. Apelant je, nakon podnošewa apelacije, obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine, ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene. Iz obrazložewa ovog rješewa proizilazi kako je Sud BiH apelantovu žalbu uvažio zbog toga što u razumnom roku moraju da se okončaju pojedine faze postupka, jer bi se u suprotnom otvorila mogućnost neograničenog i neizvjesnog početka, toka i svršetka postupka što je protivno članu 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo da okonča fazu istrage a da je navedeno, po mišljenju Suda BiH, bilo moguće, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 stav 1 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u postupcima Tužilaštva BiH koje nije okončalo istragu, odnosno kako istraga neopravdano dugo traje, kako su svi svjedoci saslušani dok je on bio u pritvoru, kako je kompletna finansijska dokumentacija izuzeta prije određivawa pritvora, a da do danas nije izvršeno finansijsko vještačenje. Apelant dalje ističe da je u smislu člana 225 stav 3 ZKP-a BiH tražio od Kolegija Tužilaštva BiH da se izjasni zašto istraga nije završena i zašto nije podignuta optužnica, odnosno zašto postupak protiv njega nije obustavljen, ali da se Kolegij Tužilaštva BiH o navedenom do podnošewa apelacije nije izjasnio. Povredu prava na slobodu kretawa apelant nalazi u postupanju Suda BiH, koji mu je mjerama zabrane onemogućio kretanje zbog oduzimawa ličnih dokumenta, te da je i sada u nekoj vrsti pritvora. b) Odgovor na apelaciju 18. Iz odgovora na apelaciju, koji je dostavilo Tužilaštvo, proizilazi da istraga nije okončana, te da Tužilaštvo naglašava kako je istraga trajala duže zbog toga što su se mijewali tužioci koji su radili na predmetu. 19. Sud BiH je istakao da činjenice i okolnosti zbog kojih je donio predmetne odluke upravo proizilaze iz samih odluka, te da bi bio povrijeđen princip nepristrasnosti ako bi ovaj sud aktivno učestvovao u apelacionom postupku u kom se preispituje odluka koju je on donio. V. Relevantni propisi 20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 13 Pravo na suđenje bez odlagawa Osumwičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlagawa. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 16 Princip akuzatornosti Krivični postupak može da se pokrene i provede samo po zahtjevu tužioca. Član 35 Prava i dužnosti Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinioca krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda. Tužilac ima pravo i dužan je da: a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivawa i provođewa istrage, pronalažewa osumwičenog, rukovođewa i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumwičenog i prikupljanje izjava i dokaza, b) provede istragu u skladu s ovim zakonom, Član 126 Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao da pobjegne, sakrije se ili ode u nepoznato mjesto ili inostranstvo, sud može da mu obrazloženim rješenjem zabrani da bez odobrewa napusti mjesto boravišta. Uz mjeru iz stava 1 ovoga člana optuženom može da bude zabranjeno da posjećuje određena mjesta ili da se sastaje s određenim licima ili naređeno da se povremeno javlja određenom organu ili privremeno oduzeta putna isprava ili vozačka dozvola. Član 225 Okončanje istrage Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoqno razjašnjeno da može da se podigne optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu. Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošewa naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzeće kolegij Tužilaštva. VI. Dopustivost 21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U odnosu na apelantove navode da istraga u krivičnom postupku nije okončana u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Sem toga, Ustavni sud primjećuje kako postojeća zakonska rješewa ne nude osumwičenom mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da ovo pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Na kraju, apelacija u ovome dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. U odnosu na apelantove navode kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 stav 1 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da je predmet osporavawa apelacijom Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. decembra 2007. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravičan postupak 26. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, navodeći kako Tužilaštvo BiH nije u razumnom roku okončalo istragu. 27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Primjewivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 29. Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju postoji "optužba" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da moraju da mu budu pružene sve garancije prava na pravično suđenje, ukqučujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazložewa ove konstatacije Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine (dostupna na njeb-strani Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zakqučio kako, budući da je apelant bio u pritvoru, to su prema njemu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivično djelo i koje značajno utiču na njegovu situaciju. a) Relevantni principi 30. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, posebno o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba da bude brz, ali takođe uspostavlja i opšti princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku između ovih principa uspostavili pravedan balans cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine stav 39). b) Pe riod koje se uzima u obzir 32. U skladu s praksom Evropskog suda početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima, pri ocijeni razumnoga roka, vezuje se za trenutak u kom je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumwičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff pritiv Wemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9 i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kom je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterijume. Pri tom, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju da budu konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može da predstavlja i odustajanje od daqnjeg vođewa krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). 33. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi kako je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 30. juna 2005. godine kada je donesena naredba o otvaranju istrage. Ustavni sud nalazi kako istraga do donošewa ove odluke nije okončana. S tim u vezi Ustavni sud zakqučuje kako je relevantan pe riod koji se uzima u obzir od 30. juna 2005. godine do dana donošewa ove odluke. Dakle, istraga traje više od pet godina. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 34. U pogledu složenosti postupka, na osnovu raspoložive dokumentacije, Ustavni sud ne može precizno da konstatuje koliko je svjedoka saslušano, koliko je materijalnih dokaza prikupljeno (iz pojedinih rješewa Suda BiH vidqivo je da je izuzeta dokumentacija od određenih firmi), koliko je finansijskih vještačewa izvršeno, odnosno da li su uopšte vršena. Međutim, imajući u vidu da je apelant osumwičen za tri vrste krivičnih djela te prirodu ovih krivičnih djela, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku. 35. U vezi s apelantovim doprinosom, Ustavni sud ne smatra da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini istražnog postupka, te da je u više navrata pokušavao da utiče na Tužilaštvo BiH da okonča istragu. 36. Ustavni sud nalazi kako je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage 30. juna 2005. godine, kako je 25. avgusta 2006. godine apelantu određen pritvor koji je produžen rješewima Suda BiH od 21. septembra i od 22. novembra 2006. godine, te kako je rješenjem Suda BiH od 22. decembra 2006. godine mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane, koje je Sud BiH u više navrata produžavao, međutim rješenjem od 28. februara 2008. godine ukinute su sve mjere zabrane koje su apelantu izrečene. U obrazloženju ovog rješewa Sud BiH je naveo da istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH, i nakon zamjene mjere pritvora, mjerama zabrane određenim prije tačno godinu dana, nije uspjelo da okonča fazu istrage, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. 37. Dalje, Ustavni sud naglašava činjenicu da je krivično pravni sistem u Bosni i Hercegovini koncipiran tako da je pokretanje, vođenje, obustavljanje odnosno okončanje istrage u nadležnosti, u konkretnom slučaju, Tužilaštva BiH, te smatra da Sud BiH objektivno ne može da utiče na dužinu istrage. S tim u vezi Ustavni sud će analizirati ponašanje Tužilaštva BiH. 38. Ustavni sud prevashodno naglašava da zakonom nije propisano koliko istraga traje, odnosno kako odredba člana 225 ZKP-a BiH propisuje da tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoqno razjašnjeno da može da se podigne optužnica, te ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci Kolegij Tužilaštva BiH preduzima potrebne mjere s ciljem da okonča istragu. Iako navedena odredba ne propisuje rok okončawa istrage, Ustavni sud ne smatra da ove odredbe daju pravo Tužilaštvu BiH da istragu može da vodi neograničeno dugo, ako se ima u vidu odredba člana 13 ZKP-a BiH koja propisuje pravo osumwičenog odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlagawa. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant od Tužilaštva BiH, odnosno Kolegija Tužilaštva u više navrata tražio da se donese odluka o okončanju istrage. Međutim iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidqivo da je Kolegij Tužilaštva BiH preduzimao radnje s ciljem da okonča istragu, te da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju kao razlog zašto nije okončana istraga navelo činjenicu da je više puta dolazilo do promjene postupajućeg tužioca. S tim u vezi, a posebno imajući u vidu odredbe člana 13 ZKP-a BiH, te odgovor Tužilaštva BiH koji kao opravdanje navodi promjene postupajućih tužilaca, Ustavni sud smatra da Tužilaštvo BiH nije s potrebnom ažurnošću i efikasnošću vodilo postupak kada istraga traje više od pet godina, tim prije što je i posljedwim rješenjem Suda BiH, kojim su ukinute sve mjere zabrane, konstatovano da "istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo da okonča fazu istrage". 39. Dalje, neosporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je od značaja za apelanta. Naime, apelant je osumwičen za krivična djela iz oblasti privrednog kriminala, za koja je kao sankcija propisana kazna zatvora. U skladu s navedenim neosporno je da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizawa optužbe kao i eventualnog izricawa kazne, bude što prije otklonjena. Imajući u vidu da je prije svega Tužilaštvo BiH svojim ponašanjem i neaktivnošću doprinijelo trajanju istrage, da u vezi s tim nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da iz odgovora Tužilaštva BiH ne može da se zakquči da li se uopšte preduzimaju mjere i radnje s ciljem da se okonča istraga, Ustavni sud smatra kako neizvjesnost u kojoj se apelant nalazi predstavlja pretjeran teret koji ne može da se opravda osiguranjem pravilnog administrirawa pravde. 40. Budući da istraga u predmetnom krivičnom postupku traje više od pet godina, a Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi mogli da se smatraju prihvatqivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, iako smatra kako se radi o složenom postupku a imajući u vidu apelantov interes da se neizvjesnost u kojoj se nalazi što prije okonča, Ustavni sud smatra da je postupanjem Tužilaštva BiH narušena ravnoteža između zahtjeva za efikasnim i brzim postupkom i pravilnim administriranjem pravde, odnosno da dužina istrage koja traje više od pet godina nije zadovoqila zahtjev "razumnog roka" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na slobodu kretawa i prebivališta 41. Apelant smatra da mu je rješenjem Suda BiH od 26. decembra 2007. godine, kojim je ostavljena na snazi mjera zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola, povrijeđeno pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. 42. Član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) m) Pravo na slobodu kretawa i prebivališta. 43. Član 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretawa i slobodu izbora boravišta. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemqu, ukqučujući i sopstvenu. Nikakva ograničewa ne mogu da se postave u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi očuvawa javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 44. Ustavni sud smatra da je osporavanim rješenjem Suda BiH ostavljena na snazi mjera zabrane privremenog oduzimawa pasoša Bosne i Hercegovine, lične karte BiH i Republike Srbije, te vozačke dozvole. 45. Ustavni sud naglašava da član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretawa i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemqu ukqučujući i sopstvenu. Međutim, stav 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da sloboda kretawa može da se ograniči ako je navedeno u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi očuvawa javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ustavni sud ukazuje da pravo napuštawa države navedeno u drugom stavu nema veoma širok djelotvoran obim, zato što se praktično svi motivi koje mogu da zamisle vlasti da bi porekle licu ovo pravo mogu da podvedu pod ograničewa trećeg stava. Moguće se pozvati na osnovu "održavawa javnog poretka" ili sprečavawa "zločina" protiv lica koje je na odsluženju zatvorske kazne, u pritvoru, ili o čijoj se ekstradiciji odlučuje, ukoliko takvo lice zahtijeva da napusti zemqu (vidi Evropski sud Predst. 3962/69, 4256/69, 4436/70 i 7680/76, protiv Savezne Republike Wemačke, Year - book XIII (1970), str. 688 (690); Coll 37 (1971), str. 67 (68-69), Year book XIII (1970), str. 1028 (1032-1034); D&R 9 (1978), str. 190 (193)). Zaista, ne može ozbiqno da se tvrdi da odbijanje da se pusti takvo lice nije "neophodno u demokratskom društvu". Isti osnov trećeg stava može takođe da opravda mjere čiji je ciq da se spriječi lice da napusti zemqu, kao što jesu zahtjev da optuženo ili osuđeno lice preda pasoš kao preduslov za privremeno ili uslovno oslobađanje (vidi Evropski sud: Predst. 10307/83, M.v Fed eral Re pub lic of Ger many, D&R 37(1984), str. 113 (118-119). 46. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom predmetu došlo do miješawa u apelantovo pravo na slobodu kretawa. U slučaju da zakquči da je došlo do miješawa, Ustavni sud bi dalje morao da utvrdi da li je miješanje opravdano, tj. da li je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju apelantu su, zbog postojawa činjenica koje ukazuju kako bi apelant mogao da pobjegne, oduzeti lični dokumenti kojim je nesumwivo ograničeno njegovo pravo da napusti svoju zemqu, čime je svakako došlo do miješawa u ovo apelantovo pravo. Oduzimanje ličnih dokumenata zasniva se na odredbi člana 126 ZKP-a BiH, što ukazuje da je miješanje bilo zakonito. Imajući u vidu da privredni kriminal predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile neophodne radi sprečavawa zločina. Ustavni sud smatra kako je Sud BiH konstantno vršio zakonom propisanu kontrolu izrečenih mjera, koje je ukinuo zbog toga što nisu ponuđeni novi dokazi koji opravdavaju izrečene mjere. U skladu s navedenim Ustavni sud smatra da je donošenjem osporavane odluke uspostavljena ravnoteža, tj. da postoji proporcionalnost između ograničewa apelantovog prava na slobodu kretawa i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKP-a BiH, odnosno primjeni mjera kojim se obezbjeđuje prisustvo osumwičenog. Posebno se ima u vidu da je Sud BiH ukinuo mjere zabrane, kojim su apelantu oduzete lične isprave, kada je utvrdio da više ne postoje razlozi za ovakvim mjerama, a pe riod tokom kog su navedene mjere bile na snazi "same po sebi" ne ukazuje na povredu prava na koje se apelant žali, dok apelant u tom pravcu Ustavnom sudu nije dostavio uvjerqive dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je došlo do kršewa njegovog prava na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, nisu osnovani. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo ne okonča istragu u roku od više od pet godina, a pri tom ne ponudi niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, u skladu sa zakonom, preduzme mjere i radnje koje bi za ciq imale okončanje istrage. 48. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredbi ZKP-a BiH, izricanjem mjera koje su bile neophodne te kojima nije narušen princip proporcionalnosti na apelantovu štetu. 49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog da se donese privremena mjera. 50. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 206/08, rješavajući apelaciju Radislava Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Radislava Ilića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-260/05. Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odlaganja preduzme zakonom propisane mjere s ciljem okončanja postupka u predmetu broj KT-260/05 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Radislava Ilića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radislav Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) s Pala, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, kao i zbog neokončanja istražnog postupka koji je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) pokrenulo protiv njega. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da mu vrati lična dokumenta te naložio Tužilaštvu BiH da u roku od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 mjesec dana okonča istragu. Apelant je 7. aprila 2008. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene, ali da i dalje ostaje kod podnesene apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH je zatraženo 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 4. februara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 6. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužilaštva BiH su dostavljeni apelantu 25. marta 2008. godine i 29. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužilaštvo BiH je donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, broj KT-260/05 od 30. juna 2005. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela pranja novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. KZ RS-a. 7. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN/06/250-A od 25. augusta 2006. godine apelantu je određen pritvor, koji je produžen rješenjima Suda BiH br. X-KRN/06/250 od 21. septembra 2006. godine i X-KRN-06/250 od 22. novembra 2006. godine. 8. Apelant je 12. decembra 2006. godine podnio zahtjev za ukidanje pritvora, koji je dopunio 18. decembra 2006. godine. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 22. decembra 2006. godine prihvaćen je apelantov zahtjev i prijedlog Tužilaštva, te je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane kojim bi se osigurala apelantova prisutnost u daljnjem toku postupka. Istim rješenjem je određeno da se apelant pusti na slobodu nakon što Sudu BiH preda svoj pasoš, ličnu kartu i vozačku dozvolu. Također, tim rješenjem apelantu su izrečene sljedeće mjere zabrane: zabrana kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabrana napuštanja mjesta boravišta, kao i svakodnevno javljanje u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, te privremeno oduzimanje pasoša, lične karte BiH i Republike Srbije i vozačke dozvole. 10. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelantu pritvor bio određen iz zakonskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: ZKP BiH), da se u smislu odredbe člana 131. stav 3. ZKP BiH pritvor ukida čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, da je odredbom člana 123. stav 2. tog zakona propisano da se ne primjenjuje teža mjera, ako se svrha može postići blažom mjerom za osiguranje prisustva osumnjičenog i koje će biti ukinute čim prestanu razlozi za njihovu primjenu. 11. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 20. juna 2007. godine, odlučujući o kontroli mjera zabrane, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja izrečenih mjera. 12. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-06/250 od 29. oktobra 2007. godine kojim je žalbu odbio. 13. Dalje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 18. decembra 2007. godine, u ponovnom postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane, utvrdio da i dalje postoje okolnosti zbog kojih su određene mjere zabrane. U obrazloženju ovog rješenja, Sud BiH je naveo da još uvijek nije podignuta optužnica odnosno da je istraga u toku i da nisu prikupljeni svi dokazi koji su od značaja za predmetni postupak, te da bi apelant ukoliko bi stupio u kontakt s osobama navedenim u rješenju o određivanju mjera zabrane mogao utjecati na te osobe s ciljem ometanja postupka koji se vodi. 14. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine žalbu djelomično uvažio, tako da je ukinuo zabranu kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabranu napuštanja mjesta boravišta i obavezu javljanja u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Mjeru zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola Sud BiH je ostavio na snazi. Obrazlažući zašto je ostavio na snazi ovu mjeru, Sud BiH je naveo kako postoji opasnost od apelantovog bijega u drugu državu budući da on ima dvojno državljanstvo, te da bi odlaskom u Republiku Srbiju postao nedostupan organima gonjenja. 15. Apelant se 26. juna i 9. novembra 2007. godine obraćao Tužilaštvu BiH radi održavanja sastanka s ciljem okončanja istrage. Tužilaštvo BiH je obavijestilo apelanta da će se sastanak održati 15. oktobra 2007. godine. Apelant je 19. oktobra 2007. godine Tužilaštvu BiH uputio zahtjev za okončanje istrage. 16. Apelant je, nakon podnošenja apelacije, obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-06/2850 od 28. februara 2008. godine, ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi kako je Sud BiH apelantovu žalbu uvažio zbog toga što se u razumnom roku moraju okončati pojedine faze postupka, jer bi se u suprotnom otvorila mogućnost neograničenog i neizvjesnog početka, toka i svršetka postupka što je protivno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage a da je navedeno, po mišljenju Suda BiH, bilo moguće, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u postupcima Tužilaštva BiH koje nije okončalo istragu, odnosno kako istraga neopravdano dugo traje, kako su svi svjedoci saslušani dok je on bio u pritvoru, kako je kompletna finansijska dokumentacija izuzeta prije određivanja pritvora, a da do danas nije izvršeno finansijsko vještačenje. Apelant dalje ističe da je u smislu člana 225. stav 3. ZKP-a BiH tražio od Kolegija Tužilaštva BiH izjašnjenje zašto istraga nije završena i zašto nije podignuta optužnica, odnosno zašto postupak protiv njega nije obustavljen, ali da se Kolegij Tužilaštva BiH o navedenom do podnošenja apelacije nije očitovao. Povredu prava na slobodu kretanja apelant nalazi u postupanju Suda BiH, koji mu je mjerama zabrane onemogućio kretanje zbog oduzimanja ličnih dokumenta, te da je i sada u nekoj vrsti pritvora. b) Odgovor na apelaciju 18. Iz odgovora na apelaciju, koji je dostavilo Tužilaštvo, proizlazi da istraga nije okončana, te da Tužilaštvo naglašava kako je istraga trajala duže zbog toga što su se mijenjali tužitelji koji su radili na predmetu. 19. Sud BiH je istaknuo da činjenice i okolnosti zbog kojih je donio predmetne odluke upravo proizlaze iz samih odluka, te da bi bilo povrijeđeno načelo nepristranosti ako bi ovaj sud aktivno sudjelovao u apelacijskom postupku u kojem se preispituje odluka koju je on donio. V. Relevantni propisi 20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 13. Pravo na suđenje bez odlaganja Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku. Član 16. Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja. Član 35. Prava i dužnosti Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda. Tužitelj ima pravo i dužan je: a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzeti potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, b) provesti istragu u skladu s ovim zakonom, Član 126. Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo, sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta. Uz mjeru iz stava 1. ovoga člana optuženom može biti zabranjeno posjećivanje određenih mjesta ili sastajanje s određenim osobama ili naređeno da se povremeno javlja određenom organu ili privremeno oduzeta putna isprava ili vozačka dozvola. Član 225. Okončanje istrage Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu. Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će kolegij Tužilaštva. VI. Dopustivost 21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U odnosu na apelantove navode da istraga u krivičnom postupku nije okončana u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud primjećuje kako postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da ovo pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. U odnosu na apelantove navode kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 26. decembra 2007. godine, protiv kojega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. decembra 2007. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravičan postupak 26. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći kako Tužilaštvo BiH nije u razumnom roku okončalo istragu. 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 29. Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju postoji "optužba" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio kako, budući da je apelant bio u pritvoru, to su prema njemu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivično djelo i koje značajno utječu na njegovu situaciju. a) Relevantna načela 30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali također uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Jesu li organi koji sudjeluju u postupku između ovih načela uspostavili pravedan balans cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine stav 39). b) Pe riod koje se uzima u obzir 32. U skladu s praksom Evropskog suda početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima, pri ocijeni razumnoga roka, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očito je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff pritiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). 33. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi kako je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 30. juna 2005. godine kada je donesena naredba o otvaranju istrage. Ustavni sud nalazi kako istraga do donošenja ove odluke nije okončana. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje kako je relevantan pe riod koji se uzima u obzir od 30. juna 2005. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, istraga traje više od pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 34. U pogledu složenosti postupka, na osnovu raspoložive dokumentacije, Ustavni sud ne može precizno konstatirati koliko je svjedoka saslušano, koliko je materijalnih dokaza prikupljeno (iz pojedinih rješenja Suda BiH vidljivo je da je izuzeta dokumentacija od određenih firmi), koliko je finansijskih vještačenja izvršeno, odnosno jesu li uopće vršena. Međutim, imajući u vidu da je apelant osumnjičen za tri vrste krivičnih djela te prirodu ovih krivičnih djela, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku. 35. U vezi s apelantovim doprinosom, Ustavni sud ne smatra da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini istražnog postupka, te da je u više navrata pokušavao utjecati na Tužilaštvo BiH da okonča istragu. 36. Ustavni sud nalazi kako je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage 30. juna 2005. godine, kako je 25. augusta 2006. godine apelantu određen pritvor koji je produžen rješenjima Suda BiH od 21. septembra i od 22. novembra 2006. godine, te kako je rješenjem Suda BiH od 22. decembra 2006. godine mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane, koje je Sud BiH u više navrata produžavao, međutim rješenjem od 28. februara 2008. godine ukinute su sve mjere zabrane koje su apelantu izrečene. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je naveo da istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH, i nakon zamjene mjere pritvora, mjerama zabrane određenim prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage, pogotovo što Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. 37. Dalje, Ustavni sud naglašava činjenicu da je krivično pravni sistem u Bosni i Hercegovini koncipiran tako da je pokretanje, vođenje, obustavljanje odnosno okončanje istrage u nadležnosti, u konkretnom slučaju, Tužilaštva BiH, te smatra da Sud BiH objektivno ne može utjecati na dužinu istrage. S tim u vezi Ustavni sud će analizirati ponašanje Tužilaštva BiH. 38. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zakonom nije propisano koliko istraga traje, odnosno kako odredba člana 225. ZKP-a BiH propisuje da tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica, te ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci Kolegij Tužilaštva BiH preduzima potrebne mjere s ciljem da okonča istragu. Iako navedena odredba ne propisuje rok okončanja istrage, Ustavni sud ne smatra da ove odredbe daju pravo Tužilaštvu BiH da istragu može voditi neograničeno dugo, ako se ima u vidu odredba člana 13. ZKP-a BiH koja propisuje pravo osumnjičenog odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant od Tužilaštva BiH, odnosno Kolegija Tužilaštva u više navrata tražio donošenje odluke o okončanju istrage. Međutim iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je Kolegij Tužilaštva BiH preduzimao radnje s ciljem da okonča istragu, te da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju kao razlog zašto nije okončana istraga navelo činjenicu da je više puta dolazilo do promjene postupajućeg tužitelja. S tim u vezi, a posebno imajući u vidu odredbe člana 13. ZKP-a BiH, te odgovor Tužilaštva BiH koji kao opravdanje navodi promjene postupajućih tužitelja, Ustavni sud smatra da Tužilaštvo BiH nije s potrebnom ažurnošću i efikasnošću vodilo postupak kada istraga traje više od pet godina, tim prije što je i posljednjim rješenjem Suda BiH, kojim su ukinute sve mjere zabrane, konstatirano da "istraga traje preko dvije godine i da Tužilaštvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije tačno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage". 39. Dalje, neosporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je od značaja za apelanta. Naime, apelant je osumnjičen za krivična djela iz oblasti privrednog kriminala, za koja je kao sankcija propisana kazna zatvora. U skladu s navedenim neosporno je da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe kao i eventualnog izricanja kazne, bude što prije otklonjena. Imajući u vidu da je prije svega Tužilaštvo BiH svojim ponašanjem i neaktivnošću doprinijelo trajanju istrage, da u vezi s tim nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da se iz odgovora Tužilaštva BiH ne može zaključiti da li se uopće preduzimaju mjere i radnje s ciljem da se okonča istraga, Ustavni sud smatra kako neizvjesnost u kojoj se apelant nalazi predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde. 40. Budući da istraga u predmetnom krivičnom postupku traje više od pet godina, a Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi se mogli smatrati prihvatljivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, iako smatra kako se radi o složenom postupku a imajući u vidu apelantov interes da se neizvjesnost u kojoj se nalazi što prije okonča, Ustavni sud smatra da je postupanjem Tužilaštva BiH narušena ravnoteža između zahtjeva za efikasnim i brzim postupkom i pravilnim administriranjem pravde, odnosno da dužina istrage koja traje više od pet godina nije zadovoljila zahtjev "razumnog roka" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta 41. Apelant smatra da mu je rješenjem Suda BiH od 26. decembra 2007. godine, kojim je ostavljena na snazi mjera zabrane kojom su od apelanta oduzeti pasoš, lična karta i vozačka dozvola, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. 42. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta. 43. Član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 44. Ustavni sud smatra da je osporavanim rješenjem Suda BiH ostavljena na snazi mjera zabrane privremenog oduzimanja pasoša Bosne i Hercegovine, lične karte BiH i Republike Srbije, te vozačke dozvole. 45. Ustavni sud naglašava da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ustavni sud ukazuje da pravo napuštanja države navedeno u drugom stavu nema veoma širok djelotvoran obim, zato što se praktično svi motivi koje mogu zamisliti vlasti da poreknu osobi ovo pravo mogu podvesti pod ograničenja trećeg stava. Moguće se pozvati na osnovu "održavanja javnog poretka" ili sprečavanja "zločina" protiv osobe koja je na odsluženju zatvorske kazne, u pritvoru, ili o čijoj se ekstradiciji odlučuje, ukoliko takva osoba zahtijeva da napusti zemlju (vidi Evropski sud Predst. 3962/69, 4256/69, 4436/70 i 7680/76, protiv Savezne Republike Njemačke, Year - book XIII (1970), str. 688 (690); Coll 37 (1971), str. 67 (68-69), Year book XIII (1970), str. 1028 (1032-1034); D&R 9 (1978), str. 190 (193)). Zaista, ne može se ozbiljno tvrditi da odbijanje da se pusti takva osoba nije "nužno u demokratskom društvu". Ista osnova trećeg stava može također opravdati mjere čiji je cilj sprečavanje osobe da napusti zemlju, kao što jesu zahtjev da optužena ili osuđena osoba preda pasoš kao preduvjet za privremeno ili uvjetno oslobađanje (vidi Evropski sud: Predst. 10307/83, M.v Fed eral Re pub lic of Ger many, D&R 37(1984), str. 113 (118-119). 46. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju apelantu su, zbog postojanja činjenica koje ukazuju kako bi apelant mogao pobjeći, oduzeti lični dokumenti kojim je nesumnjivo ograničeno njegovo pravo da napusti svoju zemlju, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo. Oduzimanje ličnih dokumenata zasniva se na odredbi člana 126. ZKP-a BiH, što ukazuje da je miješanje bilo zakonito. Imajući u vidu da privredni kriminal predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi sprečavanja zločina. Ustavni sud smatra kako je Sud BiH konstantno vršio zakonom propisanu kontrolu izrečenih mjera, koje je ukinuo zbog toga što nisu ponuđeni novi dokazi koji opravdavaju izrečene mjere. U skladu s navedenim Ustavni sud smatra da je donošenjem pobijane odluke uspostavljena ravnoteža, tj. da postoji proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKP-a BiH, odnosno primjeni mjera kojim se osigurava prisustvo osumnjičenog. Posebno se ima u vidu da je Sud BiH ukinuo mjere zabrane, kojim su apelantu oduzete lične isprave, kada je utvrdio da više ne postoje razlozi za ovakvim mjerama, a pe riod tokom kojeg su navedene mjere bile na snazi "same po sebi" ne ukazuje na povredu prava na koje se apelant žali, dok apelant u tom pravcu Ustavnom sudu nije dostavio uvjerljive dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, nisu osnovani. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo ne okonča istragu u roku od više od pet godina, a pri tom ne ponudi niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, u skladu sa zakonom, preduzme mjere i radnje koje bi za cilj imale okončanje istrage. 48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKP-a BiH, izricanjem mjera koje su bile nužne te kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu. 49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 50. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 206/08, rješavajući apelaciju Radislava Ilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Radislava Ilića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj KT-260/05. Nalaže se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odlaganja poduzme zakonom propisane mjere u svrhu okončanja postupka u predmetu broj KT-260/05 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Radislava Ilića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-06/250 od 26. prosinca 2007. godine u odnosu na pravo 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radislav Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) s Pala, kojega zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 15. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-06/250 od 26. prosinca 2007. godine, kao i zbog neokončanja istražnog postupka koji je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) pokrenulo protiv njega. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da mu vrati osobna dokumenta te naložio Tužiteljstvu BiH da u roku od mjesec dana okonča istragu. Apelant je 7. travnja 2008. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/2850 od 28. veljače 2008. godine ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene, ali da i dalje ostaje kod podnesene apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH je zatraženo 25. siječnja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 4. veljače 2008. godine, a Tužiteljstvo BiH 6. travnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Tužiteljstva BiH su dostavljeni apelantu 25. ožujka 2008. godine i 29. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužiteljstvo BiH je donijelo Naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, broj KT-260/05 od 30. lipnja 2005. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kaznena djela pranja novca iz članka 209. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), utaje poreza i doprinosa iz članka 277. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i zlouporabe službenog položaja ili ovlaštenja iz članka 337. stavak 4. KZ RS-a. 7. Rješenjem suca za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN/06/250-A od 25. kolovoza 2006. godine apelantu je određen pritvor, koji je produžen rješenjima Suda BiH br. X-KRN/06/250 od 21. rujna 2006. godine i X-KRN-06/250 od 22. studenog 2006. godine. 8. Apelant je 12. prosinca 2006. godine podnio zahtjev za ukidanje pritvora, koji je dopunio 18. prosinca 2006. godine. 9. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 22. prosinca 2006. godine prihvaćen je apelantov zahtjev i prijedlog Tužiteljstva, te je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane kojim bi se osigurala apelantova nazočnost u daljnjem tijeku postupka. Istim je rješenjem određeno da se apelant pusti na slobodu nakon što Sudu BiH preda svoju putovnicu, osobnu iskaznicu i vozačku dozvolu. Također, tim rješenjem apelantu su izrečene sljedeće mjere zabrane: zabrana kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabrana napuštanja mjesta boravišta, kao i svakodnevno javljanje u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, te privremeno oduzimanje putovnice, osobne iskaznice BiH i Republike Srbije i vozačke dozvole. 10. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je apelantu pritvor bio određen iz zakonskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: ZKP BiH), da se u smislu odredbe članka 131. stavak 3. ZKP BiH pritvor ukida čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, da je odredbom članka 123. stavak 2. tog zakona propisano da se ne primjenjuje teža mjera, ako se svrha može postići blažom mjerom za osiguranje nazočnosti osumnjičenog i koje će biti ukinute čim prestanu razlozi za njihovu primjenu. 11. Rješenjem suca za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 20. lipnja 2007. godine, odlučujući o kontroli mjera zabrane, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja izrečenih mjera. 12. Odlučujući o apelantovom prizivu na navedeno rješenje, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-06/250 od 29. listopada 2007. godine kojim je priziv odbio. 13. Nadalje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 18. prosinca 2007. godine, u ponovnom postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane, utvrdio da i dalje postoje okolnosti zbog kojih su određene mjere zabrane. U obrazloženju ovog rješenja, Sud BiH je naveo da još uvijek nije podignuta optužnica odnosno da je istraga u tijeku i da nisu prikupljeni svi dokazi koji su od značaja za predmetni postupak, te da bi apelant ukoliko bi stupio u kontakt s osobama navedenim u rješenju o određivanju mjera zabrane mogao utjecati na te osobe s ciljem ometanja postupka koji se vodi. 14. Odlučujući o apelantovom prizivu na navedeno rješenje, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-06/250 od 26. prosinca 2007. godine priziv djelomično uvažio, tako da je ukinuo zabranu kontakta s osobama koje su saslušane kao svjedoci, zabranu napuštanja mjesta boravišta i obvezu javljanja u Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Mjeru zabrane kojom su od apelanta oduzeti putovnica, osobna iskaznica i vozačka dozvola Sud BiH je ostavio na snazi. Obrazlažući zašto je ostavio na snazi ovu mjeru, Sud BiH je naveo kako postoji opasnost od apelantovog bijega u drugu državu budući da on ima dvojno državljanstvo, te da bi odlaskom u Republiku Srbiju postao nedostupan organima gonjenja. 15. Apelant se 26. lipnja i 9. studenog 2007. godine obraćao Tužiteljstvu BiH radi održavanja sastanka s ciljem okončanja istrage. Tužiteljstvo BiH je obavijestilo apelanta kako će se sastanak održati 15. listopada 2007. godine. Apelant je 19. listopada 2007. godine Tužiteljstvu BiH uputio zahtjev za okončanje istrage. 16. Apelant je, nakon podnošenja apelacije, obavijestio Ustavni sud da su Rješenjem Suda BiH, broj X-KRN-06/2850 od 28. veljače 2008. godine, ukinute sve mjere zabrane koje su mu izrečene. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi kako je Sud BiH apelantov priziv uvažio zbog toga što se u razumnom roku moraju okončati pojedine faze postupka, jer bi se u oprečnom otvorila mogućnost neograničenog i neizvjesnog početka, tijeka i svršetka postupka što je protivno članku 6. stavak 1. Europske konvencije, te da u konkretnom slučaju istraga traje preko dvije godine i da Tužiteljstvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije točno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage a da je navedeno, po mišljenju Suda BiH, bilo moguće, pogotovu što Tužiteljstvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant navodi kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što istraga nije okončana u razumnom roku, te kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. stavak 1. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u postupcima Tužiteljstva BiH koje nije okončalo istragu, odnosno kako istraga neopravdano dugo traje, kako su svi svjedoci saslušani dok je on bio u pritvoru, kako je kompletna financijska dokumentacija izuzeta prije određivanja pritvora, a da do danas nije izvršeno financijsko vještačenje. Apelant dalje ističe kako je u smislu članka 225. stavak 3. ZKP-a BiH tražio od Kolegija Tužiteljstva BiH izjašnjenje zašto istraga nije završena i zašto nije podignuta optužnica, odnosno zašto postupak protiv njega nije obustavljen, ali da se Kolegij Tužiteljstva BiH o navedenom do podnošenja apelacije nije očitovao. Povredu prava na slobodu kretanja apelant nalazi u postupanju Suda BiH, koji mu je mjerama zabrane onemogućio kretanje zbog oduzimanja osobnih dokumenta, te da je i sada u nekoj vrsti pritvora. b) Odgovor na apelaciju 18. Iz odgovora na apelaciju, koji je dostavilo Tužiteljstvo, proizlazi kako istraga nije okončana, te da Tužiteljstvo naglašava kako je istraga trajala dulje zbog toga što su se mijenjali tužitelji koji su radili na predmetu. 19. Sud BiH je istaknuo kako činjenice i okolnosti zbog kojih je donio predmetne odluke upravo proizlaze iz samih odluka, te kako bi bilo povrijeđeno načelo nepristranosti ako bi ovaj sud aktivno sudjelovao u apelacijskom postupku u kojemu se preispituje odluka koju je on donio. V. Relevantni propisi 20. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. Pravo na suđenje bez odlaganja Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku. Članak 16. Princip akuzatornosti Kazneni postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja. Članak 35. Prava i dužnosti Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja kaznenih djela koja su u nadležnosti Suda. Tužitelj ima pravo i dužan je: a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje kako je počinjeno kazneno djelo poduzeti potrebne mjere u svrhu njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, b) provesti istragu sukladno ovome zakonu, Članak 126. Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo, sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta. Uz mjeru iz stavka 1. ovoga članka optuženom može biti zabranjeno posjećivanje određenih mjesta ili sastajanje s određenim osobama ili naređeno da se povremeno javlja određenom organu ili privremeno oduzeta putna isprava ili vozačka dozvola. Članak 225. Okončanje istrage Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu. Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužiteljstva. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U odnosu na apelantove navode da istraga u kaznenom postupku nije okončana u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da je, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud primjećuje kako postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da se žali na duljinu istrage, tj. da ovo pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovitim sudom. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. U odnosu na apelantove navode kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. stavak 1. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/250 od 26. prosinca 2007. godine, protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno je rješenje apelant primio 27. prosinca 2007. godine a apelacija je podnesena 15. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravičan postupak 26. Apelant se žali na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, navodeći kako Tužiteljstvo BiH nije u razumnom roku okončalo istragu. 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...)(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 29. Ustavni sud smatra kako u apelantovom slučaju postoji "optužba" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u kaznenom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. svibnja 2010. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio kako, budući da je apelant bio u pritvoru, to su prema njemu poduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio kazneno djelo i koje značajno utječu na njegovu situaciju. a) Relevantna načela 30. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 31. Ustavni sud naglašava kako članak 6. Europske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali također uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Jesu li organi koji sudjeluju u postupku između ovih načela uspostavili pravedan balans cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Europski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. rujna 1992. godine stavak 39). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 32. Sukladno praksi Europskog suda početak relevantnog razdoblja u kaznenim stvarima, pri ocijeni razumnoga roka, vezuje se za trenutak u kojemu je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za kazneno djelo, jer od toga momenta ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog razdoblja očito je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Europski sud, Wemhoff pritiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. lipnja 1968. godine, stavak 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. veljače 1993. godine, st. 9. i 138). Nadalje, za svršetak relevantnog razdoblja uzima se trenutak u kojemu je okončana nesigurnost glede pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tome smislu, Europski sud i u kaznenim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome, u kaznenom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustanak od daljnjeg vođenja kaznenog postupka (vidi Wemhoff, stavak 18). 33. Iz podastrtog Ustavnom sudu proizlazi kako je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio kazneno djelo poduzeta 30. lipnja 2005. godine kada je donesena naredba o otvaranju istrage. Ustavni sud nalazi kako istraga do donošenja ove odluke nije okončana. S tim u svezi Ustavni sud zaključuje kako je relevantno razdoblje koje se uzima u obzir od 30. lipnja 2005. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, istraga traje više od pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 34. Glede složenosti postupka, na temelju raspoložive dokumentacije, Ustavni sud ne može precizno konstatirati koliko je svjedoka saslušano, koliko je materijalnih dokaza prikupljeno (iz pojedinih rješenja Suda BiH vidljivo je kako je izuzeta dokumentacija od određenih tvrtki), koliko je financijskih vještačenja izvršeno, odnosno jesu li uopće vršena. Međutim, imajući u vidu da je apelant osumnjičen za tri vrste kaznenih djela te prirodu ovih kaznenih djela, Ustavni sud smatra kako se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku. 35. U svezi s apelantovim doprinosom, Ustavni sud ne smatra kako je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio duljini istražnoga postupka, te kako je u više navrata pokušavao utjecati na Tužiteljstvo BiH da okonča istragu. 36. Ustavni sud nalazi kako je Tužiteljstvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage 30. lipnja 2005. godine, kako je 25. kolovoza 2006. godine apelantu određen pritvor koji je produljen rješenjima Suda BiH od 21. rujna i od 22. studenog 2006. godine, te kako je rješenjem Suda BiH od 22. prosinca 2006. godine mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane, koje je Sud BiH u više navrata produljivao, međutim rješenjem od 28. veljače 2008. godine ukinute su sve mjere zabrane koje su apelantu izrečene. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je naveo kako istraga traje preko dvije godine i kako Tužiteljstvo BiH, i nakon zamjene mjere pritvora, mjerama zabrane određenim prije točno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage, poglavito što Tužiteljstvo nije ponudilo niti jedan novi dokaz. 37. Nadalje, Ustavni sud naglašava činjenicu kako je kazneno pravni sustav u Bosni i Hercegovini koncipiran tako da je pokretanje, vođenje, obustavljanje odnosno okončanje istrage u nadležnosti, u konkretnom slučaju, Tužiteljstva BiH, te smatra kako Sud BiH objektivno ne može utjecati na duljinu istrage. S tim u svezi Ustavni sud će analizirati ponašanje Tužiteljstva BiH. 38. Ustavni sud prvenstveno naglašava kako zakonom nije propisano koliko istraga traje, odnosno kako odredba članka 225. ZKP-a BiH propisuje da tužitelj okončava istragu kad nađe kako je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica, te ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci Kolegij Tužilaštva BiH poduzima potrebne mjere u svrhu okončanja istrage. Iako navedena odredba ne propisuje rok okončanja istrage, Ustavni sud ne smatra kako ove odredbe daju pravo Tužiteljstvu BiH da istragu može voditi neograničeno dugo, ako se ima u vidu odredba članka 13. ZKP-a BiH koja propisuje pravo osumnjičenog odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant od Tužiteljstva BiH, odnosno Kolegija Tužiteljstva u više navrata tražio donošenje odluke o okončanju istrage. Međutim iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je Kolegij Tužiteljstva BiH poduzimao radnje u svrhu okončanja istrage, te kako je Tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju kao razlog neokončanja istrage navelo činjenicu da je više puta dolazilo do promjene postupajućeg tužitelja. S tim u svezi, a posebice imajući u vidu odredbe članka 13. ZKP-a BiH, te odgovor Tužiteljstva BiH koji kao opravdanje navodi promjene postupajućih tužitelja, Ustavni sud smatra kako Tužiteljstvo BiH nije s potrebnom ažurnošću i efikasnošću vodilo postupak kada istraga traje više od pet godina, tim prije što je i posljednjim rješenjem Suda BiH, kojim su ukinute sve mjere zabrane, konstatirano kako "istraga traje preko dvije godine i da Tužiteljstvo BiH i nakon zamjene mjere pritvora mjerama zabrane, prije točno godinu dana, nije uspjelo okončati fazu istrage". 39. Nadalje, neprijeporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je od značaja za apelanta. Naime, apelant je osumnjičen za kaznena djela iz oblasti gospodarskog kriminala, za koja je kao sankcija propisana kazna zatvora. Sukladno navedenom neprijeporno je kako apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe kao i eventualnog izricanja kazne, bude što prije otklonjena. Imajući u vidu da je prije svega Tužiteljstvo BiH svojim ponašanjem i neaktivnošću doprinijelo trajanju istrage, da u vezi s tim nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da se iz odgovora Tužiteljstva BiH ne može zaključiti da li se uopće poduzimaju mjere i radnje u svrhu okončanja istrage, Ustavni sud smatra kako neizvjesnost u kojoj se apelant nalazi predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde. 40. Budući da istraga u predmetnom kaznenom postupku traje više od pet godina, a Tužiteljstvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi se mogli smatrati prihvatljivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, iako smatra kako se radi o složenom postupku a imajući u vidu apelantov interes da se neizvjesnost u kojoj se nalazi što prije okonča, Ustavni sud smatra kako je postupanjem Tužiteljstva BiH narušena ravnoteža između zahtjeva za efikasnim i brzim postupkom i pravilnim administriranjem pravde, odnosno da duljina istrage koja traje više od pet godina nije zadovoljila zahtjev "razumnog roka" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta 41. Apelant smatra kako mu je rješenjem Suda BiH od 26. prosinca 2007. godine, kojim je ostavljena na snazi mjera zabrane kojom su od apelanta oduzeti putovnica, osobna iskaznica i vozačka dozvola, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. 42. Članak II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...)(m) Pravo na slobodu kretanja i prebivanja. 43. Članak 2. Protokola broj 4 Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako tko se zakonito nalazi na teritoriju jedne države ima, na tom teritoriju, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su sukladna zakonu i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 44. Ustavni sud smatra kako je osporavanim rješenjem Suda BiH ostavljena na snazi mjera zabrane privremenog oduzimanja putovnice Bosne i Hercegovine, osobne iskaznice BiH i Republike Srbije, te vozačke dozvole. 45. Ustavni sud naglašava kako članak II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Protokola broj 4 Europske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivanja svakome tko zakonito boravi na teritoriju određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju uključujući i vlastitu. Međutim, stavak 3. članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ustavni sud ukazuje da pravo napuštanja države navedeno u drugom stavku nema veoma širok učinkovit opseg, zato što se praktično svi zamislivi motivi vlasti da poreknu osobi ovo pravo mogu podvesti pod ograničenja trećeg stavka. Moguće se pozvati na temelj "održavanja javnog poretka" ili sprečavanja "zločina" protiv osobe koja je na odsluženju zatvorske kazne, u pritvoru, ili o čijoj se ekstradiciji odlučuje, ukoliko takva osoba zahtijeva da napusti zemlju (vidi Europski sud Predst. 3962/69, 4256/69, 4436/70 i 7680/76, protiv Savezne Republike Njemačke, Year - book XIII (1970), str. 688 (690); Coll 37 (1971), str. 67 (68-69), Year book XIII (1970), str. 1028 (1032-1034); D&R 9 (1978), str. 190 (193)). Doista, ne može se ozbiljno tvrditi kako odbijanje puštanja takve osobe nije "nužno u demokratskom društvu". Ista osnova trećeg stavka može također opravdati mjere čiji je cilj sprečavanje osobe da napusti zemlju, kao što jesu zahtjev da optužena ili osuđena osoba preda putovnicu kao preduvjet za privremeno ili uvjetno oslobađanje (vidi Europski sud: Predst. 10307/83, M.v Fed eral Re pub lic of Ger many, D&R 37(1984), str. 113 (118-119). 46. Sukladno praksi Europskog suda, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi kako je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao utvrditi je li miješanje opravdano, tj. je li (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. U konkretnom slučaju apelantu su, zbog postojanja činjenica koje ukazuju kako bi apelant mogao pobjeći, oduzeti osobni dokumenti kojim je nesumnjivo ograničeno njegovo pravo da napusti svoju zemlju, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo. Oduzimanje osobnih dokumenata temelji se na odredbi članka 126. ZKP-a BiH, što ukazuje da je miješanje bilo zakonito. Imajući u vidu da gospodarski kriminal predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da su navedene mjere bile nužne radi sprečavanja zločina. Ustavni sud smatra kako je Sud BiH konstantno vršio zakonom propisanu kontrolu izrečenih mjera, koje je ukinuo zbog toga što nisu ponuđeni novi dokazi koji opravdavaju izrečene mjere. Sukladno navedenom Ustavni sud smatra kako je donošenjem pobijane odluke uspostavljena ravnoteža, tj. kako postoji proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKP-a BiH, odnosno primjeni mjera kojim se osigurava nazočnost osumnjičenog. Posebice se ima u vidu da je Sud BiH ukinuo mjere zabrane, kojim su apelantu oduzete osobne isprave, kada je utvrdio da više ne postoje razlozi za ovakvim mjerama, a razdoblje tijekom kojega su navedene mjere bile na snazi "same po sebi" ne ukazuje na povredu prava na koje se apelant žali, dok apelant u tom pravcu Ustavnom sudu nije dostavio uvjerljive dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Stoga, Ustavni sud smatra kako apelantovi navodi da je došlo do kršenja njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, nisu utemeljeni. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nadležno tužiteljstvo ne okonča istragu u roku od više od pet godina, a pri tom ne ponudi niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, sukladno zakonu, poduzme mjere i radnje koje bi za cilj imale okončanje istrage. 48. Ustavni sud zaključuje kako nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, kada je ovo njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na temelju relevantnih odredaba ZKP-a BiH, izricanjem mjera koje su bile nužne te kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu. 49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu Ustavni sud neće posebice razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 50. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 296/08, rješavajući apelaciju Radmile Petković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radmile Petković. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudama Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 273 od 10. marta 2008. godine i broj 004-0-U-07-000 283 od 20. februara 2008. godine. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Radmili Petković, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radmila Petković (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Čelinca podnijela je 22. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što upravni organi Opštine Zenica i Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu u razumnom roku donijeli odluke u predmetu povraćaja stana u posjed. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Službe za opštu upravu i stambene poslove Opštine Zenica (u daqnjem tekstu: prvostepeni or - gan), zatraženo je 1. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. februara 2008. godine, a prvostepeni or gan odgovor na apelaciju i foto-kopiju predmetnog spisa 12. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i prvostepenog organa dostavljeni su apelantkiwi 22. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 1. aprila 1999. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za povraćaj u posjed stana koji se nalazi u Zenici, ul. Crkvice broj 19A/I-6 (u daqnjem tekstu: predmetni stan). 7. Zakqučkom prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine, apelantkiwin zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed je odbačen. U obrazloženju rješewa prvostepeni or gan je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelantkiwa ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, jer nije priložila ugovor o korišćenju stana kojim bi dokazala svojstvo nosioca stanarskog prava svog supruga Dragiše Petkovića. 8. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješewa izjavila apelantkiwa, Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je Rješenjem broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine odbilo njenu žalbu. U obrazloženju rješewa Kantonalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni or gan pravilno postupio kada je apelantkiwin zahtjev za povraćaj predmetnog stana odbacio, jer apelantkiwin suprug nije imao zakqučen Ugovor o korišćenju stana, pa tako ni apelantkiwa nije mogla da ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. 9. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu apelantkiwa je pokrenula upravni spor radi poništewa Rješewa Kantonalnog ministarstva broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine apelantkiwinu tužbu usvojio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zakqučio da je osporeni akt zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je osporeni akt poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovno odlučivanje, uz uputstva da prilikom donošewa odluke zatraži od prvostepenog organa da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i pravilno primijeni zakon. 11. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 2. jula 2003. godine, koje je ovo ministarstvo donijelo postupajući po presudi Kantonalnog suda, poništen je Zakqučak prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje u vezi sa statusom apelantkinje kao člana porodičnog domaćinstva, te nakon toga odluči o njenom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana u posjed. 12. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine utvrđeno je da apelantkiwi, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića, pripada pravo na povraćaj predmetnog stana u posjed. Istim rješenjem naloženo je privremenom korisniku predmetnog stana (u daqnjem tekstu: privremeni korisnik) da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantkiwi, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića. 13. Odlučujući o žalbi koju su protiv navedenog rješewa prvostepenog organa izjavili privremeni korisnik predmetnog stana i DOO Željezara "Zenica" Zenica (u daqnjem tekstu: vlasnik stana), Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 12-23-1323/99 od 13. juna 2006. godine poništilo Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine, te predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da utvrdi da li je apelantkiwa bila korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine. 14. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine odbijen je apelantkiwin zahtjev za povraćaj predmetnog stana. Ovaj or gan je nakon ocjene izvedenih dokaza, koje je proveo u ponovnom postupku postupajući po uputstvima Kantonalnog ministarstva, utvrdio da između umrlog nosioca stanarskog prava i apelantkinje nije postojala trajna zajednica života i stanovawa, te da je na predmetnom stanu privremeni korisnik 1. decembra 1995. godine zakqučio ugovor o korišćenju stana sa JP "Zenica-stan" Zenica. 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva 12-23-1323/99 od 6. novembra 2006. godine, koje je doneseno prilikom odlučivawa o apelantkiwinoj žalbi, poništeno je Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 godine, koje je doneseno u ponovnom postupku po uputstvima Kantonalnog ministarstva, utvrđeno je da apelantkiwi kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića pripada prava na povraćaj predmetnog stana. Privremenom korisniku predmetnog stana je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantkiwi. 16. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine odbijena je žalba privremenog korisnika predmetnog stana i žalba vlasnika stana, izjavljena protiv Rješewa prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. godine. Kantonalno ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni or gan u provedenom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i na bazi tako utvrđenog činjeničnog stawa donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje. 17. Protiv Rješewa Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine privremeni korisnik predmetnog stana i vlasnik stana pokrenuli su upravni spor pred Kantonalnim sudom. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 17. septembra 2007. godine na odlučivanje. Kantonalni sud je 22. oktobra 2007. godine dostavio apelantkiwi tužbu na odgovor, a apelantkiwa je odgovor na tužbu 8. decembra 2007. godine dostavila Kantonalnom sudu. 18. Iz spisa predmeta proizilazi da su tužbe odbijene kao neosnovane Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine, donesenom prilikom odlučivawa o tužbi privremenog korisnika predmetnog stana i Presudom tog suda broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, donesenom prilikom odlučivawa o tužbi vlasnika predmetnog stana u upravnom sporu protiv Rješewa Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine. 19. Apelantkiwa je podneskom od 12. maja 2008. godine obavijestila Ustavni sud da je u ovoj pravnoj stvari okončan sudski postupak, te da ju je prvostepeni or gan 5. maja 2008. godine uveo u posjed predmetnog stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođewa postupka u predmetu povraćaja stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantkiwa se žali da postupak o njenom zahtjevu za povraćaj stana, koji je pokrenula 1. aprila 1999. godine, traje nerazumno dugo te da je okončan nakon skoro osam godina. Zbog toga apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkiwa ističe da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu povraćaja stana nema uslova za pokretanje postupka otkupa predmetnog stana. Apelantkiwa je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu na ime nematerijalne štete u odgovarajućem iznosu, te da joj utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa. Apelantkiwa ističe da je sudski postupak okončan nakon podnošewa apelacije i da je uvedena u posjed stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođewa postupka u predmetu povraćaja stana. b) Odgovor na apelaciju 21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudama tog suda nisu prekršena apelantkiwina prava garantovana Evropskom konvencijom na koja je apelantkiwa ukazala apelacijom, zbog toga što je Kantonalni sud u ovom upravnom postupku već ranije donio Presudu broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine, kojom je uvažio apelantkiwinu tužbu i poništio osporeni akt Kantonalnog ministarstva kao i zakqučak prvostepenog organa i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, da mu uopšte nije poznato iz kojih razloga, više od četiri godine, upravni organi nisu postupili po uputstvima iz navedene presude ovog suda. U vezi s ponovnim postupkom pred ovim sudom, koji je pokrenut tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika stana, sud je naveo da je upravni spis ovom sudu dostavljen 7. novembra 2007. godine, međutim zbog brojnosti i obimnosti predmeta u upravnim sporovima pred ovim sudom, o predmetnoj tužbi će biti odlučeno tokom mjeseca marta 2008. godine. 22. Služba za opštu upravu i stambene poslove Opštine Zenica je u odgovoru na apelaciju hronološki iznijela tok postupka u ovoj pravnoj stvari, naglašavajući da je pred Kantonalnim sudom pokrenut upravni spor tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika protiv Rješewa Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine i da je spis predmeta 17. septembra 2007. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje. V. Relevantni propisi 23. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6 Kad organi i institucije koji imaju javna ovlaštewa rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14 Postupak treba da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Član 236 Drugostepeni or gan može da odbije žalbu, poništi rješenje u cijelosti ili djelimično, ili da ga izmijeni. Član 239 Ako drugostepeni or gan utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni or gan, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni or - gan je dužan da svojim rješenjem ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba da upotpuni postupak, a prvostepeni or - gan je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odlagawa, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. 24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 34 stav 1 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Član 55 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako je u međuvremenu postupak pravosnažno okončan nakon podnošewa apelacije, presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispuwava i uslov iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 29. Apelantkiwa se žali da joj je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i sudom, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 31. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Pe riod koji se uzima u obzir 32. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 1. aprila 1999. godine a okončan je presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba da ispita je pe riod od osam godina 11 mjeseci i devet dana. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povraćaj stana. S obzirom na činjenična pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da se utvrde, Ustavni sud smatra da se radi o činjenično složenom predmetu. 34. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi u konkretnom postupku donijeli sedam odluka, a sud tri odluke. Međutim, prekomjerno dugo trajanje postupka je samo djelimično bilo rezultat činjenice da organi uprave nisu donosili svoje odluke u zakonom predviđenim rokovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan s viših instanci na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđewa. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Imajući u vidu okolnosti predmeta, te činjenicu da su drugostepeni upravni or gan i sud relativno brzo odlučivali o pravnim lijekovima iz svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa, što u najvećoj mjeri predstavlja propust prvostepenog upravnog organa koji, čak u više navrata, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, što je rezultovalo neopravdano dugim trajanjem postupka. Ustavni sud ne gubi iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o činjenično složenom pitanju, ali složenost predmeta ne može da opravda ukupnu dužinu postupka u periodu od preko osam godina, i to o pravnom pitanju koje je od velikog značaja za apelantkinju. Takođe, Ustavni sud smatra da apelantkiwa nije ničim doprinijela dužini trajawa postupka, već je, naprotiv, aktivno učestvovala u postupku i postupala po nalozima upravnih or gan i suda u ostavljenim rokovima. 35. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od osam godina ne može da se smatra "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelantkiwinom zahtjevu za povraćaj stana. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantkiwa je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantkiwi za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište prvostepenog organa uprave koji je, shodno mišljenju Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka. Ostali navodi 39. Apelantkiwa se žali i da joj je, zbog dužine postupka, prekršeno pravo na imovinu. Međutim, uzimajući u obzir zakqučak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da je do donošewa ove odluke Ustavnog suda postupak okončan u korist apelantkinje i da je uvedena u posjed spornog stana, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sveukupno trajanje postupka od osam godina, 11 mjeseci i devet dana, radi odlučivawa o zahtjevu za povraćaj stana, u cijelosti može da se stavi na teret organima uprave koji nisu dali razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u konkretnom slučaju. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 296/08, rješavajući apelaciju Radmile Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radmile Petković. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudama Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 273 od 10. marta 2008. godine i broj 004-0-U-07-000 283 od 20. februara 2008. godine. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Radmili Petković, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radmila Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelin - ca podnijela je 22. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što upravni organi Općine Zenica i Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu u razumnom roku donijeli odluke u predmetu povrata stana u posjed. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni or gan), zatraženo je 1. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. februara 2008. godine, a prvostepeni or gan odgovor na apelaciju i fotokopiju predmetnog spisa 12. februara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i prvostepenog organa dostavljeni su apelantici 22. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 1. aprila 1999. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Zenici, ul. Crkvice broj 19A/I-6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. Zaključkom prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine, apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed je odbačen. U obrazloženju rješenja prvostepeni or gan je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelantica ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, jer nije priložila ugovor o korištenju stana kojim bi dokazala svojstvo nosioca stanarskog prava svog supruga Dragiše Petkovića. 8. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavila apelantica, Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je Rješenjem broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine odbilo njenu žalbu. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je prvostepeni or gan pravilno postupio kada je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana odbacio, jer apelantičin suprug nije imao zaključen Ugovor o korištenju stana, pa tako ni apelantica nije mogla imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. 9. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu apelantica je pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 14-23-1323/99 od 29. juna 2000. godine. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine apelantičinu tužbu usvojio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je osporeni akt poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovno odlučivanje, uz upute da prilikom donošenja odluke zatraži od prvostepenog organa da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i pravilno primijeni zakon. 11. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 2. jula 2003. godine, koje je ovo ministarstvo donijelo postupajući po presudi Kantonalnog suda, poništen je Zaključak prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 23. juna 1999. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da pravilno i potpuno utvrdi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 činjenično stanje u vezi sa statusom apelantice kao člana porodičnog domaćinstva, te nakon toga odluči o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed. 12. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine utvrđeno je da apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića, pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Istim rješenjem naloženo je privremenom korisniku predmetnog stana (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića. 13. Odlučujući o žalbi koju su protiv navedenog rješenja prvostepenog organa izjavili privremeni korisnik predmetnog stana i DOO Željezara "Zenica" Zenica (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 12-23-1323/99 od 13. juna 2006. godine poništilo Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 19. decembra 2005. godine, te predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da utvrdi da li je apelantica bila korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine. 14. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine odbijen je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana. Ovaj or gan je nakon ocjene izvedenih dokaza, koje je proveo u ponovnom postupku postupajući po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrdio da između umrlog nosioca stanarskog prava i apelantice nije postojala trajna zajednica života i stanovanja, te da je na predmetnom stanu privremeni korisnik 1. decembra 1995. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa JP "Zenica-stan" Zenica. 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva 12-23-1323/99 od 6. novembra 2006. godine, koje je doneseno prilikom odlučivanja o apelantičinoj žalbi, poništeno je Rješenje prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 21. jula 2006. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Rješenjem prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrđeno je da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Ostoje Petkovića pripada prava na povrat predmetnog stana. Privremenom korisniku predmetnog stana je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od osoba i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici. 16. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine odbijena je žalba privreme nog korisnika predmetnog stana i žalba vlasnika stana, izjavljena protiv Rješenja prvostepenog organa broj 03-372-1166/99 od 10. januara 2007. godine. Kantonalno ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni or gan u provedenom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i na bazi tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje. 17. Protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine privremeni korisnik predmetnog stana i vlasnik stana pokrenuli su upravni spor pred Kantonalnim sudom. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 17. septembra 2007. godine na odlučivanje. Kantonalni sud je 22. oktobra 2007. godine dostavio apelantici tužbu na odgovor, a apelantica je odgovor na tužbu 8. decembra 2007. godine dostavila Kantonalnom sudu. 18. Iz spisa predmeta proizlazi da su tužbe odbijene kao neosnovane Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine, donesenom prilikom odlučivanja o tužbi privremenog korisnika predmetnog stana i Presudom tog suda broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, donesenom prilikom odlučivanja o tužbi vlasnika predmetnog stana u upravnom sporu protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine. 19. Apelantica je podneskom od 12. maja 2008. godine obavijestila Ustavni sud da je u ovoj pravnoj stvari okončan sudski postupak, te da ju je prvostepeni or gan 5. maja 2008. godine uveo u posjed predmetnog stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica se žali da postupak o njenom zahtjevu za povrat stana, koji je pokrenula 1. aprila 1999. godine, traje nerazumno dugo te da je okončan nakon skoro osam godina. Zbog toga apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana nema uvjeta za pokretanje postupka otkupa predmetnog stana. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu na ime nematerijalne štete u odgovarajućem iznosu, te da joj utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa. Apelantica ističe da je sudski postupak okončan nakon podnošenja apelacije i da je uvedena u posjed stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana. b) Odgovor na apelaciju 21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudama tog suda nisu prekršena apelantičina prava garantirana Evropskom konvencijom na koja je apelantica ukazala apelacijom, zbog toga što je Kantonalni sud u ovom upravnom postupku već ranije donio Presudu broj U-152/02 od 21. aprila 2003. godine, kojom je uvažio apelantičinu tužbu i poništio osporeni akt Kantonalnog ministarstva kao i zaključak prvostepenog organa i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, da mu uopće nije poznato iz kojih razloga, više od četiri godine, upravni organi nisu postupili po uputama iz navedene presude ovog suda. U vezi s ponovnim postupkom pred ovim sudom, koji je pokrenut tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika stana, sud je naveo da je upravni spis ovom sudu dostavljen 7. novembra 2007. godine, međutim zbog brojnosti i obimnosti predmeta u upravnim sporovima pred ovim sudom, o predmetnoj tužbi će biti odlučeno tokom mjeseca marta 2008. godine. 22. Služba za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica je u odgovoru na apelaciju hronološki iznijela tok postupka u ovoj pravnoj stvari, naglašavajući da je pred Kantonalnim sudom pokrenut upravni spor tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. juna 2007. godine i da je spis predmeta 17. septembra 2007. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje. V. Relevantni propisi 23. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. Kad organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 236. Drugostepeni or gan može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti. Član 239. Ako drugostepeni or gan utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni or gan, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni or gan je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni or gan je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. 24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 34. stav 1. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Član 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako je u međuvremenu postupak pravosnažno okončan nakon podnošenja apelacije, presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 29. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i sudom, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Pe riod koji se uzima u obzir 32. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 1. aprila 1999. godine a okončan je presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. februara 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. marta 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je pe riod od osam godina 11 mjeseci i devet dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana. S obzirom na činjenična pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se radi o činjenično složenom predmetu. 34. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi u konkretnom postupku donijeli sedam odluka, a sud tri odluke. Međutim, prekomjerno dugo trajanje postupka je samo djelimično bilo rezultat činjenice da organi uprave nisu donosili svoje odluke u zakonom predviđenim rokovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan s viših instanci na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu okolnosti predmeta, te činjenicu da su drugostepeni upravni or gan i sud relativno brzo odlučivali o pravnim lijekovima iz svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, što u najvećoj mjeri predstavlja propust prvostepenog upravnog organa koji, čak u više navrata, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo neopravdano dugim trajanjem postupka. Ustavni sud ne gubi iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o činjenično složenom pitanju, ali složenost predmeta ne može opravdati ukupnu dužinu postupka u periodu od preko osam godina, i to o pravnom pitanju koje je od velikog značaja za apelanticu. Također, Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim doprinijela dužini trajanja postupka, već je, naprotiv, aktivno učestvovala u postupku i postupala po nalozima upravnih or gan i suda u ostavljenim rokovima. 35. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od osam godina ne može smatrati "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelantičinom zahtjevu za povrat stana. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište prvostepenog organa uprave koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka. Ostali navodi 39. Apelantica se žali i da joj je, zbog dužine postupka, prekršeno pravo na imovinu. Međutim, uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da je do donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak okončan u korist apelantice i da je uvedena u posjed spornog stana, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od osam godina, 11 mjeseci i devet dana, radi odlučivanja o zahtjevu za povrat stana, u cijelosti može staviti na teret organima uprave koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u konkretnom slučaju. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 296/08, rješavajući apelaciju Radmile Petković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radmile Petković. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudama Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 273 od 10. ožujka 2008. godine i broj 004-0-U-07-000 283 od 20. veljače 2008. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Radmili Petković, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radmila Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca podnijela je 22. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što upravni organi Općine Zenica i Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu u razumnom roku donijeli odluke u predmetu povrata stana u posjed. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: prvostupanjski or gan), zatraženo je 1. veljače 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. veljače 2008. godine, a prvostupanjski or gan odgovor na apelaciju i presliku predmetnog spisa 12. veljače 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i prvostupanjskog organa su 22. veljače 2008. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 1. travnja 1999. godine prvostupanjskom organu podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Zenici, ul. Crkvice broj 19A/I-6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. Zaključkom prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 23. lipnja 1999. godine, apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed je odbačen. U obrazloženju rješenja prvostupanjski or gan je istaknuo da je nakon provedenog postupka utvrdio kako apelantica ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, jer nije priložila ugovor o korištenju stana kojim bi dokazala svojstvo nositelja stanarskog prava svoga supruga Dragiše Petkovića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 8. Odlučujući o prizivu koju je protiv prvostupanjskog rješenja izjavila apelantica, Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je Rješenjem broj 14-23-1323/99 od 29. lipnja 2000. godine odbilo njen priziv. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo kako je prvostupanjski or gan pravilno postupio kada je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana odbacio, jer apelantičin suprug nije imao zaključen Ugovor o korištenju stana, pa tako ni apelantica nije mogla imati svojstvo člana obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskoga prava. 9. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu apelantica je pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 14-23-1323/99 od 29. lipnja 2000. godine. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-152/02 od 21. travnja 2003. godine apelantičinu tužbu usvojio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt utemeljen na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega je osporeni akt poništio i predmet vratio Kantonalnom ministarstvu na ponovno odlučivanje, uz upute da prigodom donošenja odluke zatraži od prvostupanjskog organa pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja i pravilnu primjenu zakona. 11. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 2. srpnja 2003. godine, koje je ovo ministarstvo donijelo postupajući po presudi Kantonalnog suda, poništen je Zaključak prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 23. lipnja 1999. godine i predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostupanjskom organu da pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje u svezi sa statusom apelantice kao člana obiteljskoga kućanstva, te nakon toga odluči o njenom zahtjevu za povrat predmetnoga stana u posjed. 12. Rješenjem prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 19. prosinca 2005. godine utvrđeno je da apelantici, kao članu obiteljskoga kućanstva umrloga nositelja stanarskoga prava Ostoje Petkovića, pripada pravo na povrat predmetnoga stana u posjed. Istim je rješenjem naloženo privremenom korisniku predmetnog stana (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od osoba i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici, kao članu obiteljskoga kućanstva umrloga nositelja stanarskoga prava Ostoje Petkovića. 13. Odlučujući o prizivu koji su protiv navedenoga rješenja prvostupanjskoga organa izjavili privremeni korisnik predmetnoga stana i DOO Željezara "Zenica" Zenica (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 12-23-1323/99 od 13. lipnja 2006. godine poništilo Rješenje prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 19. prosinca 2005. godine, te predmet vratilo prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Kantonalno ministarstvo je naložilo prvostupanjskom organu da utvrdi je li apelantica bila korisnik predmetnoga stana 30. travnja 1991. godine. 14. Rješenjem prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 21. srpnja 2006. godine odbijen je apelantičin zahtjev za povrat predmetnoga stana. Ovaj or gan je nakon ocjene izvedenih dokaza, koje je proveo u ponovnom postupku postupajući po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrdio kako između umrlog nositelja stanarskoga prava i apelantice nije postojala trajna zajednica života i stanovanja, te kako je na predmetnom stanu privremeni korisnik 1. prosinca 1995. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa JP "Zenica-stan" Zenica. 15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva 12-23-1323/99 od 6. studenoga 2006. godine, koje je doneseno prigodom odlučivanja o apelantičinom prizivu, poništeno je Rješenje prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 21. srpnja 2006. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Rješenjem prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 10. siječnja 2007. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku po uputama Kantonalnog ministarstva, utvrđeno je da apelantici kao članu obiteljskoga kućanstva umrloga nositelja stanarskoga prava Ostoje Petkovića pripada prava na povrat predmetnoga stana. Privremenom korisniku predmetnoga stana je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od osoba i stvari i stavi ga na raspolaganje apelantici. 16. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. lipnja 2007. godine odbijen je priziv privremenog korisnika predmetnog stana i priziv vlasnika stana, izjavljen protiv Rješenja prvostupanjskog organa broj 03-372-1166/99 od 10. siječnja 2007. godine. Kantonalno ministarstvo je ocijenilo kako je prvostupanjski or gan u provedenome postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i na bazi tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilno i na zakonu utemeljeno rješenje. 17. Protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. lipnja 2007. godine privremeni korisnik predmetnoga stana i vlasnik stana pokrenuli su upravni spor pred Kantonalnim sudom. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 17. rujna 2007. godine na odlučivanje. Kantonalni sud je 22. listopada 2007. godine dostavio apelantici tužbu na odgovor, a apelantica je odgovor na tužbu 8. prosinca 2007. godine dostavila Kantonalnom sudu. 18. Iz spisa predmeta proizlazi da su tužbe odbijene kao neutemeljene Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. veljače 2008. godine, donesenom prigodom odlučivanja o tužbi privremenog korisnika predmetnog stana i Presudom tog suda broj 004-0-U-07-000273 od 10. ožujka 2008. godine, donesenom prilikom odlučivanja o tužbi vlasnika predmetnog stana u upravnom sporu protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. lipnja 2007. godine. 19. Apelantica je podneskom od 12. svibnja 2008. godine obavijestila Ustavni sud da je u ovoj pravnoj stvari okončan sudski postupak, te da ju je prvostupanjski or gan 5. svibnja 2008. godine uveo u posjed predmetnoga stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica se žali kako postupak o njezinome zahtjevu za povrat stana, koji je pokrenula 1. travnja 1999. godine, traje nerazumno dugo te kako je okončan nakon skoro osam godina. Zbog toga apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica ističe kako joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana nema uvjeta za pokretanje postupka otkupa predmetnog stana. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu na ime nematerijalne štete u odgovarajućem iznosu, te da joj utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenoga iznosa. Apelantica ističe kako je sudski postupak okončan nakon podnošenja apelacije i da je uvedena u posjed stana, ali da ostaje kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog vođenja postupka u predmetu povrata stana. b) Odgovor na apelaciju 21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako presudama toga suda nisu prekršena apelantičina prava garantirana Europskom konvencijom na koja je apelantica ukazala apelacijom, zbog toga što je Kantonalni sud u ovome upravnom postupku već ranije donio Presudu broj U-152/02 od 21. travnja 2003. godine, kojom je uvažio apelantičinu tužbu i poništio osporeni akt Kantonalnog ministarstva kao i zaključak prvostupanjskog organa i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, da mu uopće nije poznato iz kojih razloga, više od četiri godine, upravni organi nisu postupili po uputama iz navedene presude ovog suda. U svezi s ponovnim postupkom pred ovim sudom, koji je pokrenut tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika stana, sud je naveo da je upravni spis ovom sudu dostavljen 7. studenoga 2007. godine, međutim zbog brojnosti i obimnosti predmeta u upravnim sporovima pred ovim sudom, o predmetnoj tužbi će biti odlučeno tijekom mjeseca ožujka 2008. godine. 22. Služba za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica je u odgovoru na apelaciju kronološki iznijela tijek postupka u ovoj pravnoj stvari, naglašavajući kako je pred Kantonalnim sudom pokrenut upravni spor tužbom vlasnika stana i privremenog korisnika protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 12-23-1323/99 od 12. lipnja 2007. godine i da je spis predmeta 17. rujna 2007. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje. V. Relevantni propisi 23. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 6. Kad organi i institucije koji imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 236. Drugostupanjski or gan može odbiti priziv, poništiti rješenje u cijelosti ili djelomično, ili ga izmijeniti. Članak 239. Ako drugostupanjski or gan utvrdi da će nedostatke prvostupanjskog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupanjski or gan, on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostupanjski or - gan je dužan svojim rješenjem ukazati prvostupanjskom organu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostupanjski or - gan je dužan u svemu postupiti po drugostupanjskom rješenju i bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, donijeti novo rješenje. 24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 34. stavak 1. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Članak 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, iako je u međuvremenu postupak pravomoćno okončan nakon podnošenja apelacije, presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. veljače 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. ožujka 2008. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 29. Apelantica se žali da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i sudom, prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 31. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 32. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed je počeo 1. travnja 1999. godine a okončan je presudama Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000283 od 20. veljače 2008. godine i broj 004-0-U-07-000273 od 10. ožujka 2008. godine. Dakle, relevantno razdoblje koji Ustavni sud pri ocjeni duljine predmetnoga postupka treba ispitati je razdoblje od osam godina 11 mjeseci i devet dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Ustavni sud opaža kakao se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana. S obzirom na činjenična pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se radi o činjenično složenom predmetu. 34. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi u konkretnom postupku donijeli sedam odluka, a sud tri odluke. Međutim, prekomjerno dugo trajanje postupka je samo djelomično bilo rezultat činjenice da organi uprave nisu donosili svoje odluke u zakonom predviđenim rokovima. Osim toga, Ustavni sud opaža kako je predmet više puta vraćan s viših instanci na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća kako, prema praksi Europskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu okolnosti predmeta, te činjenicu da su drugostupanjski upravni or gan i sud relativno brzo odlučivali o pravnim lijekovima iz svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, što u najvećoj mjeri predstavlja propust prvostupanjskog upravnog organa koji, čak u više navrata, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo neopravdano dugim trajanjem postupka. Ustavni sud ne gubi iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o činjenično složenom pitanju, ali složenost predmeta ne može opravdati ukupnu duljinu postupka u razdoblju od preko osam godina, i to o pravnom pitanju koje je od velikog značaja za apelanticu. Također, Ustavni sud smatra kako apelantica nije ničim doprinijela duljini trajanja postupka, već je, naprotiv, aktivno sudjelovala u postupku i postupala po nalozima upravnih or gan i suda u ostavljenim rokovima. 35. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u razdoblju duljem od osam godina ne može smatrati "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelantičinom zahtjevu za povrat stana. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje kako je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 38. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu žurnost, Ustavni sud smatra kako bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište prvostupanjskog organa uprave koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u najvećoj mjeri doprinio ukupnoj duljini postupka. Ostali navodi 39. Apelantica se žali i kako joj je, zbog duljine postupka, prekršeno pravo na imovinu. Međutim, uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te činjenicu da je do donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak okončan u korist apelantice i da je uvedena u posjed prijepornog stana, Ustavni sud smatra kako nije potrebno posebno ispitati navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje kako je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od osam godina, 11 mjeseci i devet dana, radi odlučivanja o zahtjevu za povrat stana, u cijelosti može staviti na teret organima uprave koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u konkretnom slučaju. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 335/09, rješavajući apelaciju Šabana Veljačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 3, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Šabana Veljačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Cazinu u predmetu broj P-134/02, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. avgusta 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šaban Veljačić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi podnesenoj Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljem tekstu: Opštinski sud) 30. avgusta 1990. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), zatraženo je 21. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor dostavio 29. maja 2009. godine, a Kantonalni sud 5. juna 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 4. Ustavni sud je 25. avgusta 2009. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu na uvid dostavi predmetni spis, što je ovaj i učinio 4. septembra 2009. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Kantonalnom sudu 25. septembra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 16. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu te uvida u predmetni spis, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom od 30. avgusta 1990. godine, zavedenom pod brojem 7 23/90, pokrenuo parnicu protiv Elektrodistribucije Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed nekretnina bliže označenih u samoj tužbi. 8. Opštinski sud u Velikoj Kladuši je 29. januara 2002. godine pod brojem P-651/97 tuženoj dostavio tužbu i poziv za ročište zakazano za 27. februar 2002. godine. U periodu od 27. februara 2002. godine do 3. septembra 2002. godine sud je održao tri ročišta, te 3. septembra 2002. godine donio Presudu broj P-651/97 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. 9. Na presudu Opštinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu 25. oktobra 2002. godine. Žalba je na odgovor dostavljena tuženoj 26. novembra 2002. godine. Spis je sa žalbom proslijeđen Kantonalnom sudu 24. decembra 2002. godine. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1142/02 od 29. aprila 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. 11. Opštinski sud je spis od Kantonalnog suda primio 26. juna 2003. godine. Rješenje je strankama dostavljeno 1. jula 2003. godine. 12. Opštinski sud je pripremno ročište zakazao za 12. maj 2005. godine, a zatim donio rješenje o opozivanju pripremnog ročišta jer novi punomoćnik tužene nije primio rješenje Kantonalnog suda. Istim rješenjem apelant je poučen da, u smislu novog Zakona o parničnom postupku, izvrši ispravke i dopune tužbe u smislu člana 55 navedenog zakona, te da ih u roku od osam dana dostavi sudu. 13. U skladu s uputstvima suda, apelant je dopunjenu tužbu dostavio 17. maja 2005. godine, koja je na odgovor tuženoj dostavljena 23. maja 2005. godine. Odgovor na tužbu dostavljen je 22. juna 2005. godine. 14. Apelant je 27. januara 2006. godine zatražio izuzeće postupajućeg sudije jer nakon njegovih urgencija kao i preporuka Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine, Kancelarija u Velikoj Kladuši, nije zakazano ročište. 15. Rješenjem predsjednika suda od 15. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. U obrazloženju je istaknuto da postupajući sudija nije uzimao u rad konkretni predmet jer prema Planu o rješavanju starih predmeta nije određen kao hitan. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 23. februara 2006. godine. Apelant je podneskom od 24. februara 2006. godine izrazio nezadovoqstvo zbog ovakve odluke, ističući da je proteklo više od devet mjeseci, a da još uvijek nije zakazano pripremno ročište. 16. Ročište zakazano za 8. jun 2006. godine otkazano je zbog bolesti sudije na neodređeno vrijeme. 17. Apelant je urgencijom od 23. aprila 2007. godine zatražio zakazivanje ročišta, s obzirom da se radi o postupku koji traje već 17 godina. 18. Pripremno ročište je zakazano za 17. septembar 2007. godine. Poziv za ročište i odgovor na tužbu apelantu su dostavljeni 23. avgusta 2007. godine. 19. Na ročištu održanom 17. septembra 2007. godine sud je donio rješenje da se spoje predmeti P-362/02 u kom je tužena tražila da se utvrdi sticanje prava svojine dosjelošću na spornim nekretninama i predmet P-267/03 u kom je apelant potraživao predaju u posjed spornih nekretnina. Navedeni predmeti trebalo je da se vode pod brojem P-267/03. Punomoćniku tužene je naloženo da uredi tužbu u predmetu P-362/02, te da dostavi punomoć za zastupanje i u ovom predmetu. Ročište je odloženo za 1. novembar 2007. godine, a na saglasan prijedlog stranaka. 20. Na ročištu održanom 1. novembra 2007. godine sud je donio rješenje da se ročište za glavnu raspravu zakazuje za 29. novembar 2007. godine na licu mjesta. Određeno je vještačenje vještaka geometra i vještaka poqoprivredne struke, kao i koji dokazi treba da se izvedu na licu mjesta, odnosno koji dokazi će biti izvedeni u nastavku ročišta u zgradi suda. 21. Rješenjem Opštinskog suda broj P-267/03 od 1. novembra 2007. godine tužba tužene pod brojem P-362/02 smatrala se povučenom jer u ostavljenom roku nije ispravljena i dopunjena. 22. Opštinski sud je od Odjeljewa za imovinsko-pravne poslove 1. novembra 2007. godine zatražio na uvid predmete ovog Odjeljewa u kojim su apelant i tužena bili stranke, a koji su se odnosili na postupak eksproprijacije spornih nekretnina i na postupak wihove deeksporprijacije. Traženi spisi dostavljeni su sudu na uvid 7. novembra 2007. godine. 23. Nakon održanog ročišta za glavnu raspravu na licu mjesta 29. novembra 2007. godine, njegov nastavak u zgradi suda određen je za 16. januar 2008. godine. 24. Opštinski sud je ponovo 3. decembra 2007. godine zatražio od Odjeljewa za imovinsko-pravne poslove da dostavi informaciju da li je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno i izvršno i kada, te ako jeste, zašto nije provedeno u katastru, kao i da li je i kako okončan postupak deeksproprijacije. Zahtjev je dostavljen 5. decembra 2007. godine. Na osnovu uvida u spis ne može da se zakquči da li su i kada tražene informacije dostavljene. 25. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. januara 2008. godine sud je, nakon okončanog dokaznog postupka, zakqučio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presuda biti donesena 15. februara 2008. godine. 26. Opštinski sud je Presudom broj P-267/03 od 15. februara 2008. godine obavezao tuženu da apelantu preda u posjed nekretnine označene u izreci presude, te da mu naknadi štetu zbog nekorišćewa zemqišta u označenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Presuda je apelantu dostavljena 15. februara 2008. godine, a tuženoj 19. februara 2008. godine. 27. Tužena je na presudu izjavila žalbu Kantonalnom sudu 19. marta 2008. godine. Apelant je na žalbu dostavljenu 20. marta 2008. godine odgovorio 28. marta 2008. godine. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 8. maja 2008. godine. 28. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. avgusta 2009. godine žalbu tužene odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno ni nakon 19 godina. Apelant navodi da je presuda od 3. oktobra 2002. godine ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 29. aprila 2003. godine i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje Opštinskom sudu. Opštinski sud je u ponovnom postupku donio presudu tek 15. avgusta 2008. godine, protiv koje je žalbu izjavila tužena, pa je spis proslijeđen Kantonalnom sudu i do dana podnošewa apelacije o woj nije odlučeno. Apelant smatra da je i Kantonalni sud, s obzirom na ukupnu dužinu postupka od 19 godina, ovom predmetu trebao dati prioritet pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 30. Opštinski sud je u svom odgovoru istakao da iz navoda iz apelacije proizlazi da se apelant žali na neodlučivanje o žalbi pred Kantonalnim sudom kod kog se predmet i nalazi. 31. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema Programu mjera za rješavanje predmeta iz ranijih godina, od 26. januara 2009. godine, određeno da se prioritetno rješavaju hitni predmeti, te stari predmeti, s tim da se starost predmeta određuje shodno datumu prijema kod ovog suda. U skladu s ovako utvrđenim kriterijumima, apelantov predmet je 1. maja 2009. godine bio na 195. mjestu. S obzirom na veliki broj starih predmeta, te na činjenicu da sudije na građanskom referatu ovog suda ostvaruju rezultate i preko utvrđene norme, navodi iz apelacije ne mogu da se smatraju osnovanim. Međutim, s obzirom na cjelokupnu dužinu postupka, istaknuto je da će predmet biti uzet u rad i riješen u roku od tri mjeseca. V. Relevantni propisi 32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 34. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 35. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji traje već 19 godina i koji nije bio okončan u vrijeme podnošewa apelacije Ustavnom sudu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvoran pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajawa postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. septembra 2008. godine, dostupna na njeb strani Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija bila dopustiva i u trenutku podnošewa iako je, u međuvremenu, Kantonalni sud odlučio o žalbi tužene Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. avgusta 2009. godine. 39. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslov iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 40. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošewa odluke o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo spor pred nadležnim sudom 30. avgusta 1990. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 41. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 42. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 43. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 44. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 45. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 30. avgusta 1990. godine. Pe riod koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje da teče tada već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 47). Dalje, Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošewa apelacije postupak o žalbi izjavljenoj Kantonalnom sudu nije bio okončan, odnosno da je o žalbi odlučeno 28. avgusta 2009. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do 28. avgusta 2009. godine, dakle, pe riod od 13 godina i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari trajao ukupno 19 godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 46. U konkretnom slučaju radilo se o postupku u kom je apelant tražio da mu se vrate nekretnine koje su mu oduzete u postupku eksproprijacije, a koje korisnik eksproprijacije nije priveo krajwoj namjeni. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nije mogao da zakquči da se radilo o naročito složenom postupku, odnosno o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebalo da razmotri. 47. Nakon zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, prva radwa koju je Opštinski sud preduzeo po tužbi uloženoj 30. avgusta 1990. godine bila je zakazivanje ročišta za 27. februar 2002. godine, dakle nakon šest godina i dva mjeseca. Nakon toga, sud je u razumnim vremenskim intervalima zakazao i održao tri ročišta, te 3. septembra 2002. godine donio presudu. Na ovu presudu apelant je izjavio žalbu. Spis je 24. decembra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu, koji je o žalbi odlučio 29. aprila 2003. godine tako što je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Opštinski sud je spis primio 26. juna 2003. godine, a prvo ročište zakazao 12. maj 2005. godine. U periodu od maja 2005. godine do septembra 2007. godine sud je zakazao samo jedno ročište ali je i ono odloženo na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije. Od septembra 2007. godine sud je zakazao i održao u razumnim vremenskim intervalima četiri ročišta, te 15. februara 2008. godine donio presudu. Na ovu presudu tuženi je izjavio žalbu, pa je spis o žalbi dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 8. maja 2008. godine. Kantonalni sud je o izjavljenoj žalbi donio presudu 28. avgusta 2009. godine, tj. nakon više od jedne godine. 48. Na osnovu uvida u spis i svega predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da je apelant svojim postupanjem u konkretnom slučaju doprinio dužini postupka, odnosno da je propustio rokove u kojima je trebalo da preduzme neku radnju koju mu je naložio sud. Činjenica da je tražio izuzeće postupajućeg sudije zbog nezakazivawa ročišta zahtjevom od 27. januara 2006. godine, a o čemu je odlučeno rješenjem od 15. februara 2006. godine, ne može da se smatra da je od uticaja na dužinu postupka u konkretnom predmetu, uz napomenu da je apelant koristio pravo predviđeno relevantnim odredbama ZPP-a. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u ovoj odluci, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 19 godina, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoqila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Naime, potpuna neaktivnost Opštinskog suda u periodu od šest godina i dva mjeseca, te zakazivanje jednog ročišta godišnje tokom tri godine uzastopno u ponovnom postupku koji je trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci, upućuju na zakqučak da ukupno trajanje postupka u periodu od 19 godina nije zadovoqilo kriterijum za donošenje odluke u razumnom roku, prevashodno zbog ponašawa Opštinskog suda koji pri tom nije ponudio bilo kakve razloge ili opravdanje za ovoliko trajanje postupka. 50. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada, u parničnom postupku koji je trajao ukupno 19 godina, od čega od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, trajanje postupka u ukupnom periodu može u potpunosti da se stavi na teret nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 335/09, rješavajući apelaciju Šabana Veljačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Šabana Veljačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu u predmetu broj P-134/02, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. augusta 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Šaban Veljačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi podnijetoj Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljem tekstu: Općinski sud) 30. augusta 1990. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), zatraženo je 21. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor dostavio 29. maja 2009. godine, a Kantonalni sud 5. juna 2009. godine. 4. Ustavni sud je 25. augusta 2009. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu na uvid dostavi predmetni spis, što je ovaj i učinio 4. septembra 2009. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Kantonalnom sudu 25. septembra 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 16. jula 2009. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu te uvida u predmetni spis, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom od 30. augusta 1990. godine, zavedenom pod brojem 723/90, pokrenuo parnicu protiv Elektrodistribucije Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed nekretnina bliže označenih u samoj tužbi. 8. Općinski sud u Velikoj Kladuši je 29. januara 2002. godine pod brojem P-651/97 tuženoj dostavio tužbu i poziv za ročište zakazano za 27. februar 2002. godine. U periodu od 27. februara 2002. godine do 3. septembra 2002. godine sud je održao tri ročišta, te 3. septembra 2002. godine donio Presudu broj P-651/97 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. 9. Na presudu Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu 25. oktobra 2002. godine. Žalba je na odgovor dostavljena tuženoj 26. novembra 2002. godine. Spis je sa žalbom proslijeđen Kantonalnom sudu 24. decembra 2002. godine. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1142/02 od 29. aprila 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. 11. Općinski sud je spis od Kantonalnog suda primio 26. juna 2003. godine. Rješenje je strankama dostavljeno 1. jula 2003. godine. 12. Općinski sud je pripremno ročište zakazao za 12. maj 2005. godine, a zatim donio rješenje o opozivanju pripremnog ročišta jer novi punomoćnik tužene nije primio rješenje Kantonalnog suda. Istim rješenjem apelant je poučen da, u smislu novog Zakona o parničnom postupku, izvrši ispravke i dopune tužbe u smislu člana 55. navedenog zakona, te da ih u roku od osam dana dostavi sudu. 13. U skladu s uputstvima suda, apelant je dopunjenu tužbu dostavio 17. maja 2005. godine, koja je na odgovor tuženoj dostavljena 23. maja 2005. godine. Odgovor na tužbu dostavljen je 22. juna 2005. godine. 14. Apelant je 27. januara 2006. godine zatražio izuzeće postupajućeg sudije jer nakon njegovih urgencija kao i preporuka Ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine, Kancelarija u Velikoj Kladuši, nije zakazano ročište. 15. Rješenjem predsjednika suda od 15. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. U obrazloženju je istaknuto da postupajući sudija nije uzimao u rad konkretni predmet jer prema Planu o rješavanju starih predmeta nije određen kao hitan. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 23. februara 2006. godine. Apelant je podneskom od 24. februara 2006. godine izrazio nezadovoljstvo zbog ovakve odluke, ističući da je proteklo više od devet mjeseci, a da još uvijek nije zakazano pripremno ročište. 16. Ročište zakazano za 8. jun 2006. godine otkazano je zbog bolesti sudije na neodređeno vrijeme. 17. Apelant je urgencijom od 23. aprila 2007. godine zatražio zakazivanje ročišta, s obzirom da se radi o postupku koji traje već 17 godina. 18. Pripremno ročište je zakazano za 17. septembar 2007. godine. Poziv za ročište i odgovor na tužbu apelantu su dostavljeni 23. augusta 2007. godine. 19. Na ročištu održanom 17. septembra 2007. godine sud je donio rješenje da se spoje predmeti P-362/02 u kojem je tužena tražila da se utvrdi sticanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i predmet P-267/03 u kojem je apelant potraživao predaju u posjed spornih nekretnina. Navedeni predmeti trebali su se voditi pod brojem P-267/03. Punomoćniku tužene je naloženo da uredi tužbu u predmetu P-362/02, te da dostavi punomoć za zastupanje i u ovom predmetu. Ročište je odloženo za 1. novembar 2007. godine, a na saglasan prijedlog stranaka. 20. Na ročištu održanom 1. novembra 2007. godine sud je donio rješenje da se ročište za glavnu raspravu zakazuje za 29. novembar 2007. godine na licu mjesta. Određeno je vještačenje vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, kao i koje dokaze treba izvesti na licu mjesta, odnosno koji dokazi će biti izvedeni u nastavku ročišta u zgradi suda. 21. Rješenjem Općinskog suda broj P-267/03 od 1. novembra 2007. godine tužba tužene pod brojem P-362/02 smatrala se povučenom jer u ostavljenom roku nije ispravljena i dopunjena. 22. Općinski sud je od Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove 1. novembra 2007. godine zatražio na uvid predmete ovog Odjeljenja u kojim su apelant i tužena bili stranke, a koji su se odnosili na postupak eksproprijacije spornih nekretnina i na postupak njihove deeksporprijacije. Traženi spisi dostavljeni su sudu na uvid 7. novembra 2007. godine. 23. Nakon održanog ročišta za glavnu raspravu na licu mjesta 29. novembra 2007. godine, njegov nastavak u zgradi suda određen je za 16. januar 2008. godine. 24. Općinski sud je ponovno 3. decembra 2007. godine zatražio od Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove da dostavi informaciju da li je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno i izvršno i kada, te ako jeste, zašto nije provedeno u katastru, kao i da li je i kako okončan postupak deeksproprijacije. Zahtjev je dostavljen 5. decembra 2007. godine. Na temelju uvida u spis ne može se zaključiti da li su i kada tražene informacije dostavljene. 25. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. januara 2008. godine sud je, nakon okončanog dokaznog postupka, zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presuda biti donesena 15. februara 2008. godine. 26. Općinski sud je Presudom broj P-267/03 od 15. februara 2008. godine obavezao tuženu da apelantu preda u posjed nekretnine označene u izreci presude, te da mu naknadi štetu zbog nekorištenja zemljišta u označenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Presuda je apelantu dostavljena 15. februara 2008. godine, a tuženoj 19. februara 2008. godine. 27. Tužena je na presudu izjavila žalbu Kantonalnom sudu 19. marta 2008. godine. Apelant je na žalbu dostavljenu 20. marta 2008. godine odgovorio 28. marta 2008. godine. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 8. maja 2008. godine. 28. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. augusta 2009. godine žalbu tužene odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno ni nakon 19 godina. Apelant navodi da je presuda od 3. oktobra 2002. godine ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 29. aprila 2003. godine i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje Općinskom sudu. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu tek 15. augusta 2008. godine, protiv koje je žalbu izjavila tužena, pa je spis proslijeđen Kantonalnom sudu i do dana podnošenja apelacije o njoj nije odlučeno. Apelant smatra da je i Kantonalni sud, s obzirom na ukupnu dužinu postupka od 19 godina, ovom predmetu trebao dati prioritet pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 30. Općinski sud je u svom odgovoru istakao da iz navoda iz apelacije proizlazi da se apelant žali na neodlučivanje o žalbi pred Kantonalnim sudom kod kojeg se predmet i nalazi. 31. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je prema Programu mjera za rješavanje predmeta iz ranijih godina, od 26. januara 2009. godine, određeno da se prioritetno rješavaju hitni predmeti, te stari predmeti, s tim da se starost predmeta određuje prema datumu prijema kod ovog suda. U skladu s ovako utvrđenim kriterijima, apelantov predmet je 1. maja 2009. godine bio na 195. mjestu. S obzirom na veliki broj starih predmeta, te na činjenicu da sudije na građanskom referatu ovog suda ostvaruju rezultate i preko utvrđene norme, navodi iz apelacije ne mogu se smatrati osnovanim. Međutim, s obzirom na cjelokupnu dužinu postupka, istaknuto je da će predmet biti uzet u rad i riješen u roku od tri mjeseca. V. Relevantni propisi 32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji traje već 19 godina i koji nije bio okončan u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvoran pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajanja postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. septembra 2008. godine, dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija bila dopustiva i u trenutku podnošenja iako je, u međuvremenu, Kantonalni sud odlučio o žalbi tužene Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. augusta 2009. godine. 39. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 40. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo spor pred nadležnim sudom 30. augusta 1990. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 41. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 42. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 43. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 44. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 45. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 30. augusta 1990. godine. Pe riod koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje teći tada već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 47). Dalje, Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije postupak o žalbi izjavljenoj Kantonalnom sudu nije bio okončan, odnosno da je o žalbi odlučeno 28. augusta 2009. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do 28. augusta 2009. godine, dakle, pe riod od 13 godina i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari trajao ukupno 19 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 46. U konkretnom slučaju radilo se o postupku u kojem je apelant tražio da mu se vrate nekretnine koje su mu oduzete u postupku eksproprijacije, a koje korisnik eksproprijacije nije priveo konačnoj namjeni. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenom postupku, odnosno o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 47. Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, prva radnja koju je Općinski sud preduzeo po tužbi uloženoj 30. augusta 1990. godine bila je zakazivanje ročišta za 27. februar 2002. godine, dakle nakon šest godina i dva mjeseca. Nakon toga, sud je u razumnim vremenskim intervalima zakazao i održao tri ročišta, te 3. septembra 2002. godine donio presudu. Na ovu presudu apelant je izjavio žalbu. Spis je 24. decembra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu, koji je o žalbi odlučio 29. aprila 2003. godine tako što je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Općinski sud je spis primio 26. juna 2003. godine, a prvo ročište zakazao 12. maj 2005. godine. U periodu od maja 2005. godine do septembra 2007. godine sud je zakazao samo jedno ročište ali je i ono odloženo na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije. Od septembra 2007. godine sud je zakazao i održao u razumnim vremenskim intervalima četiri ročišta, te 15. februara 2008. godine donio presudu. Na ovu presudu tuženi je izjavio žalbu, pa je spis o žalbi dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 8. maja 2008. godine. Kantonalni sud je o izjavljenoj žalbi donio presudu 28. augusta 2009. godine, tj. nakon više od jedne godine. 48. Na osnovu uvida u spis i svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant svojim postupanjem u konkretnom slučaju doprinio dužini postupka, odnosno da je propustio rokove u kojima je trebao preduzeti neku radnju koju mu je naložio sud. Činjenica da je tražio izuzeće postupajućeg sudije zbog nezakazivanja ročišta zahtjevom od 27. januara 2006. godine, a o čemu je odlučeno rješenjem od 15. februara 2006. godine, ne može se smatrati da je od uticaja na dužinu postupka u konkretnom predmetu, uz napomenu da je apelant koristio pravo predviđeno relevantnim odredbama ZPP-a. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 19 godina, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Naime, potpuna neaktivnost Općinskog suda u periodu od šest godina i dva mjeseca, te zakazivanje jednog ročišta godišnje tokom tri godine uzastopno u ponovnom postupku koji je trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci, upućuju na zaključak da ukupno trajanje postupka u periodu od 19 godina nije zadovoljilo kriterij za donošenje odluke u razumnom roku, prvenstveno zbog ponašanja Općinskog suda koji pri tom nije ponudio bilo kakve razloge ili opravdanje za ovoliko trajanje postupka. 50. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno 19 godina, od čega od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, trajanje postupka u ukupnom periodu može u potpunosti staviti na teret nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 335/09, rješavajući apelaciju Šabana Veljačića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 3, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Šabana Veljačića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu u predmetu broj P-134/02, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. kolovoza 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Šaban Veljačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše je 6. veljače 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi podnijetoj Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljem tekstu: Općinski sud) 30. kolovoza 1990. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), zatraženo je 21. svibnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor dostavio 29. svibnja 2009. godine, a Kantonalni sud 5. lipnja 2009. godine. 4. Ustavni sud je 25. kolovoza 2009. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu na uvid dostavi predmetni spis, što je ovaj i učinio 4. rujna 2009. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Kantonalnom sudu 25. rujna 2009. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su 16. srpnja 2009. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata podastrtih Ustavnom sudu te uvida u predmetni spis, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom od 30. kolovoza 1990. godine, zavedenom pod brojem 723/90, pokrenuo parnicu protiv Elektrodistribucije Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed nekretnina bliže označenih u samoj tužbi. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 8. Općinski sud u Velikoj Kladuši je 29. siječnja 2002. godine pod brojem P-651/97 tuženoj dostavio tužbu i poziv za ročište zakazano za 27. veljače 2002. godine. U razdoblju od 27. veljače 2002. godine do 3. rujna 2002. godine sud je održao tri ročišta, te 3. rujna 2002. godine donio Presudu broj P-651/97 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. 9. Na presudu Općinskog suda apelant je izjavio priziv Kantonalnom sudu 25. listopada 2002. godine. Priziv je na odgovor dostavljen tuženoj 26. studenoga 2002. godine. Spis je s prizivom proslijeđen Kantonalnom sudu 24. prosinca 2002. godine. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1142/02 od 29. travnja 2003. godine priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. 11. Općinski sud je spis od Kantonalnog suda primio 26. lipnja 2003. godine. Rješenje je strankama dostavljeno 1. srpnja 2003. godine. 12. Općinski sud je pripremno ročište zakazao za 12. svibanj 2005. godine, a potom donio rješenje o opozivanju pripremnog ročišta jer novi punomoćnik tužene nije primio rješenje Kantonalnog suda. Istim rješenjem apelant je poučen da, u smislu novog Zakona o parničnom postupku, izvrši ispravke i dopune tužbe u smislu članka 55. navedenog zakona, te da ih u roku od osam dana dostavi sudu. 13. Sukladno uputama suda, apelant je dopunjenu tužbu dostavio 17. svibnja 2005. godine, koja je na odgovor tuženoj dostavljena 23. svibnja 2005. godine. Odgovor na tužbu dostavljen je 22. lipnja 2005. godine. 14. Apelant je 27. siječnja 2006. godine zatražio izuzeće postupajućeg suca jer nakon njegovih urgencija kao i preporuka Ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Velikoj Kladuši, nije zakazano ročište. 15. Rješenjem predsjednika suda od 15. veljače 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za izuzeće postupajućeg suca. U obrazloženju je istaknuto da postupajući sudac nije uzimao u rad konkretni predmet jer prema Planu o rješavanju starih predmeta nije određen kao žuran. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 23. veljače 2006. godine. Apelant je podneskom od 24. veljače 2006. godine izrazio nezadovoljstvo zbog ovakve odluke, ističući da je proteklo više od devet mjeseci, a da još uvijek nije zakazano pripremno ročište. 16. Ročište zakazano za 8. lipanj 2006. godine je zbog bolesti suca otkazano na neodređeno vrijeme. 17. Apelant je urgencijom od 23. travnja 2007. godine zatražio zakazivanje ročišta, s obzirom da se radi o postupku koji traje već 17 godina. 18. Pripremno ročište je zakazano za 17. rujan 2007. godine. Poziv za ročište i odgovor na tužbu apelantu su dostavljeni 23. kolovoza 2007. godine. 19. Na ročištu održanom 17. rujna 2007. godine sud je donio rješenje da se spoje predmeti P-362/02 u kojemu je tužena tražila da se utvrdi sticanje prava vlasništva dosjelošću na prijepornim nekretninama i predmet P-267/03 u kojemu je apelant potraživao predaju u posjed prijepornih nekretnina. Navedeni predmeti trebali su se voditi pod brojem P-267/03. Punomoćniku tužene je naloženo da uredi tužbu u predmetu P-362/02, te da dostavi punomoć za zastupanje i u ovom predmetu. Ročište je odloženo za 1. studeni 2007. godine, a na suglasan prijedlog stranaka. 20. Na ročištu održanom 1. studenoga 2007. godine sud je donio rješenje da se ročište za glavnu raspravu zakazuje za 29. studeni 2007. godine na licu mjesta. Određeno je vještačenje vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, kao i koje dokaze treba izvesti na licu mjesta, odnosno koji dokazi će biti izvedeni u nastavku ročišta u zgradi suda. 21. Rješenjem Općinskog suda broj P-267/03 od 1. studenoga 2007. godine tužba tužene pod brojem P-362/02 smatrana je povučenom jer u ostavljenom roku nije ispravljena i dopunjena. 22. Općinski sud je od Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove 1. studenoga 2007. godine zatražio na uvid predmete ovog Odjeljenja u kojim su apelant i tužena bili stranke, a koji su se odnosili na postupak eksproprijacije prijepornih nekretnina i na postupak njihove deeksporprijacije. Traženi spisi su dostavljeni sudu na uvid 7. studenoga 2007. godine. 23. Nakon održanog ročišta za glavnu raspravu na licu mjesta 29. studenoga 2007. godine, njegov nastavak u zgradi suda određen je za 16. siječanj 2008. godine. 24. Općinski sud je ponovno 3. prosinca 2007. godine zatražio od Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove da dostavi informaciju je li rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno i izvršno i kada, te ako jeste, zašto nije provedeno u katastru, kao i je li i kako okončan postupak deeksproprijacije. Zahtjev je dostavljen 5. prosinca 2007. godine. Na temelju uvida u spis ne može se zaključiti jesu li i kada tražene informacije dostavljene. 25. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. siječnja 2008. godine sud je, nakon okončanog dokaznog postupka, zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presuda biti donesena 15. veljače 2008. godine. 26. Općinski sud je Presudom broj P-267/03 od 15. veljače 2008. godine obvezao tuženu da apelantu preda u posjed nekretnine označene u izreci presude, te da mu naknadi štetu zbog nekorištenja zemljišta u označenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Presuda je apelantu dostavljena 15. veljače 2008. godine, a tuženoj 19. veljače 2008. godine. 27. Tužena je na presudu izjavila priziv Kantonalnom sudu 19. ožujka 2008. godine. Apelant je na priziv dostavljen 20. ožujka 2008. godine odgovorio 28. ožujka 2008. godine. Spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 8. svibnja 2008. godine. 28. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. kolovoza 2009. godine priziv tužene odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu prvostupanjskog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno ni nakon 19 godina. Apelant navodi da je presuda od 3. listopada 2002. godine ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 29. travnja 2003. godine i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje Općinskom sudu. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu tek 15. kolovoza 2008. godine, protiv koje je priziv izjavila tužena, pa je spis proslijeđen Kantonalnom sudu i do dana podnošenja apelacije o njemu nije odlučeno. Apelant smatra da je i Kantonalni sud, s obzirom na ukupnu duljinu postupka od 19 godina, ovom predmetu trebao dati prioritet pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 30. Općinski sud je u svome odgovoru istaknuo da iz navoda iz apelacije proizlazi da se apelant žali na neodlučivanje o prizivu pred Kantonalnim sudom kod kojega se predmet i nalazi. 31. Kantonalni sud je u odgovoru istaknuo da je prema Programu mjera za rješavanje predmeta iz ranijih godina, od 26. siječnja 2009. godine, određeno da se prioritetno rješavaju žurni predmeti, te stari predmeti, s tim da se starost predmeta određuje prema nadnevku prijma kod ovoga suda. Sukladno ovako utvrđenim kriterijima, apelantov predmet je 1. svibnja 2009. godine bio na 195. mjestu. S obzirom na veliki broj starih predmeta, te na činjenicu da suci na građanskom referatu ovoga suda ostvaruju rezultate i preko utvrđene norme, navodi iz apelacije ne mogu se smatrati utemeljenim. Međutim, s obzirom na cjelokupnu duljinu postupka, istaknuto je da će predmet biti uzet u rad i riješen u roku od tri mjeseca. V. Relevantni propisi 32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 35. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 36. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji traje već 19 godina i koji nije bio okončan u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojemu u Bosni i Hercegovini ne postoji učinkovit pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajanja postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. rujna 2008. godine, dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija bila dopustiva i u trenutku podnošenja iako je, u međuvremenu, Kantonalni sud odlučio o prizivu tužene Presudom broj 001-0-Gž-08-000653 od 28. kolovoza 2009. godine. 39. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 40. Apelant smatra kako mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo spor pred nadležnim sudom 30. kolovoza 1990. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 41. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 42. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 43. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 44. Konačno, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 45. Ustavni sud opaža kako je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 30. kolovoza 1990. godine. Razdoblje koje, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje teći tada već od 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 47). Dalje, Ustavni sud opaža kako u vrijeme podnošenja apelacije postupak o prizivu izjavljenom Kantonalnom sudu nije bio okončan, odnosno da je o prizivu odlučeno 28. kolovoza 2009. godine. U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do 28. kolovoza 2009. godine, dakle, razdoblje od 13 godina i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud opaža kako je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari trajao ukupno 19 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 46. U konkretnom se slučaju radilo o postupku u kojemu je apelant tražio da mu se vrate nekretnine koje su mu oduzete u postupku eksproprijacije, a koje korisnik eksproprijacije nije priveo konačnoj namjeni. Na temelju navedenoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o osobito složenom postupku, odnosno o osobito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 47. Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, prva radnja koju je Općinski sud poduzeo po tužbi uloženoj 30. kolovoza 1990. godine bila je zakazivanje ročišta za 27. veljače 2002. godine, dakle nakon šest godina i dva mjeseca. Nakon toga, sud je u razumnim vremenskim intervalima zakazao i održao tri ročišta, te 3. rujna 2002. godine donio presudu. Na ovu presudu apelant je izjavio priziv. Spis je 24. prosinca 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu, koji je o prizivu odlučio 29. travnja 2003. godine tako što je ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Općinski sud je spis primio 26. lipnja 2003. godine, a prvo ročište zakazao 12. svibanj 2005. godine. U razdoblju od svibnja 2005. godine do rujna 2007. godine sud je zakazao samo jedno ročište ali je i ono odloženo na neodređeno vrijeme zbog bolesti suca. Od rujna 2007. godine sud je zakazao i održao u razumnim vremenskim intervalima četiri ročišta, te 15. veljače 2008. godine donio presudu. Na ovu presudu tuženi je izjavio priziv, pa je spis o prizivu dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 8. svibnja 2008. godine. Kantonalni sud je o izjavljenom prizivu donio presudu 28. kolovoza 2009. godine, tj. nakon više od jedne godine. 48. Na temelju uvida u spis i svega podastrtog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant svojim postupanjem u konkretnom slučaju doprinio duljini postupka, odnosno da je propustio rokove u kojima je trebao poduzeti neku radnju koju mu je naložio sud. Činjenica da je tražio izuzeće postupajućeg suca zbog nezakazivanja ročišta zahtjevom od 27. siječnja 2006. godine, a o čemu je odlučeno rješenjem od 15. veljače 2006. godine, ne može se smatrati da je od utjecaja na duljinu postupka u konkretnom predmetu, uz napomenu da je apelant koristio pravo predviđeno relevantnim odredbama ZPP-a. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov sta tus 14. prosinca 1995. godine, odnosno ukupnu duljinu postupka od 19 godina, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Naime, potpuna neaktivnost Općinskog suda u razdoblju od šest godina i dva mjeseca, te zakazivanje jednog ročišta godišnje tijekom tri godine uzastopce u ponovnom postupku koji je trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci, upućuju na zaključak da ukupno trajanje postupka u razdoblju od 19 godina nije zadovoljilo kriterij za donošenje odluke u razumnom roku, prvenstveno zbog ponašanja Općinskog suda koji pri tom nije ponudio bilo kakve razloge ili opravdanje za ovoliko trajanje postupka. 50. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno 19 godina, od čega od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i osam mjeseci, trajanje postupka u ukupnom razdoblju može u potpunosti staviti na teret nadležnog redovitog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 348/08, rješavajući apelaciju Borislava Topića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Dob oju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Borislavu Topiću, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Borislav Topić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. februara i 30. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku "Euroherc" Osiguranje d.d. Zagreb (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. februara i 2. juna 2008. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2008. godine i 15. jula 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 17. septembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 29. maja 2002. godine na magistralnom putu Doboj-S., raskrsnica u mjestu Gorwa Qupljanica, opština Derventa, kojom prilikom je vozač putničkog motornog vozila marke "opel-astra" prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je propustio da stane na znak "stop" pa je udario u teretno vozilo koje se kretalo putem s pravom prvenstva prolaza. Apelant je naveo da je u toj nezgodi znatno oštećeno teretno vozilo, njegovo vlasništvo, marke "mercedes benc 1935 tegljač", kojim je upravljao M.S. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu, na ime štete, isplati iznos od 7.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 2.699,30 KM počev od podnošewa tužbe, a na iznos od 4.480 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđewa pa do isplate. Apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu naknadi i troškove spora sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđewa pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetwom izvršewa. 7. Osnovni sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženom 8. avgusta 2005. godine. Tuženi je 5. septembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao tri ročišta na koja je apelant pristupio. 9. Presudom Osnovnog suda broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati, na ime naknade imovinske štete, iznos od 3.874,60 KM i to na ime troškova opravke iznos od 3.722,98 KM i na ime izgubljene koristi iznos od 151,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.699,30 od dana podnošewa tužbe, tj. 17. septembra 2003. godine, a na iznos od 1.175,28 KM od dana donošewa presude, tj. 10. marta 2006. godine pa do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.870,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 10. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze koje je predložio apelant, te je proveden dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke. 11. Ocjenom dokaza koji su provedeni u skladu s članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su po osnovu štetnog događaja, saobraćajne nezgode koja se dogodila 29. maja 2002. godine, u obaveznom pravnom odnosu u kom apelant kao oštećenik potražuje od tuženog kao štetnika štetu nastalu zbog oštećewa njegovog teretnog vozila, stvarnu štetu, i izmaklu korist zbog nemogućnosti stavljanja u promet teretnog motornog vozila i gubljewa zarade. Međutim, između parničnih stranaka je sporan iznos štete, i to kako obične tako i izmakle koristi. 12. Osnovni sud je našao i utvrdio da apelantu na ime naknade imovinske štete, i to štete koja je nastala zbog opravke oštećewa na teretnom motornom vozilu koje je njegovo vlasništvo, pripada iznos koji je vještak odredio u svom nalazu i mišljenju od 3.722,98 KM, a prema oštećewima koja je uzeo u obzir u skladu sa zapisnikom o oštećewima vozila kome tuženi nije prigovorio. 13. Kako tuženi nije pružio dokaz da su cijene opravke uračunate pri predmetnom vještačenju drugačije, odnosno da su iskazane cijene rezervnih dijelova i usluga nevjerodostojne u odnosu na wihovo stanje na tržištu, sud je ocijenio da predmetni nalaz vještaka u tom dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivawa, treba da se prihvati i tako obaveže tuženog da isplati označeni iznos na ime naknade štete. Istaknuto je da je samim činom opravke, zamjenom oštećenih i ugradwom novih dijelova, predmetno vozilo, apelantovo vlasništvo, izgubilo na vrijednosti u odnosu na stanje prije oštećewa pa makar opravka bila kvalitetna i besprijekorna. Shodno tome, pošto je nemoguće da se na oštećenoj apelantovoj pokretnoj stvari uspostavi stanje kakvo je bilo prije štetnog događaja, sud je dosudio u korist apelantu kao oštećeniku naknadu štete i restituciju u novcu kako je to određeno u stavu I tačke 1 izreke presude. 14. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje izgubljenu korist sud je prihvatio iznos utvrđene izgubljene dobiti po jednom radnom danu upošljavawa predmetnog vozila u iznosu od po 151,62 KM, utvrđen nalazom vještaka izračunom opisanim kalkulativnim metodom. 15. S obzirom da je vještak postupao po sudskom rješenju koje je doneseno prema predmetu i obimu vještačewa određenom po apelantovom prijedlogu, to i vrijeme nekorišćewa teretnog motornog vozila s ciljem da se ostvari zarada i postojanje apelantove izgubljene koristi, po mišljenju suda, treba da se cijeni prema rezultatima ocjene svih dokaza i elementima iskazanim u predmetnom vještačenju. Osnovni sud je smatrao da apelantu pripada pravo naknade štete po osnovu izmakle koristi zbog neostvarene zarade za radni dan u koji se dogodio štetni događaj, zbog činjenice da se apelantovo teretno motorno vozilo nalazilo na putu već uposleno ili je to trebalo da bude. 16. Sud je naveo da nije prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kom se potražuje izgubljena korist za pe riod koji je apelant različito označavao (deset i dvadeset dana), kao i iznos koji je potraživan po tom osnovu (1.100,00 KM, 1.200,00 KM, 3.032, 40 KM) zbog toga što apelant nije u toku postupka pružio dokaze da je nastupila šteta u vidu izgubljene koristi, gubljenjem zarade kao dobitka koji je osnovano mogao da očekuje, nego je samo ukazao na mogućnost da se ona ostvari. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov navod da je saobraćajna dozvola iz koje je vidqivo da je oštećeno vozilo registrovano za prevoz tereta dovoljan dokaz da postoji osnov za ovo potraživanje, te da označeni dokaz nije dovoljan jer sama registracija vozila nije čin kojim se postiže i održava angažovanost vozila i ostvarivanje zarade. 17. Dalje je sud naveo da nije prihvatio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva da se obaveže tuženog da plati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka, jer se zatezna kamata dosuđuje uz obavezu plaćawa glavnog duga na novčane obaveze koje kasne. Istaknuto je da obaveza da se plate troškovi parničnog postupka to nije, jer je određeno da se ona izvrši u roku od 30 dana u kom je tuženi obavezan da izvrši novčano plaćanje. Stoga, ona nije dospjela za izvršenje i nije nastupila pravosnažnost odluke kojom je određena. 18. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuju zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose duga po osnovu naknade štete, Osnovni sud je odlučio polazeći od zakonskog određewa da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. 19. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 383, člana 386 stav 2, člana 387 i člana 396 st. 1, 2 i 3 ZPP-a, određujući da je tuženi dužan da zbog ishoda spora naknadi apelantu troškove parničnog postupka razmjerno dijelu tužbenog zahtjeva s kojim je apelant uspio u sporu. Troškovi su dosuđeni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) i Zakonu o sudskim pristojbama ("Službeni glasnik RS" broj 18/99), te činjenici da je apelantov punomoćnik obveznik uplate poreza PDV-a na advokatske usluge. 20. Traženi trošak za sastavljanje podneska od 31. oktobra 2005. godine sud apelantu nije priznao, jer podnošenje tog podneska, po nalaženju suda, nije bilo neophodno niti u skladu s principom ekonomičnosti postupka, a tražena informacija, iako je svrsishodnost tražewa djelimično upitna, mogla je da se pribavi efektivnije neposrednim kontaktom s pisarnicom suda kome je tužba upućena po određenju samog apelanta i uz neznatan izdatak. 21. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi 5. aprila 2006. godine, a apelant 11. aprila 2006. godine. Osnovni sud je predmetni spis dostavio Okružnom sudu 29. maja 2006. godine. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu odbio, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 9. januara 2006. godine pa do isplate, umjesto počev od 17. septembra 2003. godine i 10. marta 2006. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, umjesto da tuženi naknadi tužiocu na ime troškova postupka iznos od 2.870,00 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da su, po ocjeni drugostepenog suda, neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete kao izgubljene dobiti. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao jasne činjenične i pravne razloge zbog kojih je donesena odluka kojom se apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa od 151,62 KM, a na ime naknade materijalne štete, odbija, a te razloge u cijelosti prihvata i Okružni sud jer se oni apelantovim žalbenim navodima ne dovode u sumnju. Apelant je upućen na razloge navedene u prvostepenoj presudi kako se oni ne bi ponavljali. 23. Okružni sud je naveo da se osnovano, žalbom tuženog, ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to na iznos štete od 2.699,30 KM kamatu počev od podnošewa tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošewa presude. Istaknuto je da je tuženi naveo da je u konkretnom slučaju trebalo da prvostepeni sud dosudi istu kamatu počev od dana utvrđewa visine stvarne štete, a to je od izrade nalaza vještaka mašinske struke. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 189 stav 2 ZOO, obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM počev od 9. januara 2006. godine, kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 24. Drugostepeni sud je smatrao da je osnovan i žalbeni prigovor tuženog u dijelu u kom je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, odlučio samo o troškovima parničnog postupka koje je apelant imao, a ne i o troškovima postupka tuženog. Po mišljenju drugostepenog suda, osnovan je navod tuženog da prvostepeni sud nije imao u vidu da je apelant u predmetnoj parnici, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, te dosuđeni iznos materijalne štete, uspio samo s 54%. Okružni sud je naveo da je trebalo da prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donese imajući pri tome u vidu apelantov uspjeh u parnici, ali i troškove koje je i tuženi imao, te da odluči o tim troškovima. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 397 stav 2 ZPP-a, odlučujući o žalbi tuženog protiv odluke prvostepenog suda kojom je odlučeno o troškovima postupka, a primjenom i odredbi člana 386 stav 2 i člana 396 stav 1 ZPP-a, odlučio da u konkretnom slučaju svaka stranka snosi svoje troškove jer je uspjeh stranaka u parnici približno jednak, a obje stranke su imale troškove i postavile zahtjev za wihovu naknadu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant se, u suštini, žali da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno i procesno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, dosuđewa naknade na ime izgubljene koristi i odluku Okružnog suda o troškovima parničnog postupka. Smatra da je Okružni sud, suprotno Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, odredio od kada je tuženi obavezan da plati zakonske zatezne kamate. Dalje, po apelantovom mišljenju, Okružni sud ga je nepravilno odbio za troškove spora, kao i u dijelu izgubljene koristi, a tuženi nije dokazao svoju tvrdnju da apelant nije pretrpio i navedeni vid štete. 26. Dalje, apelant smatra da je drugostepeni sud nepravilno primijenio i odredbu člana 397 stav 2 ZPP jer, da bi njegova odluka bila zakonita, u skladu s navedenom odredbom trebalo je da savjesno i brižqivo cijeni sve okolnosti. Takođe smatra da je Okružni sud nepravilno utvrdio i apelantov uspjeh u sporu. Po apelantovom mišljenju, trebalo je da sud ima u vidu da je tuženi odbio da plati nesporni iznos štete, te da je sud obavezao tuženog da plati i razliku štete, pa je trebalo njemu da dosudi sve troškove na vrijednost spora od 3.847,00 KM jer tuženi nije imao nikakve troškove za vještačewa i sudske takse. Po apelantovom mišljenju, na navedeni način sud vrši diskriminaciju između učesnika u sporu za šta nema osnova ni u procesnim ni u materijalnim propisima, a što je protivno članu 14 Evropske konvencije. Navodi da tuženi nije imao posebne troškove zbog odbijawa dijela tužbenog zahtjeva, te odluka prvostepenog i drugostepenog suda nije u skladu s odredbama ZOO, s važećom advokatskom tarifom, odredbama ZPP-a. U pogledu dosuđivawa troškova spora apelant navodi da je u drugim slučajevima Okružni sud odlučivao drugačije, o čemu dostavlja presude tog suda. Apelant smatra da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu donijeli svoje odluke u razumnom roku, te u tom smislu postavlja zahtjev da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 2.000,00 KM. Dalje traži da Ustavni sud apelantu prizna troškove za sastav apelacije, a u suprotnom da naloži Okružnom sudu da mu prizna ove troškove. b) Odgovor na apelaciju 27. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih razloga koje je dao u obrazloženju svoje presude, smatrajući da tom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. 28. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189 Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radwom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 277 Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 30. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe sudu. Član 386 stav 2 Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Član 396 stav 1 O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Član 397 stav 2 Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 31. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 10. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...) 36. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Okružnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom predmetu primjenqiv. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Kako se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda za qudska prava, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza razumnosti trajawa postupka 39. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi započeo 17. septembra 2003. godine kada je apelant podnio tužbu, te da je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine. Shodno tome, pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak do donošewa presude Okružnog suda trajao ukupno četiri godine. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 41. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. 42. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio svakom od zakazanih ročišta, te da svojim radwama nije uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka. 43. U pogledu doprinosa Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je navedeni sud apelantovu tužbu od 17. septembra 2003. godine dostavio tuženom na odgovor 8. avgusta 2005. godine. Dakle, nakon perioda od jedne godine i 10 mjeseci. Nakon tog perioda Osnovni sud je do donošewa presude preduzimao radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da pe riod od jedne godine i 10 mjeseci za dostavljanje apelantove tužbe tuženom na odgovor ne zadovoljava princip razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je navedeni pe riod uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka koji nije bio složene prirode. Pri tome Osnovni sud, u pogledu navedenog kašnjenja, nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje. 44. U odnosu na Okružni sud Ustavni sud smatra da je po prijemu žalbi ovaj sud riješio u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga Ustavni sud ne može da zakquči da je Okružni sud svojim radwama uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka. 45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem Osnovnog suda da dostavi tužbu na odgovor došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 47. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 48. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine, te da nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 600 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Osnovnog suda za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem uticao na ukupnu dužinu postupka, apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoqne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, dosuđewa izgubljene koristi i odluke Okružnog suda u pogledu troškova postupka. 50. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. 51. U odnosu na pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud apelantu dosudio zakonske zatezne kamate na iznos štete od 2.699,30 KM počev od podnošewa tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošewa presude. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 počev od 9. januara 2006. godine kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 52. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je izraženo stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošewa prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zakqučio da je "Š...Ć članom 186 Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277 navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da bi zatezna kamata u slučaju materijalne štete trebalo da se dosudi od dana nastanka štete". Ustavni sud je u navedenim odlukama zakqučio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri utvrđivanju materijalne štete. 53. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi zauzeli proizvoljan stav u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, a što je dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 54. U pogledu apelantovih navoda o tome da su redovni sudovi apelantu proizvoqno dosudili iznos materijalne štete na ime izgubljene koristi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu navedenog za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kog ne može da se zakquči da je bilo proizvoqnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazložewa redovnih sudova, u ovom dijelu, zadovoljavaju standarde postavljene članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 55. U odnosu na apelantove navode u pogledu troškova postupka, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, dao zadovoljavajuće obrazloženje pri čemu je primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud ne smatra da obrazloženje Okružnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoqnost. Iako apelant ukazuje na drugačije odluke Okružnog suda u pogledu dosuđewa troškova postupka, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava apelaciju uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra da je i u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 56. Ustavni sud takođe smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizilazi da troškovi sastava apelacije padaju iskqučivo na teret apelanata. Dalje, u skladu s Pravilima Ustavnog suda, ovaj sud ne može da obaveže redovne sudove na naknadu troškova apelantima za sastav apelacije. 57. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u odnosu na dosuđenje naknade po osnovu izgubljene koristi i odluku Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Nediskriminacija 58. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 59. S obzirom da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoqnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o diskriminaciji u odnosu na povredu prava na pravično suđenje. 60. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za qudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tom je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). 61. Diskriminaciju u predmetnom postupku apelant obrazlaže time što je Okružni sud u drugim slučajevima različito odlučivao u pogledu dosuđivawa troškova parničnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud ponovo podsjeća da ovaj sud razmatra apelaciju prema okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud je u ovoj odluci već zakqučio da iz odluke Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka ne proizilazi proizvoqnost u pogledu primjene procesnog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o diskriminaciji zbog drugačijeg odlučivawa o troškovima postupka u drugim predmetima sami po sebi ne ukazuju na povredu ovog ustavnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, kako apelant nije dokazao da je diskriminisan u predmetnom postupku u uživanju prava na pravično suđenje, slijedi da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, neosnovana. Ostali navodi 62. Apelant takođe smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na zakqučke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 63. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je kašnjenje Osnovnog suda u pogledu dostave apelantove tužbe na odgovor tuženom u periodu od jedne godine i 10 mjeseci uticalo na ukupnu dužinu postupka i da može u potpunosti da se stavi na teret Osnovnom sudu. Pri tom Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. Dalje, Ustavni sud zakqučuje da je u predmetnom postupku proizvoqnim stavom Okružnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 64. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu dosuđewa izgubljene koristi i odluke o troškovima postupka, s obzirom da u obrazložewima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoqnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku diskriminisan u uživanju prava na pravično suđenje. 65. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 348/08, rješavajući apelaciju Borislava Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Borislavu Topiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Borislav Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. februara i 30. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku "Euroherc" Osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. februara i 2. juna 2008. godine. Učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2008. godine i 15. jula 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. septembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 29. maja 2002. godine na magistralnom putu Doboj-S., raskrsnica u mjestu Gornja Ljupljanica, općina Derventa, kojom prilikom je vozač putničkog motornog vozila marke "opel-astra" prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je propustio da stane na znak "stop" pa je udario u teretno vozilo koje se kretalo putem s pravom prvenstva prolaza. Apelant je naveo da je u toj nezgodi znatno oštećeno teretno vozilo, njegovo vlasništvo, marke "mercedes benc 1935 tegljač", kojim je upravljao M. S. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu, na ime štete, isplati iznos od 7.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 4.480 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu naknadi i troškove spora sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 7. Osnovni sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženom 8. augusta 2005. godine. Tuženi je 5. septembra 2005. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao tri ročišta na koja je apelant pristupio. 9. Presudom Osnovnog suda broj P-281/03 od 10. marta 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati, na ime naknade imovinske štete, iznos od 3.874,60 KM i to na ime troškova opravke iznos od 3.722,98 KM i na ime izgubljene koristi iznos od 151,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.699,30 od dana podnošenja tužbe, tj. 17. septembra 2003. godine, a na iznos od 1.175,28 KM od dana donošenja presude, tj. 10. marta 2006. godine pa do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.870,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 10. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze koje je predložio apelant, te je proveden dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke. 11. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su po osnovu štetnog događaja, prometne nezgode koja se dogodila 29. maja 2002. godine, u obveznom pravnom odnosu u kojem apelant kao oštećenik potražuje od tuženog kao štetnika štetu nastalu zbog oštećenja njegovog teretnog vozila, stvarnu štetu, i izmaklu korist zbog nemogućnosti stavljanja u promet teretnog motornog vozila i gubljenja zarade. Međutim, među parničnim strankama je sporan iznos štete, i to kako obične tako i izmakle koristi. 12. Osnovni sud je našao i utvrdio da apelantu na ime naknade imovinske štete, i to štete nastale zbog opravke oštećenja na teretnom motornom vozilu koje je njegovo vlasništvo, pripada iznos koji je vještak odredio u svom nalazu i mišljenju od 3.722,98 KM, a prema oštećenjima koja je uzeo u obzir u skladu sa zapisnikom o oštećenjima vozila kojem tuženi nije prigovorio. 13. Kako tuženi nije pružio dokaz da su cijene opravke uračunate pri predmetnom vještačenju drugačije, odnosno da su iskazane cijene rezervnih dijelova i usluga nevjerodostojne u odnosu na njihovo stanje na tržištu, sud je ocijenio da se predmetni nalaz vještaka u tom dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ima prihvatiti i tako obavezati tuženog na isplatu označenog iznosa na ime naknade štete. Istaknuto je da je samim činom opravke, zamjenom oštećenih i ugradnjom novih dijelova, predmetno vozilo, apelantovo vlasništvo, izgubilo na vrijednosti u odnosu na stanje prije oštećenja pa makar opravka bila kvalitetna i besprijekorna. Prema tome, pošto je na oštećenoj apelantovoj pokretnoj stvari nemoguće uspostaviti stanje kakvo je bilo prije štetnog događaja, sud je dosudio u korist apelantu kao oštećeniku naknadu štete i restituciju u novcu kako je to određeno u stavu I tačke 1. izreke presude. 14. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje izgubljenu korist sud je prihvatio iznos utvrđene izgubljene dobiti po jednom radnom danu upošljavanja predmetnog vozila u iznosu od po 151,62 KM, utvrđen nalazom vještaka izračunom opisanim kalkulativnom metodom. 15. S obzirom da je vještak postupao po sudskom rješenju koje je donijeto prema predmetu i obimu vještačenja određenom po apelantovom prijedlogu, to se i vrijeme nekorištenja teretnog motornog vozila u svrhu ostvarivanja zarade i postojanje apelantove izgubljene koristi, po mišljenju suda, ima cijeniti prema rezultatima ocjene svih dokaza i elementima iskazanim u predmetnom vještačenju. Osnovni sud je smatrao da apelantu pripada pravo naknade štete po osnovu izmakle koristi zbog neostvarene zarade za radni dan u koji se dogodio štetni događaj, zbog činjenice da se apelantovo teretno motorno vozilo nalazilo na putu već uposleno ili je to trebalo biti. 16. Sud je naveo da nije prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se potražuje izgubljena korist za pe riod koji je apelant različito označavao (deset i dvadeset dana), kao i iznos koji je potraživan po tom osnovu (1.100,00 KM, 1.200,00 KM, 3.032, 40 KM) zbog toga što apelant nije u toku postupka pružio dokaze da je nastupila šteta u vidu izgubljene koristi, gubljenjem zarade kao dobitka koji se osnovano mogao očekivati, nego je samo ukazao na mogućnost njenog ostvarivanja. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov navod da je saobraćajna dozvola iz koje je vidljivo da je oštećeno vozilo registrovano za prevoz tereta dovoljan dokaz za postojanje ovog osnova potraživanja, te da označeni dokaz nije dovoljan jer sama registracija vozila nije čin kojim se postiže i održava uposlenost vozila i ostvarivanje zarade. 17. Dalje je sud naveo da nije prihvatio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva za obavezivanje tuženog na plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka, jer se zatezna kamata dosuđuje uz obavezu plaćanja glavnog duga na novčane obaveze u kašnjenju. Istaknuto je da obaveza plaćanja troškova parničnog postupka to nije, jer je određeno njeno izvršenje u roku od 30 dana u kojem je tuženi obavezan da izvrši plaćanje novčane činidbe. Stoga, ona nije dospjela za izvršenje i nije nastupila pravomoćnost odluke kojom je određena. 18. U dijelu tužbenog zahtjeva za potraživanje zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose duga po osnovu naknade štete, Osnovni sud je odlučio polazeći od zakonskog određenja da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. 19. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 383, člana 386. stav 2, člana 387. i člana 396. st. 1, 2. i 3. ZPP-a, određujući da je tuženi dužan zbog ishoda spora naknaditi apelantu troškove parničnog postupka razmjerno dijelu tužbenog zahtjeva s kojim je apelant uspio u sporu. Troškovi su dosuđeni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) i Zakonu o sudskim pristojbama ("Službeni glasnik RS" broj 18/99), te činjenici da je apelantov punomoćnik obveznik uplate poreza PDV-a na advokatske usluge. 20. Traženi trošak za sastavljanje podneska od 31. oktobra 2005. godine sud apelantu nije priznao, jer podnošenje tog podneska, po nalaženju suda, nije bilo nužno niti u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, a tražena informacija, iako je svrsishodnost traženja djelimično upitna, mogla se pribaviti efektivnije neposrednim kontaktom s pisarnicom suda kojem je tužba upućena po određenju samog apelanta i uz neznatan izdatak. 21. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi 5. aprila 2006. godine, a apelant 11. aprila 2006. godine. Osnovni sud je predmetni spis dostavio Okružnom sudu 29. maja 2006. godine. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu odbio, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 KM isplatiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 9. januara 2006. godine pa do isplate, umjesto počevši od 17. septembra 2003. godine i 10. marta 2006. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, umjesto da tuženi naknadi tužiocu na ime troškova postupka iznos od 2.870,00 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su, po ocjeni drugostepenog suda, neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete kao izgubljene dobiti. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao jasne činjenične i pravne razloge zbog kojih je donesena odluka kojom se apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa od 151,62 KM, a na ime naknade materijalne štete, odbija, a te razloge u cijelosti prihvata i Okružni sud jer se oni apelantovim žalbenim navodima ne dovode u sumnju. Apelant je upućen na razloge navedene u prvostepenoj presudi kako se oni ne bi ponavljali. 23. Okružni sud je naveo da se osnovano, žalbom tuženog, ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to na iznos štete od 2.699,30 KM kamatu počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Istaknuto je da je tuženi naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud trebao istu kamatu dosuditi počevši od dana utvrđenja visine stvarne štete, a to je od izrade nalaza vještaka mašinske struke. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 189. stav 2. ZOO, obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM počevši od 9. januara 2006. godine, kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 24. Drugostepeni sud je smatrao da je osnovan i žalbeni prigovor tuženog u dijelu u kojem je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, odlučio samo o troškovima parničnog postupka koje je apelant imao, a ne i o troškovima postupka tuženog. Po mišljenju drugostepenog suda, osnovan je navod tuženog da prvostepeni sud nije imao u vidu da je apelant u predmetnoj parnici, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, te dosuđeni iznos materijalne štete, uspio samo s 54%. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka trebao donijeti imajući pri tome u vidu apelantov uspjeh u parnici, ali i troškove koje je i tuženi imao, te odlučiti o tim troškovima. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a, odlučujući o žalbi tuženog protiv odluke prvostepenog suda kojom je odlučeno o troškovima postupka, a primjenom i odredbi člana 386. stav 2. i člana 396. stav 1. ZPP-a, odlučio da u konkretnom slučaju svaka stranka snosi svoje troškove jer je uspjeh stranaka u parnici približno jednak, a obje stranke su imale troškove i postavile zahtjev za njihovu naknadu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se, u suštini, žali da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, dosuđenja naknade na ime izgubljene koristi i odluku Okružnog suda o troškovima parničnog postupka. Smatra da je Okružni sud, suprotno Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, odredio od kada je tuženi obavezan da plati zakonske zatezne kamate. Dalje, po apelantovom mišljenju, Okružni sud ga je nepravilno odbio za troškove spora, kao i u dijelu izgubljene koristi, a tuženi nije dokazao svoju tvrdnju da apelant nije pretrpio i navedeni vid štete. 26. Dalje, apelant smatra da je drugostepeni sud nepravilno primijenio i odredbu člana 397. stav 2. ZPP jer, da bi njegova odluka bila zakonita, u skladu s navedenom odredbom trebao je savjesno i brižljivo cijeniti sve okolnosti. Također smatra da je Okružni sud nepravilno utvrdio i apelantov uspjeh u sporu. Po apelantovom mišljenju, sud je trebao imati u vidu da je tuženi odbio da plati nesporni iznos štete, te da je sud obavezao tuženog da plati i razliku štete, pa je trebalo njemu dosuditi sve troškove na vrijednost spora od 3.847,00 KM jer tuženi nije imao nikakve troškove za vještačenja i sudske takse. Po apelantovom mišljenju, na navedeni način sud vrši diskriminaciju između učesnika u sporu za šta nema osnova ni u procesnim ni u materijalnim propisima, a što je protivno članu 14. Evropske konvencije. Navodi da tuženi nije imao posebne troškove zbog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, te odluka prvostepenog i drugostepenog suda nije u skladu s odredbama ZOO, s važećom advokatskom tarifom, odredbama ZPP-a. U pogledu dosuđivanja troškova spora apelant navodi da je u drugim slučajevima Okružni sud odlučivao drugačije, o čemu dostavlja presude tog suda. Apelant smatra da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu donijeli svoje odluke u razumnom roku, te u tom smislu postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. Dalje traži da Ustavni sud apelantu prizna troškove za sastav apelacije, a u suprotnom da naloži Okružnom sudu da mu prizna ove troškove. b) Odgovor na apelaciju 27. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju svoje presude, smatrajući da tom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. 28. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 186. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 30. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe sudu. Član 386. stav 2. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Član 396. stav 1. O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Član 397. stav 2. Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 10. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 36. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Okružnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Kako se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi započeo 17. septembra 2003. godine kada je apelant podnio tužbu, te da je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. oktobra 2007. godine. Prema tome, pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak do donošenja presude Okružnog suda trajao ukupno četiri godine. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 41. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. 42. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio svakom od zakazanih ročišta, te da svojim radnjama nije uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka. 43. U pogledu doprinosa Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je navedeni sud apelantovu tužbu od 17. septembra 2003. godine dostavio tuženom na odgovor 8. augusta 2005. godine. Dakle, nakon perioda od jedne godine i 10 mjeseci. Nakon tog perioda Osnovni sud je do donošenja presude preduzimao radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da pe riod od jedne godine i 10 mjeseci za dostavljanje apelantove tužbe tuženom na odgovor ne zadovoljava princip razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je navedeni pe riod uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka koji nije bio složene prirode. Pri tome Osnovni sud, u pogledu navedenog kašnjenja, nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje. 44. U odnosu na Okružni sud Ustavni sud smatra da je po prijemu žalbi ovaj sud riješio u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Okružni sud svojim radnjama uticao na ukupnu dužinu predmetnog postupka. 45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem Osnovnog suda da dostavi tužbu na odgovor došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 47. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 48. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine, te da nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 600 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Osnovnog suda za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem uticao na ukupnu dužinu postupka, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, dosuđenja izgubljene koristi i odluke Okružnog suda u pogledu troškova postupka. 50. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 51. U odnosu na pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud apelantu dosudio zakonske zatezne kamate na iznos štete od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 počevši od 9. januara 2006. godine kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 52. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je izraženo stanovište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, zaključio da je "Š...Ć članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete". Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri utvrđivanju materijalne štete. 53. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi zauzeli proizvoljan stav u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, a što je dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 54. U pogledu apelantovih navoda o tome da su redovni sudovi apelantu proizvoljno dosudili iznos materijalne štete na ime izgubljene koristi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu navedenog za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova, u ovom dijelu, zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 55. U odnosu na apelantove navode u pogledu troškova postupka, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoju odluku, kojom je preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, dao zadovoljavajuće obrazloženje pri čemu je primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud ne smatra da obrazloženje Okružnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Iako apelant ukazuje na drugačije odluke Okružnog suda u pogledu dosuđenja troškova postupka, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava apelaciju uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra da je i u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 56. Ustavni sud također smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata. Dalje, u skladu s Pravilima Ustavnog suda, ovaj sud ne može obavezivati redovne sudove na naknadu troškova apelantima za sastav apelacije. 57. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na dosuđenje naknade po osnovu izgubljene koristi i odluku Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nediskriminacija 58. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 59. S obzirom da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o diskriminaciji u odnosu na povredu prava na pravično suđenje. 60. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). 61. Diskriminaciju u predmetnom postupku apelant obrazla - že time što je Okružni sud u drugim slučajevima različito odlučivao u pogledu dosuđivanja troškova parničnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud ponovo podsjeća da ovaj sud razmatra apelaciju prema okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud je u ovoj odluci već zaključio da iz odluke Okružnog suda u pogledu troškova parničnog postupka ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene procesnog prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o diskriminaciji zbog drugačijeg odlučivanja o troškovima postupka u drugim predmetima sami po sebi ne ukazuju na povredu ovog ustavnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, kako apelant nije dokazao da je diskriminiran u predmetnom postupku u uživanju prava na pravično suđenje, slijedi da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovana. Ostali navodi 62. Apelant također smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je kašnjenje Osnovnog suda u pogledu dostave apelantove tužbe na odgovor tuženom u periodu od jedne godine i 10 mjeseci uticalo na ukupnu dužinu postupka i da se može u potpunosti staviti na teret Osnovnom sudu. Pri tome Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. Dalje, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku proizvoljnim stavom Okružnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu dosuđenja izgubljene koristi i odluke o troškovima postupka, s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje. 65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 348/08, rješavajući apelaciju Borislava Topića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. ožujka 2006. godine. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Borislavu Topiću, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Borislava Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-281/03 od 10. ožujka 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Borislav Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojega zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 26. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-281/03 od 10. ožujka 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. veljače i 30. travnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku "Euroherc" Osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. veljače 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. veljače i 2. lipnja 2008. godine. Sudionik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 1. travnja 2008. godine i 15. srpnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. rujna 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženoga radi naknade štete prouzročene u prometnoj nesreći koja se dogodila 29. svibnja 2002. godine na magistralnom putu Doboj-S., raskrižje u mjestu Gornja Ljupljanica, općina Derventa, kojom prilikom je vozač osobnog motornog vozila marke "opel-astra" prouzročio prometnu nezgodu tako što je propustio stati na znak "stop" pa je udario u teretno vozilo koje se kretalo putem s pravom prvenstva prolaza. Apelant je naveo kako je u toj nezgodi znatno oštećeno teretno vozilo, njegovo vlasništvo, marke "mercedes benc 1935 tegljač", kojim je upravljao M.S. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu, na ime štete, isplati iznos od 7.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 4.480 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Apelant je tražio da se tuženi obaveže apelantu naknaditi i troškove spora sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 7. Osnovni sud je apelantovu tužbu dostavio na odgovor tuženome 8. kolovoza 2005. godine. Tuženi je 5. rujna 2005. godine dostavio odgovor na tužbu. 8. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao tri ročišta na koja je apelant pristupio. 9. Presudom Osnovnog suda broj P-281/03 od 10. ožujka 2006. godine tuženi je obvezan apelantu isplatiti, na ime naknade imovinske štete, iznos od 3.874,60 KM i to na ime troškova opravke iznos od 3.722,98 KM i na ime izgubljene koristi iznos od 151,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.699,30 od dana podnošenja tužbe, tj. 17. rujna 2003. godine, a na iznos od 1.175,28 KM od dana donošenja presude, tj. 10. ožujka 2006. godine pa do isplate, te naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.870,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. 10. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze koje je predložio apelant, te je proveden dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke. 11. Ocjenom provedenih dokaza sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je među parničnim strankama neprijeporno da su temeljem štetnog događaja, prometne nezgode koja se dogodila 29. svibnja 2002. godine, u obveznom pravnom odnosu u kojemu apelant kao oštećenik potražuje od tuženoga kao štetnika štetu nastalu zbog oštećenja njegovog teretnog vozila, stvarnu štetu, i izmaklu korist zbog nemogućnosti stavljanja u promet teretnog motornog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 vozila i gubljenja zarade. Međutim, među parničnim strankama je prijeporan iznos štete, i to kako obične tako i izmakle koristi. 12. Osnovni sud je našao i utvrdio kako apelantu na ime naknade imovinske štete, i to štete nastale zbog opravke oštećenja na teretnom motornom vozilu koje je njegovo vlasništvo, pripada iznos koji je vještak odredio u svome nalazu i mišljenju od 3.722,98 KM, a prema oštećenjima koja je uzeo u obzir sukladno zapisniku o oštećenjima vozila kojemu tuženi nije prigovorio. 13. Kako tuženi nije pružio dokaz da su cijene opravke uračunate pri predmetnom vještačenju drugačije, odnosno da su iskazane cijene rezervnih dijelova i usluga nevjerodostojne u odnosu na njihovo stanje na tržištu, sud je ocijenio da se predmetni nalaz vještaka u tome dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivanja, ima prihvatiti i tako obvezati tuženoga na isplatu označenoga iznosa na ime naknade štete. Istaknuto je da je samim činom opravke, zamjenom oštećenih i ugradnjom novih dijelova, predmetno vozilo, apelantovo vlasništvo, izgubilo na vrijednosti u odnosu na stanje prije oštećenja pa makar opravka bila kvalitetna i besprijekorna. Prema tome, pošto je na oštećenoj apelantovoj pokretnoj stvari nemoguće uspostaviti stanje kakvo je bilo prije štetnog događaja, sud je dosudio u korist apelantu kao oštećeniku naknadu štete i restituciju u novcu kako je to određeno u stavku I točke 1. izreke presude. 14. Glede dijela tužbenoga zahtjeva kojim apelant potražuje izgubljenu korist sud je prihvatio iznos utvrđene izgubljene dobiti po jednom radnom danu upošljavanja predmetnog vozila u iznosu od po 151,62 KM, utvrđen nalazom vještaka izračunom opisanim kalkulativnom metodom. 15. S obzirom da je vještak postupao po sudskom rješenju koje je donijeto prema predmetu i opsegu vještačenja određenom po apelantovom prijedlogu, to se i vrijeme nekorištenja teretnog motornog vozila u svrhu ostvarivanja zarade i postojanje apelantove izgubljene koristi, po mišljenju suda, ima cijeniti prema rezultatima ocjene svih dokaza i elementima iskazanim u predmetnom vještačenju. Osnovni sud je smatrao da apelantu pripada pravo naknade štete temeljem izmakle koristi zbog neostvarene zarade za radni dan u koji se dogodio štetni događaj, zbog činjenice da se apelantovo teretno motorno vozilo nalazilo na putu već uposleno ili je to trebalo biti. 16. Sud je naveo kako nije prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se potražuje izgubljena korist za razdoblje koje je apelant različito označavao (deset i dvadeset dana), kao i iznos koji je potraživan po toj osnovi (1.100,00 KM, 1.200,00 KM, 3.032, 40 KM) zbog toga što apelant nije u tijeku postupka pružio dokaze da je nastupila šteta u vidu izgubljene koristi, gubljenjem zarade kao dobitka koji se utemeljeno mogao očekivati, nego je samo ukazao na mogućnost njezinoga ostvarivanja. Prvostupanjski sud nije prihvatio apelantov navod da je prometna dozvola iz koje je vidljivo da je oštećeno vozilo registrirano za prijevoz tereta dovoljan dokaz za postojanje ove osnove potraživanja, te da označeni dokaz nije dovoljan jer sama registracija vozila nije čin kojim se postiže i održava uposlenost vozila i ostvarivanje zarade. 17. Dalje je sud naveo kako nije prihvatio kao utemeljen dio tužbenoga zahtjeva za obvezivanje tuženoga na plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnoga postupka, jer se zatezna kamata dosuđuje uz obvezu plaćanja glavnoga duga na novčane obveze u kašnjenju. Istaknuto je da obveza plaćanja troškova parničnoga postupka to nije, jer je određena njezina provedba u roku od 30 dana u kojemu je tuženi obvezan izvršiti plaćanje novčane činidbe. Stoga, ona nije dospjela za provedbu i nije nastupila pravomoćnost odluke kojom je određena. 18. U dijelu tužbenoga zahtjeva za potraživanje zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose duga temeljem naknade štete, Osnovni sud je odlučio polazeći od zakonskog određenja da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. 19. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju članka 383, članka 386. stavak 2, članka 387. i članka 396. st. 1, 2. i 3. ZPP-a, određujući da je tuženi dužan zbog ishoda spora naknaditi apelantu troškove parničnog postupka razmjerno dijelu tužbenoga zahtjeva s kojim je apelant uspio u sporu. Troškovi su dosuđeni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) i Zakonu o sudskim pristojbama ("Službeni glasnik RS" broj 18/99), te činjenici da je apelantov punomoćnik obveznik uplate poreza PDV-a na odvjetničke usluge. 20. Traženi trošak za sastav podneska od 31. listopada 2005. godine sud apelantu nije priznao, jer podnošenje tog podneska, po nalaženju suda, nije bilo nužno niti sukladno načelu ekonomičnosti postupka, a tražena informacija, iako je svrsishodnost traženja djelomično upitna, mogla se pribaviti učinkovitije neposrednim kontaktom s pisarnicom suda kojemu je tužba upućena po određenju samoga apelanta i uz neznatan izdatak. 21. Protiv prvostupanjske presude prizive su podnijeli tuženi 5. travnja 2006. godine, a apelant 11. travnja 2006. godine. Osnovni sud je predmetni spis dostavio Okružnom sudu 29. svibnja 2006. godine. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine apelantov priziv odbio, dok je priziv tuženoga djelomice uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tuženi obvezan na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 KM isplatiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 9. siječnja 2006. godine pa do isplate, umjesto počevši od 17. rujna 2003. godine i 10. ožujka 2006. godine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, umjesto da tuženi naknadi tužitelju na ime troškova postupka iznos od 2.870,00 KM. U ostalom dijelu priziv tuženoga je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da su, po ocjeni drugostupanjskog suda, neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori u dijelu kojim je odbijen dio tužbenoga zahtjeva za naknadu materijalne štete kao izgubljene dobiti. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao razvidne činjenične i pravne razloge zbog kojih je donesena odluka kojom se apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa od 151,62 KM, a na ime naknade materijalne štete, odbija, a te razloge u cijelosti prihvaća i Okružni sud jer se oni apelantovim prizivnim navodima ne dovode u dvojbu. Apelant je upućen na razloge navedene u prvostupanjskoj presudi kako se oni ne bi ponavljali. 23. Okružni sud je naveo kako se utemeljeno, prizivom tuženog, ukazuje kako je prvostupanjski sud pogrešno na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to na iznos štete od 2.699,30 KM kamatu počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Istaknuto je kako je tuženi naveo da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao istu kamatu dosuditi počevši od dana utvrđenja visine stvarne štete, a to je od izrade nalaza vještaka strojarske struke. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe članka 189. stavak 2. ZOO, obvezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos materijalne štete od 3.722,98 KM počevši od 9. siječnja 2006. godine, kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 24. Drugostupanjski sud je smatrao da je utemeljen i prizivni prigovor tuženog u dijelu u kojem je prvostupanjski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, odlučio samo o troškovima parničnog postupka koje je apelant imao, a ne i o troškovima postupka tuženog. Po mišljenju drugostupanjskog suda, utemeljen je navod tuženoga kako prvostupanjski sud nije imao u vidu da je apelant u predmetnoj parnici, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, te dosuđeni iznos materijalne štete, uspio samo s 54%. Okružni sud je naveo kako je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka trebao donijeti imajući pri tome u vidu apelantov uspjeh u parnici, ali i troškove koje je i tuženi imao, te odlučiti o tim troškovima. Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe članka 397. stavak 2. ZPP-a, odlučujući o prizivu tuženoga protiv odluke prvostupanjskog suda kojom je odlučeno o troškovima postupka, a primjenom i odredbi članka 386. stavak 2. i članka 396. stavak 1. ZPP-a, odlučio da u konkretnom slučaju svaka stranka snosi svoje troškove jer je uspjeh stranaka u parnici približno jednak, a obje stranke su imale troškove i postavile zahtjev za njihovu naknadu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi s povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant se, u suštini, žali kako su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo glede početka tijeka zakonske zatezne kamate, dosuđenja naknade na ime izgubljene koristi i odluku Okružnog suda o troškovima parničnoga postupka. Smatra kako je Okružni sud, oprečno Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, odredio od kada je tuženi obvezan platiti zakonske zatezne kamate. Dalje, po apelantovom mišljenju, Okružni sud ga je nepravilno odbio za troškove spora, kao i u dijelu izgubljene koristi, a tuženi nije dokazao svoju tvrdnju kako apelant nije pretrpio i navedeni vid štete. 26. Dalje, apelant smatra da je drugostupanjski sud nepravilno primijenio i odredbu članka 397. stavak 2. ZPP-a jer, da bi njegova odluka bila zakonita, sukladno navedenoj odredbi trebao je savjesno i brižljivo cijeniti sve okolnosti. Također smatra da je Okružni sud nepravilno utvrdio i apelantov uspjeh u sporu. Po apelantovom mišljenju, sud je trebao imati u vidu da je tuženi odbio platiti neprijeporni iznos štete, te da je sud obvezao tuženog na plaćanje i razliku štete, pa je trebalo njemu dosuditi sve troškove na vrijednost spora od 3.847,00 KM jer tuženi nije imao nikakve troškove za vještačenja i sudske takse. Po apelantovom mišljenju, na navedeni način sud vrši diskriminaciju između sudionika u sporu za šta nema osnove ni u procesnim ni u materijalnim propisima, a što je protivno članku 14. Europske konvencije. Navodi kako tuženi nije imao posebne troškove zbog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, te odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda nije sukladna odredbama ZOO, s važećom odvjetničkom tarifom, odredbama ZPP-a. Glede dosuđivanja troškova spora apelant navodi kako je u drugim slučajevima Okružni sud odlučivao drugačije, o čemu dostavlja presude toga suda. Apelant smatra kako u predmetnom postupku redoviti sudovi nisu donijeli svoje odluke u razumnom roku, te u tom smislu postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM. Dalje traži da Ustavni sud apelantu prizna troškove za sastav apelacije, a u oprečnom naloži Okružnom sudu da mu prizna ove troškove. b) Odgovor na apelaciju 27. U svome odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi kako ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju svoje presude, smatrajući kako tom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. 28. U svome odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra kako u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Članak 186. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Članak 277. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 30. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe sudu. Članak 386. stavak 2. Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova. Članak 396. stavak 1. O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Članak 397. stavak 2. Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je odluku apelant primio 10. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant smatra kako mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 36. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Okružnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Kako se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud opaža kako je postupak po apelantovoj tužbi započeo 17. rujna 2003. godine kada je apelant podnio tužbu, te kako je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 389 od 11. listopada 2007. godine. Prema tome, razdoblje u kojemu je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra kako je predmetni postupak do donošenja presude Okružnog suda trajao ukupno četiri godine. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 41. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene naravi, kako glede činjeničnog stanja, tako i glede pravnih pitanja. 42. Glede apelantovoga doprinosa duljini predmetnoga postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant pristupio svakom od zakazanih ročišta, te da svojim radnjama nije uticao na ukupnu duljinu predmetnoga postupka. 43. Glede doprinosa Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je navedeni sud apelantovu tužbu od 17. rujna 2003. godine dostavio tuženom na odgovor 8. kolovoza 2005. godine. Dakle, nakon razdoblja od jedne godine i 10 mjeseci. Nakon toga razdoblja Osnovni sud je do donošenja presude poduzimao radnje u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra kako razdoblje od jedne godine i 10 mjeseci za dostavljanje apelantove tužbe tuženom na odgovor ne zadovoljava načelo razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako je navedeno razdoblje uticalo na ukupnu duljinu predmetnoga postupka koji nije bio složene naravi. Pri tome Osnovni sud, glede navedenoga kašnjenja, nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje. 44. U odnosu na Okružni sud Ustavni sud smatra kako je po prijemu priziva ovaj sud riješio u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Okružni sud svojim radnjama uticao na ukupnu duljinu predmetnog postupka. 45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem Osnovnog suda da dostavi tužbu na odgovor došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 47. Prilikom odlučivanja o apelantovome zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. 48. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine, te da nije žuran, apelantu se određuje naknada u visini od 600 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Osnovnog suda za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem uticao na ukupnu duljinu postupka, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 49. Apelant smatra kako mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate, dosuđenja izgubljene koristi i odluke Okružnog suda glede troškova postupka. 50. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 51. U odnosu na pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud apelantu dosudio zakonske zatezne kamate na iznos štete od 2.699,30 KM počevši od podnošenja tužbe, a na iznos od 1.175,20 KM od dana donošenja presude. Okružni sud je preinačio prvostupanjsku presudu i apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos materijalne štete od 3.874,60 počevši od 9. siječnja 2006. godine kao dana izrade nalaza vještaka pa do isplate. 52. U svezi s navedenim Ustavni sud podsjeća kako je o pitanju početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, stavak 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. srpnja 2008. godine, stavak 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. travnja 2009. godine, stavak 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je izraženo stajalište da se, pri određivanju materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stavak 43, zaključio kako je "Š...Ć člankom 186. Zakona o obligacijskim odnosima propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, člankom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim člancima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete". Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo glede početka tijeka zakonske zatezne kamate pri utvrđivanju materijalne štete. 53. Na temelju navedenoga Ustavni sud smatra kako su i u konkretnom slučaju redoviti sudovi zauzeli proizvoljan stav glede početka tijeka zakonske zatezne kamate, a što je dovelo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 54. Glede apelantovih navoda o tome kako su redoviti sudovi apelantu proizvoljno dosudili iznos materijalne štete na ime izgubljene koristi, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi glede navedenoga za svoje odluke dali razvidno i precizno obrazloženje iz kojega se ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud smatra kako obrazloženja redovitih sudova, u ovome dijelu, zadovoljavaju standarde postavljene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra kako je u ovom dijelu apelacija neutemeljena i kako nije došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 55. U odnosu na apelantove navode glede troškova postupka, Ustavni sud smatra kako je Okružni sud za svoju odluku, kojom je preinačio prvostupanjsku presudu glede troškova postupka, dao zadovoljavajuće obrazloženje pri čemu je primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud ne smatra da obrazloženje Okružnog suda ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Iako apelant ukazuje na drugačije odluke Okružnog suda glede dosuđenja troškova postupka, Ustavni sud podsjeća kako ovaj sud rješava apelaciju uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra kako je i u ovome dijelu apelacija neutemeljena i kako nije došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 56. Ustavni sud također smatra kako su neutemeljeni i apelantovi navodi glede njegovoga zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te kako stoga proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata. Dalje, sukladno Pravilima Ustavnog suda, ovaj sud ne može obvezivati redovite sudove na naknadu troškova apelantima za sastav apelacije. 57. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje kako u odnosu na dosuđenje naknade temeljem izgubljene koristi i odluku Okružnog suda glede troškova parničnog postupka nije došlo do povrede apelantovoga ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Nediskriminacija 58. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi sta tus. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus. 59. S obzirom da se suština apelantovih navoda odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o diskriminaciji u odnosu na povredu prava na pravično suđenje. 60. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća kako, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226). 61. Diskriminaciju u predmetnom postupku apelant obrazlaže time što je Okružni sud u drugim slučajevima različito odlučivao glede dosuđivanja troškova parničnog postupka. S tim u svezi Ustavni sud ponovno podsjeća da ovaj sud razmatra apelaciju prema okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud je u ovoj odluci već zaključio da iz odluke Okružnog suda glede troškova parničnoga postupka ne proizlazi proizvoljnost glede primjene procesnoga prava. Prema tome, Ustavni sud smatra kako apelantovi navodi o diskriminaciji zbog drugačijeg odlučivanja o troškovima postupka u drugim predmetima sami po sebi ne ukazuju na povredu ovog ustavnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, kako apelant nije dokazao da je diskriminiran u predmetnom postupku u uživanju prava na pravično suđenje, slijedi da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, neutemeljena. Ostali navodi 62. Apelant također smatra kako mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na zaključke u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra kako nije potrebno posebice ispitivati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu ovog prava vidi u činjenici da je kašnjenje Osnovnog suda glede dostave apelantove tužbe na odgovor tuženom u razdoblju od jedne godine i 10 mjeseci uticalo na ukupnu duljinu postupka i da se može u potpunosti staviti na teret Osnovnom sudu. Pri tome Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. Dalje, Ustavni sud zaključuje kako je u predmetnom postupku proizvoljnim stavom Okružnog suda glede početka tijeka zakonske zatezne kamate došlo do povrede apelantovoga ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 64. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije glede dosuđenja izgubljene koristi i odluke o troškovima postupka, s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost glede primjene materijalnog i procesnog prava. Također, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, s obzirom da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje. 65. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 351/10, rješavajući apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine. Na osnovu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. DOO Trgovina "Borac" Travnik, Slavko Milojica i Dijana Milojica (u daqnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 26. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošewa odluke o apelaciji. Apelanti su 9. marta 2010. godine urgirali rješavanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, "Krajina Borca" a.d. Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 14. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilac je odgovor na apelaciju dostavio 22. aprila 2010. godine, a Vrhovni sud 24. maja 2010. godine. Tužilac je Ustavnom sudu dostavio obimnu dokumentaciju uz odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor tužioca dostavljen je apelantima 5. maja 2010. godine, a odgovor Vrhovnog suda 25. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Tužilac je podnio tužbu Osnovnom sudu Novi Grad (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, ukupne površine 65,26 m 2 , njegova imovina, kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, zakqučen 20. januara 2001. godine, između apelanata, te da se obavežu apelanti Slavko i Dijana Milojica da mu predaju u posjed i na korišćenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužilac je obavezan da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 8. U toku prvostepenog postupka sud je sproveo brojne dokaze, ukqučujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentovale stranke. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je 20. januara 2001. godine zakqučen ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, te da je na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora u zemqišnim kwigama upisano pravo svojine na poslovnom prostoru u prizemqu zgrade na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Prvostepeni sud je, dalje, naveo da je iz navedenog zk. ul. vidqivo da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1971. godine ukwiženo pravo svojine na poslovnom prostoru u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 prizemqu kuće na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist prethodnika apelanata Trgovine "Borac" Travnik. Dakle, nesporno je da su apelanti Slavko i Dijana Milojica na osnovu kupoprodajnog ugovora stekli pravo svojine na navedenom poslovnom prostoru na kojem je prije izvršene kupoprodaje u zemqišnim kwigama kao sopstvenik bio upisan apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik. 9. U obrazloženju sud je istakao da, prema odredbama Zakona o preduzećima, imovinu preduzeća čine pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Dakle, sud je zakqučio, da bi određena nepokretnost mogla da se tretira kao imovina određenog preduzeća, potrebno je da postoji pravo svojine tog preduzeća na toj nepokretnosti. U konkretnom slučaju sud je istakao da tužilac nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da postoji pravo svojine na nepokretnostima na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Sama činjenica da su prilikom registracije tužioca u rubrici "naziv i sjedište osnivača", između ostalog, navedene i prodavnica konfekcije Bosanski Novi i prodavnica obuće Bosanski Novi ne može biti osnov za sticanje prava svojine na pomenutoj nepokretnosti od tužioca. Sud je, dalje, ukazao da su Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu sredstva u društvenoj svojini preduzeća čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postala državna svojina, te je tužilac postao državno preduzeće. Saglasno odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, sproveden je postupak privatizacije državnog kapitala tužioca, te je doneseno Rješenje Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju RS) broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine kojim se utvrđuje da tužilac nije vršio svojinsku transformaciju, te da preduzeće u cijelosti posluje sredstvima u državnoj svojini. Sud, dalje, ukazuje da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine kojim se odobrava pro gram privatizacije tužioca. Međutim, u rješenju su navedeni nedostaci koji se tiču, između ostalog, i neriješenih imovinskopravnih odnosa. 10. Takođe je sud istakao da je nesporno da tužilac u samom programu privatizacije državnog kapitala koji je dostavljen Direkciji za privatizaciju RS nije dostavio nikakav dokaz o svojini na predmetnom poslovnom prostoru, pa rješenje Direkcije za privatizaciju RS, koje je doneseno i kojim se odobrava pro gram privatizacije tužioca, ne može biti nikakav osnov za sticanje prava svojine tužioca na spornom poslovnom prostoru koji se nalazi u Novom Gradu. Sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS propisano da se wime uređuju uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima u RS u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Pod terminom "državni kapital" ne podrazumijeva se ništa drugo do imovina preduzeća koja je do donošewa Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu bila u društvenoj svojini, a pod terminom "imovina preduzeća", ukoliko u nju spadaju nepok retnosti, podrazumijeva se pravo svojine na nepokretnim stvarima. Sud je zakqučio da sporni poslovni prostor nije imovina tužioca, pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvene u državnu svojinu, a time nije prešao u kategoriju "državni kapital", te nije mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije, jer se ona odnosi iskqučivo na državni kapital i njegovu prodaju. Sud je, na kraju, naveo da tužilac nije imao dokaze o pravu svojine na spornom poslovnom prostoru, a takav dokaz nije ponudio ni u toku postupka, dok je nesporno utvrđeno da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik prije zakqučewa kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio sopstvenik predmetnog poslovnog prostora, a zakqučenjem kupoprodajnog ugovora pravo svojine je preneseno na apelante Slavka i Dijanu Milojica. 11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da tužilac nije dokazao da je svojinu na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu, te da, nasuprot tome, ne postoje nedostaci u pogledu spornog ugovora o kupoprodaji koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravni osnov za sticanje prava svojine upisom u zemqišne kwige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Činjenični i pravni supstrat Okružni sud je prihvatio kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, te je žalbu smatrao neosnovanom. Ovaj sud je, dalje, naveo da tužilac u žalbi neosnovano ukazuje da izvod iz sudskog registra i prilog broj 2, koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkog uloga, istovremeno predstavljaju dokaz o svojini, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpne razloge, a čak da je tužilac i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegova svojina, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima jedino Direkcija za privatizaciju RS bila ovlašćena da vrši prodaju državnog kapitala u postupku privatizacije. Osim toga, istakao je sud, Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS ni u jednom svom segmentu nije suspendovao primjenu Zakona o svojinskopravnim odnosima, Zakona o prometu nepokretnostima, a Uredba o zabrani raspolagawa nepokretnostima na teritoriji RS, na koju se tužilac poziva, proglašena je neustavnom i nezakonitom na osnovu odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine. 12. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatizovan, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2 stav 1 i člana 4 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je članom 19 Zakona o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka preduzećima dozvoljeno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu, a kako je nesporno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, znači da je imovina mogla biti predmet prodaje, te čak i da je promet izvršen suprotno zakonu, tužilac ne bi bio aktivno legitimisan da traži poništenje takvih pravnih poslova. Takođe, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose u pogledu imovine tužioca, te da tužilac ni prilikom sačiwavawa početnog bilansa stawa nije mogao da dostavi valjan dokaz o imovini koja bi bila predmet privatizacije. Nasuprot tome, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zakqučewa kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemqišne kwige kao sopstvenik, što mu je dalo ovlašćewa da raspolaže nepokretnosti. Na kraju, ovaj sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenog zahtjeva i zakqučio da ugovor o prometu spornog poslovnog prostora nije ništav pravni posao niti u pogledu sadržine, niti u pogledu forme i da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik kao zemqišnokwižni sopstvenik samo iskoristio jedno od svojinskih ovlašćewa. 13. Odlučujući o reviziji tužioca, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine reviziju djelimično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tužioca djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način da je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante Slavka i Dijanu Milojica da tužiocu predaju poslovni prostor u posjed, te da apelanti solidarno naknade troškove postupka tužiocu u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužioca, Vrhovni sud je odbio reviziju. 14. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatizovan, jer se nalazio na prostoru Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2 stav 1 i člana 4 stav 1 Okvirnog zakona o privatizaciji. Međutim, prema utvrđenim činjenicama proizilazi da je 20. januara 2001. godine zakqučen ugovor o kupoprodaji nepokretnosti između apelanata i da je predmetni ugovor ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine. 15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema utvrđenim činjenicama, proizilazi da je prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Kombinat "Borac" Travnik, bio preduzeće u društvenoj svojini i da je, u skladu sa tada važećim propisima, kupljeni prostor, takođe, bio u društvenoj svojini. Wegov pravni sljednik, odnosno apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, nastao je njegovom transformacijom u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitoj svojini. Vrhovni sud je istakao da je prednik tužioca osnovan na dijelu imovine apelanta "Borca" iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnog suda Bawa Luka broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu ("Službeni glasnik RS" br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužioca nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija te statusne promjene u sudskom registru u Trgovačko-akcionarsko društvo Krajina-Borac Bawa Luka (tužilac). 16. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine odobren pro gram privatizacije tužioca, a kojim je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te su određeni metodi privatizacije. Vrhovni sud navodi da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik registrovan 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini, dakle, nije potpuno transformisano u preduzeće u privatnoj svojini, sporni poslovni prostor nije postao privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača, pa se pitanje svojine na tom prostoru ne može da riješi odvojeno od pitawa svojinske transformacije preduzeća u državnoj svojini, tj. od procesa privatizacije. Pošto je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato iskqučivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na wihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnoj svojini, u pogledu dijela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik nema osnov da polaže bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivawa i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijawa ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je uspostavljeno pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da prema propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši svojinsku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome pravo svojine na toj imovini stiče ono pravno ili fizičko lice koje po sprovedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. 17. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je istakao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakonu o prometu nepokretnosti, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zakqučewa, tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravni osnov da drže u posjedu sporni poslovni prostor. S obzirom na to da je prednik tužioca osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren pro gram privatizacije pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, ovaj sud je zakqučio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nepokretnosti u smislu člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Na kraju, sud je istakao da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da poslovni prostor predstavlja imovinu tužioca, jer, prema odredbi člana 187a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivawa prednika tužioca, odluku o statusnoj promjeni preduzeća donosi or gan upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju se ugovorom. 18. Apelanti su 14. i 25. jula 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo navedenu odluku Vrhovnog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa Odluke broj AP 2157/08 u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 19. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, preinačio Presudu Okružnog suda broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine tako što je žalbu tužioca djelomično uvažio, prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine preinačio tako što je utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti zakqučenog 20. januara 2001. godine između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, ovjerenog u Osnovnom sudu 22. februara 2001. godine pod brojem OV-111/2001, po kome je predmet prodaje poslovni prostor u kući u Novom Gradu, površine 65,26 m 2 , koji se sastoji od radnog, skladišnog prostora i WC, a koja je izgrađena na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad. Apelanti Slavko i Dijana Milojica su obavezani da tužiocu predaju u posjed poslovne prostorije površine 65,26m2 koje se nalaze u kući u Novom Gradu, izgrađenoj na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad, i da mu naknade troškove spora u iznosu od 6.432,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetwom izvršewa. U preostalom dijelu (kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da su predmetne prostorije imovina tužioca) revizija tužioca je odbijena. 20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nakon utvrđenog činjeničnog stawa zakqučili da su apelanti Slavko i Dijana Milojica po osnovu ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija 20. januara 2001. godine stekli pravo svojine i upisali se kao sopstvenici u zemqišnim kwigama Osnovnog suda, a da tužilac nije dokazao da je pravo svojine stekao po bilo kom pravnom osnovu, jer Zakon o državnom kapitalu u preduzećima Republike Srpske nije suspendovao primjenu Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Prema odredbi člana 19 Zakona o početnoj bilansi stawa preduzeća i banaka, preduzeću je dopušteno da u procesu privatizacije prodaje stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu pa pošto je nesporno utvrđeno da su sporne poslovne prostorije kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bile upisane u pasivnom podbilansu, odnosno da je navedena imovina mogla da se prodaje, te pošto je predmetni poslovni prostor prodat apelantima Slavku i Dijani Milojica, tužbeni zahtjev tužioca je odbijen kao neosnovan. 21. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova da predmetni poslovni prostor nije imovina tužioca. Naime, nesporna je činjenica da je tokom 1992. godine prednik tužioca "Krajina Borac" d.o.o. Bawa Luka osnovan i na dijelu imovine prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske, te da je upisan u registar preduzeća u Osnovnom sudu Bawa Luka na osnovu Rješewa broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine. Takođe je utvrđeno da je kod ovog preduzeća, u skladu sa odredbama Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, izvršena statusna promjena koja je po Rješenju Osnovnog suda u Bawoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine registrovana kao državno preduzeće sa potpunom odgovornošću. Vrhovni sud je istakao da odluku o osnivanju i statusnoj promjeni nije donio prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao matično preduzeće u čijem sastavu su, pored ostale imovine, bile i sporne poslovne prostorije i da nije zakqučen ugovor o regulisanju međusobnih odnosa u kojima su u pitanju i sporne poslovne prostorije. To znači da statusne promjene izvršene tokom 1992. godine kod prednika tužioca nisu izvršene u skladu sa odredbama člana 187a) Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je, stoga, zakqučio da se na osnovu odluke prednika tužioca o njegovom osnivanju ne može da zasnuje pravna sljednost (sukcesija) prednika tužioca i na spornim poslovnim prostorijama u Novom Gradu a time ni pravo svojine na tim poslovnim prostorijama. Iz navedenog Vrhovni sud je zakqučio da je neosnovana revizija tužioca da su sporne poslovne prostorije njegova imovina, pa je u tom dijelu revizija odbijena kao neosnovana. 22. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, kao i u odnosu na zahtjev da se prostorije predaju tužiocu u posjed. Naime, u vrijeme zakqučewa ugovora o kupoprodaji spornih poslovnih prostorija od prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik (20. septembra 1971. godine) pa sve do izbijawa ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, prema odredbama člana 6 Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. 63/76 do 11/88) i drugim tada važećim propisima, prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Trgovačko preduzeće "Borac" Travnik, kao i njegov sljednik apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik su bili preduzeća u društvenoj svojini, pa su i sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini. Nije sporno, naveo je dalje Vrhovni sud, da je prednik tužioca kao preduzeće u društvenoj svojini osnovan, pored ostalog, i na imovini prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske (sporni poslovni prostor) i da je kao takav, na osnovu rješewa Osnovnog suda od 15. maja 1992. godine, upisan u registar tog suda. Takođe je i prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj) pa njegova imovina, u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije, nije postala, niti je po tada važećim zakonskim propisima mogla da postane privatna svojina preduzeća, a ni radnika ulagača, koji su iz svojih ličnih dohodaka uplaćivali novčane iznose za otkup internih dionica izdavanih od preduzeća. Zato se, prema mišljenju Vrhovnog suda, pitanje prava svojine na spornim poslovnim prostorijama ne može da razriješi odvojeno od pitawa svojinske transformacije preduzeća u društvenoj, kasnije mješovitoj svojini, tj. od procesa privatizacije. 23. Vrhovni sud je istakao da se ovo pitanje ima riješiti primjenom Okvirnog zakona o privatizaciji koji je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojim se reguliše materija vezana za privatizaciju preduzeća i banaka. Prema članu 6 navedenog zakona, entiteti su bili obavezni da u roku od 60 dana od stupawa na snagu Zakona usklade svoje zakone sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, pa je tako Federacija Bosne i Hercegovine Zakonom o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka, i to članom 19, propisala: "da preduzeće može u procesu privatizacije da prodaje stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu". Vrhovni sud je istakao da navedeni zakon nije usaglašen sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, te je na osnovu njega drugostepeni sud pogrešno izveo zakqučak da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik bio ovlašćen da proda predmetne poslovne prostorije. 24. Prema tome, zakqučio je Vrhovni sud, Okvirnim zakonom o privatizaciji u odnosu i na sporne poslovne prostorije koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske nije priznato pravo svojine na spornoj imovini, nego je ovim zakonom priznato pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnoj svojini, tj. da prema Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši svojinsku (vlasničku) transformaciju u preduzećima koja su na teritoriji tog entiteta i da raspolažu novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća a pravo svojine stiče ono pravno ili fizičko lice koje nakon sprovedenog postupka privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. 25. Dakle, Vrhovni sud je zakqučio da, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, čije je sjedište na teritoriji Federacije BiH, više nije bio ovlašćen da po osnovu spornog ugovora o prodaji poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine prenese pravo svojine na apelante Slavka i Dijanu Milojica, jer je ovim zakonom dato iskqučivo pravo entitetu da izvrši privatizaciju imovine i potraživawa u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a nesporno je da se sporne poslovne prostorije nalaze u Novom Gradu, koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta-Republike Srpske. Ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava svojine u zemqišnim kwigama, suprotan je Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ovaj ugovor ništav u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima. 26. Na kraju je Vrhovni sud istakao da tužilac ima jače pravo na posjed spornih poslovnih prostorija u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, kojima je pravo na posjed zasnovano na osnovu ništavog ugovora koji ne proizvodi pravno dejstvo (član 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima). Naime, prednik tužioca osnovan je i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi u Republici Srpskoj koji je kao takav upisan u registar Osnovnog suda Bawa Luka, a čiji upis nije osporen. U toku postupka privatizacije odobren je njegov pro gram privatizacije po pravosnažnom rješenju Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 4. jula 2001. godine kojim su obuhvaćene i sporne poslovne prostorije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u očigledno proizvoqnoj primjeni materijalnog prava i prihvatanju "Krajine Borca" a.d. Bawa Luka kao stranke-tužioca u postupku iako nema aktivnu legitimaciju da se u ovoj vrsti spora pojavquje kao tužilac. Apelanti se pozivaju na Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-772002 od 23. avgusta 2002. godine u kojoj je eksplicitno i ispravno zakqučeno da se osnivanjem "Krajine Borca" a.d. Bawa Luka (tužilac) ne vrši prenos nepokretnosti koje su bile u pravu raspolagawa apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik. Takođe, apelanti se pozivaju i na Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-05-000 268 od 31. decembra 2008. godine, te ističu da je za podnošenje svojinske tužbe aktivno legitimisan samo sopstvenik stvari bez obzira na to da li se radi o pobijanju pravnih akata na teret njegove svojine ili pak predaji u posjed s tim da na njemu leži teret dokazivawa o pravu svojine. Apelanti smatraju da Vrhovni sud proizvoqno tumači Okvirni zakon o privatizaciji, jer zakqučuje da je lex specialis. Apelanti ističu da Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon donesen na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu koga su entiteti imali pravo i obavezu da donesu svoje zakone, te je Republika Srpska donijela Zakon o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a isto je učinila i Federacija Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka. Oba entitetska pravna sistema na jednak način regulišu pitanje pasivnog bilansa, te zakqučuju da kapital iz pasivnog bilansa preduzeća nije predmet privatizacije, jer taj kapital ima poseban sta tus, uz napomenu da propisi u Federaciji daju titularima pravo da, shodno odredbama člana 19 Zakona o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka, vrše prodaju imovine iz pasivnog bilansa do roka koji uspostavlja član 20 istog zakona. Imovinom iz pasivnog bilansa raspolaže se klasičnim pravnim odnosima kroz kupoprodaju tih nepokretnosti i na wih se ne primjenjuju propisi iz procesa privatizacije, već propisi iz prometa nepokretnosti. 29. Apelanti su, dalje, naveli da ne postoji nijedna pravna činjenica koja bi opravdala zakqučak da je tužilac jači u pravu, jer upravo i u slučaju primjewivosti ovog pravnog instituta Slavko i Dijana Milojica bi bili jači u pravu. Apelanti su istakli da su Slavko i Dijana Milojica ugovorom o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, a koji je sproveden u zemqišnim kwigama, stekli pravo svojine i sporne nepokretnosti drže u savjesnom posjedu. Predmetni kupoprodajni ugovor zakqučili su shodno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji, te Vrhovni sud nije mogao da uspostavi "jače pravo" u korist tužioca. Vrhovni sud očigledno proizvoqno tumači pravni osnov "jači u pravu". Apelanti su, na kraju, naveli da se Vrhovni sud nezakonito umiješao u pravo na imovinu, te se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (paragraf 49). U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, apelanti su naveli da je Vrhovni sud apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik diskriminisao, jer je iz drugog entiteta. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu presudu i ostavi na snazi presude Osnovnog i Okružnog suda. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju tužilac je istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana i sračunata na pokušaju da se opravda protivpravno otuđivanje poslovnih prostora i druge imovine iz državne (društvene) svojine na teritoriji Republike Srpske bez naknade, ili oduzimanje bez naknade takvih nepokretnosti već privatizovanih (kao što je predmetni poslovni prostor u Novom Gradu). Tužilac je, dalje, istakao da je Odlukom sa zakonskom snagom Visokog predstavnika za BiH izričito zabranjeno raspolaganje nepokretnostima iz državne (društvene) svojine s tim da je dozvoljena samo privatizacija državnog kapitala - nepokretnosti u državnoj-društvenoj svojini koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, i to samo uz primjenu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po nadležnom organu Republike Srpske - Direkciji za privatizaciju Bawa Luka. Tužilac je naveo da je bilo zabranjeno zakqučivanje i izvršavanje kupoprodajnog ugovora 20. januara 2001. godine između apelanata, pa je taj ugovor ništav, što je osnovano utvrđeno presudom Vrhovnog suda. Prihod od prodaje – prenosa poslovnog prostora iz državne (društvene) svojine u privatnu svojinu može da se pribavi samo uz naknadu koja se plaća u korist fondova i buxeta Republike Srpske, a ne u korist bilo kojeg privrednog društva ( apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik). Apelanti ne mogu biti aktivno legitimisane stranke u ovom predmetu, jer za predmetni poslovni prostor i njegovo pribavljanje iz državne (društvene) svojine u privatnu svojinu nisu uložili sredstva prema odredbama Zakona o privatizaciji. 31. Tužilac je istakao da je, u skladu sa zakonskim propisima, apsolutno zabranjeno da apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik iz Federacije BiH vrši prodaju poslovnih prostora iz državne (društvene) svojine koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske, te da su takvi ugovori iz perioda od 1999. godine do 2001. godine ništavi i ne proizvode pravno dejstvo. Apsolutno je zabranjeno odobravanje i izvršavanje upisa - ukwižbe nepokretnosti i prava na nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske iz državne (društvene) svojine u svojinu pravnih ili fizičkih lica, kao i odobravanje polagawa isprava za sticanje svojine bez prethodnog dokaza da je, u skladu sa relevantnim zakonima, odobrena i izvršena privatizacija uz naknadu koja se plaća u korist fondova i buxeta Republike Srpske, odnosno entiteta na čijem se području nalazi imovina koja se privatizuje. DOO Trgovina "Borac" Travnik nije moglo da prodaje imovinu iz pasivnog podbilansa na način kako je to regulisano članom 19 Zakona o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka, jer je navedeni zakon donesen prije Okvirnog zakona o privatizaciji, a obaveza entiteta je bila da svoje zakone usaglase sa Okvirnim zakonom o privatizaciji do 22. septembra 1998. godine. Tužilac je, na kraju, istakao da su apelanti znali da zakqučuju ugovor sa neistinitom sadržinom i apsolutno zabranjenim raspolaganjem na teritoriji RS poslovnim prostorom u državnoj (društvenoj) svojini, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zakqučcima sadržanim u obrazloženju odluke, te je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 33. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98): Član 2 Oblast djelovawa Zakona 1. U skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatizuju preduzeća i banke smještene na wihovoj teritoriji koji nisu u privatnoj svojini. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnoj svojini biće donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će obezbijediti transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili svojinskoj transformaciji imovine koja nije u privatnoj svojini ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entitetâ da privatizuju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP-a biće konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivawa s novom unutrašwom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9. 3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživawa koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji. Član 3 Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, obezbjeđuje maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. Zakonima koje donose entiteti koji sprovode privatizaciju obuhvatiće se samo ona imovina i potraživawa u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Š...Ć Član 4 1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagaće taj entitet ili pravna lica ovlašćena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta. 34. Zakon o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98): Član 2 Početni bilans stawa predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daqnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1 ovog člana. Š...Ć Član 19 Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu. Član 20 Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.Š...Ć 35. Zakon o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98): Član 15 Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može da upravlja i raspolaže prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Član 18 U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9 do 15 ovog zakona. Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu da se prodaju u skladu sa propisima Vlade. 36. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske): Član 20 Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Član 33 Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu kwigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Član 41 Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo sopstvenik (pretpostavljeni sopstvenik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom. Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim sopstvenicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. 37. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04): Član 103 Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako ciq povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. 38. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63707): Član 250 stav 1 Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. 39. Zakon o zemqišnim kwigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemqišnih kwiga, kao i upis nepokretnosti i prava na nepokretnostima u zemqišne kwige u Republici Srpskoj. Član 5 Svojina i druga prava na nepokretnostima nastaju tek sa upisom u zemqišnu kwigu, ukqučujući i ona koja su predviđena u članu 87 ovog zakona. Član 31 Upis se vrši na osnovu rješewa o upisu koje donosi zemqišnokwižni ref er ent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3 stav 1 ovog zakona. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 26. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 45. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, povodom apelacije istih apelanata o istom činjeničnom i pravnom osnovu, zakqučio da je Vrhovni sud u postupku po reviziji arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemqišne kwige na osnovu pravnog posla (zakqučenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 47. S obzirom na to da ovom apelacijom apelanti ističu da im je nakon donošewa Odluke Ustavnog suda broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine, kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u ponovnom postupku Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine ponovo povrijedio pravo na imovinu, Ustavni sud će ispitati da li je navedena odluka Vrhovnog suda donesena u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a kako je to naloženo u Odluci broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine. 48. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 utvrdio da se radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata i da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, jer su osporenom odlukom apelanti Slavko i Dijana Milojica lišeni svoje imovine, budući da su obavezani da predaju tužiocu poslovni prostor u posjed, a apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je onemogućen da imovinom raspolaže. 49. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: ... u Federaciji BiH imovina iz podbilansa dovodi se u stanje identično situaciji koja je regulisana u Republici Srpskoj članom 15 Zakona o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima tek nakon što je usvojen postupak privatizacije, a preduzeća su do tada bila ovlašćena da prodaju imovinu iz pasivnog podbilansa. U konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor, koji je svojina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, nije privatizovan, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji. Pošto je nesporno utvrđeno da je sporni poslovni prostor, kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio upisan u pasivni podbilans, to znači da je ta imovina, u skladu sa navedenim članom 19 Zakona o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka, mogla biti predmet prodaje. 50. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 zakqučio da je u ovakvoj situaciji Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Ustavni sud je naveo da je članom 20 ovog zakona regulisan ŠjeĆ pravni osnov sticawa prava svojine, a kada je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica, onda je svojina stečena upisom u zemqišne kwige, kako je to i propisano članom 33 navedenog zakona. Naime, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zakqučewa kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemqišne kwige kao sopstvenik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrisana sva pravna vlast koja može da postoji na jednoj stvari i koja mu je dala ovlašćewa da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zakqučenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemqišnim kwigama je upisano pravo svojine na poslovnom prostoru u korist apelanata. Ustavni sud je pojasnio da ... Upis u zemqišne kwige, kojim se stiču stvarna prava na nepokretnostima i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o svojini i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminisan ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stawa u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima).Š...Ć. Ustavni sud je zakqučio da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemqišnim kwigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemqišne kwige postali sopstvenici sporne nepokretnosti i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrisana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u wihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 51. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ponovo zakqučio da je ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava svojine u zemqišnim kwigama suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ništav u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je, takođe, zakqučio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora, jer je prednik tužioca osnovan i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i kao takav je upisan u registar kod Osnovnog suda u Bawoj Luci, čiji upis u zakonom propisanoj proceduri nije osporen, i da je u postupku privatizacije odobren njegov pro gram privatizacije po pravosnažnom Rješenju Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, kojim je obuhvaćen i poslovni prostor u Novom Gradu. 52. Dakle, Vrhovni sud je u ponovnom postupku ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemqišne kwige na osnovu pravnog posla (zakqučenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac"). 53. Iz svega navedenog Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 54. Ustavni sud ukazuje i na nelogičnost koja je sadržana u odluci Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud svojom odlukom utvrđuje ništavost ugovora o prodaji poslovnog prostora i nalaže njegovu predaju u posjed, a da se zemqišnokwižni upis nije mijewao, što znači da postoji kolizija između formalnopravnog stawa u zemqišnim kwigama (kao sopstvenici ostaju upisani apelanti Slavko i Dijana Milojica) i materijalnopravnog stawa u naravi (predaja u posjed poslovnog prostora tužiocu). Apelanti Slavko i Dijana Milojica kao zemqišnokwižni sopstvenici bili bi dužni predati u posjed nepokretnosti tužiocu kao nesopstveniku. Istina, odluka Vrhovnog suda osnov predaje u posjed nalazi u činjenici da je tužilac "jači u pravu" u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, koji su "pravno slabiji". Osnov na kojem Vrhovni sud utvrđuje jače pravo (zbog čega je i naloženo apelantima Slavki i Dijani Milojica da predaju nepokretnost u posjed tužiocu) ne samo da je upitan nego takav zahtjev tužilac nije ni uputio. Publicijanska tužba podrazumijeva pravno jači posjed (na strani tužioca), tzv. kvalifikovan posjed (zakonit, istinit i savjestan) u odnosu na posjed tuženog. U konkretnom slučaju apelanti su zemqišnokwižni sopstvenici, pa je pretpostavka o jačem pravu tužioca na posjed neosnovana. Takođe, Ustavni sud ukazuje da odluka Vrhovnog suda tretira samo jedan aspekt pravnih učinaka ništavosti pravnih poslova (poništen je ugovor i naložena predaja u posjed), zanemarujući djelovanje poništaja na same ugovorne strane, te se na taj način krši i jedan od osnovnih principa u zasnivanju obligacionopravnih odnosa a to je ekvivalentnost uzajamnih davawa, što karakterizuje dvostranoobavezne teretne pravne poslove (kakav je bio pravni posao između apelanata). 55. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni i prvostepeni sud, na osnovu sprovedenih dokaza, došli do zakqučka da tužbeni zahtjev tužioca nije osnovan. Prvostepeni sud je na nesumwiv način utvrdio da je zahtjev tužioca neosnovan i da nije dokazao da je svojinu na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu i nasuprot tome utvrdio da u pogledu ugovora o kupoprodaji zakqučenog između apelanata ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim, te da takav ugovor predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine, upisom u zemqišne kwige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Sama činjenica da je prilikom registracije tužioca Rješenjem Osnovnog suda od 19. maja 1992. godine u rubrici "naziv i sjedište osnivača" navedena i prodavnica obuće i konfekcije Novi Grad ne može biti osnov za sticanje prava svojine na pomenutom poslovnom prostoru. Osnovni sud je istovremeno utvrdio da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS odobren pro gram privatizacije tužioca. Međutim, u obrazloženju rješewa je navedeno da su u programu privatizacije tužioca uočeni nedostaci vezani za neriješene imovinskopravne odnose a nesporno je da tužilac u programu privatizacije nije dostavio nikakav dokaz o svojini na spornom poslovnom prostoru, te navedeno rješenje kojim je odobren pro gram privatizacije ne može biti osnov za sticanje prava svojine tužioca na spornom poslovnom prostoru. Sporni poslovni prostor nije imovina tužioca pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvene u državnu svojinu a time on nije prešao u kategoriju "državnog kapitala", te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije jer se ona odnosi iskqučivo na državni kapital i njegovu prodaju. Prema Zakonu o svojinskopravnim odnosima, pravo svojine kao apsolutno pravo stiče se na osnovu pravnih činjenica a to su one na kojima objektivno pravo nadovezuje nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. Članom 20 ovog zakona regulisan je pravni osnov sticawa prava svojine, koje objektivno pravo priznaje i štiti u iskqučivom i imperativnom smislu a pored toga potreban je i način sticawa, čime se faktički realizuje pravna mogućnost sticawa prava svojine. Kada je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla kao što je to slučaj na strani apelanata Slavka i Dijane Milojica, onda je svojina stečena upisom u zemqišne kwige, kako je to i propisano članom 33 Zakona. Prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne okolnosti, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, za što je dao detaqno, jasno i precizno obrazloženje koje je kao takvo prihvatio i drugostepeni sud. Time su ovi sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoqili standarde zakonitosti iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 56. Zbog ovih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odlučio da se ovaj predmet može meritorno da okonča tako što će Ustavni sud ostaviti na pravnoj snazi drugostepenu Presudu Okružnog suda broj Pž-255/05 od 26. januara 2007. godine. Ostali navodi 57. S obzirom na zakqučak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijâ u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20 Zakona o svojinskopravnim odnosima, stekli pravo svojine upisom u zemqišne kwige na osnovu pravnog posla (zakqučenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 59. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati predlog apelanata za donošenje privremene mjere. 61. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izuzeto mišljenje o neslaganju predsjednika Suda Miodraga Simovića. 62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. IZUZETO MIŠQEWE PREDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA, PROF. DR MIODRAGA SIMOVIĆA O NESLAGAWU U VEZI SA PREDMETOM BROJ AP 351/10, IZNESENO U SKLADU SA ČLANOM 41 PRAVIL A USTAVNOG SUDA BiH 1. Ne slažem se sa odlukom većine sudija u predmetu broj AP 351/10 u dijelu koji se tiče merituma predmeta. 2. Predmet broj AP 351/10, u principu, predstavlja nastavak postupka koji je vođen nakon odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09). U tom predmetu, koji se tiče istog relevantnog činjeničnog supstrata i identičnog pravnog pitawa, izuzeo sam mišljenje o neslaganju. 3. S obzirom na to da u predmetu broj AP 351/10 ne postoji novo pravno pitanje ili činjenica koji bi bili relevantni za drugačiji pristup od onog kojeg sam zauzeo u predmetu broj AP 2157/08, umjesto posebnog obrazložewa za izuzeto mišljenje o neslaganju - referišem na sopstveno izuzeto mišljenje o neslaganju koje sam dao u predmetu broj AP 2157/08. Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 351/10, rješavajući apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine. Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. DOO Trgovina "Borac" Travnik, Slavko Milojica i Dijana Milojica (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 26. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 9. marta 2010. godine urgirali rješavanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, "Krajina Borca" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 14. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužitelj je odgovor na apelaciju dostavio 22. aprila 2010. godine, a Vrhovni sud 24. maja 2010. godine. Tužitelj je Ustavnom sudu dostavio obimnu dokumentaciju uz odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor tužitelja dostavljen je apelantima 5. maja 2010. godine, a odgovor Vrhovnog suda 25. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, ukupne površine 65,26m2, njegova imovina, kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 20. januara 2001. godine, između apelanata, te da se obavežu apelanti Slavko i Dijana Milojica da mu predaju u posjed i na korištenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. U toku prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, te da je na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Prvostepeni sud je, dalje, naveo da je iz navedenog zk. ul. vidljivo da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1971. godine uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju kuće na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist prethodnika apelanata Trgovinå "Borac" Travnik. Dakle, nesporno je da su apelanti Slavko i Dijana Milojica na osnovu kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru na kojem je prije izvršene kupoprodaje u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik. 9. U obrazloženju sud je istakao da, prema odredbama Zakona o preduzećima, imovinu preduzeća čine pravo vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Dakle, sud je zaključio, da bi određena nekretnina mogla da se tretira kao imovina određenog preduzeća, potrebno je da postoji pravo vlasništva tog preduzeća na toj nekretnini. U konkretnom slučaju sud je istakao da tužilac nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da postoji pravo vlasništva na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Sama činjenica da su prilikom registracije tužitelja u rubrici "naziv i sjedište osnivača", između ostalog, navedene i prodavnica konfekcije Bosanski Novi i prodavnica obuće Bosanski Novi ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spomenutoj nekretnini od tužitelja. Sud je, dalje, ukazao da su Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo sredstva u društvenom vlasništvu preduzeća čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postala državno vlasništvo, te je tužilac postao državno preduzeće. Saglasno odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, proveden je postupak privatizacije državnog kapitala tužitelja, te je doneseno Rješenje Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju RS) broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine kojim se utvrđuje da tužitelj nije vršio vlasničku transformaciju, te da preduzeće u cijelosti posluje sredstvima u državnom vlasništvu. Sud, dalje, ukazuje da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine kojim se odobrava pro gram privatizacije tužitelja. Međutim, u rješenju su navedeni nedostaci koji se tiču, između ostalog, i neriješenih imovinskopravnih odnosa. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 10. Također je sud istakao da je nesporno da tužilac u samom programu privatizacije državnog kapitala koji je dostavljen Direkciji za privatizaciju RS nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na predmetnom poslovnom prostoru, pa rješenje Direkcije za privatizaciju RS, koje je doneseno i kojim se odobrava pro gram privatizacije tužitelja, ne može biti nikakav osnov za stjecanje prava vlasništva tužioca na spornom poslovnom prostoru koji se nalazi u Novom Gradu. Sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS propisano da se njime uređuju uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima u RS u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Pod terminom "državni kapital" ne podrazumijeva se ništa drugo do imovina preduzeća koja je do donošenja Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo bila u društvenom vlasništvu, a pod terminom "imovina preduzeća", ukoliko u nju spadaju nekretnine, podrazumijeva se pravo vlasništva na nepokretnim stvarima. Sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije imovina tužioca, pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo, a time nije prešao u kategoriju "državni kapital", te nije mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije, jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Sud je, na kraju, naveo da tužilac nije imao dokaze o pravu vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a takav dokaz nije ponudio ni u toku postupka, dok je nesporno utvrđeno da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a zaključenjem kupoprodajnog ugovora pravo vlasništva je preneseno na apelante Slavka i Dijanu Milojica. 11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da tužitelj nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu, te da, nasuprot tome, ne postoje nedostaci u pogledu spornog ugovora o kupoprodaji koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica Činjenični i pravni supstrat Okružni sud je prihvatio kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, te je žalbu smatrao neosnovanom. Ovaj sud je, dalje, naveo da tužitelj u žalbi neosnovano ukazuje da izvod iz sudskog registra i prilog broj 2, koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkog uloga, istovremeno predstavljaju dokaz o vlasništvu, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpne razloge, a čak da je tužitelj i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima jedino Direkcija za privatizaciju RS bila ovlaštena da vrši prodaju državnog kapitala u postupku privatizacije. Osim toga, istakao je sud, Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS ni u jednom svom segmentu nije suspendirao primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o prometu nekretnina, a Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji RS, na koju se tužitelj poziva, proglašena je neustavnom i nezakonitom na osnovu odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine. 12. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka preduzećima dozvoljeno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu, a kako je nesporno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, znači da je imovina mogla biti predmet prodaje, te čak i da je promet izvršen suprotno zakonu, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran da traži poništenje takvih pravnih poslova. Također, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose u pogledu imovine tužitelja, te da tužitelj ni prilikom sačinjavanja početnog bilansa stanja nije mogao dostaviti valjan dokaz o imovini koja bi bila predmet privatizacije. Nasuprot tome, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, što mu je dalo ovlaštenja da raspolaže nekretninom. Na kraju, ovaj sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenog zahtjeva i zaključio da ugovor o prometu spornog poslovnog prostora nije ništav pravni posao niti u pogledu sadržine, niti u pogledu forme i da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik kao zemljišnoknjižni vlasnik samo iskoristio jedno od vlasničkih ovlaštenja. 13. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine reviziju djelomično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tužitelja djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način da je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante Slavka i Dijanu Milojica da tužitelju predaju poslovni prostor u posjed, te da apelanti solidarno naknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Vrhovni sud je odbio reviziju. 14. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na prostoru Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji. Međutim, prema utvrđenim činjenicama proizlazi da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između apelanata i da je predmetni ugovor ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine. 15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Kombinat "Borac" Travnik, bio preduzeće u društvenom vlasništvu i da je, u skladu sa tada važećim propisima, kupljeni prostor, također, bio u društvenom vlasništvu. Njegov pravni sljednik, odnosno apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, nastao je njegovom transformacijom u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitom vlasništvu. Vrhovni sud je istakao da je prednik tužitelja osnovan na dijelu imovine apelanta "Borca" iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo ("Službeni glasnik RS" br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija te statusne promjene u sudskom registru u Trgovačko-akcionarsko društvo Krajina-Borac Banja Luka (tužitelj). 16. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine odobren pro gram privatizacije tužitelja, a kojim je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te su određeni metodi privatizacije. Vrhovni sud navodi da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik registriran 1990. godine kao preduzeće u mješovitom vlasništvu, dakle, nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnom vlasništvu, sporni poslovni prostor nije postao privatno vlasništvo tog preduzeća, a ni radnika ulagača, pa se pitanje vlasništva na tom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Pošto je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužitelja apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik nema osnova da polaže bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo vlasništva na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je uspostavljeno pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da prema propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome pravo vlasništva na toj imovini stječe ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. 17. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je istakao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonu o prometu nekretnina, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja, tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. S obzirom na to da je prednik tužitelja osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren pro gram privatizacije pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, ovaj sud je zaključio da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u smislu člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Na kraju, sud je istakao da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, jer, prema odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja prednika tužitelja, odluku o statusnoj promjeni preduzeća donosi or gan upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju se ugovorom. 18. Apelanti su 14. i 25. jula 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo navedenu odluku Vrhovnog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke broj AP 2157/08 u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 19. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, preinačio Presudu Okružnog suda broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine tako što je žalbu tužioca djelomično uvažio, prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine preinačio tako što je utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 20. januara 2001. godine između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, ovjerenog u Osnovnom sudu 22. februara 2001. godine pod brojem OV-111/2001, po kome je predmet prodaje poslovni prostor u kući u Novom Gradu, površine 65,26m2, koji se sastoji od radnog, skladišnog prostora i WC, a koja je izgrađena na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad. Àpelanti Slavko i Dijana Milojica su obavezani da tužitelju predaju u posjed poslovne prostorije površine 65,26m2 koje se nalaze u kući u Novom Gradu, izgrađenoj na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad, i da mu naknade troškove spora u iznosu od 6.432,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu (kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da su predmetne prostorije imovina tužitelja) revizija tužitelja je odbijena. 20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nakon utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da su apelanti Slavko i Dijana Milojica po osnovu ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija 20. januara 2001. godine stekli pravo vlasništva i upisali se kao vlasnici u zemljišnim knjigama Osnovnog suda, a da tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva stekao po bilo kom pravnom osnovu, jer Zakon o državnom kapitalu u preduzećima Republike Srpske nije suspendirao primjenu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Prema odredbi člana 19. Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka, preduzeću je dopušteno da u procesu privatizacije prodaje stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu pa pošto je nesporno utvrđeno da su sporne poslovne prostorije kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bile upisane u pasivnom podbilansu, odnosno da se navedena imovina mogla prodavati, te pošto je predmetni poslovni prostor prodat apelantima Slavku i Dijani Milojica, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan. 21. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova da predmetni poslovni prostor nije imovina tužitelja. Naime, nesporna je činjenica da je tokom 1992. godine prednik tužitelja "Krajina Borac" d.o.o. Banja Luka osnovan i na dijelu imovine prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske, te da je upisan u registar preduzeća u Osnovnom sudu Banja Luka na osnovu Rješenja broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine. Također je utvrđeno da je kod ovog preduzeća, u skladu sa odredbama Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo, izvršena statusna promjena koja je po Rješenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine registrirana kao državno preduzeće sa potpunom odgovornošću. Vrhovni sud je istakao da odluku o osnivanju i statusnoj promjeni nije donio prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao matično preduzeće u čijem sastavu su, pored ostale imovine, bile i sporne poslovne prostorije i da nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u kojima su u pitanju i sporne poslovne prostorije. To znači da statusne promjene izvršene tokom 1992. godine kod prednika tužitelja nisu izvršene u skladu sa odredbama člana 187.a) Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da se na osnovu odluke prednika tužitelja o njegovom osnivanju ne može zasnovati pravna sljednost (sukcesija) prednika tužitelja i na spornim poslovnim prostorijama u Novom Gradu a time ni pravo vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Iz navedenog Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana revizija tužitelja da su sporne poslovne prostorije njegova imovina, pa je u tom dijelu revizija odbijena kao neosnovana. 22. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, kao i u odnosu na zahtjev da se prostorije predaju tužitelju u posjed. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih poslovnih prostorija od prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik (20. septembra 1971. godine) pa sve do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, prema odredbama člana 6. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. 63/76 do 11/88) i drugim tada važećim propisima, prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Trgovačko preduzeće "Borac" Travnik, kao i njegov sljednik apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik su bili preduzeća u društvenom vlasništvu, pa su i sporne poslovne prostorije bile u društvenom vlasništvu. Nije sporno, naveo je dalje Vrhovni sud, da je prednik tužitelja kao preduzeće u društvenom vlasništvu osnovan, pored ostalog, i na imovini prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske (sporni poslovni prostor) i da je kao takav, na osnovu rješenja Osnovnog suda od 15. maja 1992. godine, upisan u registar tog suda. Također je i prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio preduzeće u mješovitom vlasništvu (društvenom) pa njegova imovina, u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije, nije postala, niti je po tada važećim zakonskim propisima mogla postati privatno vlasništvo preduzeća, a ni radnika ulagača, koji su iz svojih ličnih dohodaka uplaćivali novčane iznose za otkup internih dionica izdavanih od preduzeća. Zato se, prema mišljenju Vrhovnog suda, pitanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, kasnije mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. 23. Vrhovni sud je istakao da se ovo pitanje ima riješiti primjenom Okvirnog zakona o privatizaciji koji je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojim se regulira materija vezana za privatizaciju preduzeća i banaka. Prema članu 6. navedenog zakona, entiteti su bili obavezni da u roku od 60 dana od stupanja na snagu Zakona usklade svoje zakone sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, pa je tako Federacija Bosne i Hercegovine Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, i to članom 19, propisala: "da preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu". Vrhovni sud je istakao da navedeni zakon nije usaglašen sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, te je na osnovu njega drugostepeni sud pogrešno izveo zaključak da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik bio ovlašten da proda predmetne poslovne prostorije. 24. Prema tome, zaključio je Vrhovni sud, Okvirnim zakonom o privatizaciji u odnosu i na sporne poslovne prostorije koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske nije priznato pravo vlasništva na spornoj imovini, nego je ovim zakonom priznato pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, tj. da prema Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši svojinsku (vlasničku) transformaciju u preduzećima koja su na teritoriji tog entiteta i da raspolažu novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća a pravo vlasništva stječe ono pravno ili fizičko lice koje nakon provedenog postupka privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. 25. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, čije je sjedište na teritoriji Federacije BiH, više nije bio ovlašten da po osnovu spornog ugovora o prodaji poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine prenese pravo vlasništva na apelante Slavka i Dijanu Milojicà, jer je ovim zakonom dato isključivo pravo entitetu da izvrši privatizaciju imovine i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a nesporno je da se sporne poslovne prostorije nalaze u Novom Gradu, koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta-Republike Srpske. Ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, suprotan je Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ovaj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. 26. Na kraju je Vrhovni sud istakao da tužilac ima jače pravo na posjed spornih poslovnih prostorija u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, kojima je pravo na posjed zasnovano na osnovu ništavog ugovora koji ne proizvodi pravno djejstvo (član 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Naime, prednik tužitelja osnovan je i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi u Republici Srpskoj koji je kao takav upisan u registar Osnovnog suda Banja Luka, a čiji upis nije osporen. U toku postupka privatizacije odobren je njegov pro gram privatizacije po pravosnažnom rješenju Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 4. jula 2001. godine kojim su obuhvaćene i sporne poslovne prostorije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i prihvatanju "Krajine Borca" a.d. Banja Luka kao stranke-tužitelja u postupku iako nema aktivnu legitimaciju da se u ovoj vrsti spora pojavljuje kao tužitelj. Apelanti se pozivaju na Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-772002 od 23. augusta 2002. godine u kojoj je eksplicitno i ispravno zaključeno da se osnivanjem "Krajine Borca" a.d. Banja Luka (tužitelj) ne vrši prenos nekretnina koje su bile u pravu raspolaganja apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik. Također, apelanti se pozivaju i na Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-05-000 268 od 31. decembra 2008. godine, te ističu da je za podnošenje vlasničke tužbe aktivno legitimiran samo vlasnik stvari bez obzira na to da li se radi o pobijanju pravnih akata na teret njegovog vlasništva ili pak predaji u posjed s tim da na njemu leži teret dokazivanja o pravu vlasništva. Apelanti smatraju da Vrhovni sud proizvoljno tumači Okvirni zakon o privatizaciji, jer zaključuje da je lex specialis. Apelanti ističu da Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon donesen na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu koga su entiteti imali pravo i obavezu da donesu svoje zakone, te je Republika Srpska donijela Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a isto je učinila i Federacija Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Oba entitetska pravna sistema na jednak način reguliraju pitanje pasivnog bilansa, te zaključuju da kapital iz pasivnog bilansa preduzeća nije predmet privatizacije, jer taj kapital ima poseban sta tus, uz napomenu da propisi u Federaciji daju titularima pravo da, shodno odredbama člana 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, vrše prodaju imovine iz pasivnog bilansa do roka koji uspostavlja član 20. istog zakona. Imovinom iz pasivnog bilansa raspolaže se klasičnim pravnim odnosima kroz kupoprodaju tih nekretnina i na njih se ne primjenjuju propisi iz procesa privatizacije, već propisi iz prometa nekretnina. 29. Apelanti su, dalje, naveli da ne postoji nijedna pravna činjenica koja bi opravdala zaključak da je tužitelj jači u pravu, jer upravo i u slučaju primjenjivosti ovog pravnog instituta Slavko i Dijana Milojica bi bili jači u pravu. Apelanti su istakli da su Slavko i Dijana Milojica ugovorom o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, a koji je proveden u zemljišnim knjigama, stekli pravo vlasništva i sporne nekretnine drže u savjesnom posjedu. Predmetni kupoprodajni ugovor zaključili su shodno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji, te Vrhovni sud nije mogao uspostaviti "jače pravo" u korist tužitelja. Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumači pravni osnov "jači u pravu". Apelanti su, na kraju, naveli da se Vrhovni sud nezakonito umiješao u pravo na imovinu, te se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (paragraf 49). U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelanti su naveli da je Vrhovni sud apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik diskriminirao, jer je iz drugog entiteta. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu presudu i ostavi na snazi presude Osnovnog i Okružnog suda. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju tužitelj je istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana i sračunata na pokušaju da se opravda protivpravno otuđivanje poslovnih prostora i druge imovine iz državnog (društvenog) vlasništva na teritoriji Republike Srpske bez naknade, ili oduzimanje bez naknade takvih nekretnina već privatiziranih (kao što je predmetni poslovni prostor u Novom Gradu). Tužitelj je, dalje, istakao da je Odlukom sa zakonskom snagom Visokog predstavnika za BiH izričito zabranjeno raspolaganje nekretninama iz državnog (društvenog) vlasništva s tim da je dozvoljena samo privatizacija državnog kapitala - nekretnina u državnom-društvenom vlasništvu koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, i to samo uz primjenu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po nadležnom organu Republike Srpske - Direkciji za privatizaciju Banja Luka. Tužitelj je naveo da je bilo zabranjeno zaključivanje i izvršavanje kupoprodajnog ugovora 20. januara 2001. godine između apelanata, pa je taj ugovor ništav, što je osnovano utvrđeno presudom Vrhovnog suda. Prihod od prodaje – prenosa poslovnog prostora iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo može se pribaviti samo uz naknadu koja se plaća u korist fondova i budžeta Republike Srpske, a ne u korist bilo kojeg privrednog društva (apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik). Apelanti ne mogu biti aktivno legitimirane stranke u ovom predmetu, jer za predmetni poslovni prostor i njegovo pribavljanje iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo nisu uložili sredstva prema odredbama Zakona o privatizaciji. 31. Tužitelj je istakao da je, u skladu sa zakonskim propisima, apsolutno zabranjeno da apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik iz Federacije BiH vrši prodaju poslovnih prostora iz državnog (društvenog) vlasništva koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske, te da su takvi ugovori iz perioda od 1999. godine do 2001. godine ništavi i ne proizvode pravno djejstvo. Apsolutno je zabranjeno odobravanje i izvršavanje upisa - uknjižbe nekretnina i prava na nekretninama na teritoriji Republike Srpske iz državnog (društvenog) vlasništva u vlasništvo pravnih ili fizičkih lica, kao i odobravanje polaganja isprava za stjecanje vlasništva bez prethodnog dokaza da je, u skladu sa relevantnim zakonima, odobrena i izvršena privatizacija uz naknadu koja se plaća u korist fondova i budžeta Republike Srpske, odnosno entiteta na čijem se području nalazi imovina koja se privatizira. DOO Trgovina "Borac" Travnik nije moglo prodavati imovinu iz pasivnog podbilansa na način kako je to regulirano članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, jer je navedeni zakon donesen prije Okvirnog zakona o privatizaciji, a obaveza entiteta je bila da svoje zakone usaglase sa Okvirnim zakonom o privatizaciji do 22. septembra 1998. godine. Tužitelj je, na kraju, istakao da su apelanti znali da zaključuju ugovor sa neistinitim sadržajem i apsolutno zabranjenim raspolaganjem na teritoriji RS poslovnim prostorom u državnom (društvenom) vlasništvu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke, te je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 33. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98): Član 2. Oblast djelovanja Zakona 1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entitetâ da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9. 3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji. Član 3. Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskrimina tornog karaktera, osigurava maksimalnu transparen - tnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Š...Ć Član 4. 1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta. 34. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98): Član 2. Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. Š...Ć Član 19. Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu. Član 20. Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.Š...Ć 35. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98): Član 15. Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade. Član 18. U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona. Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade. 36. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske): Član 20. Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Član 33. Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Član 41. Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom. Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. 37. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04): Član 103. Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. 38. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63707): Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. 39. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj. Član 5. Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona. Član 31. Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni ref er ent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 26. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 45. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, povodom apelacije istih apelanata o istom činjeničnom i pravnom osnovu, zaključio da je Vrhovni sud u postupku po reviziji arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 47. S obzirom na to da ovom apelacijom apelanti ističu da im je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine, kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u ponovnom postupku Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine ponovo povrijedio pravo na imovinu, Ustavni sud će ispitati da li je navedena odluka Vrhovnog suda donesena u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a kako je to naloženo u Odluci broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine. 48. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 utvrdio da se radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata i da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, jer su osporenom odlukom apelanti Slavko i Dijana Milojica lišeni svoje imovine, budući da su obavezani da predaju tužiocu poslovni prostor u posjed, a apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je onemogućen da imovinom raspolaže. 49. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: ... u Federaciji BiH imovina iz podbilansa dovodi se u stanje identično situaciji koja je regulirana u Republici Srpskoj članom 15. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima tek nakon što je usvojen postupak privatizacije, a preduzeća su do tada bila ovlaštena da prodaju imovinu iz pasivnog podbilansa. U konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor, koji je vlasništvo apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji. Pošto je nesporno utvrđeno da je sporni poslovni prostor, kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio upisan u pasivni podbilans, to znači da je ta imovina, u skladu sa navedenim članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, mogla biti predmet prodaje. 50. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 zaključio da je u ovakvoj situaciji Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud je naveo da je članom 20. ovog zakona reguliran ŠjeĆ pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Ustavni sud je pojasnio da ... Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima).Š...Ć. Ustavni sud je zaključio da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 51. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ponovo zaključio da je ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je, također, zaključio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora, jer je prednik tužioca osnovan i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i kao takav je upisan u registar kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, čiji upis u zakonom propisanoj proceduri nije osporen, i da je u postupku privatizacije odobren njegov pro gram privatizacije po pravosnažnom Rješenju Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, kojim je obuhvaćen i poslovni prostor u Novom Gradu. 52. Dakle, Vrhovni sud je u ponovnom postupku ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac"). 53. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 54. Ustavni sud ukazuje i na nelogičnost koja je sadržana u odluci Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud svojom odlukom utvrđuje ništavost ugovora o prodaji poslovnog prostora i nalaže njegovu predaju u posjed, a da se zemljišnoknjižni upis nije mijenjao, što znači da postoji kolizija između formalnopravnog stanja u zemljišnim knjigama (kao vlasnici ostaju upisani apelanti Slavko i Dijana Milojica) i materijalnopravnog stanja u naravi (predaja u posjed poslovnog prostora tužitelju). Apelanti Slavko i Dijana Milojica kao zemljišnoknjižni vlasnici bili bi dužni predati u posjed nekretnine tužitelju kao nevlasniku. Istina, odluka Vrhovnog suda osnov predaje u posjed nalazi u činjenici da je tužitelj "jači u pravu" u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojicà, koji su "pravno slabiji". Osnov na kojem Vrhovni sud utvrđuje jače pravo (zbog čega je i naloženo apelantima Slavki i Dijani Milojicà da predaju nekretninu u posjed tužitelju) ne samo da je upitan nego takav zahtjev tužitelj nije ni uputio. Publicijanska tužba podrazumijeva pravno jači posjed (na strani tužitelja), tzv. kvalificiran posjed (zakonit, istinit i savjestan) u odnosu na posjed tuženog. U konkretnom slučaju apelanti su zemljišnoknjižni vlasnici, pa je pretpostavka o jačem pravu tužitelja na posjed neosnovana. Također, Ustavni sud ukazuje da odluka Vrhovnog suda tretira samo jedan aspekt pravnih učinaka ništavosti pravnih poslova (poništen je ugovor i naložena predaja u posjed), zanemarujući djelovanje poništaja na same ugovorne strane, te se na taj način krši i jedan od osnovnih principa u zasnivanju obligacionopravnih odnosa a to je ekvivalentnost uzajamnih davanja, što karakterizira dvostranoobavezne teretne pravne poslove (kakav je bio pravni posao između apelanata). 55. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni i prvostepeni sud, na temelju provedenih dokaza, došli do zaključka da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da je zahtjev tužitelja neosnovan i da nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu i nasuprot tome utvrdio da u pogledu ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanata ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim, te da takav ugovor predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Sama činjenica da je prilikom registracije tužitelja Rješenjem Osnovnog suda od 19. maja 1992. godine u rubrici "naziv i sjedište osnivača" navedena i prodavnica obuće i konfekcije Novi Grad ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spomenutom poslovnom prostoru. Osnovni sud je istovremeno utvrdio da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS odobren pro gram privatizacije tužitelja. Međutim, u obrazloženju rješenja je navedeno da su u programu privatizacije tužitelja uočeni nedostaci vezani za neriješene imovinskopravne odnose a nesporno je da tužitelj u programu privatizacije nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na spornom poslovnom prostoru, te navedeno rješenje kojim je odobren pro gram privatizacije ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornom poslovnom prostoru. Sporni poslovni prostor nije imovina tužitelja pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo a time on nije prešao u kategoriju "državnog kapitala", te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, pravo vlasništva kao apsolutno pravo stječe se na osnovu pravnih činjenica a to su one na kojima objektivno pravo nadovezuje nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, koje objektivno pravo priznaje i štiti u isključivom i imperativnom smislu a pored toga potreban je i način stjecanja, čime se faktički realizira pravna mogućnost stjecanja prava vlasništva. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla kao što je to slučaj na strani apelanata Slavka i Dijane Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. Zakona. Prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne okolnosti, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, za što je dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje koje je kao takvo prihvatio i drugostepeni sud. Time su ovi sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljili standarde zakonitosti iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 56. Zbog ovih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio da se ovaj predmet može meritorno okončati tako što će Ustavni sud ostaviti na pravnoj snazi drugostepenu Presudu Okružnog suda broj Pž-255/05 od 26. januara 2007. godine. Ostali navodi 57. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijâ u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 61. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju predsjednika Suda Miodraga Simovića. 62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE P REDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA, PROF. DR. MIODRAGA SIMOVIĆA O NESLAGANJU U VEZI SA PREDMETOM BROJ AP 351/10, IZNESENO U SKLADU SA ČLANOM 41. PRAVILA USTAVNOG S UDA BiH 1. Ne slažem se sa odlukom većine sudija u predmetu broj AP 351/10 u dijelu koji se tiče merituma predmeta. 2. Predmet broj AP 351/10, u principu, predstavlja nastavak postupka koji je vođen nakon odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09). U tom predmetu, koji se tiče istog relevantnog činjeničnog supstrata i identičnog pravnog pitanja, izdvojio sam mišljenje o neslaganju. 3. S obzirom na to da u predmetu broj AP 351/10 ne postoji novo pravno pitanje ili činjenica koji bi bili relevantni za drugačiji pristup od onog kojeg sam zauzeo u predmetu broj AP 2157/08, umjesto posebnog obrazloženja za izdvojeno mišljenje o neslaganju - referiram na vlastito izdvojeno mišljenje o neslaganju koje sam dao u predmetu broj AP 2157/08. Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 351/10, rješavajući apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. svibnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. prosinca 2009. godine. Na temelju članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnoga suda u Banjaluci broj PŽ-255/05 od 26. siječnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenome glasniku Republike Srpske" i u "Službenome glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. DOO Trgovina "Borac" Travnik, Slavko Milojica i Dijana Milojica (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 26. siječnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. prosinca 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 9. ožujka 2010. godine urgirali rješavanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Vrhovnoga suda i sudionika u postupku, "Krajina Borca" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 14. travnja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužitelj je odgovor na apelaciju dostavio 22. travnja 2010. godine, a Vrhovni sud 24. svibnja 2010. godine. Tužitelj je Ustavnome sudu dostavio obimnu dokumentaciju uz odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor tužitelja dostavljen je apelantima 5. svibnja 2010. godine, a odgovor Vrhovnoga suda 25. svibnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnome sudu Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, ukupne površine 65,26m2, njegova imovina, kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 20. siječnja 2001. godine, između apelanata, te da se obvežu apelanti Slavko i Dijana Milojica da mu predaju u posjed i na korištenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-101/04 od 15. prosinca 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnoga suda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-255/05 od 26. siječnja 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Tužitelj je obvezan apelantima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 8. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Prvostupanjski sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnome slučaju kao nepobitno utvrđeno da je 20. siječnja 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornoga poslovnoga prostora između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, te da je na temelju navedenoga kupoprodajnoga ugovora u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na poslovnome prostoru u prizemlju zgrade na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Prvostupanjski sud je, dalje, naveo da je iz navedenoga zk. ul. vidljivo da je na temelju kupoprodajnoga ugovora od 20. rujna 1971. godine uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju kuće na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist prethodnika apelanata Trgovine "Borac" Travnik. Dakle, nepobitno je da su apelanti Slavko i Dijana Milojica na temelju kupoprodajnoga ugovora stekli pravo vlasništva na navedenome poslovnom prostoru na kojem je prije izvršene kupoprodaje u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik. 9. U obrazloženju sud je istaknuo da, prema odredbama Zakona o poduzećima, imovinu poduzeća čine pravo vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Dakle, sud je zaključio, da bi se određena nekretnina mogla tretirati kao imovina određenoga poduzeća, potrebno je da postoji pravo vlasništva toga poduzeća na toj nekretnini. U konkretnome slučaju sud je istaknuo da tužitelj nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da postoji pravo vlasništva na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Sama činjenica da su prigodom registracije tužitelja u rubrici "naziv i sjedište osnivača", između ostalog, navedene i prodavnica konfekcije Bosanski Novi i prodavnica obuće Bosanski Novi ne može biti temelj za stjecanje prava vlasništva na spomenutoj nekretnini od tužitelja. Sud je, dalje, ukazao da su Zakonom o prijenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo sredstva u društvenome vlasništvu poduzeća čija su sjedišta na teritoriju Republike Srpske postala državno vlasništvo, te je tužitelj postao državno poduzeće. Suglasno odredbama Zakona o privatizaciji poduzeća, proveden je postupak privatizacije državnoga kapitala tužitelja, te je doneseno Rješenje Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju RS) broj 1141-01/00 od 28. rujna 2000. godine kojim se utvrđuje da tužitelj nije vršio vlasničku transformaciju, te da poduzeće u cijelosti posluje sredstvima u državnome vlasništvu. Sud, dalje, ukazuje da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 01-1141-4/99 od 4. srpnja 2001. godine kojim se odobrava pro - gram privatizacije tužitelja. Međutim, u rješenju su navedeni nedostaci koji se tiču, između ostaloga, i neriješenih imovinskopravnih odnosa. 10. Također je sud istaknuo da je nepobitno da tužitelj u samome programu privatizacije državnoga kapitala koji je dostavljen Direkciji za privatizaciju RS nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na predmetnom poslovnom prostoru, pa rješenje Direkcije za privatizaciju RS, koje je doneseno i kojim se odobrava pro gram privatizacije tužitelja, ne može biti nikakav temelj za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornome poslovnome prostoru koji se nalazi u Novom Gradu. Sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji državnoga kapitala u poduzećima RS propisano da se njime uređuju uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnoga kapitala u poduzećima u RS u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba. Pod terminom "državni kapital" ne podrazumijeva se ništa drugo do imovina poduzeća koja je do donošenja Zakona o prijenosu sredstava društvenoga u državno vlasništvo bila u društvenome vlasništvu, a pod terminom "imovina poduzeća", ukoliko u nju spadaju nekretnine, podrazumijeva se pravo vlasništva na nepokretnim stvarima. Sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije imovina tužitelja, pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prijenosa sredstava društvenoga u državno vlasništvo, a time nije prešao u kategoriju "državni kapital", te nije mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije, jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Sud je, na koncu, naveo da tužitelj nije imao dokaze o pravu vlasništva na spornome poslovnome prostoru, a takav dokaz nije ponudio ni u tijeku postupka, dok je nepobitno utvrđeno da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik prije zaključenja kupoprodajnoga ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio vlasnik predmetnoga poslovnoga prostora, a zaključenjem kupoprodajnoga ugovora pravo vlasništva je preneseno na apelante Slavka i Dijanu Milojica. 11. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da tužitelj nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom temelju, te da, nasuprot tomu, ne postoje nedostaci glede spornog ugovora o kupoprodaji koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Činjenični i pravni supstrat Okružni sud je prihvatio kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, te je priziv smatrao neutemeljenim. Ovaj sud je, dalje, naveo da tužitelj u prizivu neutemeljeno ukazuje da izvadak iz sudbenoga registra i prilog broj 2, koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkoga uloga, istodobno predstavljaju dokaz o vlasništvu, o čemu je prvostupanjski sud dao iscrpne razloge, a čak da je tužitelj i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnoga kapitala u poduzećima jedino Direkcija za privatizaciju RS bila ovlaštena vršiti prodaju državnoga kapitala u postupku privatizacije. Osim toga, istaknuo je sud, Zakon o privatizaciji državnoga kapitala u poduzećima RS ni u jednom svom segmentu nije suspendirao primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o prometu nekretnina, a Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RS, na koju se tužitelj poziva, proglašena je neustavnom i nezakonitom na temelju odluke Ustavnoga suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. lipnja 2001. godine. 12. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugoga entiteta, što je bilo sukladno odredbi iz članka 2. stavak 1. i članka 4. stavak 1. Okvirnoga zakona o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Pored navedenoga, Okružni sud je istaknuo da je člankom 19. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka poduzećima dozvoljeno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnoj podbilanci, a kako je nepobitno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivnu podbilancu apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, znači da je imovina mogla biti predmetom prodaje, te čak i da je promet izvršen oprečno zakonu, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran da traži poništenje takvih pravnih poslova. Također, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose glede imovine tužitelja, te da tužitelj ni prigodom sačinjavanja početne bilance stanja nije mogao dostaviti valjan dokaz o imovini koja bi bila predmetom privatizacije. Nasuprot tomu, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnoga ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, što mu je dalo ovlasti da raspolaže nekretninom. Na koncu, ovaj sud je istaknuo da je prvostupanjski sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenoga zahtjeva i zaključio da ugovor o prometu spornoga poslovnoga prostora nije ništav pravni posao niti glede sadržaja, niti glede forme i da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik kao zemljišnoknjižni vlasnik samo iskoristio jednu od vlasničkih ovlasti. 13. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. svibnja 2008. godine reviziju djelomično uvažio i preinačio presudu Okružnoga suda tako što je priziv tužitelja djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu Osnovnoga suda na način da je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Navedenom presudom Vrhovni sud je obvezao apelante Slavka i Dijanu Milojica da tužitelju predaju poslovni prostor u posjed, te da apelanti solidarno naknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Vrhovni sud je odbio reviziju. 14. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na prostoru Republike Srpske kao drugoga entiteta, što je bilo sukladno odredbi iz članka 2. stavak 1. i članka 4. stavak 1. Okvirnoga zakona o privatizaciji. Međutim, prema utvrđenim činjenicama proizlazi da je 20. siječnja 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između apelanata i da je predmetni ugovor ovjeren u Osnovnome sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. veljače 2002. godine. 15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Kombinat "Borac" Travnik, bio poduzeće u društvenom vlasništvu i da je, sukladno tada važećim propisima, kupljeni prostor, također, bio u društvenom vlasništvu. Njegov pravni sljednik, odnosno apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, nastao je njegovom transformacijom sukladno odredbama Zakona o društvenome kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90) kada je postalo poduzeće u mješovitom vlasništvu. Vrhovni sud je istaknuo da je prednik tužitelja osnovan na dijelu imovine apelanta "Borca" iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnoga suda Banjaluka broj U/I-1718/92 od 15. svibnja 1992. godine, a sukladno Zakonu o prijenosu sredstava društvenoga u državno vlasništvo ("Službeni glasnik RS" br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnoga kapitala u tomu poduzeću 2001. godine i izvršena registracija te statusne promjene u sudbenom registru u Trgovačko-akcionarsko društvo Krajina-Borac Banjaluka (tužitelj). 16. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravomoćnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. srpnja 2001. godine odobren pro gram privatizacije tužitelja, a kojim je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te su određene metode privatizacije. Vrhovni sud navodi da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik registriran 1990. godine kao poduzeće u mješovitom vlasništvu, dakle, nije potpuno transformirano u poduzeće u privatnom vlasništvu, sporni poslovni prostor nije postao privatno vlasništvo toga poduzeća, a ni djelatnika ulagača, pa se pitanje vlasništva na tom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije poduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Pošto je Okvirnim zakonom o privatizaciji dano isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju poduzeća koja se nalaze na njihovom teritoriju, a koja nisu u privatnom vlasništvu, glede dijela državnoga kapitala u spornome poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriju Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkoga uloga pri osnutku pravnoga prednika tužitelja apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik nema osnove da polaže bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo vlasništva na imovini poduzeća koja je ušla u tu imovinu prigodom njegova osnivanja i upisa u sudbeni registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala poduzeću sa sjedištem na teritoriju drugoga entiteta, nego je uspostavljeno pravo entiteta da izvrši privatizaciju poduzeća na svome teritoriju, tj. da prema propisima o privatizaciji toga entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tomu pravo vlasništva na toj imovini stječe ona pravna ili fizička osoba koja po provedenome postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital toga poduzeća. 17. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je istaknuo da je sporni ugovor o prodaji oprečan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o temeljnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonu o prometu nekretnina, pa je taj ugovor ništav u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnoga poslovnoga prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti toga ugovora od njegova zaključenja, tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravnoga temelja držati u posjedu sporni poslovni prostor. Obzirom na to da je prednik tužitelja osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudbeni registar nadležnoga suda, da nitko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren pro gram privatizacije pravomoćnim rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, ovaj sud je zaključio da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u smislu članka 41. Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima. Na koncu, sud je istaknuo da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, jer, prema odredbi članka 187.a) Zakona o poduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnutka prednika tužitelja, odluku o statusnoj promjeni poduzeća donosi tijelo upravljanja, a međusobni odnosi poduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju se ugovorom. 18. Apelanti su 14. i 25. srpnja 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. svibnja 2008. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2157/08 od 30. svibnja 2009. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09) usvojio apelaciju i utvrdio povredu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo navedenu odluku Vrhovnoga suda i naložio mu da po žurnom postupku donese novu odluku, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnoga suda obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke broj AP 2157/08 sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda. 19. Vrhovni sud je u ponovnome postupku donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. prosinca 2009. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, preinačio Presudu Okružnoga suda broj PŽ-255/05 od 26. siječnja 2007. godine tako što je priziv tužitelja djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu Osnovnoga suda broj P-101/04 od 15. prosinca 2004. godine preinačio tako što je utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 20. siječnja 2001. godine između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, ovjerenog u Osnovnom sudu 22. veljače 2001. godine pod brojem OV-111/2001, po kome je predmet prodaje poslovni prostor u kući u Novom Gradu, površine 65,26 m 2 , koji se sastoji od radnog, skladišnog prostora i WC, koja je izgrađena na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad. Apelanti Slavko i Dijana Milojica su obvezani tužitelju predati u posjed poslovne prostorije površine 65,26m2 koje se nalaze u kući u Novom Gradu, izgrađenoj na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad, i naknaditi mu troškove spora u iznosu od 6.432,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U preostalome dijelu (kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da su predmetne prostorije imovina tužitelja) revizija tužitelja je odbijena. 20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi nakon utvrđenog činjeničnoga stanja zaključili da su apelanti Slavko i Dijana Milojica po osnovi ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija 20. siječnja 2001. godine stekli pravo vlasništva i upisali se kao vlasnici u zemljišnim knjigama Osnovnoga suda, a da tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva stekao po bilo kojoj pravnoj osnovi, jer Zakon o državnom kapitalu u poduzećima Republike Srpske nije suspendirao primjenu Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima. Prema odredbi članka 19. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, poduzeću je dopušteno da u procesu privatizacije prodaje stvari i prava sadržana u pasivnoj podbilanci pa pošto je nesporno utvrđeno da su sporne poslovne prostorije kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bile upisane u pasivnoj podbilanci, odnosno da se navedena imovina mogla prodavati, te pošto je predmetni poslovni prostor prodan apelantima Slavku i Dijani Milojica, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neutemeljen. 21. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestupanjskih sudova da predmetni poslovni prostor nije imovina tužitelja. Naime, nepobitna je činjenica da je tijekom 1992. godine prednik tužitelja "Krajina Borac" d.o.o. Banjaluka osnovan i na dijelu imovine prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koji se nalazi na teritoriju Republike Srpske, te da je upisan u registar poduzeća u Osnovnome sudu Banjaluka na temelju Rješenja broj U/I-1718/92 od 15. svibnja 1992. godine. Također je utvrđeno da je kod ovoga poduzeća, sukladno odredbama Zakona o prijenosu sredstava društvenoga u državno vlasništvo, izvršena statusna promjena koja je po Rješenju Osnovnoga suda u Banjaluci broj U/I-942/96 od 5. travnja 1996. godine registrirana kao državno poduzeće sa potpunom odgovornošću. Vrhovni sud je istaknuo da odluku o osnutku i statusnoj promjeni nije donio prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao matično poduzeće u čijem sastavu su, pored ostale imovine, bile i sporne poslovne prostorije i da nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u kojima su u pitanju i sporne poslovne prostorije. To znači da statusne promjene izvršene tijekom 1992. godine kod prednika tužitelja nisu izvršene sukladno odredbama članka 187.a) Zakona o poduzećima. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da se na temelju odluke prednika tužitelja o njegovu osnutku ne može zasnovati pravna sljednost (sukcesija) prednika tužitelja i na spornim poslovnim prostorijama u Novom Gradu a time ni pravo vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Iz navedenoga Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljena revizija tužitelja da su sporne poslovne prostorije njegova imovina, pa je u tom dijelu revizija odbijena kao neutemeljena. 22. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. siječnja 2001. godine, kao i u odnosu na zahtjev da se prostorije predaju tužitelju u posjed. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih poslovnih prostorija od prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik (20. rujna 1971. godine) pa sve do izbijanja ratnih sukoba na teritoriju bivše SRBiH tijekom 1992. godine prema odredbama članka 6. Zakona o udruženome radu ("Službeni list SFRJ" br. 63/76 do 11/88) i drugim tada važećim propisima, prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Trgovačko preduzeće "Borac" Travnik, kao i njegov sljednik apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik su bili poduzeća u društvenome vlasništvu, pa su i sporne poslovne prostorije bile u društvenome vlasništvu. Nije sporno, naveo je dalje Vrhovni sud, da je prednik tužitelja kao poduzeće u društvenome vlasništvu osnovan, pored ostaloga, i na imovini prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koja se nalazi na teritoriju Republike Srpske (sporni poslovni prostor) i da je kao takav, na temelju rješenja Osnovnoga suda od 15. svibnja 1992. godine, upisan u registar toga suda. Također je i prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio poduzeće u mješovitom vlasništvu (društvenom) pa njegova imovina, u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije, nije postala, niti je po tada važećim zakonskim propisima mogla postati privatno vlasništvo poduzeća, a ni radnika ulagača, koji su iz svojih osobnih dohodaka uplaćivali novčane iznose za otkup internih dionica izdavanih od poduzeća. Zato se, prema mišljenju Vrhovnoga suda, pitanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije poduzeća u društvenome, kasnije mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. 23. Vrhovni sud je istaknuo da se ovo pitanje ima riješiti primjenom Okvirnoga zakona o privatizaciji koji je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojim se regulira materija vezana za privatizaciju poduzeća i banaka. Prema članku 6. navedenoga zakona, entiteti su bili obvezni u roku od 60 dana od stupanja na snagu Zakona uskladiti svoje zakone sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, pa je tako Federacija Bosne i Hercegovine Zakonom o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, i to člankom 19, propisala: "da poduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnoj podbilanci". Vrhovni sud je istaknuo da navedeni zakon nije usuglašen sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, te je na temelju njega drugostupanjski sud pogrešno izveo zaključak da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik bio ovlašten prodati predmetne poslovne prostorije. 24. Prema tome, zaključio je Vrhovni sud, Okvirnim zakonom o privatizaciji u odnosu i na sporne poslovne prostorije koje se nalaze na teritoriju Republike Srpske nije priznato pravo vlasništva na spornoj imovini, nego je ovim zakonom priznato pravo entitetima da izvrše privatizaciju poduzeća na svojem teritoriju koja nisu u privatnom vlasništvu, tj. da prema Zakonu o privatizaciji toga entiteta izvrši svojinsku (vlasničku) transformaciju u poduzećima koja su na teritoriju toga entiteta i da raspolažu novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije poduzeća a pravo vlasništva stječe ona pravna ili fizička osoba koja nakon provedenoga postupka privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital toga poduzeća. 25. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, čije je sjedište na teritoriju Federacije BiH, više nije bio ovlašten da po osnovi spornoga ugovora o prodaji poslovnih prostorija od 20. siječnja 2001. godine prenese pravo vlasništva na apelante Slavka i Dijanu Milojica, jer je ovim zakonom dano isključivo pravo entitetu da izvrši privatizaciju imovine i potraživanja u svezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriju toga entiteta, a nesporno je da se sporne poslovne prostorije nalaze u Novom Gradu, koji se nalazi na teritoriju drugoga entiteta-Republike Srpske. Ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. siječnja 2001. godine, na temelju kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, oprečan je Okvirnome zakonu o privatizaciji, čime je ovaj ugovor ništav u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima. 26. Na koncu je Vrhovni sud istaknuo da tužitelj ima jače pravo na posjed spornih poslovnih prostorija u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, kojima je pravo na posjed zasnovano na temelju ništavog ugovora koji ne proizvodi pravno djejstvo (članak 41. Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima). Naime, prednik tužitelja osnovan je i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi u Republici Srpskoj koji je kao takav upisan u registar Osnovnoga suda Banjaluka, a čiji upis nije osporen. U tijeku postupka privatizacije odobren je njegov pro gram privatizacije po pravomoćnom rješenju Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 4. srpnja 2001. godine kojim su obuhvaćene i sporne poslovne prostorije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnoga prava i prihvaćanju "Krajine Borca" a.d. Banjaluka kao stranke-tužitelja u postupku iako nema aktivnu legitimaciju da se u ovoj vrsti spora pojavljuje kao tužitelj. Apelanti se pozivaju na Presudu Vrhovnoga suda broj Gvl-772002 od 23. kolovoza 2002. godine u kojoj je eksplicitno i ispravno zaključeno da se osnivanjem "Krajine Borca" a.d. Banjaluka (tužitelj) ne vrši prijenos nekretnina koje su bile u pravu raspolaganja apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik. Također, apelanti se pozivaju i na Odluku Vrhovnoga suda broj 118-0-Rev-05-000 268 od 31. prosinca 2008. godine, te ističu da je za podnošenje vlasničke tužbe aktivno legitimiran samo vlasnik stvari bez obzira na to radi li se o pobijanju pravnih akata na teret njegova vlasništva ili pak predaji u posjed s tim da na njemu leži teret dokazivanja o pravu vlasništva. Apelanti smatraju da Vrhovni sud proizvoljno tumači Okvirni zakon o privatizaciji, jer zaključuje da je lex specialis. Apelanti ističu da Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon donesen na prostoru Bosne i Hercegovine na temelju koga su entiteti imali pravo i obvezu donijeti svoje zakone, te je Republika Srpska donijela Zakon o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnoga kapitala u poduzećima, a isto je učinila i Federacija Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka. Oba entitetska pravna sustava na jednak način reguliraju pitanje pasivne bilance, te zaključuju da kapital iz pasivne bilance poduzeća nije predmetom privatizacije, jer taj kapital ima poseban sta tus, uz napomenu da propisi u Federaciji daju titularima pravo da, sukladno odredbama članka 19. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, vrše prodaju imovine iz pasivne bilance do roka koji uspostavlja članak 20. istoga zakona. Imovinom iz pasivne bilance raspolaže se klasičnim pravnim odnosima kroz kupoprodaju tih nekretnina i na njih se ne primjenjuju propisi iz procesa privatizacije, već propisi iz prometa nekretnina. 29. Apelanti su, dalje, naveli da ne postoji nijedna pravna činjenica koja bi opravdala zaključak da je tužitelj jači u pravu, jer upravo i u slučaju primjenjivosti ovog pravnog instituta Slavko i Dijana Milojica bi bili jači u pravu. Apelanti su istaknuli da su Slavko i Dijana Milojica ugovorom o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, a koji je proveden u zemljišnim knjigama, stekli pravo vlasništva i sporne nekretnine drže u savjesnome posjedu. Predmetni kupoprodajni ugovor zaključili su sukladno odredbama Okvirnoga zakona o privatizaciji, te Vrhovni sud nije mogao uspostaviti "jače pravo" u korist tužitelja. Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumači pravnu osnovu "jači u pravu". Apelanti su, na koncu, naveli da se Vrhovni sud nezakonito umiješao u pravo na imovinu, te se pozivaju na Odluku Ustavnoga suda broj AP 2157/08 (paragraf 49). U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, apelanti su naveli da je Vrhovni sud apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik diskriminirao, jer je iz drugog entiteta. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu presudu i ostavi na snazi presude Osnovnoga i Okružnoga suda. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju tužitelj je istaknuo da je apelacija u cijelosti neutemeljena i sračunata na pokušaju da se opravda protupravno otuđivanje poslovnih prostora i druge imovine iz državnog (društvenog) vlasništva na teritoriju Republike Srpske bez naknade, ili oduzimanje bez naknade takvih nekretnina već privatiziranih (kao što je predmetni poslovni prostor u Novom Gradu). Tužitelj je, dalje, istaknuo da je Odlukom sa zakonskom snagom Visokoga predstavnika za BiH izričito zabranjeno raspolaganje nekretninama iz državnog (društvenog) vlasništva s tim da je dozvoljena samo privatizacija državnoga kapitala - nekretnina u državnom-društvenom vlasništvu koje se nalaze na teritoriju Republike Srpske, i to samo uz primjenu Zakona o privatizaciji državnoga kapitala u poduzećima po nadležnome tijelu Republike Srpske - Direkciji za privatizaciju Banjaluka. Tužitelj je naveo da je bilo zabranjeno zaključivanje i izvršavanje kupoprodajnog ugovora 20. siječnja 2001. godine između apelanata, pa je taj ugovor ništav, što je osnovano utvrđeno presudom Vrhovnoga suda. Prihodi od prodaje – prijenosa poslovnoga prostora iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo može se pribaviti samo uz naknadu koja se plaća u korist fondova i proračuna Republike Srpske, a ne u korist bilo koje gospodarske udruge ( apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik). Apelanti ne mogu biti aktivno legitimirane stranke u ovom predmetu, jer za predmetni poslovni prostor i njegovo pribavljanje iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo nisu uložili sredstva prema odredbama Zakona o privatizaciji. 31. Tužitelj je istaknuo da je, sukladno zakonskim propisima, apsolutno zabranjeno da apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik iz Federacije BiH vrši prodaju poslovnih prostora iz državnog (društvenog) vlasništva koji se nalaze na teritoriju Republike Srpske, te da su takvi ugovori iz razdoblja od 1999. godine do 2001. godine ništavi i ne proizvode pravno djejstvo. Apsolutno je zabranjeno odobravanje i izvršavanje upisa - uknjižbe nekretnina i prava na nekretninama na teritoriju Republike Srpske iz državnog (društvenog) vlasništva u vlasništvo pravnih ili fizičkih osoba, kao i odobravanje polaganja isprava za stjecanje vlasništva bez prethodnoga dokaza da je, sukladno relevantnim zakonima, odobrena i izvršena privatizacija uz naknadu koja se plaća u korist fondova i proračuna Republike Srpske, odnosno entiteta na čijem se području nalazi imovina koja se privatizira. DOO Trgovina "Borac" Travnik nije moglo prodavati imovinu iz pasivne podbilance na način kako je to regulirano člankom 19. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, jer je navedeni zakon donesen prije Okvirnoga zakona o privatizaciji, a obveza entiteta je bila da svoje zakone usuglase sa Okvirnim zakonom o privatizaciji do 22. rujna 1998. godine. Tužitelj je, na koncu, istaknuo da su apelanti znali da zaključuju ugovor sa neistinitim sadržajem i apsolutno zabranjenim raspolaganjem na teritoriju RS poslovnim prostorom u državnom (društvenom) vlasništvu, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke, te je predložio da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 33. Okvirni zakon o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98): Članak 2. Oblast djelovanja Zakona 1. Sukladno Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetâ da privatiziraju poduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka je li poduzeće ili banka u privatnome vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetâ. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. prosinca 1991. godine. 2. Ostvarivanje prava entitetâ da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutarnjom strukturom države sukladno odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9. 3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija poduzeća i banaka neće prejudicirati restitucijska potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji. Članak 3. Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetâ će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornoga karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i sukladno je GFAP-u. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u svezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriju toga entiteta. Š...Ć Članak 4. 1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom poduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednoga entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima toga entiteta. 34. Zakon o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98): Članak 2. Počet na bilanca stanja predstavlja pregled stvari, prava, obveza i kapitala poduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Počet na bilanca se sastoji od: 1. Pasivne podbilance koja sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obvezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obveza za koje se ovim zakonom utvrdi obveza odgovarajućega tretmana u pripremi početne bilance iz stavka 1. ovoga članka. Š...Ć Članak 19. Poduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnoj podbilanci. Članak 20. Preostale stvari i prava u pasivnoj podbilanci, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.Š...Ć 35. Zakon o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnoga kapitala u poduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98): Članak 15. Imovina poduzeća koja se nalazi na teritoriju drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, poduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na temelju akta Vlade. Članak 18. U pasivnoj podbilanci poduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovoga zakona. Stvari i prava iz pasivne podbilance mogu se prodavati sukladno propisima Vlade. 36. Zakon o temeljnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na temelju članka 12. Ustavnoga zakona za provedbu Ustava Republike Srpske): Članak 20. Pravo vlasništva stječe se po samome zakonu, na temelju pravnoga posla i nasljeđivanjem. Članak 33. Na temelju pravnoga posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Članak 41. Osoba koja je prihvatila individualno određenu stvar po pravnoj osnovi i na zakonit način a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnikom (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njezin povrat od savjesnoga držatelja kod koga se ta stvar nalazi bez pravnoga temelja ili sa slabijim pravnim temeljom. Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jaču pravnu osnovu ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravne osnove ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. 37. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04): Članak 103. Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenome slučaju ne propisuje što drugo. 38. Zakon o parničnome postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63707): Članak 250. stavak 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. 39. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj. Članak 5. Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članku 87. ovoga zakona. Članak 31. Upis se vrši na temelju rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni ref er ent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen sukladno članku 3. stavak 1. ovoga zakona. VI. Dopustivost 40. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 41. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnome slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnoga suda broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. prosinca 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 26. siječnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnoga suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 45. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnome interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala uporabu imovine sukladno općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 od 30. svibnja 2009. godine, povodom apelacije istih apelanata o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, zaključio da je Vrhovni sud u postupku po reviziji arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu članka 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na temelju pravnoga posla (zaključenje kupoprodajnoga ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 47. Obzirom na to da ovom apelacijom apelanti ističu da im je nakon donošenja Odluke Ustavnoga suda broj AP 2175/08 od 30. svibnja 2009. godine, kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u ponovnom postupku Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. prosinca 2009. godine ponovno povrijedio pravo na imovinu, Ustavni sud će ispitati je li navedena odluka Vrhovnoga suda donesena sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju a kako je to naloženo u Odluci broj AP 2175/08 od 30. svibnja 2009. godine. 48. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 utvrdio da se radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata i da se u konkretnome slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, jer su osporenom odlukom apelanti Slavko i Dijana Milojica lišeni svoje imovine, budući da su obvezani predati tužitelju poslovni prostor u posjed, a apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je onemogućen da imovinom raspolaže. 49. Ustavni sud je u navedenoj odluci istaknuo: ... u Federaciji BiH imovina iz podbilance dovodi se u stanje identično situaciji koja je regulirana u Republici Srpskoj člankom 15. Zakona o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnoga kapitala u poduzećima tek nakon što je usvojen postupak privatizacije, a poduzeća su do tada bila ovlaštena prodavati imovinu iz pasivne podbilance. U konkretnome slučaju predmetni poslovni prostor, koji je vlasništvo apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugoga entiteta, što je bilo sukladno odredbama Okvirnoga zakona o privatizaciji. Pošto je nepobitno utvrđeno da je sporni poslovni prostor, kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio upisan u pasivnu podbilacu, to znači da je ta imovina, sukladno navedenom članku 19. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka, mogla biti predmetom prodaje. 50. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 zaključio da je u ovakvoj situaciji Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio uzeti u obzir relevantne odredbe Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud je naveo da je člankom 20. ovoga zakona regulirana ŠjeĆ pravna osnova stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na temelju pravnoga posla, kao što je to slučaj sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano člankom 33. navedenoga zakona. Naime, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnoga ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlasti da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica 20. siječnja 2001. godine. Na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. veljače 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Ustavni sud je pojasnio da ... Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne točnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka i Zakonom o početnoj bilanci stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima).Š...Ć. Ustavni sud je zaključio da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o temeljnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo sukladno zakonu kako to zahtijeva članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 51. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ponovno zaključio da je ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. siječnja 2001. godine, na temelju kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama oprečan Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ništav u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima. Vrhovni sud je, također, zaključio da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora, jer je prednik tužitelja osnovan i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi na teritoriju Republike Srpske i kao takav je upisan u registar kod Osnovnoga suda u Banjaluci, čiji upis u zakonom propisanoj proceduri nije osporen, i da je u postupku privatizacije odobren njegov pro gram privatizacije po pravomoćnom Rješenju Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. srpnja 2001. godine, kojim je obuhvaćen i poslovni prostor u Novom Gradu. 52. Dakle, Vrhovni sud je u ponovnom postupku ponovno arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu članka 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na temelju pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac"). 53. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 54. Ustavni sud ukazuje i na nelogičnost koja je sadržana u odluci Vrhovnoga suda. Naime, Vrhovni sud svojom odlukom utvrđuje ništavost ugovora o prodaji poslovnoga prostora i nalaže njegovu predaju u posjed, a da se zemljišnoknjižni upis nije mijenjao, što znači da postoji kolizija između formalnopravnog stanja u zemljišnim knjigama (kao vlasnici ostaju upisani apelanti Slavko i Dijana Milojica) i materijalnopravnog stanja u naravi (predaja u posjed poslovnoga prostora tužitelju). Apelanti Slavko i Dijana Milojica kao zemljišnoknjižni vlasnici bili bi dužni predati u posjed nekretnine tužitelju kao nevlasniku. Istina, odluka Vrhovnoga suda osnovu predaje u posjed nalazi u činjenici da je tužitelj "jači u pravu" u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, koji su "pravno slabiji". Temelj na kojem Vrhovni sud utvrđuje jače pravo (zbog čega je i naloženo apelantima Slavki i Dijani Milojica da predaju nekretninu u posjed tužitelju) ne samo da je upitan nego takav zahtjev tužitelj nije ni uputio. Publicijanska tužba podrazumijeva pravno jači posjed (na strani tužitelja), tzv. kvalificiran posjed (zakonit, istinit i savjestan) u odnosu na posjed tuženoga. U konkretnom slučaju apelanti su zemljišnoknjižni vlasnici, pa je pretpostavka o jačem pravu tužitelja na posjed neutemeljena. Također, Ustavni sud ukazuje da odluka Vrhovnoga suda tretira samo jedan aspekt pravnih učinaka ništavosti pravnih poslova (poništen je ugovor i naložena predaja u posjed), zanemarujući djelovanje poništaja na same ugovorne strane, te se na taj način krši i jedno od temeljnih načela u zasnivanju obligacijskopravnih odnosa a to je ekvivalentnost uzajamnih davanja, što karakterizira dvostranoobvezne teretne pravne poslove (kakav je bio pravni posao između apelanata). 55. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su drugostupanjski i prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, došli do zaključka da tužbeni zahtjev tužitelja nije utemeljen. Prvostupanjski sud je na nedvojben način utvrdio da je zahtjev tužitelja neutemeljen i da nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kojoj valjanoj pravnoj osnovi i nasuprot tomu utvrdio da glede ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanata ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim, te da takav ugovor predstavlja pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Sama činjenica da je prigodom registracije tužitelja Rješenjem Osnovnoga suda od 19. svibnja 1992. godine u rubrici "naziv i sjedište osnivača" navedena i prodavnica obuće i konfekcije Novi Grad ne može biti temelj za stjecanje prava vlasništva na spomenutom poslovnom prostoru. Osnovni sud je istodobno utvrdio da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS odobren pro gram privatizacije tužitelja. Međutim, u obrazloženju rješenja je navedeno da su u programu privatizacije tužitelja uočeni nedostaci vezani za neriješene imovinskopravne odnose a nepobitno je da tužitelj u programu privatizacije nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na spornom poslovnom prostoru, te navedeno rješenje kojim je odobren pro gram privatizacije ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornom poslovnom prostoru. Sporni poslovni prostor nije imovina tužitelja pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prijenosa sredstava društvenoga u državno vlasništvo a time on nije prešao u kategoriju "državnoga kapitala", te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, pravo vlasništva kao apsolutno pravo stječe se na temelju pravnih činjenica a to su one na kojima objektivno pravo nadovezuje nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. Člankom 20. ovoga zakona regulirana je pravna osnova stjecanja prava vlasništva, koje objektivno pravo priznaje i štiti u isključivom i imperativnom smislu a pored toga potreban je i način stjecanja, čime se faktički realizira pravna mogućnost stjecanja prava vlasništva. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla kao što je to slučaj na strani apelanata Slavka i Dijane Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano člankom 33. Zakona. Prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne okolnosti, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, za što je dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje koje je kao takvo prihvatio i drugostupanjski sud. Time su ovi sudovi, prema mišljenju Ustavnoga suda, u cijelosti zadovoljili standarde zakonitosti iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 56. Zbog ovih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud je, primjenom odredbe članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odlučio da se ovaj predmet može meritorno okončati tako što će Ustavni sud ostaviti na pravnoj snazi drugostupanjsku Presudu Okružnoga suda broj Pž-255/05 od 26. siječnja 2007. godine. Ostali navodi 57. Obzirom na zaključak u svezi sa kršenjem prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijâ u svezi sa povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo sukladno zakonu, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu članka 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na temelju pravnoga posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik). 59. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovom predmetu, nije neophodno posebice razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 61. U smislu članka 41. Pravila Ustavnoga suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju predsjednika Suda Miodraga Simovića. 62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE P REDSJEDNIKA USTAVNOGA SUDA, PROF . DR. MIODRAGA SIMOVIĆA O NESLAGANJU U SVEZI SA PREDMETOM B ROJ AP 351/10, IZNESENO SUKLADNO ČLANKU 41. PRAVI LA USTAVNOGA SUDA BiH 1. Ne slažem se sa odlukom većine sudaca u predmetu broj AP 351/10 u dijelu koji se tiče merituma predmeta. 2. Predmet broj AP 351/10, u načelu, predstavlja nastavak postupka koji je vođen nakon odluke Ustavnoga suda u predmetu broj AP 2157/08 od 30. svibnja 2009. godine, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09). U tome predmetu, koji se tiče istog relevantnog činjeničnog supstrata i identičnog pravnog pitanja, izdvojio sam mišljenje o neslaganju. 3. Obzirom na to da u predmetu broj AP 351/10 ne postoji novo pravno pitanje ili činjenica koji bi bili relevantni za drugačiji pristup od onog kojeg sam zauzeo u predmetu broj AP 2157/08, umjesto posebnog obrazloženja za izdvojeno mišljenje o neslaganju - referiram na vlastito izdvojeno mišljenju o neslaganju koje sam dao u predmetu broj AP 2157/08. Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 589/08, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija N. K. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Tuzli broj P-2797/02 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati N. K. iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbija se kao neosnovana apelacija N. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. N. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, Tuzla, kog zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i učesnika u postupku Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. (u daqnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Opštinski sud i tužena su dostavili 17. marta 2008. godine, a Kantonalni sud 10. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. maja 2008. godine. 5. Od Opštinskog suda je 26. marta 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-2797/02. Opštinski sud je 6. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio na uvid predmetni spis, koji je Opštinskom sudu vraćen 9. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant se kao zaposlenik tužene, in valid rada II kategorije, nalazio na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao. Zbog manje isplaćene plate za vrijeme čekawa na drugi, odgovarajući posao, apelant je 31. decembra 2002. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tužene zahtijevajući da mu tužena za pe riod od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 2003. godine plati mjesečne iznose od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošewa tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Uvidom u spis Opštinskog suda utvrđeno je da je Opštinski sud prvu procesnu radnju preduzeo 6. januara 2003. godine, kada je dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Zatim, sud je bio potpuno pasivan do 8. septembra 2006. godine kada je Rješenjem broj P-2797/02 apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s članom 53 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Apelant je 15. septembra 2006. godine uredio tužbu u skladu s rješenjem ovog suda, pa je Opštinski sud 30. januara 2007. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu održano 14. marta 2007. godine. Ročišta su održana u prisutnosti apelanta, dok je punomoćnik tužene bio prisutan samo na ročištu za glavnu raspravu. 9. Na ročištu održanom 30. januara 2007. godine sud je izvršio uvid u relevantne dokaze i odredio da se, radi utvrđivawa visine štete koju je apelant pretrpio zbog manje isplaćene plate za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao, izvede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke te utvrdi razlika između naknade koju je apelant primao i naknade koju je tužena svake godine utvrđivala svojim aktom i usklađivala s porastom plata. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 14. marta 2007. godine, Opštinski sud je proveo dokaze na okolnosti utvrđivawa visine štete i izvršio uvid u nalaz vještaka finansijske struke, te obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 12. aprila 2007. godine. 10. Opštinski sud Presudom broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine, koja je donesena nakon četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, obavezao tuženu da apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti na ime manje isplaćene naknade plate za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine pa do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošewa tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.005,00 KM. 11. Tužena je 24. aprila 2007. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koju je Opštinski sud zajedno sa spisom predmeta dostavio 5. juna 2007. godine Kantonalnom sudu godine na odlučivanje. 12. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, održao raspravu 5. novembra 2007. godine i konstatovao da vještak iz razloga objektivne prirode nije uradio dopunski nalaz, te naložio vještaku da uradi dopunski nalaz i dostavi ga sudu u roku od 15 dana. Kantonalni sud je 3. decembra 2007. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kom je izveo dokaz čitanjem nalaza vještaka finansijske struke o izvršenom dopunskom vještačenju, i konstatovao da apelantov punomoćnik i punomoćnik tužene nisu imali primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka. Sud je zakqučio ročište za glavnu raspravu i obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 27. decembra 2007. godine. 13. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženu obavezao da apelantu, invalidu rada II kategorije invalidnosti, na ime manje isplaćene naknade plate za vrijeme čekawa rasporeda na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 29,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2002. godine, kao dana podnošewa tužbe do isplate. Sud je odlučio da apelant sam 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 snosi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.005,00 KM, a apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbio. 14. Kantonalni sud je, u obrazloženju presude, naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79 stav 1 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju (u daqnjem tekstu: Zakon PIO), kada je visinu naknade plata, koju utvrđuje poslodavac apelantu – osiguraniku invalidu II kategorije invalidnosti do dana raspoređivawa ili zapošljavawa, izjednačio s osnovom za određivanje naknade plate (član 76 Zakona PIO). Shodno Pravilniku o platama i drugim ličnim primawima zaposlenika tužene (u daqnjem tekstu: Pravilnik) visina naknade plate zaposlenika II kategorije invalidnosti, od dana nastanka invalidnosti pa do dana raspoređivawa ili zapošljavawa na dr ugom odgovarajućem poslu za zaposlenike s više od 30 godina radnog staža (u koju kategoriju spada apelant) iznosi 50% osnove, s tim što ne može da bude mawa od 30% prosječne plate svih zaposlenika na teritoriji Federacije BiH u prethodnom tromjesečju (član 41 do 45 Pravilnika). Kantonalni sud je takođe istakao da je, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 20. novembra 2007. godine, apelantu u spornom periodu isplaćena naknada plate za vrijeme čekawa na raspored koja mu po Zakonu PIO i Pravilniku tužene pripada osim manje plaćenog iznosa od 29,17 KM, pa je stoga tuženu obavezao da apelantu isplati navedeni iznos kao razliku između osnove za određivanje naknade plate i primljenog iznosa naknade plate u spornom periodu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je pred redovnim sudovima iznio hronologiju događawa u njegovom predmetu, tvrdeći da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, takođe, navodi da je postupak pred Opštinskim sudom, koji je pokrenuo radi naknade štete zbog manje isplaćene plate za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao zbog utvrđene invalidnosti, trajao više od četiri godine, iako se radi o radnom sporu koji je hitan, te da je stoga povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant smatra da je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku pred prvostepenim sudom direktno oštećen zbog toga što je do maja 2007. godine Kantonalni sud u istovjetnim predmetima odlučivao u korist podnosilaca tužbenog zahtjeva. Ističe da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj drugih identičnih slučajeva odlučivao u korist podnosioca tužbenog zahtjeva, tako da je jedan od odlučujućih faktora na vrstu odluke suda u njegovom slučaju bilo vrijeme odlučivawa. Apelant smatra da mu je zbog odluke Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, jer gubi pravo na iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka koje mu je prvostepeni sud dosudio. Apelant predlaže da se usvoji apelacija i u skladu s članom 64 Pravila Ustavnog suda odluči o meritumu zahtjeva, te da se naloži tuženoj strani da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku isplati iznos od 3.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zakqučaka sadržanih u obrazloženju Presude broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, jer je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštovanje apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. 17. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je postupak u ovoj pravnoj stvari završen u razumnom roku, posebno ako se ima u vidu činjenicu da je došlo do kadrovskih promjena, naglašavajući da je sudija koji je bio zadužen parničnim spisom prešao na novu dužnost. Dalje, navodi da je postupajući sudija, koji je preuzeo spise u aprilu 2004. godine zadužio više od 1.000 predmeta, od čega preko 700 parničnih predmeta. Sud je nakon stupawa na snagu novog ZPP-a već 8. septembra 2006. godine apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s odredbama člana 53 ZPP-a. Takođe, sud je nakon stvorenih procesnih pretpostavki zakazao i održao pripremno ročište, kao i ročište za glavnu raspravu, te u zakonom predviđenom roku nakon zakqučewa glavne rasprave donio odluku. S tim u vezi, Opštinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 18. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na način i u obimu kako je navedeno u apelaciji. Tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94 (2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 185 Nakon zakqučewa glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošewa presude. Član 217 st. 1, 3 i 4 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 21. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Fede racije BiH" broj 29/98,49/09,32/01,73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 75 Osiguranik kod kog je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plate od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivawa ili zapošljavawa na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivawa na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plate za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plate od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana ra spoređivawa, odnosno zapošljavawa na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu. Član 76 Osnovu za određivanje naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona predstavlja plata, odnosno naknada plate koju je osiguranik ostvario u posljedwoj godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plate iz stava 1 ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom. Član 79 Visinu naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. Naknada plate iz člana 75 tačke 1-4 ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plate u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plate ostvaruje. VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred Opštinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razumnost dužine postupka a) Relevantni principi 29. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za qudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 31. Na kraju, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). b) Pe riod koji se uzima u obzir 32. Predmetni postupak je pokrenut apelantovom tužbom od 31. decembra 2002. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu pravosnažno je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao skoro pet godina. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 33. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 34. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi naknade štete, zbog manje primljene naknade za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu. 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70). 36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 420 ZPP-a propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, naročito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati naročita pažwa na potrebu da se hitno rješavaju predmeti iz radnih odnosa. Međutim, uvidom u predmetni spis Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije bio aktivan od 6. januara 2003. godine, kada je dostavljena tužba na odgovor tuženoj, pa do 8. septembra 2006. godine kada je donio Rješenje broj P-2797/02 i tužbu vratio apelantu da je uredi u skladu s članom 53 ZPP-a. Dakle, Opštinski sud nije preduzeo ni jednu parničnu radnju duže od tri godine. Nakon toga, Opštinski sud je zakazao prvo pripremno ročište 30. januara 2007. godine i u predviđenom roku održao ročište za glavnu raspravu te u zakonom predviđenom roku, nakon zakqučewa rasprave, donio odluku u aprilu 2007. godine. Dakle, postupak pred Opštinskim sud je trajao četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana. 37. Ustavni sud smatra da navedena neaktivnost može u cijelosti da se stavi na teret Opštinskom sudu imajući u vidu da je smisao navedenih zakonskih odredbi u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima zaposlenih, preduzima posebne mjere s ciljem da hitno rješava spor, posebno imajući u vidu da je zakonodavac propisao obavezu prvostepenom sudu da u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, obrati naročitu pažnju na potrebu da se hitno rješavaju radni sporovi. 38. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s velikim prilivom predmeta, te velikim brojem neriješenih predmeta u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na praksu organa Evropske konvencije i vlastitu da jednostavno navođenje velikog broja predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra, uzeto u cjelini, da razlozi koje je sud naveo ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala dužina postupka pred Opštinskim sudom u ukupnom periodu od četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, naročito zato što se ne vidi da li su u vezi s rješavanjem velikog broja predmeta preduzete mjere s ciljem da se brže rješavaju zaostaci. 39. S druge strane Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ni na koji način nije doprinio dužini postupka, uočavajući da je apelantov punomoćnik bio prisutan na zakazanim ročištima, da je apelant ažurno postupio po nalogu suda za usklađivanje tužbe s odredbama novog ZPP-a, kao i po nalogu suda za uplatu troškova vještačewa. 40. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi tužene protiv prvostepene odluke Opštinskog suda, postupao efikasno i nije doprinio dužini konkretnog postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode a trajao je gotovo pet godina, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti da se pripiše Opštinskom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Naknada nematerijalne štete 42. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 43. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivawa naknade štete proistekle iz radnog odnosa, koji je hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, takođe, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj istih slučajeva odlučivao u korist podnosilaca tužbenih zahtjeva. 45. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, nakon održane rasprave pred tim sudom, preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženu da apelantu umjesto iznosa od 7.055,46 KM, dosuđenog prvostepenom presudom, isplati iznos od 29,17 KM, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja razliku između osnove za određivanje naknade plate i primljenog iznosa naknade plate u spornom periodu. Svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio stavom da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79 stav 1 Zakona o PIO kada je visinu naknade plate koju utvrđuje poslodavac osiguraniku, invalidu II kategorije invalidnosti, do dana raspoređivawa ili zapošljavawa izjednačio s osnovom za određivanje naknade plate. 47. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da, shodno stavu 1 člana 79 Zakona o PIO, visinu naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu s tim zakonom. Shodno stavu 2 istog člana ovog zakona naknada plate iz člana 75 tačke 1-4 ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plate u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se ostvaruje naknada plate. Kantonalni sud je podsjetio da je apelantu zbog bolesti utvrđena invalidnost II kategorije rješenjem Društvenog fonda PIO od 6. juna 1997. godine. Tuženi je apelantu prvi put rješenjem od 26. aprila 1999. godine utvrdio osnovu za isplatu naknade za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao u iznosu od 290,75 KM za 1998. godinu. Zatim je apelantu, rješenjem tuženog od 10. aprila 2000. godine, utvrđena valorizovana osnova za isplatu naknade za 1999. godinu u iznosu od 283,66 KM. Prvostepeni sud je, međutim, kao pripadajući iznos naknade plate uzeo iznos utvrđene valorizovane osnove prema rješewima tuženog od 26. aprila 1999. i 10. aprila 2000. godine, iako iz sadržine ovih rješewa proizilazi da iznos od 290,75 KM, odnosno iznos od 283,66 KM, predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Prvostepeni sud je pri tome zanemario odredbe člana 75 tačka 1, te članova 76 i 77 Zakona o PIO, prema kojima apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti u spornom periodu čekawa na raspored pripada naknada plate koju je utvrdio tuženi prema odredbi člana 79 stav 1 Zakona o PIO, a ne naknada plate u visini valorizovane osnove, pri čemu je članom 76 Zakona o PIO propisano šta predstavlja osnovicu za određivanje naknade plate. 48. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaqno ispitao odluku prvostepenog suda u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da je s tim ciljem održao i raspravu, te cijenio i dopunski nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je prihvatio kao stručan, objektivan i tačan. Dalje, Kantonalni sud je uzeo u obzir sve navode i tvrdnje i ispitao apelantov zahtjev na osnovu primjenqivih zakonskih odredbi i dovoqno jasno obrazložio svoju odluku. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne sadrži ništa što bi ukazivalo da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu bila proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultovale povoqnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. 49. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su navodi apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 50. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični s njegovim predmetom donosio odluke u kojima je utvrdio da tužioci imaju pravo na tražene naknade, Ustavni sud ističe da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud sudio u skladu s činjenicama konkretnog predmeta te da Ustavni sud ne može da se bavi analiziranjem presuda koje nisu predmet ove apelacije. Pravo na imovinu 51. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je za ukupnu dužinu postupka od četiri godine jedanaest mjeseci i dvadeset šest dana, koji je po zakonu hitan, odlučujući doprinos Opštinskog suda, koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi bilo kakav apelantov doprinos dužini predmetnog postupka. 54. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zakqučuje da ne postoje povrede prava na koje se apelant žali, budući da obrazloženje osporene odluke ne ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo. 55. Na osnovu člana 61 st. 1, 2. i 3. i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 589/08, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija N. K. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-2797/02 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati N. K. iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija N. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. N. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, Tuzla, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, advokatica iz Tuzle, podnio je 22. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Općinski sud i tužena su dostavili 17. marta 2008. godine, a Kantonalni sud 10. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. maja 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 5. Od Općinskog suda je 26. marta 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-2797/02. Općinski sud je 6. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio na uvid predmetni spis, koji je Općinskom sudu vraćen 9. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant se kao zaposlenik tužene, in valid rada II kategorije, nalazio na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao. Zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na drugi, odgovarajući posao, apelant je 31. decembra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene zahtijevajući da mu tužena za pe riod od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 2003. godine plati mjesečne iznose od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Uvidom u spis Općinskog suda utvrđeno je da je Općinski sud prvu procesnu radnju preduzeo 6. januara 2003. godine, kada je dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Zatim, sud je bio potpuno pasivan do 8. septembra 2006. godine kada je Rješenjem broj P-2797/02 apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 15. septembra 2006. godine uredio tužbu u skladu s rješenjem ovog suda, pa je Općinski sud 30. januara 2007. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu održano 14. marta 2007. godine. Ročišta su održana u prisutnosti apelanta, dok je punomoćnik tužene bio prisutan samo na ročištu za glavnu raspravu. 9. Na ročištu održanom 30. januara 2007. godine sud je izvršio uvid u relevantne dokaze i odredio da se, radi utvrđivanja visine štete koju je apelant pretrpio zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao, izvede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke te utvrdi razlika između naknade koju je apelant primao i naknade koju je tužena svake godine utvrđivala svojim aktom i usklađivala s porastom plaća. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 14. marta 2007. godine, Općinski sud je proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja visine štete i izvršio uvid u nalaz vještaka finansijske struke, te obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 12. aprila 2007. godine. 10. Općinski sud Presudom broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine, koja je donesena nakon četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, obavezao tuženu da apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine pa do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.005,00 KM. 11. Tužena je 24. aprila 2007. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koju je Općinski sud zajedno sa spisom predmeta dostavio 5. juna 2007. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. 12. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, održao raspravu 5. novembra 2007. godine i konstatirao da vještak iz razloga objektivne prirode nije uradio dopunski nalaz, te naložio vještaku da uradi dopunski nalaz i dostavi ga sudu u roku od 15 dana. Kantonalni sud je 3. decembra 2007. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kojem je izveo dokaz čitanjem nalaza vještaka finansijske struke o izvršenom dopunskom vještačenju, i konstatirao da apelantov punomoćnik i punomoćnik tužene nisu imali primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka. Sud je zaključio ročište za glavnu raspravu i obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 27. decembra 2007. godine. 13. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženu obavezao da apelantu, invalidu rada II kategorije invalidnosti, na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 29,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate. Sud je odlučio da apelant sam snosi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.005,00 KM, a apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbio. 14. Kantonalni sud je, u obrazloženju presude, naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO), kada je visinu naknade plaća, koju utvrđuje poslodavac apelantu – osiguraniku invalidu II kategorije invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja, izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće (član 76. Zakona PIO). Prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) visina naknade plaće zaposlenika II kategorije invalidnosti, od dana nastanka invalidnosti pa do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu za zaposlenike s više od 30 godina radnog staža (u koju kategoriju spada apelant) iznosi 50% osnovice, s tim što ne može biti manja od 30% prosječne plaće svih zaposlenika na teritoriji Federacije BiH u prethodnom tromjesečju (član 41. do 45. Pravilnika). Kantonalni sud je također istakao da je, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 20. novembra 2007. godine, apelantu u spornom periodu isplaćena naknada plaće za vrijeme čekanja na raspored koja mu po Zakonu PIO i Pravilniku tužene pripada osim manje plaćenog iznosa od 29,17 KM, pa je stoga tuženu obavezao da apelantu isplati navedeni iznos kao razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom periodu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je pred redovnim sudovima iznio hronologiju događanja u njegovom predmetu, tvrdeći da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, navodi da je postupak pred Općinskim sudom, koji je pokrenuo radi naknade štete zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao zbog utvrđene invalidnosti, trajao više od četiri godine, iako se radi o radnom sporu koji je hitan, te da je stoga povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred prvostepenim sudom direktno oštećen zbog toga što je do maja 2007. godine Kantonalni sud u istovjetnim predmetima odlučivao u korist podnosilaca tužbenog zahtjeva. Ističe da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj drugih identičnih slučajeva odlučivao u korist podnosioca tužbenog zahtjeva, tako da je jedan od odlučujućih faktora na vrstu odluke suda u njegovom slučaju bilo vrijeme odlučivanja. Apelant smatra da mu je zbog odluke Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, jer gubi pravo na iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka koje mu je prvostepeni sud dosudio. Apelant predlaže da se usvoji apelacija i u skladu s članom 64. Pravila Ustavnog suda odluči o meritumu zahtjeva, te da se naloži tuženoj strani da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku isplati iznos od 3.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju Presude broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, jer je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak u ovoj pravnoj stvari završen u razumnom roku, posebno ako se ima u vidu činjenicu da je došlo do kadrovskih promjena, naglašavajući da je sudija koji je bio zadužen parničnim spisom prešao na novu dužnost. Dalje, navodi da je postupajući sudija, koji je preuzeo spise u aprilu 2004. godine zadužio više od 1.000 predmeta, od čega preko 700 parničnih predmeta. Sud je nakon stupanja na snagu novog ZPP-a već 8. septembra 2006. godine apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s odredbama člana 53. ZPP-a. Također, sud je nakon stvorenih procesnih pretpostavki zakazao i održao pripremno ročište, kao i ročište za glavnu raspravu, te u zakonom predviđenom roku nakon zaključenja glavne rasprave donio odluku. S tim u vezi, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 18. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na način i u obimu kako je navedeno u apelaciji. Tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94. (2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 185. Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Član 217. st. 1, 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 21. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije B iH" broj 29/98,49/09,32/01,73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 75. Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Član 76. Osnovica za određivanje naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom. Član 79. Visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. Naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razumnost dužine postupka a) Relevantni principi 29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 31. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). b) Pe riod koji se uzima u obzir 32. Predmetni postupak je pokrenut apelantovom tužbom od 31. decembra 2002. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu pravosnažno je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao skoro pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 34. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi naknade štete, zbog manje primljene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu. 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70). 36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 420. ZPP-a propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, osobito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati naročita pažnja na potrebu hitnog rješavanja predmeta iz radnih odnosa. Međutim, uvidom u predmetni spis Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije bio aktivan od 6. januara 2003. godine, kada je dostavljena tužba na odgovor tuženoj, pa do 8. septembra 2006. godine kada je donio Rješenje broj P-2797/02 i tužbu vratio apelantu da je uredi u skladu s članom 53. ZPP-a. Dakle, Općinski sud nije poduzeo ni jednu parničnu radnju duže od tri godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao prvo pripremno ročište 30. januara 2007. godine i u predviđenom roku održao ročište za glavnu raspravu te u zakonom predviđenom roku, nakon zaključenja rasprave, donio odluku u aprilu 2007. godine. Dakle, postupak pred Općinskim sud je trajao četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana. 37. Ustavni sud smatra da se navedena neaktivnost može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu imajući u vidu da je smisao navedenih zakonskih odredbi u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima zaposlenih, poduzima posebne mjere s ciljem hitnog rješavanja spora, posebno imajući u vidu da je zakonodavac propisao obavezu prvostepenom sudu da u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, obrati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 38. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s velikim prilivom predmeta, te velikim brojem neriješenih predmeta u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na praksu organa Evropske konvencije i vlastitu da jednostavno navođenje velikog broja predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka pred Općinskim sudom u ukupnom periodu od četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, naročito zato što se ne vidi da li su u vezi s rješavanjem velikog broja predmeta poduzete mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. 39. S druge strane Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ni na koji način nije doprinio dužini postupka, uočavajući da je apelantov punomoćnik bio prisutan na zakazanim ročištima, da je apelant ažurno postupio po nalogu suda za usklađivanje tužbe s odredbama novog ZPP-a, kao i po nalogu suda za uplatu troškova vještačenja. 40. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi tužene protiv prvostepene odluke Općinskog suda, postupao efikasno i nije doprinio dužini konkretnog postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode a trajao je gotovo pet godina, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Općinskom sudu. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Naknada nematerijalne štete 42. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 43. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete proistekle iz radnog odnosa, koji je hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, također, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj istih slučajeva odlučivao u korist podnosilaca tužbenih zahtjeva. 45. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, nakon održane rasprave pred tim sudom, preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženu da apelantu umjesto iznosa od 7.055,46 KM, dosuđenog prvostepenom presudom, isplati iznos od 29,17 KM, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom periodu. Svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio stavom da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o PIO kada je visinu naknade plaće koju utvrđuje poslodavac osiguraniku, invalidu II kategorije invalidnosti, do dana raspoređivanja ili zapošljavanja izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće. 47. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da, prema stavu 1. člana 79. Zakona o PIO, visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu s tim zakonom. Prema stavu 2. istog člana ovog zakona naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se ostvaruje naknada plaće. Kantonalni sud je podsjetio da je apelantu zbog bolesti utvrđena invalidnost II kategorije rješenjem Društvenog fonda PIO od 6. juna 1997. godine. Tuženi je apelantu prvi put rješenjem od 26. aprila 1999. godine utvrdio osnovicu za isplatu naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u iznosu od 290,75 KM za 1998. godinu. Zatim je apelantu, rješenjem tuženog od 10. aprila 2000. godine, utvrđena valorizirana osnovica za isplatu naknade za 1999. godinu u iznosu od 283,66 KM. Prvostepeni sud je, međutim, kao pripadajući iznos naknade plaće uzeo iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenjima tuženog od 26. aprila 1999. i 10. aprila 2000. godine, iako iz sadržine ovih rješenja proizlazi da iznos od 290,75 KM, odnosno iznos od 283,66 KM, predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Prvostepeni sud je pri tome zanemario odredbe člana 75. tačka 1, te članova 76. i 77. Zakona o PIO, prema kojima apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti u spornom periodu čekanja na raspored pripada naknada plaće koju je utvrdio tuženi prema odredbi člana 79. stav 1. Zakona o PIO, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice, pri čemu je članom 76. Zakona o PIO propisano šta predstavlja osnovicu za određivanje naknade plaće. 48. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaljno ispitao odluku prvostepenog suda u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da je s tim ciljem održao i raspravu, te cijenio i dopunski nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je prihvatio kao stručan, objektivan i tačan. Nadalje, Kantonalni sud je uzeo u obzir sve navode i tvrdnje i ispitao apelantov zahtjev na osnovu primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložio svoju odluku. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne sadrži ništa što bi ukazivalo da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. 49. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. 50. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični s njegovim predmetom donosio odluke u kojima je utvrdio da tužitelji imaju pravo na tražene naknade, Ustavni sud ističe da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud sudio u skladu s činjenicama konkretnog predmeta te da se Ustavni sud ne može baviti analiziranjem presuda koje nisu predmet ove apelacije. Pravo na imovinu 51. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je za ukupnu dužinu postupka od četiri godine jedanaest mjeseci i dvadeset šest dana, koji je po zakonu hitan, odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos dužini predmetnog postupka. 54. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da ne postoje povrede prava na koje se apelant žali, budući da obrazloženje osporene odluke ne ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. 55. Na osnovu člana 61. st. 1. 2, 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 589/08, rješavajući apelaciju N. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija N. K. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-2797/02 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati N. K. iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija N. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. N. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, Tuzla, kojega zastupa Ružica Tanasilović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 22. veljače 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2797/02 od 12. travnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i sudionika u postupku Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. veljače 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Općinski sud i tužena su dostavili 17. ožujka 2008. godine, a Kantonalni sud 10. travnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. svibnja 2008. godine. 5. Od Općinskog suda je 26. ožujka 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-2797/02. Općinski sud je 6. travnja 2010. godine Ustavnom sudu dostavio na uvid predmetni spis, koji je Općinskom sudu vraćen 9. travnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant se kao uposlenik tužene, in valid rada II. kategorije, nalazio na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao. Zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na drugi, odgovarajući posao, apelant je 31. prosinca 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene zahtijevajući da mu tužena za razdoblje od 1. srpnja 1999. godine do 31. prosinca 2003. godine plati mjesečne iznose od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 8. Uvidom u spis Općinskog suda utvrđeno je da je Općinski sud prvu procesnu radnju poduzeo 6. siječnja 2003. godine, kada je dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Potom, sud je bio potpuno pasivan do 8. rujna 2006. godine kada je Rješenjem broj P-2797/02 apelantu dostavio tužbu da je uredi sukladno članku 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 15. rujna 2006. godine uredio tužbu sukladno rješenju ovoga suda, pa je Općinski sud 30. siječnja 2007. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu održano 14. ožujka 2007. godine. Ročišta su održana u apelantovoj nazočnosti, dok je punomoćnik tužene bio nazočan samo na ročištu za glavnu raspravu. 9. Na ročištu održanom 30. siječnja 2007. godine sud je izvršio uvid u relevantne dokaze i odredio da se, radi utvrđivanja visine štete koju je apelant pretrpio zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao, izvede dokaz vještačenjem vještaka financijske struke te utvrdi razlika između naknade koju je apelant primao i naknade koju je tužena svake godine utvrđivala svojim aktom i usklađivala s porastom plaća. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 14. ožujka 2007. godine, Općinski sud je proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja visine štete i izvršio uvid u nalaz vještaka financijske struke, te obavijestio nazočne da će presuda biti donesena 12. travnja 2007. godine. 10. Općinski sud Presudom broj P-2797/02 od 12. travnja 2007. godine, koja je donesena nakon četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, obvezao tuženu da apelantu kao invalidu II. kategorije invalidnosti na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u razdoblju od 1. srpnja 1999. godine pa do 1. ožujka 2003. godine, isplati iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.005,00 KM. 11. Tužena je 24. travnja 2007. godine protiv prvostupanjske presude izjavila priziv Kantonalnom sudu, koji je Općinski sud zajedno sa spisom predmeta dostavio 5. lipnja 2007. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. 12. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu tužene izjavljenom protiv prvostupanjske presude, održao raspravu 5. studenoga 2007. godine i konstatirao da vještak iz razloga objektivne naravi nije uradio dopunski nalaz, te naložio vještaku da uradi dopunski nalaz i dostavi ga sudu u roku od 15 dana. Kantonalni sud je 3. prosinca 2007. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kojemu je izveo dokaz čitanjem nalaza vještaka financijske struke o izvršenom dopunskom vještačenju, i konstatirao kako apelantov punomoćnik i punomoćnik tužene nisu imali primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka. Sud je zaključio ročište za glavnu raspravu i obavijestio nazočne da će presuda biti donesena 27. prosinca 2007. godine. 13. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine priziv tužene djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je tuženu obvezao da apelantu, invalidu rada II. kategorije invalidnosti, na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 odgovarajući posao u razdoblju od 1. srpnja 1999. godine do 1. ožujka 2003. godine, isplati iznos od 29,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate. Sud je odlučio da apelant sam snosi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.005,00 KM, a apelantov zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka je odbio. 14. Kantonalni sud je, u obrazloženju presude, naveo da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu članka 79. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon MIO), kada je visinu naknade plaća, koju utvrđuje poslodavac apelantu – osiguraniku invalidu II. kategorije invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja, izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće (članak 76. Zakona MIO). Prema Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima uposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) visina naknade plaće uposlenika II. kategorije invalidnosti, od dana nastanka invalidnosti pa do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu za uposlenike s više od 30 godina radnog staža (u koju kategoriju spada apelant) iznosi 50% osnovice, s tim što ne može biti manja od 30% prosječne plaće svih uposlenika na teritoriju Federacije BiH u prethodnom tromjesečju (članak 41. do 45. Pravilnika). Kantonalni sud je također istaknuo kako je, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 20. studenoga 2007. godine, apelantu u prijepornom razdoblju isplaćena naknada plaće za vrijeme čekanja na raspored koja mu po Zakonu MIO i Pravilniku tužene pripada osim manje plaćenog iznosa od 29,17 KM, pa je stoga tuženu obvezao apelantu isplatiti navedeni iznos kao razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u prijepornom razdoblju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je pred redovitim sudovima iznio kronologiju događanja u njegovom predmetu, tvrdeći kako mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, također, navodi kako je postupak pred Općinskim sudom, koji je pokrenuo radi naknade štete zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao zbog utvrđene invalidnosti, trajao više od četiri godine, iako se radi o radnom sporu koji je žuran, te da je stoga povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred prvostupanjskim sudom izravno oštećen zbog toga što je do svibnja 2007. godine Kantonalni sud u istovjetnim predmetima odlučivao u korist podnositelja tužbenoga zahtjeva. Ističe kako je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebice imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj drugih identičnih slučajeva odlučivao u korist podnositelja tužbenoga zahtjeva, tako da je jedan od odlučujućih čimbenika na vrstu odluke suda u njegovome slučaju bilo vrijeme odlučivanja. Apelant smatra kako mu je zbog odluke Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, jer gubi pravo na iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka koje mu je prvostupanjski sud dosudio. Apelant predlaže da se usvoji apelacija i sukladno članku 64. Pravila Ustavnog suda odluči o meritumu zahtjeva, te da se naloži tuženoj strani da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku isplati iznos od 3.500,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju Presude broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine, jer je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kako je postupak u ovoj pravnoj stvari završen u razumnom roku, posebice ako se ima u vidu činjenicu da je došlo do kadrovskih promjena, naglašavajući da je sudac koji je bio zadužen parničnim spisom prešao na novu dužnost. Dalje, navodi da je postupajući sudac, koji je preuzeo spise u travnju 2004. godine zadužio više od 1.000 predmeta, od čega preko 700 parničnih predmeta. Sud je nakon stupanja na snagu novog ZPP-a već 8. rujna 2006. godine apelantu dostavio tužbu da je uredi sukladno odredbama članka 53. ZPP-a. Također, sud je nakon stvorenih procesnih pretpostavki zakazao i održao pripremno ročište, kao i ročište za glavnu raspravu, te u zakonom predviđenom roku nakon zaključenja glavne rasprave donio odluku. S tim u svezi, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 18. U odgovoru na apelaciju tužena je navela kako odlukama redovitih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na način i u opsegu kako je navedeno u apelaciji. Tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 94. (2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 185. Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Članak 217. st. 1, 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. 21. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije B iH" broj 29/98,49/09,32/01,73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 75. Osiguranik kod kojega je utvrđena II. kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Članak 76. Osnovica za određivanje naknade plaće iz članka 75. točke 1-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plaće iz stavka 1. ovoga članka usklađuje se u tijeku godine, sukladno ovom zakonu. Članak 79. Visinu naknade plaće iz članka 75. točke 1-3. ovog zakona utvrđuje poduzeće, druga pravna osoba, odnosno poslodavac, sukladno ovom zakonu. Naknada plaće iz članka 75. točke 1-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u poduzeću, odnosno drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 27. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa - cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razumnost duljine postupka a) Relevantna načela 29. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 30. Europski sud je ukazao na to da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). 31. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 32. Predmetni postupak je pokrenut apelantovom tužbom od 31. prosinca 2002. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu pravomoćno je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. prosinca 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao skoro pet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 34. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi naknade štete, zbog manje primljene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao. S obzirom na vrstu i narav konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra kako se ne radi o složenom predmetu. 35. Ustavni sud ističe kako u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strana u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. broj 70). 36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća kako je člankom 420. ZPP-a propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, osobito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati osobita pažnja na potrebu žurnog rješavanja predmeta iz radnih odnosa. Međutim, uvidom u predmetni spis Ustavni sud opaža kako Općinski sud nije bio aktivan od 6. siječnja 2003. godine, kada je dostavljena tužba na odgovor tuženoj, pa do 8. rujna 2006. godine kada je donio Rješenje broj P-2797/02 i tužbu vratio apelantu da je uredi sukladno članku 53. ZPP-a. Dakle, Općinski sud nije poduzeo ni jednu parničnu radnju dulje od tri godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao prvo pripremno ročište 30. siječnja 2007. godine i u predviđenom roku održao ročište za glavnu raspravu te u zakonom predviđenom roku, nakon zaključenja rasprave, donio odluku u travnju 2007. godine. Dakle, postupak pred Općinskim sud je trajao četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana. 37. Ustavni sud smatra kako se navedena neaktivnost može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu imajući u vidu da je smisao navedenih zakonskih odredbi u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima uposlenih, poduzima posebne mjere u svrhu žurnog rješavanja spora, posebice imajući u vidu da je zakonodavac propisao obvezu prvostupanjskom sudu da u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, obrati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. 38. Ustavni sud primjećuje kako je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u svezi s velikim prilivom predmeta, te velikim brojem neriješenih predmeta u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na praksu organa Europske konvencije i vlastitu da jednostavno navođenje velikog broja predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra kako se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim za opravdavanje duljine postupka pred Općinskim sudom u ukupnom razdoblju od četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, osobito zato što se ne vidi jesu li u svezi s rješavanjem velikog broja predmeta poduzete mjere u svrhu bržeg rješavanja zaostataka. 39. S druge strane Ustavni sud smatra kako apelant u konkretnom slučaju ni na koji način nije doprinio duljini postupka, uočavajući da je apelantov punomoćnik bio nazočan na zakazanim ročištima, da je apelant ažurno postupio po nalogu suda za usklađivanje tužbe s odredbama novog ZPP-a, kao i po nalogu suda za uplatu troškova vještačenja. 40. Ustavni sud uočava kako je Kantonalni sud, rješavajući o prizivu tužene protiv prvostupanjske odluke Općinskog suda, postupao učinkovito i nije doprinio duljini konkretnoga postupka. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako sveukupna duljina predmetnoga postupka, koji je po zakonu žurne naravi a trajao je gotovo pet godina, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Općinskom sudu. Prema navedenome, Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Naknada nematerijalne štete 42. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća kako, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 43. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete proistekle iz radnog odnosa, koji je žuran, Ustavni sud smatra kako bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, također, smatra kako nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebice imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj istih slučajeva odlučivao u korist podnositelja tužbenih zahtjeva. 45. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud, postupajući po prizivu tužene, nakon održane rasprave pred tim sudom, preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao tuženu da apelantu umjesto iznosa od 7.055,46 KM, dosuđenog prvostupanjskom presudom, isplati iznos od 29,17 KM, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u prijepornom razdoblju. Svoju je odluku Kantonalni sud obrazložio stavom da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu članka 79. stavak 1. Zakona o MIO kada je visinu naknade plaće koju utvrđuje poslodavac osiguraniku, invalidu II. kategorije invalidnosti, do dana raspoređivanja ili zapošljavanja izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće. 47. Naime, Kantonalni sud je obrazložio kako, prema stavku 1. članka 79. Zakona o MIO, visinu naknade plaće iz članka 75. točke 1-3. ovoga zakona utvrđuje poduzeće, druga pravna osoba, odnosno poslodavac, sukladno tome zakonom. Prema stavku 2. istog članka ovog zakona naknada plaće iz članka 75. točke 1-4. ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u poduzeću, odnosno drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se ostvaruje naknada plaće. Kantonalni sud je podsjetio kako je apelantu zbog bolesti utvrđena invalidnost II. kategorije rješenjem Društvenog fonda MIO od 6. lipnja 1997. godine. Tuženi je apelantu prvi put rješenjem od 26. travnja 1999. godine utvrdio osnovicu za isplatu naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u iznosu od 290,75 KM za 1998. godinu. Potom je apelantu, rješenjem tuženog od 10. travnja 2000. godine, utvrđena valorizirana osnovica za isplatu naknade za 1999. godinu u iznosu od 283,66 KM. Prvostupanjski sud je, međutim, kao pripadajući iznos naknade plaće uzeo iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenjima tuženog od 26. travnja 1999. i 10. travnja 2000. godine, iako iz sadržaja ovih rješenja proizlazi kako iznos od 290,75 KM, odnosno iznos od 283,66 KM, predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Prvostupanjski sud je pri tome zanemario odredbe članka 75. točka 1, te članaka 76. i 77. Zakona o MIO, prema kojima apelantu kao invalidu II. kategorije invalidnosti u prijepornome razdoblju čekanja na raspored pripada naknada plaće koju je utvrdio tuženi prema odredbi članka 79. stavak 1. Zakona o MIO, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice, pri čemu je člankom 76. Zakona o MIO propisano šta predstavlja osnovicu za određivanje naknade plaće. 48. Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud vrlo detaljno ispitao odluku prvostupanjskog suda glede utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te kako je u tu svrhu održao i raspravu, te cijenio i dopunski nalaz i mišljenje vještaka financijske struke koji je prihvatio kao stručan, objektivan i točan. Nadalje, Kantonalni sud je uzeo u obzir sve navode i tvrdnje i ispitao apelantov zahtjev na temelju primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno razvidno obrazložio svoju odluku. Ustavni sud smatra kako obrazloženje pobijane odluke Kantonalnog suda ne sadrži ništa što bi ukazivalo da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud opaža da je apelant ravnopravno sudjelovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost predlagati dokaze, te pobijati dokaze sučeljene strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. 49. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje kako su navodi apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. 50. Glede apelantovih navoda kako je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični s njegovim predmetom donosio odluke u kojima je utvrdio da tužitelji imaju pravo na tražene naknade, Ustavni sud ističe da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud sudio sukladno činjenicama konkretnog predmeta te da se Ustavni sud ne može baviti analiziranjem presuda koje nisu predmetom ove apelacije. Pravo na imovinu 51. Apelant u apelaciji navodi kako mu je pobijanom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 52. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje kako su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, neutemeljeni. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je za ukupnu duljinu postupka od četiri godine jedanaest mjeseci i dvadeset šest dana, koji je po zakonu žuran, odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos duljini predmetnoga postupka. 54. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje kako ne postoje povrede prava na koje se apelant žali, budući da obrazloženje pobijane odluke ne ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. 55. Na temelju članka 61. st. 1. 2, 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1170/08, rješavajući apelaciju Rifeta Sujolxića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rifeta Sujolxića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da, po hitnom postupku, dovrši izvršni postupak u predmetu broj 065-0-I-06-000042, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rifet Sujolxić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kog zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštin ski sud) broj 065-0-I-06-000042 od 14. februara 2006. godine (u daqnjem tekstu: Rješenje o izvršenju), odnosno Rješewa o promjeni predmeta i sredstva izvršewa broj 065-0-I-06-000042 od 9. oktobra 2007. godine. Apelant je 21. avgusta 2009. godine dostavio podnesak kojim je obavijestio Ustavni sud da je Opštinski sud 26. januara 2009. godine donio Rješenje o promjeni predmeta izvršewa, ali da Opštinski sud nije okončao ovaj izvršni postupak, koji traje više od četiri godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda i Tarika Zukića (u daqnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 28. aprila 2008. godine i 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2008. godine, a izvršenik 14. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i izvršenika dostavljeni su apelantu 18. juna 2008. godine. 5. Ustavni sud je 1. juna 2010. godine zatražio na uvid spis od Opštinskog suda, odnosno Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je dostavio kopiju spisa 12. jula 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Opštinskog suda u Travniku broj P-112/04 od 19. aprila 2004. godine obavezan je tuženi (izvršenik) da apelantu isplati iznos od 4.225,48 KM na ime nužnih ulagawa u stan, te da mu isplati zakonske zatezne kamate, kao i iznos od 1.300,00 KM na ime troškova postupka. 8. Apelant je 6. januara 2006. godine Opštinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda u Travniku. 9. Opštinski sud je Rješenjem o izvršenju odredio predloženo izvršenje, na koje je izvršenik izjavio prigovor 7. aprila 2006. godine, a apelant odgovorio na prigovor 24. avgusta 2006. godine. 10. Apelant je dopisom od 26. marta 2007. godine zatražio da se ubrza postupak budući da je, od kada je on dao odgovor na prigovor, proteklo više od sedam mjeseci a da još uvijek nije odlučeno o prigovoru. 11. Rješenjem Opštinskog suda broj 065-0-I-06-000042 od 7. juna 2007. godine izvršenikov prigovor je odbijen kao neosnovan. Izvršenik je 25. juna 2007. godine uložio žalbu na navedeno rješenje a apelant je 23. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na žalbu. 12. Opštinski sud je 7. juna 2007. godine dostavio Sudskom izvršnom organu Opštinskog suda Rješenje o izvršenju na sprovođenje popisom, pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari do apelantovog namirewa. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 7. juna 2007. godine. 13. Apelant je dopisom od 21. avgusta 2007. godine predložio da se izvršenje sprovede na izvršenikovom motornom vozilu. Opštinski sud je uvažio prijedlog, te 9. oktobra 2007. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa, na koje je izvršenik 25. oktobra 2007. godine izjavio prigovor, a apelant 9. maja 2008. godine odgovorio na prigovor. 14. Opštinski sud je 5. maja 2008. godine MUP-u Kantona Sarajevo dostavio Rješenje o izvršenju i Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa na sprovođenje, odnosno kako bi se izvršila zabilježba izvršewa zabranom raspolagawa izvršenikovim motornim vozilom. Iz Zapisnika sudskog izvršioca od 21. maja 2008. godine slijedi da je izvršenik izjavio da je motorno vozilo prodao prije pet-šest godina. 15. MUP Kantona Sarajevo je 14. maja 2008. godine obavijestio Opštinski sud da nije u mogućnosti da sprovede zabilježbu izvršewa zabranom raspolagawa motornim vozilom jer je vozilo odjavljeno. Ovo obavještenje Opštinski sud je dostavio apelantu 21. maja 2008. godine. 16. Podneskom od 30. juna 2008. godine apelant je predložio promjenu predmeta i sredstva izvršewa, odnosno da se izvršenje sprovede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. 17. Opštinski sud je 26. januara 2009. godine donio rješenje kojim je djelimično uvažio izvršenikov prigovor od 25. oktobra 2007. godine na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa od 9. oktobra 2007. godine, tako da se u dijelu kojim se radi sprovođewa izvršewa određuje pljenidba, procjena i prodaja izvršenikovog motornog vozila stavlja van snage, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju ostavio na snazi. 18. Opštinski sud je 26. januara 2009. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa, kojim je usvojio apelantov prijedlog da se izvršenje sprovede n a izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. Na ovo rješenje izvršenik je 4. februara 2009. godine izjavio prigovor na koji je apelant odgovorio 23. marta 2009. godine. 19. Apelant je 16. marta 2009. godine zatražio dostavljanje navedenog rješewa Federalnom PIO/MIO Mostar, budući da je odredbom člana 12 stav 5 Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daqnjem tekstu: ZIP) propisano da prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka. 20. Opštinski sud je 31. avgusta 2009. godine donio rješenje kojim se izvršenikov prigovor odbija, a 2. septembra 2009. godine je Federalnom PIO/MIO Mostar dostavio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa od 26. januara 2009. godine. 21. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidqivo da je Opštinski sud preduzimao daqnje radnje u ovom izvršnom postupku. 22. Apelant je konstantno urgirao postupanje u ovom izvršnom postupku. 23. Iz dopisa Opštinskog suda od 7. juna 2010. godine (odgovor na dopis Ustavnog suda kojim je tražena kopija spisa) proizilazi da je predmetni izvršni postupak u toku, te da je spis 9. decembra 2009. godine proslijeđen Kantonalnom sudu jer je izvršenik uložio žalbu na rješenje kojim se odbija prigovor na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršewa od 26. januara 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u postupanju Opštinskog suda koji nije preduzeo niti jednu konkretnu radnju s ciljem realizovawa Rješewa o izvršenju, iako je on ulagao veliki broj podnesaka radi okončawa ovog postupka. S tim u vezi, apelant traži da se naloži Opštinskom sudu da, bez daqnjeg odlagawa, preduzme konkretne radnje radi sprovođewa Rješewa o izvršenju, odnosno Rješewa o promjeni predmeta i sredstva izvršewa. b) Odgovor na apelaciju 25. Opštinski sud je naveo hronologiju postupawa u predmetu, te da postupajući sudija, koji je zadužen sa preko 1300 predmeta, nije bio u mogućnosti da postupa povodom svih spisa. V. Relevantni propisi 26. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 12 Pravni lijekovi (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršewa odlaže do donošewa odluke prvostepenog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavawa ili kada se izvršenje sprovodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršewa, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirewa prije donošewa odluke po prigovoru. Član 63 Obustava izvršewa (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se zbog drugih razloga ne može sprovesti. (4) Prije donošewa rješewa o obustavi izvršewa iz stava 3 ovog člana sud će pozvati tražioca izvršewa da podnese prijedlog iz člana 8 stav 3 ovog zakona, u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršewa sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Član 64 Dovršenje izvršewa Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažno - šću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelant se žali na nemo gućnost izvršewa pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošewa apelacije, trajao više od dvije godine, odnosno da još uvijek traje. Predmetna apelacija je dopustiva, a umjesto posebnog obrazložewa ove konstatacije Ustavni sud ukazuje na svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2511/07 od 29. juna 2010. godine, odluka dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nalazi da su se i u ovoj apelaciji apelanti žalili na to što izvršni postupak pokrenut na osnovu pravosnažne presude nije okončan. S tim u vezi, Ustavni sud je podsjetio na to da je, pri razmatranju problema efektivnog sprovođewa rješewa o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, već iskazao stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). Ustavni sud je zakqučio da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije bio okončan. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju, odnosno zbog toga što izvršni postupak nije okončan. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 32. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi odnose na nemogućnost da se realizuje izvršenje pravosnažne sudske odluke zbog neokončawa (nedovršewa) predmetnog izvršnog postupka. 33. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđewa u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05; i Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6 stav 1 Evropske konvencije i ono: "...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivawa građanskih prava i obveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi..." (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 34. Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne da organizuju svoj sistem izvršewa pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te da obezbijede izvršenje bez nepotrebnih odlagawa (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant na osnovu pravosnažne presude podnio prijedlog za izvršenje, te da je Opštinski sud odredio predloženo izvršenje, odnosno donio Rješenje o izvršenju na koje je izvršenik uložio prigovor. Dalje, Opštinski sud je rješenjem odbio prigovor i na to rješenje izvršenik je uložio žalbu. Izvršno Rješenje o izvršenju Opštinski sud je dostavio sudskom izvršiocu na sprovođenje, ali ono nije moglo da se izvrši, o čemu je Opštinski sud obavijestio apelanta. Nakon toga, apelantov prijedlog da se Rješenje o izvršenju sprovede n a izvršenikovim novčanim sredstvima koja ima u Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar, Opštinski sud je prihvatio, te donio Rješenje o promjeni predmeta izvršewa. I na ovo rješenje izvršenik je uložio prigovor, koji je Opštinski sud odbio rješenjem i na koje je izvršenik uložio žalbu. Ovo izvršno rješenje sud je 31. avgusta 2009. godine dostavio Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar. 36. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 64 ZIP-a, kojim je propisano da se izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. Sem toga, Ustavni sud naglašava da je članom 12 ZIP-a propisano da, između ostalog, žalba ne zaustavlja tok izvršnog postupka, te, stoga, u konkretnom slučaju ni žalba koju je izvršenik izjavio Kantonalnom sudu ne može biti prepreka za okončanje ovog izvršnog postupka. 37. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije nije vidqivo da je izvršenje dovršeno sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, niti da je Opštinski sud obavijestio apelanta da nije moguće sprovesti odobreno izvršenje, tj. da postoji bilo koji razlog za obustavu izvršewa, pogotovo ako se uzme u obzir da iz dopisa Opštinskog suda od 7. juna 2010. godine proizilazi da je izvršni postupak u toku. Dalje, Ustavni sud ponovo ukazuje na citiranu Odluku broj AP 2511/07 u kojoj je Ustavni sud iznio stanovište da obaveza suda da odobri i sprovede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama ZIP-a određeno na osnovu pravosnažne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješewa o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu kod kog se nalaze izvršenikova novčana sredstva, ako se ima u vidu odredba ZIP-a kojom je propisano dovršenje izvršewa. 38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer Opštinski sud nije preduzeo radnje s ciljem okončawa izvršnog postupka, odnosno nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer Opštinski sud nije dovršio izvršni postupak u smislu relevantnih odredbi ZIP-a. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1170/08, rješavajući apelaciju Rifeta Sujoldžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rifeta Sujoldžića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, po hitnom postupku, dovrši izvršni postupak u predmetu broj 065-0-I-06-000042, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rifet Sujoldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-000042 od 14. februara 2006. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o izvršenju), odnosno Rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja broj 065-0-I-06-000042 od 9. oktobra 2007. godine. Apelant je 21. augusta 2009. godine dostavio podnesak kojim je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud 26. januara 2009. godine donio Rješenje o promjeni predmeta izvršenja, ali da Općinski sud nije okončao ovaj izvršni postupak, koji traje više od četiri godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Tarika Zukića (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 28. aprila 2008. godine i 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2008. godine, a izvršenik 14. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i izvršenika dostavljeni su apelantu 18. juna 2008. godine. 5. Ustavni sud je 1. juna 2010. godine zatražio na uvid spis od Općinskog suda, odnosno Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je dostavio kopiju spisa 12. jula 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda u Travniku broj P-112/04 od 19. aprila 2004. godine obavezan je tuženi (izvršenik) da apelantu isplati iznos od 4.225,48 KM na ime nužnih ulaganja u stan, te da mu isplati zakonske zatezne kamate, kao i iznos od 1.300,00 KM na ime troškova postupka. 8. Apelant je 6. januara 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Travniku. 9. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju odredio predloženo izvršenje, na koje je izvršenik izjavio prigovor 7. aprila 2006. godine, a apelant odgovorio na prigovor 24. augusta 2006. godine. 10. Apelant je dopisom od 26. marta 2007. godine zatražio da se ubrza postupak budući da je, od kada je on dao odgovor na prigovor, proteklo više od sedam mjeseci a da još uvijek nije odlučeno o prigovoru. 11. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-06-000042 od 7. juna 2007. godine izvršenikov prigovor je odbijen kao neosnovan. Izvršenik je 25. juna 2007. godine uložio žalbu na navedeno rješenje a apelant je 23. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na žalbu. 12. Općinski sud je 7. juna 2007. godine dostavio Sudskom izvršnom organu Općinskog suda Rješenje o izvršenju na provođenje popisom, pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari do apelantovog namirenja. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 7. juna 2007. godine. 13. Apelant je dopisom od 21. augusta 2007. godine predložio da se izvršenje provede na izvršenikovom motornom vozilu. Općinski sud je uvažio prijedlog, te 9. oktobra 2007. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, na koje je izvršenik 25. oktobra 2007. godine izjavio prigovor, a apelant 9. maja 2008. godine odgovorio na prigovor. 14. Općinski sud je 5. maja 2008. godine MUP-u Kantona Sarajevo dostavio Rješenje o izvršenju i Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja na provođenje, odnosno kako bi se izvršila zabilježba izvršenja zabranom raspolaganja izvršenikovim motornim vozilom. Iz Zapisnika sudskog izvršioca od 21. maja 2008. godine slijedi da je izvršenik izjavio da je motorno vozilo prodao prije pet-šest godina. 15. MUP Kantona Sarajevo je 14. maja 2008. godine obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti provesti zabilježbu izvršenja zabranom raspolaganja motornim vozilom jer je vozilo odjavljeno. Ovo obavještenje Općinski sud je dostavio apelantu 21. maja 2008. godine. 16. Podneskom od 30. juna 2008. godine apelant je predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja, odnosno da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. 17. Općinski sud je 26. januara 2009. godine donio rješenje kojim je djelimično uvažio izvršenikov prigovor od 25. oktobra 2007. godine na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 9. oktobra 2007. godine, tako da se u dijelu kojim se radi provođenja izvršenja određuje pljenidba, procjena i prodaja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 izvršenikovog motornog vozila stavlja van snage, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju ostavio na snazi. 18. Općinski sud je 26. januara 2009. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, kojim je usvojio apelantov prijedlog da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. Na ovo rješenje izvršenik je 4. februara 2009. godine izjavio prigovor na koji je apelant odgovorio 23. marta 2009. godine. 19. Apelant je 16. marta 2009. godine zatražio dostavljanje navedenog rješenja Federalnom PIO/MIO Mostar, budući da je odredbom člana 12. stav 5. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka. 20. Općinski sud je 31. augusta 2009. godine donio rješenje kojim se izvršenikov prigovor odbija, a 2. septembra 2009. godine je Federalnom PIO/MIO Mostar dostavio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 26. januara 2009. godine. 21. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je Općinski sud preduzimao daljnje radnje u ovom izvršnom postupku. 22. Apelant je konstantno urgirao postupanje u ovom izvršnom postupku. 23. Iz dopisa Općinskog suda od 7. juna 2010. godine (odgovor na dopis Ustavnog suda kojim je tražena kopija spisa) proizlazi da je predmetni izvršni postupak u toku, te da je spis 9. decembra 2009. godine proslijeđen Kantonalnom sudu jer je izvršenik uložio žalbu na rješenje kojim se odbija prigovor na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 26. januara 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u postupanju Općinskog suda koji nije preduzeo niti jednu konkretnu radnju s ciljem realiziranja Rješenja o izvršenju, iako je on ulagao veliki broj podnesaka radi okončanja ovog postupka. S tim u vezi, apelant traži da se naloži Općinskom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, preduzme konkretne radnje radi provođenja Rješenja o izvršenju, odnosno Rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. b) Odgovor na apelaciju 25. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu, te da postupajući sudija, koji je zadužen sa preko 1300 predmeta, nije bio u mogućnosti postupati povodom svih spisa. V. Relevantni propisi 26. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 12. Pravni lijekovi (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. Član 63. Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se zbog drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona, u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Član 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, trajao više od dvije godine, odnosno da još uvijek traje. Predmetna apelacija je dopustiva, a umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije Ustavni sud ukazuje na svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2511/07 od 29. juna 2010. godine, odluka dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nalazi da su se i u ovoj apelaciji apelanti žalili na to što izvršni postupak pokrenut na osnovu pravosnažne presude nije okončan. S tim u vezi, Ustavni sud je podsjetio na to da je, pri razmatranju problema efektivnog provođenja rješenja o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, već iskazao stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije bio okončan. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju, odnosno zbog toga što izvršni postupak nije okončan. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 32. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi odnose na nemogućnost da se realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke zbog neokončanja (nedovršenja) predmetnog izvršnog postupka. 33. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05; i Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6. stav 1. Evropske konvencije i ono: "...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi..." (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 34. Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant na osnovu pravosnažne presude podnio prijedlog za izvršenje, te da je Općinski sud odredio predloženo izvršenje, odnosno donio Rješenje o izvršenju na koje je izvršenik uložio prigovor. Dalje, Općinski sud je rješenjem odbio prigovor i na to rješenje izvršenik je uložio žalbu. Izvršno Rješenje o izvršenju Općinski sud je dostavio sudskom izvršiocu na provođenje, ali se ono nije moglo izvršiti, o čemu je Općinski sud obavijestio apelanta. Nakon toga, apelantov prijedlog da se Rješenje o izvršenju provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ima u Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar, Općinski sud je prihvatio, te donio Rješenje o promjeni predmeta izvršenja. I na ovo rješenje izvršenik je uložio prigovor, koji je Općinski sud odbio rješenjem i na koje je izvršenik uložio žalbu. Ovo izvršno rješenje sud je 31. augusta 2009. godine dostavio Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar. 36. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 64. ZIP-a, kojim je propisano da se izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je članom 12. ZIP-a propisano da, između ostalog, žalba ne zaustavlja tok izvršnog postupka, te, stoga, u konkretnom slučaju ni žalba koju je izvršenik izjavio Kantonalnom sudu ne može biti prepreka za okončanje ovog izvršnog postupka. 37. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je izvršenje dovršeno provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, niti da je Općinski sud obavijestio apelanta da nije moguće provesti odobreno izvršenje, tj. da postoji bilo koji razlog za obustavu izvršenja, pogotovo ako se uzme u obzir da iz dopisa Općinskog suda od 7. juna 2010. godine proizlazi da je izvršni postupak u toku. Dalje, Ustavni sud ponovo ukazuje na citiranu Odluku broj AP 2511/07 u kojoj je Ustavni sud iznio stanovište da obaveza suda da odobri i provede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama ZIP-a određeno na osnovu pravosnažne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu kod kojeg se nalaze izvršenikova novčana sredstva, ako se ima u vidu odredba ZIP-a kojom je propisano dovršenje izvršenja. 38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Općinski sud nije preduzeo radnje s ciljem okončanja izvršnog postupka, odnosno nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Općinski sud nije dovršio izvršni postupak u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1170/08, rješavajući apelaciju Rifeta Sujoldžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rifeta Sujoldžića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, po hitnom postupku, dovrši izvršni postupak u predmetu broj 065-0-I-06-000042, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rifet Sujoldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, odvjetnik iz Travnika, podnio je 16. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-000042 od 14. veljače 2006. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o izvršenju), odnosno Rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja broj 065-0-I-06-000042 od 9. listopada 2007. godine. Apelant je 21. kolovoza 2009. godine dostavio podnesak kojim je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud 26. siječnja 2009. godine donio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Rješenje o promjeni predmeta izvršenja, ali da Općinski sud nije okončao ovaj izvršni postupak, koji traje više od četiri godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Tarika Zukića (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 28. travnja 2008. godine i 25. travnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. svibnja 2008. godine, a izvršenik 14. svibnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i izvršenika dostavljeni su apelantu 18. lipnja 2008. godine. 5. Ustavni sud je 1. lipnja 2010. godine zatražio na uvid spis od Općinskog suda, odnosno Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je dostavio kopiju spisa 12. srpnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda u Travniku broj P-112/04 od 19. travnja 2004. godine obvezan je tuženi (izvršenik) da apelantu isplati iznos od 4.225,48 KM na ime nužnih ulaganja u stan, te da mu isplati zakonske zatezne kamate, kao i iznos od 1.300,00 KM na ime troškova postupka. 8. Apelant je 6. siječnja 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Travniku. 9. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju odredio predloženo izvršenje, na koje je izvršenik izjavio prigovor 7. travnja 2006. godine, a apelant odgovorio na prigovor 24. kolovoza 2006. godine. 10. Apelant je dopisom od 26. ožujka 2007. godine zatražio da se ubrza postupak budući da je, od kada je on dao odgovor na prigovor, proteklo više od sedam mjeseci a da još uvijek nije odlučeno o prigovoru. 11. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-06-000042 od 7. lipnja 2007. godine izvršenikov prigovor je odbijen kao neutemeljen. Izvršenik je 25. lipnja 2007. godine uložio žalbu na navedeno rješenje a apelant je 23. listopada 2007. godine dostavio odgovor na žalbu. 12. Općinski sud je 7. lipnja 2007. godine dostavio Sudskom izvršnom organu Općinskog suda Rješenje o izvršenju na provođenje popisom, pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari do apelantovog namirenja. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 7. lipnja 2007. godine. 13. Apelant je dopisom od 21. kolovoza 2007. godine predložio da se izvršenje provede na izvršenikovom motornom vozilu. Općinski sud je uvažio prijedlog, te 9. listopada 2007. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, na koje je izvršenik 25. listopada 2007. godine izjavio prigovor, a apelant 9. svibnja 2008. godine odgovorio na prigovor. 14. Općinski sud je 5. svibnja 2008. godine MUP-u Kantona Sarajevo dostavio Rješenje o izvršenju i Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja na provođenje, odnosno kako bi se izvršila zabilježba izvršenja zabranom raspolaganja izvršenikovim motornim vozilom. Iz Zapisnika sudskog izvršitelja od 21. svibnja 2008. godine slijedi da je izvršenik izjavio da je motorno vozilo prodao prije pet-šest godina. 15. MUP Kantona Sarajevo je 14. svibnja 2008. godine obavijestio Općinski sud da nije u mogućnosti provesti zabilježbu izvršenja zabranom raspolaganja motornim vozilom jer je vozilo odjavljeno. Ovo obavještenje Općinski sud je dostavio apelantu 21. svibnja 2008. godine. 16. Podneskom od 30. lipnja 2008. godine apelant je predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja, odnosno da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. 17. Općinski sud je 26. siječnja 2009. godine donio rješenje kojim je djelomično uvažio izvršenikov prigovor od 25. listopada 2007. godine na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 9. listopada 2007. godine, tako da se u dijelu kojim se radi provođenja izvršenja određuje pljenidba, procjena i prodaja izvršenikovog motornog vozila stavlja izvan snage, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju ostavio na snazi. 18. Općinski sud je 26. siječnja 2009. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, kojim je usvojio apelantov prijedlog da se izvršenje provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ostvaruje u Federalnom PIO/MIO Mostar. Na ovo rješenje izvršenik je 4. veljače 2009. godine izjavio prigovor na koji je apelant odgovorio 23. ožujka 2009. godine. 19. Apelant je 16. ožujka 2009. godine zatražio dostavljanje navedenog rješenja Federalnom PIO/MIO Mostar, budući da je odredbom članka 12. stavak 5. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da prigovor i žalba ne zaustavljaju tijek izvršnog postupka. 20. Općinski sud je 31. kolovoza 2009. godine donio rješenje kojim se izvršenikov prigovor odbija, a 2. rujna 2009. godine je Federalnom PIO/MIO Mostar dostavio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 26. siječnja 2009. godine. 21. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je Općinski sud poduzimao daljnje radnje u ovom izvršnom postupku. 22. Apelant je konstantno urgirao postupanje u ovom izvršnom postupku. 23. Iz dopisa Općinskog suda od 7. lipnja 2010. godine (odgovor na dopis Ustavnog suda kojim je tražena kopija spisa) proizlazi da je predmetni izvršni postupak u tijeku, te da je spis 9. prosinca 2009. godine proslijeđen Kantonalnom sudu jer je izvršenik uložio žalbu na rješenje kojim se odbija prigovor na Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 26. siječnja 2009. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u postupanju Općinskog suda koji nije poduzeo niti jednu konkretnu radnju s ciljem realiziranja Rješenja o izvršenju, iako je on ulagao veliki broj podnesaka radi okončanja ovog postupka. S tim u svezi, apelant traži da se naloži Općinskom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, poduzme konkretne radnje radi provođenja Rješenja o izvršenju, odnosno Rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja. b) Odgovor na apelaciju 25. Općinski sud je naveo kronologiju postupanja u predmetu, te da postupajući sudac, koji je zadužen sa preko 1300 predmeta, nije bio u mogućnosti postupati povodom svih spisa. V. Relevantni propisi 26. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 12. Pravni lijekovi (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tijek izvršnog postupka, ali se namirenje tražitelja izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravne osobe u korist imatelja istog takvog računa kao tražitelja izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. Članak 63. Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se zbog drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stavka 3. ovog članka sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz članka 8. stavak 3. ovog zakona, u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neutemeljen. Članak 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravomoćne sudske odluke, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, trajao više od dvije godine, odnosno da još uvijek traje. Predmetna apelacija je dopustiva, a umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije Ustavni sud ukazuje na svoju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2511/07 od 29. lipnja 2010. godine, odluka dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nalazi da su se i u ovoj apelaciji apelanti žalili na to što izvršni postupak pokrenut na temelju pravomoćne presude nije okončan. S tim u svezi, Ustavni sud je podsjetio na to da je, pri razmatranju problema efektivnog provođenja rješenja o izvršenju koja su donesena na temelju pravomoćnih sudskih odluka, već iskazao stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. veljače 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije bio okončan. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju, odnosno zbog toga što izvršni postupak nije okončan. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 32. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi odnose na nemogućnost da se realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke zbog neokončanja (nedovršenja) predmetnog izvršnog postupka. 33. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio suđenja u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: Odluka broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, stavak 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05; i Odluka broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, stavak 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u svezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članku 6. stavak 1. Europske konvencije i ono: "...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi..." (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. lipnja 2005. godine, stavak 9, objavljena na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 34. Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sustav izvršenja pravomoćnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Europski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. lipnja 2005. godine, stavak 84). 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant na temelju pravomoćne presude podnio prijedlog za izvršenje, te da je Općinski sud odredio predloženo izvršenje, odnosno donio Rješenje o izvršenju na koje je izvršenik uložio prigovor. Dalje, Općinski sud je rješenjem odbio prigovor i na to rješenje izvršenik je uložio žalbu. Izvršno Rješenje o izvršenju Općinski sud je dostavio sudskom izvršitelju na provođenje, ali se ono nije moglo izvršiti, o čemu je Općinski sud obavijestio apelanta. Nakon toga, apelantov prijedlog da se Rješenje o izvršenju provede na izvršenikovim novčanim sredstvima koja ima u Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar, Općinski sud je prihvatio, te donio Rješenje o promjeni predmeta izvršenja. I na ovo rješenje izvršenik je uložio prigovor, koji je Općinski sud odbio rješenjem i na koje je izvršenik uložio žalbu. Ovo izvršno rješenje sud je 31. kolovoza 2009. godine dostavio Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar. 36. Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 64. ZIP-a, kojim je propisano da se izvršni postupak smatra dovršenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je člankom 12. ZIP-a propisano da, između ostalog, žalba ne zaustavlja tijek izvršnog postupka, te, stoga, u konkretnom slučaju ni žalba koju je izvršenik izjavio Kantonalnom sudu ne može biti prepreka za okončanje ovog izvršnog postupka. 37. Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je izvršenje dovršeno provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, niti da je Općinski sud obavijestio apelanta da nije moguće provesti odobreno izvršenje, tj. da postoji bilo koji razlog za obustavu izvršenja, pogotovo ako se uzme u obzir da iz dopisa Općinskog suda od 7. lipnja 2010. godine proizlazi da je izvršni postupak u tijeku. Dalje, Ustavni sud ponovno ukazuje na citiranu Odluku broj AP 2511/07 u kojoj je Ustavni sud iznio stajalište da obveza suda da odobri i provede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama ZIP-a određeno na temelju pravomoćne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu kod kojeg se nalaze izvršenikova novčana sredstva, ako se ima u vidu odredba ZIP-a kojom je propisano dovršenje izvršenja. 38. Sukladno navedenome, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer Općinski sud nije poduzeo radnje s ciljem okončanja izvršnog postupka, odnosno nije donio odluku kojom bi se, sukladno relevantnim odredbama ZIP-a, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer Općinski sud nije dovršio izvršni postupak u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1257/08, rješavajući apelaciju "Intersporta" d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan Presudom tog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine. Odbija se apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješewa Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Intersport" d.o.o. Mostar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kog zastupaju Ragib Haxić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 27. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješewa Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daqnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2008. godine, a Federalno ministarstvo 16. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za izdavanje odobrewa za otvaranje sedam novi h lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađewa. Uz zahtjev je priložio spisak novih lokacija za koje se traži odobrenje, dokaz o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 70.000,00 KM kao i ugovor o zakupu poslovnih prostorija. 7. Odlučujući o zahtjevu, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine odobrilo apelantu otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađewa, pobliže navedenih u dispozitivu rješewa. Stavom II dispozitiva je odlučeno da rješenje važi do 30. septembra 2003. godine 8. U obrazloženju rješewa Federalno ministarstvo je istaknulo da je, u skladu sa članom 141 Zakona o upravnom postupku, 21. oktobra 2002. godine održana usmena rasprava na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade za otvaranje novih lokacija – uplatnih mjesta u iznosu od po 10.000,00 KM za svaku novu lokaciju, smatrajući da se radi o starim a ne novim lokacijama. Federalno ministarstvo je, dalje, istaknulo da apelantovi navodi nisu mogli uticati na drugačiju odluku s obzirom na to da je članom 81 Zakona o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02), između ostalog, propisano da priređivač igre klađewa mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a članom 86 stav 3 tačka 1c) propisano je da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije iznosi 10.000,00 KM. Rješenjem tog ministarstva broj 05-15-3861/02 od 20. septembra 2002. godine apelantu je odobreno priređivanje igre na sreću – klađenje, a odobrenje je dato na pe riod od godinu dana, odnosno do 20. septembra 2003. godine, te je, shodno tome, odlučeno kao u stavu II dispozitiva. 9. Apelant je tužbom od 12. novembra 2002. godine u Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništewa Rješewa Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine. 10. Vrhovni sud je Presudom broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je upravni or gan nakon pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stawa pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. Vrhovni sud je utvrdio da je prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu tuženi primijenio odredbu člana 83 Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrewa za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3 tačka 1c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Vrhovni sud nije prihvatio navode prigovora iz tužbe o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o novim već starim lokacijama - uplatnim mjestima, jer ih apelant nije ničim dokazao, dok prema navodima tuženog organa - Federalnog ministarstva, datim u odgovoru na tužbu, proizilazi da su sporne lokacije bile odobrene za jednokratnu upotrebu i prema tada važećim propisima Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara ("Službene novine FBiH" broj 2/96). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant zasniva na tvrdwi da su or - gan uprave i redovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da nije otpočiwao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržine i obima, te mu je nametnuta veća obaveza nego što bi trebalo da bude prema Zakonu o igrama na sreću. Apelant je, takođe, istakao da nije posebno tražio od Vrhovnog suda da ga pozove na sjednicu vijeća kada se bude odlučivalo o tužbi ali je smatrao da je priroda spora dovoljan razlog da je trebalo da bude pozvan na sjednicu vijeća gdje bi svoje mišljenje mogao potpuno i cjelovito obrazložiti. U nastavku apelacije apelant je naveo: "Prilikom odlučivawa o tužbi, Vijeće Vrhovnog suda FBiH nije pozvalo apelanta na sjednicu vijeća premda je to ovaj izričito tražio čime je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu". Apelant se, takođe, žali da mu je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje navodeći da je postupak pred Vrhovnim sudom pokrenut tužbom u oktobru 2002. godine a Vrhovni sud je odluku donio 9. januara 2008. godine, dakle nakon više od pet godina. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je citiralo relevantnu odredbu Zakona o igrama na sreću, koji je stupio na snagu 15. januara 2002. godine, te navelo da se u konkretnom slučaju nije moglo izdati nikakvo produženje odobrewa nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. Takođe, Federalno ministarstvo je navelo da smatra da se ispravno postupilo i da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase: Član 60 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 15. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase: Član 28 O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici. Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresovana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavawa i wihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daqnjem tekstu: rasprava). Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. Član 55 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. U Zakonu o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Član 81 Priređivač igre iz člana 80 ovog zakona (u daqnjem tekstu: kladioničar) mora ispuwavati sljedeće uslove: - da je legalni korisnik prostora u kom se priređuje igra na sreću - klađenje, - da ima najmanje dva uplatna mjesta, - uplatno mjesto i centralni kompjuterski zapis - "centrala" moraju biti telekomunikacijski povezani, - kladioničar mora biti vlasnik opreme koja je neophodna za priređivanje ove igre na sreću, - dokaz o uplati temeqnog kapitala. Odobrenje se izdaje privrednom društvu na pe riod od godinu dana. Privredno društvo je dužno uz zahtjev za produženje odobrewa dostaviti izvještaj o poslovanju za prethodnu godinu. Ukoliko rezultati poslovawa nisu zadovoljavajući, što ocjenjuje Ministarstvo, zahtjev se može odbiti. Član 86 Za izdavanje odobrewa za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stava 1 ovog člana su prihod Federacije. Naknada iz stava 1 ovog člana plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: a) na automatima u posebnim klubovima - za odobrenje za otvaranje kluba .........50.000,00 KM - za 20 au tom ata................... 20.000,00 KM - za svaki daqwi au to mat ..............500,00 KM - za produženje odobrewa..............10.000,00 KM b) u kasinu - za odobrenje za otvaranje kasina .......500.000,00 KM - za odobrenje pravila jedne igre..........1.000,00 KM - za odobrenje pravila rada kasina........ 1.000,00 KM - za produženje odobrewa .............100.000,00 KM c) u kladionicama - za izdavanje odobrewa...............50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre.............1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije........10.000,00 KM - za produženje odobrewa .............10.000,00 KM d) tom bola - Bingo u zatvorenom prostoru - za odobrewa za priređivanje igre........5.000,00 KM - za odobrenje pravila igre...............500,00 KM - za produženje odobrewa..............1.000,00 KM Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2 ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Naknade iz stava 1 ovog člana ne odnose se na Lutriju BiH. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Pe riod koji se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom. Kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, apelant je 12. novembra 2002. godine podnio tužbu sudu, a odluka je donesena 9. januara 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir je pe riod od pet godina i dva mjeseca. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 28. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješewa drugostepenog organa, u upravnoj stvari izdavawa odobrewa za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađewa. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebao razmotriti. 29. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i dva mjeseca da odluči o tužbi protiv rješewa drugostepenog organa. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj tužbi trebalo da donese bez odugovlačewa (član 10 Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a pri ori nerazumna i mogla bi da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao da opravda svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem. Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 31. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom ističući da su upravni or gan i sud koji je rješavao upravni spor pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo navodeći da nije otpočiwao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržine i obima, te da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. 32. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04). U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te je meritorno odlučio. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelacije koji se odnose na zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća Vrhovnog suda kontradiktorni a apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u tužbi zahtijevao da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, kako je propisano članom 28 Zakona o upravnom sporu, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 33. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su or gan uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, te tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da iz obrazložewa osporenog rješewa proizilazi da je ono doneseno na apelantov zahtjev za izdavanje odobrewa za otvaranje novih sedam lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću - klađewa, uz koji je priložen i dokaz o uplati naknade za navedeno otvaranje u iznosu od 70.000,00 KM. Tom rješenju je prethodila usmena rasprava u prostorijama tuženog, na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade u iznosu od 10.000,00 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu, jer je smatrao da se radi o starim, a ne novim lokacijama, te da stare lokacije nisu ni trebale biti zatvorene. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu, tuženi je primijenio odredbu člana 83 Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrewa za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3 tačka 1c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Stoga je Vrhovni sud zakqučio da je upravni or gan, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. 35. Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud smatra preciznim, jasnim i sveobuhvatnim, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se prema članu 81 Zakona o igrama na sreću kladioničaru može izdati odobrenje samo na pe riod od godinu dana; da se nakon isteka tog roka, prema članu 86 istog zakona, mora podnijeti zahtjev za produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću na staroj lokaciji kao i za otvaranje nove lokacije, te da se prema istom članu ovog zakona za produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću – klađenje, plaća iznos od 10.000 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporenih odluka, sasvim je irelevantno da li se podnosi zahtjev za odobrenje za priređivanje igara na sreću – klađenje na novoj lokaciji ili zahtjev za produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću – klađenje na staroj lokaciji jer zakon propisuje istu naknadu u oba slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoqnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazložewa koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u odnosu na ove apelantove navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantov navod o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na tvrdwi da su redovni sud i or - gan uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zakqučuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek 38. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zakqučuje da se apelant, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdwa da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očigledno da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i dva mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 40. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da je redovni sud proizvoqno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada je nadležni sud meritorno odlučivao o upravnom aktu koji je pred upravnim organom bio predmet utvrđivawa i ocjene. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućeni da koristi zakonom propisane pravne lijekove. 41. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1257/08, rješavajući apelaciju "Intersporta" d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan Presudom tog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine. Odbija se apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Intersport" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 27. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2008. godine, a Federalno ministarstvo 16. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Uz zahtjev je priložio spisak novih lokacija za koje se traži odobrenje, dokaz o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 70.000,00 KM kao i ugovor o zakupu poslovnih prostorija. 7. Odlučujući o zahtjevu, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine odobrilo apelantu otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja, pobliže navedenih u dispozitivu rješenja. Stavom II dispozitiva je odlučeno da rješenje važi do 30. septembra 2003. godine 8. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da je, u skladu sa članom 141. Zakona o upravnom postupku, 21. oktobra 2002. godine održana usmena rasprava na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade za otvaranje novih lokacija – uplatnih mjesta u iznosu od po 10.000,00 KM za svaku novu lokaciju, smatrajući da se radi o starim a ne novim lokacijama. Federalno ministarstvo je, dalje, istaklo da apelantovi navodi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku s obzirom na to da je članom 81. Zakona o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02), između ostalog, propisano da priređivač igre klađenja mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a članom 86. stav 3. tačka 1.c) propisano je da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije iznosi 10.000,00 KM. Rješenjem tog ministarstva broj 05-15-3861/02 od 20. septembra 2002. godine apelantu je odobreno priređivanje igre na sreću – klađenje, a odobrenje je dato na pe riod od godinu dana, odnosno do 20. septembra 2003. godine, te je, shodno tome, odlučeno kao u stavu II dispozitiva. 9. Apelant je tužbom od 12. novembra 2002. godine u Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-2/02 od 21. oktobra 2002. godine. 10. Vrhovni sud je Presudom broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je upravni or gan nakon pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. Vrhovni sud je utvrdio da je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu tuženi primijenio odredbu člana 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3. tačka l.c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Vrhovni sud nije prihvatio navode prigovora iz tužbe o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o novim već starim lokacijama - uplatnim mjestima, jer ih apelant nije ničim dokazao, dok prema navodima tuženog organa - Federalnog ministarstva, datim u odgovoru na tužbu, proizlazi da su sporne lokacije bile odobrene za jednokratnu upotrebu i prema tada važećim propisima Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara ("Službene novine FBiH" broj 2/96). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant zasniva na tvrdnji da su or gan uprave i redovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obima, te mu je nametnuta veća obaveza nego što bi trebala biti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 prema Zakonu o igrama na sreću. Apelant je, također, istakao da nije posebno tražio od Vrhovnog suda da ga pozove na sjednicu vijeća kada se bude odlučivalo o tužbi ali je smatrao da je priroda spora dovoljan razlog da je trebao biti pozvan na sjednicu vijeća gdje bi svoje mišljenje mogao potpuno i cjelovito obrazložiti. U nastavku apelacije apelant je naveo: "Prilikom odlučivanja o tužbi, Vijeće Vrhovnog suda FBiH nije pozvalo apelanta na sjednicu vijeća premda je to ovaj izričito tražio čime je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu". Apelant se, također, žali da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje navodeći da je postupak pred Vrhovnim sudom pokrenut tužbom u oktobru 2002. godine a Vrhovni sud je odluku donio 9. januara 2008. godine, dakle nakon više od pet godina. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je citiralo relevantnu odredbu Zakona o igrama na sreću, koji je stupio na snagu 15. januara 2002. godine, te navelo da se u konkretnom slučaju nije moglo izdati nikakvo produženje odobrenja nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. Također, Federalno ministarstvo je navelo da smatra da se ispravno postupilo i da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase: Član 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 15. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase: Član 28. O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici. Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava). Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. Član 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. U Zakonu o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Član 81. Priređivač igre iz člana 80. ovog zakona (u daljnjem tekstu: kladioničar) mora ispunjavati sljedeće uvjete: - da je legalni korisnik prostora u kojem se priređuje igra na sreću - klađenje, - da ima najmanje dva uplatna mjesta, - uplatno mjesto i centralni kompjuterski zapis - "centrala" moraju biti telekomunikacijski povezani, - kladioničar mora biti vlasnik opreme koja je neophodna za priređivanje ove igre na sreću, - dokaz o uplati temeljnog kapitala. Odobrenje se izdaje privrednom društvu na pe riod od godinu dana. Privredno društvo je dužno uz zahtjev za produženje odobrenja dostaviti izvještaj o poslovanju za prethodnu godinu. Ukoliko rezultati poslovanja nisu zadovoljavajući, što ocjenjuje Ministarstvo, zahtjev se može odbiti. Član 86. Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije. Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: a) na automatima u posebnim klubovima - za odobrenje za otvaranje kluba 50.000,00 KM - za 20 au tom ata 20.000,00 KM - za svaki daljnji au to mat 500,00 KM - za produženje odobrenja 10.000,00 KM b) u kasinu - za odobrenje za otvaranje kasina 500.000,00 KM - za odobrenje pravila jedne igre 1.000,00 KM - za odobrenje pravila rada kasina 1.000,00 KM - za produženje odobrenja 100.000,00 KM c) u kladionicama - za izdavanje odobrenja 50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre 1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije10.000,00 KM - za produženje odobrenja 10.000,00 KM d) tom bola - Bingo u zatvorenom prostoru - za odobrenja za priređivanje igre 5.000,00 KM - za odobrenje pravila igre 500,00 KM - za produženje odobrenja 1.000,00 KM Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Naknade iz stava 1. ovog člana ne odnose se na Lutriju BiH. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2317/02 od 9. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 27. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Pe riod koji se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom. Kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, apelant je 12. novembra 2002. godine podnio tužbu sudu, a odluka je donesena 9. januara 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je pe riod od pet godina i dva mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostepenog organa, u upravnoj stvari izdavanja odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 29. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i dva mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a pri ori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 31. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom ističući da su upravni or gan i sud koji je rješavao upravni spor pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo navodeći da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obima, te da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. 32. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04). U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te je meritorno odlučio. Također, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelacije koji se odnose na zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća Vrhovnog suda kontradiktorni a apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u tužbi zahtijevao da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, kako je propisano članom 28. Zakona o upravnom sporu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. 33. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su or gan uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, te tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je ono doneseno na apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje novih sedam lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću - klađenja, uz koji je priložen i dokaz o uplati naknade za navedeno otvaranje u iznosu od 70.000,00 KM. Tom rješenju je prethodila usmena rasprava u prostorijama tuženog, na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade u iznosu od 10.000,00 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu, jer je smatrao da se radi o starim, a ne novim lokacijama, te da stare lokacije nisu ni trebale biti zatvorene. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, tuženi je primijenio odredbu člana 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stava 3. tačka 1.c) istog člana, iznosi 10.000,00 KM. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je upravni or gan, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. 35. Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud smatra preciznim, jasnim i sveobuhvatnim, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se prema članu 81. Zakona o igrama na sreću kladioničaru može izdati odobrenje samo na pe riod od godinu dana; da se nakon isteka tog roka, prema članu 86. istog zakona, mora podnijeti zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću na staroj lokaciji kao i za otvaranje nove lokacije, te da se prema istom članu ovog zakona za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću – klađenje, plaća iznos od 10.000 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, sasvim je irelevantno da li se podnosi zahtjev za odobrenje za priređivanje igara na sreću – klađenje na novoj lokaciji ili zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću – klađenje na staroj lokaciji jer zakon propisuje istu naknadu u oba slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantov navod o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na tvrdnji da su redovni sud i or gan uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek 38. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelant, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdnja da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očigledno da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i dva mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 40. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da je redovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada je nadležni sud meritorno odlučivao o upravnom aktu koji je pred upravnim organom bio predmet utvrđivanja i ocjene. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućeni da koristi zakonom propisane pravne lijekove. 41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1257/08, rješavajući apelaciju "Intersporta" d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan Presudom tog suda broj U-2317/02 od 9. siječnja 2008. godine. Odbija se apelacija "Intersporta" d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2317/02 od 9. siječnja 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva financija Sarajevo broj 05-15-3961-2/02 od 21. listopada 2002. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Intersport" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, odvjetnici iz Zenice, podnio je 27. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2317/02 od 9. siječnja 2008. godine i Rješenja Federalnog ministarstva financija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 05-15-3961-2/02 od 21. listopada 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 7. svibnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. svibnja 2008. godine, a Federalno ministarstvo 16. rujna 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantu 29. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Uz zahtjev je priložio spisak novih lokacija za koje se traži odobrenje, dokaz o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 70.000,00 KM kao i ugovor o zakupu poslovnih prostorija. 7. Odlučujući o zahtjevu, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 05-15-3961-2/02 od 21. listopada 2002. godine odobrilo apelantu otvaranje novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja, pobliže navedenih u dispozitivu rješenja. Stavkom II dispozitiva je odlučeno da rješenje važi do 30. rujna 2003. godine 8. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da je, sukladno članku 141. Zakona o upravnom postupku, 21. listopada 2002. godine održana usmena rasprava na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade za otvaranje novih lokacija – uplatnih mjesta u iznosu od po 10.000,00 KM za svaku novu lokaciju, smatrajući da se radi o starim a ne novim lokacijama. Federalno ministarstvo je, dalje, istaklo da apelantovi navodi nisu mogli utjecati na drukčiju odluku s obzirom na to da je člankom 81. Zakona o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02), između ostalog, propisano da priređivač igre klađenja mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a člankom 86. stavak 3. točka 1.(c) propisano je da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije iznosi 10.000,00 KM. Rješenjem tog ministarstva broj 05-15-3861/02 od 20. rujna 2002. godine apelantu je odobreno priređivanje igre na sreću – klađenje, a odobrenje je dano na razdoblje od godinu dana, odnosno do 20. rujna 2003. godine, te je, shodno tome, odlučeno kao u stavku II dispozitiva. 9. Apelant je tužbom od 12. studenoga 2002. godine u Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-2/02 od 21. listopada 2002. godine. 10. Vrhovni sud je Presudom broj U-2317/02 od 9. siječnja 2008. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je upravni or gan nakon pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. Vrhovni sud je utvrdio da je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu tuženi primijenio odredbu članka 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stavka 3. točka l.(c) istog članka, iznosi 10.000,00 KM. Vrhovni sud nije prihvatio navode prigovora iz tužbe o tome da se u konkretnom slučaju ne radi o novim već starim lokacijama - uplatnim mjestima, jer ih apelant nije ničim dokazao, dok prema navodima tuženog organa - Federalnog ministarstva, danim u odgovoru na tužbu, proizlazi da su sporne lokacije bile odobrene za jednokratnu upotrebu i prema tada važećim propisima Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara ("Službene novine FBiH" broj 2/96). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant temelji na tvrdnji da su or gan uprave i redovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obujma, te mu je nametnuta veća obveza nego što bi trebala biti prema Zakonu o igrama na sreću. Apelant je, također, istakao da nije posebno tražio od Vrhovnog suda da ga pozove na sjednicu vijeća kada se bude odlučivalo o tužbi ali je smatrao da je priroda spora dovoljan razlog da je trebao biti pozvan na sjednicu vijeća gdje bi svoje mišljenje mogao potpuno i cjelovito obrazložiti. U nastavku apelacije apelant je naveo: "Prilikom odlučivanja o tužbi, Vijeće Vrhovnog suda FBiH nije pozvalo apelanta na sjednicu vijeća premda je to ovaj izričito tražio čime je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu". Apelant se, također, žali da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje navodeći da je postupak pred Vrhovnim sudom pokrenut tužbom u listopadu 2002. godine a Vrhovni sud je odluku donio 9. siječnja 2008. godine, dakle nakon više od pet godina. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine pobijane odluke, te predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je citiralo relevantnu odredbu Zakona o igrama na sreću, koji je stupio na snagu 15. siječnja 2002. godine, te navelo da se u konkretnom slučaju nije moglo izdati nikakvo produženje odobrenja nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. Također, Federalno ministarstvo je navelo da smatra da se ispravno postupilo i da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase: Članak 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 15. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; stupio na snagu 24. veljače 2005. godine) relevantne odredbe glase: Članak 28. O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici. Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava). Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. Članak 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. U Zakonu o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Članak 81. Priređivač igre iz članka 80. ovog zakona (u daljnjem tekstu: kladioničar) mora ispunjavati sljedeće uvjete: - da je legalni korisnik prostora u kojem se priređuje igra na sreću - klađenje, - da ima najmanje dva uplatna mjesta, - uplatno mjesto i centralni kompjuterski zapis - "centrala" moraju biti telekomunikacijski povezani, - kladioničar mora biti vlasnik opreme koja je neophodna za priređivanje ove igre na sreću, - dokaz o uplati temeljnog kapitala. Odobrenje se izdaje gospodarskom društvu na razdoblje od godinu dana. Gospodarsko društvo je dužno uz zahtjev za produženje odobrenja dostaviti izvješće o poslovanju za prethodnu godinu. Ukoliko rezultati poslovanja nisu zadovoljavajući, što ocjenjuje Ministarstvo, zahtjev se može odbiti. Članak 86. Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stavka 1. ovog članka su prihod Federacije. Naknada iz stavka 1. ovog članka plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: a) na automatima u posebnim klubovima - za odobrenje za otvaranje kluba 50.000,00 KM - za 20 au tom ata 20.000,00 KM - za svaki daljnji au to mat 500,00 KM - za produženje odobrenja 10.000,00 KM b) u kasinu - za odobrenje za otvaranje kasina 500.000,00 KM - za odobrenje pravila jedne igre 1.000,00 KM - za odobrenje pravila rada kasina 1.000,00 KM - za produženje odobrenja 100.000,00 KM c) u kladionicama - za izdavanje odobrenja 50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre 1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije 10.000,00 KM - za produženje odobrenja 10.000,00 KM d) tom bola - Bingo u zatvorenom prostoru - za odobrenja za priređivanje igre 5.000,00 KM - za odobrenje pravila igre 500,00 KM - za produženje odobrenja 1.000,00 KM Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stavka 2. ovog članka ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Naknade iz stavka 1. ovog članka ne odnose se na Lutriju BiH. VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2317/02 od 9. siječnja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 20. ožujka 2008. godine a apelacija je podnesena 27. travnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao seg ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom. Kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, apelant je 12. studenoga 2002. godine podnio tužbu sudu, a odluka je donesena 9. siječnja 2008. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je razdoblje od pet godina i dva mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostupanjskog organa, u upravnoj stvari izdavanja odobrenja za otvaranje sedam novih lokacija-uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 29. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i dva mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja drugostupanjskog organa. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja (članak 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a pri ori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sustav od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 31. Apelant se žali na postupak koji je okončan pobijanom presudom ističući da su upravni or gan i sud koji je rješavao upravni spor pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo navodeći da nije otpočinjao djelatnost organizacije igara na sreću iznova nego je produžavao već ranije odobrenu djelatnost iste vrste, sadržaja i obujma, te da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. 32. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je osoba imala pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je osoba tužbom zahtijevala zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. rujna 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04). U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao pobijano rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te je meritorno odlučio. Također, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelacije koji se odnose na zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća Vrhovnog suda kontradiktorni a apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u tužbi zahtijevao da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, kako je propisano člankom 28. Zakona o upravnom sporu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. 33. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su or gan uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao pobijano rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, te tužbu odbio kao neutemeljenu. Vrhovni sud je obrazložio da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je ono doneseno na apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za otvaranje novih sedam lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću - klađenja, uz koji je priložen i dokaz o uplati naknade za navedeno otvaranje u iznosu od 70.000,00 KM. Tom rješenju je prethodila usmena rasprava u prostorijama tuženog, na kojoj je apelantov punomoćnik prigovorio zakonitosti naplate naknade u iznosu od 10.000,00 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu, jer je smatrao da se radi o starim, a ne novim lokacijama, te da stare lokacije nisu ni trebale biti zatvorene. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu, tuženi je primijenio odredbu članka 83. Zakona o igrama na sreću, kojom je propisano da se za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća naknada, koja je prihod Federacije BiH i koja za otvaranje svake nove lokacije, prema odredbi stavka 3. točka l.(c) istog članka, iznosi 10.000,00 KM. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je upravni or gan, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, koje nije povrijeđeno na apelantovu štetu. 35. Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud smatra preciznim, jasnim i sveobuhvatnim, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da se prema članku 81. Zakona o igrama na sreću kladioničaru može izdati odobrenje samo na razdoblje od godinu dana; da se nakon isteka tog roka, prema članku 86. istog zakona, mora podnijeti zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću na staroj lokaciji kao i za otvaranje nove lokacije, te da se prema istom članku ovog zakona za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću – klađenje, plaća iznos od 10.000 KM po jednoj lokaciji - uplatnom mjestu. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanih odluka, sasvim je irelevantno podnosi li se zahtjev za odobrenje za priređivanje igara na sreću – klađenje na novoj lokaciji ili zahtjev za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću – klađenje na staroj lokaciji jer zakon propisuje istu naknadu u oba slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su dana obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantov navod o kršenju ovog prava, u suštini, temelji na tvrdnji da su redovni sud i or gan uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Pravo na djelotvoran pravni lijek 38. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Prema pravnoj praksi Europskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Europske konvencije smatra da mu je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelant, u suštini, poziva na povredu ovoga prava u vezi sa člankom 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantova tvrdnja da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek nije potkrijepljena bilo kakvim argumentima. S obzirom na to da je očito da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neutemeljeni, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u razdoblju od pet godina i dva mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 40. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na to da je redovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada je nadležni sud meritorno odlučivao o upravnom aktu koji je pred upravnim organom bio predmet utvrđivanja i ocjene. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelant bio onemogućeni da koristi zakonom propisane pravne lijekove. 41. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1537/08, rješavajući apelaciju Rajka Šćekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rajka Šćekića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršewa pravosnažne Presude Opštinskog suda u Žepču broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i obezbijedila poštovanje qudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret buxetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživawa u što kraćem roku. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rajko Šćekić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 27. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršewa određenog na osnovu Rješewa Opštinskog suda u Žepču (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 12. novembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Takođe, od Federacije BiH - Federalnog ministarstva odbrane (u daqnjem tekstu: Federacija), koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 16. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2008. godine, a Pravobranilaštvo 26. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 9. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant potražuje od Federacije novčani iznos od 1.276,00 KM, sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 199,00 KM, koji je dosuđen na osnovu pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Novčani iznos je dosuđen radi naknade štete za oduzeto putničko motorno vozilo marke "Zastava 101", koje je oduzeto 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 tokom 1994. godine, tj. za vrijeme ratnih djelovawa u Bosni i Hercegovini. 7. Apelant je 27. decembra 2005. godine Opštinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude tog suda broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Rješenjem o izvršenju broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine Opštinski sud je dozvolio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Federacije, koja se vode na transakcionom računu u UPI banci d.d. Sarajevo (u daqnjem tekstu: UPI banka). Izvršenik je 17. marta 2006. godine Opštinskom sudu izjavio prigovor protiv navedenog rješewa o izvršenju, koji je Opštinski sud Rješenjem broj I-6750/05 od 3. oktobra 2006. godine odbacio kao neuredan. 8. Rješenje o izvršenju dostavljeno je UPI banci na sprovođenje 12. oktobra 2006. godine. Banci je naloženo da sa transakcionog računa Federacije prenese novčana sredstva na apelantov transakcioni račun i to iznos glavnice utvrđen izvršnom ispravom, iznos troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 13. avgusta 1999. godine pa do isplate, te troškove izvršewa. UPI banka je obavijestila sud da je apelantovo potraživanje stavljeno u redoslijed isplate, u skladu sa članom 167 Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP; "Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09). 9. UPI banka je 3. juna 2008. godine obavijestila Opštinski sud da nije ona poslovna banka Federacije nego UniCredit Bank, a kako bi tražioci izvršewa mogli da izvrše ispravku izvršenikovog računa. 10. Opštinski sud je Zakqučkom broj I-6750/05 od 21. avgusta 2008. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema zakqučka dostavi broj izvršenikovog transakcionog računa ili žiro računa i u kojoj banci se vodi, odnosno da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršewa i u tom slučaju dostavi četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za nastavak izvršewa. 11. Apelant je, postupajući u skladu sa zakqučkom Opštinskog suda, 5. septembra 2008. godine Opštinskom sudu dostavio izvršenikov transakcioni račun koji se vodi u UniCredit Bank d.d. Mostar i Raiffesen banci d.d. Sarajevo. 12. Sud je rješenje o izvršenju dostavio Raiffesen banci, označenoj u apelantovom podnesku, na sprovođenje 5. novembra 2008. godine. Dalje, Opštinski sud je 3. decembra 2008. godine uputio dopis Raiffesen banci da dostavi obavijest o razlozima nesprovođewa rješewa o izvršenju, te naložio banci da navedeno rješenje sprovede i o tome obavijesti sud. 13. Do dana podnošewa ove apelacije predmetno rješenje o izvršenju nije realizovano, tj. sa transakcionih računa Federacije nije izvršen prenos novčanih sredstava na apelantov transakcioni račun. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što se predmetno izvršenje ne može sprovesti. Naime, ni dvije godine nakon donošewa rješewa o izvršenju, te njegovog dostavljanja UPI banci, odnosno Raiffesen banci, u kojoj Federacija ima otvoren transakcioni račun, ta banka nije blokirala račun Federacije i prenijela sredstva na ime dosuđenog izvršewa. Apelant naglašava da bi njegovo pravo na imovinu bilo iluzorno ukoliko bi pravni sistem omogućavao da izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu samo jedne strane. Apelant traži da mu Federacija BiH cijeli iznos naknade duga kamate, parničnih troškova i troškova izvršewa isplati u novcu, odmah i bez odlagawa. b) Odgovor na apelaciju 15. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju događaja vezano za izvršenje Rješewa tog suda broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine. Opštinski sud je, takođe, istakao da u postupku pred sudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, te da su odluke donesene u potpunosti u skladu sa zakonom. Sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je naglasilo da je način realizacije izvršnih sudskih odluka na osnovu "ratnih" potraživawa regulisan Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09; u daqnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza). Članom 3 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza propisano je: "...sve obaveze koje čine unutrašwi dug definisane odredbama ovog zakona koje se zasnivaju na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona...". Apelacija je, prema mišljenju zastupnika Federacije, nedozvoljena jer je zahtjev upravljen na način suprotan zakonu koji je donesen u javnom interesu s ciljem obezbjeđewa izvršenikove makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti kao konstitutivnog elementa države BiH koji, kad je u pitanju "opšti interes", uživa široko omeđene granice slobodne ocjene utvrđivawa "javnog interesa". Dalje, navodi se da ni nadležna banka nije mogla da postupi suprotno odredbama člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/06), kojima je u članu 138 osnovnog zakona dodat stav 3 kojim je propisano: "Izvršenje na teret sredstava buxeta FBiH i Kantona provešće se u visini predviđenoj u određenoj poziciji buxeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju buxeta". Pravobranilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedozvoljena. V. Relevantni propisi 17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 65 Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa određuje se i sprovodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživawa. Član 66 Više tražilaca izvršewa koji ostvaruju svoja potraživawa prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršewa namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno. Član 138 st. 3 i 5 Ograničenje izvršewa 3) Izvršenje na teret sredstava buxeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona sprovešće se u visini predviđenoj na određenoj poziciji buxeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju buxeta. (5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživawa iz buxeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz buxeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirewa potraživawa iz sudske odluke. Član 167 (Redoslijed naplate) (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješewa o izvršenju, ako zakonom nije drukčije određeno. (2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješewa o izvršenju prema danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršewa, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživawa u tom redoslijedu. (3) Banka ne može sprovesti izvršenikov nalog prije isplate potraživawa utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. (4) Sa rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom. Član 169 Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršewa. (2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držaće rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlagawa. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5 člana 166 ovog zakona. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se, prilikom primjene odredbi iz člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjewivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjewivati automatski, te je prilikom ispitivawa toga da li je to pravo bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Sem toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 23. Ustavni sud napominje da je u ranijim slučajevima ovakve vrste odbacivao apelacije kao očigledno (prima fa cie) neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), međutim, takva praksa je postala neodrživa u odnosu na presudu Evropskog suda za qudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavawa rješewa o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješewa o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant smatra da mu je usljed efektivnog neizvršewa Rješewa o izvršenju broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 28. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa. 29. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog nesprovođewa predmetnog rješewa o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u apelantovu korist. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o apelantovoj nemogućnosti da realizuje izvršenje pravosnažne sudske odluke. 30. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1307/08 od 9. jula 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavqivawa u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Dakle, umjesto posebnog obrazložewa ove odluke u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao: "Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatqivo je da povjerioci, koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživawa iz ratnog perioda a koja se odnose (pretežno) na izvršene usluge, prodatu robu, pretrpljenu štetu i sl., sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od wih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživawa, koja potraživawa su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce imajući u vidu način i vrijeme wihovog nastanka. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku". 31. Ustavni sud je u navedenom predmetu zakqučio da je u konkretnom slučaju zbog apelantove nemogućnosti da realizuje izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke. 32. U ovom slučaju, a imajući u vidu predmetno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud sproveo sve radnje predviđene ZIP-om, da je dostavio rješenje o izvršenju Raiffeisen banci na sprovođenje, te da je kasnije navedenoj banci uputio dopis u kom je zahtijevao objašnjenje zašto se predmetno rješenje ne sprovodi (izvršava). Ustavni sud primjećuje da Raiffeisen banka nije odgovorila Opštinskom sudu na njegov upit zašto se predmetno rješenje ne izvršava. Ustavni sud naglašava da sud, prema ZIP-u, nema mogućnosti da prema bankama preduzme bilo kakve mjere u slučaju nesprovođewa dostavljenog rješewa o izvršenju, ali kada banke ne postupaju u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, tražiocima izvršewa, tj. apelantu, stoji na raspolaganju djelotvoran pravni lijek propisan članom 175 ZIP-a, prema kojem banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršewa prema opštim pravilima o naknadi štete. Međutim, imajući u vidu izjašnjenje koje je dostavilo Pravobranilaštvo, u kom se poziva na dinamiku izvršewa koja je propisana zakonskim i podzakonskim aktima, kojima se određuje način izmirewa ratne štete prema pravosnažnim presudama sudova, Ustavni sud je mišljewa da insistiranje na odgovoru Raiffeisen banke, na upit Opštinskog suda zašto se predmetno rješenje ne sprovodi, ili insistiranje na preduzimanju zakonom predviđenih mjera u slučaju nepostupawa banke u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, ne bi rezultiralo stvarnim izvršenjem predmetne pravosnažne presude u apelantovu korist. 33. Kako se u konkretnom slučaju apelant žali na kršenje prava na imovinu, Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da apelant posjeduje pravo zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da apelantovu imovinu u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, čini novčani iznos koji mu je pravosnažnom presudom Opštinskog suda dosuđen na ime pretrpljene štete, koju apelant ne može da izvrši uprkos tome što je isti sud donio rješenje o izvršenju navedene presude. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje pravosnažne presude čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije", te imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu zbog istih razloga koje je Ustavni sud naveo u Odluci broj AP 1307/08 kada je utvrdio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zbog nemogućnosti da realizuje stvarno izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 35. Ustavni sud je u citiranoj odluci naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštovanje qudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da svi povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret buxetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživawa u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s istim ciljem. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer ne postoje garancije da će apelant, kao imalac izvršnog sudskog naslova, moći naplatiti svoja potraživawa od Federacije. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1537/08, rješavajući apelaciju Rajka Šćekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rajka Šćekića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Žepču broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i osigurala poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rajko Šćekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 27. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja određenog na osnovu Rješenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 12. novembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Federacije BiH - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Federacija), koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 16. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. decembra 2008. godine, a Pravobranilaštvo 26. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 9. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant potražuje od Federacije novčani iznos od 1.276,00 KM, sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 199,00 KM, koji je dosuđen na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Novčani iznos je dosuđen radi naknade štete za oduzeto putničko motorno vozilo marke "Zastava 101", koje je oduzeto tokom 1994. godine, tj. za vrijeme ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. 7. Apelant je 27. decembra 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude tog suda broj P-104/03 od 28. decembra 2004. godine. Rješenjem o izvršenju broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine Općinski sud je dopustio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Federacije, koja se vode na transakcijskom računu u UPI banci d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: UPI banka). Izvršenik je 17. marta 2006. godine Općinskom sudu izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, koji je Općinski sud Rješenjem broj I-6750/05 od 3. oktobra 2006. godine odbacio kao neuredan. 8. Rješenje o izvršenju dostavljeno je UPI banci na provođenje 12. oktobra 2006. godine. Banci je naloženo da sa transakcijskog računa Federacije prenese novčana sredstva na apelantov transakcijski račun i to iznos glavnice utvrđen izvršnom ispravom, iznos troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 13. augusta 1999. godine pa do isplate, te troškove izvršenja. UPI banka je obavijestila sud da je apelantovo potraživanje stavljeno u redoslijed isplate, u skladu sa članom 167. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; "Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09). 9. UPI banka je 3. juna 2008. godine obavijestila Općinski sud da nije ona poslovna banka Federacije nego UniCredit Bank, a kako bi tražioci izvršenja mogli izvršiti ispravku izvršenikovog računa. 10. Općinski sud je Zaključkom broj I-6750/05 od 21. augusta 2008. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema zaključka dostavi broj izvršenikovog transakcijskog računa ili žiroračuna i u kojoj banci se vodi, odnosno da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršenja i u tom slučaju dostavi četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za nastavak izvršenja. 11. Apelant je, postupajući u skladu sa zaključkom Općinskog suda, 5. septembra 2008. godine Općinskom sudu dostavio izvršenikov transakcijski račun koji se vodi u UniCredit Bank d.d. Mostar i Raiffesen banci d.d. Sarajevo. 12. Sud je rješenje o izvršenju dostavio Raiffeisen banci, označenoj u apelantovom podnesku, na provođenje 5. novembra 2008. godine. Dalje, Općinski sud je 3. decembra 2008. godine uputio dopis Raiffesen banci da dostavi obavijest o razlozima neprovođenja rješenja o izvršenju, te naložio banci da navedeno rješenje provede i o tome obavijesti sud. 13. Do dana podnošenja ove apelacije predmetno rješenje o izvršenju nije realizirano, tj. sa transakcijskih računa Federacije nije izvršen prijenos novčanih sredstava na apelantov transakcijski račun. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što se predmetno izvršenje ne može provesti. Naime, ni dvije godine nakon donošenja rješenja o izvršenju, te njegovog dostavljanja UPI banci, odnosno Raiffesen banci, u kojoj Federacija ima otvoren transakcijski račun, ta banka nije blokirala račun Federacije i prenijela sredstva na ime dosuđenog izvršenja. Apelant naglašava da bi njegovo pravo na imovinu bilo iluzorno ukoliko bi pravni sistem omogućavao da izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu samo jedne strane. Apelant traži da mu Federacija BiH cijeli iznos naknade duga kamate, parničnih troškova i troškova izvršenja isplati u novcu, odmah i bez odlaganja. b) Odgovor na apelaciju 15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju događaja vezano za izvršenje Rješenja tog suda broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine. Općinski sud je, također, istakao da u postupku pred sudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, te da su odluke donesene u potpunosti u skladu sa zakonom. Sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je naglasilo da je način realizacije izvršnih sudskih odluka na osnovu "ratnih" potraživanja reguliran Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09; u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza). Članom 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza propisano je: "...sve obaveze koje čine unutrašnji dug definisane odredbama ovog zakona koje se zasnivaju na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona...". Apelacija je, prema mišljenju zastupnika Federacije, nedopuštena jer je zahtjev upravljen na način suprotan zakonu koji je donesen u javnom interesu s ciljem osiguranja izvršenikove makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti kao konstitutivnog elementa države BiH koji, kad je u pitanju "opći interes", uživa široko omeđene granice slobodne ocjene utvrđivanja "javnog interesa". Dalje, navodi se da ni nadležna banka nije mogla postupiti suprotno odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/06), kojima je u članu 138. osnovnog zakona dodat stav 3. kojim je propisano: "Izvršenje na teret sredstava budžeta FBiH i Kantona provešće se u visini predviđenoj u određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta". Pravobranilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedopuštena. V. Relevantni propisi 17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 65. Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja. Član 66. Više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno. Član 138. st. 3. i 5. Ograničenje izvršenja 3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta. (5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke. Član 167. (Redoslijed naplate) (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju, ako zakonom nije drukčije određeno. (2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju prema danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu. (3) Banka ne može provesti izvršenikov nalog prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. (4) Sa rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom. Član 169. Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja. (2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se, prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja toga je li to pravo bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 23. Ustavni sud napominje da je u ranijim slučajevima ovakve vrste odbacivao apelacije kao očigledno (prima fa cie) neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), međutim, takva praksa je postala neodrživa u odnosu na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant smatra da mu je uslijed efektivnog neizvršenja Rješenja o izvršenju broj I-6750/05 od 2. marta 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa. 29. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u apelantovu korist. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke. 30. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1307/08 od 9. jula 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Dakle, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao: "Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci, koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda a koja se odnose (pretežno) na izvršene usluge, prodatu robu, pretrpljenu štetu i sl., sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja, koja potraživanja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce imajući u vidu način i vrijeme njihovog nastanka. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku". 31. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je u konkretnom slučaju zbog apelantove nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke. 32. U ovom slučaju, a imajući u vidu predmetno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo sve radnje predviđene ZIP-om, da je dostavio rješenje o izvršenju Raiffeisen banci na provođenje, te da je kasnije navedenoj banci uputio dopis u kojem je zahtijevao objašnjenje zašto se predmetno rješenje ne provodi (izvršava). Ustavni sud primjećuje da Raiffeisen banka nije odgovorila Općinskom sudu na njegov upit zašto se predmetno rješenje ne izvršava. Ustavni sud naglašava da sud, prema ZIP-u, nema mogućnosti da prema bankama preduzme bilo kakve mjere u slučaju neprovođenja dostavljenog rješenja o izvršenju, ali kada banke ne postupaju u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, tražiocima izvršenja, tj. apelantu, stoji na raspolaganju djelotvoran pravni lijek propisan članom 175. ZIP-a, prema kojem banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete. Međutim, imajući u vidu izjašnjenje koje je dostavilo Pravobranilaštvo, u kojem se poziva na dinamiku izvršenja koja je propisana zakonskim i podzakonskim aktima, kojima se određuje način izmirenja ratne štete prema pravosnažnim presudama sudova, Ustavni sud je mišljenja da insistiranje na odgovoru Raiffeisen banke, na upit Općinskog suda zašto se predmetno rješenje ne provodi, ili insistiranje na preduzimanju zakonom predviđenih mjera u slučaju nepostupanja banke u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, ne bi rezultiralo stvarnim izvršenjem predmetne pravosnažne presude u apelantovu korist. 33. Kako se u konkretnom slučaju apelant žali na kršenje prava na imovinu, Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da apelant posjeduje pravo zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da apelantovu imovinu u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, čini novčani iznos koji mu je pravosnažnom presudom Općinskog suda dosuđen na ime pretrpljene štete, koju apelant ne može izvršiti usprkos tome što je isti sud donio rješenje o izvršenju navedene presude. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje pravosnažne presude čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije", te imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu zbog istih razloga koje je Ustavni sud naveo u Odluci broj AP 1307/08 kada je utvrdio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zbog nemogućnosti da realizira stvarno izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 35. Ustavni sud je u citiranoj odluci naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da svi povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s istim ciljem. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer ne postoje garancije da će apelant, kao imalac izvršnog sudskog naslova, moći naplatiti svoja potraživanja od Federacije. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1537/08, rješavajući apelaciju Rajka Šćekića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Rajka Šćekića. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog neizvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda u Žepču broj P-104/03 od 28. prosinca 2004. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi izvršila svoje ustavne obveze i osigurala poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rajko Šćekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 27. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja određenog na temelju Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6750/05 od 2. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 12. studenoga 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Federacije BiH - Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Federacija), koju zastupa Pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je 16. lipnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. prosinca 2008. godine, a Pravobraniteljstvo 26. lipnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Pravobraniteljstva dostavljeni su apelantu 9. siječnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant potražuje od Federacije novčani iznos od 1.276,00 KM, sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 199,00 KM, koji je dosuđen na temelju pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-104/03 od 28. prosinca 2004. godine. Novčani iznos je dosuđen radi naknade štete za oduzeto putničko motorno vozilo marke "Zastava 101", koje je oduzeto tijekom 1994. godine, tj. za vrijeme ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. 7. Apelant je 27. prosinca 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne Presude tog suda broj P-104/03 od 28. prosinca 2004. godine. Rješenjem o izvršenju broj I-6750/05 od 2. ožujka 2006. godine Općinski sud je dopustio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Federacije, koja se vode na transakcijskom računu u UPI banci d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: UPI banka). Izvršenik je 17. ožujka 2006. godine Općinskom sudu izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, koji je Općinski sud Rješenjem broj I-6750/05 od 3. listopada 2006. godine odbacio kao neuredan. 8. Rješenje o izvršenju dostavljeno je UPI banci na provođenje 12. listopada 2006. godine. Banci je naloženo da sa transakcijskog računa Federacije prenese novčana sredstva na apelantov transakcijski račun i to iznos glavnice utvrđen izvršnom ispravom, iznos troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 13. kolovoza 1999. godine pa do isplate, te troškove izvršenja. UPI banka je obavijestila sud da je apelantovo potraživanje stavljeno u redoslijed isplate, sukladno članku 167. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; "Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09). 9. UPI banka je 3. lipnja 2008. godine obavijestila Općinski sud da nije ona poslovna banka Federacije nego UniCredit Bank, a kako bi tražitelji izvršenja mogli izvršiti ispravku izvršenikovog računa. 10. Općinski sud je Zaključkom broj I-6750/05 od 21. kolovoza 2008. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema zaključka dostavi broj izvršenikovog transakcijskog računa ili žiroračuna i u kojoj banci se vodi, odnosno da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršenja i u tom slučaju dostavi četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za nastavak izvršenja. 11. Apelant je, postupajući sukladno zaključku Općinskog suda, 5. rujna 2008. godine Općinskom sudu dostavio izvršenikov transakcijski račun koji se vodi u UniCredit Bank d.d. Mostar i Raiffesen banci d.d. Sarajevo. 12. Sud je rješenje o izvršenju dostavio Raiffeisen banci, označenoj u apelantovom podnesku, na provođenje 5. studenoga 2008. godine. Dalje, Općinski sud je 3. prosinca 2008. godine uputio dopis Raiffesen banci da dostavi obavijest o razlozima neprovođenja rješenja o izvršenju, te naložio banci da navedeno rješenje provede i o tome obavijesti sud. 13. Do dana podnošenja ove apelacije predmetno rješenje o izvršenju nije realizirano, tj. sa transakcijskih računa Federacije nije izvršen prijenos novčanih sredstava na apelantov transakcijski račun. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što se predmetno izvršenje ne može provesti. Naime, ni dvije godine nakon donošenja rješenja o izvršenju, te njegovog dostavljanja UPI banci, odnosno Raiffesen banci, u kojoj Federacija ima otvoren transakcijski račun, ta banka nije blokirala račun Federacije i prenijela sredstva na ime dosuđenog izvršenja. Apelant naglašava da bi njegovo pravo na imovinu bilo iluzorno ukoliko bi pravni sustav omogućavao da izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu samo jedne strane. Apelant traži da mu Federacija BiH cijeli iznos naknade duga kamate, parničnih troškova i troškova izvršenja isplati u novcu, odmah i bez odlaganja. b) Odgovor na apelaciju 15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo kronologiju događaja vezano za izvršenje Rješenja tog suda broj I-6750/05 od 2. ožujka 2006. godine. Općinski sud je, također, istakao da u postupku pred sudom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, te da su odluke donesene u potpunosti sukladno zakonu. Sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo je naglasilo da je način realizacije izvršnih sudskih odluka na temelju "ratnih" potraživanja reguliran Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09; u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza). Člankom 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza propisano je: "...sve obaveze koje čine unutrašnji dug definisane odredbama ovog zakona koje se zasnivaju na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona...". Apelacija je, prema mišljenju zastupnika Federacije, nedopuštena jer je zahtjev upravljen na način suprotan zakonu koji je donesen u javnom interesu s ciljem osiguranja izvršenikove makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti kao konstitutivnog elementa države BiH koji, kad je u pitanju "opći interes", uživa široko omeđene granice slobodne ocjene utvrđivanja "javnog interesa". Dalje, navodi se da ni nadležna banka nije mogla postupiti suprotno odredbama članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/06), kojima je u članku 138. osnovnog zakona dodat stavak 3. kojim je propisano: "Izvršenje na teret sredstava budžeta FBiH i Kantona provešće se u visini predviđenoj u određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta". Pravobraniteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena ili odbaci kao nedopuštena. V. Relevantni propisi 17. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 65. Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obujmu koji je potreban za namirenje tog potraživanja. Članak 66. Više tražitelja izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 138. st. 3. i 5. Ograničenje izvršenja 3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i sukladno Zakonu o izvršenju budžeta. (5) Više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke. Članak 167. (Redoslijed naplate) (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju, ako zakonom nije drukčije određeno. (2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju prema danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu. (3) Banka ne može provesti izvršenikov nalog prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. (4) Sa rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom. Članak 169. Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražitelj izvršenja. (2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drukčije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvješće o promjenama na računu iz stavka 5. članka 166. ovog zakona. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se, prilikom primjene odredaba iz članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja toga je li to pravo bilo poštivano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 23. Ustavni sud napominje da je u ranijim slučajevima ovakve vrste odbacivao apelacije kao očito (prima fa cie) neutemeljene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. lipnja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), međutim, takva praksa je postala neodrživa u odnosu na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava od 10. studenoga 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na temelju pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant smatra da mu je uslijed efektivnog neizvršenja Rješenja o izvršenju broj I-6750/05 od 2. ožujka 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 28. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: k) pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa. 29. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na temelju pravomoćne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u apelantovu korist. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke. 30. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1307/08 od 9. srpnja 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Dakle, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao: "Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci, koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda a koja se odnose (pretežno) na izvršene usluge, prodatu robu, pretrpljenu štetu i sl., sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja, koja potraživanja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce imajući u vidu način i vrijeme njihovog nastanka. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku". 31. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je u konkretnom slučaju zbog apelantove nemogućnosti da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke. 32. U ovom slučaju, a imajući u vidu predmetno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo sve radnje predviđene ZIP-om, da je dostavio rješenje o izvršenju Raiffeisen banci na provođenje, te da je kasnije navedenoj banci uputio dopis u kojem je zahtijevao objašnjenje zašto se predmetno rješenje ne provodi (izvršava). Ustavni sud primjećuje da Raiffeisen banka nije odgovorila Općinskom sudu na njegov upit zašto se predmetno rješenje ne izvršava. Ustavni sud naglašava da sud, prema ZIP-u, nema mogućnosti da prema bankama poduzme bilo kakve mjere u slučaju neprovođenja dostavljenog rješenja o izvršenju, ali kada banke ne postupaju sukladno rješenju o izvršenju i drugim sudskim nalozima, tražiteljima izvršenja, tj. apelantu, stoji na raspolaganju djelotvoran pravni lijek propisan člankom 175. ZIP-a, prema kojem banka koja ne postupi sukladno rješenju o izvršenju odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete. Međutim, imajući u vidu izjašnjenje koje je dostavilo Pravobraniteljstvo, u kojem se poziva na dinamiku izvršenja koja je propisana zakonskim i podzakonskim aktima, kojima se određuje način izmirenja ratne štete prema pravomoćnim presudama sudova, Ustavni sud je mišljenja da insistiranje na odgovoru Raiffeisen banke, na upit Općinskog suda zašto se predmetno rješenje ne provodi, ili insistiranje na poduzimanju zakonom predviđenih mjera u slučaju nepostupanja banke sukladno rješenju o izvršenju i drugim sudskim nalozima, ne bi rezultiralo stvarnim izvršenjem predmetne pravomoćne presude u apelantovu korist. 33. Kako se u konkretnom slučaju apelant žali na kršenje prava na imovinu, Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da apelant posjeduje pravo zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da apelantovu imovinu u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, čini novčani iznos koji mu je pravomoćnom presudom Općinskog suda dosuđen na ime pretrpljene štete, koju apelant ne može izvršiti usprkos tome što je isti sud donio rješenje o izvršenju navedene presude. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje pravomoćne presude čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije", te imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu zbog istih razloga koje je Ustavni sud naveo u Odluci broj AP 1307/08 kada je utvrdio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zbog nemogućnosti da realizira stvarno izvršenje pravomoćne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 35. Ustavni sud je u citiranoj odluci naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da svi povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s istim ciljem. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer ne postoje garancije da će apelant, kao imatelj izvršnog sudskog naslova, moći naplatiti svoja potraživanja od Federacije. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1554/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Opačić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P (ranije: P-1149/04 i P-494/00) pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 5. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda zatraženo je 27. maja 2010. godine da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-1149/04. 3. Osnovni sud je 18. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju a kopiju predmetnog spisa 2. juna 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 25. juna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 10. marta 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Jovana Čizmovića iz Banje Luke (u daqnjem tekstu: prvotuženi), Krstana Simića iz Banje Luke (u daqnjem tekstu: drugotuženi) i Advokatske komore Republike Srpske (u daqnjem tekstu: AKRS), u kojoj je tražio da sud utvrdi da je član AKRS-a i da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 700.000 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i na ime izgubljene zarade. 7. Apelant je 12. aprila 2000. godine urgirao zakazivanje ročišta, a potom je 8. marta i 3. aprila 2001. godine raznim institucijama dostavio pritužbu na rad sutkinje koja je bila zadužena sa predmetom, koju je, uz urgencije za zakazivanje ročišta, dostavio i uz predmetni spis. Osnovni sud je održao ročište 22. maja 2001. godine i tom prilikom je naložio zastupniku AKRS-a da sudu dostavi svoje unutrašnje akte kao i odluke koje se tiču apelantovog brisawa iz imenika AKRS-a. Ročište od 22. avgusta 2001. godine je odloženo za 24. oktobar 2001. godine. U međuvremenu, apelant je 27. avgusta 2001. godine Osnovnom sudu predao primjerak tužbe koju je podnio protiv sutkinje i Republike Srpske radi naknade štete zbog "nepostupawa u njegovom predmetu". Zatim je podneskom od 30. avgusta 2001. godine urgirao da sud ponovno traži od AKRS-a dostavu dokumentacije. 8. Osnovni sud je 22. avgusta 2001. godine ponovio zahtjev AKRS-a za dostavu potrebne dokumentacije. Sem toga, Osnovni sud je rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanje postupka protiv drugotuženog. Potom je 30. avgusta 2001. godine, s obzirom na to da je apelant podnio tužbu protiv sutkinje, odložio glavnu raspravu do donošewa odluke predsjednika suda. 9. Apelant je 16. oktobra 2001. godine urgirao zakazivanje ročišta. Osnovni sud je ročište koje je zakazao za 26. novembar 2001. godine odložio zbog procesnih razloga a apelantu je naložio da uredi tužbeni zahtjev. 10. Na ročište od 23. januara 2002. godine apelant nije pristupio i sud je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je podnescima od 28. januara i 25. marta 2002. godine tražio povraćaj u pređašnje stanje i nastavak postupka. Povodom apelantovih prijedloga, Osnovni sud je 21. maja 2002. godine održao ročište na kom je Rješenjem broj P-494/00 odlučio da se apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje smatra povučenim, a prijedlog da se nastavi sa postupkom odbacuje kao preuranjen. 11. Apelant je protiv navedenog rješewa izjavio žalbu 30. avgusta 2002. godine, koju je Okružni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj Gž-2326/02 od 20. septembra 2004. godine uvažio i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Predmet je potom u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-1149/04. 12. U međuvremenu, 16. avgusta 2004. godine, apelant je Okružnom sudu podnio i prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa, kojim je tražio da sud, u smislu odredbe člana 37 Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daqnjem tekstu: ZIP), utvrdi imovinu tuženih, a da se nakon toga odredi mjera obezbjeđewa kojom će zabraniti tuženima da otuđe, opterete i raspolažu sa svojom ukupnom imovinom kao i da apelanta sud oslobodi obaveze da položi jamstvo. 13. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. januara 2005. godine. Tom prilikom je apelant u zapisniku izjavio da: "...smatra da nije dužan da uređuje tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP". Sem toga, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva na način da je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 3.300.000 KM na ime materijalne štete, iznos od 1.000.000 KM na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 100.000 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Dalje je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS i o tome obavijesti nadležne upravne organe. Ponovio je i prijedlog da sud odredi mjeru obezbjeđewa kojom će zabraniti tuženima da raspolažu svojom imovinom do okončawa parnice. Sud je odredio da će se nastavak pripremnog ročišta održati 25. februara 2005. godine a apelantu je naložio da dostavi dokaze koje je predložio za sprovođenje na glavnoj raspravi. 14. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 28. januara 2005. godine. Navedenim rješenjem sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom apelantovog prijedloga za određivanje privremene mjere da naloži AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS. Zatim je donio i Rješenje broj P-1149/05 od 11. februara 2005. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa utvrđivawa imovine tuženih i zabrane raspolagawa tom imovinom. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-547/05 od 11. novembra 2005. godine apelantove žalbe izjavljene protiv rješewa broj P-1149/04 od 28. januara i 11. februara 2005. godine odbio i prvostepena rješewa potvrdio. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 17. januara 2006. godine. 16. Apelant je 28. septembra 2006. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa i urgenciju za zakazivanje rasprave. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 5. oktobra 2006. godine, kojim je apelantu vratio na ispravku i dopunu prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa. Apelant je sudu odgovorio podneskom od 16. oktobra 2006. godine. 17. Osnovni sud je 1. februara 2007. godine održao ročište povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđewa i tom prilikom je apelantu naložio da na depozit suda položi jamstvo u iznosu od 10.000 KM, radi eventualne štete protivniku predlagača. Apelant je 5. februara 2007. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je obrazložio razloge zbog kojih, prema njegovim navodima, ne treba da plati navedeno jamstvo. 18. Osnovni sud je 23. februara 2007. godine donio Rješenje broj P-1149/04 kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđewa kojom bi se zabranilo AKRS-u otuđenje ili opterećenje nepokretnosti u njegovoj svojini. 19. Apelant je podneskom od 23. januara 2008. godine tražio zakazivanje pripremnog ročišta a podneskom od 31. januara 2008. godine je predložio da sud odredi mjeru obezbjeđewa kojom će zabraniti tuženima da otuđe svoje nepokretnosti. Apelant je podneskom od 26. maja 2008. godine tražio da sud zakaže ročište, te predložio da sud obezbijedi dokaze i da donese rješenje kojim će zabraniti AKRS-u da proda ili na drugi način otuđi ili optereti hipotekom poslovne prostorije čiji je sopstvenik, uz koji je dostavio izvod iz Kwige uloženih ugovora. 20. Apelant je 11. novembra 2009. godine Osnovnom sudu dostavio dva podneska, uz koje je dostavio i dopis koji je poslao VSTS-u BiH, u kojima se žali na sudijin rad. 21. Predmet je zatim evidentiran pod brojem 71 0 P 080620 04 P. Apelant je 17. marta i 12. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kom je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, saglasno članu 352 ZPP. 22. Prema stanju spisa, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 26. april 2010. godine, koje je odloženo zbog neuredne dostave za drugotuženog, te je ono odloženo za 14. juni 2010. godine. Apelant je 28. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kom je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, saglasno članu 352 ZPP. Prema dostupnim informacijama, ovaj predmet ni u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2000. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošewa apelacije predmetni spis nalazio u Osnovnom sudu, zaveden pod brojem P-1149/04. b) Odgovor na apelaciju 24. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu u više navrata donosio određene odluke i to Rješenje o mirovanju postupka od 23. januara 2002. godine, Rješenje o povlačenju prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje od 21. maja 2002. godine, Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere obezbjeđewa od 11. februara 2005. godine i Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere obezbjeđewa od 23. februara 2007. godine. Sem toga, sud je istakao da je apelant 26. maja 2008. godine podnio novi prijedlog za obezbjeđenje dokaza u konkretnoj parnici kao i novi prijedlog za izdavanje sudske mjere obezbjeđewa. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati sprovesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantna odredba glasi: Član 10 Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant 10. marta 2000. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo predmetni postupak, a da Osnovni sud u vrijeme donošewa ove odluke još nije donio presudu. Dakle, relevantan pe riod koji treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pe riod nešto duži od deset godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 38. Ustavni sud, prilikom razmatrawa kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitawa koja bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajawa dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da u predmetnom postupku apelant Osnovnom sudu uz podnesenu tužbu nije dostavio dokaze za istaknute navode. Sem toga, apelant je prouzrokovao da dođe do mirovawa postupka. Zbog apelantove žalbe predmet je u narednom periodu od nešto više od dvije i po godine bio u Okružnom sudu radi rješavawa. Nakon vraćawa predmeta na ponovni postupak, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, mada ni tada nije ponudio dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u tri navrata podnosio zahtjeve za donošenje sudske mjere obezbjeđewa kao i zahtjev za donošenje privremene mjere za koju je sud apsolutno nenadležan. Ustavni sud smatra da je apelant, s obzirom na to da je, prema njegovim navodima, niz godina bio advokat, trebao znati da izdavanje advokatske legitimacije nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je zahtjev za izdavanje privremene mjere u odnosu na to bespredmetan, čime je apelant samo dalje doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. Apelant je insistiranjem na donošenju mjere obezbjeđewa u tri navrata prouzrokovao da sud ne može ni započeti raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, kako je rečeno, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud od apelanta u dva navrata tražio da uredi tužbu, ali, takođe, zapaža da apelant nije postupio u skladu sa nalozima suda nego je, naprotiv, raznim institucijama podnosio pritužbe na sudijin rad, te da je i zbog podnesenih pritužbi, ukqučujući i tužbu koju je podnio protiv sutkinje, bilo neophodno da se zastane sa radom na predmetu dok se ne odluči o zaduživanju predmeta sa drugim sudijom. 40. S druge strane, Ustavni sud ne može da utvrdi neki poseban doprinos suda ukupnoj dužini postupka jer je sud imao obavezu da odgovori na apelantove prijedloge na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi o tužbenom zahtjevu moglo da se odlučuje. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je iskqučivo apelantovo ponašanje doprinijelo dužini trajawa konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako postupak traje nešto duže od 10 godina, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku". Suprotna odluka bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bila suprotna ciqu i svrsi zaštite koju pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupawa sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku, jer bi to moglo da vodi do zloupotrebe ovog prava. 42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je apelantovo ponašanje u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1554/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P (ranije: P-1149/04 i P-494/00) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 5. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda zatraženo je 27. maja 2010. godine da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-1149/04. 3. Osnovni sud je 18. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju a kopiju predmetnog spisa 2. juna 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 25. juna 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. marta 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Jovana Čizmovića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Krstana Simića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: AKRS), u kojoj je tražio da sud utvrdi da je član AKRS-a i da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 700.000 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i na ime izgubljene zarade. 7. Apelant je 12. aprila 2000. godine urgirao zakazivanje ročišta, a potom je 8. marta i 3. aprila 2001. godine raznim institucijama dostavio pritužbu na rad sutkinje koja je bila zadužena sa predmetom, koju je, uz urgencije za zakazivanje ročišta, dostavio i uz predmetni spis. Osnovni sud je održao ročište 22. maja 2001. godine i tom prilikom je naložio zastupniku AKRS-a da sudu dostavi svoje unutrašnje akte kao i odluke koje se tiču apelantovog brisanja iz imenika AKRS-a. Ročište od 22. augusta 2001. godine je odloženo za 24. oktobar 2001. godine. U međuvremenu, apelant je 27. augusta 2001. godine Osnovnom sudu predao primjerak tužbe koju je podnio protiv sutkinje i Republike Srpske radi naknade štete zbog "nepostupanja u njegovom predmetu". Zatim je podneskom od 30. augusta 2001. godine urgirao da sud ponovno traži od AKRS-a dostavu dokumentacije. 8. Osnovni sud je 22. augusta 2001. godine ponovio zahtjev AKRS-a za dostavu potrebne dokumentacije. Osim toga, Osnovni sud je rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanje postupka protiv drugotuženog. Potom je 30. augusta 2001. godine, s obzirom na to da je apelant podnio tužbu protiv sutkinje, odložio glavnu raspravu do donošenja odluke predsjednika suda. 9. Apelant je 16. oktobra 2001. godine urgirao zakazivanje ročišta. Osnovni sud je ročište koje je zakazao za 26. novembar 2001. godine odložio zbog procesnih razloga a apelantu je naložio da uredi tužbeni zahtjev. 10. Na ročište od 23. januara 2002. godine apelant nije pristupio i sud je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je podnescima od 28. januara i 25. marta 2002. godine tražio povrat u prijašnje stanje i nastavak postupka. Povodom apelantovih prijedloga, Osnovni sud je 21. maja 2002. godine održao ročište na kojem je Rješenjem broj P-494/00 odlučio da se apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje smatra povučenim, a prijedlog da se nastavi sa postupkom odbacuje kao preuranjen. 11. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 30. augusta 2002. godine, koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj Gž-2326/02 od 20. septembra 2004. godine uvažio i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Predmet je potom u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-1149/04. 12. U međuvremenu, 16. augusta 2004. godine, apelant je Okružnom sudu podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je tražio da sud, u smislu odredbe člana 37. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu: ZIP), utvrdi imovinu tuženih, a da se nakon toga odredi mjera osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe, opterete i raspolažu sa svojom ukupnom imovinom kao i da apelanta sud oslobodi obaveze da položi jamstvo. 13. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. januara 2005. godine. Tom prilikom je apelant u zapisniku izjavio da: "...smatra da nije dužan da uređuje tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP". Osim toga, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva na način da je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 3.300.000 KM na ime materijalne štete, iznos od 1.000.000 KM na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 100.000 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Dalje je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS i o tome obavijesti nadležne upravne organe. Ponovio je i prijedlog da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da raspolažu svojom imovinom do okončanja parnice. Sud je odredio da će se nastavak pripremnog ročišta održati 25. februara 2005. godine a apelantu je naložio da dostavi dokaze koje je predložio za provođenje na glavnoj raspravi. 14. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 28. januara 2005. godine. Navedenim rješenjem sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom apelantovog prijedloga za određivanje privremene mjere da naloži AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS. Zatim je donio i Rješenje broj P-1149/05 od 11. februara 2005. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja utvrđivanja imovine tuženih i zabrane raspolaganja tom imovinom. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-547/05 od 11. novembra 2005. godine apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja broj P-1149/04 od 28. januara i 11. februara 2005. godine odbio i prvostepena rješenja potvrdio. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 17. januara 2006. godine. 16. Apelant je 28. septembra 2006. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za određivanje mjere osiguranja i urgenciju za zakazivanje rasprave. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 5. oktobra 2006. godine, kojim je apelantu vratio na ispravku i dopunu prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Apelant je sudu odgovorio podneskom od 16. oktobra 2006. godine. 17. Osnovni sud je 1. februara 2007. godine održao ročište povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja i tom prilikom je apelantu naložio da na depozit suda položi jamstvo u iznosu od 10.000 KM, radi eventualne štete protivniku predlagača. Apelant je 5. februara 2007. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je obrazložio razloge zbog kojih, prema njegovim navodima, ne treba da plati navedeno jamstvo. 18. Osnovni sud je 23. februara 2007. godine donio Rješenje broj P-1149/04 kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo AKRS-u otuđenje ili opterećenje nekretnine u njegovom vlasništvu. 19. Apelant je podneskom od 23. januara 2008. godine tražio zakazivanje pripremnog ročišta a podneskom od 31. januara 2008. godine je predložio da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe svoje nekretnine. Apelant je podneskom od 26. maja 2008. godine tražio da sud zakaže ročište, te predložio da sud osigura dokaze i da donese rješenje kojim će zabraniti AKRS-u da proda ili na drugi način otuđi ili optereti hipotekom poslovne prostorije čiji je vlasnik, uz koji je dostavio izvod iz Knjige uloženih ugovora. 20. Apelant je 11. novembra 2009. godine Osnovnom sudu dostavio dva podneska, uz koje je dostavio i dopis koji je poslao VSTV-u BiH, u kojima se žali na sudijin rad. 21. Predmet je zatim evidentiran pod brojem 71 0 P 080620 04 P. Apelant je 17. marta i 12. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, saglasno članu 352. ZPP. 22. Prema stanju spisa, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 26. april 2010. godine, koje je odloženo zbog neuredne dostave za drugotuženog, te je ono odloženo za 14. juni 2010. godine. Apelant je 28. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, saglasno članu 352. ZPP. Prema dostupnim informacijama, ovaj predmet ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2000. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio u Osnovnom sudu, zaveden pod brojem P-1149/04. b) Odgovor na apelaciju 24. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu u više navrata donosio određene odluke i to Rješenje o mirovanju postupka od 23. januara 2002. godine, Rješenje o povlačenju prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 21. maja 2002. godine, Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 11. februara 2005. godine i Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 23. februara 2007. godine. Osim toga, sud je istakao da je apelant 26. maja 2008. godine podnio novi prijedlog za osiguranje dokaza u konkretnoj parnici kao i novi prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantna odredba glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant 10. marta 2000. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo predmetni postupak, a da Osnovni sud u vrijeme donošenja ove odluke još nije donio presudu. Dakle, relevantan pe riod koji treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pe riod nešto duži od deset godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. Ustavni sud, prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da u predmetnom postupku apelant Osnovnom sudu uz podnesenu tužbu nije dostavio dokaze za istaknute navode. Osim toga, apelant je prouzrokovao da dođe do mirovanja postupka. Zbog apelantove žalbe predmet je u narednom periodu od nešto više od dvije i po godine bio u Okružnom sudu radi rješavanja. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, mada ni tada nije ponudio dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u tri navrata podnosio zahtjeve za donošenje sudske mjere osiguranja kao i zahtjev za donošenje privremene mjere za koju je sud apsolutno nenadležan. Ustavni sud smatra da je apelant, s obzirom na to da je, prema njegovim navodima, niz godina bio advokat, trebao znati da izdavanje advokatske legitimacije nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je zahtjev za izdavanje privremene mjere u odnosu na to bespredmetan, čime je apelant samo dalje doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. Apelant je insistiranjem na donošenju mjere osiguranja u tri navrata prouzrokovao da sud ne može ni započeti raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, kako je rečeno, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud od apelanta u dva navrata tražio da uredi tužbu, ali, također, zapaža da apelant nije postupio u skladu sa nalozima suda nego je, naprotiv, raznim institucijama podnosio pritužbe na sudijin rad, te da je i zbog podnesenih pritužbi, uključujući i tužbu koju je podnio protiv sutkinje, bilo neophodno da se zastane sa radom na predmetu dok se ne odluči o zaduživanju predmeta sa drugim sudijom. 40. S druge strane, Ustavni sud ne može utvrditi neki poseban doprinos suda ukupnoj dužini postupka jer je sud imao obavezu da odgovori na apelantove prijedloge na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi se o tužbenom zahtjevu moglo odlučivati. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je isključivo apelantovo ponašanje doprinijelo dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako postupak traje nešto duže od 10 godina, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku". Suprotna odluka bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bila suprotna cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku, jer bi to moglo voditi do zloupotrebe ovog prava. 42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je apelantovo ponašanje u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1554/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Opačića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u tijeku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P (ranije: P-1149/04 i P-494/00) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 5. lipnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda zatraženo je 27. svibnja 2010. godine da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-1149/04. 3. Osnovni sud je 18. lipnja 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju a kopiju predmetnog spisa 2. lipnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 25. lipnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. ožujka 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Jovana Čizmovića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Krstana Simića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: AKRS), u kojoj je tražio da sud utvrdi da je član AKRS-a i da se tuženi obvežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 700.000 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i na ime izgubljene zarade. 7. Apelant je 12. travnja 2000. godine urgirao zakazivanje ročišta, a potom je 8. ožujka i 3. travnja 2001. godine raznim institucijama dostavio pritužbu na rad sutkinje koja je bila zadužena sa predmetom, koju je, uz urgencije za zakazivanje ročišta, dostavio i uz predmetni spis. Osnovni sud je održao ročište 22. svibnja 2001. godine i tom prilikom je naložio zastupniku AKRS-a da sudu dostavi svoje unutarnje akte kao i odluke koje se tiču apelantovog brisanja iz imenika AKRS-a. Ročište od 22. kolovoza 2001. godine je odloženo za 24. listopad 2001. godine. U međuvremenu, apelant je 27. kolovoza 2001. godine Osnovnom sudu predao primjerak tužbe koju je podnio protiv sutkinje i Republike Srpske radi naknade štete zbog "nepostupanja u njegovom predmetu". Zatim je podneskom od 30. kolovoza 2001. godine urgirao da sud ponovno traži od AKRS-a dostavu dokumentacije. 8. Osnovni sud je 22. kolovoza 2001. godine ponovio zahtjev AKRS-a za dostavu potrebne dokumentacije. Osim toga, Osnovni sud je rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanje postupka protiv drugotuženog. Potom je 30. kolovoza 2001. godine, s obzirom na to da je apelant podnio tužbu protiv sutkinje, odložio glavnu raspravu do donošenja odluke predsjednika suda. 9. Apelant je 16. listopada 2001. godine urgirao zakazivanje ročišta. Osnovni sud je ročište koje je zakazao za 26. studeni 2001. godine odložio zbog procesnih razloga a apelantu je naložio da uredi tužbeni zahtjev. 10. Na ročište od 23. siječnja 2002. godine apelant nije pristupio i sud je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je podnescima od 28. siječnja i 25. ožujka 2002. godine tražio povrat u prijašnje stanje i nastavak postupka. Povodom apelantovih prijedloga, Osnovni sud je 21. svibnja 2002. godine održao ročište na kojem je Rješenjem broj P-494/00 odlučio da se apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje smatra 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 povučenim, a prijedlog da se nastavi sa postupkom odbacuje kao preuranjen. 11. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 30. kolovoza 2002. godine, koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj Gž-2326/02 od 20. rujna 2004. godine uvažio i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Predmet je potom u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-1149/04. 12. U međuvremenu, 16. kolovoza 2004. godine, apelant je Okružnom sudu podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je tražio da sud, u smislu odredbe članka 37. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu: ZIP), utvrdi imovinu tuženih, a da se nakon toga odredi mjera osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe, opterete i raspolažu sa svojom ukupnom imovinom kao i da apelanta sud oslobodi obveze da položi jamstvo. 13. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. siječnja 2005. godine. Tom prilikom je apelant u zapisniku izjavio da: "...smatra da nije dužan da uređuje tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP". Osim toga, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva na način da je tražio da sud obveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 3.300.000 KM na ime materijalne štete, iznos od 1.000.000 KM na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 100.000 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Dalje je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS i o tome obavijesti nadležne upravne organe. Ponovio je i prijedlog da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da raspolažu svojom imovinom do okončanja parnice. Sud je odredio da će se nastavak pripremnog ročišta održati 25. veljače 2005. godine a apelantu je naložio da dostavi dokaze koje je predložio za provođenje na glavnoj raspravi. 14. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 28. siječnja 2005. godine. Navedenim rješenjem sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom apelantovog prijedloga za određivanje privremene mjere da naloži AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS. Zatim je donio i Rješenje broj P-1149/05 od 11. veljače 2005. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja utvrđivanja imovine tuženih i zabrane raspolaganja tom imovinom. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-547/05 od 11. studenoga 2005. godine apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja broj P-1149/04 od 28. siječnja i 11. veljače 2005. godine odbio i prvostupanjska rješenja potvrdio. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 17. siječnja 2006. godine. 16. Apelant je 28. rujna 2006. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za određivanje mjere osiguranja i urgenciju za zakazivanje rasprave. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 5. listopada 2006. godine, kojim je apelantu vratio na ispravku i dopunu prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Apelant je sudu odgovorio podneskom od 16. listopada 2006. godine. 17. Osnovni sud je 1. veljače 2007. godine održao ročište povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja i tom prilikom je apelantu naložio da na depozit suda položi jamstvo u iznosu od 10.000 KM, radi eventualne štete protivniku predlagača. Apelant je 5. veljače 2007. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je obrazložio razloge zbog kojih, prema njegovim navodima, ne treba platiti navedeno jamstvo. 18. Osnovni sud je 23. veljače 2007. godine donio Rješenje broj P-1149/04 kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo AKRS-u otuđenje ili opterećenje nekretnine u njegovom vlasništvu. 19. Apelant je podneskom od 23. siječnja 2008. godine tražio zakazivanje pripremnog ročišta a podneskom od 31. siječnja 2008. godine je predložio da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe svoje nekretnine. Apelant je podneskom od 26. svibnja 2008. godine tražio da sud zakaže ročište, te predložio da sud osigura dokaze i da donese rješenje kojim će zabraniti AKRS-u da proda ili na drugi način otuđi ili optereti hipotekom poslovne prostorije čiji je vlasnik, uz koji je dostavio izvod iz Knjige uloženih ugovora. 20. Apelant je 11. studenoga 2009. godine Osnovnom sudu dostavio dva podneska, uz koje je dostavio i dopis koji je poslao VSTV-u BiH, u kojima se žali na sučev rad. 21. Predmet je zatim evidentiran pod brojem 71 0 P 080620 04 P. Apelant je 17. ožujka i 12. travnja 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, suglasno članku 352. ZPP. 22. Prema stanju spisa, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 26. travanj 2010. godine, koje je odloženo zbog neuredne dostave za drugotuženog, te je ono odloženo za 14. lipanj 2010. godine. Apelant je 28. travnja 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne ta ble suda, suglasno članku 352. ZPP. Prema dostupnim informacijama, ovaj predmet ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je 2000. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio u Osnovnom sudu, zaveden pod brojem P-1149/04. b) Odgovor na apelaciju 24. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu u više navrata donosio određene odluke i to Rješenje o mirovanju postupka od 23. siječnja 2002. godine, Rješenje o povlačenju prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 21. svibnja 2002. godine, Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 11. veljače 2005. godine i Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 23. veljače 2007. godine. Osim toga, sud je istakao da je apelant 26. svibnja 2008. godine podnio novi prijedlog za osiguranje dokaza u konkretnoj parnici kao i novi prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja. V. Relevantni propisi 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantna odredba glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 35. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 36. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant 10. ožujka 2000. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo predmetni postupak, a da Osnovni sud u vrijeme donošenja ove odluke još nije donio presudu. Dakle, relevantno razdoblje koje treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je razdoblje nešto duže od deset godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. Ustavni sud, prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da u predmetnom postupku apelant Osnovnom sudu uz podnesenu tužbu nije dostavio dokaze za istaknute navode. Osim toga, apelant je prouzrokovao da dođe do mirovanja postupka. Zbog apelantove žalbe predmet je u narednom razdoblju od nešto više od dvije i po godine bio u Okružnom sudu radi rješavanja. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, mada ni tada nije ponudio dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u tri navrata podnosio zahtjeve za donošenje sudske mjere osiguranja kao i zahtjev za donošenje privremene mjere za koju je sud apsolutno nenadležan. Ustavni sud smatra da je apelant, s obzirom na to da je, prema njegovim navodima, niz godina bio advokat, trebao znati da izdavanje advokatske legitimacije nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je zahtjev za izdavanje privremene mjere u odnosu na to bespredmetan, čime je apelant samo dalje doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. Apelant je insistiranjem na donošenju mjere osiguranja u tri navrata prouzrokovao da sud ne može ni započeti raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, kako je rečeno, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud od apelanta u dva navrata tražio da uredi tužbu, ali, također, zapaža da apelant nije postupio sukladno nalozima suda nego je, naprotiv, raznim institucijama podnosio pritužbe na sučev rad, te da je i zbog podnesenih pritužbi, uključujući i tužbu koju je podnio protiv sutkinje, bilo nužno da se zastane sa radom na predmetu dok se ne odluči o zaduživanju predmeta sa drugim sucem. 40. S druge strane, Ustavni sud ne može utvrditi neki poseban doprinos suda ukupnoj dužini postupka jer je sud imao obvezu da odgovori na apelantove prijedloge na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi se o tužbenom zahtjevu moglo odlučivati. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je isključivo apelantovo ponašanje doprinijelo dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako postupak traje nešto duže od 10 godina, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku". Suprotna odluka bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bila suprotna cilju i svrsi zaštite koju pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku, jer bi to moglo voditi do zloupotrebe ovog prava. 42. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je apelantovo ponašanje u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU Na osnovu čl. 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03), člana 33. Poslovnika o radu Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i čl. 16. i 38. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. decembra 2010. godine, donijela je ODLUKU 1 O IZDAVAWU PRIVRE MENE LICENCE ZA DJELATNOST MEĐUNARODNE TRGOVINE ELEKTRIČNOM ENE RGIJOM 1.Izdaje se privremena licenca Društvu HSE BH d.o.o. Sarajevo za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 2.Privremena licenca iz tačke 1. ove Odluke izdaje se za pe - riod od 1. decembra 2010. godine do 30. novembra 2012. godine. 3.Sastavni dio privremene licence su Uslovi za korišćenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 4.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošewa i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje HSE BH d.o.o. Sarajevo (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijela je Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju (u daqnjem tekstu: DERK) zahtjev za izdavanje licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine, zaprimljen pod brojem: 05-28-12-229/10 od 20. avgusta 2010. godine. Shodno članu 7. Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne enegije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03) za aktivnost međunarodne trgovine električnom energijom potrebna je licenca DERK-a, a podnosilac zahtjeva je dužan zadovoqiti uslove i kriterijume za dobivanje licence koje svojim pravilima i propisima odredi DERK. Zahtjev je podnijet na propisanim obrascima, sa dokazom o prethodno izvršenoj uplati naknade za rješavanje zahtjeva i relevantnim dokumentima koji su, podnijeti uz zahtjev ili predočeni naknadno na zahtjev DERK-a, omogućili DERK-u da razumije, razmotri i odluči o podnijetom zahtjevu. U ovom smislu, u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o licencama, DERK je obavijestio podnosioca zahtjeva svojim aktom broj: 05-28-12-229-3/10 od 21. septembra 2010. godine. Po pregledu i provjeri svih formalnih elemenata zahtjeva DERK je najprije, u skladu sa obavezom iz člana 10. Pravilnika o licencama, 23. septembra 2010. godine objavio u dnevnim novinama i na svojoj internet stranici kratko obavještenje za javnost sumirajući zahtjev za licencu i odredio rok do 7. oktobra 2010. godine za dostavljanje komentara javnosti na podnijeti zahtjev za izdavanje licence. DERK je konstatovao da nisu dostavljani komentari javnosti u vezi podnijetog zahtjeva za dodjelu privremene licence, niti je na javni poziv DERK-a bilo koje lice kandidovalo svoj interes da učestvuje u postupku u svojstvu umješača. DERK je izvršio provjeru podataka, dokumenata i informacija priloženih uz zahtjev i utvrdio da isti svjedoče o tehničkim, pravnim i finansijskim mogućnostima podnosioca zahtjeva da ispuni sve kriterijume, uslove i standarde propisane zakonom, pravilima i propisima DERK-a za dodjelu licence za obavljanje međunarodne trgovine. DERK je stoga pripremio početnu verziju Uslova za korišćenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine. Ovaj dokument je od 26. oktobra 2010. godine učinjen dostupnim podnosiocu zahtjeva, kao i svim drugim zainteresovanim članovima javnosti, a omogućena im je prilika da iznesu svoje komentare i na opštoj raspravi obavljenoj 2. novembra 2010. godine u sjedištu DERK-a u Tuzli, uz prethodnu objavu odgovarajućeg obavještewa u dnevnim novinama i objavu dokumenta na internet stranici DERK-a. Kako su na održanoj opštoj raspravi izostali bilo čiji komentari koji su mogli uticati da neki od uvjeta za korišćenje licence budu uređeni na drugačiji način, pripremljen je prijedlog da se zatražena licenca izda i dostavljen podnosiocu zahtjeva aktom DERK-a, broj: 05-28-12-229-16/10 od 4. novembra 2010. godine. U ostavljenom roku do 11. novembra 2010. godine, podnosilac zahtjeva je istakao komentar da se pe riod važewa privremene licence pomjeri na 1.12.2010. godine. Na osnovu svega naprijed izloženog, te respektujući i dokaz da je podnosilac zahtjeva prethodno pribavio dozvolu Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine za obavljanje djelatnosti snabdijevawa električnom energijom drugog reda na teritoriji Bosne i Hercegovine, registarski broj: 06-03-1113-08/13/10 od 30. novembra 2010. godine, DERK je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. U skladu sa članom 9.2 Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objave ove Odluke. Broj 05-28-12-229-19/10 1. decembra 2010. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na osnovu čl. 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03), člana 33. Poslovnika o radu Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i člana 16. i 38. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. decembra 2010. godine, donijela je ODLUKU 2 O IZDAVANJU PRIVREMENE LICENCE ZA DJELATNOST MEĐUNARODNE TRGOVINE ELEKTRIČNOM ENERGIJOM 1.Izdaje se privremena licenca Društvu HSE BH d.o.o. Sarajevo za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 2.Privremena licenca iz tačke 1. ove Odluke izdaje se za pe - riod od 1. decembra 2010. godine do 30. novembra 2012. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 3.Sastavni dio privremene licence su Uslovi za korištenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 4.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje HSE BH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijela je Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju (u daljnjem tekstu: DERK) zahtjev za izdavanje licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine, zaprimljen pod brojem: 05-28-12-229/10 od 20. augusta 2010. godine. Shodno članu 7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne enegije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03) za aktivnost međunarodne trgovine električnom energijom potrebna je licenca DERK-a, a podnosilac zahtjeva je dužan zadovoljiti uvjete i kriterije za dobivanje licence koje svojim pravilima i propisima odredi DERK. Zahtjev je podnijet na propisanim obrascima, sa dokazom o prethodno izvršenoj uplati naknade za rješavanje zahtjeva i relevantnim dokumentima koji su, podnijeti uz zahtjev ili predočeni naknadno na zahtjev DERK-a, omogućili DERK-u da razumije, razmotri i odluči o podnijetom zahtjevu. U ovom smislu, u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o licencama, DERK je obavijestio podnosioca zahtjeva svojim aktom broj: 05-28-12-229-3/10 od 21. septembra 2010. godine. Po pregledu i provjeri svih formalnih elemenata zahtjeva DERK je najprije, u skladu sa obavezom iz člana 10. Pravilnika o licencama, 23. septembra 2010. godine objavio u dnevnim novinama i na svojoj internet stranici kratku obavijest za javnost sumirajući zahtjev za licencu i odredio rok do 7. oktobra 2010. godine za dostavljanje komentara javnosti na podnijeti zahtjev za izdavanje licence. DERK je konstatirao da nisu dostavljani komentari javnosti u vezi podnijetog zahtjeva za dodjelu privremene licence, niti je na javni poziv DERK-a bilo koje lice kandidiralo svoj interes da učestvuje u postupku u svojstvu umješača. DERK je izvršio provjeru podataka, dokumenata i informacija priloženih uz zahtjev i utvrdio da isti svjedoče o tehničkim, pravnim i finansijskim mogućnostima podnosioca zahtjeva da ispuni sve kriterije, uvjete i standarde propisane zakonom, pravilima i propisima DERK-a za dodjelu licence za obavljanje međunarodne trgovine. DERK je stoga pripremio početnu verziju Uvjeta za korištenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine. Ovaj dokument je od 26. oktobra 2010. godine učinjen dostupnim podnosiocu zahtjeva, kao i svim drugim zainteresiranim članovima javnosti, a omogućena im je prilika da iznesu svoje komentare i na općoj raspravi obavljenoj 2. novembra 2010. godine u sjedištu DERK-a u Tuzli, uz prethodnu objavu odgovarajuće obavijesti u dnevnim novinama i objavu dokumenta na internet stranici DERK-a. Kako su na održanoj općoj raspravi izostali bilo čiji komentari koji su mogli utjecati da neki od uvjeta za korištenje licence budu uređeni na drugačiji način, pripremljen je prijedlog da se zatražena licenca izda i dostavljen podnosiocu zahtjeva aktom DERK-a, broj: 05-28-12-229-16/10 od 4. novembra 2010. godine. U ostavljenom roku do 11. novembra 2010. godine, podnosilac zahtjeva je istakao komentar da se pe riod važenja privremene licence pomjeri na 1.12.2010. godine. Na osnovu svega naprijed izloženog, te respektirajući i dokaz da je podnosilac zahtjeva prethodno ishodio dozvolu Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine za obavljanje djelatnosti snabdijevanja električnom energijom drugog reda na teritoriji Bosne i Hercegovine, registracijski broj 06-03-1113-08/13/10 od 30. novembra 2010. godine, DERK je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. U skladu sa članom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objave ove Odluke. Broj 05-28-12-229-19/10 1. decembra 2010. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na temelju članka 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03), članka 33. Poslovnika o radu Državne regulatorne komisije za električnu energiju ("Službeni glasnik BiH", broj 2/05) i čl. 16. i 38. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. prosinca 2010. godine, donijela je ODLUKU 1 O IZDAVANJU PRIVREMENE LICENCE ZA DJELATNOST MEĐUNARODNE TRGOVINE ELEKTRIČNOM ENERGIJOM 1.Izdaje se privremena licenca Društvu HSE BH d.o.o. Sarajevo za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 2.Privremena licenca iz točke 1. ove Odluke izdaje se za razdoblje od 1. prosinca 2010. godine do 30. studenog 2012. godine. 3.Sastavni dio privremene licence su Uvjeti za korištenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom. 4.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje HSE BH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnijela je Državnoj regulatornoj komisiji za električnu energiju (u daljnjem tekstu: DERK) zahtjev za izdavanje licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine, zaprimljen pod brojem: 05-28-12-229/10 od 20. kolovoza 2010. godine. Smisleno članku 7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne enegije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03) za aktivnost međunarodne trgovine električnom energijom potrebna je licenca DERK-a, a podnositelj zahtjeva je dužan zadovoljiti uvjete i kriterije za dobivanje licence koje svojim pravilima i propisima odredi DERK. Zahtjev je podnijet na propisanim obrascima, sa dokazom o prethodno izvršenoj uplati naknade za rješavanje zahtjeva i relevantnim dokumentima koji su, podnijeti uz zahtjev ili predočeni naknadno na zahtjev DERK-a, omogućili DERK-u da razumije, razmotri i odluči o podnijetom zahtjevu. U ovom smislu, u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o licencama, DERK je obavijestio podnositelja zahtjeva svojim aktom broj: 05-28-12-229-3/10 od 21. rujna 2010. godine. Po pregledu i provjeri svih formalnih elemenata zahtjeva DERK je najprije, u skladu sa obvezom iz članka 10. Pravilnika o licencama, 23. rujna 2010. godine objavio u dnevnim novinama i na svojoj mrežnoj stranici kratku obavijest za javnost sumirajući zahtjev za licencu i odredio rok do 7. listopada 2010. godine za dostavljanje komentara javnosti na podnijeti zahtjev za izdavanje licence. DERK je konstatirao da nisu dostavljani komentari javnosti u vezi podnijetog zahtjeva za dodjelu privremene licence, niti je na javni poziv DERK-a bilo koja osoba kandidirala svoj interes da sudjeluje u postupku u svojstvu umješača. DERK je izvršio provjeru podataka, dokumenata i informacija priloženih uz zahtjev i utvrdio da isti svjedoče o tehničkim, pravnim i financijskim mogućnostima podnositelja zahtjeva da ispuni sve kriterije, uvjete i standarde propisane zakonom, pravilima i propisima DERK-a za dodjelu licence za obavljanje međunarodne trgovine. DERK je stoga pripremio početnu verziju Uvjeta za korištenje privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine. Ovaj dokument je od 26. listopada 2010. godine učinjen dostupnim podnositelju zahtjeva, kao i svim drugim zainteresiranim članovima javnosti, a omogućena im je prigoda da iznesu svoje komentare i na općoj raspravi obavljenoj 2. studenog 2010. godine u sjedištu DERK-a u Tuzli, uz prethodnu objavu odgovarajuće obavijesti u dnevnim novinama i objavu dokumenta na mrežnoj stranici DERK-a. Kako su na održanoj općoj raspravi izostali bilo čiji komentari koji su mogli utjecati da neki od uvjeta za korištenje licence budu uređeni na drugačiji način, pripremljen je prijedlog da se zatražena licenca izda i dostavljen podnositelju zahtjeva aktom DERK-a, broj: 05-28-12-229-16/10 od 4. studenog 2010. godine. U ostavljenom roku do 11. studenog 2010. godine, podnositelj zahtjeva je istakao komentar da se razdoblje važenja privremene licence pomjeri na 1.12.2010. godine. Na temelju svega naprijed izloženog, te respektirajući i dokaz da je podnositelj zahtjeva prethodno ishodio dozvolu Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine za obavljanje djelatnosti opskrbe električnom energijom drugog reda na teritoriju Bosne i Hercegovine, registracijski broj: 06-03-1113-08/13/10 od 30. studenog 2010. godine, DERK je odlučio kao u izreci ove Odluke. U skladu sa člankom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objave ove Odluke. Broj 05-28-12-229-19/10 1. prosinca 2010. godine Tuzla Predsjedatelj Komisije Mirsad Salkić, v. r. Na osnovu čl. 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02), člana 14. Statuta ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03) i člana 3. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. decembra 2010. godine, donijela je ODLUKU 2 O NASTAVKU KORIŠĆEWA L ICENCE 1."RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, registarski broj 05-28-237-22/09 od 11. februara 2010. godine, nastavlja sa korišćenjem ranije dodijeljene licence kao: "Reponjer Adria" d.o.o. Sarajevo, ul. Fra Anđela Zvizdovića 1, pod neizmijenjenim uslovima licence. 2.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošewa i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje "RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik je privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom koja mu je dodijeljena Odlukom Državne regulatorne komisije za električnu energiju (u daqnjem tekstu: DERK), broj: 05-28-237-22/09 od 11. februara 2010. godine za pe riod od 15. februara 2010. godine do 14. februara 2012. godine. Shodno obavezama iz Pravilnika o licencama, vlasnik licence je podneskom broj 05-28-12-258-3/10 od 3. novembra 2010. godine prijavio DERK-u promjenu naziva društva i zatražio da mu DERK kao davalac licence omogući korišćenje privremene licence do isteka njenog važewa pod novim nazivom. Podnosilac zahtjeva je vjerodostojnim dokumentima podnijetim uz zahtjev dokazao da je u sudski registar Opštinskog suda u Sarajevu upisao podatke o promjeni naziva (rješenje o registraciji broj 065-0-Reg-10-002113 od 19. jula 2010. godine), da je pod novim nazivom razvrstan u odgovarajući podrazred iz Standardne klasifikacije djelatnosti (obavještenje Federalnog zavoda za statistiku-Službe za statistiku Kantona Sarajevo, broj 04-32.5-1-4201383860008/07 od 3. septembra 2010. godine) i registrovan u Poreznoj upravi Federacije BiH - Kantonalnom uredu Sarajevo (uvjerenje od 3. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 septembra 2010. godine). Identičan postupak registracije promjene podataka o istom subjektu, u odgovarajućem registru vlasnika dozvole za obavljanje djelatnosti snabdijevawa električnom energijom drugog reda na teritoriji BiH, u toku je i kod Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine. S obzirom da su u konkretnom slučaju promijenjeni podaci bez uticaja na pravni sta tus odnosno položaj vlasnika licence te dalje nesmetano korišćenje licence od strane istog pravnog lica, donijeta je odluka kao u dispozitivu. U skladu sa članom 9.2 Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objavqivawa ove Odluke. Broj 05-28-12-258-5/10 1. decembra 2010. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na osnovu čl. 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02), člana 14. Statuta ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03) i člana 3. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. decembra 2010. godine, donijela je ODLUKU 1 O NASTAVKU KORI ŠTENJA LICENCE 1."RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, registracijski broj 05-28-237-22/09 od 11. februara 2010. godine, nastavlja sa korištenjem ranije dodijeljene licence kao: "Reponjer Adria" d.o.o. Sarajevo, ul. Fra Anđela Zvizdovića 1, pod neizmijenjenim uvjetima licence. 2.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje "RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik je privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom koja mu je dodijeljena Odlukom Državne regulatorne komisije za električnu energiju (u daljnjem tekstu: DERK), broj: 05-28-237-22/09 od 11. februara 2010. godine za pe riod od 15. februara 2010. godine do 14. februara 2012. godine. Shodno obavezama iz Pravilnika o licencama, vlasnik licence je podneskom broj 05-28-12-258-3/10 od 3. novembra 2010. godine prijavio DERK-u promjenu naziva društva i zatražio da mu DERK kao davalac licence omogući korištenje privremene licence do isteka njenog važenja pod novim nazivom. Podnosilac zahtjeva je vjerodostojnim dokumentima podnijetim uz zahtjev dokazao da je u sudski registar Općinskog suda u Sarajevu upisao podatke o promjeni naziva (rješenje o registraciji broj 065-0-Reg-10-002113 od 19. jula 2010. godine), da je pod novim nazivom razvrstan u odgovarajući podrazred iz Standardne klasifikacije djelatnosti (obavještenje Federalnog zavoda za statistiku-Službe za statistiku Kantona Sarajevo, broj 04-32.5-1-4201383860008/07 od 3. septembra 2010. godine) i registriran u Poreznoj upravi Federacije BiH - Kantonalnom uredu Sarajevo (uvjerenje od 3. septembra 2010. godine). Identičan postupak registracije promjene podataka o istom subjektu, u odgovarajućem registru vlasnika dozvole za obavljanje djelatnosti snabdijevanja električnom energijom drugog reda na teritoriji BiH, u toku je i kod Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine. S obzirom da su u konkretnom slučaju promijenjeni podaci bez utjecaja na pravni sta tus odnosno položaj vlasnika licence te dalje nesmetano korištenje licence od strane istog pravnog lica, donijeta je odluka kao u dispozitivu. U skladu sa članom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objave ove Odluke. Broj 05-28-12-258-5/10 1. decembra 2010. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Mirsad Salkić, s. r. Na temelju čl. 4.2, 4.7. i 7. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 7/02), članka 14. Statuta ("Službeni glasnik BiH", broj 41/03) i članka 3. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), Državna regulatorna komisija za električnu energiju, na sjednici održanoj 1. prosinca 2010. godine, donijela je ODLUKU 2 O NASTAVKU KORI ŠTENJA LICENCE 1."RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, registracijski broj 05-28-237-22/09 od 11. veljače 2010. godine, nastavlja sa korištenjem ranije dodijeljene licence kao: "Reponjer Adria" d.o.o. Sarajevo, ul. Fra Anđela Zvizdovića 1, pod neizmijenjenim uvjetima licence. 2.Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Obrazloženje "RE Energija" d.o.o. Sarajevo, Fra Anđela Zvizdovića 1, vlasnik je privremene licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom koja mu je dodijeljena Odlukom Državne regulatorne komisije za električnu energiju (u daljnjem tekstu: DERK), broj 05-28-237-22/09 od 11. veljače 2010. godine za razdoblje od 15. veljače 2010. godine do 14. veljače 2012. godine. Smisleno obvezama iz Pravilnika o licencama, vlasnik licence je podneskom broj 05-28-12-258-3/10 od 3. studenoga 2010. godine prijavio DERK-u promjenu naziva društva i zatražio da mu DERK kao davatelj licence omogući korištenje privremene licence do isteka njenog važenja pod novim nazivom. Podnositelj zahtjeva je vjerodostojnim dokumentima podnijetim uz zahtjev dokazao da je u sudski registar Općinskog suda u Sarajevu upisao podatke o promjeni naziva (rješenje o registraciji broj 065-0-Reg-10-002113 od 19. srpnja 2010. godine), da je pod novim nazivom razvrstan u odgovarajući podrazred iz Standardne klasifikacije djelatnosti (obavijest Federalnog zavoda za statistiku-Službe za statistiku Kantona Sarajevo, broj: 04-32.5-1-4201383860008/07 od 3. rujna 2010. godine) i registriran u Poreznoj upravi Federacije BiH - Kantonalnom uredu Sarajevo (uvjerenje od 3. rujna 2010. godine). Identičan postupak registracije promjene podataka o istom subjektu, u odgovarajućem registru vlasnika dozvole za obavljanje djelatnosti opskrbe električnom energijom drugog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 reda na teritoriju BiH, u tijeku je i kod Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine. S obzirom da su u konkretnom slučaju promijenjeni podaci bez utjecaja na pravni sta tus odnosno položaj vlasnika licence te dalje nesmetano korištenje licence od strane iste pravne osobe, donijeta je odluka kao u izreci. U skladu sa člankom 9.2 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini, protiv ove Odluke može se pokrenuti postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine podnošenjem tužbe u roku od 60 dana od dana objave ove Odluke. Broj 05-28-12-258-5/10 1. prosinca 2010. godine Tuzla Predsjedatelj Komisije Mirsad Salkić, v. r. AGENCIJA ZA POŠTANSKI SAOBRAĆAJ/ PROMET BOSNE I HERCEGOVI NE Na osnovu člana 10. stav (5) tačka c) Zakona o poštama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 33/05) i uz saglasnost Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine, Savjet Agencije za poštanski saobraćaj Bosne i Hercegovine, na 105. sjednici održanoj dana, 28. septembra 2010. godine, donosi OPŠTE USLOVE 1 ZA OBAVQAWE POŠT ANSKIH USLUGA DIO I. OPŠTE ODREDBE Član 1. (Predmet) (1)Ovim Opštim uslovima za obavljanje poštanskih usluga (u daljem tekstu: Opšti uslovi) uređuje se postupak za ostva - rivanje međusobnih prava i obaveza operatera poštanskog saobraćaja i korisnika poštanskih usluga u vezi s obavljanjem, odnosno korištenjem poštanskih usluga. (2)Odredbe ovih Opštih uslova primjenjuju se na unutrašwi poštanski saobraćaj i na međunarodni poštanski saobra - ćaj ako aktima Svjetskog poštanskog saveza nije drugačije određeno. (3)U obavljanju i korištenju poštanskih usluga i ostvari - vanju međusobnih prava i obaveza koje iz toga proizlaze, operateri poštanskog saobraćaja i korisnici poštanskih usluga pridržavaće se načela savjesnosti i poštewa. (4)Operateri poštanskog saobraćaja moraju se pridržavati principa poštanske politike i obavezni su osigurati tajnost poštanskih pošiljaka u skladu s članom 17. Zakona o poštama Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: Zakon). Član 2. (Ugovor o pristupanju) (1)Operateri poštanskog saobraćaja obavljaju poštanske usluge na osnovu ugovora o pristupanju u skladu sa Zakonom, drugim zakonskim i podzakonskim aktima koji regulišu djelatnost poštanskog saobraćaja i ovim Opštom uslovima. (2)Ugovor o pristupanju u pravilu nije u pisanom obliku. (3)Ugovor o pristupanju smatra se sklopljenim kad operater poštanskog saobraćaja preuzme poštansku pošiqku. Vrijeme sklapawa ugovora o pristupanju određuje se prema datumu na otisku žiga prijemne jedinice poštanske mreže na potvrdi o prijemu pošiqke, odnosno na pošiqci za koju se ne izdaje potvrda o prijemu pošiqke. (4)Operateri poštanskog saobraćaja mogu s pojedinim korisnicima sklopiti pisani ugovor kojim se uređuju uslovi, način i postupak obavljanja poštanskih usluga. (5)Međusobna prava i obaveze iz ugovora iz stavova (2), (3) i (4) ovog člana zasnivaju se između operatera poštanskog saobraćaja i pošiljaoca. (6)Pošiljalac je obavezan odabrati onu vrstu usluge koja odgovara prirodi i sadržaju pošiqke, vrsti i značaju pošiqke, stvarnoj vrijednosti pošiqke, značaju saopštewa, adresi primaoca i načinu uručewa. (7)Nakon uručewa poštanske pošiqke određena prava i obaveze iz ugovora prelaze sa pošiljaoca na primaoca poštanske pošiqke u skladu sa Zakonom i ovim Opštim uslovima. Član 3. (Radno vrijeme) (1)Utvrđeno radno vrijeme za rad operatera poštanskog saobraćaja neposredno sa korisnicima poštanskih usluga mora biti vidno istaknuto na ulazu u poslovne prostorije koje služe za rad sa korisnicima usluga. (2)Radno vrijeme za rad sa korisnicima poštanskih usluga mora biti posebno naznačeno na onim radnim mjestima na kojima se radno vrijeme razlikuje od radnog vremena iz prethodnog stava. Član 4. (Punomoć) (1)Korisnici poštanskih usluga mogu sve poštanske pošiqke primati i putem punomoćenika. (2)Punomoć za pravno lice ovjerava ovlašteno lice u tom pravnom licu, a punomoć za fizičko lice ovjerava nadležni državni or gan, notar ili operater poštanskog saobraćaja. (3)U slučaju kad punomoć ovjerava nadležni državni or gan ili notar primjenjuju se opšti propisi o izdavanju punomoći, s tim da je korisnik usluga obavezan orig i nal ili ovjerenu kopiju punomoći predati jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja kod koje će ostvarivati prava iz punomoći. Punomoć važi do datuma navedenog u punomoći ili do opoziva punomoći. (4)U slučaju kad punomoć ovjerava operater poštanskog saobraćaja ili pravno lice primjenjuje se sledeći postupak: a)davalac punomoćni može punomoć dati samo poslovno sposobnom licu, a punomoć se ne može izdati licu koje je nepismeno ili se ne može potpisati; b)korisnik usluga može istovremeno izdati više punomoći, a s jednom punomoći može ovlastiti najviše tri lica; c)punomoć se može izdati za prijem svih poštanskih pošiljaka, za pojedine vrste pošiljaka ili za pojedinu pošiqku; d)za korisnike poštanskog pregratka punomoć se može izdati samo za prijem svih vrsta poštanskih pošiljaka; e)ako davalac punomoći, kojom su opunomoćeno dvoje ili više lica, želi promijeniti neko od opunomoćenih lica, mora opozvati punomoć u cijelosti i izdati novu punomoć; f)ako davalac punomoći opozove izdatu punomoć, obavezan je o tome izvijestiti jedinicu mreže operatera poštanskog saobraćaja kod koje se punomoć nalazi i vratiti punomoć; g)punomoć se izdaje za kalendarsku godinu i važi do datuma navedenog u punomoći, a najduže do kraja te kalendarske godine; h)punomoć se izdaje u dva primjerka od kojih jedan primjerak zadržava operater poštanskog saobraćaja, a drugi primjerak se daje korisniku. (5)U slučaju kada punomoć ovjerava operater poštanskog saobraćaja naplaćuje se poštarina određena cjenovnikom. (6)Prilikom ostvarivawa prava iz punomoći, punomoćenik je obavezan, na zahtjev radnika operatera poštanskog saobraćaja, pokazati punomoć i dokazati svoj identitet. 1 Opšti uslovi objavljeni u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 Član 5. (Dokazivanje identiteta) (1)Pošiljalac, primalac ili drugo ovlašteno lice dokazuje svoj identitet sledećim ispravama: a)ličnom kartom; b)službenom ispravom - kwižicom pripadnika vojske ili policije; c)pasošem; d)nacionalnom ličnom kartom stranih državljana; e)stalnom pograničnom dozvolom-propusnicom. (2)Izuzetno od odredbe iz stava (1) ovog člana identitet se može utvrditi i izjavom svjedoka čiji se identitet može utvrditi ispravama iz stava (1) ovog člana. (3)Ako radnik operatera poštanskog saobraćaja posumwa u valjanost isprave kojom se dokazuje identitet, u zakonitost posjedovawa isprave ili istinitost izjave svjedoka odbiće uručenje pošiqke ili isplatu uputničkog iznosa, kao i svaku drugu radnju za koju je potrebno utvrditi idenditet. DIO II. POŠTANSKE USLUGE Član 6. (Poštanske usluge) (1)Pod poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge koje obuhvataju prijem, otpremu, prevoz, prispijeće i uručenje poštan skih pošiljaka koje obavljaju operateri poštan - skog saobraćaja, u skladu sa Zakonom. (2)Poštanske usluge obuhvataju univerzalne poštanske uslu - ge (rezervisane i nerezervisane), finansijske poštanske usluge i ostale poštanske usluge. (3)Cijene rezervisanih poštanskih usluga su pod državnom kontrolom, a u koliko se ovakvim cijenama ne obezbjeđuje pokriće stvarnih troškova i razvojne potrebe poštanskog sistema, država i entiteti obezbjeđuju subvencije javnim poštanskim operaterima. Nije dozvoljeno subvencio - nisanje nerezervisanih i drugih poštanskih usluga iz sredstava rezervisanih usluga. Cijene moraju ispuwavati uslove propisane Zakonom. Član 7. (Univerzalne poštanske usluge) (1)Pod univerzalnim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijema, otpreme, prispijeća, prevoza i uručewa u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom saobraćaju: a)pismonosnih pošiljaka mase do 2 kg; b)paketskih pošiljaka mase do 31,5 kg; c)poštanskih uputnica; d)direktne pošte; e)poštanskih i telegrmaskih saopštewa; f)preporučenih i vrijednosnih pošiljaka; g)sekograma do 7 kg. (2)Univerzalne poštanske usluge moraju ispuwavati uslove propisane Zakonom i aktima Svjetskog poštanskog saveza. (3)Univerzalne poštanske usluge u Bosni i Hercegovini obavljaju javni poštanski operateri i drugi poštanski operateri na osnovu licence. Član 8. (Rezervisane poštanske usluge) Rezervisane poštanske usluge su dio univerzalnih usluga, definisane Zakonom, koje obavljaju iskqučivo javni poštanski operateri. Član 9. (Nerezervisane poštanske usluge) (1)Nerezervisane poštanske usluge obuhvataju univerzalne poštanske usluge koje nisu rezervisane prema članu 6. Zakona i sve druge poštanske usluge, ukqučujući i usluge sa dodatnom vrijednošću. (2)Nerezervisane poštanske usluge mogu obavljati operateri poštanskog saobraćaja koji su registrovani za obavljanje poštanske djelatnosti i kojima je Agencija za poštanski saobraćaj Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: Agencija) izdala ili Ovlaštenje javnom poštanskom operateru ili licencu za obavljanje poštanskih usluga. Poglavlje I Član 10. (Poštanske pošiqke) Poštanska pošiqka je svaka adresovana pošiqka u konačnom obliku u kojem je operater poštanskog saobraćaja treba uručiti. Poštanske pošiqke su pismonosne pošiqke, paketske pošiqke, poštanske novčane uputnice, direktna pošta, poštanska telegramska saopštewa, preporučene pošiqke, vrijednosne pošiqke i sekogrami. Odjeljak A. Član 11. (Pismonosne pošiqke) (1)Pod pismonosnom pošiqkom podrazumijeva se svaka poštanska pošiqka koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primaocu. U pismonosne pošiqke spadaju: pismo, dopisnica, tiskovina, sudsko pismo i pismo u upravnom postupku te elektronsko pismo. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, te svaka druga korespondencija adresovana na određenog primaoca smatraju se pismonosnim pošiqkama. (2)Prilikom predaje pismonosne pošiqke, pošiljalac može zahtijevati posebne usluge propisane ovim Opštim uslovima. (3)Obična pismonosna pošiqka je pismonosna pošiqka za koju se pošiljaocu ne izdaje potvrda o prijemu, niti se prilikom uručewa od primaoca zahtijeva pisana potvrda. Član 12. (Pismo) (1)Pismo je pismonosna pošiqka koja sadrži pisano saopštenje u zatvorenoj koverti ili drugom omotu bez označene vrijednosti, kao i svaka druga pismonosna pošiqka koja u pogledu dimenzija i mase odgovara uslovima propisanim za pismo i ako ne sadrži pisano saopštenje. (2)Pismo mora biti zatvoreno tako da mu je sadržaj dobro zaštićen od mogućih oštećewa u toku prenosa i da se, bez vidqivog traga na omotu, odnosno koverti sadržaj ne može izvaditi ni oštetiti. Izuzetno, u otvorenoj koverti može se primiti pismo koje sadrži čestitku ili razglednicu. (3)Pismo može biti mase do 2 kg. (4)Dimenzije pisma su: a)najmanje dimenzije pisma su 90x140 mm, s tolerancijom od 2 mm; b)najveće dimenzije pisma su 900 mm, u zbiru dužine, širine i visine, s tim da nijedna od te tri dimenzije ne smije pojedinačno biti veća od 600 mm; c)najmanje dimenzije pisma u obliku vaqka su 170 mm u zbiru dužine i dva prečnika, s tim da dužina ne smije biti mawa od 100 mm; d)najveće dimenzije pisma u obliku vaqka su 1040 mm u zbiru dužine i dva prečnika, s tim da dužina ne smije biti veća od 900 mm. (5)Standardizovano pismo je zatvoreno pismo pravougaonog oblika koje mora ispuwavati sledeće uslove: a)da se nalazi u jednobojnoj koverti; b)da ima masu do 20 g.; c)da ima dimenzije od najmanje 90x140 mm do najviše 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm, d)svaka četvrtasta pošiqka kojoj dužina nije mawa od širine pomnožene sa 1,4 ( drugi korijen iz 2), a da je u obimu veličina iz tačke c); e)da je adresovano na način propisan ovim Opštim uslovima; f)da mu je debqina do 5 mm. (6)Izuzetno od odredbi iz stava (5) ovog člana, smatraće se standardizovanim pismom i pismo čiji je sadržaj upakovan u koverte veličine 150h245 mm i 165h235 mm uz odstupanje od 2 mm, ako su u masovnoj upotrebi, kao i sudska pisma bez obzira na težinu u kovertama veličine 140h195 mm. (7)Pod standardizovanim pismom smatra se i pismo u koverti s providnim dijelom ako pored uslova iz stava (5) ovog člana ispuwava i sljedeće uslove; a)providni dio mora biti na udaljenosti najmanje 40 mm od gornje ivice koverte, 15 mm od bočnog desne ivice ili 15 mm od bočne lijeve ivice, zavisno na kojoj strani je providni dio i 15 mm od donje ivice (dopušteno odstupanje do 2 mm); b)providni dio ne smije biti oivčen trakom ili uokviren u obojenu ivicu i mora omogućiti lako čitanje adrese primaoca. (8)Na standardizovanom pismu adresa primaoca mora biti u pravougaonom prostoru koji je na udaljenosti najmanje 40 mm od gornje ivice koverte, 15 mm od bočne desne ivice, 15 mm od donje ivice i udaljenosti najviše 140 mm od bočne desne ivice. (9)Na adresnoj strani standardizovanog pisma uzdužni prostor u obliku pravougaonika visine 40 mm, računajući od gornje ivice i dužine 74 mm, računajući od desne ivice, predviđen je za otisak žiga i označavanje poštarine. (10)Nestandardizovanim pismom smatra se: a)pismo koje ne zadovoljava uslove iz ovog člana za standardizovano pismo; b)pismo koje sadrži izbočene predmete; c)pismo čija koverta nije dovoqno kruta za mašinsku obradu; d)pismo čija je koverta izrađena od materijala čija su osnovna fizička svojstva različita od papira s izuzetkom materijala koji se koristi za izradu prozorčića na koverti; e)pismo zatvoreno spajalicama, metalnim ili savijenim kukicama. Član 13. (Dopisnica) (1)Dopisnica je pismonosna pošiqka izrađena od kartona ili dovoqno čvrstog papira u obliku pravougaonika, a šalje se bez koverte. Dopisnica ne smije imati izbočene ili ispupčene dijelove. (2)Najmanje dimenzije dopisnice su 90x140 mm, a najveće 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje od 2 mm. (3)Dopisnica koja ne zadovoljava uslove iz stava (1) i (2) ovog člana ili je većih dimenzija od 120 x 235 mm, ali najviše do najvećih dimenzija za pismo, smatra se nestandardizovanim pismom u pogledu plaćawa poštarine i ne mora se nalaziti u koverti. (4)Dopisnicama se smatraju sve vrste razglednica i čestitki koje odgovaraju uslovima propisanim ovim članom za dopisnice. (5)Dopisnica koju izdaje javni poštanski operater (poštanska dopisnica) mora u zaglavqu na predwoj strani imati naziv "DOPISNICA" ("CARTE POSTALE"). 6)Najmanje desna polovina prednje strane dopisnice namijenjena je za adresu primaoca, označavanje poštarine, službene oznake i naljepnice, a poleđina i najviše lijeva polovina prednje strane namijenjeni su za saopštenje. Član 14. (Tiskovina) (1)Tiskovina je otvorena pismonosna pošiqka čiji sadržaj nema značaj ličnog ili poslovnog dopisivawa, a štampana je u više istovjetnih primjeraka na papiru, kartonu ili drugom materijalu. Tiskovinom se smatra i pošiqka koja sadrži kwige, štampu i službena glasila: a)Kwige su neperiodične štampane publikacije. Na svakom primjerku kwige moraju biti odštampani: naslov kwige, ime i prezime autora, mjesto izdawa, godina izdawa i izdavač. Listovi kwige moraju biti međusobno uvezani (tvrdi povez, broširano-lijepljeno, broširano-šivano ili neki drugi način koji se primjenjuje za uvezivanje kwiga). b)Štampa je štampana publikacija koju izdaje izdavač svakodnevno, povremeno ili u određenom vremenskom periodu (novine i časopisi). Na svakom primjerku novina i časopisa moraju biti odštampani podaci o izdavaču, glavnom uredniku i štampariji, te datum štampawa. Novine su štampana publikacija koju izdaje izdavač svakodnevno ili u određenom vremenskom periodu, a nije ukoričena ni uvezana. Časopis je ukoričena i uvezana štampana publikacija koju izdaje izdavač redovno ili povremeno. c)Službena glasila su štampane publikacije koje izdaju nadležni državni organi (države, entiteta, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kantona i opština). (2)Tiskovina se predaje u otvorenoj koverti, a može se predati i u omotu zatvorenom tako da radnik javnog poštanskog operatera može provjeriti sadržaj bez oštećewa koverte. (3)U lijevom gornjem uglu adresne strane tiskovine pošiljalac je obavezan staviti oznaku "TISKOVINA" ("IMPRIME"). (4)Javni poštanski operateri mogu dozvoliti zatvaranje tiskovina predatih u velikom broju uz izdavanje odgovarajuće dozvole čiji broj mora biti upisan na svakoj pošiqci ispod oznake "TISKOVINA" ("IMPRIME") ili "TISKOVINA SA SNIŽENOM POŠTARINOM " ("IMPRIME A TAXE REDUITE"). (5)Tiskovini se može priložiti račun, nalog za plaćanje, otpremnica, pošiqka-plaćeni odgovor (IBRS/CCRI), CD, DVD i slično, ako se sadržaj priloga odnosi na sadržaj pošiqke i čini njen sastavni dio. (6)Štampa može sadržavati štampani prilog koji ispuwava sledeće uslove: a)da je wihov sastavni dio i uložen u pojedinačni primjerak štampe; b)da je izdavač priloga isti kao i za štampu; c)da postoji međusobna veza sadržaja priloga i štampe. (7)Štampa može imati i druge priloge koji nisu navedeni u stavu (5) ovog člana, ali se u tom slučaju za te priloge naplaćuje dodatna poštarina za takvu vrstu priloga ili pošiqke. (8)Na tiskovini je dopušteno precrtati, obilježiti ili podvući neke riječi ili dijelove teksta, te ispraviti štamparske greške. U kwizi je dopušteno napisati posvetu. (9)Tiskovina može biti mase do 2 kg i dimenzija koje odgovaraju dimenzijama za pismo propisanim članom 12. stav (4) ovih Opštih uslova. (10)Izuzetno, tiskovina može biti mase do 5 kg, ako je sadržaj nedjeqiv ili čini cjelinu. (11)Prilikom prve predaje novina i časopisa izdavač ili njegov punomoćenik ili dis trib uter obavezan je priložiti potvrdu organa nadležnog za javno saopštavanje, te dva primjerka novina i časopisa kojima dokazuje da su ispunjeni svi propisani uslovi za predaju novina i časopisa. (12)Ako novine i časopise predaje izdavač ili njegov punomoćenik ili dis trib uter, svežaw novina i časopisa može biti mase do 10 kg, a vreća s novinama i časopisima može biti mase do 30 kg. (13)Pojedinačno adresovana tiskovina koja sadrži novine i časopise i koja je složena za otpremu ne može imati nijednu dimenziju veću od 300 mm. Svežaw tiskovina koje sadrže novine i časopise ne može imati nijednu dimenziju veću od 450 mm. (14)U međunarodnom poštanskom saobraćaju tiskovine koje isti pošiljalac otprema u većim količinama na adresu istog primaoca mogu se staviti u jednu ili više posebnih vreća ("M" vreća). (15)Ukupna masa "M" vreće može biti najviše do 30 kg. (16)Svaka "M" vreća mora biti opremljena pravougaonom adresnicom od kartona ili nekog drugog čvrstog materijala (plastika, drvo i sl.) čije dimenzije ne smiju biti manje od 90x140 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm. Adresnicu predaje pošiljalac s upisanim podacima o primaocu i pošiljaocu (uslovi i način prijema definisani su aktima SPS) (17)"M" vreća može se primiti kao preporučena, hitna i avionska pošiqka. Član 15. (Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku je pismonosna pošiqka koju predaje na prenos nadležni sudski i upravni or gan za primaoce kao stranke u postupku, uz koju postoji, kao sastavni dio, povratnica iste veličine i boje koja je po gorwoj ivici koverte perforisana. Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku moraju u pogledu dimenzija odgovarati uslovima za standadizovano pismo. (2)Sudsko pismo i pisma u upravnom postupku iz prethodnog stava mogu predavati na prenos sudovi, tužilaštva, pravobranilaštva i organi uprave na svim nivoima organizacije države, te kancelarije ombudsmana. (3)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku primaju se kao preporučena pošiqka s povratnicom. Član 16. (Elektronsko pismo) Elektronsko pismo je pošiqka čiji se prenos u određenim fazama vrši elektronskim putem. Pošiqka se putem hibridne pošte u jednoj od faza prenosa obrađuje i pretvara u pismonosnu pošiqku radi fizičkog uručewa primaocu. Pošiljalac elektronskog pisma može u toku prenosa zahtijevati posebne i dopunske poštanske usluge. Odjeljak B. Član 17. (Paketske pošiqke) Pod paketskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijema, otpreme, prevoza, prispijeća i uručewa paketskih pošiljaka adresovanih na određenog primaoca kome se paketska pošiqka treba uručiti. Član 18. (Paket) (1)Paket je zatvorena poštanska pošiqka koja može sadržavati robu i druge predmete. (2)Pošiljaocu se daje potvrda o prijemu paketa, a primaocu se paket uručuje uz potpis. (3)Paket u unutrašnjem poštanskom saobraćaju može biti mase do 31,5 kg., a u međunarodnom saobraćaju do 20 kg. (4)Dimenzije paketa u unutrašnjem poštanskom saobraćaju ne smiju biti veće od 3.000 mm u zbiru dužine i obima paketa na najširem dijelu poprečno, s tim da najveća dimenzija ne može biti veća od 1.500 mm. Paket ne smije biti mawih dimenzija od najmawih dimenzija propisanih za pismo, s tim da adresna strana mora imati najmanje 90x140 mm. (5)Paket mora imati na adresnoj strani odgovarajuću naljepnicu s oznakom operatera poštanskog saobraćaja koji je primio pošiqku, te prijemni broj pošiqke ili naljepnicu sa bar kod podacima. Na paket se upisuje masa u kilogramima i gramima, s tim da se svaki dio od 100 (sto) grama zaokružuje na više. Operateri poštanskog saobraćaja moraju prilikom prijema, primjewivati bar kod na svim paketskim pošiqkama u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (6)Pošiljalac prilikom predaje paketa može zahtijevati sljedeće posebne usluge: izdvojeno, hitno, vrlo hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručiti lično primaocu. (7)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju paket mora imati označenu vrijednost. (8)Vrijednost sadržaja paketa mora biti označena brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značaju sadržaja za pošiljaoca, o čemu pošiljalac potpisuje izjavu na potvrdi o prijemu paketa. (9)Najveća označena vrijednost paketa može biti do 10.000 KM u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a do 4.000 DTS-a u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (10)U međunarodnom poštanskom saobraćaju paket se može predati sa i bez označene vrijednosti. (11)Uslovi za prijem paketa u međunarodnom poštanskom saobraćaju propisani su aktima Svjetskog poštanskog saveza. (12)Paket koji sadrži žive životinje, lako lomqive predmete, tekućine, lako topqive materije, dijelove životiwskog ili qudskog tijela, urne s pepelom, osjetqive uređaje, zarazne materije i sl., pošiljalac je obavezan predati kao izdvojeni paket. (13)Glomaznim paketom smatra se svaki paket koji se zbog svog oblika ili sastava ne uklapa s ostalim paketima, ako mu je bilo koja stranica duža od 500 mm i ako mu bilo koja od ostale dvije stranice, uzeta pojedinačno, prelazi 300 mm. (14)Na glomazne pakete stavlja se naljepnica s tekstom "GLOMAZNO" ("ENCOMBRANT") (15)U međunarodnom poštanskom saobraćaju se lomqivi i glomazni paketi mogu primiti za one države koje prihvataju te pakete. Odjeljak C. Član 19. (Poštanske novčane uputnice i isplata novčanih doznaka na kućnu adresu) (1)Poštanske novčane uputnice su poštanske pošiqke kojima pošiljalac doznačava određeni iznos novca koji se primaocu isplaćuje u gotovini. Pošiljaocu se daje potvrda o prijemu poštanske novčane uputnice, a primaocu se uputnički iznos isplaćuje uz potpis. (2)Poštanske novčane uputnice obuhvataju poštansku uputnicu, telegramsku novčanu uputnicu, post-net uputnicu i međunarodnu novčanu uputnicu. (3)Poštanska uputnica se otprema zajedno s ostalim poštanskim pošiqkama, a telegramska i post-net uputnica se prenose elektronskim ili telekomunikacionim putem. (4)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju jednom poštanskom novčanom uputnicom može se doznačiti najviše 5.000,00 KM. (5)Telegramska uputnica za šire dostavno područje prima se pod uslovom da pošiljalac prihvati isplatu uputnice redovnom poštanskom dostavom ili da koristi uslugu posebnog nosioca. (6)Javni poštanski operateri isplaćuju i druge vrste uputnica kojima pošiljaoci šaqu primaocima novčane doznake na kućnu adresu. (7)Prenos poštanske novčane uputnice u međunarodnom poštanskom saobraćaju definisan je aktima Svjetskog poštanskog saveza. Odjeljak D. Član 20. (Direktna pošta) (1)Direktna pošta je usluga čiji predmet su poštanske pošiqke koje se sastoje od iskqučivo oglasnog, markentiškog ili reklamnog materijala (letci, katalozi, brošure, reklamni uzorci, promotivne novine i časopisi, promotivni CD i sl.) koji sadrži identičnu poruku, osim imena, adrese, identifikacione oznake primaoca, te drugih izmjena koje ne mijewaju sadržaj poruke, a koje se šaqu na najmanje 30 adresa, koje je pošiljalac naznačio na popšiqkama ili na wihovim omotima. (2)Računi, uplatnice, finansijski izvještaji i druge neidentične poruke ne smatraju se direktnom poštom. (3)Pošiqke u kojima se direktna pošta kombinuje sa drugim predmetima u istom omotu ne smatraju se direktnom poštom. (4)Pošiqke direktne pošte mogu biti najviše mase do 1000 grama i dimenzija za nestandarizovano pismo propisanim ovim opštim uslovima. (5)Pošiqke direktne pošte u lijevom gornjem uglu adresne strane moraju imati oznaku " DIREKTNA POŠTA" ("DI - RECT MAIL") (6)Uslovi i način predaje pošiljaka direktne pošte mogu se urediti ugovorom koji sklapa pošiljalac sa operaterom poštanskog saobraćaja. (7)Pošiqke koje nisu adresovane, a sadrže oglasne, markentiške ili reklamne poruke identičnog sadržaja, a koje šalje isti pošiljalac su liberalizovane i nalaze se na slobodnom tržištu, a obavljaju ih operateri poštanskog saobraćaja na osnovu ovlaštewa ili licence izdatih od strane Agencije. Odjeljak E. Član 21. (Poštanska telegramska saopštewa) (1)Poštanska telegramska saopštewa su poštanske pošiqke koje se prenose elektronskim ili telekomunikacionim putem i u propisanim rokovima. Pošiljaocu se daje potvrda o prijemu pošiqke, a primaocu se pošiqka uručuje uz potpis. (2)Ukoliko pošiqku iz stava (1) ovog člana nije moguće uručiti u propisanim rokovima, pošiqka se uručuje redovnom dostavom. Odjeljak F. Član 22. (Preporučena poštanska pošiqka) (1)Preporučena pošiqka je poštanska pošiqka za koju se pošiljaocu daje potvrda o prijemu pošiqke, a uručuje se primaocu uz potpis. (2)Svaka pismonosna pošiqka može se predati kao preporučena pošiqka uz uslove i na način propisane ovim Opštim uslovima. (3)Javni poštanski operater je dužan na poseban zahtjev pošiljaocu preporučene pošiqke omogućiti sledeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje pošiqke lično primaocu. (4)Na preporučenoj pošiqci se u gornjem lijevom dijelu adresne strane mora nalaziti naljepnica ili oznaka "R" (RECOMMANDE ), s nazivom jedinice poštanske mreže koja je primila pošiqku, te prijemni broj pošiqke. Ako naljepnica nema naziv jedinice poštanske mreže, na nju se stavlja otisak žiga prijemne jedinice poštanske mreže. (5)Umjesto podataka iz prethodnog stava javni poštanski operateri dužni su primjewivati bar kod na preporučenim pošiqkama u unutrašnjem poštanskom saobraćaju. (6)Javni poštanski operateri moraju prilikom prijema primjewivati bar kod na svim preporučenim pošiqkama u međunarodnom poštanskom saobraćaju u skladu sa propisima Svjetskog poštanskog saveza. Odjeljak G. Član 23. (Vrijednosna poštanska pošiqka) (1)Vrijednosna poštanska pošiqka (u daljem tekstu: vrijednosno pismo) je pošiqka na kojoj je pošiljalac označio vrijednost pošiqke brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiqke. Iznos označene vrijednosti u konvertibilnim markama upisuje pošiljalac latiničnim ili ćiriličnim pismom i arapskim brojevima, a ne smije biti upisan običnom olovkom. U međunarodnom poštanskom saobraćaju prijemna jedinica poštanske mreže je dužna navedeni iznosa u KM preračunati i upisati iznos i u DTS-u. Pošiljaocu se daje potvrda o prijemu pošiqke, a primaocu se pošiqka uručuje uz potpis. (2)Vrijednosno pismo može da sadrži robu, novac, pisano saopštenje i druge predmete. Vrijednosno pismo može biti mase najviše do 2 kg. (3)Najveća označena vrijednost vrijednosnog pisma može biti do 10.000,00 KM u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a do 4.000 DTS-a u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (4)Pošiljalac je obavezan na vrijednosnom pismu označiti stvarnu vrijednost sadržaja o čemu potpisuje izjavu na potvrdi o prijemu pošiqke. (5)Dimenzije vrijednosnog pisma moraju odgovarati dimenzijama propisanim članom 12. ovih Opštih uslova. (6)Na vrijednosnom pismu mora se u lijevom gornjem uglu nalaziti naljepnica ili odgovarajuća oznaka "V" s nazivom jedinice poštanske mreže u kojoj je pošiqka primljena, te prijemni broj pošiqke ili bar kod naljepnicu. Ako naljepnica nema naziv prijemne jedinice poštanske mreže na nju se stavlja otisak žiga prijemne jedinice poštanske mreže. Na vrijednosnom pismu upisuje se masa u gramima. Javni poštanski operateri moraju primjewivati bar kod na svim vrijednosnim pismima u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (7)Na omotu vrijednosnog pisma ne smije se ništa brisati, strugati, ispravljati, precrtavati i podcrtavati, niti stavljati naljepnice ili oznake, osim službenih oznaka i naljepnica. (8)Pošiljalac prilikom predaje vrijednosnog pisma može zahtijevati sledeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje lično primaocu. (9)U međunarodnom poštanskom saobraćaju se vrijednosna pisma mogu predati samo za one države koje tu uslugu prihvataju. (10)Uslovi za prijem vrijednosnih pisama u međunarodnom poštanskom saobraćaju propisani su aktima Svjetskog poštanskog saveza. (11)Javni poštanski operateri mogu odobriti pojedinim korisnicima slanje vrijednosnih pisama u unutrašnjem poštanskom saobraćaju koje u pogledu mase, dimenzija i označene vrijednosti odstupaju od odredaba ovih Opštih uslova. (12)Najveća označena vrijednost i masa iz stava (2) i (3) ovog člana na vrijednosnim pismima u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a koja se razmjenjuju unutar javnog poštanskog operatera, zatim između javnih poštanskih operatera, te između javnih poštanskih operatera i finansijskih organizacija, može biti i veća ukoliko to javni poštanski operateri odrede svojom posebnom odlukom ili ukoliko se međusobno usaglase. Odjeljak H. Član 24. (Sekogram) (1)Sekogram je otvorena poštanska pošiqka koja sadrži pismo namijenjeno slijepim ili slabovidnim licima, otisnuto na krutom papiru ili nekom drugom sličnom materijalu. (2)Sekogramom se još smatraju i: a)klišeji sa znakovima sekografije; b)zvučni snimak ili specijalni papir, namijenjen slijepim ili slabovidnim licima, uz uslov da ga predaje na prenos neka ustanova za slijepe ili da je upućen toj ustanovi. (3)Sekogram može biti mase do 7 kg. Dimenzije sekograma moraju odgovaratidimenzijama za nestandardizovano pismo propisanim ovim Opštim uslovima. (4)U desnom gornjem uglu adresne strane sekograma pošiljalac je obavezan staviti oznaku "SEKOGRAM" ("CECOGRA MME") ili propisanu naljepnicu. Poglavlje II Član 25. (Ostale poštanske usluge) Ostale poštanske usluge obuhvataju posebne poštanske usluge, dopunske poštanske usluge, poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga i poštanske usluge na slobodnom tržištu. Odjeljak A. Član 26. (Posebne poštanske usluge) (1)Posebne poštanske usluge su usluge koje zahtijeva pošiljalac prilikom predaje pošiljaka. Izborom posebne usluge pošiljalac zahtijeva poseban postupak i uslove vezane za prijem, otpremu, prevoz, prispijeće i uručenje poštanskih pošiljaka. (2)Kao posebne poštanske usluge u smislu stava (1) ovog člana, pošiljalac može izabrati da mu se pošiqka prenese kao: a)pošiqka s potvrđenim uručenjem; b)pošiqka brze pošte (EMS); c)hitna pošiqka; d)vrlo hitni paket; e)pošiqka sa povratnicom; f)otkupna pošiqka; g)avionska pošiqka; h)izdvojeni paket; i)poste restante pošiqka; j)pošiqka predata u posljedwi trenutak; k)pošiqka koja se uručuju lično primaocu; l)pošiqka s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI); m)Konsaiment (Consignment) usluga. Član 27. (Pošiqka s potvrđenim uručenjem) (1)Kao pošiqka s potvrđenim uručenjem može se primiti svaka poštanska pošiqka bez označene vrijednosti za koju se pošiljaocu daje potvrda o prijemu pošiqke i uručuje se primaocu uz potpis. (2)Pošiljalac prilikom predaje pošiqke s potvrđenim uručenjem može zahtijevati sledeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom i uručenje pošiqke lično primaocu. (3)Na pošiqci s potvrđenim uručenjem mora se nalaziti oznaka "AA" i prijemni broj pošiqke. (4)U otpremi, prevozu i prispijeću pošiljaka s potvrđenim uručenjem postupa se na isti način kao sa običnim poštanskim pošiqkama. (5)U međunarodnom poštanskom saobraćaju se pošiqke s potvrđenim uručenjem primaju samo za one države koje prihvataju ovu uslugu. Član 28. (Pošiqke brze pošte - EMS ) (1)Pošiqka brze pošte je poštanska usluga koja podrazumijeva preuzimanje poštanske pošiqke na osnovu posebnog zahtjeva pošiljaoca (putem telefona i sl.), na adresi koju odredi pošiljalac ili u jedinici poštanske mreže, te uručuje na adresi primaoca. EMS pošiqka uručuje se u roku koji odredi pošiljalac, a prema ponudi operatera poštanskog saobraćaja. (2)EMS pošiqka iz stava 1. ovog člana može da sadrži pisano saopštenje, robu, žive životinje i druge predmete. (3)Za EMS pošiqku se pošiljaocu daje potvrda o prijemu pošiqke, a primaocu se pošiqka uručuje uz potpis, upisivanjem datuma i vremena uručewa. (4)EMS pošiqka može biti mase do 31,5 kg. (5)Najmanje dimenzije EMS pošiqke su 90x140 mm, a najveće kao za paket u unutrašnjem saobraćaju. (6)EMS pošiqka mora na adresnoj strani imati odgovarajuću naljepnicu propisanu aktima Svjetskkog poštanskog saveza. (7)Pošiljalac prilikom predaje EMS pošiqke može zahtijevati usluge određene ovim Opštim uslovima, te druge usluge koje dogovori sa operaterom poštanskog saobraćaja. (8)EMS pošiqka se može predati sa ili bez označene vrijednosti u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a samo bez označene vrijednosti u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (9)Vrijednost sadržaja EMS pošiqke mora biti označena brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiqke. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značaju sadržaja za pošiljaoca, o čemu pošiljalac potpisom potvrđuje izjavu na potvrdi o prijemu EMS pošiqke. (10)Najveća označena vrijednost na EMS pošiqci u unutrašnjem poštanskom saobraćaju može biti do 10.000,00 KM. (11)Tehnološki postupak prenosa EMS pošiljaka operateri poštanskog saobraćaja regulišu posebnim uputstvom. Član 29. (Hitna pošiqka) (1)Kao hitna pošiqka može se predati svaka poštanska pošiqka. Svaka poštanska pošiqka koja sadrži lako kvarqivu robu mora se predati kao hitna. Kao hitna pošiqka ne može se predati pošiqka adresovana za šire dostavno područje, poštanski pregradak i poste-res tante. (2)Hitna pošiqka dostavlja se primaocu prije ostalih pošiljaka uz uslove i na način propisan ovim Opštim uslovima. (3)Na hitne pošiqke se u gorwi lijevi dio adresne strane stavlja naljepnica ili otisak crvene boje "HITNO" ("EX - PRESS"). Ako takve oznake nema riječ "HITNO" ("EX - PRESS") mora biti upisana velikim crvenim slovima. (4)U međunarodnom poštanskom saobraćaju hitne pošiqke se primaju samo za države koje prihvataju tu uslugu. Član 30. (Vrlo hitan paket) (1)Vrlo hitan paket je poštanska pošiqka koji se otprema odredišnoj jedinici poštanske mreže prvim poštansko saobraćajnim vezama. (2)Kao vrlo hitan paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Paket koji sadrži žive životinje ili lako kvarqivu robu mora se predati kao vrlo hitan. (4)Dostava vrlo hitnog paketa primaocu obavlja se na način predviđen za dostavu hitnih pošiljaka. Član 31. (Pošiqka s povratnicom - obavještenjem o uručenju) (1)Pošiqka s povratnicom je poštanska pošiqka koju prati "POVRATNICA" obrazac crvene boje čvrstoće dopisnice, koju pošiljalac popuwava i predaje uz pošiqku zahtijevajući da se pošiqka uruči primaocu uz potpisano potvrđenje na povratnici, a koja se vraća kao obična pismonosna pošiqka i uručuje pošiljaocu pošiqke kao obavještenje o uručenju pošiqke. (2)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju se kao pošiqka s povratnicom može predati svaka poštanska pošiqka za koju se daje potvrda o prijemu pošiqke, osim telegramske i post-net uputnice. (3)U međunarodnom poštanskom saobraćaju države mogu ograničiti prijem povratnica za određene pošiqke. (4)Povratnicu popuwava pošiljalac i predaje je zajedno s pošiqkom. (5)Na pošiqku s povratnicom stavlja se naljepnica ili oznaka "AR" u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiqke. Član 32. (Otkupna pošiqka) (1)Otkupna pošiqka je poštanska pošiqka za koju pošiljalac prilikom predaje zahtjeva da se uruči primaocu uz prethodnu naplatu otkupnog iznosa u korist pošiqoca pošiqke. (2)S otkupnom pošiqkom pošiljalac je obavezan predati i popunjeni obrazac poštanske, poštanske telegramske uputnice ili odgovarajući obrazac platnog naloga kojim će mu se doznačiti otkupni iznos. (3)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju kao otkupna pošiqka može se predati preporučena pošiqka, vrijednosno pismo, EMS pošiqka i paket. (4)U međunarodnom poštanskom saobraćaju otkupna pošiqka se može predati za države koje tu uslugu prihvataju. (5)Na otkupne pošiqke u gornjem lijevom dijelu adresne strane stavlja se naljepnica u obliku trougla narandžaste boje s tekstom "OTKUPNINA" ("REMBOURSEMENT"), a pošiljalac je obavezan brojkom upisati iznos otkupnine. Označeni iznos otkupnine na pošiqci ne smatra se označenom vrijednosti pošiqke. (6)Otkupnina označena na otkupnoj pošiqci može iznositi najviše do 5.000,00 KM. Član 33. (Avionska pošiqka) (1)Avionska pošiqka je poštanska pošiqka za koju pošiljalac prilikom predaje zahtjeva da se otpremi avionskim putem. (2)Na avionsku pošiqku stavlja se u gorwi lijevi dio adresne strane pošiqke naljepnica plave boje ili otisak iste boje s tekstom "AVIONOM" ("PAR AVION"), ukoliko pošiqka nije upakovana u kovertu oivčenu crticama u boji namijenjenu iskqučivo za avionske pošiqke. (3)Aero gram je avionska pošiqka koja se sastoji od jednog arka papira presavijenog i zalijepljenog na svim ivicama. Predwa strana aerograma rezervisana je za adresu, frankiranje i službene oznake ili naljepnicu, te mora imati oznaku ,,AEOROGRAMME ". Član 34. (Izdvojeni paket) (1)Izdvojeni paket je svaka paketska pošiqka za koju pošiljalac traži rukovanje sa posebnom pažwom u toku prenosa. (2)Kao izdvojeni paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Na izdvojeni paket stavlja se bijela naljepnica na kojoj je otisnuta slika čaše u crvenoj boji koja upozorava na sadržaj. (4)Izdvojeni paket je i pošiqka čiji sadržaj zahtijeva posebnu pažnju u prenosu i nosi odgovarajuću oznaku: "lomqivo", "staklo" ,"žive životinje" i dr. (5)Paket za čiji je prenos potrebno posebno odobrenje nadležnog organa pošiljalac je dužan predati iskqučivo kao izdvojeni paket. (6)Izdvojeni paket je i svaki glomazni paket. (7)Ako paket zahtijeva izdvojeno rukovanje i glomazan je, naplaćuje se jedno izdvojeno rukovanje. Član 35. (Poste res tante) (1)Poste res tante je takva pošiqka koja u adresi primaoca sadrži oznaku "POSTE RES TANTE", a u odredišnoj jedinici poštanske mreže čuva se 30 (trideset) dana od dana prispijeća i uručuje se primaocu u okviru tog roka kada je on zatraži, uz naplatu propisane poštarine. (2)Kao poste res tante pošiqke ne mogu se primiti: hitne i EMS pošiqke, sudska pisma i pisma u upravnom postupku, telegramske i post-net uputnice, pošiqke sa živim životiwama i lako kvarqiva roba. Član 36. (Pošiqka predata u posljedwi trenutak) (1)Pošiqka predata u posljedwi trenutak je posebna usluga koju korisnik može zahtijevati prilikom predaje pošiqke poslije završetka radnog vremena jedinice poštanske mreže sa korisnicima, a prije otpreme pošiljaka. (2)Kao pošiqke pre date u posljedwi trenutak mogu se primati: avionske pošiqke, hitne pošiqke, EMS pošiqke i vrlo hitni paketi. Član 37. (Pošiqka koja se uručuje lično primaocu) (1)Pod pošiqkom koja se uručuje lično primaocu podrazu - mijeva se pošiqka koja se uručuje iskqučivo lično primaocu, njegovom zakonskom zastupniku ili opunomo - ćenom licu. (2)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju se kao pošiqka koja se uručuje lično primaocu može predati pošiqka za koju se daje potvrda o prijemu pošiqke. (3)U međunarodnom poštanskom saobraćaju se pošiqka koja se uručuje lično primaocu može predati za države koje tu uslugu prihvataju. (4)Pošiqka koja se uručuje lično primaocu mora imati uočqivim slovima napisanu oznaku "URUČITI LIČNO PRIMAOCU" ("A REMETTRE EN MAIN PROPRE") u lijevom gornjem dijelu adresne strane. Član 38. (Pošiqka s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI) (1)Pod poslovnom prepiskom s plaćenim odgovorom podrazumijeva se pošiqka ovlaštenog pošiljaoca koja sadrži i pošiqku s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI), a koju pošiljalac šalje primaocu i plaća poštarinu za odgovor na osnovu ugovora sa operaterom poštanskog saobraćaja. (2)Pošiqka s plaćenim odgovorom mora da sadrži propisanu oznaku (IBRS/CCRI), broj dozvole - ugovora i druge oznake propisane aktima Svjetskog poštanskog saveza. U unutrašnjem poštanskom saobraćaju IBRS/CCRI pošiqka umjesto naziva države mora da sadrži naziv javnog poštanskog operatera koji je sklopio ugovor s korisnikom poslovne prepiske, odnosno koji je izdao dozvolu. (3)Pošiqke s plaćenim odgovorom mogu se predati uz uslov da korisnik poslovne prepiske prethodno pribavi dozvolu od operatera poštanskog saobraćaja sklapanjem ugovora o obavljanju te usluge. (4)Dimenzije pošiqke s plaćenim odgovorom moraju odgovarati dimenzijama propisanim ovim Opštim uslovima za odgovarajuću vrstu pošiqke. (5)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju pošiqka s plaćenim odgovorom može biti mase do 100 grama. (6)U međunarodnom poštanskom saobraćaju pošiqke IBRS/CCRI primaju se za države koje prihvataju ovu uslugu s tim da je prispjele pošiqke IBRS/CCRI iz inostranstva operater poštanskog saobraćaja obavezan vratiti pošiljaocu. (7)Uslove i način obavljanja ove usluge i međusobne razmjene ovih pošiljaka javni poštanski operateri će posebno regulisati. Član 39. (Konsaiment (Con sign ment) usluga-grupisanje pošiljaka) (1)Konsaiment (con sign ment) usluga je posebna usluga u međunarodnom poštanskom saobraćaju koja nudi mogućnost grupne otpreme većeg broja poštanskih pošiljaka, upućenih od istog pošiljaoca za jednog ili više primaoca. (2)Uslovi i način obavljanja ove usluge propisani su aktima Svjetskog poštanskog saveza, a njeno obavljanje javni poštanski operateri će međusobno posebno regulisati. Odjeljak B. Član 40. (Dopunske poštanske usluge) Pod dopunskim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge kojima pošiljalac ili primalac zahtijeva određeni dodatni postupak u vezi s pošiqkom, a koji je uređen odredbama ovih Opštih uslova. Član 41. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev pošiljaoca) (1)Pošiljalac može nakon predaje, a prije uručewa pošiqke, u unutrašnjem poštanskom saobraćaju zahtijevati sljedeće usluge: a)izmjenu i dopunu adrese na pošiqci, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku; b)da mu se pošiqka vrati; c)opterećenje kwižene pošiqke otkupnim iznosom, povećanje ili smanjenje otkupnog iznosa ili odustajanje od otkupnog iznosa; d)slanje paketa za primaocem ili zabrana slawa paketa za primaocem; e)vraćanje iznosa poštanskih novčanih uputnica, f)uplatu otkupnog iznosa telegramskom uputnicom. (2)Zahtjev za usluge iz stava (1) ovog člana pošiljalac može podnijeti u bilo kojoj prijemoj jedinici poštanske mreže, a podnosi ga pisanim putem, uz plaćanje poštarine određene cjenovnikom. Izuzetno, ako se radi o pošiqci koja još nije otpremljena iz prijemne jedinice poštanske mreže zahtjev se može podnijeti direktno prijemnoj jedinici poštanske mreže i u tom slučaju zahtjev se odmah uzima u postupak. (3)Prilikom predaje zahtjeva pošiljalac može tražiti pisano obavještenje o rezultatu izvršewa zahtjeva. (4)Prilikom podnošewa zahtjeva pošiljalac je obavezan dokazati svoj identitet, te dati na uvid potvrdu o prijemu pošiqke, ako se radi o pošiqci za koju se daje potvrda o prijemu pošiqke. (5)Uz zahtjev za vraćanje pošiqke ili izmjenu adrese, na običnoj pismonosnoj pošiqci, pošiljalac je obavezan podnijeti i prepis adrese ili faksimil koverte ili omota s adresom koji je jednak omotu pošiqke na koju se zahtjev odnosi. Faksimil treba prema obliku, veličini, adresi i rukopisu odgovarati pošiqci na koju se zahtjev odnosi. (6)Za glomazne pošiqke i dopisnice, umjesto faksimila ili omota treba podnijeti tačan prepis adrese primaoca pošiqke. (7)U međunarodnom poštanskom saobraćaju pošiljalac može zahtijevati dopunske poštanske usluge propisane aktima Svjetskog poštanskog saveza. Član 42. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev primaoca) (1)Primalac može prije uručewa pošiqke zahtijevati sledeće usluge: a)dostavu poste restante pošiljaka na adresu koju on odredi; b)da se prispjele pošiqke (osim sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te telegramske uputnice) zadrže u odredišnoj jedinici poštanske mreže i čuvaju kao poste restante pošiqke ili šaqu na novu adresu koju on odredi; c)uručenje pošiljaka lično primaocu; d)stavljanje hitnih pošiljaka ili izvještaj o prispijeću takvih pošiljaka u poštanski pregradak; e)ubacivanje preporučenih pošiljaka i pošiljaka sa potvrđenim uručenjem u kućni sandučić, bez potpisa primaoca radi potvrđivawa prijema pošiljaka. Ova usluga se obavlja samo za pošiqke u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, s tim da se ne može zahtijevati za pošiqke s otkupninom, povratnicom, carinom i drugim opterćenjem, te za pošiqke s uslugom uručiti lično primaocu; f)uručenje svake ili određene pošiqke kao hitne pošiqke na užem dostavnom području odredišne jedinice poštanske mreže; g)telegramsko slanje uputničkog iznosa u novo odredište; h)ponovnu dostavu poštanske pošiqke za koju je ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke. (2)Primalac može zahtijevati usluge iz stava (1) ovog člana predajom pisanog zahtjeva, u pravilu, u jedinici poštanske mreže koja mu pošiqke uručuje. (3)Prilikom podnošewa zahtjeva primalac je obavezan dokazati svoj identitet i navesti sve podatke potrebne za postupanje po zahtjevu. (4)Rok do koga se po zahtjevu može postupati ne može biti duži od 30 (trideset) dana ako se zahtjev odnosi na zadržavanje pošiqke u odredišnoj jedinici poštanske mreže, niti duži od 90 (devedeset) dana u svim drugim slučajevima. Po zahtjevu iz stav (1). tačke d) i e) ovog člana postupa se do opoziva. (5)Zahtjev primaoca ne može se primiti ako je prije uručewa pošiqke na koju se zahtjev odnosi odredišnoj jedinici poštanske mreže prispio zahtjev pošiljaoca u smislu člana 41. ovih Opštih uslova. (6)Za usluge iz stava (1), osim tačke d) i e) ovog člana, primalac plaća poštarinu određenu cjenovnikom. (7)U međunarodnom poštanskom saobraćaju primalac može zahtijevati dopunske poštanske usluge u skladu sa aktima Svjetskog poštanskog saveza. Odjeljak C. Član 43. (Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga) (1)Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluge su usluge koje operateri poštanskog saobraćaja obavljaju po službenoj dužnosti ili na zahtjevu korisnika usluga. (2)Usluge iz stava (1) ovog člana su: a)potraživanje pošiljaka; b)izdavanje naknadne potvrde o prijemu kwižene pošiqke; c)čuvanje punomoći; d)upotreba poštanskog pregratka; e)podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili izdavanje njene kopije; f)prepakivanje paketa; g)ležarina za pošiqke; h)dostava i pokušaj dostave paketa; i)podnošenje pošiljaka na carinski pregled u uvozu i izvozu; j)podnošenje pošiljaka na žigosanje ili kontrolu nadležnom organu; k)obavještavanje primaoca ili pošiljaoca pošiqke da podnese potrebna dokumenta na carinski pregled; l)prijem pošiljaka s reklamnom porukom. (3)Korištenje poštanskih usluga po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga iz stava 2. ovog člana obavlja se na način utvrđen ovim Opštim uslovima. (4)Za usluge iz stava (2) ovog člana, osim tačke d), pošiljalac, odnosno primalac, plaća poštarinu određenu cjenovnikom. Član 44. (Izdavanje naknadne potvrde o prijemu kwižene pošiqke) (1)Kwižene pošiqke su poštanske pošiqke za koje operater poštanskog saobraćaja, pošiljaocu izdaje potvrdu o prijemu pošiqke a pošiqka se uručuje uz potpis primaoca. (2)Pošiljalac može pisanim putem zahtijevati naknadnu potvrdu o prijemu pošiqke od jedinice poštanske mreže u kojoj je predao pošiqku. (3)Pisani zahtjev iz stava (2) ovog člana mora da sadrži: da - tum predaje pošiqke jedinici poštanske mreže, naziv jedinice poštanske mreže koja je pošiqku primila, adresu primaoca pošiqke, vrijednost pošiqke, iznos otkupnine i dr. (4)Naknadna potvrda može se dati u roku od jedne godine od dana predaje pošiqke, za sve pošiqke za koje se daje potvrda o prijemu pošiqke, osim za preporučenu pošiqku i pošiqku s potvrđenim uručenjem. (5)Naknadna potvrda daje se odmah nakon predaje zahtjeva, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana predaje zahtjeva. Član 45. (Podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili poštanske isprave ili izdavanje njene kopije) (1)Pošiljalac ili primalac mogu pisanim putem zahtijevati od bilo koje jedinice poštanke mreže podnošenje na uvid isplaćene uputnice i izdavanje kopije uputnice ili poštanske isprave, koja se odnosi na prijem ili uručenje poštanske pošiqke. (2)Zahtjev se može podnijeti u roku od tri (3) godine od dana uplate uputnice ili jedne (1) godine od dana kada je sačinjena poštanska isprava na koju se zahtjev odnosi, a javni poštanski operater je obavezan zahtjev riješiti u roku od 30 (trideset) dana od prijema zahtjeva. (3)Kada se zahtjev odnosi na poštansku novčanu uputnicu, podnosilac zahtjeva treba dati na uvid potvrdu o uplati uputnice. Kada zahtjev podnosi sud ili drugi nadležni državni or gan jedinica poštanske mreže obavezna je postupiti po zahtjevu bez obzira na rok, ako raspolaže s ispravama na koje se zahtjev odnosi. Član 46. (Upotreba poštanskog pregratka) (1)Primalac može zahtijevati da mu se pošiqke uručuju putem poštanskog pregratka predajom pisanog zahtjeva jedinici poštanske mreže kod koje želi otvaranje poštanskog pregratka. Jedinica poštanske mreže je obavezna primaocu dati na upotrebu poštanski pregradak, osim ako to radi malog broja pošiljaka nije opravdano ili ako nema dovoqno prostornih mogućnosti za otvaranje poštanskog pregratka. (2)Ako primalac ne preuzima redovno pošiqke iz poštanskog pregratka jedinica poštanske mreže može, uz prethodno pisano upozorenje, primaocu otkazati upotrebu poštanskog pregratka. Operater poštanskog saobraćaja može na zahtjev primaoca pojedine poštanske pošiqke koje su prispjele na poštanski pregradak uručivati putem dostave. Član 47. (Pošiqka s reklamnom porukom) (1)Pošiljalac može zahtijevati predaju poštanske pošiqke na kojoj se nalazi reklamna poruka. Pod reklamnom porukom ne smatraju se logotip, znak i druga obilježja preduzeća koja predaje pošiqku. Reklamna poruka ne smije se nalaziti u prostoru predviđenom za adresovanje, označavanje poštarine, te službene naljepnice i oznake. Kao pošiqka s reklamnom porukom može se predati svaka poštanska pošiqka u u nutrašnjem poštanskom saobraćaju, osim poštanskih novčanih uputnica. (2)Za prijem pošiqke s reklamnom porukom, izuzev poštarine za pošiqku, naplaćuje se i dodatna poštarina za tu uslugu, prema cjenovniku. Odjeljak D. Član 48. (Kurirske usluge) (1)Kurirske usluge su poštanske usluge sa dodatom vrijednošću koje davalac poštanskih usluga obavlja na osnovu posebnog zahtjeva pošiljaoca, a podrazumijevaju preuzimanje poštanskih pošiljaka na adresi pošiljaoca, direktan prenos, te uručenje na adresi primaoca. (2)Pod dodatom vrijednošću u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se, po posebnom zahtjevu pošiljaoca: ugovoreno vrijeme i mjesto preuzimawa, brzina prenosa, elektronsko praćenje prenosa, te uručenje u dogovorenom roku i na dogovorenoj adresi. Operater poštanskog saobraćaja koji obavlja kurirsku uslugu mora imati mogućnost da u svakom trenutku u toku prenosa postupi po zahtjevu pošiljaoca. (3)Operateri poštanskog saobraćaja koji obavljaju ove usluge moraju se pridržavati cjenovnih ograničewa u odnosu na rezervisane usluge koje su utvrđene zakonom. (4)Predmetom kurirskih usluga mogu biti sve poštanske pošiqke ukoliko su ispunjeni uslovi iz stava (1), (2) i (3) ovog člana. (5)Operater poštanskog saobraćaja koji obavlja kurirske usluge mora imati sačinjene uslove za obavljanje kurirskih usluga, usklađene sa Zakonom i ovim Opštim uslovima. (6)Kurirske usluge nalaze se na slobodnom tržištu, a operateri poštanskog saobraćaja obavezni su ih obavljati u skladu sa Zakonom, ovim Opštim uslovima i svojim aktima. (7)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan pošiljaocu izdati potvrdu o preuzimanju pošiqke i istu uručiti uz potpis primaoca. (8)Za obavljanje kurirskih usluga operater poštanskog saobraćaja mora posjedovati ili ovlaštenje ili licencu izdatu od strane Agencije. DIO III. PLAĆAWE POŠTANSKIH USLUGA Član 49. (Plaćanje univerzalnih poštanskih usluga) (1)Cijenu za univerzalne poštanske usluge (u daljem tekstu: poštarina) plaća korisnik koji zahtijeva poštansku uslugu, prema cjenovniku, a zakonskim sredstvom plaćawa. (2)Poštarina se naplaćuje od pošiljaoca i to unaprijed, osim ako Zakonom, ovim Opštim uslovima ili ugovorom sklopljenim između operatera poštanskog saobraćaja i korisnika nije drukčije određeno. (3)Poštarina za dostavu paketa može se naplatiti od pošiljaoca ili od primaoca. Za paket koji se vrati pošiljaocu zato što iz opravdanih razloga nije mogao da se uruči primaocu, od pošiljaoca se naplaćuje poštarina za vraćanje paketa i poštarina za posebne usluge, koje su obavljene prilikom vraćawa paketa. (4)Operater poštanskog saobraćaja može pojedinim korisnicima odobriti posebne uslove plaćawa koji se uređuju ugovorom sklopljenim između korisnika i operatera poštanskog saobraćaja. (5)Kad je to određeno posebnim zakonom pošiljalac je obavezan, osim poštarine, platiti i iznos određen tim zakonom. (6)Poštarinu za uplatu otkupnog iznosa plaća primalac otkupne pošiqke prilikom preuzimawa te pošiqke. (7)Za pošiqke koje podliježu carinskom pregledu carinske i druge takse plaća pošiljalac prilikom predaje pošiqke, odnosno primalac prilikom uručewa pošiqke. Ako se pošiqka predaje u jedinici poštanske mreže kod koje se ne obavlja carinski pregled, takse za podnošenje na carinski pregled pošiljalac plaća poštanskom uputnicom pošti carinjena a platnim nalogom carinskom organu. (8)Poštarinu za prepakivanje paketa plaća primalac, odnosno pošiljalac poštanskom uputnicom jedinici poštanske mreže koja je obavila prepakiranje paketa. (9)Ležarinu koja tereti pošiqku radi skladištewa i čuvawa u pošti carinjenja primalac plaća poštanskom uputnicom pošti carinjenja. (10)Za pisma i dopisnice za koje poštarina nije plaćena ili nije dovoqno plaćena operater poštanskog saobraćaja poziva pošiljaoca da nadoplati nedostajući iznos poštarine. Ukoliko na pošiqci nije naznačen pošiljalac, operater poštanskog saobraćaja je obavezan formirati komisiju i pošiqku komisijski otvoriti, radi eventualnog utvrđivawa adrese pošiljaoca. Ukoliko se ni na taj način ne utvrdi identitet pošiljaoca, pošiqka se upućuje kao porto pošiqka i poštarina naplaćuje od primaoca. Ukoliko je identitet pošiljaoca poznat, te on odbije nadoplatiti nedostajući iznos poštarine pošiqka mu se vraća, odnosno ako je ne želi primiti nazad, sa pošiqkom se postupa kao sa neisporučivom pošiqkom. (11)Prilikom preuzimawa pošiqke adresovane na poste res - tante primalac plaća poštarinu određenu cjenovnikom. (12)U međunarodnom poštanskom saobraćaju se plaćanje poštarine za pismonosne usluge može obaviti zamjenom međunarodnog kupona za odgovor, koji izdaje Međunarodni biro u skladu sa propisima Svjetskog poštanskog saveza, za poštanske marke do iznosa cijene za obično avionsko pismo prve stope težine koje se otprema za inostranstvo. Javni poštanski operateri mogu, u skladu sa svojim cjenovnikom usluga, obavljati prodaju međunarodnih kupona za odgovor. (13)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan, u prostoru namijenjenom korisnicima poštanskih usluga, vidno istaći izvod iz cjenovnika poštanskih usluga, a na zahtjev korisnika dati cjenovnik na uvid. (14)Javni poštanski operater može naplatiti poštarinu za pošiqke u velikom broju koje su prispjele u izmjeničnu poštu adresovane za primaoce u Bosni i Hercegovini, a koje je pošiljalac iz Bosne i Hercegovine radi povoqnije cijene odnio na predaju u drugu državu. Naplata poštarine regulisana je aktima Svjetskog poštanskog saveza. Član 50. (Označavanje poštarine) Za označavanje poštarine mogu se upotrebljavati važeće poštanske marke, odgovarajuće oznake o plaćenoj poštarini, mašine za označavanje poštarine, te oznake propisane aktima Svjetskog poštanskog saveza i ovim Opštim uslovima. Član 51. (Poštanske marke) (1)Poštanske marke služe za plaćanje poštarine u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom saobraćaju. (2)Poštanske marke izdaju javni poštanski operateri uz prethodno pribavljenu saglasnost Agencije na godišwi pro gram izdavawa poštanskih maraka i saglasnost na pojedinačna izdawa svake poštanske marke, u skladu sa Zakonom, propisanim procedurama i kriterijumima za podnošenje zahtjeva, a koje će utvrditi Agencija. (3)Poštanske marke moraju ispuwavati uslove propisane Zakonom i aktima Svjetskog poštanskog saveza. (4)Poštanske marke se lijepe u desni gorwi dio adresne strane pošiqke, s tim da u pravilu treba upotrijebiti marke najviše vrijednosti, zavisno o visini poštarine. (5)Javni poštanski operater može donijeti odluku o povlačenju pojedinih poštanskih maraka iz upotrebe. U tom slučaju odluku je dužan dostaviti Agenciji i objaviti je u sredstvima informisawa najkasnije 90 (devedeset) dana prije povlačawa marke iz upotrebe. Član 52. (Oznake na pošiqci o plaćenoj poštarini) (1)Za označavanje poštarine na pismonosnim pošiqkama mogu se upotrebljavati oznake o plaćenoj poštarini propisane aktima Svjetskog poštanskog saveza i ovim Opštim uslovima. (2)Na pošiqke korisnika koji šalje veći broj poštanskih pošiljaka za koje se poštarina plaća na osnovu sklopljenog ugovora između korisnika i operatera poštanskog saobraćaja, gotovinom ili odgovarajućim nalogom platnog prometa stavlja se oznaka o plaćenoj poštarini, POŠTA RINA PLAĆENA U ________________(upisati broj i naziv prijemne jedinice poštanske mreže). (3)Oznake iz stava (2) ovog člana stavljaju se u gorwi desni dio adresne strane pošiqke, a prijemna jedinica poštanske mreže obavezna ih je ovjeriti otiskom žiga. Član 53. (Mašine za označavanje poštarine) (1)Za označavanje poštarine mogu se upotrebljavati i mašine za označavanje poštarine. Otisak mašine za označavanje poštarine mora da sadrži oznaku operatera poštanskog saobraćaja, broj i naziv prijemne jedinice poštanske mreže, da tum prijema pošiqke, iznos naplaćene poštarine i druge podatke koje određuje operater poštanskog saobraćaja svojim aktom. Kada se pošiqke za koje se daje potvrda o prijemu pošiqke, primaju mašinski ili putem računara na otisku se može nalaziti i broj pošiqke ili bar kod. U tom slučaju broj pošiqke će se nalaziti u prostoru za označavanje poštarine. (2)Korisnik koji želi plaćati poštarinu putem mašine za označavanje poštarine može nabaviti mašinu koja mora ispuwavati propisane uslove, te sklopiti ugovor s operaterom poštanskog saobraćaja o upotrebi mašine. (3)Uslovi za upotrebu mašine za označavanje poštarine, te način plaćawa poštarine i druga pitawa vezana za upotrebu ovih mašina određuju se ugovorom između operatera poštanskog saobraćaja i korisnika. Član 54. (Ležarina za pošiqke) (1)Primalac paketa, EMS pošiqke, ocarinjene pošiqke, te preporučene, vrijednosne i pismonosne pošiqke mase veće od 500 grama, plaća poštarinu (ležarinu), ako nije poštansku pošiqku preuzeo u jedinici poštanske mreže u roku od jednog dana, nakon ostavljenog izvještaja o prispijeću pošiqke, odnosno obavještewa o podnošenju isprava na carinski pregled. U rok se ne uračunava dan kada je ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke, dan kada je pošiqka uručena, te dani kada jedinica poštanske mreže ne radi. (2)Za pošiqke iz stava (1) ovog člana adresovane na poštanski pregradak i poste res tante pošiqke ležarina se naplaćuje od dana prispijeća pošiqke, s tim da se ne naplaćuje za dane kada jedinica poštanske mreže ne radi i dan uručewa pošiqke. (3)Za sve pošiqke mase veće od 500 grama, koje se po zahtjevu korisnika čuvaju u jedinici poštanske mreže, naplaćuje se ležarina na način određen stavom (2) ovog člana. Član 55. (Vraćanje poštarine) (1)Operater poštanskog saobraćaja na zahtjev pošiljaoca vraća naplaćenu poštarinu u slijedećim slučajevima: a)kad pošiljalac zahtijeva da mu se pošiqka vrati prije otpreme - u iznosu od 80% naplaćene poštarine; b)kad se pošiqka s označenom vrijednosti ili paket vraća pošiljaocu iz carinske ispostave radi toga što ne zadovoljava uslove predviđene carinskim ili deviznim propisima - u visini dijela koji ostaje kad se iznos plaćene poštarine umawi za iznos poštarine koja je određena za tu vrstu pošiqke u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a koja se odnosi na prijem pošiqke s označenom vrijednosti ili paketa od prijemne jedinice poštanske mreže do carinske ispostave i povratne poštarine na adresu pošiljaoca; c)kad se preporučena poštanska pošiqka vraća iz carinske ispostave u smislu tačke b) ovog stava - u visini dijela poštarine koji ostane kad se iznos plaćene poštarine umawi jednostrukim iznosom poštarine za preporučenu poštansku pošiqku u unutrašnjem poštanskom saobraćaju; d)kad se pošiqka vraća pošiljaocu radi toga što ne udovoljava propisanim uslovima - u iznosu 90% naplaćene poštarine; e)kad usluga nije obavljena ili je djelimično obavljena vraća se iznos naplaćene poštarine u cijelosti ili onaj dio poštarine za dio usluge koji nije obavljen; f)U slučaju negativno riješenog potražnog postupka vraća se i poštarina naplaćena za potražnicu; g)u slučaju kada je naplaćena poštarina viša od poštarine određene cjenovnikom u iznosu više naplaćene poštarine. (2)Zahtjev za vraćanje poštarine podnosi se u pisanoj formi jedinici poštanske mreže koja je primila pošiqku. Član 56. (Oslobađanje od plaćawa poštarine) (1)Sekogrami su oslobođeni plaćawa svih poštarina, osim poštarine za avionski prenos. (2)U međunarodnom poštanskom saobraćaju poštarina se ne plaća u slučajevima propisanim aktima Svjetskog poštanskog saveza. (3)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju poštarina se ne plaća za pošiqke međusobne korespondencije operatera poštanskog saobraćaja i međusobne korespondencije jedinica poštanske mreže, a koja se odnosi na funkcionisanje poštanskog saobraćaja. (4)Na poštanskim pošiqkama iz stava (3) ovog člana koje su oslobođene plaćawa poštarine u unutrašnjem poštanskom saobraćaju pošiljalac je obavezan, u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiqke, staviti oznaku "SLUŽBENA POŠIQKA", odnosno oznaku propisanu aktima Svjetskog poštanskog saveza za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju. DIO IV. PRIJEM POŠTANSKIH POŠIQAKA Poglavlje I Član 57. (Opšte odredbe o prijemu poštanskih pošiljaka) (1)Prijem poštanskih pošiljaka znači preuzimanje poštan - skih pošiljaka od korisnika poštanskih usluga u jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja, na adresi poši - ljaoca, putem poštanskih sandučića, zbirnih poštanskih sandučića ili putem dostavljača na dostavnom reonu. (2)Prijem poštanskih pošiljaka obavlja se pod uslovima, na način i po postupku koji je uređen odredbama Zakona, ovim Opštim uslovima, uslovima operatera poštanskog saobraćaja, te aktima Svjetskog poštanskog saveza. (3)Prijem određenih poštanskih pošiljaka obavlja se uz uslove utvrđene drugim zkonima i propisima donesenim na osnovu zakona. (4)U skladu sa odredbom iz stava (3) ovog člana za prijem poštanskih pošiljaka primjenjuju se sledeći propisi: a)za poštanske pošiqke u unutrašnjem poštanskom saobraćaju koje sadrže predmete za čiji je prijem potrebno odobrenje ili potvrda nadležnog državnog organa, ovlaštene ustanove ili organizacije, pošiljalac je obavezan takvo odobrenje predati zajedno s pošiqkom; b)za prijem pošiljaka u međunarodnom poštanskom saobraćaju, čiji sadržaj podliježe carinskom pregledu ili deviznoj kontroli, primjenjuju se carinski i devizni propisi u Bosni i Hercegovini i propisi Svjetskog poštanskog saveza. Pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju čiji sadržaj podliježe carinskom i deviznom pregledu predaju se s potrebnim obrascima, u pravilu otvorene. Pošiqke koje podliježu carinskom pregledu primaju se kao kwižene pošiqke ili pošiq ke s dodatnom vrijednošću. (5)Operater poštanskog saobraćaja može odbiti prijem poštanskih pošiljaka koje ne ispuwavaju propisane uslove. (6)Poštanska pošiqka u unutrašnjem poštanskom saobraćaju koja sadrži žive životinje mora se predati kao hitna i EMS pošiqka. (7)Iste odredbe važe i za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju, s tim da se u međunarodnom poštanskom saobraćaju pošiqke sa živim životiwama mogu slati u one odredišne države u kojima je to dopušteno. (8)Operater poštanskog saobraćaja može odobriti pojedinim korisnicima poštanskih usluga izradu i upotrebu koverata za pošiqke u unutrašnjem poš tanskom saobraćaju koje ne zadovoljavaju uslovima propisanim odredbama ovih Opštih uslova. (9)Operateri poštanskog saobraćaja mogu dati pojedinim korisnicima na upotrebu naljepnice s prijemnim brojevima za preporučene pošiqke, pošiqke s potvrđenim uručenjem i pakete, te takođe odobriti wihovo mehanografsko otiskivanje na kovertu ili adresnicu. (10)Na sve pismonosne pošiqke, osim neadresovanih tiskovina, stavlja se otisak žiga s datumom prijema. Izuzetno, operater poštanskog saobraćaja može s korisnicima koji predaju veću količinu adresovanih tiskovina i običnih pismonosnih pošiljaka u unutrašnjem poštanskom saobraćaju ugovoriti da se na te pošiqke ne stavlja otisak žiga, pod uslovom da na pošiqci kao naziv davaoca poštanskih usluga postoji tekst "POŠTARINA PLAĆENA u_______________" (upisati broj i naziv prijemne jedinice poštanske mreže). (11)Operater poštanskog saobraćaja može odbiti prijem pošiljaka u velikom broju koje je pošiljalac iz druge države donio na predaju, bilo da su zapakovane u Bosni i Hercegovini ili nekoj drugoj državi, a adresovane su za primaoce u Bosni i Hercegovini ili drugoj državi sa ciljem da profitira radi povoqnije cijene. Odjeljak A. Član 58. (Mjesto prijema poštanskih pošiljaka) (1)U jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja se, u pravilu, obavlja prijem svih poštanskih pošiljaka u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom saobraćaju. (2)Prijem običnih pismonosnih pošiljaka se može obaviti i ubacivanjem u poštanski sandučić ili zbirni poštanski sandučić. (3)Dostavljaču javnog poštanskog operatera se na dostavnom području mogu predati sve poštanske pošiqke mase do 1 kg i vrijednosti do 100,00 KM, a operater poštanskog saobraćaja svojim aktima može propisati i veće vrijednosti po masi i novčanom iznosu od navedenih. (4)Mjesto prijema pošiljaka u velikom broju, operateri poštanskog saobraćaja mogu definisati posebnim ugovorom sa korisnicima usluga. Odjeljak B. Član 59. (Prijem običnih pismonosnih pošiljaka) (1)Za prijem običnih pismonosnih pošiljaka operater poštanskog saobraćaja ne daje pošiljaocu potvrdu o prijemu pošiqke. Na obične pismonosne pošiqke, osim pošiljaka navedenih u članu 57., stav (10) ovih Opštih uslova, stavlja se otisak žiga. (2)Da tum otiska žiga, odnosno mašine za označavanje poštarine, smatra se kao dan prijema pošiqke, za poštanske pošiqke za koje se ne daje potvrda o prijemu pošiqke. (3)Ako se da tum otisnut mašinom za frankiranje i da tum predaje pošiqke ne slažu, prijemna jedinica poštanske mreže može izvršiti prijem takvih pošiljaka, pod uslovom da se na svaku takvu pošiqku stavi otisak žiga sa datumom i mjestom prijema. (4)Obične pismonosne pošiqke koje ne zadovoljavaju uslove za prijem i uručenje, vraćaju se pošiljaocu bez otisnutog žiga. Ako na tim pošiqkama ne postoji adresa pošiljaoca, sa pošiqkama će se postupiti u skladu sa članom 49. stav (10). Odjeljak C. Član 60. (Prijem pošiljaka za koje se daje potvrda o prijemu (kwižene pošiqke)) (1)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan pošiljaocu dati odgovarajuću potvrdu o prijemu pošiqke za: preporučenu pošiqku, pošiqku s potvrđenim uručenjem, vrijednosno pismo, EMS pošiqku, paket, poštanske novčane uputnice, poštansko telegramsko saopštenje, te pošiqke s dodatnom vrijednošću. (2)Potvrda o prijemu pošiqke mora da sadrži: oznaku operatera poštanskog saobraćaja, adresu primaoca, prijemni broj pošiqke, da tum prijema, masu, iznos poštarine, oznaku za posebnu uslugu, otisak odgovarajućeg žiga i druge podatke predviđene na odgovarajućem obrascu. (3)Na otisku žiga da tum i vrijeme moraju odgovarati datumu i vremenu kad je pošiqka stvarno primljena, a svaka zloupotreba je zabranjena. (4)Pošiqke navedene u stavu (1) ovog člana pošiljalac predaje uz popunjenu odgovarajuću prijemnu ispravu. (5)Korisnik koji predaje pet ili više pošiljaka navedenih u stavu (1) ovog člana, u pravilu popuwava "Prijemnu kwigu-list". Korisnik koji predaje poštanske pošiqke na osnovu ugovora obavezan je popuniti "Prijemnu kwigu - list" na način propisan ugovorom. (6)Operater poštanskog saobraćaja može pojedinim korisnicima dati saglasnost za izradu posebnog obrasca "Prijemna kwiga-list". Poglavlje II Član 61. (Postupak s pošiqkama koje sadrže zabranjene predmete) (1)Zabranjeno je slanje poštanskih pošiljaka koje sadrže: a)eksplozivne i lako zapaqive predmete ili predmete čiji je prijem povezan s opasnosti za druge pošiqke, poštanske objekte, opremu i prevozna sredstva ili za život i zdravlje qudi; b)predmete čiji je prenos zabranjen posebnim zakonskim i drugim propisima; c)opojne droge, osim kad su pošiljalac i primalac posebnim zakonom ovlašteni za promet ili upotrebu opojnih droga. (2)Ako postoji sumwa da poštanska pošiqka sadrži neke od predmeta čiji je prenos zabranjen, radnik operatera poštanskog saobraćaja može od lica koje predaje pošiqku zahtijevati otvaranje pošiqke radi pregleda sadržaja, da po potrebi dokaže svoj identitet, te da nakon obavljenog pregleda zatvori pošiqku pred tim radnikom. (3)Ako se u skladu sa stavom (2) ovog člana ili na bilo koji drugi način utvrdi da pošiqka sadrži zabranjene predmete odgovorni radnik operatera poštanskog saobraćaja je obavezan postupiti na slijedeći način: a)pošiqke čiji je promet zakonom zabranjen predati uz zapisnik nadležnom organu koje potvrđuje preuzimanje pošiqke na drugom primjerku zapisnika; b)pošiqke koje sadrže žive životinje, čiji je prenos zakonom zabranjen, vratiti pošiljaocu. (4)U slučaju iz stava (3) tačke b) ovog člana, radnik operatera poštanskog saobraćaja je obavezan, na omotu pošiqke koju vraća, naznačiti razlog vraćawa pošiqke. (5)Za pošiqke iz međunarodnog poštanskog saobraćaja primjenjuju se odredbe ovog člana i akti Svjetskskog poštanskog saveza. Poglavlje III Član 62. (Adresovanje poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljalac je obavezan poštansku pošiqku adresovati na način propisan odredbama ovih Opštih uslova. (2)Na adresnoj strani svake poštanske pošiqke mora biti čitqivo i jasno upisana adresa primaoca, koja mora da sadrži sve podatke propisane ovim Opštim uslovima. Pošiqke za koje se obavezno daje potvrda o prijemu mogu biti adresovane samo na jednog primaoca. (3)Obična pismonosna pošiqka može biti adresovana na više primaoca, s tim da se primaoci moraju nalaziti na istoj adresi. (4)Adresa primaoca mora se nalaziti na desnom donjem dijelu adresne strane pošiqke i mora biti paralelna s njenom dužom stranom. Kod koverata s providnim dijelom adresa može biti na desnom ili lijevom donjem dijelu adresne strane pošiqke. Kroz providni dio smije se vidjeti samo adresa primaoca. (5)Dopušteno je na desnom donjem dijelu adresne strane pošiqke nalijepiti ili pričvrstiti ispisanu adresu primaoca, osim na vrijednosnom pismu označene vrijednosti preko 100,00 KM. Za pošiqke na kojima nije moguće upisati adresu primaoca može se upotrijebiti adresnica. Adresnica mora biti od čvrstog kartona ili nekog drugog prikladnog materijala, najmawih dimenzija 90x140 mm. (6)Podaci u adresi primaoca trebaju biti naznačeni jedan ispod drugoga i to sledećim redoslijedom: a)titula, ime i prezime ili naziv primaoca; b)ulica, kućni broj, broj ulaza, sprat, broj stana, selo, zaseok, naselje i sl. ili poštanski pregradak s brojem ili vojna pošta s brojem ili oznaka "POSTE RESTANTE"; c)poštanski broj i naziv mjesta (odredišna jedinica poštanske mreže). Naziv mjesta treba u pravilu biti upisan velikim slovima; d)naziv ili skraćeni naziv države za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju. (7)Ispod naziva primaoca dopušteno je upisati matični broj preduzeća. Ispod adrese primaoca na smije se nalaziti nikakav upis ili grafički znak. (8)Na pošiqci koja glasi za primaoca koji je podstanar u adresi moraju, osim imena i prezimena primaoca, biti naznačeni ime i prezime stanodavca (npr. Aleksandar Krnetić kod Slavice Lipovac). (9)Adresa primaoca u unutrašnjem poštanskom saobraćaju može biti upisana latiničnim ili ćiriličnim pismom, te arapskim brojevima. Pošiqka za inostranstvo može biti adresovana pismom države odredišta, uz uslov da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države. (10)Podaci u adresi ne smiju se upisivati običnom olovkom. (11)Pošiljalac je obavezan, osim adrese primaoca, upisati i svoju punu adresu na: pošiqku s potvrđenim uručenjem, preporučenu pošiqku, vrijednosno pismo, EMS pošiqku, paket i poštansku novčanu uputnicu. Pošiljalac je obavezan upisati svoju adresu na sve pošiqke koje se predaju po ugovora i na pošiqke koje su oslobođene plaćawa poštarine. Upisivanje adrese pošiljaoca na ostalim pošiqkama nije obvezno, ali je preporučqivo. (12)Adresa pošiljaoca se upisuje u lijevom gornjem dijelu adresne strane pošiqke ili na poleđini pošiqke. (13)Pošiqke adresovane na poste res tante u adresi moraju da sadrže ime i prezime, odnosno naziv primaoca, oznaku "POSTE RES TANTE", te poštanski broj i naziv odredišne jedinice poštanske mreže. (14)Pošiqke adresovane na poštanski pregradak u adresi moraju da sadrže puni naziv ili ime i prezime korisnika poštanskog pregradaka, broj poštanskog pregratka, te poštanski broj i naziv odredišne jedinice poštanske mreže. (15)Operater poštanskog saobraćaja može odbiti prijem pošiqke koja nije adresovana na način propisan odredbama ovog člana i aktima Svjetskog poštanskog saveza za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju. Poglavlje IV Odjeljak A. Član 63. (Opšte odredbe o pakovanju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljalac je obavezan zapakovati poštansku pošiqku tako da zaštiti njen sadržaj, druge pošiqke i radnike koji rukuju s pošiqkom. (2)Pod pakovanjem pošiqke podrazumijeva se stavljanje sadržaja pošiqke u odgovarajući omot (koverta, ambalaža, kutija, sanduka i sl.), zbog sprečavawa oštećewa ili umanjenja njenog sadržaja. Pakovanje mora odgovarati sadržaju i obliku pošiqke, veličini, masi i vrijednosti pošiqke, te uslovima i dužini relacije na kojoj se pošiqka prenosi. Koverta, ambalaža ili omot pošiqke moraju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. (3)Poštanske pošiqke za koje je upotrijebljena tipska ambalaža ne trebaju se umotavati. (4)Za zatvaranje pošiqke mogu se upotrijebiti, zavisno o vrsti i vrijednosti sadržaja svake pojedine pošiqke, odgovarajuća sredstva (ljepilo, ljepqiva traka, poštanska sigurnosna zaljepnica, kanapa s plombom, pečatni vosak, brava, katanac, sigurnosna plastična vezica i sl.). Za zatvaranje poštanske pošiqke ne smiju se upotrebljavati spajalice. (5)Sve poštanske pošiqke moraju biti upakovane, osim onih za koje po wihovoj prirodi pakovanje nije potrebno (npr. prazan sanduk i bačva, komadi od drveta i sl.). (6)Pošiljalac je obavezan svaku pošiqku čiji to oblik dopušta, a čije pakovanje ne zaštićuje dovoqno sadržaj pošiqke, povezati unakrsno kanapom odgovarajuće jačine s obzirom na masu i oblik pošiqke. (7)Pošiljalac je odgovoran za svu štetu koju je prouzrokovao drugim pošiqkama i operaterima poštanskog saobraćaja ukoliko se ustanovi da je ista izazvana nepravilnim pakovanjem pošiqke. Odjeljak B. Član 64. (Posebne odredbe o pakovanju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Zavisno o sadržaju, pošiqke se moraju pakovati na slijedeći način: a)stakleni i drugi lomqivi i osjetqivi predmeti moraju biti pojedinačno upakovani u čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji će spriječiti oštećenje sadržaja; b)tekućine i lako topqive materije moraju biti zatvorene u nepropusnim posudama, koje po potrebi moraju biti smještene u posebnu čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji može upiti tekućinu u slučaju loma posude; c)masne i teško topqive materije se moraju prvo staviti u kutiju, platnenu vreću, plastiku i slično (prvo pakovanje), a zatim u čvrstu kutiju koja mora spriječiti isticanje sadržaja ako dođe do oštećewa pošiqke i njena sadržaja; d)žive životinje moraju biti upakovane u odgovarajuće kaveze, sanduke, limene kutije i sl., kojima se osiguravaju svi potrebni uslovi tokom prenosa, tako da se izbjegne svaka opasnost za životinje i radnike operatera pštanskog saobraćaja. Na adresnoj strani pošiqke mora biti oznaka "ŽIVE ŽIVOTIW E" ("ANIMAUX VIVANTS"), a pošiqke se mogu primiti iskqučivo kao hitne. (2)Pošiqke koje sadrže predmete koji se pakuju prema drugim zakonima i propisima, te propisima Svjetskog poštanskog saveza (droge, zarazni mikrobiološki materijali, plazme i sl.) moraju biti zapakovani na način predviđen tim propisima. Ispravnost pakovawa tih predmeta mora na samoj pošiqci potvrditi nadležno tijelo. Odjeljak C. Član 65. (Pakovanje tiskovina i zatvaranje vreća koje sadrže tiskovine) (1)Tiskovina koja sadrži jedan ili više primjeraka kwiga, novina i časopisa ili službenih glasila mora biti zapakovana u omot ili povezana pasicom dovoqne čvrstoće, na kojoj je označena adresa primaoca, a može biti i mašinski zapakovana u plastičnu foliju na kojoj je nalijepljena adresnica ili mašinski ispisana adresa primaoca. 2)Tiskovina koja sadrži dva ili više pojedinačno adresovanih primjeraka kwiga, novina i časopisa ili službenih glasila za istu jedinicu poštanske mreže mora biti zapakovana u svežaw, a svežaw stavljen u omot. U adresi mora biti naznačen broj i velikim slovima naziv odredišne jedinice poštanske mreže. (3)Ako tiskovina sadrži dva ili više primjeraka novina i časopisa ili službenih glasila adresovanih na pretplatnike u pojedinim preduzećima, ustanovama ili državnim organima i sl., ti primjerci moraju biti pakovani u poseban svežaw, a svežaw adresovan na preduzeće, ustanovu ili državni or gan. Na omotu svežwa tiskovine koji sadrži neadresovane primjerke novina i časopisa za prodavače ili povjerenike moraju biti označeni: izdavač, adresa primaoca, poštanski broj i naziv odredišne jedinice poštanske mreže. (4)Ako pošiljalac šalje više od dva svežwa novina i časopisa za istu jedinicu poštanske mreže svežnjeve mora staviti u vreću. Vreća mora biti zatvorena i mora imati nazivnicu s oznakom poštanskog broja, nazivom odredišne jedinice poštanske mreže, nazivom izdavača i datumom predaje. Odjeljak D. Član 66. (Pakovanje i zatvaranje vrijednosne poštanske pošiqke) (1)Ako vrijednosno pismo sadrži novac ili vrijednosne papire, za pakovanje se mora upotrijebiti specijalna koverta poštanskog izdawa ili drugi omot od čvrstog papira, ili nekog drugog kvalitetnog materijala, koji trebaju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. Vrijednosno pismo ne može biti pakovano u koverti s providnim dijelom. (2)Ako vrijednosno pismo sadrži metalni novac, za pakovanje tog vrijednosnog pisma mora se upotrijebiti platnena vrećica bez šava. (3)Novčanice u vrijednosnom pismu moraju biti umotane u papir i povezane, a metalni novac upakovan da se ne može pomicati. (4)Za vrijednosno pismo koje sadrži druge predmete, koji se ne mogu staviti u kovertu, mora se upotrijebiti odgovarajuća čvrsta kutija, platnena vrećica i sl., u zavisnosti o vrijednosti i vrsti sadržaja koji se otprema. (5)Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se upotrijebiti odgovarajuća plomba, sigurnosna vezica, poštanska sigurnosna zaljepnica, istovjetni pečatni vosak i onoliko jednakih pečata koliko je potrebno da se sadržaj vrijednosnog pisma potpuno osigura. Pečati moraju biti udaljeni jedan od drugog i od ivice najmanje 5 mm. Otisak pečatwaka u boji mora biti i na vrijednosnom pismu, na strani na kojoj se nalazi pečat. Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se upotrijebiti i ljepqiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljaoca. Ako se za zatvaranje upotrijebi odgovarajuća plomba otisak na plombi mora biti potpuno jasan. (6)Poštanske marke i naljepnice koje se lijepe na vrijednosno pismo moraju biti udaljene jedna od druge, te od rubova najmanje 5 mm i ne smiju biti nalijepljene preko preklopa ili preko ivice koverte ili omota vrijednosnog pisma. (7)Ako se za zatvaranje vrijednosnog pisma označene vrijednosti iznad 100,00 KM upotrijebi sigurnosna poštanska zaljepnica, pošiljalac je obavezan na zaljepnicu staviti otisak pečata ili svoj potpis, tako da dijelovi otiska pečata ili potpisa prelaze sa zaljepnice na omot i budu vidqivi na zaljepnici i na omotu. Takvu ovjeru pošiljalac je obavezan staviti i na vrijednosno pismo, na strani na kojoj se nalazi zalijepljena sigurnosna poštanska zaljepnica. Odjeljak E. Član 67. (Pakovanje i zatvaranje paketske pošiqke prema visini označene vrijednosti) (1)Za pakovanje paketske pošiqke označene vrijednosti do 100,00 KM može se upotrijebiti čvrsta kartonska kutija, plastična vrećica dovoqne čvrstoće da štiti sadržaj i sl. Za zatvaranje paketa može se upotrijebiti istovjetna ljepqiva traka ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (2)Za pakovanje paketa označene vrijednosti iznad 100.00 KM mora se upotrijebiti čvrsta kartonska kutija, vreća bez šava i sl. Za zatvaranje paketa mora se upotrijebiti istovjetna ljepqiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljaoca ili isti pečatni vosak, sigurnosna poštanska zaljepnica, odgovarajuća plomba ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (3)Na adresnoj strani paketa iz stava (2) ovog člana ili na strani pečaćewa adresnice, mora biti otisak pečatwaka u boji. Ako je paket zatvoren sigurnosnom poštanskom zaljepnicom, postupa se u skladu sa članom 66. stav (7) ovih Opštih uslova. Poglavlje V. Član 68. (Otvaranje i prepakivanje poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog saobraćaja može otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiqke, u pravilu uz pristanak pošiljaoca ili primaoca. (2)Izuzetno od odredbe iz stava (1) ovog člana, operater poštanskog saobraćaja je obavezan komisijski otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiqke, bez pristanka pošiljaoca ili primaoca u sledećim slučajevima: a)kad se poštanska pošiqka ne može uručiti primaocu ni vratiti pošiljaocu (neuručiva pošiqka); b)kad postoji sumwa da se u poštanskoj pošiqci nalaze zakonom zabranjeni predmeti; c)kad je poštanska pošiqka oštećena tako da je ugrožen njen sadržaj; d)kad poštanska pošiqka u međunarodnom poštanskom saobraćaju podliježe carinskom pregledu i deviznoj kontroli u smislu carinskih i deviznih propisa. (3)Ako se po spoljašnjem izgledu poštanske pošiqke može zakqučiti da je oštećen ili umanjen sadržaj pošiqke, operater poštanskog saobraćaja je obavezan odmah pošiqku komisijski otvoriti, pregledati i zapisnikom utvrditi stanje i sadržaj pošiqke, te pošiqku prepakovati. (4)Ako primalac ili drugo ovlašteno lice prilikom uručewa pošiqke podnese reklamaciju radi oštećewa ili umanjenja sadržaja pošiqke, operater poštanskog saobraćaja je obavezan pošiqku komisijski otvoriti i pregledati sadržaj, uz prisutnost primaoca, te u zapisniku upisati utvrđeno stanje i sadržaj pošiqke, ako takav zapisnik nije sačinjen prije pokušaja uručewa pošiqke. (5)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan pošiqku prepakovati i zapisnikom utvrditi stanje i u slučaju kad se poslije prijema, a prije uručewa pošiqke, utvrdi da je sadržaj pošiqke pokvaren ili pošiqka nije pakovana na propisani način, tako da je ugrožen njen sadržaj ili ostale pošiqke. (6)Prilikom komisijskog otvarawa i prepakivawa pošiqke, operater poštanskog saobraćaja je obavezan sačiniti zapisnik u dva primjerka, od kojih se jedan uručuje primaocu pošiqke, uz potpis na zapisniku. (7)Ako iz međunarodnog poštanskog saobraćaja prispije oštećena obična ili preporučena pošiqka koja ne podliježe carinskom pregledu operater poštanskog saobraćaja na takvu pošiqku stavlja napomenu "Prispjela u ovakvom stanju od izmjenične jedinice poštanske mreže ____________" koju ovjerava otiskom žiga. Takva pošiqka se stavlja u providni omot i otprema u odredišnu jedinicu poštanske mreže. (8)Za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju primjenjuje se postupak određen aktima Svjetskog poštanskog saveza, odnosno carinskim i deviznim propisima. DIO V. URUČEWE POŠTANSKIH POŠIQAKA Poglavlje I Član 69. (Opšte odredbe o uručenju poštanskih pošiljaka) (1)Uručenjem poštanske pošiqke smatra se uručenje pošiqke primaocu ili drugom ovlaštenom licu na adresi primaoca, u jedinici poštanske mreže, putem kućnog sandučića i zbirnog poštanskog sandučića. (2)Uručenje poštanskih pošiljaka obavlja se na način i po postupku koji je utvrđen Zakonom i ovim Opštim uslovima. (3)Poštanske pošiqke uručuju se u pravilu lično primaocu, zakonskom zastupniku ili licu koje je on ovlastio za primanje pošiljaka. (4)Izuzetno, od odredbe iz stava (3) ovoga člana, pojedine vrste poštanskih pošiljaka mogu se uručiti i odraslom članu domaćinstva, licu zaposlenom u domaćinstvu ili poslovnoj prostoriji primaoca. (5)Licima iz stava (4) ovog člana mogu se uručiti: obične pismonosne pošiqke, pošiqke s potvrđenim uručenjem, preporučene pošiqke, EMS pošiqke, pošiqke s označenom vrijednosti do 100,00 KM, odnosno isplatiti uputnice do 100,00 KM. (6)Pod odraslim članom domaćinstva podrazumijevaju se: bračni drug, roditeq i dijete, brat i sestra stariji od 15 godina, te svaki drugi srodnik stariji od 15 godina koji s primaocem živi u zajedničkom domaćinstvu. (7)Pod zaposlenim licima podrazumijeva se svako lice starije od 15 godina koje je zaposleno u domaćinstvu ili u poslovnoj prostoriji primaoca. (8)Pošiqke za pravno lice uručuju se licu koje je ovlašteno za prijem pošiljaka za to pravno lice ili licu koje je primalac opunomoćio. Ako pravno lice prestane postojati pošiqke se uručuju njegovom pravnom sljedbeniku, na osnovu rješewa nadležnog organa. (9)Pošiqke adresovane na fizičko lice koje obavlja registrovanu djelatnost (obrtnici, ljekari, notari i sl.) uručuju se lično primaocu ili licu ovlaštenom za preuzimanje pošiljaka. (10)Pošiqke adresovane na advokata mogu se uručiti i licu zaposlenom u advokatskoj kancelariji. (11)Poštanske pošiqke za fizička lica koja u adresi imaju naziv pravnog lica mogu se uručiti tom pravnom licu (posredniku). Posrednik se smatra pravno lice, državni or gan, ustanova i sl., koja se nalazi u adresi primaoca (ho - tel, odmaralište, bolnica i sl.). (12)Posredniku se uručuju obične pismonosne pošiqke, pošiqke s potvrđenim uručenjem, kao i preporučene pošiqke bez povratnice, te pošiqke koje nisu opterećene otkupninom, carinskim i drugim taksama. Posredniku se ne mogu uručiti pošiqke s uslugom uručiti lično primaocu. (13)Posredniku se mogu, osim pošiljaka iz odredbe stava (12) ovog člana uručiti i ostale poštanske pošiqke koje su adresovane za fizička lica, pod uslovom da operater poštanskog saobraćaja s posrednikom sklopi ugovor o uslovima i načinu uručewa tih pošiljaka. Ako posrednik nije voljan sklopiti takav ugovor, operater poštanskog saobraćaja će pokušati pošiqku dostaviti primaocu na adresu navedenu na pošiqci. Ako takvo uručenje iz bilo kog razloga nije moguće, primaocu se ostavlja izvještaj o prispijeću pošiqke, a pošiqka se uručuje u jedinici poštanske mreže. (14)Pošiqke koje su adresovane na lice pod starateqstvom, lice u pritvoru ili lice koje se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, ne mogu se uručiti primaocu ni drugim licima osim lica navedenim u stavu (15) ovog člana, ako je nadležni or gan takav zahtjev podnio operateru poštanskog saobraćaja. (15)Pošiqke adresovane za lica iz stava (14) ovog člana uručuju se: a)za lica pod starateqstvom - wihovom staratequ; b)za lica u pritvoru - istražnom tijelu; c)za lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora - upravniku zatvora, kaznenopopravne ustanove ili vaspitno popravnog doma gdje se primalac nalazi ili licu koje je upravnik opunomoćio za prijem pošiljaka. (16)Pošiqke adresovane na vojna lica koja u adresi imaju bližu oznaku vojne ustanove, te na pripadnike policije koji u adresi imaju bližu oznaku ustanove u kojoj su zaosleni uručuju se preko wihove komande, organa i organizacija u kojima su zaposleni, odnosno opunomoćenih ili ovlaštenih lica tih organizacija. (17)Javni poštanski operater nije obavezan dostaviti pismonosne pošiqke u velikom broju koje je pošiljalac koji živi u Bosni i Hercegovini predao u drugoj državi za primaoce u Bosni i Hercegovini ako je iznos terminalnih troškova mawi od iznosa koji bi javni poštanski operater ostvario kada bi pošiqke bile pre date u Bosni i Hercegovini. Odjeljak A. Član 70. (Uručenje pošiljaka s povratnicom, opterećenjem i zapisnikom o neispravnosti) (1)Pošiqka s povratnicom, osim primaocu lično, može se uručiti zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim licima koja je primalac ovlastio za prijem poštanskih pošiljaka. (2)Otkupna i ocarinjena pošiqka uručuje se primaocu ili ovlaštenom licu uz prethodnu naplatu otkupnine ili iznosa s kojim je ta pošiqka opterećena i uz naplatu odgovarajućeg iznosa poštarine za uplatu otkupnog iznosa pošiljaocu. Na zahtjev primaoca ili lica ovlaštenog za prijem pošiqke operater poštanskog saobraćaja je obavezan izdati račun za naplaćeni iznos otkupnine, ca - rine i poštarine. (3)Oštećene i prepakovane pošiqke uručuju se u jedinici poštanske mreže lično primaocu, zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim licima koje je primalac ovlastio za prijem poštanskih pošiljaka. Odjeljak B. Član 71. (Izvještaj o prispijeću pošiqke) (1)Izvještaj o prispijeću pošiqke uručuje se primaocu: a)ako se pošiqka iz bilo kog razloga ne može uručiti primaocu; b)kad primalac stavi prigovor na ispravnost pošiqke ili na visinu carinskih taksi; c)za pismonosne pošiqke mase veće od 1 kg i hitne poštanske pošiqke mase veće od 2 kg; d)za pakete koji se, u skladu sa odredbama člana 76. ovih Opštih uslova, ne dostavljaju primaocu; e)za oštećene i prepakovane pošiqke. (2)Izvještaj o prispijeću pošiqke uručuje se na način propisan za uručenje obične pismonosne pošiqke. (3)Izvještaj o prispijeću pošiqke mora da sadrži naznaku o vrsti poštanske pošiqke, oznaku "HITNO" za hitne pošiqke, iznos otkupnine ili druge takse kojima je pošiqka opterećena te napomenu kada, gdje i u kom roku primalac može pošiqku preuzeti u jedinici poštanske mreže. Izvještaj o prispijeću pošiqke može da sadrži i druge podatke. (4)Ako je primaocu ili licu ovlaštenom za prijem pošiqke ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke prije isteka roka za uručenje pošiqke, koji je utvrđen odredbama ovih Opštih uslova, smatra se da je pošiqka uručena u propisanom roku. Poglavlje II Član 72. (Dostava poštanskih pošiljaka) (1)Pod dostavom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje pošiljaka na adresi primaoca. Uručenjem pošiljaka na adresi primaoca smatra se i uručenje pošiljaka putem kućnog sandučića i zbirnog poštanskog sandučića. (2)Sve poštanske pošiqke se uručuju putem dostave na adresu primaoca, osim onih koje se prema odredbama ovih Opštih uslova uručuju u jedinici poštanske mreže. (3)Obične pismonosne pošiqke uručuju se ubacivanjem u kućni ili zbirni poštanski sandučić primaoca, a mogu se uručiti u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji lično primaocu ili licima koja su u skladu sa odredbama ovih Opštih uslova ovlaštena za prijem pošiljaka. Ostale poštanske pošiqke, osim onih koje se u skladu sa članom 78. ovih Opštih uslova uručuju u jedinici poštanske mreže, uručuju se putem dostave primaocu ili ovlaštenom licu u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji. (4)Izuzetno od odredbe iz stava (3) ovoga člana pošiqke za koje je primalac zahtijevao dopunsku uslugu u smislu člana 42. stav (1) tačka e) ovih Opštih uslova uručuju se ubacivanjem u kućni sandučić primaoca bez potpisa primoca radi potvrđivawa prijema pošiqke. (5)Ako primalac pošiqke ili drugo ovlašteno lice nije poznato radniku operatera poštanskog saobraćaja ili ako on posumwa u identitet tog lica, pošiqka se može uručiti samo uz uslov da primalac ili drugo ovlašteno lice dokaže svoj identitet. (6)Dostava poštanskih pošiljaka obavlja se samo jedanput, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku koje nose oznaku ,,OBAVEZNA LIČNA DOSTAVA" i EMS pošiljaka. Odjeljak A. Član 73. (Dostava hitnih poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan hitne poštanske pošiqke mase do 2 kg dostaviti primaocu prije ostalih pošiljaka, a za hitne poštanske pošiqke mase preko 2 kg izvještaj o prispijeću pošiqke. (2)Hitna pismonosna pošiqka za koju se ne daje potvrda o prijemu pošiqke uručuje se primaocu, a ako to nije moguće ubacuje se u kućni sandučić. (3)Jedinice mreže koje obavljaju dostavu paketa, u skladu sa članom 76 stav (1) ovih Opštih uslova, obavezni su hitne pakete i vrlo hitne pakete dostaviti primaocu prije ostalih paketa. (4)Jedinice mreže koje, u skladu sa članom 76. stav (3) ne obavljaju dostavu svih paketa, obavezni su obavljati dostavu hitnih paketa i vrlo hitnih paket mase do 2 kg. Za ostale hitne pakete i vrlo hitne pakete dostavlja se, kao hitna pošiqka, izvještaj o prispijeću pošiqke na koju se stavlja oznaka "HITAN PAKET". Odjeljak B. Član 74. (Dostava EMS pošiljaka) (1)Operateri poštanskog saobraćaja će sačiniti uputstvo u skladu sa preporukama "EMS co op er a tive", kojim će regulisati rokove za uručenje EMS pošiljaka, s tim da krajwi rok uručewa EMS pošiljaka mora biti "danas primljeno - su tra uručeno" (2)Ako se EMS pošiqka nije mogla iz bilo kojeg razloga uručiti, primaocu se ostavlja izvještaj o prispijeću pošiqke, s tim da pošiqku može preuzeti u jedinici poštanske mreže u roku od jednog radnog dana. Nakon ostavljenog izvještaja operater poštanskog saobraćaja je obavezan zatražiti od primaoca, odnosno pošiljaoca upute o daljem postupku s pošiqkom. Ako takve upute nije moguće dobiti EMS pošiqka se ponovo dostavlja sledeći radni dan. Ako se dostava ne može obaviti ni u drugom pokušaju, primaocu se ostavlja izvještaj o prispijeću pošiqke, a pošiqka se uručuje u jedinici poštanske mreže na način propisan članom 78.ovih Opštih uslova. Odjeljak C. Član 75. (Dostava poštanskih novčanih uputnica) (1)Dostava poštanskih uputnica se obavlja redovnom poštanskom dostavom. (2)Telegramske uputnice se isplaćuju posebnom dostavom u roku od: a)šest sati za hitne uputnice; b)osam sati za ostale uputnice. (3)U rokove iz stava (2) ovog člana ne uračunava se: a)vrijeme kad odredišna jedinica poštanske mreže ne radi; b)vrijeme kašnjenja zbog netačne i nepotpune adrese primaoca; c)vrijeme kašnjenja zbog više sile ili tehničkih smetwi nastalih bez krivice operatera poštanskog saobraćaja. (5)Rokovi iz stava (2) ovog člana ne odnose se na telegramske uputnice koje se, uz saglasnost pošiljaoca isplaćuju redovnom poštanskom dostavom. (6)Post-net uputnice se isplaćuju u jedinici poštanske mreže. Odjeljak D. Član 76. (Dostava paketa) (1)Operater poštanskog saobraćaja određuje jedinice mreže koje obavljaju dostavu paketa. (2)Popis jedinica mreže koji obavljaju dostavu paketa mora biti vidno istaknut u svim jedinicama mreže u prostoru koji je namijenjen korisnicima. (3)Za pakete adresovane na područja na kojima se ne obavlja dostava paketa primaocu se dostavlja izvještaj o prispijeću pošiqke. Odjeljak E. Član 77. (Dostava pošiljaka u zbirni poštanski sandučić) (1)Korisnicima usluga čiji su objekti izvan naselja poštanske pošiqke se mogu uručiti putem zbirnih poštanskih sandučića (u daljem tekstu: zbirni sandučić). (2)Zbirni sandučić postavlja operater poštanskog saobraćaja, u pravilu uz put, na pravcu kretawa dostavljača koji obavlja dostavu pošiljaka. (3)Zbirni sandučić je sandučić razdijeljen u više pregradaka za uručenje običnih pismonosnih pošiljaka, te pregradak koji služi kao poštanski sandučić za prijem poštanskih pošiljaka od pošiqoca. (4)Za uručenje pošiljaka putem zbirnih sandučića operater poštanskog saobraćaja mora pribaviti pisanu saglasnost primaoca pošiljaka. (5)Ubacivanjem u zbirni sandučić mogu se uručiti obične pismonosne pošiqke, pošiqke s potvrđenim uručenjem i preporučene pošiqke iz unutrašnjeg poštanskog saobraćaja, ako to dopuštaju dimenzije tih pošiljaka, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka opterećenih otkupninom ili drugim taksama i pošiljaka s uslugom uručiti lično primaocu. (6)Pošiqke koje se u skladu sa stavom (5) ovoga člana ne uručuju ubacivanjem u zbirni sandučić uručuju se primaocu na kućnu adresu. Poglavlje III Član 78. (Isporuka poštanskih pošiljaka) (1)Pod isporukom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje poštanskih pošiljaka primaocu u jedinici poštanske mreže. (2)U jedinici poštanske mreže se uručuju poštanske pošiqke: a)za koje je primaocu ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke; b)koje su adresovane za primaoce - korisnike poštanskih pregradaka, bez obzira imaju li te pošiqke u adresi oznaku broja pregratka ili tu oznaku nemaju; c)koje su naslovljene na fizička lica, a u adresi primaoca imaju naziv korisnika poštanskog pregratka, s tim da se za uručenje pošiqke na odgovarajući način primjenjuju odredbe člana 69.stav (12) i (13) ovih Opštih uslova; d)koje su adresovane na "poste restante"; e)EMS pošiqke koje se po nalogu pošiljaoca uručuje u jedinici poštanske mreže; f)oštećene, orobljene i prepakovane pošiqke, odnosno poštanske pošiqke za koje je sačinjen zapisnik; g)pos-net uputnice. (3)Pošiqke za koje je primaocu ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke mogu se uručiti lično primaocu, opunomoćeniku i zakonskom zastupniku. Izuzetno, pošiqke se mogu uručiti odraslom članu domaćinstva, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka s uslugom uručiti lično primaocu, pošiljaka s označenom vrijednosti i poštanskih i telegramskih uputnica, pod uslovom da je lično poznat radniku operatera poštanskog saobraćaja koji uručuje pošiqku. (4)U mjestima u kojima postoji više jedinica poštanske mreže pošiqke adresovane na poste res tante uručuju se primaocu u jedinici poštanske mreže koju određuje operater poštanskog saobraćaja. (5)U jedinici poštanske mreže poštanske pošiqke mogu se preuzeti u sledećim rokovima: a)24 sata - za pošiqke koje sadrže žive životinje; b)5 radnih dana - za pošiqke za koje je ostavljen izvještaj o prispijeću pošiqke; c)30 kalendarskih dana - za pošiqke adresovane na poste restante; d)1 radni dan - za EMS pošiqke; e)u drugim zakonskim rokovima - za sudska pisma i pisma u upravnom postupku. (6)Izuzetno od odredbi iz stava (5) ovog člana paket iz inostranstva može se preuzeti u roku od 15 radnih dana. (7)Rokovi utvrđeni u odredbama iz stava (5) i (6) ovog člana počinju teći narednog dana od dana ostavljanja izvještaja o prispijeću pošiqke, odnosno od dana prispijeća za pošiqke adresovane na poste res tante. (8)Operater poštanskog saobraćaja može s primaocem koji prima veći broj poštanskih pošiljaka ugovoriti posebne rokove za preuzimanje pošiljaka u jedinici poštanske mreže. Poglavlje IV Član 79. (Potvrđivanje prijema poštanskih pošiljaka) (1)Primalac kwižene pošiqke obavezan je potvrditi prijem pošiqke svojim potpisom i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje, osim u slučajevima propisanim članom 42 stav (1). tačka e) i članom 77. stav (5) ovih Opštih uslova kada se pošiqke uručuju ubacivanjem u kućni ili zbirni sandučić. Primalac je obavezan osim datuma upisati i vrijeme uručewa (sat i minutu) za EMS pošiqke i telegramske uputnice. (2)Za potvrđivanje prijema pošiqke ne smije se upotrijebiti obična olovka. (3)Ako je primalac pošiqke nepismen, prijem pošiqke potvrđuje stavljanjem otiska kažiprsta na odgovarajuću ispravu. Otisak kažiprsta ovjerava radnik operatera poštanskog saobraćaja potpisom i otiskom žiga. (4)Kad je primalac nesposoban za pisanje radi nekog tjelesnog nedostatka, prijem pošiqke potvrđuje svjedok čiji se identitet utvrđuje u skladu sa odredbama ovih Opštih uslova. (5)Kad pošiqku u ime primaoca preuzima njegov opunomoćenik, član domaćinstva ili kod primaoca stalno zaposleno lice, radnik operatera poštanskog saobraćaja mora označiti i odnos prema primaocu (npr. opunomoćenik, bračni drug, otac, sin i sl.). (6)Prijem pošiqke za pravna lica, državne i druge organe potvrđuje ovlašteno lice svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja pravnog lica. Otisak pečata ili štambilja nije potreban kad se pošiqke uručuju ili uputnice isplaćuju opunomoćeniku a upisuje se broj punomoći. (7)Prijem pošiqke za fizička lica koja obavljaju registrovanu djelatnost (obrtnici, ljekari, notari i sl.) potvrđuje lično primalac ili ovlašteno lice svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja. (8)Za pošiqke s povratnicom primalac je obavezan potvrditi prijem pošiqke svojim potpisom (čitko ime i prezime) i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje i na povratnici. (9)Da tum prijema na povratnici upisuje se na način da se dan i mjesec prijema upisuje slovima, a godina brojem. Poglavlje V Član 80. (Odbijanje prijema poštanske pošiqke) (1)Primalac može odbiti prijem svake pošiqke, a pošiljalac vraćene pošiqke, ako posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. (2)Ako primalac ili pošiljalac odbije primiti pošiqku radnik operatera poštanskog saobraćaja stavlja na pošiqku oznaku "NE PRIMA" i to ovjerava svojim potpisom i otiskom žiga. Poglavlje VI Član 81. (Nadoslanje poštanskih pošiljaka za primaocem) (1)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan poštanske pošiqke, osim paketa, sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te telegramske uputnice u unutrašnjem poštanskom saobraćaju nadoslati za primaocem koji je otputovao ili preselio, ako sazna njegovu novu adresu. (2)Nadoslanje za primaocem iz stava (1) ovoga člana obavlja se pod uslovom da pošiljalac nije podnio zahtjev kojim zabranjuje nadoslanje pošiqke za primaocem. (3)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan nadoslati poštanske pošiqke za primaocem prema pisanom zahtjevu pošiljaoca ili primaoca u smislu dopunske usluge iz člana 41. i 42. ovih Opštih uslova, podnesenom prije uručewa pošiqke. (4)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u drugu odredišnu državu obavlja se samo ako pošiqka koju treba nadoslati udovoljava uslovima za prijem pošiljaka za tu odredišnu državu. (5)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u međunarodnom poštanskom saobraćaju obavlja se na način propisan aktima Svjetskog poštanskog saveza. Poglavlje VII Član 82. (Vraćanje poštanskih pošiljaka) (1)Ako pošiljalac nije drukčije odredio ili zakonskim propisima nije definisano pošiqka se vraća pošiljaocu u slučaju kada je primalac: a)odbio prijem pošiqke; b)nepoznat; c)otputovao ili preselio na nepoznatu adresu ili je adresa nedovoqna; d)umro; e)nije preuzeo pošiqku u roku određenom ovim Opštim uslovima. (2)Pošiqka se vraća pošiljaocu i u slučaju kada se nije mogla uručiti primaocu radi nepotpune adrese. (3)Izuzetno od odredbe iz stava (1) tačka d) ovog člana obična pismonosna pošiqka može se uručiti članu domaćinstva umrlog primaoca. (4)Ako se paket, vrijednosno pismo ili otkupna pošiqka vraća pošiljaocu radi nemogućnosti uručewa primaocu, od pošiljaoca se može naplatiti povratna poštarina prema cjenovniku, osim poštarine za uslugu koja se u povratku ne obavlja. (5)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan na omotu pošiqke naznačiti razlog vraćawa pošiqke (umro, nepoznat, otputovao, adresa nedovoqna i sl.) i to ovjeriti otiskom žiga i potpisom radnika. (6)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan preuzeti već uručene pošiqke ako su bile pogrešno uručene drugom licu, odnosno primaocu. Poglavlje VIII Član 83. (Neuručive pošiqke) (1)Ako poštansku pošiqku iz bilo kog razloga nije moguće uručiti primaocu niti vratiti pošiljaocu pošiqka se smatra neuručivom pošiqkom. (2)U slučaju kad primalac i pošiljalac odbiju prijem poštanske pošiqke smatra se da su se odrekli prava vlasništva nad pošiqkom u korist operatera poštanskog saobraćaja. Operater poštanskog saobraćaja može takve pošiqke odmah uništiti ili sadržaj prodati, a novac od prodaje smatrati svojim prihodom. (3)Druge neuručive pošiqke operater poštanskog saobraćaja je dužan komisijski otvoriti i pregledati radi utvrđivawa adrese primaoca i/ili pošiljaoca iz sadržaja pošiqke. Ako se pronađe adresa primaoca i/ili pošiljaoca, pošiqka se mora prepakovati i otpremiti na adresu primaoca, odnosno pošiljaoca, uz stavljanje odgovarajućeg obavještewa na pošiqci. (4)Ako se nakon pregleda poštanske pošiqke ne pronađe adresa ni pošiljaoca ni primaoca pošiqka će se smatrati neuručivom i operater poštanskog saobraćaja će: a)običnu pismonosnu pošiqku koja sadrži samo pisano saopštenje komisijski odmah uništiti; b)ostale poštanske pošiqke čuvati godinu dana, računajući od dana komisijskog pregleda; c)novac i neisplaćene poštanske novčane uputnice čuvati tri (3) godine, računajući od dana obavljenog pregleda ili od dana kad je utvrđena nemogućnost isplate uputnice. (5)Ako se pri komisijskom pregledu neuručivih pošiljaka utvrdi da je sadržaj pošiqke podložan kvarenju, operater poštanskog saobraćaja će, izuzetno od odredbe iz stava (4) tačka b) ovog člana, za račun pošiljaoca javno prodati onaj dio pošiqke (ili pošiqku u cijelosti) koji je podložan kvarenju. (6)Ako je sadržaj pošiqke male vrijednosti prema troškovima javne prodaje ili ako postoji opasnost da će se sadržaj pošiqke brzo pokvariti, operater poštanskog saobraćaja može prodati pošiqku i bez javne prodaje ili pošiqku komisijski uništiti ukoliko ta prodaja nije moguća. (7)Nakon isteka roka za čuvanje neuručivih pošiljaka iz stava (4) tačke b) operater poštanskog saobraćaja će neuručive pošiqke koje imaju tržišnu vrijednost izložiti javnoj prodaji, a ostale neuručive pošiqke komisijski uništiti. (8)Novčani iznos dobijen prodajom u smislu stava (5), (6) i (7) ovoga člana, i novac koji je eventualno pronađen u pošiqkama uplatiće se na račun operatera poštanskog saobraćaja i čuvati 3 (tri) godine od dana komisijskog pregleda. (9)Novčani iznos iz stava (8) ovog člana nakon odbijawa stvarnih troškova (čuvawa pošiqke, prodaja sadržaja pošiqke, slawa novčanog iznosa i sl.) isplatiće pošiljaocu ako u roku predviđenom u stavu (8) ovog člana podnese zahtjev za isplatu. (10)Ako se zahtjev za isplatu ne podnose u propisanom roku novčani iznos iz stava (9) ovog člana pripada operateru poštanskog saobraćaja kao vanredan prihod. (11)Operateru poštanskog saobraćaja će pripasti, kao vanredan prihod, i novčani iznos od neuručivih poštanskih novčanih uputnica, ako se u roku od tri (3) godine od dana utvrđivawa neuručivosti, ne pojavi pošiljalac ili primalac sa zahtjevom za isplatu. (12)Lične isprave, svjedočanstva, diplome i druge dokumente pronađene u pošiqkama operateri poštanskog saobraćaja će odmah, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana komisijskog pregleda pošiqke, uputiti organu ili ustanovi koji je te isprave, odnosne dokumente, izdao, a ako to nije moguće nadležnom organu na čijem je području ta pošiqka primljena od pošiljaoca. (13)Za neuručive pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju primjenjuje se postupak određen aktima Svjetskog poštanskog saveza i propisima iz oblasti ca - rina i deviznim propisima. Poglavlje IX Član 84. (Javna prodaja) (1)Prilikom javne prodaje poštanskih pošiljaka operater poštanskog saobraćaja je obavezan: a)komisijski procijeniti vrijednost sadržaja pošiqke ili njena dijela i utvrditi početnu cijenu za prodaju; b)odrediti i objaviti mjesto i vrijeme javne prodaje, u skladu sa zakonskom procedurom. (2)Vrijeme između objave javne prodaje pošiljaka i javne prodaje ne može biti duže od zakonom predviđenog roka. (3)O javnoj prodaji pošiqke ili njenog dijela operater poštanskog saobraćaja vodi komisijski zapisnik u koji obavezno unosi početnu ponuđenu cijenu i najboqu ponudu. DIO VI. URUČEWE SUDSKIH PISAMA I PISAMA U UPRAVNOM POSTUPKU Član 85. (Uručenje sudskog pisma i pisma u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku uručuje se u pravilu lično primaocu, zakonskom zastupniku ili opunomoćeniku na način i po postupku za uručenje preporučenih poštanskih pošiljaka sa povratnicom, a prema zakonima koji definišu uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku, putem pošte. (2)Izuzetno od stava (1) ovog člana, za uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku putem pošte, može se sačinit jedinstveno uputstvo za uručenje saudskih pisama i pisama u upravnom postupku kojim će se definisati uručenje ovih pisama. (3)Javni poštanski operateri mogu sa sudovima i organima uprave dogovoriti drugačiji postupak uručewa sudskih pisama i pisama u upravnom postupku, a u skladu sa zakonskim propisima koji definišu dostavu sudskih pisama i pisama po upravnom postupku, putem pošte. DIO VII. KVALITET OBAVQAWA UNIVE RZALNIH POŠTANSKIH USLUGA Član 86. (Mjere kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Pod kvalitetom obavljanja univerzalnih poštanskih usluga podrazumijevaju se mjere kvaliteta vezana za prenos (prijem, otpremu, prevoz, prispijeće i uručenje) poštanskih pošiljaka koje moraju osigurati operateri poštanskog saobraćaja korisnicima poštanskih usluga. (2)Univerzalne poštanske usluge obezbjeđuju se svakog radnog dana, najmanje pet radnih dana u nedeqi, osim pod uslovima i prilikama koje su poštanskim propisima definisane kao vanredne (3)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju operateri poštan - skog saobraćaja koji obavljaju univerzalne poštanske usluge dužni su osigurati prenos i uručenje 80% poštanskih pošiqka u roku od 1 radnog dana (D+1) , 85% poštanskih pošiljaka u roku od dva radna dana (D+2), odnosno 90% poštanskih pošiljaja u roku od 3 radna dana (D+3). (4)U međunarodnom poštanskom saobraćaju operateri poštanskog saobraćaja dužni su zadovoqiti kriterij prenosa pošiljaka u skladu sa standardima Svjetskog poštanskog saveza, koji zavise od udaljenosti država primaoca, saobraćajnih veza i standarda kvaliteta nacionalnih operatera univerzalnih poštanskih usluga. Sa državama članicama evropske unije operateri poštanskog saobraćaja trebaju težiti ciqnom kvalitetu obavljanja univerzalnih poštanskih usluga kojim se obezbjeđuje prenos prosječno 85% pismonosnih pošiljaka u najviše tri radna dana i 97% pismonosnih pošiljaka u najviše pet radnih dana. (5)U rokove prenosa poštanskih pošiljaka ne uračunavaju se: a)dan prijema pošiqke (D); b)vrijeme kašnjenja radi netačne i nepotpune adrese; c)vrijeme kašnjenja radi više sile ili zastoja u saobraćaju nastalog bez krivice davaoca univerzalnih poštanskih usluga; d)neradni dani i dani kad se ne obavlja uručenje poštanskih pošiljaka. Član 87. (Mjerenje kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan osigurati kvalitet prijema i uručewa poštanskih pošiljaka u skladu sa mjerama određenim Zakonom, ostalim zakonskim i podzakonskim aktima koji definišu djelatnost poštanskog saobraćaja, a koji nisu u suprotnosti sa Zakonom, aktima Svjetskog poštanskog saveza, te ovim Opštim uslovima. (2)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan svake godine obaviti mjerenje kvaliteta prenosa poštanskih pošiljaka, radi utvrđivawa postotka uručenih pošiljaka i drugih podataka koji određuju kvalitet obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. (3)Mjerenje kvaliteta prenosa poštanskih pošiljaka ne odnosi se na pošiqke za koje je operater poštanskog saobraćaja ugovorio s pošiljaocem posebne rokove za prenos i uručenje. (4)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan putem sredstava javnog informisawa ili na drugi odgovarajući način (Internet i sl.) objaviti godišnje podatke o kvalitetu prenosa poštanskih pošiljaka, kao i podatke o ukupnom broju primljenih i riješenih reklamacija. (5)Operater poštanskog saobraćaja je obavezan Agenciji dostaviti godišwi izvještaj o stanju kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. DIO VIII. PRISTUP JAVNOJ POŠTANS KOJ MREŽI Član 88. (Ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži) (1)Poštanski operater kome je Agencija izdala licencu za obavljanje univerzalnih poštanskih usluga (izuzev rezervisanih) i ostalih poštanskih usluga (izuzev kurirskih) obavezan je sklopiti ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži sa jednim od javnih poštanskih operatera. (2)Javni poštanski operater na zahtjev poštanskog operatera će zakqučiti ugovor o pristupu mreži sa poštanskim operaterom u roku od 30 (trideset) dana od dana izdavawa licence poštanskom operateru. (3)Pristup mreži javnog poštanskog operatera može se ugovoriti u svim fazama prenosa poštanskih pošiljaka. DIO IX. ZAŠTITA KORISNIKA POŠTANSKIH USLUGA I REKLAMACIJE Član 89. (Reklamacija korisnika poštanske usluge) (1)Ako korisnik poštanske usluge smatra da poštanska pošiqka nije uručena primaocu ili je uručena sa zakašnjenjem, odnosno da ugovorena usluga nije obavljena ili nije obavljena u cijelosti, može operateru poštanskog saobraćaja podnijeti pisanu reklamaciju, u roku od 6 (šest) mjeseci od dana predaje poštanske pošiqke. (2)Reklamacija se podnosi na obrascu "Potražnica" uz plaćanje poštarine za pošiqke u unutrašnjem saobraćaju, utvrđene cjenovnikom usluga osim za pošiqke s povratnicom. Prilikom reklamacije korisnik usluga je dužan dati na uvid radniku jedinice poštanske mreže potvrdu o prijemu pošiqke, koji će na poleđini te potvrde upisati broj i da - tum sačiwavawa potražnice, te izvršiti ovjeru žigom. (3)Reklamacija se može podnijeti samo za one pošiqke za koje se izdaje potvrda o prijemu pošiqke. (4)Reklamaciju podnose korisnici usluga: a)pošiljalac ili ovlašteno lice, u slučajevima kad poštanska pošiqka nije uručena, kad je prekoračen rok prenosa ili je usluga djelimično izvršena; b)primalac ili ovlašteno lice, u slučaju kad je poštanska pošiqka oštećena ili je umanjen njen sadržaj. (5)Reklamaciju iz stava (1) ovog člana, pošiljalac, u pravilu podnosi u jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja koja je pošiqku primila, a primalac u jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja koja obavlja uručenje pošiqke. (6)Izuzetno, pošiljalac reklamaciju iz prethodnog stava može podnijeti i u bilo kojoj drugoj jedinici mreže operatera poštanskog saobraćaja, koja tu reklamaciju prosleđuje prijemnoj jedinici mreže pošiqke na koju se reklamacija odnosi. Pro ce dure vezane uz navedeno, javni poštanski operateri obavezni su definisati međusobnim sporazumom. (7)Reklamaciju radi oštaćewa ili umanjenja sadržaja poštanske pošiqke primalac ili drugo ovlašteno lice mora podnijeti odmah prilikom uručewa pošiqke. (8)Ne prihvata se prigovor iz stava (7) ovog člana koji je podnesen nakon uručewa pošiqke, osim u slučaju ako primalac najkasnije narednog radnog dana priloži dokaz da oštećenje ili umanjenje sadržaja poštanske pošiqke nije nastalo nakon uručewa. (9)Operater poštanskog saobraćaja kome pripada jedinica mreže koja je predmetnu pošiqku primila ili uručila je obavezan dostaviti pisani odgovor o osnovanosti reklamacije u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošewa reklamacije za pošiqke u unutrašnjem poštanskom saobraćaju, a za pošiqke u međunarodnom poštanskom saobraćaju u roku od 60 (šezdeset) dana od dana podnošewa reklamacije. DIO X. ODGOVORNOST I NAKNAD A ŠTETE Člana 90. (Odgovornost davaoca poštanskih usluga) (1)U pogledu odgovornosti za odštetu ne može da postoji razlika između gubitka, oštećewa ili kašnjenja poštanskih pošiljaka u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom saobraćaju. (2)U međunarodnom poštanskom saobraćaju operater poštan - skog saobraćaja odgovara u skladu sa aktima Svjetskog poštanskog saveza. (3)U unutrašnjem poštanskom saobraćaju operater poštan - skog saobraćaja odgovara: a)za gubitak ili oštećenje poštanske pošiqke ili umanjenje njena sadržaja; b)za prekoračenje roka za prenos i uručenje poštanske pošiqke; c)u slučaju kada nije obavio uslugu ili uslugu nije obavio u cijelosti. (4)Operater poštanskog saobraćaja nije odgovoran u sledećim slučajevima: a)kada dokaže da se događaji iz stava (3) ovog člana nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili otkloniti (viša sila); b)kada korisnik usluge ne podnese reklamaciju u roku utvrđenom ovim Opštim uslovima ili ne podnese zahtjev za naknadu štete u roku utvrđenom ovim Opštim uslovima; c)kad se radi o poštanskim pošiqkama čiji je sadržaj zabranjen; d)kada je šteta uzrokovana time što korisnik usluge nije zapakovao pošiqku na način da osigura njen sadržaj ili se nije koristio odgovarajućom ponuđenom uslugom operatera poštanskog saobraćaja. (5)Operater poštanskog saobraćaja ne odgovara za izgubljenu korist, niti za stvarnu štetu koja može nastati radi gubitka, oštećewa ili umanjenja sadržaja poštanske pošiqke, te prekoračewa roka za prenos i uručenje pošiqke. Član 91. (Naknada štete u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom saobraćaju) (1)Operater poštanskog saobraćaja dužan je platiti odgovarajuću nadoknadu korisniku poštanskih usluga u slučaju gubitka, oštećewa, umanjena sadržaja ili prekoračewa rokova prenosa poštanskih pošiljaka, do kojih je došlo krivicom, namjerom ili nehatom operatera poštanskog saobraćaja. (2)Korisnik usluge može na osnovu pisanog odgovora iz člana 89. stav (9) ovih Opštih uslova, u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema odgovora, operateru poštanskog saobraćaja podnijeti zahtjev za naknadu štete. Zahtjevu za naknadu štete obavezno se prilaže negativno riješena potražnica. (3)Operater poštanskog saobraćaja obavezan je korisniku usluga za pošiqke u unutrašnjem poštanskom saobraćaju isplatiti naknadu štete prema prilogu broj 1. (4)Pored naknade štete korisnik ima pravo i na povrat naplaćene poštarine za datu uslugu. Za prekoračenje roka prenosa poštanske pošiqke korisniku poštanskih usluga se samo vraća iznos naplaćene poštarine. (5)Za naknadu štete u međunarodnom poštanskom saobraćaju primjenjuju se akti Svjetskog poštanskog saveza. (6)Ako operater poštanskog saobraćaja ne isplati korisniku usluge naknadu štete u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošewa zahtjeva iz stava (2) ovog člana korisnik usluga naknadu štete može ostvariti sudskim putem. (7)Ako se izgubljena pošiqka ili njen dio pronađe nakon isplade naknade štete, operater poštanskog saobraćaja obavezan je o tome obavijestiti korisnika usluge. (8)Ako korisnik usluge zahtijeva uručenje naknadno pronađene pošiqke, obavezan je vratiti iznos primljene naknade štete. U protivnom operater poštanskog saobraćaja ima pravo uništiti pošiqku ili prodati njen sadržaj. (9)Pošiljalac poštanske pošiqke odgovoran je operateru poštanskog saobraćaja za štetu koju njegova poštanska pošiqka nanese ostalim poštanskim pošiqkama, objektima, opremi, osobqu operatera poštanskog saobraćaja i drugim licima, pod uslovom da se utvrdi da je nastanak štete izazvan krivicom, namjerom ili nehatom pošiljaoca. DIO XI. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 92. (Primjena drugih propisa) (1)Sve što nije predviđeno odredbama ovih Opštih uslova, a odnosi se na obavljanje i korištenje poštanskih usluga i postupka ostvarivawa međusobnih prava i obaveza operatera poštanskog saobraćaja i korisnika poštanskih usluga, primjenjuju se odredbe Zakona i Akata Svjetskog poštanskog saveza. (2)Na osnovu ovih Opštih uslova, operateri poštanskog saobraćaja su obavezni sačiniti svoje akte o Opštim uslovima za obavljanje poštanskih usluga na koje će saglasnost dati Agencija, a koji moraju biti javno objavljeni i dostupni wihovim korisnicima. Član 93. (Stupanje na snagu) Ovi Opšti uslovi stupaju na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a biće objavljeni u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-29-44/10 28. septembra 2010. godine Sarajevo Predsjedavajući Savjeta Agencije Fikret Gačanović, s. r. Ministarstvo komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine je dana 02. 11. 2010. godine dalo Saglasnost broj 01-04-29-12-547-11/10 na Opšte uslove za obavljanje poštanskih usluga broj 01-04-29-44/10. Prilog broj 1 Naknada štete Vrsta pošiqke Za gubitak i potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiqke Za djelimično oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiqke Za prekoračenje roka prenosa pošiqke Preporučena pošiqka desetostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine iznos naplaćene poštarine Vrijednosna pošiqka iznos označene vrijednosti u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiqke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine Paket ako je na pošiqci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ako je na pošiqci označena vrijednost u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiqke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine ako na pošiqci nije označena vrijednost desetostruki iznos naplaćene poštarine ako na pošiqci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Uputnice iznos označena vrijednost iznos naplaćene poštarine EMS pošiqka ako je na pošiqci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ako je na pošiqci označena vrijednost iznos označene vrijednosti; iznos naplaćene poštarine ako na pošiqci nije označena vrijednost desetostruki iznos naplaćene poštarine ako na pošiqci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Telegramsko saopštenje desetostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine iznos naplaćene poštarine Na osnovi člana 10. stav (5) tačka c) Zakona o poštama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 33/05) i uz saglasnost Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, Vijeće Agencije za poštanski promet Bosne i Hercegovine, na 105. sjednici održanoj 28. septembra 2010. godine, donosi OPĆE UVJETE 1 ZA OBAVLJANJE POŠTANSKI H USLUGA DIO I. OPĆE ODREDBE Član 1. (Predmet) (1)Ovim Općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) uređuje se postupak za ostvarivanje međusobnih prava i obaveza operatera poštanskog prometa i korisnika poštanskih usluga u vezi s obavljanjem, odnosno korištenjem poštanskih usluga. (2)Odredbe ovih Općih uvjeta primjenjuju se na unutrašnji poštanski promet i na međunarodni poštanski promet ako aktima Svjetske poštanske unije nije drukčije određeno. (3)U obavljanju i korištenju poštanskih usluga i ostvarivanju međusobnih prava i obaveza koje iz toga proizlaze, operateri poštanskog prometa i korisnici poštanskih usluga pridržavat će se načela savjesnosti i poštenja. (4)Operateri poštanskog prometa moraju se pridržavati principa poštanske politike i obavezni su osigurati tajnost poštanskih pošiljaka u skladu s članom 17. Zakona o poštama Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon). Član 2. (Ugovor o pristupanju) (1)Operateri poštanskog prometa obavljaju poštanske usluge na osnovu ugovora o pristupanju u skladu sa Zakonom, drugim zakonskim i podzakonskim aktima koji reguliraju djelatnost poštanskog prometa i ovim Općim uvjetima. (2)Ugovor o pristupanju u pravilu nije u pisanom obliku. 1 Opći uvjeti objavljeni u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 (3)Ugovor o pristupanju smatra se sklopljenim kad operater poštanskog prometa preuzme poštansku pošiljku. Vrijeme sklapanja ugovora o pristupanju određuje se prema datumu na otisku žiga prijemnog poštanskog ureda na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci za koju se ne izdaje potvrda o prijemu pošiljke. (4)Operateri poštanskog prometa mogu s pojedinim korisnicima sklopiti pisani ugovor kojim se uređuju uvjeti, način i postupak obavljanja poštanskih usluga. (5)Međusobna prava i obaveze iz ugovora iz stavova (2) (3) i (4) ovog člana zasnivaju se između operatera poštanskog prometa i pošiljatelja. (6)Pošiljatelj je obavezan odabrati onu vrstu usluge koja odgovara prirodi i sadržaju pošiljke, vrsti i značaju pošiljke, stvarnoj vrijednosti pošiljke, značaju saopćenja, adresi primatelja i načinu uručenja. (7)Nakon uručenja poštanske pošiljke određena prava i obaveze iz ugovora prelaze sa pošiljatelja na primatelja poštanske pošiljke u skladu sa Zakonom i ovim Općim uvjetima. Član 3. (Radno vrijeme) (1)Utvrđeno radno vrijeme za rad operatera poštanskog prometa neposredno sa korisnicima poštanskih usluga mora biti vidno istaknuto na ulazu u poslovne prostorije koje služe za rad sa korisnicima usluga. (2)Radno vrijeme za rad sa korisnicima poštanskih usluga mora biti posebno naznačeno na onim radnim mjestima na kojima se radno vrijeme razlikuje od radnog vremena iz prethodnog stava. Član 4. (Punomoć) (1)Korisnici poštanskih usluga mogu sve poštanske pošiljke primati i putem opunomoćenika. (2)Punomoć za pravnu osobu ovjerava ovlaštena osoba u toj pravnoj osobi, a punomoć za fizičku osobu ovjerava nadležni državni or gan, notar ili operater poštanskog prometa. (3)U slučaju kad punomoć ovjerava nadležni državni or gan ili notar primjenjuju se opći propisi o izdavanju punomoći, s tim da je korisnik usluga obavezan orginal ili ovjerenu kopiju punomoći predati uredu operatera poštanskog prometa kod kojeg će ostvarivati prava iz punomoći. Punomoć važi do datuma navedenog u punomoći ili do opoziva punomoći. (4)U slučaju kad punomoć ovjerava operater poštanskog prometa ili pravna osoba primjenjuje se slijedeći postupak: a)opunomoćitelj može punomoć dati samo poslovno sposobnoj osobi, a punomoć se ne može izdati osobi koja je nepismena ili se ne može potpisati; b)korisnik usluga može istovremeno izdati više punomoći, a s jednom punomoći može ovlastiti najviše tri osobe; c)punomoć se može izdati za prijem svih poštanskih pošiljaka, za pojedine vrste pošiljaka ili za pojedinu pošiljku; d)za korisnike poštanskog pretinca punomoć se može izdati samo za prijem svih vrsta poštanskih pošiljaka; e)ako davatelj punomoći, kojom su opunomoćene dvije ili više osoba, želi promijeniti neku od opunomoćenih osoba, mora opozvati punomoć u cijelosti i izdati novu punomoć; f)ako davatelj punomoći opozove izdatu punomoć, obavezan je o tome izvijestiti ured operatera poštanskog prometa kod kojeg se punomoć nalazi i vratiti punomoć; g)punomoć se izdaje za kalendarsku godinu i važi do datuma navedenog u punomoći, a najduže do kraja te kalendarske godine; h)punomoć se izdaje u dva primjerka od kojih jedan primjerak zadržava operater poštanskog prometa, a drugi primjerak se daje korisniku. (5)U slučaju kada punomoć ovjerava operater poštanskog prometa naplaćuje se poštarina određena cjenovnikom. (6)Prilikom ostvarivanja prava iz punomoći, opunomoćenik je obavezan, na zahtjev uposlenika operatera poštanskog prometa, pokazati punomoć i dokazati svoj identitet. Član 5. (Dokazivanje identiteta) (1)Pošiljatelj, primatelj ili druga ovlaštena osoba dokazuje svoj identitet slijedećim ispravama: a)ličnom kartom; b)službenom iskaznicom - knjižicom pripadnika vojske ili policije; c)pasošem; d)nacionalnom ličnom kartom stranih državljana; e)stalnom pograničnom dozvolom-propusnicom. (2)Iznimno od odredbe iz stava (1) ovog člana identitet se može utvrditi i izjavom svjedoka čiji se identitet može utvrditi ispravama iz stava (1) ovog člana. (3)Ako uposlenik operatera poštanskog prometa posumnja u valjanost isprave kojom se dokazuje identitet, u zakonitost posjedovanja isprave ili istinitost izjave svjedoka odbit će uručenje pošiljke ili isplatu uputničkog iznosa, kao i svaku drugu radnju za koju je potrebno utvrditi identitet. DIO II. POŠTANSKE USLUGE Član 6. (Poštanske usluge) (1)Pod poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge koje obuhvataju prijem, otpremu, prijevoz, prispjeće i uručenje poštanskih pošiljaka koje obavljaju operateri poštanskog prometa, u skladu sa Zakonom. (2)Poštanske usluge obuhvataju univerzalne poštanske usluge (rezervirane i nerezervirane), finansijske poštanske usluge i ostale poštanske usluge. (3)Cijene rezerviranih poštanskih usluga su pod državnim nadzorom, a u koliko se ovakvim cijenama ne obezbjeđuje pokriće stvarnih troškova i razvojne potrebe poštanskog sistema, država i entiteti obezbjeđuju subvencije javnim poštanskim operaterima. Nije dozvoljeno subvencionisanje nerezervisanih i drugih poštanskih usluga iz sredstava rezervisanih usluga. Cijene moraju ispunjavati uslove propisane Zakonom. Član 7. (Univerzalne poštanske usluge) (1)Pod univerzalnim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijema, otpreme, prispijeća, prijevoza i uručenja u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom prometu: a)pismonosnih pošiljaka mase do 2 kg, b)paketskih pošiljaka mase do 31,5 kg, c)poštanskih uputnica, d)direktne pošte, e)poštanskih i brzojavnih saopćenja, f)preporučenih i vrijednosnih pošiljaka, g)sekograma do 7 kg. (2)Univerzalne poštanske usluge moraju ispunjavati uvjete propisane Zakonom i aktima Svjetske poštanske unije. (3)Univerzalne poštanske usluge u Bosni i Hercegovini obavljaju javni poštanski operateri i drugi poštanski operateri na osnovu licenci. Član 8. (Rezevirane poštanske usluge) Rezevirane poštanske usluge su dio univerzalnih usluga, definirane Zakonom, koje obavljaju isključivo javni poštanski operateri. Član 9. (Nerezevirane poštanske usluge) (1)Nerezervirane poštanske usluge obuhvataju univerzalne poštanske usluge koje nisu rezervirane prema članu 6. Zakona, i sve druge poštanske usluge, uključujući i usluge sa dodatnom vrijednosti. (2)Nerezervirane poštanske usluge mogu obavljati operateri poštanskog prometa koji su registrirani za obavljanje poštanske djelatnosti i kojima je Agencija za poštanski promet Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) izdala ili Ovlaštenje javnom poštanskom operateru ili licencu za obavljanje poštanskih usluga. Poglavlje I Član 10. (Poštanske pošiljke) Poštanska pošiljka je svaka adresirana pošiljka u konačnom obliku u kojem je operater poštanskog prometa treba uručiti. Poštanske pošiljke su pismonosne pošiljke, paketske pošiljke, poštanske novčane uputnice, direktna pošta, poštanska brzojavna saopćenja, preporučene pošiljke, vrijednosne pošiljke i sekogrami. Odjeljak A. Član 11. (Pismonosne pošiljke) (1)Pod pismonosnom pošiljkom podrazumijeva se svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopćenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primatelju. U pismonosne pošiljke spadaju: pismo, dopisnica, tiskovina, sudsko pismo i pismo u upravnom postupku te elektronsko pismo. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, te svaka druga korespondencija adresirana na određenog primatelja, smatraju se pismonosnom pošiljkama. (2)Prilikom predaje pismonosne pošiljke pošiljatelj može zahtijevati posebne usluge propisane ovim Općim uvjetima. (3)Obična pismonosna pošiljka je pismonosna pošiljka za koju se pošiljatelju ne izdaje potvrda o prijemu, niti se prilikom uručenja od primatelja zahtijeva pisana potvrda. Član 12. (Pismo) (1)Pismo je pismonosna pošiljka koja sadrži pisano saopćenje u zatvorenoj koverti ili drugom omotu bez označene vrijednosti, kao i svaka druga pismonosna pošiljka koja u pogledu dimenzija i mase odgovara uvjetima propisanim za pismo i ako ne sadrži pisano saopćenje. (2)Pismo mora biti zatvoreno tako da mu je sadržaj dobro zaštićen od mogućih oštećenja u toku prijenosa i da se, bez vidljivog traga na omotu, odnosno koverti sadržaj ne može izvaditi niti oštetiti. Iznimno, u otvorenoj koverti može se primiti pismo koje sadrži čestitku ili razglednicu. (3)Pismo može biti mase do 2 kg. (4)Dimenzije pisma su: a)najmanje dimenzije pisma su 90x140 mm, s tolerancijom od 2 mm; b)najveće dimenzije pisma su 900 mm, u zbiru dužine, širine i visine, s tim da nijedna od te tri dimenzije ne smije pojedinačno biti veća od 600 mm; c)najmanje dimenzije pisma u obliku valjka su 170 mm u zbiru dužine i dva prečnika, s tim da dužina ne smije biti manja od 100 mm; d)najveće dimenzije pisma u obliku valjka su 1040 mm u zbiru dužine i dva prečnika, s tim da dužina ne smije biti veća od 900 mm. (5)Standardizirano pismo je zatvoreno pismo pravouglog oblika koje mora ispunjavati slijedeće uvjete: a)da se nalazi u jednobojnoj koverti; b)da ima masu do 20 g; c)da ima dimenzije od najmanje 90x140 mm do najviše 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm; d)svaka četvrtasta pošiljka kojoj dužina nije manja od širine pomnožene s 1,4 (drugi korijen iz 2), a da je u obimu veličina iz tačke c); e)da je adresirano na način propisan ovim Općim uvjetima; f)da mu je debljina do 5 mm. (6)Izuzetno od odredbi iz stava (5) ovog člana, smatraće se standardiziranim pismom i pismo čiji je sadržaj upakovan u koverte veličine 150x245 mm i 165x235 mm uz odstupanje od 2 mm, ako su u masovnoj upotrebi, kao i sudska pisma bez obzira na težinu u kovertama veličine 140x195 mm. (7)Pod standardiziranim pismom smatra se i pismo u koverti s prozirnim dijelom ako pored uvjeta iz stava (5) ovoga člana ispunjava i slijedeće uvjete: a)prozirni dio mora biti na udaljenosti najmanje 40 mm od gornjeg ruba koverte, 15 mm od bočnog desnog ruba ili 15 mm od bočnog lijevog ruba, zavisno na kojoj strani je prozirni dio i 15 mm od donjeg ruba (dopušteno odstupanje do 2 mm); b)prozirni dio ne smije biti obrubljen vrpcom ili uokviren u obojeni rub i mora omogućiti lako čitanje adrese primatelja. (8)Na standardiziranom pismu adresa primatelja mora biti u pravouglom prostoru koji je na udaljenosti najmanje 40 mm od gornjeg ruba koverte, 15 mm od bočnog desnog ruba, 15 mm od donjeg ruba i udaljenosti najviše 140 mm od bočnog desnog ruba. (9)Na adresnoj strani standardiziranog pisma uzdužni prostor u obliku pravougaonika visine 40 mm, računajući od gornjeg ruba i dužine 74 mm, računajući od desnog ruba, predviđen je za otisak žiga i označavanje poštarine. (10)Nestandardiziranim pismom smatra se: a)pismo koje ne udovoljava uvjetima iz ovog člana za standardizirano pismo; b)pismo koje sadrži izbočene predmete; c)pismo čiji koverat nije dovoljno krut za mašinsku obradu; d)pismo čija je koverta izrađena od materijala čija su osnovna fizička svojstva različita od papira s iznimkom materijala koji se koristi za izradu prozorčića na koverti; e)pismo zatvoreno spajalicama, metalnim ili savijenim kukicama. Član 13. (Dopisnica) (1)Dopisnica je pismonosna pošiljka izrađena od kartona ili dovoljno čvrstog papira u obliku pravougaonika, a šalje se bez koverte. Dopisnica ne smije imati izbočene ili ispupčene dijelove. (2)Najmanje dimenzije dopisnice su 90x140 mm, a najveće 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje od 2 mm. (3)Dopisnica koja ne udovoljava uvjetima iz stava (1) i (2) ovoga člana ili je većih dimenzija od 120x235 mm, ali najviše do najvećih dimenzija za pismo, smatra se nestandardiziranim pismom u pogledu plaćanja poštarine i ne mora se nalaziti u koverti. (4)Dopisnicama se smatraju sve vrste razglednica i čestitki koje odgovaraju uvjetima propisanim ovim članom za dopisnice. (5)Dopisnica koju izdaje javni poštanski operateri (poštanska dopisnica) mora u zaglavlju na prednjoj strani imati naziv "DOPISNICA" ("CARTE POSTALE"). (6)Najmanje desna polovina prednje strane dopisnice namijenjena je za adresu primatelja, označavanje poštarine, službene oznake i naljepnice, a poleđina i najviše lijeva polovina prednje strane namijenjeni su za saopćenje. Član 14. (Tiskovina) (1)Tiskovina je otvorena pismonosna pošiljka čiji sadržaj nema značaj osobnog ili poslovnog dopisivanja, a štampana je u više istovjetnih primjeraka na papiru, kartonu ili drugom materijalu. Tiskovinom se smatra i pošiljka koja sadrži knjige, štampu i službena glasila: a)Knjige su neperiodične štampane publikacije. Na svakom primjerku knjige moraju biti odštampani: naslov knjige, ime i prezime autora, mjesto izdanja, godina izdanja i izdavač. Listovi knjige moraju biti međusobno uvezani (tvrdi uvez, broširano-lijepljeno, broširano-šivano ili neki drugi način koji se primjenjuje za uvezivanje knjiga). b)Štampa je štampana publikacija koju izdaje izdavač svakodnevno, povremeno ili u određenom vremenskom periodu (novine i časopisi). Na svakom primjerku novina i časopisa moraju biti odštampani podaci o izdavaču, glavnom uredniku i štamparijii, te datum štampanja. Novine su štampana publikacija koju izdaje izdavač svakodnevno ili u određenom vremenskom periodu, a nije ukoričena niti uvezana. Časopis je ukoričena i uvezana štampana publikacija koju izdaje izdavač redovno ili povremeno. c)Službena glasila su štampane publikacije koje izdaju nadležni državni organi (države, entiteta, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kantona i općina). (2)Tiskovina se predaje u otvorenoj koverti, a može se predati i u omotu zatvorenom tako da uposlenik javnog poštanskog operatera može provjeriti sadržaj bez oštećenja koverte. (3)U lijevom gornjem uglu adresne strane tiskovine pošiljatelj je obavezan staviti oznaku "TISKOVINA" ("IMPRIME"). (4)Javni poštanski operateri mogu dozvoliti zatvaranje tiskovina predatih u velikom broju uz izdavanje odgovarajuće dozvole čiji broj mora biti upisan na svakoj pošiljci ispod oznake "TISKOVINA" ("IMPRIME") ili "TISKOVINA SA SNIŽENOM POŠTARINOM" ("IMPRIME A TAXE REDUITE"). (5)Tiskovini se može priložiti račun, nalog za plaćanje, otpremnica, pošiljka - plaćeni odgovor (IBRS/CCRI), CD, DVD i slično, ako se sadržaj priloga odnosi na sadržaj pošiljke i čini njen sastavni dio. (6)Štampa može sadržavati štampani prilog koji ispunjava slijedeće uvjete: a)da je njihovim sastavnim dijelom i uložen u pojedinačni primjerak štampe; b)da je izdavač priloga isti kao i za štampu; c)da postoji međusobna veza sadržaja priloga i štampe. (7)Štampa može imati i druge priloge koji nisu navedeni u stavu (5) ovog člana, ali se u tom slučaju za te priloge naplaćuje dodatna poštarina za takvu vrstu priloga ili pošiljke. (8)Na tiskovini je dopušteno precrtati, obilježiti ili podvući neke riječi ili dijelove teksta, te ispraviti štamparske greške. U knjizi je dopušteno napisati posvetu. (9)Tiskovina može biti mase do 2 kg i dimenzija koje odgovaraju dimenzijama za pismo propisanim članom 12. stav (4) ovih Općih uvjeta. (10)Iznimno, tiskovina može biti mase do 5 kg, ako je sadržaj nedjeljiv ili čini cjelinu. (11)Prilikom prve predaje novina i časopisa izdavač ili njegov opunomoćenik ili dis trib uter obavezan je priložiti potvrdu organa nadležnog za javno saopćavanje, te dva primjerka novina i časopisa kojima dokazuje da su ispunjeni svi propisani uvjeti za predaju novina i časopisa. (12)Ako novine i časopise predaje izdavač ili njegov opunomoćenik ili dis trib uter, svežanj novina i časopisa može biti mase do 10 kg, a vreća s novinama i časopisima može biti mase do 30 kg. (13)Pojedinačno adresirana tiskovina koja sadrži novine i časopise i koja je složena za otpremu ne može imati niti jednu dimenziju veću od 300 mm. Svežanj tiskovina koje sadrže novine i časopise ne može imati nijednu dimenziju veću od 450 mm. (14)U međunarodnom poštanskom prometu tiskovine koje isti pošiljatelj otprema u većim količinama na adresu istog primatelja mogu se staviti u jednu ili više posebnih vreća ("M" vreća). (15)Ukupna masa "M" vreće može biti najviše do 30 kg. (16)Svaka "M" vreća mora biti opremljena pravouglom adresnicom od kartona ili nekog drugog čvrstog materijala (plastika, drvo i sl.) čije dimenzije ne smiju biti manje od 90x140 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm. Adresnicu predaje pošiljatelj s upisanim podacima o primatelju i pošiljatelju (Uvjeti i način prijema definirani aktima Svjetske poštanske unije). (17)"M" vreća se može primiti kao preporučena, hitna i avionska pošiljka. Član 15. (Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku je pismonosna pošiljka koju predaje na prijenos nadležni sudski i upravni or gan za primatelje kao stranke u postupku, uz koju postoji, kao sastavni dio povratnica iste veličine i boje koja je po gornjem rubu koverte perforirana. Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku moraju u pogledu dimenzija odgovarati uvjetima za standardizirano pismo. (2)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku iz prethodnog stava mogu predavati na prijenos sudovi, tužiteljstva, pravobraniteljstva i organi uprave na svim nivoima organizacije države, te uredi ombudsmana. (3)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku primaju se kao preporučena pošiljka sa povratnicom. Član 16. (Elektronsko pismo) Elektronsko pismo je pošiljka čiji se prijenos u određenim fazama obavlja elektronskim putem. Pošiljka se putem hibridne pošte u jednoj od faza prijenosa obrađuje i pretvara u pismonosnu pošiljku radi fizičkog uručenja primatelju. Pošiljatelj elektronskog pisma može u toku prenosa zahtjevati posebne i dopunske poštanske usluge. Odjeljak B. Član 17. (Paketske pošiljke) Pod paketskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijema, otpreme, prijevoza, prispjeća i uručenja paketskih pošiljaka adresiranih na određenog primatelja kojem se paketska pošiljka treba uručiti. Član 18. (Paket) (1)Paket je zatvorena poštanska pošiljka koja može sadržavati robu i druge predmete. (2)Pošiljatelju se daje potvrda o prijemu paketa, a primatelju se paket uručuje uz potpis. (3)Paket u unutrašnjem poštanskom prometu može biti mase do 31,5 kg, a u međunarodnom poštanskom prometu do 20 kg. (4)Dimenzije paketa u unutrašnjem poštanskom prometu ne smiju biti veće od 3.000 mm u zbiru dužine i obima paketa na najširem dijelu poprečno, s tim da najveća dimenzija ne može biti veća od 1.500 mm. Paket ne smije biti manjih dimenzija od najmanjih dimenzija propisanih za pismo, s tim da adresna strana mora imati najmanje 90x140 mm. (5)Paket mora imati na adresnoj strani odgovarajuću naljepnicu s oznakom operatera poštanskog prometa koji je primio pošiljku, te prijemni broj pošiljke ili naljepnicu sa bar kod podacima. Na paket se upisuje masa u kilogramima i gramima, s tim da se svaki dio od 100 (stotinu) grama zaokružuje na više. Operateri poštanskog prometa moraju prilikom prijema, primjenjivati bar kod na svim paketskim pošiljkama u međunarodnom poštanskom prometu. (6)Pošiljatelj prilikom predaje paketa može zahtijevati slijedeće posebne usluge: izdvojeno, hitno, vrlo hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručiti osobno primatelju. (7)U unutrašnjem poštanskom prometu paket mora imati označenu vrijednost. (8)Vrijednost sadržaja paketa mora biti označena brojem i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značaju sadržaja za pošiljatelja, o čemu pošiljatelj potpisuje izjavu na potvrdi o prijemu paketa. (9)Najveća označena vrijednost paketa može biti do 10.000,00 KM u unutrašnjem poštanskom prometu, a do 4.000,00 DTS u međunarodnom poštanskom prometu. (10)U međunarodnom poštanskom prometu paket se može predati sa i bez označene vrijednosti. (11)Uvjeti za prijem paketa u međunarodnom poštanskom prometu propisani su aktima Svjetske poštanske unije. (12)Paket koji sadrži žive životinje, lako lomljive predmete, tekućine, lako topljive materije, dijelove životinjskog ili ljudskog tijela, urne s pepelom, osjetljive uređaje, zarazne materije i sl. pošiljatelj je obavezan predati kao izdvojen paket. (13)Glomaznim paketom smatra se svaki paket koji se zbog svog oblika ili sastava ne uklapa s ostalim paketima, ako mu je bilo koja stranica duža od 500 mm, i ako mu bilo koja od ostale dvije stranice, uzeta pojedinačno, prelazi 300 mm. (14)Na glomazne pakete stavlja se naljepnica s tekstom "GLOMAZNO" ("ENCOMBRANT"). (15)U međunarodnom poštanskom prometu se lomljivi i glomazni paketi mogu primiti za one države koje prihvataju te pakete. Odjeljak C. Član 19. (Poštanske novčane uputnice i isplata novčanih doznaka na kućnu adresu) (1)Poštanske novčane uputnice su poštanske pošiljke kojima pošiljatelj doznačava određeni iznos novca koji se primatelju isplaćuje u gotovini. Pošiljatelju se daje potvrda o prijemu poštanske novčane uputnice, a primatelju se uputnički iznos isplaćuje uz potpis. (2)Poštanske novčane uputnice obuhvataju poštansku uputnicu, brzojavnu novčanu uputnicu, post-net uputnicu i međunarodnu novčanu uputnicu. (3)Poštanska uputnica se otprema zajedno s ostalim poštanskim pošiljkama, a brzojavna i post-net uputnica se prenose elektronskim ili telekomunikacijskim putem. (4)U unutrašnjem poštanskom prometu jednom poštanskom novčanom uputnicom može se doznačiti najviše 5.000,00 KM. (5)Brzojavna uputnica za šire dostavno područje prima se pod uvjetom da pošiljatelj prihvati isplatu uputnice redovnom poštanskom dostavom ili da koristi uslugu posebnog nosioca. (6)Javni poštanski operateri isplaćuju i druge vrste uputnica kojima pošiljaoci šalju primaocima novčane doznake na kućnu adresu. (7)Prenos poštanske novčane uputnice u međunarodnom poštanskom prometu definisan je aktima Svjetske poštanske unije. Odjeljak D. Član 20. (Direktna pošta) (1)Direkta pošta je usluga čiji predmet su poštanske pošiljke koje se sastoje od isključivo oglasnog, marketinškog ili reklamnog materijala (letci, katalozi, brošure, reklamni uzorci, promotivne novine i časopisi, promotivni CD i sl.) koji sadrži identičnu poruku, osim imena, adrese, identifikacijske oznake primatelja, te drugih izmjena koje ne mjenjaju sadržaj poruke, a koje se šalju na najmanje 30 adresa, koje je pošiljatelj naznačio na pošiljkama ili na njihovim omotima. (2)Računi, uplatnice, finansijski izvještaji i druge neidentične poruke ne smatraju se direktnom poštom. (3)Pošiljke u kojima se direktna pošta kombinira sa drugim predmetima u istom omotu ne smatra se direktnom poštom. (4)Pošiljke direktne pošte mogu biti najviše mase do 1000 grama i dimenzija za nestandardizirano pismo propisanim ovim Općim uvjetima. (5)Pošiljke direktne pošte u lijevom gornjem uglu adresne strane moraju imati oznaku "DIREKTNA POŠTA" ("DI - RECT MAIL"). (6)Uvjeti i način predaje pošiljaka direktne pošte mogu se urediti ugovorom kojeg sklapa pošiljatelj sa operaterom poštanskog prometa. (7)Pošiljke koje nisu adresirane, a sadrže oglasne, marketinške ili reklamne poruke identičnog sadržaja, a koje šalje isti pošiljatelj su liberizirane i nalaze se na slobodnom tržištu, a obavljaju ih operateri poštanskog prometa na osnovu ovlaštenja ili licence izdatih od strane Agencije. Odjeljak E. Član 21. (Poštanska brzojavna saopćenja) (1)Poštanska brzojavna saopćenja su poštanske pošiljke koje se prenose elektronskim ili telekomunikacijskim putem i u propisanim rokovima. Pošiljatelju se daje potvrda o prijemu pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis. (2)Ukoliko pošiljku iz stava (1) ovog člana nije moguće uručiti u propisanim rokovima, pošiljka se uručuje redovnom dostavom. Odjeljak F. Član 22. (Preporučena poštanska pošiljka) (1)Preporučena pošiljka je poštanska pošiljka za koju se pošiljatelju daje potvrda o prijemu pošiljke, a uručuje se primatelju uz potpis. (2)Svaka pismonosna pošiljka može se predati kao preporučena pošiljka uz uvjete i na način propisane ovim Općim uvjetima. (3)Javni poštanski operater je dužan na poseban zahtjev pošiljatelja preporučene pošiljke omogućiti slijedeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje pošiljke osobno primatelju. (4)Na preporučenoj pošiljci se u gornjem lijevom dijelu adresne strane mora nalaziti naljepnica ili oznaka "R" (RECOMMANDÉ), s nazivom poštanskog ureda koji je primio pošiljku, te prijemni broj pošiljke. Ako naljepnica nema naziv poštanskog ureda, na nju se stavlja otisak žiga prijemnog poštanskog ureda. (5)Umjesto podataka iz prethodnog stava javni poštanski operateri dužni su primjenjivati bar kod na preporučenim pošiljkama u unutrašnjem poštanskom prometu. (6)Javni poštanski operateri moraju prilikom prijema primjenjivati bar kod na svim preporučenim pošiljkama u međunarodnom poštanskom prometu u skladu sa propisima Svjetske poštanske unije. Odjeljak G. Član 23. (Vrijednosna poštanska pošiljka) (1)Vrijednosna poštanska pošiljka (u daljnjem tekstu: vrijednosno pismo) je pošiljka na kojoj je pošiljatelj označio vrijednost pošiljke brojem i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Iznos označene vrijednosti u konvertibilnim markama upisuje pošiljatelj latiničnim ili ćiriličnim pismom i arapskim brojevima, a ne smije biti upisan običnom olovkom. U međunarodnom poštanskom prometu prijemni poštanski ured je dužan navedeni iznos u KM preračunati i upisati iznos i u DTS-u. Pošiljatelju se daje potvrda o prijemu pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis. (2)Vrijednosno pismo može sadržavati robu, novac, pisano saopćenje i druge predmete. Vrijednosno pismo može biti mase najviše do 2 kg. (3)Najveća označena vrijednost vrijednosnog pisma može biti do 10.000,00 KM u unutrašnjem poštanskom prometu, a do 4.000 DTS-a u međunarodnom poštanskom prometu. (4)Pošiljatelj je obavezan na vrijednosnom pismu označiti stvarnu vrijednost sadržaja o čemu potpisuje izjavu na potvrdi o prijemu pošiljke. (5)Dimenzije vrijednosnog pisma moraju odgovarati dimenzijama propisanim članom 12. Ovih Općih uvjeta. (6)Na vrijednosnom pismu mora se u lijevom gornjem uglu nalaziti naljepnica ili odgovarajuća oznaka "V" s nazivom poštanskog ureda u kojoj je pošiljka primljena, te prijemni broj pošiljke ili bar kod naljepnicu. Ako naljepnica nema naziv prijemnog poštanskog ureda na nju se stavlja otisak žiga prijemnog poštanskog ureda. Na vrijednosnom pismu upisuje se masa u gramima. Javni poštanski operateri moraju primjenjivati bar kod na svim vrijednosnim pismima u međunarodnom poštanskom prometu. (7)Na omotu vrijednosnog pisma ne smije se ništa brisati, strugati, ispravljati, precrtavati i podcrtavati, niti stavljati naljepnice ili oznake, osim službenih oznaka i naljepnica. (8)Pošiljatelj prilikom predaje vrijednosnog pisma može zahtijevati slijedeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje osobno primatelju. (9)U međunarodnom poštanskom prometu se vrijednosna pisma mogu predati samo za one države koje tu uslugu prihvataju. (10)Uvjeti za prijem vrijednosnih pisama u međunarodnom poštanskom prometu propisani su aktima Svjetske poštanske unije. (11)Javni poštanski operateri mogu odobriti pojedinim korisnicima slanje vrijednosnih pisama u unutrašnjem poštanskom prometu koja u pogledu mase, dimenzija i označene vrijednosti odstupaju od odredaba ovih Općih uvjeta. (12)Najveća označena vrijednost i masa iz stava (2) i (3) ovog člana na vrijednosnim pismima u unutrašnjem poštanskom prometu, a koja se razmjenjuju unutar javnog poštanskog operatera, zatim između javnih poštanskih operatera, te između javnih poštanskih operatera i financijskih organizacija, može biti i veća ukoliko to javni poštanski operateri odrede svojom posebnom odlukom ili ukoliko se međusobno usuglase. Odjeljak H. Član 24. (Sekogram) (1)Sekogram je otvorena poštanska pošiljka koja sadrži pismo namijenjeno slijepim ili slabovidnim osobama, otisnuto na krutom papiru ili nekom drugom sličnom materijalu. (2)Sekogramom se još smatraju i: a)klišeji sa znakovima sekografije; b)zvučni snimak ili specijalni papir, namijenjen slijepim ili slabovidnim osobama, uz uvjet da ga predaje na prijenos neka ustanova za slijepe ili da je upućen toj ustanovi. (3)Sekogram može biti mase do 7 kg. Dimenzije sekograma moraju odgovarati dimenzijama za nestandardizirano pismo propisanim ovim Općim uvjetima. (4)U desnom gornjem uglu adresne strane sekograma pošiljatelj je obavezan staviti oznaku "SEKOGRAM" ("CECOGRA - MME") ili propisanu naljepnicu. Poglavlje II. Član 25. (Ostale poštanske usluge) Ostale poštanske usluge obuhvataju posebne poštanske usluge, dopunske poštanske usluge, poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga i poštanske usluge na slobodnom tržištu. Odjeljak A. Član 26. (Posebne poštanske usluge) (1)Posebne poštanske usluge su usluge koje zahtijeva pošiljatelj prilikom predaje pošiljake. Izborom posebne usluge pošiljatelj zahtijeva poseban postupak i uvjete vezane za prijem, otpremu, prevoz, prispijeće i uručenje poštanskih pošiljaka. (2)Kao posebne poštanske usluge u smislu stava (1) ovog člana pošiljatelj može izabrati da mu se pošiljka prenese kao: a)pošiljka s potvrđenim uručenjem; b)pošiljka brze pošte (EMS); c)hitna pošiljka; d)vrlo hitan paket; e)pošiljka sa povratnicom; f)otkupna pošiljka; g)avionska pošiljka; h)izdvojeni paket; i)poste restante pošiljka; j)pošiljka predata u posljednji trenutak; k)pošiljka koja se uručuje osobno primatelju; l)pošiljka s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI); m)consignment usluga. Član 27. (Pošiljka s potvrđenim uručenjem) (1)Kao pošiljka s potvrđenim uručenjem može se primiti svaka poštanska pošiljka bez označene vrijednosti za koju se pošiljatelju daje potvrda o prijemu pošiljke i uručuje se primatelju uz potpis. (2)Pošiljatelj prilikom predaje pošiljke s potvrđenim uručenjem može zahtijevati slijedeće usluge: hitno, avionom, s povratnicom i uručenje pošiljke osobno primatelju. (3)Na pošiljci s potvrđenim uručenjem mora se nalaziti oznaka "AA" i prijemni broj pošiljke. (4)U otpremi, prevozu i prispijeću pošiljaka s potvrđenim uručenjem postupa se na isti način kao sa običnim poštanskim pošiljkama. (5)U međunarodnom poštanskom prometu se pošiljke s potvrđenim uručenjem primaju samo za one države koje prihvataju ovu uslugu. Član 28. (Pošiljke brze pošte - EMS) (1)Pošiljka brze pošte je poštanska usluga koja podrazumijeva preuzimanje poštanske pošiljke na osnovu posebnog zahtjeva pošiljatelja (putem telefona i sl.), na adresi koju odredi pošiljatelj, ili u poštanskom uredu, te uručuje na adresi primatelja. EMS pošiljka uručuje se u roku koji odredi pošiljatelj, a prema ponudi operatera poštanskog prometa. (2)EMS pošiljka iz stava (1) ovog člana može sadržavati pisano saopćenje, robu, žive životinje i druge predmete. (3)Za EMS pošiljku se pošiljatelju daje potvrda o prijemu pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis, upisivanjem datuma i vremena uručenja. (4)EMS pošiljka može biti mase do 31,5 kg. (5)Najmanje dimenzije EMS pošiljke su 90x140 mm, a najveće kao za paket u unutrašnjem poštanskom prometu. (6)EMS pošiljka mora na adresnoj strani imati odgovarajuću naljepnicu propisanu aktima Svjetske poštanske unije. (7)Pošiljatelj prilikom predaje EMS pošiljke može zahtijevati usluge određene ovim Općim uvjetima, te druge usluge koje dogovori sa operaterom poštanskog prometa. (8)EMS pošiljka se može predati sa ili bez označene vrijednosti u unutrašnjem poštanskom prometu, a samo bez označene vrijednosti u međunarodnom poštanskom prometu. (9)Vrijednost sadržaja EMS pošiljke mora biti označena brojem i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značaju sadržaja za pošiljatelja, o čemu pošiljatelj potpisom potvrđuje izjavu na potvrdi o prijemu EMS pošiljke. (10)Najveća označena vrijednost na EMS pošiljci u unutrašnjem poštanskom prometu može biti do 10.000,00 KM. (11)Tehnološki postupak prenosa EMS pošiljaka operateri poštanskog prometa reguliraju posebnim uputstvom. Član 29. (Hitna pošiljka) (1)Kao hitna pošiljka može se predati svaka poštanska pošiljka. Svaka poštanska pošiljka koja sadrži lako kvarljivu robu mora se predati kao hitna. Kao hitna pošiljka ne može se predati pošiljka adresirana za šire dostavno područje, poštanski pretinac i poste-res tante. (2)Hitna pošiljka dostavlja se primatelju prije ostalih pošiljaka uz uvjete i na način propisan ovim Općim uvjetima. (3)Na hitne pošiljke se u gornji lijevi dio adresne strane, stavlja naljepnica ili otisak crvene boje "HITNO" ("EX PRESS"). Ako takve oznake nema, riječ "HITNO" ("EX PRESS") mora biti upisana velikim crvenim slovima. (4)U međunarodnom poštanskom prometu hitne pošiljke se primaju samo za države koje prihvataju tu uslugu. Član 30. (Vrlo hitan paket) (1)Vrlo hitan paket je poštanska pošiljka koji se otprema odredišnom poštanskom uredu, prvim poštansko prometnim vezama. (2)Kao vrlo hitan paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Paket koji sadrži žive životinje ili lako kvarljivu robu mora se predati kao vrlo hitan. (4)Dostava vrlo hitnog paketa primatelju obavlja se na način predviđen za dostavu hitnih pošiljaka. Član 31. (Pošiljka s povratnicom - Obavijest o uručenju) (1)Pošiljka s povratnicom je poštanska pošiljka koju prati "POVRATNICA" obrazac crvene boje čvrstoće dopisnice, koju pošiljatelj popunjava i predaje uz pošiljku zahtijevajući da se pošiljka uruči primatelju uz potpisano potvrđenje na povratnici, a koja se vraća kao obična pismonosna pošiljka i uručuje pošiljatelju pošiljke kao obavijest o uručenju pošiljke. (2)U unutrašnjem poštanskom prometu se kao pošiljka s povratnicom može predati svaka poštanska pošiljka za koju se daje potvrda o prijemu pošiljke, osim brzojavne i post-net uputnice. (3)U međunarodnom poštanskom prometu države mogu ograničiti prijem povratnica za određene pošiljke. (4)Povratnicu popunjava pošiljatelj i predaje je zajedno s pošiljkom. (5)Na pošiljku s povratnicom stavlja se naljepnica ili oznaka "AR", u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiljke. Član 32. (Otkupna pošiljka) (1)Otkupna pošiljka je poštanska pošiljka za koju pošiljatelj prilikom predaje zahtijeva da se uruči primatelju uz prethodnu naplatu otkupnog iznosa u korist pošiljatelja pošiljke. (2)S otkupnom pošiljkom pošiljatelj je obavezan predati i popunjeni obrazac poštanske, poštanske brzojavne uputnice ili odgovarajući obrazac platnog naloga kojim će mu se doznačiti otkupni iznos. (3)U unutrašnjem poštanskom prometu kao otkupna pošiljka može se predati preporučena pošiljka, vrijednosno pismo, EMS pošiljka i paket. (4)U međunarodnom poštanskom prometu otkupna pošiljka se može predati za države koje tu uslugu prihvataju. (5)Na otkupne pošiljke u gornjem lijevom dijelu adresne strane, stavlja se naljepnica u obliku trougla narandžaste boje s tekstom "OTKUPNINA" ("REMBOURSEM ENT"), a pošiljatelj je obavezan brojem upisati iznos otkupnine. Označeni iznos otkupnine na pošiljci ne smatra se označenom vrijednošću pošiljke. (6)Otkupnina označena na otkupnoj pošiljci može iznositi najviše do 5.000,00 KM. Član 33. (Avionska pošiljka) (1)Avionska pošiljka je poštanska pošiljka za koju pošiljatelj prilikom predaje zahtijeva da se otpremi avionskim putem. (2)Na avionsku pošiljku stavlja se u gornji lijevi dio adresne strane pošiljke naljepnica plave boje ili otisak iste boje s tekstom "AVIONOM" ("PAR AVION"), u koliko pošiljka nije upakirana u kovertu obrubljenu crticama u boji namijenjenu isključivo za avionske pošiljke. (3)Aero gram je avionska pošiljka koja se sastoji od jednog arka papira presvijenog i zalijepljenog na svim rubovima. Prednja strana aerograma rezervirana je za adresu, frankiranje i službene oznake ili naljepnicu, te mora imati oznaku "AEOROGRAMME". Član 34. (Izdvojeni paket) (1)Izdvojeni paket je svaka paketska pošiljka za koju pošiljatelj traži rukovanje sa posebnom pažnjom u toku prijenosa. (2)Kao izdvojeni paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Na izdvojeni paket stavlja se bijela naljepnica na kojoj je otisnuta slika čaše u crvenoj boji koja upozorava na sadržaj. (4)Izdvojeni paket je i pošiljka čiji sadržaj zahtijeva posebnu pažnju u prijenosu i nosi odgovarajuću oznaku: "lomljivo", "staklo", "žive životinje" i dr. (5)Paket za čiji je prijenos potrebno posebno odobrenje nadležnog organa pošiljatelj je dužan predati kao izdvojeni paket. (6)Izdvojeni paket je i svaki glomazni paket. (7)Ako paket zahtijeva izdvojeno rukovanje i glomazan je, naplaćuje se jedno izdvojeno rukovanje. Član 35. (Poste res tante) (1)Poste res tante je takva pošiljka koja u adresi primatelja sadrži oznaku "POSTE RES TANTE", a u odredišnom poštanskom uredu čuva se 30 (trideset) dana od dana prispijeća i uručuje se primatelju u okviru tog roka kada je on zatraži, uz naplatu propisane poštarine. (2)Kao poste res tante pošiljke ne mogu se primiti: hitne i EMS pošiljke, sudska pisma i pisma u upravnom postupku, brzojavne i post-net uputnice, pošiljke sa živim životinjama i lako kvarljiva roba. Član 36. (Pošiljka predata u posljednji trenutak) (1)Pošiljka predata u posljednji trenutak je posebna usluga koju korisnik može zahtijevati prilikom predaje pošiljke poslije završetka radnog vremena poštanskog ureda sa korisnicima, a prije otpreme pošiljaka. (2)Kao pošiljke pre date u posljednji trenutak mogu se primati: avionske pošiljke, hitne pošiljke, EMS pošiljke i vrlo hitni paketi. Član 37. (Pošiljka koja se uručuje osobno primatelju) (1)Pod pošiljkom koja se uručuje osobno primatelju podrazumijeva se pošiljka koja se uručuje isključivo osobno primatelju, njegovom zakonskom zastupniku ili opunomoćenoj osobi. (2)U unutrašnjem poštanskom prometu se kao pošiljka koja se uručuje osobno primatelju može predati pošiljka za koju se daje potvrda o prijemu pošiljke. (3)U međunarodnom poštanskom prometu se pošiljka koja se uručuje osobno primatelju može predati za države koje tu uslugu prihvataju. (4)Pošiljka koja se uručuje osobno primatelju mora imati uočljivim slovima napisanu oznaku "URUČITI OSOBNO PRIMATELJU" ("A REMETTRE EN MAIN PROPRE") u lijevom gornjem dijelu adresne strane. Član 38. (Pošiljka s plaćenim odgovorom - IBRS/CCRI) (1)Pod poslovnom prepiskom s plaćenim odgovorom podrazumijeva se pošiljka ovlaštenog pošiljatelja koja sadrži i pošiljku s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI), a koju pošiljatelj šalje primatelju i plaća poštarinu za odgovor na osnovu ugovora s operaterom poštanskog prometa. (2)Pošiljka s plaćenim odgovorom mora sadržavati propisanu oznaku IBRS/CCRI, broj dozvole - ugovora i druge oznake propisane aktima Svjetske poštanske unije. U unutrašnjem poštanskom prometu IBRS/CCRI pošiljka umjesto naziva države mora sadržavati naziv javnog poštanskog operatera koji je sklopio ugovor s korisnikom poslovne prepiske, odnosno koji je izdao dozvolu. (3)Pošiljke s plaćenim odgovorom mogu se predati uz uvjet da korisnik poslovne prepiske prethodno pribavi dozvolu od operatera poštanskog prometa sklapanjem ugovora o obavljanju te usluge. (4)Dimenzije pošiljke s plaćenim odgovorom moraju odgovarati dimenzijama propisanim ovim Općim uvjetima za odgovarajuću vrstu pošiljke. (5)U unutrašnjem poštanskom prometu pošiljka s plaćenim odgovorom može biti mase do 100 grama. (6)U međunarodnom poštanskom prometu pošiljke IBRS/CCRI primaju se za države koje prihvataju ovu uslugu s tim da je prispjele pošiljke IBRS/CCRI iz inostranstva operater poštanskog prometa obavezan vratiti pošiljatelju. (7)Uvjete i način obavljanja ove usluge i međusobne razmjene ovih pošiljaka javni poštanski operateri će posebno regulirati. Član 39. (Con sign ment usluga - grupiranje pošiljaka) (1)Con sign ment usluga je posebna usluga u međunarodnom poštanskom prometu koja nudi mogućnost skupne otpreme većeg broja poštanskih pošiljaka, upućenih od istog pošiljatelja za jednog ili više primatelja. (2)Uvjeti i način obavljanja ove usluge propisani su aktima Svjetske poštanske unije, a njeno obavljanje javni poštanski operateri će međusobno posebno regulirati. Odjeljak B. Član 40. (Dopunske poštanske usluge) Pod dopunskim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge kojima pošiljatelj ili primatelj zahtijeva određeni dodatni postupak u vezi s pošiljkom, a koji je uređen odredbama ovih Općih uvjeta. Član 41. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev pošiljatelja) (1)Pošiljatelj može nakon predaje, a prije uručenja pošiljke, u unutrašnjem poštanskom prometu zahtijevati slijedeće usluge: a)izmjenu i dopunu adrese na pošiljci, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku; b)da mu se pošiljka vrati; c)opterećenje knjižene pošiljke otkupnim iznosom, povećanje ili smanjenje otkupnog iznosa ili odustajanje od otkupnog iznosa; d)slanje paketa za primateljem ili zabrana slanja paketa za primateljem; e)vraćanje iznosa poštanskih novčanih uputnica; f)uplatu otkupnog iznosa brzojavnom uputnicom. (2)Zahtjev za usluge iz stava (1) ovog člana pošiljatelj može podnijeti u bilo kojem prijemnom poštanskom uredu, a podnosi ga pisanim putem, uz plaćanje poštarine određene cjenovnikom. Iznimno, ako se radi o pošiljci koja još nije otpremljena iz prijemnog poštanskog ureda zahtjev se može podnijeti direktno prijemnom poštanskom uredu i u tom slučaju zahtjev se odmah uzima u postupak. (3)Prilikom predaje zahtjeva pošiljatelj može tražiti pisanu obavijest o rezultatu izvršenja zahtjeva. (4)Prilikom podnošenja zahtjeva pošiljatelj je obavezan dokazati svoj identitet, te dati na uvid potvrdu o prijemu pošiljke, ako se radi o pošiljci za koju se daje potvrda o prijemu pošiljke. (5)Uz zahtjev za vraćanje pošiljke ili izmjenu adrese, na običnoj pismonosnoj pošiljci, pošiljatelj je obavezan podnijeti i prijepis adrese ili faksimil koverte ili omota s adresom koji je jednak omotu pošiljke na koju se zahtjev odnosi. Faksimil treba prema obliku, veličini, adresi i rukopisu odgovarati pošiljci na koju se zahtjev odnosi. (6)Za glomazne pošiljke i dopisnice, umjesto faksimila ili omota treba podnijeti tačan prijepis adrese primatelja pošiljke. (7)U međunarodnom poštanskom prometu pošiljatelj može zahtijevati dopunske poštanske usluge propisane aktima Svjetske poštanske unije. Član 42. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev primatelja) (1)Primatelj može prije uručenja pošiljke zahtijevati slijedeće usluge: a)dostavu poste restante pošiljaka na adresu koju on odredi; b)da se prispjele pošiljke (osim sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te brzojavne uputnice) zadrže u odredišnom poštanskom uredu i čuvaju kao poste restante pošiljke ili šalju na novu adresu koju on odredi; c)uručenje pošiljaka osobno primatelju; d)stavljanje hitnih pošiljaka ili izvještaja o prispijeću takvih pošiljaka u poštanski pretinac; e)ubacivanje preporučenih pošiljaka i pošiljaka sa potvrđenim uručenjem u kućni kovčežić, bez potpisa primatelja radi potvrđivanja prijema pošiljaka. Ova usluga se obavlja samo za pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu, s tim da se ne može zahtijevati za pošiljke s otkupninom, povratnicom, carinom i drugim opterećenjem, te za pošiljke s uslugom uručiti osobno primatelju; f)uručenje svake ili određene pošiljke kao hitne pošiljke na užem dostavnom području odredišnog poštanskog ureda; g)brzojavno slanje uputničkog iznosa u novo odredište; h)ponovnu dostavu poštanske pošiljke za koju je ostavljen izvještaj o prispijeću pošiljke. (2)Primatelj može zahtijevati usluge iz stava (1) ovog člana predajom pisanog zahtjeva, u pravilu, u poštanskom uredu koji mu pošiljke uručuje. (3)Prilikom podnošenja zahtjeva primatelj je obavezan dokazati svoj identitet i navesti sve podatke potrebne za postupanje po zahtjevu. (4)Rok do kojega se po zahtjevu može postupati ne može biti duži od 30 (trideset) dana ako se zahtjev odnosi na zadržavanje pošiljke u odredišnom poštanskom uredu, niti duži od 90 (devedeset) dana u svim drugim slučajevima. Po zahtjevu iz stava (1) tačka d) i e) ovog člana postupa se do opoziva. (5)Zahtjev primatelja ne može se primiti ako je prije uručenja pošiljke na koju se zahtjev odnosi odredišnom poštanskom uredu prispio zahtjev pošiljatelja u smislu člana 41. ovih Općih uvjeta. (6)Za usluge, iz stava (1) osim tačke d) i e) ovog člana, primatelj plaća poštarinu određenu cjenovnikom. (7)U međunarodnom poštanskom prometu primatelj može zahtijevati dopunske poštanske usluge u skladu sa aktima Svjetske poštanske unije. Odjeljak C. Član 43. (Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluge) (1)Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluge su usluge koje operateri poštanskog prometa obavljaju po službenoj dužnost ili na zahtjev korisnika usluge. (2)Usluge iz stava (1) ovog člana su: a)potraživanje pošiljaka; b)izdavanje naknadne potvrde o prijemu knjižene pošiljke; c)čuvanje punomoći; d)upotreba poštanskog pretinca; e)podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili izdavanje njene kopije; f)prepakiranje paketa; g)ležarina za pošiljke; h)dostava i pokušaj dostave paketa; i)podnošenje pošiljaka na carinski pregled u uvozu i izvozu; j)podnošenje pošiljaka na žigosanje ili kontrolu nadležnom organu; k)obavještavanje primatelja ili pošiljatelja pošiljke da podnese potrebna dokumenta na carinski pregled; l)prijem pošiljaka s reklamnom porukom. (3)Korištenje poštanskih usluga po službenoj dužnost ili na zahtjev korisnika usluga iz stava (2) ovog člana obavlja se na način utvrđen ovim Općim uvjetima. (4)Za usluge iz stava (2) ovog člana, osim tačke d), pošiljatelj, odnosno primatelj, plaća poštarinu određenu cjenovnikom. Član 44. (Izdavanje naknadne potvrde o prijemu knjižene pošiljke) (1)Knjižene pošiljke su poštanske pošiljke za koje operater poštanskog prometa, pošiljatelju izdaje potvrdu o prijemu pošiljke a uručuju se uz potpis primatelja. (2)Pošiljatelj može pisanim putem zahtijevati naknadnu potvrdu o prijemu pošiljke od poštanskog ureda u kojem je predao pošiljku. (3)Pisani zahtjev iz stava (2) ovog člana mora sadržavati: da tum predaje pošiljke poštanskom uredu, naziv poštanskog ureda koji je pošiljku primio, adresu primatelja pošiljke, vrijednost pošiljke, iznos otkupnine i dr. (4)Naknadna potvrda može se dati u roku od jedne godine od dana predaje pošiljke, za sve pošiljke za koje se daje potvrda o prijemu pošiljke, osim za preporučenu pošiljku i pošiljku s potvrđenim uručenjem. (5)Naknadna potvrda daje se odmah nakon predaje zahtjeva, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana predaje zahtjeva. Član 45. (Podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili poštanske isprave ili izdavanje njene kopije) (1)Pošiljatelj ili primatelj mogu pisanim putem zahtijevati od bilo kojeg poštanskog ureda podnošenje na uvid isplaćene uputnice i izdavanje kopije uputnice ili poštanske isprave, koja se odnosi na prijem ili uručenje poštanske pošiljke. (2)Zahtjev se može podnijeti u roku od tri (3) godine od dana uplate uputnice ili jedne (1) godine od dana kada je sačinjena poštanska isprava na koju se zahtjev odnosi, a javni poštanski operater je obavezan zahtjev riješiti u roku od 30 (trideset) dana od prijema zahtjeva. (3)Kada se zahtjev odnosi na poštansku novčanu uputnicu, podnositelj zahtjeva treba dati na uvid potvrdu o uplati uputnice. Kada zahtjev podnosi sud ili drugi nadležni državni or gan, poštanski ured je obavezan postupiti po zahtjevu bez obzira na rok, ako raspolaže s ispravama na koje se zahtjev odnosi. Član 46. (Upotreba poštanskog pretinca) (1)Primatelj može zahtijevati da mu se pošiljke uručuju putem poštanskog pretinca predajom pisanog zahtjeva poštanskom uredu kod kojeg želi otvaranje poštanskog pretinca. Poštanski ured je obavezan primatelju dati na korištenje poštanski pretinac, osim ako to radi malog broja pošiljaka nije opravdano ili ako nema dovoljno prostornih mogućnosti za otvaranje poštanskog pretinca. (2)Ako primatelj ne preuzima redovno pošiljke iz poštanskog pretinca poštanski ured može, uz prethodno pisano upozorenje, primatelju otkazati upotrebu poštanskog pretinca. Operater poštanskog prometa može na zahtjev primatelja pojedine poštanske pošiljke koje su prispjele na poštanski pretinac uručivati putem dostave. Član 47. (Pošiljka s reklamnom porukom) (1)Pošiljatelj može zahtijevati predaju poštanske pošiljke na kojoj se nalazi reklamna poruka. Pod reklamnom porukom ne smatraju se logotip, znak i druga obilježja firme koja predaje pošiljku. Reklamna poruka ne smije se nalaziti u prostoru predviđenom za adresiranje, označavanje poštarine, te službene naljepnice i oznake. Kao pošiljka s reklamnom porukom može se predati svaka poštanska pošiljka u unutrašnjem poštanskom prometu, osim poštanskih novčanih uputnica. (2)Za prijem pošiljke s reklamnom porukom, izuzev poštarine za pošiljku, naplaćuje se i dodatna poštarina za tu uslugu, prema cjenovniku. Odjeljak D. Član 48. (Kurirske usluge) (1)Kurirske usluge su poštanske usluge sa dodatom vrijednošću koje davatelj poštanskih usluga obavlja na osnovu posebnog zahtjeva pošiljatelja, a podrazumijevaju preuzimanje poštanskih pošiljaka na adresi pošiljatelja, direktan prijenos, te uručenje na adresi primatelja. (2)Pod dodatom vrijednošću u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se, po posebnom zahtjevu pošiljatelja: ugovoreno vrijeme i mjesto preuzimanja, brzina prenosa, elektronsko praćenje prenosa, te uručenje u dogovorenom roku i na dogovorenoj adresi. Operater poštanskog prometa koji obavlja kurirsku uslugu mora imati mogućnost da u svakom trenutku u toku prenosa postupi po zahtjevu pošiljatelja. (3)Operateri poštanskog prometa koji obavljaju ove usluge moraju se pridržavati cjenovnih ograničenja u odnosu na rezervirane usluge koja su utvrđena Zakonom. (4)Predmetom kurirskih usluga mogu biti sve poštanske pošiljke ukoliko su ispunjeni uvjeti iz stava (1), (2) i (3) ovog člana. (5)Operater poštanskog prometa koji obavlja kurirske usluge mora imati sačinjene Uvjete za obavljanje kurirskih usluga, usklađene sa Zakonom i ovim Općim uvjetima. (6)Kurirske usluge nalaze se na slobodnom tržištu, a operateri poštanskog prometa obavezni su ih obavljati u skladu sa Zakonom, ovim Općim uvjetima i svojim aktima. (7)Operater poštanskog prometa je obavezan pošiljatelju izdati potvrdu o preuzimanju pošiljke i istu uručiti uz potpis primatelja. (8)Za obavljanje kurirskih usluga operater poštanskog prometa mora posjedovati ili ovlaštenje ili licencu izdatu od strane Agencije. DIO III. PLAĆANJE POŠTANSKIH USLUGA Član 49. (Plaćanje univerzalnih poštanskih usluga) (1)Cijenu za univerzalne poštanske usluge (u daljnjem tekstu: poštarina) plaća korisnik koji zahtijeva poštansku uslugu, prema cjenovniku, a zakonskim sredstvom plaćanja. (2)Poštarina se naplaćuje od pošiljatelja i to unaprijed, osim ako Zakonom, ovim Općim uvjetima ili ugovorom sklopljenim između operatera poštanskog prometa i korisnika nije drukčije određeno. (3)Poštarina za dostavu paketa može se naplatiti od pošiljatelja ili od primatelja. Za paket koji se vrati pošiljatelju zato što iz opravdanih razloga nije mogao da se uruči primatelju, od pošiljatelja se naplaćuje poštarina za vraćanje paketa i poštarina za posebne usluge, koje su obavljene prilikom vraćanja paketa. (4)Operater poštanskog prometa može pojedinim korisnicima odobriti posebne uvjete plaćanja koji se uređuju ugovorom sklopljenim između korisnika i operatera poštanskog prometa. (5)Kad je to određeno posebnim zakonom pošiljatelj je obavezan, osim poštarine, platiti i iznos određen tim zakonom. (6)Poštarinu za uplatu otkupnog iznosa plaća primatelj otkupne pošiljke prilikom preuzimanja te pošiljke. (7)Za pošiljke koje podliježu carinskom pregledu carinske i druge takse plaća pošiljatelj prilikom predaje pošiljke, odnosno primatelj prilikom uručenja pošiljke. Ako se pošiljka predaje u poštanskom uredu kod kojeg se ne obavlja carinski pregled takse za podnošenje na carinski pregled, pošiljatelj plaća poštanskom uputnicom pošti carinjenja a platnim nalogom carinskom organu. (8)Poštarinu za prepakiranje paketa plaća primatelj, odnosno pošiljatelj poštanskom uputnicom poštanskom uredu koji je obavio prepakiranje paketa. (9)Ležarinu koja tereti pošiljku radi skladištenja i čuvanja u poštanskom uredu carinjenja primatelj plaća poštanskom uputnicom poštanskom uredu carinjenja. (10)Za pisma i dopisnice, za koje poštarina nije plaćena ili nije dovoljno plaćena operater poštanskog prometa poziva pošiljatelja da nadoplati nedostajući iznos poštarine. Ukoliko na pošiljci nije naznačen pošiljatelj, operater poštanskog prometa je obavezan formirati komisiju i pošiljku komisijski otvoriti, radi eventualnog utvrđivanja adrese pošiljatelja. Ukoliko se ni na taj način ne utvrdi identitet pošiljatelja, pošiljka se upućuje kao porto pošiljka i poštarina naplaćuje od primatelja. Ukoliko je identitet pošiljatelja poznat, te on odbije nadoplatiti nedostajući iznos poštarine pošiljka mu se vraća, odnosno ako je ne želi primiti natrag, sa pošiljkom se postupa kao sa neisporučivom pošiljkom. (11)Prilikom preuzimanja pošiljke adresirane na poste res tante primatelj plaća poštarinu određenu cjenovnikom. (12)U međunarodnom poštanskom prometu se plaćanje poštarine za pismonosne usluge može obaviti zamjenom međunarodnog kupona za odgovor, kojeg iz daje Međunarodni biro u skladu sa propisima Svjetske poštanske unije, za poštanske marke do iznosa cijene za obično avionsko pismo prve stope težine koje se otprema za inostranstvo. Javni poštanski operateri mogu, u skladu sa svojim cjenovnikom usluga, obavljati prodaju međunarodnih kupona za odgovor. (13)Operater poštanskog prometa je obavezan, u prostoru namijenjenom korisnicima poštanskih usluga, vidno istaknuti izvod iz cjenovnika poštanskih usluga, a na zahtjev korisnika dati cjenovnik na uvid. (14)Javni poštanski operater može naplatiti poštarinu za pošiljke u velikom broju koje su prispjele u Izmjeničnu poštu adresirane za primaoce u Bosni i Hercegovini, a koje je pošiljatelj iz Bosne i Hercegovine radi povoljnije cijene odnio na predaju u drugu državu. Naplata poštarine regulirana je Aktima Svjetske poštanske unije. Član 50. (Označavanje poštarine) Za označavanje poštarine mogu se upotrebljavati važeće poštanske marke, odgovarajuće oznake o plaćenoj poštarini, mašine za označavanje poštarine, te oznake propisane aktima Svjetske poštanske unije i ovim Općim uvjetima. Član 51. (Poštanske marke) (1)Poštanske marke služe za plaćanje poštarine u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)Poštanske marke izdaju javni poštanski operateri uz prethodno pribavljenu saglasnost Agencije na godišnji pro - gram izdavanja poštanskih maraka i saglasnost na pojedinačna izdanja svake poštanske marke, u skladu sa Zakonom, propisanim procedurama i kriterijima za podnošenje zahtjeva, a koje će utvrditi Agencija. (3)Poštanske marke moraju ispunjavati uvjete propisane Zakonom i aktima Svjetske poštanske unije (4)Poštanske marke se lijepe u desni gornji dio adresne strane pošiljke, s tim da u pravilu treba upotrijebiti marke najviše vrijednosti, zavisno o visini poštarine. (5)Javni poštanski operater može donijeti odluku o povlačenju pojedinih poštanskih maraka iz upotrebe. U tom slučaju odluku je dužan dostaviti Agenciji i objaviti je u sredstvima informisanja najkasnije 90 (devedeset) dana prije povlačanja marke iz upotrebe. Član 52. (Oznake na pošiljci o plaćenoj poštarini) (1)Za označavanje poštarine na pismonosnim pošiljkama mogu se upotrebljavati oznake o plaćenoj poštarini propisane aktima Svjetske poštanske unije i ovim Općim uvjetima. (2)Na pošiljke korisnika koji šalje veći broj poštanskih pošiljaka za koje se poštarina plaća na osnovu sklopljenog ugovora između korisnika i operatera poštanskog prometa, gotovinom ili odgovarajućim nalogom platnog prometa, stavlja se oznaka o plaćenoj poštarini, POŠTARINA PLA - ĆENA U _____________ (upisati broj i naziv prijemnog poštanskog ureda). (3)Oznake iz stava (2) ovog člana stavljaju se u gornji desni dio adresne strane pošiljke, a prijemni ured obavezan ih je ovjeriti otiskom žiga. Član 53. (Mašine za označavanje poštarine) (1)Za označavanje poštarine mogu se upotrebljavati i mašine za označavanje poštarine. Otisak mašine za označavanje poštarine mora sadržavati oznaku operatera poštanskog prometa, broj i naziv prijemnog poštanskog ureda, da tum prijema pošiljke, iznos naplaćene poštarine i druge podatke koje određuje operater poštanskog prometa svojim aktom. Kada se pošiljke za koje se daje potvrda o prijemu pošiljke, primaju mašinski ili putem računara na otisku se može nalaziti i broj pošiljke ili bar kod. U tom slučaju broj pošiljke će se nalaziti u prostoru za označavanje poštarine. (2)Korisnik koji želi plaćati poštarinu putem mašine za označavanje poštarine može nabaviti mašinu koja mora ispunjavati propisane uvjete, te sklopiti ugovor s operaterom poštanskog prometa o upotrebi mašine. (3)Uvjeti za upotrebu mašine za označavanje poštarine, te način plaćanja poštarine i druga pitanja vezana za upotrebu ovih mašina određuju se ugovorom između operatera poštanskog prometa i korisnika. Član 54. (Ležarina za pošiljke) (1)Primatelj paketa, EMS pošiljke, ocarinjene pošiljke, te preporučene, vrijednosne i pismonosne pošiljke mase veće od 500 grama, plaća poštarinu (ležarinu), ako nije poštansku pošiljku preuzeo u poštanskom uredu u roku od jednog dana, nakon ostavljenog izvještaja o prispijeću pošiljke, odnosno obavještenja o podnošenju isprava na carinski pregled. U rok se ne uračunava dan kada je ostavljen izvještaj o prispijeću pošiljke, dan kada je pošiljka uručena, te dani kada poštanski ured ne radi. (2)Za pošiljke iz stava (1) ovog člana adresirane na poštanski pretinac i poste res tante pošiljke ležarina se naplaćuje od dana prispijeća pošiljke, s tim da se ne naplaćuje za dane kada poštanski ured ne radi i dan uručenja pošiljke. (3)Za sve pošiljke mase veće od 500 grama, koje se po zahtjevu korisnika čuvaju u poštanskom uredu, naplaćuje se ležarina na način određen stavom (2) ovog člana. Član 55. (Vraćanje poštarine) (1)Operater poštanskog prometa na zahtjev pošiljatelja vraća naplaćenu poštarinu u slijedećim slučajevima: a)kad pošiljatelj zahtijeva da mu se pošiljka vrati prije otpreme - u iznosu od 80% naplaćene poštarine; b)kad se pošiljka s označenom vrijednosti ili paket vraća pošiljatelju iz carinske ispostave radi toga što ne udovoljava uvjetima predviđenim carinskim ili deviznim propisima - u visini dijela koji ostaje kad se iznos plaćene poštarine umanji za iznos poštarine koja je određena za tu vrstu pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu, a koja se odnosi na prijem pošiljke s označenom vrijednošću ili paketa od prijemnog poštanskog ureda do carinske ispostave i povratne poštarine na adresu pošiljatelja; c)kad se preporučena poštanska pošiljka vraća iz carinske ispostave u smislu tačke b) ovog stava - u visini dijela poštarine koji ostane kad se iznos plaćene poštarine umanji jednostrukim iznosom poštarine za preporučenu poštansku pošiljku u unutrašnjem poštanskom prometu; d)kad se pošiljka vraća pošiljatelju radi toga što ne udovoljava propisanim uvjetima - u iznosu 90% naplaćene poštarine; e)kad usluga nije obavljena ili je djelimično obavljena vraća se iznos naplaćene poštarine u cijelosti ili onaj dio poštarine za dio usluge koji nije obavljen; f)u slučaju negativno riješenog potražnog postupka vraća se i poštarina naplaćena za potražnicu; g)u slučaju kada je naplaćena poštarina viša od poštarine određene cjenovnikom - u iznosu više naplaćene poštarine. (2)Zahtjev za vraćanje poštarine podnosi se u pisanoj formi poštanskom uredu koji je primio pošiljku. Član 56. (Oslobađanje od plaćanja poštarine) (1)Sekogrami su oslobođeni plaćanja svih poštarina, osim poštarine za avionski prijenos. (2)U međunarodnom poštanskom prometu poštarina se ne plaća u slučajevima propisanim aktima Svjetske poštanske unije. (3)U unutrašnjem poštanskom prometu poštarina se ne plaća za pošiljke međusobne korespondencije operatera poštanskog prometa i međusobne korespondencije poštanskih ureda, a koja se odnosi na funkcioniranje poštanskog prometa. (4)Na poštanskim pošiljkama iz stava (3) ovog člana, koje su oslobođene plaćanja poštarine u unutrašnjem poštanskom prometu pošiljatelj je obavezan, u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiljke, staviti oznaku "SLUŽBENA POŠILJKA", odnosno oznaku propisanu aktima Svjetske poštanske unije za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. DIO IV. PRIJEM POŠTANSKIH POŠILJAKA Poglavlje I Član 57. (Opće odredbe o prijemu poštanskih pošiljaka) (1)Prijem poštanskih pošiljaka znači preuzimanje poštanskih pošiljaka od korisnika poštanskih usluga u uredu operatera poštanskog prometa, na adresi pošiljatelja, putem poštanskih kovčežića, skupnih poštanskih kovčežića ili putem dostavljača na dostavnom rejonu. (2)Prijem poštanskih pošiljaka obavlja se pod uvjetima, na način i po postupku koji je uređen odredbama Zakona, ovim Općim uvjetima, Uvjetima operatera poštanskog prometa, te aktima Svjetske poštanske unije. (3)Prijem određenih poštanskih pošiljaka obavlja se uz uvjete utvrđene drugim zakonima i propisima donesenim na osnovu Zakona. (4)U skladu s odredbom iz stava (3) ovog člana za prijem poštanskih pošiljaka primjenjuju se slijedeći propisi: a)za poštanske pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu koje sadrže predmete za čiji je prijem potrebno odobrenje ili potvrda nadležnog državnog organa, ovlaštene ustanove ili organizacije, pošiljatelj je obavezan takvo odobrenje predati zajedno s pošiljkom; b)za prijem pošiljaka u međunarodnom poštanskom prometu, čiji sadržaj podliježe carinskom pregledu ili deviznoj kontroli, primjenjuju se carinski i devizni propisi u Bosni i Hercegovini i propisi Svjetske poštanske unije. Pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu čiji sadržaj podliježe carinskom i deviznom pregledu predaju se s potrebnim obrascima, u pravilu otvorene. Pošiljke koje podliježu carinskom pregledu primaju se kao knjižene pošiljke ili pošiljke sa dodatom vrijednošću. (5)Operater poštanskog prometa može odbiti prijem poštanskih pošiljaka koje ne ispunjavaju propisane uvjete. (6)Poštanska pošiljka u unutrašnjem poštanskom prometu koja sadrži žive životinje mora se predati kao hitna i EMS pošiljka. (7)Iste odredbe važe i za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu, s tim da se u međunarodnom poštanskom prometu pošiljke sa živim životinjama mogu slati u one države u kojima je to dopušteno. (8)Operater poštanskog prometa može odobriti pojedinim korisnicima poštanskih usluga izradu i upotrebu koverata za pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu koje ne udovoljavaju uvjetima propisanim odredbama ovih Općih uvjeta. (9)Operateri poštanskog prometa mogu dati pojedinim korisnicima na upotrebu naljepnice s prijemnim brojevima za preporučene pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem i pakete, te takođe odobriti njihovo mehanografsko otiskivanje na kovertu ili adresnicu. (10)Na sve pismonosne pošiljke, osim neadresiranih tiskovina, stavlja se otisak žiga s datumom prijema. Iznimno, operater poštanskog prometa može s korisnicima koji predaju veću količinu adresiranih tiskovina i običnih pismonosnih pošiljaka u unutrašnjem poštanskom prometu ugovoriti da se na te pošiljke ne stavlja otisak žiga, pod uvjetom da na pošiljci kao naziv davatelja poštanskih usluga postoji tekst "POŠTARINA PLAĆENA U _______________" (upisati broj i naziv prijemnog poštanskog ureda). (11)Operater poštanskog prometa može odbiti prijem pošiljaka u velikom broju koje je pošiljaatelj iz druge države donio na predaju, bilo da su upakovane u Bosni i Hercegovini ili nekoj drugoj državi a adresirane su za primatelje u Bosni i Hercegovinu ili drugoj državi, sa ciljem da profitira radi povoljnije cijene. Odjeljak A. Član 58. (Mjesto prijema poštanskih pošiljaka) (1)U uredu operatera poštanskog prometa se, u pravilu, obavlja prijem svih poštanskih pošiljaka u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)Prijem običnih pismonosnih pošiljaka se može obaviti i ubacivanjem u poštanski kovčežić ili zbirni poštanski kovčežić. (3)Dostavljaču javnog poštanskog operatera se na dostavnom području mogu predati sve poštanske pošiljke mase do 1 kg i vrijednosti do 100,00 KM, a operater poštanskog prometa svojim aktima može propisati i veće vrijednosti po masi i novčanom iznosu od navedenih. (4)Mjesto prijema pošiljaka u velikom broju, operateri poštanskog prometa mogu definirati posebnim ugovorom sa korisnicima usluga. Odjeljak B. Član 59. (Prijem običnih pismonosnih pošiljaka) (1)Za prijem običnih pismonosnih pošiljaka operater poštanskog prometa ne daje pošiljatelju potvrdu o prijemu pošiljke. Na obične pismonosne pošiljke, osim pošiljaka navedenih u članu 57. stav (10) ovih Općih uvjeta, stavlja se otisak žiga. (2)Da tum otiska žiga, odnosno mašine za označavanje poštarine, smatra se kao dan prijema pošiljke, za poštanske pošiljke za koje se ne daje potvrda o prijemu pošiljke. (3)Ako se da tum otisnut mašinom za frankiranje i da tum predaje pošiljke ne slažu, prijemni poštanski ured može izvršiti prijem takvih pošiljaka, pod uvjetom da se na svaku takvu pošiljku stavi otisak žiga sa datumom i mjestom prijema. (4)Obične pismonosne pošiljke koje ne zadovoljavaju uvjete za prijem i uručenje, vraćaju se pošiljatelju bez otisnutog žiga. Ako na tim pošiljkama ne postoji adresa pošiljatelja sa pošiljkama će se postupiti u skladu sa članom 49. stav (10). Odjeljak C. Član 60. (Prijem pošiljaka za koje se daje potvrda o prijemu - knjižene pošiljke) (1)Operater poštanskog prometa je obavezan pošiljatelju dati odgovarajuću potvrdu o prijemu pošiljke za: preporučenu pošiljku, pošiljku s potvrđenim uručenjem, vrijednosno pismo, EMS pošiljku, paket, poštanske novčane uputnice, poštansko brzojavno saopćenje, te pošiljke s dodatom vrijednošću. (2)Potvrda o prijemu pošiljke mora sadržavati: oznaku operatera poštanskog prometa, adresu primatelja, prijemni broj pošiljke, da tum prijema, masu, iznos poštarine, oznaku za posebnu uslugu, otisak odgovarajućeg žiga i druge podatke predviđene na odgovarajućem obrascu. (3)Na otisku žiga da tum i vrijeme moraju odgovarati datumu i vremenu kada je pošiljka stvarno primljena, a svaka zloupotreba je zabranjena. (4)Pošiljke navedene u stavu (1) ovog člana pošiljatelj predaje uz popunjenu odgovarajuću prijemnu ispravu. (5)Korisnik koji predaje pet ili više pošiljaka navedenih u stavu (1) ovog člana, u pravilu popunjava "Prijemnu knjigu-list". Korisnik koji predaje poštanske pošiljke na osnovu ugovora obavezan je popuniti "Prijemnu knjigu-list" na način propisan ugovorom. (6)Operater poštanskog prometa može pojedinim korisnicima dati suglasnost za izradu posebnog obrasca "Prijemna knjiga-list". Poglavlje II Član 61. (Postupak s pošiljkama koje sadrže zabranjene predmete) (1)Zabranjeno je slanje poštanskih pošiljaka koje sadrže: a)eksplozivne i lako zapaljive predmete ili predmete čiji je prijem povezan s opasnosti za druge pošiljke, poštanske objekte, opremu i prijevozna sredstva ili za život i zdravlje ljudi; b)predmete čiji je promet zabranjen posebnim zakonskim i drugim propisima; c)opojne droge, osim kad su pošiljatelj i primatelj posebnim zakonom ovlašteni za promet ili upotrebu opojnih droga. (2)Ako postoji dilema da poštanska pošiljka sadrži neke od predmeta čiji je prijenos zabranjen, zaposlenik operatera poštanskog prometa može od osobe koja predaje pošiljku zahtijevati otvaranje pošiljke radi pregleda sadržaja, da po potrebi dokaže svoj identitet, te da nakon obavljenog pregleda zatvori pošiljku pred tim zaposlenikom. (3)Ako se u skladu sa stavom (2) ovog člana ili na bilo koji drugi način utvrdi da pošiljka sadrži zabranjene predmete odgovorni zaposlenik operatera poštanskog prometa je obavezan postupiti na slijedeći način: a)pošiljke čiji je promet zakonom zabranjen predati uz zapisnik nadležnom organu koji potvrđuje prijem pošiljke na drugom primjerku zapisnika; b)pošiljke koje sadrže žive životinje, čiji je prijenos zakonom zabranjen, vratiti pošiljatelju. (4)U slučaju iz stava (3) tačke b) ovog člana, zaposlenik operatera poštanskog prometa je obavezan, na omotu pošiljke koju vraća, naznačiti razlogu vraćanja pošiljke. (5)Za pošiljke iz međunarodnog poštanskog prometa primjenjuju se odredbe ovog člana i akti Svjetske poštanske unije. Poglavlje III Član 62. (Adresiranje poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljatelj je obavezan poštansku pošiljku adresirati na način propisan odredbama ovih Općih uvjeta. (2)Na adresnoj strani svake poštanske pošiljke mora biti čitljivo i jasno upisana adresa primatelja, koja mora sadržavati sve podatke propisane ovim Općim uvjetima. Pošiljke za koje se obavezno daje potvrda o prijemu mogu biti adresirane samo na jednog primatelja. (3)Obična pismonosna pošiljka može biti adresirana na više primatelja, s tim da se primatelji moraju nalaziti na istoj adresi. (4)Adresa primatelja mora se nalaziti na desnom donjem dijelu adresne strane pošiljke i mora biti paralelna s njezinom dužom stranom. Kod koverata s prozirnim dijelom adresa može biti na desnom ili lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Kroz prozirni dio smije se vidjeti samo adresa primatelja. (5)Dopušteno je, na desnom donjem dijelu adresne strane pošiljke, da se nalijepi ili pričvrsti ispisana adresa primatelja, osim na vrijednosnom pismu označene vrijednosti preko 100,00 KM. Za pošiljke na kojima nije moguće upisati adresu primatelja može se upotrijebiti adresnica. Adresnica mora biti od čvrstog kartona ili nekog drugog prikladnog materijala, najmanjih dimenzija 90x140 mm. (6)Podaci u adresi primatelja trebaju biti naznačeni jedan ispod drugoga i to slijedećim redoslijedom: a)titula, ime i prezime ili naziv primatelja; b)ulica, kućni broj, broj ulaza, kat, broj stana, selo, zaseok, naselje i sl. ili poštanski pretinac s brojem ili vojna pošta s brojem ili oznaka "POSTE RESTANTE"; c)poštanski broj i naziv mjesta (odredišni poštanski ured). Naziv mjesta treba u pravilu biti upisan velikim slovima; d)naziv ili skraćeni naziv države za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. (7)Ispod naziva primatelja dopušteno je upisati matični broj firme. Ispod adrese primatelja na smije se nalaziti nikakav upis ili grafički znak. (8)Na pošiljci koja glasi za primatelja koji je podstanar, u adresi moraju, osim imena i prezimena primatelja, biti naznačeni ime i prezime stanodavca (npr. Mujić Mujo kod Suljić Sulje). (9)Adresa primatelja u unutrašnjem poštanskom prometu može biti upisana latiničnim ili ćiriličnim pismom, te arapskim brojevima. Pošiljka za inostranstvo može biti adresirana i pismom države odredišta, uz uvjet da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države. (10)Podaci u adresi ne smiju se upisivati običnom olovkom. (11)Pošiljatelj je obavezan, osim adrese primatelja, upisati i svoju punu adresu na: pošiljku s potvrđenim uručenjem, preporučenu pošiljku, vrijednosno pismo, EMS pošiljku, paket i poštansku novčanu uputnicu. Pošiljatelj je obavezan upisati svoju adresu na sve pošiljke koje se predaju po ugovoru i na pošiljke koje su oslobođene plaćanja poštarine. Upisivanje adrese pošiljatelja na ostalim pošiljkama nije obavezno, ali je preporučljivo. (12)Adresa pošiljatelja se upisuje u lijevom gornjem dijelu adresne strane pošiljke ili na poleđini pošiljke. (13)Pošiljke adresirane na poste res tante u adresi moraju sadržavati ime i prezime, odnosno naziv primatelja, oznaku "POSTE RES TANTE", te poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (14)Pošiljke adresirane na poštanski pretinac u adresi moraju sadržavati puni naziv ili ime i prezime korisnika poštanskog pretinca, broj poštanskog pretinca, te poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (15)Operater poštanskog prometa može odbiti prijem pošiljke koja nije adresirana na način propisan odredbama ovog člana i aktima Svjetske poštanske unije za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. Poglavlje IV Odjeljak A. Član 63. (Opće odredbe o pakiranju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljatelj je obavezan upakirati poštansku pošiljku tako da zaštiti njezin sadržaj, druge pošiljke i zaposlenike koji rukuju s pošiljkom. (2)Pod pakiranjem pošiljke podrazumijeva se stavljanje sadržaja pošiljke u odgovarajući omot (koverta, ambalaža, omotnica, kutija, kovčeg i sl.), zbog sprječavanja oštećenja ili umanjenja njenog sadržaja. Pakiranje mora odgovarati sadržaju i obliku pošiljke, veličini, masi i vrijednosti pošiljke, te uvjetima i dužini relacije na kojoj se pošiljka prenosi. Koverta, ambalaža ili omot pošiljke moraju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. (3)Poštanske pošiljke za koje je upotrijebljena tipizirana ambalaža ne trebaju se umotavati. (4)Za zatvaranje pošiljke mogu se upotrijebiti, zavisno o vrsti i vrijednosti sadržaja svake pojedine pošiljke, odgovarajuća sredstva (ljepilo, ljepljiva traka, poštanska sigurnosna zaljepnica, kanapa s plombom, pečatni vosak, brava, lokot, sigurnosna plastična vezica i sl.). Za zatvaranje poštanske pošiljke ne smiju se upotrebljavati spajalice. (5)Sve poštanske pošiljke moraju biti upakirane, osim onih za koje po njihovoj prirodi pakiranje nije potrebno (npr. prazan sanduk i bačva, komadi od drveta i sl.). (6)Pošiljatelj je obavezan svaku pošiljku čiji to oblik dozvoljava, a čije pakiranje ne zaštićuje dovoljno sadržaj pošiljke, povezati unakrsno kanapom odgovarajuće jakosti s obzirom na masu i oblik pošiljke. (7)Pošiljatelj je odgovoran za svu štetu koju je prouzrokovao drugim pošiljkama i operaterima poštanskog prometa ukoliko se ustanovi da je ista izazvana nepravilnim pakiranjem pošiljke. Odjeljak B. Član 64. (Posebne odredbe o pakiranju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Zavisno o sadržaju, pošiljke se moraju pakirati na slijedeći način: a)stakleni i drugi lomljivi i osjetljivi predmeti moraju biti pojedinačno upakirani u čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji će spriječiti oštećenje sadržaja; b)tekućine i lako topljive materije moraju biti zatvorene u nepropusnim posudama, koje po potrebi moraju biti smještene u posebnu čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji može upiti tekućinu u slučaju loma posude; c)masne i teško topljive matrije se moraju prvo staviti u kutiju, platnenu vreću, plastiku i slično (prvo pakiranje), a zatim u čvrstu kutiju koja mora spriječiti istakanje sadržaja ako dođe do oštećenja pošiljke i njezinog sadržaja; d)žive životinje moraju biti upakirane u odgovarajuće kaveze, kovčege, limene kutije i sl., kojima se osiguravaju svi potrebni uvjeti tokom prijenosa, tako da se izbjegne svaka opasnost za životinje i zaposlenike operatera poštanskog prometa. Na adresnoj strani pošiljke mora biti oznaka "ŽIVE Ž IVOTINJE", ("ANIMAUX VIVANTS"), a pošiljke se mogu primiti isključivo kao hitne. (2)Pošiljke koje sadrže predmete koji se pakiraju prema drugim zakonima i propisima, te propisima Svjetske poštanske unije (droge, zarazni mikrobiološki materijali, plazme i sl.) moraju biti upakirani na način predviđen tim propisima. Ispravnost pakiranja tih predmeta mora na samoj pošiljci potvrditi nadležni or gan. Odjeljak C. Član 65. (Pakiranje tiskovina i zatvaranje vreća koje sadrže tiskovine) (1)Tiskovina koja sadrži jedan ili više primjeraka knjiga, novina, časopisa ili službenih glasila, mora biti upakirana u omot ili povezana pasicom dovoljne čvrstoće, na kojoj je označena adresa primatelja, a može biti i mašinski upakirana u plastičnu foliju na kojoj je nalijepljena adresnica ili mašinski ispisana adresa primatelja. (2)Tiskovina koja sadrži dva ili više pojedinačno adresiranih primjeraka knjiga, novina, časopisa ili službenih glasila za isti poštanski ured mora biti upakirana u svežanj, a svežanj stavljen u omot. U adresi mora biti naznačen broj i velikim slovima naziv odredišnog poštanskog ureda. (3)Ako tiskovina sadrži dva ili više primjeraka novina, časopisa ili službenih glasila adresiranih na pretplatnike u pojedinim firmama, ustanovama ili državnim organima i sl., ti primjerci moraju biti pakirani u poseban svežanj, a svežanj adresiran na firmu, ustanovu ili državni or gan. Na omotu svežnja tiskovine koji sadrži neadresirane primjerke novina i časopisa za prodavače ili povjerenike moraju biti označen: izdavač, adresa primatelja, poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (4)Ako pošiljatelj šalje više od dva svežnja novina i časopisa za isti poštanski ured svežnjeve mora staviti u vreću. Vreća mora biti zatvorena i mora imati nazivnicu s oznakom poštanskog broja, nazivom odredišnog poštanskog ureda, nazivom izdavača i datumom predaje. Odjeljak D. Član 66. (Pakiranje i zatvaranje vrijednosne poštanske pošiljke) (1)Ako vrijednosno pismo sadrži novac ili vrijednosne papire za pakiranje se mora upotrijebiti specijalna koverta poštanskog izdanja ili drugi omot od čvrstog papira, ili nekog drugog kvalitetnog materijala, koji trebaju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. Vrijednosno pismo ne može biti pakirano u koverti s prozirnim dijelom. (2)Ako vrijednosno pismo sadrži metalni novac, za pakiranje tog vrijednosnog pisma mora se upotrijebiti platnena vrećica bez šava. (3)Novčanice u vrijednosnom pismu moraju biti umotane u papir i povezane, a metalni novac upakiran da se ne može pomicati. (4)Za vrijednosno pismo koje sadrži druge predmete koji se ne mogu staviti u kovertu, mora se upotrijebiti odgovarajuća čvrsta kutija, platnena vrećica i sl., u zavisnosti o vrijednosti i vrsti sadržaja koji se otprema. (5)Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se upotrijebiti odgovarajuća plomba, sigurnosna vezica, poštanska sigurnosna zaljepnica, istovjetni pečatni vosak i onoliko jednakih pečata koliko je potrebno da se sadržaj vrijednosnog pisma potpuno osigura. Pečati moraju biti udaljeni jedan od drugoga i od ruba najmanje 5 mm. Otisak pečatnjaka u boji mora biti i na vrijednosnom pismu, na strani na kojoj se nalazi pečat. Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se upotrijebiti i ljepljiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljatelja. Ako se za zatvaranje upotrijebi odgovarajuća plomba otisak na plombi mora biti potpuno jasan. (6)Poštanske marke i naljepnice koje se lijepe na vrijednosno pismo moraju biti udaljene jedna od druge, te od rubova najmanje 5 mm i ne smiju biti nalijepljene preko prijeklopa ili preko ruba koverte ili omota vrijednosnog pisma. (7)Ako se za zatvaranje vrijednosnog pisma označene vrijednosti iznad 100,00 KM upotrijebi sigurnosna poštanska zaljepnica, pošiljatelj je obavezan na zaljepnicu staviti otisak pečata ili svoj potpis, tako da dijelovi otiska pečata ili potpisa prelaze sa zaljepnice na omot i budu vidljivi na zaljepnici i na omotu. Takvu ovjeru pošiljatelj je obavezan staviti i na vrijednosno pismo, na strani na kojoj se nalazi zalijepljena sigurnosna poštanska zaljepnica. Odjeljak E. Član 67. (Pakiranje i zatvaranje paketske pošiljke prema visini označene vrijednosti) (1)Za pakiranje paketske pošiljke označene vrijednosti do 100,00 KM može se upotrijebiti čvrsta kartonska kutija, plastična vrećica dovoljne čvrstoće da štiti sadržaj i sl. Za zatvaranje paketa može se upotrijebiti istovjetna ljepljiva traka ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (2)Za pakiranje paketa, označene vrijednosti iznad 100.00 KM mora se upotrijebiti čvrsta kartonska kutija, vreća bez šava i sl. Za zatvaranje paketa mora se upotrijebiti istovjetna ljepljiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljatelja ili isti pečatni vosak, sigurnosna poštanska zaljepnica, odgovarajuća plomba ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (3)Na adresnoj strani paketa iz stava (2) ovog člana ili na strani pečaćenja adresnice, mora biti otisak pečatnjaka u boji. Ako je paket zatvoren sigurnosnom poštanskom zaljepnicom, postupa se u skladu sa članom 66. stav (7) ovih Općih uvjeta. Poglavlje V Član 68. (Otvaranje i prepakiranje poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog prometa može otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiljke, u pravilu uz pristanak pošiljatelja ili primatelja. (2)Iznimno od odredbe iz stava (1) ovog člana, operater poštanskog prometa je obavezan komisijski otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiljke, bez pristanka pošiljatelja ili primatelja u slijedećim slučajevima: a)kad se poštanska pošiljka ne može uručiti primatelju niti vratiti pošiljatelju (neuručiva pošiljka); b)kad postoji sumnja da se u poštanskoj pošiljci nalaze zakonom zabranjeni predmeti; c)kad je poštanska pošiljka oštećena tako da je ugrožen njezin sadržaj; d)kad poštanska pošiljka u međunarodnom poštanskom prometu podliježe carinskom pregledu i deviznoj kontroli u smislu carinskih i deviznih propisa. (3)Ako se po vanjskom izgledu poštanske pošiljke može zaključiti da je oštećen ili umanjen sadržaj pošiljke, operater poštanskog prometa je obavezan odmah pošiljku komisijski otvoriti, pregledati i zapisnikom utvrditi stanje i sadržaj pošiljke, te pošiljku prepakirati. (4)Ako primatelj ili druga ovlaštena osoba prilikom uručenja pošiljke podnese prigovor radi oštećenja ili umanjenja sadržaja pošiljke, operater poštanskog prometa je obavezan pošiljku komisijski otvoriti i pregledati sadržaj, uz prisutnost primatelja, te u zapisniku upisati utvrđeno stanje i sadržaj pošiljke, ako takav zapisnik nije sačinjen prije pokušaja uručenja pošiljke. (5)Operater poštanskog prometa je obavezan pošiljku prepakirati i zapisnikom utvrditi stanje i u slučaju kad se poslije prijema, a prije uručenja pošiljke, utvrdi da je sadržaj pošiljke pokvaren ili pošiljka nije pakirana na propisani način, tako da je ugrožen njezin sadržaj ili ostale pošiljke. (6)Prilikom komisijskog otvaranja i prepakiranja pošiljke, operater poštanskog prometa je obavezan sačiniti zapisnik u dva primjerka, od kojih se jedan uručuje primatelju pošiljke, uz potpis na zapisniku. (7)Ako iz međunarodnog poštanskog prometa prispije oštećena obična ili preporučena pošiljka koja ne podliježe carinskom pregledu operater poštanskog prometa na takvu pošiljku stavlja napomenu "Prispjela u ovakvom stanju od izmjeničnog poštanskog ureda____________" koju ovjerava otiskom žiga. Takva pošiljka se stavlja u prozirni omot i otprema u odredišni poštanski ured. (8)Za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuje se postupak određen aktima Svjetske poštanske unije, odnosno carinskim i deviznim propisima. DIO V. URUČENJE POŠTANSK IH POŠILJAKA Poglavlje I Član 69. (Opće odredbe o uručenju poštanskih pošiljaka) (1)Uručenjem poštanske pošiljke smatra se uručenje pošiljke primatelju ili drugoj ovlaštenoj osobi na adresi primatelja, u poštanskom uredu, putem kućnog kovčežića i zbirnog poštanskog kovčežića. (2)Uručenje poštanskih pošiljaka obavlja se na način i po postupku koji je utvrđen Zakonom i ovim Općim uvjetima. (3)Poštanske pošiljke uručuju se u pravilu osobno primatelju, zakonskom zastupniku ili osobi koju je on ovlastio za primanje pošiljaka. (4)Iznimno, od odredbe iz stava (3) ovoga člana, pojedine vrste poštanskih pošiljaka mogu se uručiti i odraslom članu domaćinstva, osobi zaposlenoj u domaćinstvu ili poslovnoj prostoriji primatelja. (5)Osobama iz stava (4) ovog člana mogu se uručiti: obične pismonosne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem, preporučene pošiljke, EMS pošiljke, pošiljke s označenom vrijednošću do 100,00 KM, odnosno isplatiti uputnice do 100,00 KM. (6)Pod odraslim članom domaćinstva podrazumijevaju se: bračni drug, roditelj i dijete, brat i sestra stariji od 15 godina, te svaki drugi srodnik stariji od 15 godina koji s primateljem živi u zajedničkom domaćinstvu. (7)Pod zaposlenom osobom podrazumijeva se svaka osoba starija od 15 godina koja je uposlena u domaćinstvu ili u poslovnoj prostoriji primatelja. (8)Pošiljke za pravnu osobu uručuju se osobi koja je ovlaštena za prijem pošiljaka za tu pravnu osobu ili osobi koju je primatelj opunomoćio. Ako pravna osoba prestane postojati pošiljke se uručuju njenom pravnom slijedniku, na temelju rješenja nadležnog organa. (9)Pošiljke adresirane na fizičku osobu koja obavlja registriranu djelatnost (obrtnici, ljekari, notari i sl.) uručuju se osobno primatelju ili osobi ovlaštenoj za preuzimanje pošiljaka. (10)Pošiljke adresirane na advokata mogu se uručiti i osobi zaposlenoj u advokatskom uredu. (11)Poštanske pošiljke za fizičke osobe koje u adresi imaju naziv pravne osobe mogu se uručiti toj pravnoj osobi (posredniku). Posrednik se smatra pravna osoba, državni or gan, ustanova i sl., koja se nalazi u adresi primatelja (ho tel, odmaralište, bolnica i sl.). (12)Posredniku se uručuju obične pismonosne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem, kao i preporučene pošiljke bez povratnice, te pošiljke koje nisu opterećene otkupninom, carinskim i drugim taksama. Posredniku se ne mogu uručiti pošiljke s uslugom uručiti osobno primatelju. (13)Posredniku se mogu, osim pošiljaka iz odredbe stava (12) ovog člana uručiti i ostale poštanske pošiljke koje su adresirane za fizičke osobe, pod uvjetom da operater poštanskog prometa s posrednikom sklopi ugovor o uvjetima i načinu uručenja tih pošiljaka. Ako posrednik nije voljan sklopiti takav ugovor, operater poštanskog prometa će pokušati pošiljku dostaviti primatelju na adresu navedenu na pošiljci. Ako takvo uručenje iz bilo kojeg razloga nije moguće, primatelju se ostavlja izvještaj o prispijeću pošiljka, a pošiljka se uručuju u poštanskom uredu. (14)Pošiljke koje su adresirane na osobu pod starateljstvom, osobu u pritvoru ili osobu koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, ne mogu se uručiti primatelju ni drugim osobama, osim osoba navedenih u stavu (15) ovog člana, ako je nadležni or gan takav zahtjev podnio operateru poštanskog prometa. (15)Pošiljke adresirane za osobe iz stava (14) ovog člana uručuju se: a)za osobe pod starateljstvom - njihovom staratelju; b)za osobe u pritvoru - istražnom organu; c)za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora - upravniku zatvora, kazneno-popravne ustanove ili odgojno popravnog doma gdje se primatelj nalazi ili osobi koju je upravnik opunomoćio za prijem pošiljaka. (16)Pošiljke adresirane za vojne osobe koje u adresi imaju bližu oznaku vojne ustanove, te za pripadnike policije koji u adresi imaju bližu oznaku ustanove u kojoj su zaposleni uručuju se preko njihove komande, organa i organizacija u kojima su zaposleni, odnosno opunomoćenih ili ovlaštenih osoba tih organizacija. (17)Javni poštanski operater nije obavezan dostaviti pismonosne pošiljke u velikom broju koje je pošiljatelj koji živi u Bosni i Hrecegovini predao u drugoj državi za primatelje u Bosni i Hercegovini ako je iznos terminalnih troškova manji od iznosa kojeg bi javni poštanski operater ostvario kada bi pošiljke bile pre date u Bosni i Hercegovini. Odjeljak A. Član 70. (Uručenje pošiljaka s povratnicom, opterećenjem i zapisnikom o neispravnosti) (1)Pošiljka s povratnicom, osim primatelju osobno, može se uručiti zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim osobama koje je primatelj ovlastio za prijem poštanskih pošiljaka. (2)Otkupna i ocarinjena pošiljka uručuje se primatelju ili ovlaštenoj osobi uz prethodnu naplatu otkupnine ili iznosa s kojim je ta pošiljka opterećena i uz naplatu odgovarajućeg iznosa poštarine za uplatu otkupnog iznosa pošiljatelju. Na zahtjev primatelja ili osobe ovlaštene za prijem pošiljke operater poštanskog prometa je obavezan izdati račun za naplaćeni iznos otkupnine, ca rine i poštarine. (3)Oštećene i prepakirane pošiljke uručuju se u poštanskom uredu osobno primatelju, zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim osobama koje je primatelj ovlastio za prijem poštanskih pošiljaka. Odjeljak B. Član 71. (Izvještaj o prispijeću pošiljke) (1)Izvještaj o prispijeću pošiljke uručuje se primatelju: a)ako se pošiljka iz bilo kojeg razloga ne može uručiti primatelju; b)kad primatelj stavi prigovor na ispravnost pošiljke ili na visinu carinskih taksi; c)za pismonosne pošiljke mase veće od 1 kg i hitne poštanske pošiljke mase veće od 2 kg; d)za pakete koji se, u skladu sa odredbama člana 76. ovih Općih uvjeta ne dostavljaju primatelju; e)za oštećene i prepakirane pošiljke. (2)Izvještaj o prispijeću pošiljke uručuje se na način propisan za uručenje obične pismonosne pošiljke. (3)Izvještaj o prispijeću pošiljke mora sadržavati naznaku o vrsti poštanske pošiljke, oznaku "HITNO" za hitne pošiljke, iznos otkupnine ili druge takse kojima je pošiljka opterećena te naznaku kada, gdje i u kojem roku primatelj može pošiljku preuzeti u poštanskom uredu. Izvještaj o prispijeću pošiljke može sadržavati i druge podatke. (4)Ako je primatelju ili osobi ovlaštenoj za prijem pošiljke ostavljen Izvještaj o prispijeću pošiljke prije isteka roka za uručenje pošiljke, koji je utvrđen odredbama ovih Općih uvjeta smatra se da je pošiljka uručena u propisanom roku. Poglavlje II Član 72. (Dostava poštanskih pošiljaka) (1)Pod dostavom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje pošiljaka na adresi primatelja. Uručenjem pošiljaka na adresi primatelja smatra se i uručenje pošiljaka putem kućnog kovčežića i zbirnog poštanskog kovčežića. (2)Sve poštanske pošiljke se uručuju putem dostave na adresu primatelja, osim onih koje se prema odredbama ovih Općih uvjeta uručuju u poštanskom uredu. (3)Obične pismonosne pošiljke uručuju se ubacivanjem u kućni ili zbirni poštanski kovčežić primatelja, a mogu se uručiti u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji osobno primatelju ili osobi koja je u skladu sa odredbama ovih Općih uvjeta, ovlaštena za prijem pošiljaka. Ostale poštanske pošiljke, osim onih koje se u skladu sa članom 78. ovih Općih uvjeta uručuju u poštanskom uredu, uručuju se putem dostave primatelju ili ovlaštenoj osobi u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji. (4)Iznimno od odredbe iz stava (3) ovoga člana pošiljke za koje je primatelj zahtijevao dopunsku uslugu u smislu člana 42. stav (1), tačka e). ovih Općih uvjeta uručuju se ubacivanjem u kućni kovčežić primatelja bez potpisa primatelja radi potvrđivanja prijema pošiljke. (5)Ako primatelj pošiljke ili druga ovlaštena osoba nije poznata zaposleniku operatera poštanskog prometa ili ako on posumnja u identitet te osobe, pošiljka se može uručiti samo uz uvjet da primatelj ili druga ovlaštena osoba dokaže svoj identitet. (6)Dostava poštanskih pošiljaka obavlja se samo jedanput, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku koje nose oznaku "OBAVEZNA LIČNA DOSTAVA " i EMS pošiljaka. Odjeljak A. Član 73. (Dostava hitnih poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog prometa je obavezan hitne poštanske pošiljke mase do 2 kg dostaviti primatelju prije ostalih pošiljaka, a za hitne poštanske pošiljke mase preko 2 kg Izvještaj o prispijeću pošiljke. (2)Hitna pismonosna pošiljka za koju se ne daje potvrda o prijemu pošiljke uručuje se primatelju, a ako to nije moguće ubacuje se u kućni kovčežić. (3)Uredi koji obavljaju dostavu paketa, u skladu sa članom 76. stav (1) ovih Općih uvjeta, obavezni su hitne i vrlo hitne pakete dostaviti primatelju prije ostalih paketa. (4)Uredi koji, u skladu sa članom 76. stav (3), ne obavljaju dostavu svih paketa, obavezni su obavljati dostavu hitnih i vrlo hitnih paketa mase do 2 kg. Za ostale hitne i vrlo hitne pakete dostavlja se, kao hitna pošiljka, Izvještaj o prispijeću pošiljke na koju se stavlja oznaka "HITAN PAKET". Odjeljak B. Član 74. (Dostava EMS pošiljaka) (1)Operateri poštanskog prometa će saćiniti uputstvo u skladu sa preporukama "EMS Co op er a tive" kojim će regulirati rokove za uručenje EMS pošiljaka, s tim da krajnji rok uručenja EMS pošiljke mora biti "danas primljeno-su tra uručeno". (2)Ako se EMS pošiljka nije mogla iz bilo kojeg razloga uručiti, primatelju se ostavlja Izvještaj o prispijeću pošiljke, s tim da pošiljku može preuzeti u poštanskom uredu u roku od jednog radnog dana. Nakon ostavljenog Izvještaja operater poštanskog prometa je obavezan zatražiti od primatelja, odnosno pošiljatelja upute o daljem postupku s pošiljkom. Ako takve upute nije moguće dobiti EMS pošiljka se ponovno dostavlja slijedeći radni dan. Ako se dostava ne može obaviti niti u drugom pokušaju, primatelju se ostavlja Izvještaj o prispijeću pošiljke, a pošiljka se uručuje u poštanskom uredu na način propisan članom 78. ovih Općih uvjeta. Odjeljak C. Član 75. (Dostava poštanskih novčanih uputnica) (1)Dostava poštanskih uputnica se obavlja redovnom poštanskom dostavom. (2)Brzojavne uputnice se isplaćuju posebnom dostavom u roku od: a)šest sati za hitne uputnice; b)osam sati za ostale uputnice. (3)U rokove iz stava (2) ovog člana ne uračunava se: a)vrijeme kad odredišna pošta ne radi; b)vrijeme kašnjenja radi netačne i nepotpune adrese primatelja; c)vrijeme kašnjenja radi više sile ili tehničkih smetnji nastalih bez krivnje operatera poštanskog prometa. (4)Rokovi iz stava (2) ovog člana ne odnose se na brzojavne uputnice koje se, uz suglasnost pošiljatelja isplaćuju redovnom poštanskom dostavom. (5)Post-net uputnice se isplaćuju u poštanskom uredu. Odjeljak D. Član 76. (Dostava paketa) (1)Operater poštanskog prometa određuje urede koji obavljaju dostavu paketa. (2)Popis ureda koji obavljaju dostavu paketa mora biti vidno istaknut u svim uredima u prostoru koji je namijenjen korisnicima. (3)Za pakete adresirane na područja na kojima se ne obavlja dostava paketa primatelju se dostavlja obavijest o prispijeću pošiljke. Odjeljak E. Član 77. (Dostava pošiljaka u zbirni poštanski kovčežić) (1)Korisnicima usluga čiji su objekti izvan naselja poštanske pošiljke se mogu uručiti putem zbirnih poštanskih kovčežića (u daljnjem tekstu: zbirni kovčežić). (2)Zbirni kovčežić postavlja operater poštanskog prometa, u pravilu uz put, na pravcu kretanja dostavljača koji obavlja dostavu pošiljaka. (3)Zbirni kovčežić je kovčežić razdijeljen u više pretinaca za uručenje običnih pismonosnih pošiljaka, te pretinac koji služi kao poštanski kovčežić za prijem poštanskih pošiljaka od pošiljatelja. (4)Za uručenje pošiljaka putem zbirnih kovčežića operater poštanskog prometa mora pribaviti pisanu suglasnost primatelja pošiljaka. (5)Ubacivanjem u zbirni kovčežić mogu se uručiti obične pismonosne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem i preporučene pošiljke iz unutrašnjeg poštanskog prometa, ako to dopuštaju dimenzije tih pošiljaka, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka opterećenih otkupninom ili drugim taksama i pošiljaka s uslugom uručiti osobno primatelju. (6)Pošiljke koje se u skladu sa stavom (5) ovoga člana ne uručuju ubacivanjem u zbirni kovčežić uručuju se primatelju na kućnu adresu. Poglavlje III Član 78. (Isporuka poštanskih pošiljaka) (1)Pod isporukom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje poštanskih pošiljaka primatelju u poštanskom uredu. (2)U poštanskom uredu se uručuju poštanske pošiljke: a)za koje je primatelju ostavljen Izvještaj o prispijeću pošiljke; b)koje su adresirane za primatelje - korisnike poštanskih pretinaca, bez obzira imaju li te pošiljke u adresi oznaku broja pretinca ili tu oznaku nemaju; c)koje su naslovljene na fizičke osobe, a u adresi primatelja imaju naziv korisnika poštanskog pretinca, s tim da se za uručenje pošiljke na odgovarajući način primjenjuju odredbe člana 69. stav (12) i (13) ovih Općih uvjeta; d)koje su adresirane na "poste res tante"; e)EMS pošiljke koje se po nalogu pošiljatelja uručuju u poštanskom uredu; f)oštećene, orobljene i prepakirane pošiljke, odnosno poštanske pošiljke za koje je sačinjen zapisnik; g)post-net uputnice. (3)Pošiljke za koje je primatelju ostavljen Izvještaj o prispijeću pošiljke mogu se uručiti osobno primatelju, opunomoćeniku i zakonskom zastupniku. Iznimno, pošiljke se mogu uručiti odraslom članu domaćinstva, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka s uslugom uručiti osobno primatelju, pošiljaka s označenom vrijednošću i poštanskih uputnica, pod uvjetom da je osobno poznat zaposleniku operatera poštanskog prometa koji uručuje pošiljku. (4)U mjestima u kojima postoji više poštanskih ureda pošiljke adresirane na poste res tante uručuju se primatelju u poštanskom uredu koji određuje operater poštanskog prometa. (5)U poštanskom uredu poštanske pošiljke se mogu preuzeti u slijedećim rokovima: a)24 sata - za pošiljke koje sadrže žive životinje; b)5 radnih dana - za pošiljke za koje je ostavljen Izvještaj o prispijeću pošiljke; c)30 kalendarskih dana - za pošiljke adresirane na poste restante; d)1 radni dan - za EMS pošiljke; e)u drugim zakonskim rokovima - za sudska pisma i pisma u upravnom postupku. (6)Iznimno od odredbi iz stava (5) ovog člana paket iz inostranstva može se preuzeti u roku od 15 radnih dana. (7)Rokovi utvrđeni u odredbama iz stava (5) i (6) ovog člana počinju teći narednog dana od dana ostavljanja Izvještaj o prispijeću pošiljke, odnosno od dana prispijeća za pošiljke adresirane na poste res tante. (8)Operater poštanskog prometa može s primateljem koji prima veći broj poštanskih pošiljaka ugovoriti posebne rokove za preuzimanje pošiljaka u poštanskom uredu. Poglavlje IV Član 79. (Potvrđivanje prijema poštanskih pošiljaka) (1)Primatelj knjižene pošiljke obavezan je potvrditi prijem pošiljke svojim potpisom i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje, osim u slučajevima propisanim članom 42. stav (1) tačka e) i članom 77. stav (5) ovih Općih uvjeta kada se pošiljke uručuju ubacivanjem u kućni ili zbirni kovčežić. Primatelj je obavezan osim datuma upisati i vrijeme uručenja (sat i minutu) za EMS pošiljke i brzojavne uputnice. (2)Za potvrđivanje prijema pošiljke ne smije se upotrijebiti obična olovka. (3)Ako je primatelj pošiljke nepismen, prijem pošiljke po - tvrđuje stavljanjem otiska kažiprsta na odgovarajuću ispravu. Otisak kažiprsta ovjerava zaposlenik operatera poštanskog prometa potpisom i otiskom žiga. (4)Kad je primatelj nesposoban za pisanje radi nekog tjelesnog nedostatka, prijem pošiljke potvrđuje svjedok čiji se identitet utvrđuje u skladu sa odredbama ovih Općih uvjeta. (5)Kad pošiljku u ime primatelja preuzima njegov opunomo - ćenik, član domaćinstva ili kod primatelja stalno zaposlena osoba, zaposlenik operatera poštanskog prometa mora označiti i odnos prema primatelju (npr. opunomoćenik, bračni drug, otac, sin i sl.). (6)Prijem pošiljke za pravne osobe, državne i druge organe potvrđuje ovlaštena osoba svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja pravne osobe. Otisak pečata ili štambilja nije potreban kad se pošiljke uručuju ili uputnice isplaćuju opunomoćeniku, a upisuje se broj punomoći. (7)Prijem pošiljke za fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost (obrtnici, liječnici, notari i sl.) potvrđuje osobno primatelj ili ovlaštena osoba svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja. (8)Za pošiljke s povratnicom primatelj je obavezan potvrditi prijem pošiljke svojim potpisom (čitko ime i prezime) i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje i na povratnici. (9)Da tum prijema na povratnici upisuje se na način da se dan i mjesec prijema upisuje slovima, a godina brojem. Poglavlje V Član 80. (Odbijanje prijema poštanske pošiljke) (1)Primatelj može odbiti prijem svake pošiljke a pošiljatelj vraćene pošiljke, ako posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. (2)Ako primatelj ili pošiljatelj odbije primiti pošiljku zaposlenik operatera poštanskog prometa stavlja na pošiljku oznaku "NE PRIMA" i to ovjerava svojim potpisom i otiskom žiga. Poglavlje VI Član 81. (Nadoslanje poštanskih pošiljaka za primateljem) (1)Operater poštanskog prometa je obavezan poštanske pošiljke, osim paketa, sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te brzojavne uputnice u unutrašnjem poštanskom prometu nadoslati za primateljem koji je otputovao ili preselio, ako sazna njegovu novu adresu. (2)Nadoslanje za primateljem iz stava (1) ovoga člana obavlja se pod uvjetom da pošiljatelj nije podnio zahtjev kojim zabranjuje nadoslanje pošiljke za primateljem. (3)Operater poštanskog prometa je obavezan nadoslati poštanske pošiljke za primateljem prema pisanom zahtjevu pošiljatelja ili primatelja u smislu dopunske usluge iz člana 41. i 42. ovih Općih uvjeta, podnesenom prije uručenja pošiljke. (4)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u drugu odredišnu državu obavlja se samo ako pošiljka koju treba nadoslati udovoljava uvjetima za prijem pošiljaka za tu odredišnu državu. (5)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u međunarodnom poštanskom prometa obavlja se na način propisan aktima Svjetske poštanske unije. Poglavlje VII Član 82. (Vraćanje poštanskih pošiljaka) (1)Ako pošiljatelj nije drukčije odredio ili zakonskim propisima nije definirano, pošiljka se vraća pošiljatelju u slučaju kada je primatelj: a)odbio prijem pošiljke; b)nepoznat; c)otputovao ili preselio na nepoznatu adresu ili je adresa nedovoljna; d)umro; e)nije preuzeo pošiljku u roku određenom ovim Općim uvjetima. (2)Pošiljka se vraća pošiljatelju i u slučaju kada se nije mogla uručiti primatelju radi nepotpune adrese. (3)Iznimno od odredbe iz stava (1) tačka d) ovog člana obična pismonosna pošiljka može se uručiti članu domaćinstva umrlog primatelja. (4)Ako se paket, vrijednosno pismo ili otkupna pošiljka vraća pošiljatelju radi nemogućnosti uručenja primatelju, od pošiljatelja se može naplatiti povratna poštarina prema cjenovniku, osim poštarine za uslugu koja se u povratu ne obavlja. (5)Operater poštanskog prometa je obavezan na omotu pošiljke naznačiti razlog vraćanja pošiljke (odbio prijem, umro, nepoznat, otputovao, adresa nedovoljna i sl.) i to ovjeriti otiskom žiga i potpisom zaposlenika. (6)Operater poštanskog prometa je obavezan preuzeti već uručene pošiljke ako su bile pogrešno uručene drugoj osobi, odnosno primatelju. Poglavlje VIII Član 83. (Neuručive pošiljke) (1)Ako poštansku pošiljku iz bilo kojeg razloga nije moguće uručiti primatelju niti vratiti pošiljatelju pošiljka se smatra neuručivom pošiljkom. (2)U slučaju kad primatelj i pošiljatelj odbiju prijem poštanske pošiljke smatra se da su se odrekli prava vlasništva nad pošiljkom u korist operatera poštanskog prometa. Operater poštanskog prometa može takve pošiljke odmah uništiti ili sadržaj prodati, a novac od prodaje smatrati svojim prihodom. (3)Druge neuručive pošiljke operater poštanskog prometa je dužan komisijski otvoriti i pregledati radi utvrđivanja adrese primatelja i/ili pošiljatelja iz sadržaja pošiljke. Ako se pronađe adresa primatelja i/ili pošiljatelja, pošiljka se mora prepakovati i otpremiti na adresa primatelja odnosno pošiljatelja uz stavljanje odgovarajuće obavijesti na pošiljci. (4)Ako se nakon pregleda poštanske pošiljke ne pronađe adresa ni pošiljatelja niti primatelja, pošiljka će se smatrati neuručivom i operater poštanskog prometa će: a)običnu pismonosnu pošiljku, koja sadrži samo pisano saopćenje, komisijski odmah uništiti; b)ostale poštanske pošiljke čuvati godinu dana, računajući od dana komisijskog pregleda; c)novac i neisplaćene poštanske novčane uputnice čuvati tri (3) godine računajući od dana obavljenog pregleda ili od dana kada je utvrđena nemogućnost isplate uputnica. (5)Ako se pri komisijskom pregledu neuručivih pošiljaka utvrdi da je sadržaj pošiljke podložan kvarenju, operater poštanskog prometa će, iznimno od odredbe iz stava (4) tačka b) ovog člana, za račun pošiljatelja javno prodati onaj dio pošiljke (ili pošiljku u cijelosti) koji je podložan kvarenju. (6)Ako je sadržaj pošiljke male vrijednosti prema troškovima javne prodaje ili ako postoji opasnost da će se sadržaj pošiljke brzo pokvariti, operater poštanskog prometa može prodati pošiljku i bez javne prodaje ili pošiljku komisijski uništiti ukoliko ta prodaja nije moguća. (7)Nakon isteka roka za čuvanje neuručivih pošiljaka iz stava (4) tačka b) operater poštanskog prometa će neuručive pošiljke koje imaju tržišnu vrijednost izložiti javnoj prodaji, a ostale neuručive pošiljke komisijski uništiti. (8)Novčani iznos dobiven prodajom u smislu stava (5), (6) i (7) ovoga člana i novac koji je eventualno pronađen u pošiljkama uplatit će se na račun operatera poštanskog prometa i čuvati 3 (tri) godine od dana komisijskog pregleda. (9)Novčani iznos iz stava (8) ovog člana nakon odbitka stvarnih troškova (čuvanja pošiljke, prodaja sadržaja pošiljke, slanja novčanog iznosa i sl.) isplatit će pošiljatelju ako u roku predviđenom u stavu (8) ovog člana podnese zahtjev za isplatu. (10)Ako se zahtjev za isplatu ne podnose u propisanom roku novčani iznos iz stava (9) ovog člana pripada operateru poštanskog prometa kao vanredni prihod. (11)Operateru poštanskog promet će pripasti, kao vanredni prihod i novčani iznos od neuručivih poštanskih novčanih uputnica, ako se u roku od tri (3) godine od dana utvrđivanja neuručivosti, ne pojavi pošiljatelj ili primatelj sa zahtjevom za isplatu. (12)Osobne isprave, svjedočanstva, diplome i druge dokumente pronađene u pošiljkama operateri poštanskog prometa će odmah, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana komisijskog pregleda pošiljke, uputiti organu ili ustanovi koje te isprave, odnosne dokumente, izdao, a ako to nije moguće nadležnom organu na čijem je području ta pošiljka primljena od pošiljatelja. (13)Za neuručive pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuje se postupak određen aktima Svjetske poštanske unije, propisima iz oblasti ca rina i deviznim propisima. Poglavlje IX Član 84. (Javna prodaja) (1)Prilikom javne prodaje poštanskih pošiljaka operater poštanskog prometa je obavezan: a)komisijski procijeniti vrijednost sadržaja pošiljke ili njezina dijela i utvrditi početnu cijenu za prodaju; b)odrediti i objaviti mjesto i vrijeme javne prodaje u skladu sa zakonskom procedurum. (2)Vrijeme između objave javne prodaje pošiljaka i javne prodaje ne može biti duže od zakonom predviđenog roka. (3)O javnoj prodaji pošiljke ili njezina dijela operater poštanskog prometa vodi komisijski zapisnik u koji obavezno unosi početnu ponuđenu cijena i najbolju ponudu. DIO VI. URUČENJE SUDSKIH PISAMA I PISAMA U UPRAVNOM POS TUPKU Član 85. (Uručenje sudskog pisma i pisma u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku uručuje se u pravilu osobno primatelju, zakonskom zastupniku ili opunomoćeniku na način i po postupku za uručenje preporučenih poštanskih pošiljaka sa povratnicom, a prema zakonima koji definiraju uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku, putem pošte. (2)Izuzetno iz stava (1) ovog člana, za uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku putem pošte, može se sačiniti jedinstveno uputstvo za uručenje sudskih pisama i pisma u upravnom postupku kojim će se definirati uručenje ovih pisama. (3)Javni poštanski operateri mogu sa sudovima i organima uprave dogovoriti drugačiji postupak uručenja sudskih pisama i pisama u upravnom postupku, a u skladu sa zakonskim propisima koji definiraju dostavu sudskih pisama i pisma u upravnom postupku putem pošte. DIO VII. KVALITET OBAVLJANJA UNIVERZALNIH POŠTANSKIH USLUGA Član 86. (Mjerila kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Pod kvalitetom obavljanja univerzalnih poštanskih usluga podrazumijevaju se mjerila kvaliteta vezana za prenos (prijem, otpremu, prijevoz, prispijeće i uručenje) poštanskih pošiljaka koje moraju osigurati operateri poštanskog prometa korisnicima poštanskih usluga. (2)Univerzalne poštanske usluge obezbjeđuju se svakog radnog dana, najmanje pet radnih dana u nedjelji, osim pod uvjetom i prilikama koje su poštanskim propisima definirane kao vanredne. (3)U unutrašnjem poštanskom prometu operateri poštanskog prometa koji obavljaju univerzalne poštanske usluge dužni su osigurati prenos i uručenje 80% poštanskih pošiljka u roku od jednog radnog dana (D+1), 85% poštanskih pošiljka u roku od dva radna dana (D+2), odnosno 90% poštanskih pošiljaka u roku od tri radna dana (D+3). (4)U međunarodnom poštanskom prometu operateri poštanskog prometa dužni su zadovoljiti kriterije prijenosa pošiljaka u skladu sa standardima Svjetske poštanske unije, koji zavise od udaljenosti država primatelja, prometnih veza i standarda kvaliteta nacionalnih operatera univerzalnih poštanskih usluga. Sa državama članicama Evropske unije, operateri poštanskog prometa trebaju težiti ciljnom kvailtetu obavljanja univerzalnih poštanskih usluga kojim se obezbjeđuje prijenos prosječno 85% pismonosnih pošiljaka u najviše tri radna dana i 97% pismonosnih pošiljaka u najviše pet radnih dana. (5)U rokove prenosa pošiljaka ne uračunavaju se: a)dan prijema pošiljke (D); b)vrijeme kašnjenja radi netačne i nepotpune adrese; c)vrijeme kašnjenja radi više sile ili zastoja u prometu nastalog bez krivnje davatelja univerzalnih poštanskih usluga; d)neradni dani i dani kada se ne obavlja uručenje poštanskih pošiljaka. Član 87. (Mjerenje kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Operater poštanskog prometa je obavezan osigurati kvalitet prijema i uručenja poštanskih pošiljaka u skladu sa mjerilima određenim Zakonom, ostalim zakonskim i podzakonskim aktima koji definiraju djelatnost poštanskog prometa, a koji nisu u suprotnosti sa Zakonom, Aktima Svjetske poštanske unije, te ovim Općim uvjetima. (2)Operater poštanskog prometa je obavezan svake godine obaviti mjerenje kvaliteta prijenosa poštanskih pošiljaka, radi utvrđivanja postupka uručenih pošiljaka i drugih podataka koji određuju kvalitet obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. (3)Mjerenje kvaliteta prijenosa poštanskih pošiljaka ne odnosi se na pošiljke za koje je operater poštanskog prometa ugovorio s pošiljateljem posebne rokove za prijenos i uručenje. (4)Operater poštanskog prometa je obavezan putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (internet i sl.) objaviti godišnje podatke o kvalitetu prijenosa poštanskih pošiljaka, kao i podatke o ukupnom broju primljenih i riješenih reklamacija. (5)Operater poštanskog prometa je obavezan Agenciji dostaviti godišnji izvještaj o stanju kvaliteta obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. DIO VIII. PRISTUP JAVNOJ POŠTANSKOJ MREŽI Član 88. (Ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži) (1)Poštanski operater kojem je Agencija izdala licencu za obavljanje univerzalnih poštanskih usluga (izuzev rezerviranih) i ostalih poštanskih usluga (izuzev kurirskih) obavezan je sklopiti ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži sa jednim od javnih poštanskih operatera. (2)Javni poštanski operater na zahtjev poštanskog operatera će zaključiti ugovor o pristupu mreži sa poštanskim operaterom u roku od 30 (trideset) dana od dana izdavanja licence poštanskom operateru. (3)Pristup mreži javnog poštanskog operatera može se ugovoriti u svim fazama prijenosa poštanskih pošiljaka. DIO IX. ZAŠTITA KORISNIKA POŠTANSKIH USLUGA I REKLAMACIJE Član 89. (Reklamacija korisnika poštanske usluge) (1)Ako korisnik poštanske usluge smatra da poštanska pošiljka nije uručena primatelju ili je uručena sa zakašnjenjem, odnosno da ugovorena usluga nije obavljena ili nije obavljena u cijelosti, može operateru poštanskog prometa podnijeti pisanu reklamaciju u roku od 6 (šest) mjeseci od dana predaje poštanske pošiljke. (2)Reklamacija se podnosi na obrazcu "Potražnica" uz plaćanje poštarine za pošiljke u unutrašnjem prometu utvrđene cjenovnikom usluga osim za pošiljke s povratnicom. Prilikom reklamacije korisnik usluga je dužan dati na uvid zaposleniku poštanskog ureda potvrdu o prijemu pošiljke, koji će na poleđini te potvrde upisati broj i da tum sačinjavanja potražnice, te izvršiti ovjeru žigom. (3)Reklamacija se može podnijeti samo za one pošiljke za koje se izdaje potvrda o prijemu pošiljke. (4)Reklamacije podnose korisnici usluga: a)pošiljatelj ili ovlaštena osoba, u slučajevima kad poštanska pošiljka nije uručena, kad je prekoračen rok prijenosa ili je usluga djelomično izvršena; b)primatelj ili ovlaštena osoba, u slučaju kad je poštanska pošiljka oštećena ili je umanjen njen sadržaj. (5)Reklamaciju iz stavka (1) ovog člana, pošiljatelj, u pravilu podnosi u uredu operatera poštanskog prometa koji je pošiljku primio, a primatelj u poštanskom uredu operatera poštanskog prometa koji obavlja uručenje pošiljke. (6)Izuzetno, pošiljatelj reklamaciju iz prethodnog stava može podnijeti i u bilo kojem drugom uredu operatera poštanskog prometa, koji tu reklamaciju prosljeđuje prijemnom uredu pošiljke na koju se reklamacija odnosi. Pro ce dure vezane uz navedeno, javni poštanski operateri obavezni su definirati međusobnim sporazumom. (7)Reklamaciju radi oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke primatelj ili druga ovlaštena osoba mora podnijeti odmah pri uručenju poštanske pošiljke. (8)Ne prihvata se reklamacija iz stavka (7) ovog člana koja je podnesena nakon uručenja pošiljke, osim u slučaju ako primatelj, najkasnije narednog radnog dana, priloži dokaz da oštećenje ili umanjenje sadržaja poštanske pošiljke nije nastalo nakon uručenja. (9)Operater poštanskog prometa kome pripada ured koji je predmetnu pošiljku primio ili uručio je obavezan dostaviti pisani odgovor o osnovanosti reklamacije u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošenja reklamacije za pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu, a za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu u roku od 60 (šezdeset) dana od dana podnošenja reklamacije. DIO X. ODGOVORNO ST I NAKNADA ŠTETE Član 90. (Odgovornost davatelja poštanskih usluga) (1)U pogledu odgovornosti za odštetu, ne može postojati razlika između gubitka, oštećenja ili kašnjenja poštanskih pošiljaka u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)U međunarodnom poštanskom prometu operater poštanskog prometa odgovara u skladu aktima Svjetske poštanske unije. (3)U unutrašnjem poštanskom prometu operater poštanskog prometa odgovara: a)za gubitak ili oštećenje poštanske pošiljke ili umanjenje njezina sadržaja; b)za prekoračenje roka za prijenos i uručenje poštanske pošiljke; c)u slučaju kada nije obavio uslugu ili uslugu nije obavio u cijelosti. (4)Operater poštanskog prometa nije odgovoran u slijedećim slučajevima: a)kada dokaže da se događaji iz stava (3) ovog člana nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili otkloniti (viša sila); b)kada korisnik usluge ne podnese reklamaciju u roku utvrđenom ovim Općim uvjetima ili ne podnese zahtjev za naknadu štete u roku utvrđenom ovim Općim uvjetima; c)kada se radi o poštanskim pošiljkama čiji je sadržaj zabranjen; d)kada je šteta uzrokovana time što korisnik usluge nije pakirao pošiljku na način da osigura njezin sadržaj ili se nije koristio odgovarajućom ponuđenom uslugom operatera poštanskog prometa. (5)Operater poštanskog prometa ne odgovara za izgubljenu korist, niti za stvarnu štetu koja može nastati radi gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke, te prekoračenje roka za prijenos i uručenje pošiljke. Član 91. (Naknada štete u unutrašnjem i međunarodnom poštanskom prometu) (1)Operater poštanskog prometa dužan je platiti odgovarajuću naknadu korisniku poštanskih usluga u slučaju gubitka, oštećenja, umanjenja sadržaja ili prekoračenja rokova prijenosa poštanskih pošiljaka, do kojih je došlo krivnjom, namjerom ili nehatom operatera poštanskog prometa. (2)Korisnik usluge može na osnovu pisanog odgovora iz člana 89. stav (9) ovih Općih uvjeta, u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema odgovora, operateru poštanskog prometa podnijeti zahtjev za naknadu štete. Zahtjevu za naknadu štete obavezno se prilaže negativno riješena potražnica. (3)Operater poštanskog prometa obavezan je korisniku usluga za pošiljke u unutrašnjem poštanskom prometu isplatiti naknadu štete prema prilogu broj 1. (4)Pored naknade štete korisnik ima pravo i na povrat naplaćene poštarine za datu uslugu. Za prekoračenje roka prijenosa poštanske pošiljke korisiku poštanskih usluga se samo vraća iznos naplaćene poštarine. (5)Za naknadu štete u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuju se akti Svjetske poštanske unije. (6)Ako operater poštanskog prometa ne isplati korisniku usluge naknadu štete u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošenja zahtjeva iz stava (2) ovog člana, korisnik usluga naknadu štete može ostvariti sudskim putem. (7)Ako se izgubljena pošiljka ili njezin dio pronađe nakon isplate naknade štete, operater poštanskog prometa obavezan je o tome izvijestiti korisnika usluge. (8)Ako korisnik usluge zahtijeva uručenje naknadno pronađene pošiljke, obavezan je vratiti iznos primljene naknade štete. U protivnom operater poštanskog prometa ima pravo uništiti pošiljku ili prodati njen sadržaj. (9)Pošiljatelj poštanske pošiljke odgovoran je operateru poštanskog prometa za štetu koju njegova poštanska pošiljka nanese ostalim poštanskim pošiljkama, objektima, opremi, osoblju operatera poštanskog prometa i drugim osobama, pod uvjetom da se utvrdi da je nastanak štete izazvan krivnjom, namjerom ili nehatom pošiljatelja. DIO XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 92. (Primjena drugih propisa) (1)Sve što nije predviđeno odredbama ovih Općih uvjeta, a odnosi se na obavljanje i korištenje poštanskih usluga i postupka ostvarivanja međusobnih prava i obaveza operatera poštanskog prometa i korisnika poštanskih usluga primjenjuju se odredbe Zakona i akata Svjetske poštanske unije. (2)Na osnovu ovih Općih uvjeta, operateri poštanskog prometa su obavezni sačiniti svoje akte o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga, na koje će suglasnost dati Agencija, a koji moraju biti javno objavljeni i dostupni njihovim korisnicima. Član 93. (Stupanje na snagu) Ovi Opći uvjeti stupaju na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a bit će objavljeni u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-29-44/10 28. septembra 2010. godine Sarajevo Predsjedavajući Vijeća Agencije Fikret Gačanović, s. r. Ministarstvo komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine je dana 02. 11. 2010. godine dalo Saglasnost broj 01-04-29-12-547-11/10 na Opće uvjete za obavljanje poštanskih usluga broj 01-04-29-44/10 Prilog br 1. Naknada štete Vrsta pošiljkeZa gubitak i potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiljke Za djelimično oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiljke Za prekoračenje roka prijenosa pošiljke Preporučena pošiljka desetostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine iznos naplaćene poštarine Vrijednosna pošiljka iznos označene vrijednosti u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiljke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine Paket ako je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ako je na pošiljci označena vrijednost u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiljke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine ako na pošiljci nije označena vrijednost desetostruki iznos naplaćene poštarine ako na pošiljci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Uputnice iznos označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine EMS pošiljke ako je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ako je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine ako na pošiljci nije označena vrijednost destostruki iznos naplaćene poštarine ako na pošiljci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Brzojavno saopćenje destostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine. iznos naplaćene poštarine Na temelju članka 10. st. 5. toč. c) Zakona o poštama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 33/05) i uz suglasnost Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, Vijeće Agencije za poštanski promet Bosne i Hercegovine, na 105. sjednici održanoj 28. rujna 2010. godine, donosi OPĆE UVJETE 1 ZA OBAVLJANJE POŠTANSKI H USLUGA DIO I. OPĆE ODREDBE Članak 1. (Predmet) (1)Ovim Općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) uređuje se postupak za ostvarivanje međusobnih prava i obveza operatera poštanskog prometa i korisnika poštanskih usluga u svezi s obavljanjem, odnosno korištenjem poštanskih usluga. (2)Odredbe ovih Općih uvjeta primjenjuju se na unutarnji poštanski promet i na međunarodni poštanski promet ako aktima Svjetske poštanske unije nije drukčije određeno. (3)U obavljanju i korištenju poštanskih usluga i ostvarivanju međusobnih prava i obveza koje iz toga proizlaze, operateri poštanskog prometa i korisnici poštanskih usluga pridržavat će se načela savjesnosti i poštenja. (4)Operateri poštanskog prometa moraju se pridržavati principa poštanske politike i obvezni su osigurati tajnost poštanskih pošiljaka sukladno članku 17. Zakona o poštama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon). Članak 2. (Ugovor o pristupanju) (1)Operateri poštanskog prometa obavljaju poštanske usluge na temelju ugovora o pristupanju, sukladno Zakonu, drugim zakonskim i podzakonskim aktima koji reguliraju djelatnost poštanskog prometa i ovim Općim uvjetima. (2)Ugovor o pristupanju u pravilu nije u pisanom obliku. (3)Ugovor o pristupanju smatra se sklopljenim kad operater poštanskog prometa preuzme poštansku pošiljku. Vrijeme sklapanja ugovora o pristupanju određuje se prema datumu na otisku žiga prijamnog poštanskog ureda na potvrdi o primitku pošiljke, odnosno na pošiljci za koju se ne izdaje potvrda o primitku pošiljke. (4)Operateri poštanskog prometa mogu s pojedinim korisnicima sklopiti pisani ugovor kojim se uređuju uvjeti, način i postupak obavljanja poštanskih usluga. (5)Međusobna prava i obveze iz ugovora iz stavaka (2), (3) i (4) ovog članka zasnivaju se između operatera poštanskog prometa i pošiljatelja. (6)Pošiljatelj je obvezan odabrati onu vrstu usluga koja odgovara prirodi i sadržaju pošiljke, vrsti i značaju pošiljke, stvarnoj vrijednosti pošiljke, značaju priopćenja, adresi primatelja i načinu uručenja. (7)Nakon uručenja poštanske pošiljke određena prava i obveze iz ugovora prelaze sa pošiljatelja na primatelja poštanske pošiljke sukladno Zakonu i ovim Općim uvjetima. Članak 3. (Radno vrijeme) (1)Utvrđeno radno vrijeme za rad operatera poštanskog prometa neposredno sa korisnicima poštanskih usluga mora biti vidno istaknuto na ulazu u poslovne prostorije koje služe za rad sa korisnicima usluga. (2)Radno vrijeme za rad sa korisnicima poštanskih usluga mora biti posebno naznačeno na onim radnim mjestima na kojima se radno vrijeme razlikuje od radnog vremena iz prethodnog stavka. Članak 4. (Punomoć) (1)Korisnici poštanskih usluga mogu sve poštanske pošiljke primati i putem opunomoćenika. (2)Punomoć za pravnu osobu ovjerava ovlaštena osoba u toj pravnoj osobi, a punomoć za fizičku osobu ovjerava nadležno državno tijelo, notar ili operater poštanskog prometa. (3)U slučaju kad punomoć ovjerava nadležno državno tijelo ili notar primjenjuju se opći propisi o izdavanju punomoći, s tim da je korisnik usluga obvezan izvornik ili ovjerenu presliku punomoći predati uredu operatera poštanskog prometa kod kojeg će ostvarivati prava iz punomoći. Punomoć vrijedi do datuma navedenog u punomoći ili do opoziva punomoći. (4)U slučaju kad punomoć ovjerava operater poštanskog prometa ili pravna osoba primjenjuje se sljedeći postupak: a)opunomoćitelj može punomoć dati samo poslovno sposobnoj osobi, a punomoć se ne može izdati osobi koja je nepismena ili se ne može potpisati; b)korisnik usluga može istodobno izdati više punomoći, a s jednom punomoći može ovlastiti najviše tri osobe; c)punomoć se može izdati za prijam svih poštanskih pošiljaka, za pojedine vrste pošiljaka ili za pojedinu pošiljku; d)za korisnike poštanskog pretinca punomoć se može izdati samo za prijam svih vrsta poštanskih pošiljaka; e)ako davatelj punomoći, kojom su opunomoćene dvije ili više osoba, želi promijeniti neku od opunomoćenih osoba, mora opozvati punomoć u cijelosti i izdati novu punomoć; f)ako davatelj punomoći opozove izdanu punomoć, obvezan je o tome izvijestiti ured operatera poštanskog prometa kod kojeg se punomoć nalazi i vratiti punomoć; g)punomoć se izdaje za kalendarsku godinu i vrijedi do datuma navedenog u punomoći, a najduže do kraja te kalendarske godine; h)punomoć se izdaje u dva primjerka od kojih jedan primjerak zadržava operater poštanskog prometa, a drugi primjerak se daje korisniku. (5)U slučaju kada punomoć ovjerava operater poštanskog prometa naplaćuje se poštarina određena cjenikom. (6)Prigodom ostvarivanja prava iz punomoći, opunomoćenik je obvezan, na zahtjev zaposlenika operatera poštanskog prometa, pokazati punomoć i dokazati svoj identitet. Članak 5. (Dokazivanje identiteta) (1)Pošiljatelj, primatelj ili druga ovlaštena osoba dokazuje svoj identitet sljedećim ispravama: a)osobnom iskaznicom; b)službenom iskaznicom - knjižicom pripadnika vojske ili policije; c)putovnicom; d)nacionalnom osobnom iskaznicom stranih državljana; e)stalnom pograničnom dozvolom-propusnicom. (2)Iznimno od odredbe iz stavka (1) ovog članka identitet se može utvrditi i izjavom svjedoka čiji se identitet može utvrditi ispravama iz stavka (1) ovog članka. (3)Ako zaposlenik operatera poštanskog prometa posumnja u valjanost isprave kojom se dokazuje identitet, u zakonitost posjedovanja isprave ili istinitost izjave svjedoka, odbit će uručenje pošiljke ili isplatu uputničkog iznosa, kao i svaku drugu radnju za koju je potrebno utvrditi identitet. DIO II. POŠTANSKE USLUGE Članak 6. (Poštanske usluge) (1)Pod poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge koje obuhvaćaju prijam, otpremu, prijevoz, prispijeće i uručenje poštanskih pošiljaka koje obavljaju operateri poštanskog prometa, sukladno Zakonu. 1 Opći uvjeti objavljeni u "Službenom glasniku BiH", broj 102/10 (2)Poštanske usluge obuhvaćaju univerzalne poštanske usluge (rezervirane i nerezervirane), financijske poštanske usluge i ostale poštanske usluge. (3)Cijene rezerviranih poštanskih usluga su pod državnim nadzorom, a ukoliko se ovakvim cijenama ne obezbjeđuje pokriće stvarnih troškova i razvojne potrebe poštanskog sustava, država i entiteti obrzbjeđuju subvencije javnim poštanskim operaterima. Nije dozvoljeno subvencioniranje nerezerviranih i drugih poštanskih usluga iz sredstava rezerviranih usluga. Cijene moraju ispunjavati uvjete propisane Zakonom. Članak 7. (Univerzalne poštanske usluge) (1)Pod univerzalnim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijama, otpreme, prispijeća, prijevoza i uručenja u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu: a)pismovnih pošiljaka mase do 2 kg, b)paketskih pošiljaka mase do 31,5 kg, c)poštanskih uputnica, d)izravne pošte, e)poštanskih i brzojavnih priopćenja, f)preporučenih i vrijednosnih pošiljaka, g)sekograma do 7 kg. (2)Univerzalne poštanske usluge moraju ispunjavati uvjete propisane Zakonom i aktima Svjetske poštanske unije. (3)Univerzalne poštanske usluge u Bosni i Hercegovini obavljaju javni poštanski operateri i drugi poštanski operateri na osnovu licencije. Članak 8. (Rezervirane poštanske usluge) Rezervirane poštanske usluge su dio univerzalnih usluga, definirane Zakonom, koje obavljaju isključivo javni poštanski operateri. Članak 9. (Nerezervirane poštanske usluge) (1)Nerezervirane poštanske usluge obuhvaćaju univerzalne poštanske usluge koje nisu rezervirane prema članku 6. Zakona i sve druge poštanske usluge, uključujući i usluge sa dodanom vrijednošću. (2)Nerezervirane poštanske usluge mogu obavljati operateri poštanskog prometa koji su registrirani za obavljanje poštanske djelatnosti i kojima je Agencija za poštanski promet Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) izdala ili Ovlaštenje javnom poštanskom operateru ili licenciju za obavljanje poštanskih usluga. Poglavlje I Članak 10. (Poštanske pošiljke) Poštanska pošiljka je svaka adresirana pošiljka u konačnom obliku u kojem je operater poštanskog prometa treba uručiti. Poštanske pošiljke su pismovne pošiljke, paketske pošiljke, poštanske novčane uputnice, izravna pošta, poštanska i brzojavna priopćenja, preporučene pošiljke, vrijednosne pošiljke i sekogrami. Odjeljak A Članak 11. (Pismovne pošiljke) (1)Pod pismovnom pošiljkom podrazumijeva se svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko priopćenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primatelju. U pismovne pošiljke spadaju: pismo, dopisnica, tiskanica, sudsko pismo i pismo u upravnom postupku, te elektronsko pismo. Računi za režije, drugi računi, financijska i druga izvješća, te svaka druga korespondencija adresirana na određenog primatelja smatraju se pismovnim pošiljkama. (2)Prigodom predaje pismovne pošiljke pošiljatelj može zahtijevati posebne usluge propisane ovim Općim uvjetima. (3)Obična pismovna pošiljka je pismovna pošiljka za koju se pošiljatelju ne izdaje potvrda o primitku, niti se prigodom uručenja od primatelja zahtijeva pisana potvrda. Članak 12. (Pismo) (1)Pismo je pismovna pošiljka koja sadrži pisano priopćenje u zatvorenoj omotnici ili drugom omotu bez označene vrijednosti, kao i svaka druga pismovna pošiljka koja u pogledu dimenzija i mase odgovara uvjetima propisanim za pismo i ako ne sadrži pisano priopćenje. (2)Pismo mora biti zatvoreno tako da mu je sadržaj dobro zaštićen od mogućih oštećenja u tijeku prijenosa i da se, bez vidljivog traga na omotu, odnosno omotnici, sadržaj ne može izvaditi ni oštetiti. Iznimno, u otvorenoj omotnici može se primiti pismo koje sadrži čestitku ili razglednicu. (3)Pismo može biti mase do 2 kg. (4)Dimenzije pisma su: a)najmanje dimenzije pisma su 90x140 mm, s tolerancijom od 2 mm; b)najveće dimenzije pisma su 900 mm, u zbroju dužine, širine i visine, s tim da nijedna od te tri dimenzije ne smije pojedinačno biti veća od 600 mm; c)najmanje dimenzije pisma u obliku valjka su 170 mm u zbroju dužine i dva promjera, s tim da dužina ne smije biti manja od 100 mm; d)najveće dimenzije pisma u obliku valjka su 1040 mm u zbroju dužine i dva promjera, s tim da dužina ne smije biti veća od 900 mm. (5)Tipizirano pismo je zatvoreno pismo pravokutnog oblika koje mora ispunjavati sljedeće uvjete: a)da se nalazi u jednobojnoj omotnici; b)da ima masu do 20 g.; c)da ima dimenzije od najmanje 90x140 mm do najviše 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm; d)svaka četvrtasta pošiljka kojoj dužina nije manja od širine pomnožene s 1,4 (drugi korijen iz 2), a da je u opsegu veličina iz točke c); e)da je adresirano na način propisan ovim Općim uvjetima; f)da mu je debljina do 5 mm. (6)Iznimno od odredbi iz stavka (5) ovog članka, smatrat će se tipiziranim pismom i pismo čiji je sadržaj upakiran u omotnicu dimenzija 150x245 mm i 165x235 mm uz odstupanje od 2 mm, ako su u masovnoj uporabi, kao i sudska pisma bez obzira na masu u omotnicama dimenzije 140x195 mm. (7)Pod tipiziranim pismom smatra se i pismo u omotnici s prozirnim dijelom ako pored uvjeta iz stavka (5) ovoga članka ispunjava i slijedeće uvjete: a)prozirni dio mora biti na udaljenosti najmanje 40 mm od gornjeg ruba omotnice, 15 mm od bočnog desnog ruba ili 15 mm od bočnog lijevog ruba, ovisno na kojoj strani je prozirni dio i 15 mm od donjeg ruba (dopušteno odstupanje do 2 mm); b)prozirni dio ne smije biti obrubljen vrpcom ili uokviren u obojeni rub i mora omogućiti lako čitanje adrese primatelja. (8)Na tipiziranom pismu adresa primatelja mora biti u pravokutnom prostoru koji je na udaljenosti najmanje 40 mm od gornjeg ruba omotnice, 15 mm od bočnog desnog ruba, 15 mm od donjeg ruba i udaljenosti najviše 140 mm od bočnog desnog ruba. (9)Na adresnoj strani tipiziranog pisma uzdužni prostor u obliku pravokutnika visine 40 mm, računajući od gornjeg ruba i dužine 74 mm, računajući od desnog ruba, predviđen je za otisak žiga i označavanje poštarine. (10)Netipiziranim pismom smatra se: a)pismo koje ne udovoljava uvjetima iz ovog članka za tipizirano pismo; b)pismo koje sadrži izbočene predmete; c)pismo čija omotnica nije dovoljno kruta za strojnu obradu; d)pismo čija je omotnica izrađena od materijala čija su temeljna fizička svojstva različita od papira s iznimkom materijala koji se koristi za izradu prozorčića na omotnici; e)pismo zatvoreno spajalicama, metalnim ili savinutim kukicama. Članak 13. (Dopisnica) (1)Dopisnica je pismovna pošiljka izrađena od kartona ili dovoljno čvrstog papira u obliku pravokutnika, a šalje se bez omotnice. Dopisnica ne smije imati izbočene ili ispupčene dijelove. (2)Najmanje dimenzije dopisnice su 90x140 mm, a najveće 120x235 mm, uz dopušteno odstupanje od 2 mm. (3)Dopisnica koja ne udovoljava uvjetima iz stavka (1) i (2) ovoga članka ili je većih dimenzija od 120x235 mm, ali najviše do najvećih dimenzija za pismo, smatra se netipiziranim pismom u pogledu plaćanja poštarine i ne mora se nalaziti u omotnici. (4)Dopisnicama se smatraju sve vrste razglednica i čestitki koje odgovaraju uvjetima propisanim ovim člankom za dopisnice. (5)Dopisnica koju izdaje javni poštanski operater (poštanska dopisnica) mora u zaglavlju na prednjoj strani imati naziv "DOPISNICA" ("CARTE POSTALE"). (6)Najmanje desna polovica prednje strane dopisnice namijenjena je za adresu primatelja, označavanje poštarine, službene oznake i naljepnice, a poleđina i najviše lijeva polovica prednje strane namijenjeni su za priopćenje. Članak 14. (Tiskanica) (1)Tiskanica je otvorena pismovna pošiljka čiji sadržaj nema značajke osobnog ili poslovnog dopisivanja, a otiskana je u više istovjetnih primjeraka na papiru, kartonu ili drugom materijalu. Tiskanicom se smatra i pošiljka koja sadrži knjige, tisak i službena glasila: a)Knjige su neperiodične tiskane publikacije. Na svakom primjerku knjige moraju biti otiskani: naslov knjige, ime i prezime autora, mjesto izdanja, godina izdanja i nakladnik. Listovi knjige moraju biti međusobno uvezani (tvrdi uvez, broširano-lijepljeno, broširano-šivano ili neki drugi način koji se primjenjuje za uvezivanje knjiga). b)Tisak je tiskana publikacija koju izdaje nakladnik svakodnevno, povremeno ili u određenom vremenskom razdoblju (novine i časopisi). Na svakom primjerku novina i časopisa moraju biti otisnuti podaci o nakladniku, glavnom uredniku i tiskari, te datumu tiskanja. Novine su tiskana publikacija koju izdaje nakladnik svakodnevno ili u određenom vremenskom razdoblju, a nije ukoričena niti uvezana. Časopis je ukoričena i uvezana tiskana publikacija koju izdaje nakladnik redovito ili povremeno. c)Službena glasila su tiskane publikacije koje izdaju nadležna državna tjela (države, entiteta, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, županije i općine). (2)Tiskanica se predaje u otvorenoj omotnici, a može se predati i u omotu zatvorenom tako da zaposlenik javnog poštanskog operatera može provjeriti sadržaj bez oštećenja omotnice. (3)U lijevom gornjem kutu adresne strane tiskanice pošiljatelj je obvezan staviti oznaku "TISKANICA" ("IMPRIME"). (4)Javni poštanski operateri mogu dopustiti zatvaranje tiskanica predanih u velikom broju uz izdavanje odgovarajuće dozvole čiji broj mora biti upisan na svakoj pošiljci ispod oznake "TISKANICA" ("IMPRIME") ili "TISKANICA SA SNIŽENOM POŠTARINOM" ("IMPRIME A TAXE REDUITE"). (5)Tiskanici se može priložiti račun, nalog za plaćanje, otpremnica, pošiljka-plaćeni odgovor (IBRS/CCRI), CD, DVD i slično, ako se sadržaj priloga odnosi na sadržaj pošiljke i čini njen sastavni dio. (6)Tisak može sadržavati tiskani prilog koji ispunjava slijedeće uvjete: a)da je njihovim sastavnim dijelom i uložen u pojedinačni primjerak tiska; b)da je nakladnik priloga isti kao i za tisak; c)da postoji međusobna veza sadržaja priloga i tiska. (7)Tisak može imati i druge priloge koji nisu navedeni u stavku (5) ovog članka, ali se u tom slučaju za te priloge naplaćuje dodatna poštarina za takvu vrstu priloga ili pošiljke. (8)Na tiskanici je dopušteno precrtati, obilježiti ili podvući neke riječi ili dijelove teksta, te ispraviti tiskarske pogreške. U knjizi je dopušteno napisati posvetu. (9)Tiskanica može biti mase do 2 kg i dimenzija koje odgovaraju dimenzijama za pismo, propisanim člankom 12. stavak (4) ovih Općih uvjeta. (10)Iznimno, tiskanica može biti mase do 5 kg, ako je sadržaj nedjeljiv ili čini cjelinu. (11)Prigodom prve predaje novina i časopisa nakladnik ili njegov opunomoćenik ili dis trib uter je obvezan priložiti potvrdu tijela mjerodavnog za javno priopćavanje, te dva primjerka novina i časopisa kojima dokazuje da su ispunjeni svi propisani uvjeti za predaju novina i časopisa. (12)Ako novine i časopise predaje nakladnik ili njegov opunomoćenik ili dis trib uter, svežanj novina i časopisa može biti mase do 10 kg, a vreća s novinama i časopisima može biti mase do 30 kg. (13)Pojedinačno adresirana tiskanica koja sadrži novine i časopise i koja je složena za otpremu ne može imati nijednu dimenziju veću od 300 mm. Svežanj tiskanica koje sadrže novine i časopise ne može imati nijednu dimenziju veću od 450 mm. (14)U međunarodnom poštanskom prometu tiskanice koje isti pošiljatelj otprema u većim količinama na adresu istog primatelja mogu se staviti u jednu ili više posebnih vreća ("M" vreća). (15)Ukupna masa "M" vreće može biti najviše do 30 kg. (16)Svaka "M" vreća mora biti opremljena pravokutnom adresnicom od kartona ili nekog drugog čvrstog materijala (plastika, drvo i sl.) čije dimenzije ne smiju biti manje od 90x140 mm, uz dopušteno odstupanje do 2 mm. Adresnicu predaje pošiljatelj s upisanim podacima o primatelju i pošiljatelju (Uvjeti i način prijama defirani su aktima Svjetske poštanske unije). (17)"M" vreća može se primiti kao preporučena, žurna i zrakoplovna pošiljka. Članak 15. (Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku je pismovna pošiljka koju predaje na prijenos nadležni sudski i upravni or gan za primatelje kao stranke u postupku, uz koju postoji, kao sastavni dio, povratnica iste veličine i boje koja je po gornjem rubu omotnice perforirana. Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku moraju u pogledu dimenzija odgovarati uvjetima za tipizirano pismo. (2)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku iz prethodnog stavka mogu predavati na prijenos sudovi, tužiteljstva, pravobraniteljstva i organi uprave na svim razinama organizacije države, te uredi ombudsmana. (3)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku primaju se kao preporučena pošiljka s povratnicom. Članak 16. (Elektroničko pismo) Elektroničko pismo je pošiljka čiji se prijenos u određenim fazama obavlja elektroničkim putem. Pošiljka se putem hibridne pošte u jednoj od faza prijenosa obrađuje i pretvara u pismovnu pošiljku radi fizičkog uručenja primatelju. Pošiljatelj elektroničkog pisma može u tijeku prijenosa zahtijevati posebne i dopunske poštanske usluge. Odjeljak B Članak 17. (Paketske pošiljke) Pod paketskim uslugama podrazumijevaju se usluge prijama, otpreme, prijevoza, prispijeća i uručenja paketskih pošiljaka adresiranih na određenog primatelja kojem se paketska pošiljka treba uručiti. Članak 18. (Paket) (1)Paket je zatvorena poštanska pošiljka koja može sadržavati robu i druge predmete. (2)Pošiljatelju se daje potvrda o primitku paketa, a primatelju se paket uručuje uz potpis. (3)Paket u unutarnjem poštanskom prometu može biti mase do 31,5 kg, a u međunarodnom poštanskom prometu do 20 kg. (4)Dimenzije paketa u unutarnjem poštanskom prometu ne smiju biti veće od 3.000 mm u zbroju dužine i opsega paketa na najširem dijelu poprečno, s tim da najveća dimenzija ne može biti veća od 1.500 mm. Paket ne smije biti manjih dimenzija od najmanjih dimenzija propisanih za pismo, s tim da adresna strana mora imati najmanje 90x140 mm. (5)Paket mora imati na adresnoj strani odgovarajuću naljepnicu s oznakom operatera poštanskog prometa koji je primio pošiljku, te prijamni broj pošiljke ili naljepnicu sa bar kod podacima. Na paket se upisuje masa u kilogramima i gramima, s tim da se svaki dio od 100 (sto) grama zaokružuje na više. Operateri poštanskog prometa moraju, prigodom prijama, primjenjivati bar kod na svim paketskim pošiljkama u međunarodnom poštanskom prometu. (6)Pošiljatelj prigodom predaje paketa može zahtijevati slijedeće posebne usluge: izdvojeno, žurno, vrlo žurno, zrakoplovom, s povratnicom, s otkupninom i uručiti osobno primatelju. (7)U unutarnjem poštanskom prometu paket mora imati označenu vrijednost. (8)Vrijednost sadržaja paketa mora biti označena brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značaju sadržaja za pošiljatelja, o čemu pošiljatelj potpisuje izjavu na potvrdi o prijamu paketa. (9)Najveća označena vrijednost paketa može biti do 10.000,00 KM u unutarnjem poštanskom prometu, a do 4.000,00 DTS-a u međunarodnom poštanskom prometu. (10)U međunarodnom poštanskom prometu paket se može predati sa i bez označene vrijednosti. (11)Uvjeti za prijam paketa u međunarodnom poštanskom prometu propisani su aktima Svjetske poštanske unije. (12)Paket koji sadrži žive životinje, lako lomljive predmete, tekućine, lako topljive tvari, dijelove životinjskog ili ljudskog tijela, urne s pepelom, osjetljive uređaje, zarazne tvari i sl., pošiljatelj je obvezan predati kao izdvojeni paket. (13)Glomaznim paketom smatra se svaki paket koji se zbog svojeg oblika ili sastava ne uklapa s ostalim paketima, ako mu je bilo koja stranica duža od 500 mm i ako mu bilo koja od ostale dvije stranice, uzeta pojedinačno, prelazi 300 mm. (14)Na glomazne pakete stavlja se naljepnica s tekstom "GLOMAZNO" ("ENCOMBRANT"). (15)U međunarodnom poštanskom prometu se lomljivi i glomazni paketi mogu primiti za one države koje prihvaćaju te pakete. Odjeljak C Članak 19. (Poštanske novčane uputnice i isplata novčanih doznaka na kućnu adresu) (1)Poštanske novčane uputnice su poštanske pošiljke kojima pošiljatelj doznačuje određeni iznos novca koji se primatelju isplaćuje u gotovini. Pošiljatelju se daje potvrda o primitku poštanske novčane uputnice, a primatelju se uputnički iznos isplaćuje uz potpis. (2)Poštanske novčane uputnice obuhvaćaju poštansku uputnicu, brzojavnu novčanu uputnicu, post-net uputnicu i međunarodnu novčanu uputnicu. (3)Poštanska uputnica se otprema zajedno s ostalim poštanskim pošiljkama, a brzojavna i post-net uputnica se prenosi elektroničkim ili telekomunikacijskim putem. (4)U unutarnjem poštanskom prometu jednom poštanskom novčanom uputnicom može se doznačiti najviše 5.000,00 KM. (5)Brzojavna uputnica za šire dostavno područje prima se pod uvjetom da pošiljatelj prihvati isplatu uputnice redovitom poštanskom dostavom ili da koristi uslugu posebnog nositelja. (6)Javni poštanski operateri isplaćuju i druge vrste uputnica kojima pošiljatelji šalju primateljima novčane doznake na kućnu adresu. (7)Prijenos poštanske novčane uputnice u međunarodnom poštanskom prometu definiran je aktima Svjetske poštanske unije. Odjeljak D Članak 20. (Izravna pošta) (1)Izravna pošta je usluga čiji predmet su poštanske pošiljke koje se sastoje od isključivo oglasnog, marketinškog ili reklamnog materijala (letci, katalozi, brošure, reklamni uzorci, promotivne novine i časopisi, promotivni CD-ovi i sl.) koji sadrže istovjetnu poruku, izuzev imena, adrese, identifikacijske oznake primatelja, te drugih izmjena koje ne mjenjaju sadržaj poruke, a koje se šalju, na najmanje 30 adresa koje je pošiljatelj naznačio na pošiljkama ili na njihovim omotima. (2)Računi, uplatnice, financijska izvješća i druge neistovjetne poruke ne smatraju se izravnom poštom. (3)Pošiljke u kojima se izravna pošta kombinira sa drugim predmetima u istom omotu ne smatraju se izravnom poštom. (4)Pošiljke izravne pošte mogu biti najviše mase do 1000 grama i dimenzija za netipizirano pismo propisanim ovim Općim uvjetima. (5)Pošiljke izravne pošte u lijevom gornjem kutu adresne strane moraju imati oznaku "IZRAVNA POŠTA " ("DI RECT MAIL"). (6)Uvjeti i način predaje pošiljaka izravne pošte mogu se urediti ugovorom kojeg sklapa pošiljatelj sa operaterom poštanskog prometa. (7)Pošiljke koje nisu adresirane, a sadrže oglasne, marketinške ili reklamne poruke istovjetnog sadržaja, a koje šalje isti pošiljatelj, su liberalizirane i nalaze se na slobodnom tržištu, a obavljaju ih operateri poštanskog prometa na temelju ovlaštenja ili licencija izdanih od Agencije. Odjeljak E Članak 21. (Poštanska brzojavna priopćenja) (1)Poštanska brzojavna priopćenja su poštanske pošiljke koje se prijenose elektroničkim ili telekomunikacijskim putem i u propisanim rokovima. Pošiljatelju se daje potvrda o primitku pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis. (2)Ukoliko pošiljku iz stavka (1) ovog članka nije moguće uručiti u propisanim rokovima, pošiljka se uručuju redovitom dostavom. Odjeljak F Članak 22. (Preporučena poštanska pošiljka) (1)Preporučena pošiljka je poštanska pošiljka za koju se pošiljatelju daje potvrda o primitku pošiljke, a uručuje se primatelju uz potpis. (2)Svaka pismovna pošiljka može se predati kao preporučena pošiljka uz uvjete i na način propisane ovim Općim uvjetima. (3)Javni poštanski operater je dužan na poseban zahtjev pošiljatelja preporučene pošiljke omogućiti slijedeće usluge: žurno, zrakoplovom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje pošiljke osobno primatelju. (4)Na preporučenoj pošiljci se u gornjem lijevom dijelu adresne strane mora nalaziti naljepnica ili oznaka "R" ("RECOMMANDÉ"), s nazivom poštanskog ureda koji je primio pošiljku, te prijamni broj pošiljke. Ako naljepnica nema naziv poštanskog ureda, na nju se stavlja otisak žiga prijamnog poštanskog ureda. (5)Umjesto podataka iz prethodnog stavka javni poštanski operateri dužni su primjenjivati bar kod na preporučenim pošiljkama u unutarnjem poštanskom prometu. (6)Javni poštanski operateri moraju prigodom prijama primjenjivati bar kod na svim preporučenim pošiljkama u međunarodnom poštanskom prometu sukladno propisima Svjetske poštanske unije. Odjeljak G Članak 23. (Vrijednosna poštanska pošiljka) (1)Vrijednosna poštanska pošiljka (u daljnjem tekstu: vrijednosno pismo) je pošiljka na kojoj je pošiljatelj označio vrijednost pošiljke brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Iznos označene vrijednosti u konvertibilnim markama upisuje pošiljatelj latiničnim ili ćiriličnim pismom i arapskim brojevima, a ne smije biti upisan običnom olovkom. U međunarodnom poštanskom prometu prijamni poštanski ured je dužan navedeni iznos u KM preračunati i upisati iznos u DTS-u. Pošiljatelju se daje potvrda o primitku pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis. (2)Vrijednosno pismo može sadržavati robu, novac, pisano priopćenje i druge predmete. Vrijednosno pismo može biti mase najviše do 2 kg. (3)Najveća označena vrijednost vrijednosnog pisma može biti do 10.000,00 KM u unutarnjem poštanskom prometu, a do 4.000 DTS-a u međunarodnom poštanskom prometu. (4)Pošiljatelj je obvezan na vrijednosnom pismu označiti stvarnu vrijednost sadržaja o čemu potpisuje izjavu na potvrdi o primitku pošiljke. (5)Dimenzije vrijednosnog pisma moraju odgovarati dimenzijama propisanim člankom 12. ovih Općih uvjeta. (6)Na vrijednosnom pismu mora se u lijevom gornjem kutu nalaziti naljepnica ili odgovarajuća oznaka "V" s nazivom poštanskog ureda u kojem je pošiljka zaprimljena, te prijamni broj pošiljke ili bar kod naljepnicu. Ako naljepnica nema naziv prijamnog poštanskog ureda na nju se stavlja otisak žiga prijamnog poštanskog ureda. Na vrijednosnom pismu upisuje se masa u gramima. Javni poštanski operateri moraju primjenjivati bar kod na svim vrijednosnim pismima u međunarodnom poštanskom prometu. (7)Na omotu vrijednosnog pisma ne smije se ništa brisati, strugati, ispravljati, precrtavati i podcrtavati, niti stavljati naljepnice ili oznake, osim službenih oznaka i naljepnica. (8)Pošiljatelj prigodom predaje vrijednosnog pisma može zahtijevati slijedeće usluge: žurno, zrakoplovom, s povratnicom, s otkupninom i uručenje osobno primatelju. (9)U međunarodnom poštanskom prometu se vrijednosna pisma mogu predati samo za one države koje tu uslugu prihvaćaju. (10)Uvjeti za prijam vrijednosnih pisama u međunarodnom poštanskom prometu propisani su aktima Svjetske poštanske unije. (11)Javni poštanski operateri mogu odobriti pojedinim korisnicima slanje vrijednosnih pisama u unutarnjem poštanskom prometu koja u pogledu mase, dimenzija i označene vrijednosti odstupaju od odredaba ovih Općih uvjeta. (12)Najveća označena vrijednost i masa iz stavka (2) i (3) ovog članka na vrijednosnim pismima u unutarnjem poštanskom prometu, a koja se razmjenjuju unutar javnog poštanskog operatera, zatim između javnih poštanskih operatera, te između javnih poštanskih operatera i financijskih organizacija, može biti i veća ukoliko to javni poštanski operateri odrede svojom posebnom odlukom ili ukoliko se međusobno usuglase. Odjeljak H Članak 24. (Sekogram) (1)Sekogram je otvorena poštanska pošiljka koja sadrži pismo namijenjeno slijepim ili slabovidnim osobama, otisnuto na krutom papiru ili nekom drugom sličnom materijalu. (2)Sekogramom se još smatraju i: a)klišeji sa znakovima sekografije; b)zvučna snimka ili specijalni papir, namijenjen slijepim ili slabovidnim osobama, uz uvjet da ga predaje na prijenos neka ustanova za slijepe ili da je upućen toj ustanovi. (3)Sekogram može biti mase do 7 kg. Dimenzije sekograma moraju odgovaratidimenzijama za netipizirano pismo propisanim ovim Općim uvjetima. (4)U desnom gornjem kutu adresne strane sekograma pošiljatelj je obvezan staviti oznaku "SEKOGRAM" ("CECOGRAM - ME") ili propisanu naljepnicu. Poglavlje II Članak 25. (Ostale poštanske usluge) Ostale poštanske usluge obuhvaćaju posebne poštanske usluge, dopunske poštanske usluge, poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga i poštanske usluge na slobodnom tržištu. Odjeljak A Članak 26. (Posebne poštanske usluge) (1)Posebne poštanske usluge su usluge koje zahtijeva pošiljatelj prigodom predaje pošiljke. Izborom posebne usluge pošiljatelj zahtijeva poseban postupak i uvjete vezane za prijam, otpremu, prijevoz, prispijeće i uručenje poštanskih pošiljaka. (2)Kao posebne poštanske usluge u smislu stavka 1. ovog članka pošiljatelj može izabrati da mu se pošiljka prenese kao: a)pošiljka s potvrđenim uručenjem; b)pošiljka brze pošte (EMS); c)žurna pošiljka; d)vrlo žurni paket; e)pošiljka sa povratnicom; f)otkupna pošiljka; g)zrakoplovna pošiljka; h)izdvojeni paket; i)poste restante pošiljka; j)pošiljka predana u posljednji trenutak; k)pošiljka koja se uručuje osobno primatelju; l)pošiljka s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI); m)consigment usluga. Članak 27. (Pošiljka s potvrđenim uručenjem) (1)Kao pošiljka s potvrđenim uručenjem može se primiti svaka poštanska pošiljka bez označene vrijednosti za koju se pošiljatelju daje potvrda o primitku pošiljke i uručuje se primatelju uz potpis. (2)Pošiljatelj prigodom predaje pošiljke s potvrđenim uručenjem može zahtijevati slijedeće usluge: žurno, zrakoplovom, s povratnicom i uručenje pošiljke osobno primatelju. (3)Na pošiljci s potvrđenim uručenjem mora se nalaziti oznaka "AA" i prijamni broj pošiljke. (4)U otpremi, prijevozu i prispijeću pošiljaka s potvrđenim uručenjem postupa se na isti način kao sa običnim poštanskim pošiljkama. (5)U međunarodnom poštanskom prometu se pošiljke s potvrđenim uručenjem primaju samo za one države koje prihvaćaju ovu uslugu. Članak 28. (Pošiljke brze pošte - EMS) (1)Pošiljka brze pošte je poštanska usluga koja podrazumijeva preuzimanje poštanske pošiljke na temelju posebnog zahtjeva pošiljatelja (putem telefona i sl.), na adresi koju odredi pošiljatelj ili u poštanskom uredu, te uručuje na adresi primatelja. EMS pošiljka uručuje se u roku koji odredi pošiljatelj, a prema ponudi operatera poštanskog prometa. (2)EMS pošiljka iz stavka (1) ovog članka može sadržavati pisano priopćenje, robu, žive životinje i druge predmete. (3)Za EMS pošiljku se pošiljatelju daje potvrda o primitku pošiljke, a primatelju se pošiljka uručuje uz potpis, upisivanjem datuma i vremena uručenja. (4)EMS pošiljka može biti mase do 31,5 kg. (5)Najmanje dimenzije EMS pošiljke su 90x140 mm, a najveće kao za paket u unutarnjem prometu. (6)EMS pošiljka mora na adresnoj strani imati odgovarajuću naljepnicu propisanu aktima Svjetske poštanske unije. (7)Pošiljatelj prigodom predaje EMS pošiljke može zahtijevati usluge određene ovim Općim uvjetima, te druge usluge koje dogovori sa operaterom poštanskog prometa. (8)EMS pošiljka se može predati sa ili bez označene vrijednosti u unutarnjem poštanskom prometu, a samo bez označene vrijednosti u međunarodnom poštanskom prometu. (9)Vrijednost sadržaja EMS pošiljke mora biti označena brojkom i slovima u lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Označena vrijednost mora odgovarati stvarnoj vrijednosti ili značenju sadržaja za pošiljatelja, o čemu pošiljatelj potpisom potvrđuje izjavu na potvrdi o primitku EMS pošiljke. (10)Najveća označena vrijednost na EMS pošiljci u unutarnjem poštanskom prometu može biti do 10.000,00 KM. (11)Tehnološki postupak prijenosa EMS pošiljaka operateri poštanskog prometa reguliraju posebnim uputstvom. Članak 29. (Žurna pošiljka) (1)Kao žurna pošiljka može se predati svaka poštanska pošiljka. Svaka poštanska pošiljka koja sadrži lako pokvarljivu robu mora se predati kao žurna. Kao žurna pošiljka ne može se predati pošiljka adresirana za šire dostavno područje, poštanski pretinac i poste-res tante. (2)Žurna pošiljka dostavlja se primatelju prije ostalih pošiljaka uz uvjete i na način propisan ovim Općim uvjetima. (3)Na žurne pošiljke se u gornji lijevi dio adresne strane stavlja naljepnica ili otisak crvene boje "ŽURNO" ("EX PRESS"). Ako takve oznake nema riječ "ŽURNO" ("EX PRESS") mora biti upisana velikim crvenim slovima. (4)U međunarodnom poštanskom prometu žurne pošiljke se primaju samo za države koje prihvaćaju tu uslugu. Članak 30. (Vrlo žurni paket) (1)Vrlo žurni paket je poštanska pošiljka koja se otprema odredišnom poštanskom uredu prvim poštansko prometnim vezama. (2)Kao vrlo žurni paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Paket koji sadrži žive životinje ili pokvarljivu robu mora se predati kao vrlo žuran. (4)Dostava vrlo žurnog paketa primatelju obavlja se na način predviđen za dostavu žurnih pošiljaka. Članak 31. (Pošiljka s povratnicom - Obavijest o uručenju) (1)Pošiljka s povratnicom je poštanska pošiljka koju prati "POVRATNICA", obrazac crvene boje čvrstoće dopisnice, koju pošiljatelj popunjava i predaje uz pošiljku zahtijevajući da se pošiljka uruči primatelju uz potpisano potvrđenje na povratnici, a koja se vraća kao obična pismovna pošiljka i uručuje pošiljatelju pošiljke kao obavijest o uručenju pošiljke. (2)U unutarnjem poštanskom prometu se kao pošiljka s povratnicom može predati svaka poštanska pošiljka za koju se daje potvrda o primitku pošiljke, osim brzojavne i post-net uputnice. (3)U međunarodnom poštanskom prometu države mogu ograničiti prijam povratnica za određene pošiljke. (4)Povratnicu popunjava pošiljatelj i predaje ju zajedno s pošiljkom. (5)Na pošiljku s povratnicom stavlja se naljepnica ili oznaka "AR" u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiljke. Članak 32. (Otkupna pošiljka) (1)Otkupna pošiljka je poštanska pošiljka za koju pošiljatelj prigodom predaje zahtijeva da se uruči primatelju uz prethodnu naplatu otkupnog iznosa u korist pošiljatelja pošiljke. (2)S otkupnom pošiljkom pošiljatelj je obvezan predati i popunjeni obrazac poštanske, poštanske brzojavne uputnice ili odgovarajući obrazac platnog naloga kojim će mu se doznačiti otkupni iznos. (3)U unutarnjem poštanskom prometu kao otkupna pošiljka može se predati preporučena pošiljka, vrijednosno pismo, EMS pošiljka i paket. (4)U međunarodnom poštanskom prometu otkupna pošiljka se može predati za države koje tu uslugu prihvaćaju. (5)Na otkupne pošiljke u gornjem lijevom dijelu adresne strane stavlja se naljepnica u obliku trokuta narančaste boje s tekstom "OTKUPNINA" ("REMBOURSEM ENT"), a pošiljatelj je obvezan brojkom upisati iznos otkupnine. Označeni iznos otkupnine na pošiljci ne smatra se označenom vrijednosti pošiljke. (6)Otkupnina označena na otkupnoj pošiljci može iznositi najviše do 5.000,00 KM. Članak 33. (Zrakoplovna pošiljka) (1)Zrakoplovna pošiljka je poštanska pošiljka za koju pošiljatelj prigodom predaje zahtijeva da se otpremi zrakoplovnim putem. (2)Na zrakoplovnu pošiljku stavlja se u gornji lijevi dio adresne strane pošiljke naljepnica plave boje ili otisak iste boje s tekstom "ZRAKOPLOVOM" ("PAR AVION"), ukoliko pošiljka nije upakirana u omotnicu obrubljenu crticama u boji namijenjenu isključivo za zrakoplovne pošiljke. (3)Aero gram je zrakoplovna pošiljka koja se sastoji od jednog arka papira presavijenog i zalijepljenog na svim rubovima. Prednja strana aerograma rezervirana je za adresu, frankiranje i službene oznake ili naljepnicu, te mora imati oznaku "AEOROGRAMME". Članak 34. (Izdvojeni paket) (1)Izdvojeni paket je svaka paketska pošiljka za koju pošiljatelj traži rukovanje sa posebnom pozornošću tijekom prijenosa. (2)Kao izdvojeni paket može se predati svaki paket bez obzira na vrstu i sadržaj. (3)Na izdvojene pakete stavlja se bijela naljepnica na kojoj je otisnuta slika čaše u crvenoj boji koja upozorava na sadržaj. (4)Izdvojeni paket je i pošiljka čiji sadržaj zahtijeva posebnu pozornost u prijenosu i nosi odgovarajuću oznaku: "lomljivo", "staklo", "žive životinje" i dr. (5)Paket za čiji je prijenos potrebno posebno odobrenje nadležnog organa pošiljatelj je dužan predati isključivo kao izdvojeni paket. (6)Izdvojeni paket je i svaki glomazni paket. (7)Ako paket zahtijeva izdvojeno rukovanje i glomazan je naplaćuje se jedno izdvojeno rukovanje. Članak 35. (Poste res tante) (1)Poste res tante je takva pošiljka koja u adresi primatelja sadrži oznaku "POSTE RES TANTE", a u odredišnom poštanskom uredu čuva se 30 (trideset) dana od dana prispijeća i uručuje se primatelju u okviru tog roka kada je on zatraži, uz naplatu propisane poštarine. (2)Kao poste res tante pošiljke ne mogu se primiti: žurne i EMS pošiljke, sudska pisma i pisma u upravnom postupku, brzojavne i post-net uputnice, pošiljke sa živim životinjama i lako pokvarljiva roba. Članak 36. (Pošiljka predana u posljednji trenutak) (1)Pošiljka predana u posljednji trenutak je posebna usluga koju korisnik može zahtijevati prigodom predaje pošiljke poslije završetka radnog vremena poštanskog ureda sa korisnicima, a prije otpreme pošiljaka. (2)Kao pošiljke predane u posljednji trenutak mogu se primati: zrakoplovne pošiljke, žurne pošiljke, EMS pošiljke i vrlo žurni paketi. Članak 37. (Pošiljka koja se uručuje osobno primatelju) (1)Pod pošiljkom koja se uručuje osobno primatelju podrazu - mije va se pošiljka koja se uručuje isključivo osobno primatelju, njegovom zakonskom zastupniku ili opuno - moćenoj osobi. (2)U unutarnjem poštanskom prometu se kao pošiljka koja se uručuje osobno primatelju može predati pošiljka za koju se daje potvrda o primitku pošiljke. (3)U međunarodnom poštanskom prometu se pošiljka koja se uručuje osobno primatelju može predati za države koje tu uslugu prihvaćaju. (4)Pošiljka koje se uručuje osobno primatelju mora imati uočljivim slovima napisanu oznaku "URUČITI OSOBNO PRIMATELJU" ("A REMETTRE EN MAIN PROPRE") u lijevom gornjem dijelu adresne strane. Članak 38. (Pošiljka s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI) (1)Pod poslovnom prepiskom s plaćenim odgovorom podrazumijeva se pošiljka ovlaštenog pošiljatelja koja sadrži i pošiljku s plaćenim odgovorom (IBRS/CCRI), a koju pošiljatelj šalje primatelju i plaća poštarinu za odgovor temeljem ugovora s operaterom poštanskog prometa. (2)Pošiljka s plaćenim odgovorom mora sadržavati propisanu oznaku IBRS/CCRI, broj dozvole - ugovora i druge oznake propisane aktima Svjetske poštanske unije. U unutarnjem poštanskom prometu IBRS/CCRI pošiljka umjesto naziva države mora sadržavati naziv javnog poštanskog operatera koji je sklopio ugovor s korisnikom poslovne prepiske, odnosno koji je izdao dozvolu. (3)Pošiljke s plaćenim odgovorom mogu se predati uz uvjet da korisnik poslovne prepiske prethodno pribavi dozvolu od operatera poštanskog prometa sklapanjem ugovora o obavljanju te usluge. (4)Dimenzije pošiljke s plaćenim odgovorom moraju odgovarati dimenzijama propisanim ovim Općim uvjetima za odgovarajuću vrstu pošiljke. (5)U unutarnjem poštanskom prometu pošiljka s plaćenim odgovorom može biti mase do 100 grama. (6)U međunarodnom poštanskom prometu pošiljke IBRS/CCRI primaju se za države koje prihvaćaju ovu uslugu s tim da je prispjele pošiljke IBRS/CCRI iz inozemstva operater poštanskog prometa obvezan vratiti pošiljatelju. (7)Uvjete i način obavljanja ove usluge i međusobne razmjene ovih pošiljaka javni poštanski operateri će posebno regulirati. Članak 39. (Con sign ment usluga - grupiranje pošiljaka) (1)Con sign ment usluga je posebna usluga u međunarodnom poštanskom prometu koja nudi mogućnost skupne otpreme većeg broja poštanskih pošiljaka, upućenih od istog pošiljatelja za jednog ili više primatelja. (2)Uvjeti i način obavljanja ove usluge propisani su aktima Svjetske poštanske unije, a njeno obavljanje javni poštanski operateri će međusobno posebno regulirati. Odjeljak B Članak 40. (Dopunske poštanske usluge) Pod dopunskim poštanskim uslugama podrazumijevaju se usluge kojima pošiljatelj ili primatelj zahtijeva određeni dodatni postupak u vezi s pošiljkom, a koji je uređen odredbama ovih Općih uvjeta. Članak 41. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev pošiljatelja) (1)Pošiljatelj može nakon predaje, a prije uručenja pošiljke, u unutarnjem poštanskom prometu zahtijevati slijedeće usluge: a)izmjenu i dopunu adrese na pošiljci, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku; b)da mu se pošiljka vrati; c)opterećenje knjižene pošiljke otkupnim iznosom, povećanje ili smanjenje otkupnog iznosa ili odustajanje od otkupnog iznosa; d)slanje paketa za primateljem ili zabrana slanja paketa za primateljem; e)vraćanje iznosa poštanskih novčanih uputnica; f)uplatu otkupnog iznosa brzojavnom uputnicom. (2)Zahtjev za usluge iz stavka (1) ovog članka pošiljatelj može podnijeti u bilo kojem prijamnom poštanskom uredu, a podnosi ga pisanim putem uz plaćanje poštarine određene cjenikom. Iznimno, ako se radi o pošiljci koja još nije otpremljena iz prijamnog poštanskog ureda zahtjev se može podnijeti izravno prijamnom poštanskom uredu i u tom slučaju zahtjev se odmah uzima u postupak. (3)Prigodom predaje zahtjeva pošiljatelj može tražiti pisanu obavijest o rezultatu izvršenja zahtjeva. (4)Prigodom podnošenja zahtjeva pošiljatelj je obvezan dokazati svoj identitet, te dati na uvid potvrdu o primitku pošiljke, ako se radi o pošiljci za koju se daje potvrda o primitku pošiljke. (5)Uz zahtjev za vraćanje pošiljke ili izmjenu adrese, na običnoj pismovnoj pošiljci, pošiljatelj je obvezan podnijeti i prijepis adrese ili faksimil omotnice ili omota s adresom koji je jednak omotu pošiljke na koju se zahtjev odnosi. Faksimil treba prema obliku, veličini, adresi i rukopisu odgovarati pošiljci na koju se zahtjev odnosi. (6)Za glomazne pošiljke i dopisnice, umjesto faksimila ili omota treba podnijeti točan prijepis adrese primatelja pošiljke. (7)U međunarodnom poštanskom prometu pošiljatelj može zahtijevati dopunske poštanske usluge propisane aktima Svjetske poštanske unije. Članak 42. (Dopunske poštanske usluge na zahtjev primatelja) (1)Primatelj može prije uručenja pošiljke zahtijevati sljedeće usluge: a)dostavu poste restante pošiljaka na adresu koju on odredi; b)da se prispjele pošiljke (izuzev sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te brzojavne uputnice) zadrže u odredišnom poštanskom uredu i čuvaju kao poste restante pošiljke ili šalju na novu adresu koju on odredi; c)uručenje pošiljaka osobno primatelju; d)stavljanje žurnih pošiljaka ili obavijesti o prispijeću takvih pošiljaka u poštanski pretinac; e)ubacivanje preporučenih pošiljaka i pošiljaka sa potvrđenim uručenjem u kućni kovčežić, bez potpisa primatelja radi potvrđivanja primitka pošiljaka. Ova usluga se obavlja samo za pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu, s tim da se ne može zahtijevati za pošiljke s otkupninom, povratnicom, carinom i drugim opterećenjem, te za pošiljke s uslugom uručiti osobno primatelju; f)uručenje svake ili određene pošiljke kao žurne pošiljke na užem dostavnom području odredišnog poštanskog ureda; g)brzojavno slanje uputničkog iznosa u novo odredište; h)ponovnu dostavu poštanske pošiljke za koju je ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke. (2)Primatelj može zahtijevati usluge iz stavka (1) ovog članka, predajom pisanog zahtjeva, u pravilu, u poštanskom uredu koji mu pošiljke uručuje. (3)Prigodom podnošenja zahtjeva primatelj je obvezan dokazati svoj identitet i navesti sve podatke potrebne za postupanje po zahtjevu. (4)Rok do kojega se po zahtjevu može postupati ne može biti dulji od 30 (trideset) dana, ako se zahtjev odnosi na zadržavanje pošiljke u odredišnom poštanskom uredu, niti dulji od 90 (devedeset) dana u svim drugim slučajevima. Prema zahtjevu iz stavka (1) toč. d) i e) ovog članka postupa se do opoziva. (5)Zahtjev primatelja ne može se primiti ako je prije uručenja pošiljke na koju se zahtjev odnosi odredišnom poštanskom uredu prispio zahtjev pošiljatelja u smislu članka 41. ovih Općih uvjeta. (6)Za usluge iz stavka 1., izuzev točke d) i e) ovog članka, primatelj plaća poštarinu određenu cjenikom. (7)U međunarodnom poštanskom prometu primatelj može zahtijevati dopunske poštanske usluge sukladno aktima Svjetske poštanske unije. Odjeljak C Članak 43. (Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluge) (1)Poštanske usluge po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluge su usluge koje operateri poštanskog prometa obavljaju po službenoj dužnost ili na zahtjev korisnika usluge. (2)Usluge iz stavka (1) ovog članka su: a)potraživanje pošiljaka; b)izdavanje naknadne potvrde o primitku knjižene pošiljke; c)čuvanje punomoći; d)uporaba poštanskog pretinca; e)podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili izdavanje njenog preslika; f)prepakiranje paketa; g)ležarina za pošiljke; h)dostava i pokušaj dostave paketa; i)podnošenje pošiljaka na carinski pregled u uvozu i izvozu; j)podnošenje pošiljaka na žigosanje ili kontrolu nadležnom organu; k)obavještavanje primatelja ili pošiljatelja pošiljke o podnošenju potrebnih dokumenta na carinski pregled; l)prijam pošiljaka s reklamnom porukom. (3)Korištenje poštanskih usluga po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika usluga iz stavka (2) ovog članka obavlja se na način utvrđen ovim Općim uvjetima. (4)Za usluge iz stavka (2) ovog članka, osim točke d), pošiljatelj, odnosno primatelj, plaća poštarinu određenu cjenikom. Članak 44. (Izdavanje naknadne potvrde o primitku knjižene pošiljke) (1)Knjižene pošiljke su poštanske pošiljke za koje operater poštanskog prometa, pošiljatelju izdaje potvrdu o primitku, a uručuju se uz potpis primatelja. (2)Pošiljatelj može pisanim putem zahtijevati naknadnu potvrdu o primitku pošiljke od poštanskog ureda u kojem je predao pošiljku. (3)Pisani zahtjev iz stavka (2) ovog članka mora sadržavati: da - tum predaje pošiljke poštanskom uredu, naziv poštanskog ureda koji je pošiljku primio, adresu primatelja pošiljke, vrijednost pošiljke, iznos otkupnine i dr. (4)Naknadna potvrda može se dati u roku od jedne godine od dana predaje pošiljke, za sve pošiljke za koje se daje potvrda o primitku pošiljke, izuzev za preporučenu pošiljku i pošiljku s potvrđenim uručenjem. (5)Naknadna potvrda daje se odmah nakon predaje zahtjeva, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana predaje zahtjeva. Članak 45. (Podnošenje na uvid isplaćene uputnice ili poštanske isprave ili izdavanje njenog preslika) (1)Pošiljatelj ili primatelj mogu pisanim putem zahtijevati od bilo kojeg poštanskog ureda podnošenje na uvid isplaćenu uputnicu i izdavanje preslika uputnice ili poštanske isprave, koja se odnosi na prijam ili uručenje poštanske pošiljke. (2)Zahtjev se može podnijeti u roku od tri (3) godine od dana uplate uputnice ili jedne (1) godine od dana kada je načinjena poštanska isprava na koju se zahtjev odnosi, a javni poštanski operater je obvezan zahtjev riješiti u roku od 30 (trideset) dana od primitka zahtjeva. (3)Kada se zahtjev odnosi na poštansku novčanu uputnicu, podnositelj zahtjeva treba dati na uvid potvrdu o uplati uputnice. Kada zahtjev podnosi sud ili drugo nadležno državno tijelo, poštanski ured obvezan je postupiti po zahtjevu bez obzira na rok, ako raspolaže s ispravama na koje se zahtjev odnosi. Članak 46. (Uporaba poštanskog pretinca) (1)Primatelj može zahtijevati da mu se pošiljke uručuju putem poštanskog pretinca predajom pisanog zahtjeva poštanskom uredu kod kojeg želi otvaranje poštanskog pretinca. Poštanski ured je obvezan primatelju dati na uporabu poštanski pretinac, izuzev ako to radi malog broja pošiljaka nije opravdano ili ako nema dovoljno prostornih mogućnosti za otvaranje poštanskog pretinca. (2)Ako primatelj ne preuzima redovito pošiljke iz poštanskog pretinca poštanski ured može, uz prethodno pisano upozorenje, primatelju otkazati uporabu poštanskog pretinca. Operater poštanskog prometa može na zahtjev primatelja pojedine poštanske pošiljke koje su prispjele na poštanski pretinac uručivati putem dostave. Članak 47. (Pošiljka s reklamnom porukom) (1)Pošiljatelj može zahtijevati predaju poštanske pošiljke na kojoj se nalazi reklamna poruka. Pod reklamnom porukom ne smatraju se logotip, znak i druga obilježja tvrtke koja predaje pošiljku. Reklamna poruka ne smije se nalaziti u prostoru predviđenom za adresiranje, označavanje poštarine, te službene naljepnice i oznake. Kao pošiljka s reklamnom porukom može se predati svaka poštanska pošiljka u unutarnjem poštanskom prometu, osim poštanskih novčanih uputnica. (2)Za prijam pošiljke s reklamnom porukom, izuzev poštarine za pošiljku, naplaćuje se i dodatna poštarina za tu uslugu, prema cjeniku. Odjeljak D Članak 48. (Kurirske usluge) (1)Kurirske usluge su poštanske usluge sa dodanom vrijednošću koje davatelj poštanskih usluga obavlja na temelju posebnog zahtjeva pošiljatelja, a podrazumijevaju preuzimanje poštanskih pošiljaka na adresi pošiljatelja, izravan prijenos, te uručenje na adresi primatelja. (2)Pod dodanom vrijednošću u smislu stavka (1) ovog članka, podrazumijeva se, po posebnom zahtjevu pošiljatelja: ugovoreno vrijeme i mjesto preuzimanja, brzina prijenosa, elektroničko praćenje prijenosa, te uručenje u dogovorenom roku i na dogovorenoj adresi. Operater poštanskog prometa koji obavlja kurirsku uslugu mora imati mogućnost u svakom trenutku tijekom prijenosa postupiti po zahtjevu pošiljatelja. (3)Operateri poštanskog prometa koji obavljaju ove usluge moraju se pridržavati cjenovnih ograničenja u odnosu na rezervirane usluge koje su utvrđene Zakonom. (4)Predmetom kurirskih usluga mogu biti sve poštanske pošiljke ukoliko su ispunjeni uvjeti iz stavka (1), (2) i (3) ovog članka. (5)Operater poštanskog prometa koji obavlja kurirske usluge mora imati načinjene uvjete za obavljanje kurirskih usluga, usklađene sa Zakonom i ovim Općim uvjetima. (6)Kurirske usluge nalaze se na slobodnom tržištu, a operateri poštanskog prometa obvezni su ih obavljati sukladno Zakonu, ovim Općim uvjetima i svojim aktima. (7)Operater poštanskog prometa je obvezan pošiljatelju izdati potvrdu o preuzimanju pošiljke i istu uručiti uz potpis primatelja. (8)Za obavljanje kurirskih usluga operater poštanskog prometa mora posjedovati ili ovlaštenje ili licenciju koju je izdala Agencija. DIO III. PLAĆANJE POŠTANSKIH USLUGA Članak 49. (Plaćanje univerzalnih poštanskih usluga) (1)Cijenu za univerzalne poštanske usluge (u daljnjem tekstu: poštarina) plaća korisnik koji zahtijeva poštansku uslugu, prema cjeniku, a zakonskim sredstvom plaćanja. (2)Poštarina se naplaćuje od pošiljatelja i to unaprijed, osim ako Zakonom, ovim Općim uvjetima ili ugovorom sklopljenim između operatera poštanskog prometa i korisnika nije drukčije određeno. (3)Poštarina za dostavu paketa može se naplatiti od pošiljatelja ili od primatelja. Za paket koji se vrati pošiljatelju zato što se iz opravdanih razloga nije mogao uručiti primatelju, od pošiljatelja se naplaćuje poštarina za vraćanje paketa i poštarina za posebne usluge, koje su obavljene prigodom vraćanja paketa. (4)Operater poštanskog prometa može pojedinim korisnicima odobriti posebne uvjete plaćanja koji se uređuju ugovorom sklopljenim između korisnika i operatera poštanskog prometa. (5)Kad je to određeno posebnim zakonom pošiljatelj je obvezan, osim poštarine, platiti i iznos određen tim zakonom. (6)Poštarinu za uplatu otkupnog iznosa plaća primatelj otkupne pošiljke prigodom preuzimanja te pošiljke. (7)Za pošiljke koje podliježu carinskom pregledu carinske i druge pristojbe plaća pošiljatelj prigodom predaje pošiljke, odnosno primatelj prigodom uručenja pošiljke. Ako se pošiljka predaje u poštanskom uredu kod kojeg se ne obavlja carinski pregled, pristojbe za podnošenje na carinski pregled pošiljatelj plaća poštanskom uputnicom pošti carinjenja, a platnim nalogom carinskom organu. (8)Poštarinu za prepakiranje paketa plaća primatelj, odnosno pošiljatelj poštanskom uputnicom poštanskom uredu koji je obavio prepakiranje paketa. (9)Ležarinu koja tereti pošiljku radi skladištenja i čuvanja u pošti carinjenja primatelj plaća poštanskom uputnicom pošti carinjenja. (10)Za pisma i dopisnice za koje poštarina nije plaćena ili nije dovoljno plaćena operater poštanskog prometa poziva pošiljatelja da nadoplati nedostatni iznos poštarine. Ukoliko na pošiljci nije naznačen pošiljatelj, operater poštanskog prometa je obvezan utemeljiti komisiju i pošiljku komisijski otvoriti, radi eventualnog utvrđivanja adrese pošiljatelja. Ukoliko se ni na taj način ne utvrdi identitet pošiljatelja, pošiljka se upućuje kao porto pošiljka i poštarina naplaćuje od primatelja. Ukoliko je identitet pošiljatelja poznat, te on odbije nadoplatiti nedostatni iznos poštarine pošiljka mu se vraća, odnosno ako je ne želi primiti natrag, sa pošiljkom se postupa kao sa neisporučivom pošiljkom. (11)Prigodom preuzimanja pošiljke adresirane na poste res tante primatelj plaća poštarinu određenu cjenikom. (12)U međunarodnom poštanskom prometu se plaćanje poštarine za pismovne usluge može obaviti zamjenom međunarodnog kupona za odgovor, kojeg izdaje Međunarodni ured sukladno propisima Svjetske poštanske unije, za poštanske marke do iznosa cijene za obično zrakoplovno pismo prve stope težine koje se otprema za inozemstvo. Javni poštanski operateri mogu, sukladno svom cjeniku usluga, obavljati prodaju međunarodnih kupona za odgovor. (13)Operater poštanskog prometa je obvezan, u prostoru namijenjenom korisnicima poštanskih usluga, vidno istaknuti izvadak iz cjenika poštanskih usluga, a na zahtjev korisnika dati cjenik na uvid. (14)Javni poštanski operater može naplatiti poštarinu za pošiljke u velikom broju koje su prispjele u izmjeničnu poštu adresirane za primatelje u Bosni i Hercegovini, a koje je pošiljatelj iz Bosne i Hercegovine radi povoljnije cijene odnio na predaju u drugu državu. Naplata poštarine regulirana je aktima Svjetske poštanske unije. Članak 50. (Označavanje poštarine) Za označavanje poštarine mogu se rabiti važeće poštanske marke, odgovarajuće oznake o plaćenoj poštarini, strojevi za označavanje poštarine, te oznake propisane aktima Svjetske poštanske unije i ovim Općim uvjetima. Članak 51. (Poštanske marke) (1)Poštanske marke služe za plaćanje poštarine u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)Poštanske marke izdaju javni poštanski operateri uz prethodno pribavljenu suglasnost Agencije na godišnji pro - gram izdavanja poštanskih maraka i suglasnost na pojedinačna izdanja svake poštanske marke, sukladno Zakonu, propisanim procedurama i kriterijima za podnošenje zahtjeva, a koje će utvrditi Agencija. (3)Poštanske marke moraju ispunjavati uvjete propisane Zakonom i aktima Svjetske poštanske unije. (4)Poštanske marke se lijepe u desni gornji dio adresne strane pošiljke, s tim da u pravilu treba rabiti marke najviše vrijednosti, ovisno o visini poštarine. (5)Javni poštanski operater može donijeti odluku o povlačenju pojedinih poštanskih maraka iz uporabe. U tom slučaju odluku je dužan dostaviti Agenciji i objaviti je u sredstvima informiranja najkasnije 90 (devedeset) dana prije povlačenja marke iz uporabe. Članak 52. (Oznake na pošiljci o plaćenoj poštarini) (1)Za označavanje poštarine na pismovnim pošiljkama mogu se upotrebljavati oznake o plaćenoj poštarini propisane aktima Svjetske poštanske unije i ovim Općim uvjetima. (2)Na pošiljke korisnika koji šalje veći broj poštanskih pošiljaka za koje se poštarina plaća na temelju sklopljenog ugovora između korisnika i operatera poštanskog prometa, gotovinom ili odgovarajućim nalogom platnog prometa, stavlja se oznaka o plaćenoj poštarini POŠTARINA PLA - ĆENA U ________ (upisati broj i naziv prijamnog poštanskog ureda). (3)Oznake iz stavka (2) ovog članka stavljaju se u gornji desni dio adresne strane pošiljke, a prijamni poštanski ured obvezan ih je ovjeriti otiskom žiga. Članak 53. (Strojevi za označavanje poštarine) (1)Za označavanje poštarine mogu se upotrebljavati i strojevi za označavanje poštarine. Otisak stroja za označavanje poštarine mora sadržavati oznaku operatera poštanskog prometa, broj i naziv prijamnog poštanskog ureda, da tum prijma pošiljke, iznos naplaćene poštarine i druge podatke koje određuje operater poštanskog prometa svojim aktom. Kada se pošiljke za koje se daje potvrda o primitku pošiljke primaju strojno ili putem računala na otisku se može nalaziti i broj pošiljke ili bar kod. U tom slučaju broj pošiljke će se nalaziti u prostoru za označavanje poštarine. (2)Korisnik koji želi plaćati poštarinu putem stroja za označavanje poštarine može nabaviti stroj koji mora ispunjavati propisane uvjete, te sklopiti ugovor s operaterom poštanskog prometa o uporabi stroja. (3)Uvjeti za uporabu stroja za označavanje poštarine, te način plaćanja poštarine i druga pitanja vezana za uporabu ovih strojeva određuju se ugovorom između operatera poštanskog prometa i korisnika. Članak 54. (Ležarina za pošiljke) (1)Primatelj paketa, EMS pošiljke, ocarinjene pošiljke, te preporučene, vrijednosne i pismovne pošiljke mase veće od 500 grama, plaća poštarinu (ležarinu), ako nije poštansku pošiljku preuzeo u poštanskom uredu u roku od jednog dana, nakon ostavljene obavijesti o prispijeću pošiljke, odnosno obavijesti o podnošenju isprava na carinski pregled. U rok se ne uračunava dan kada je ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke, dan kada je pošiljka uručena, te dani kada poštanski ured ne radi. (2)Za pošiljke iz stavka (1) ovog članka adresirane na poštanski pretinac i poste res tante pošiljke, ležarina se naplaćuje od dana prispijeća pošiljke, s tim da se ne naplaćuje za dane kada poštanski ured ne radi i dan uručenja pošiljke. (3)Za sve pošiljke mase veće od 500 grama, koje se temeljem zahtjeva korisnika čuvaju u poštanskom uredu, naplaćuje se ležarina na način određen stavkom (2) ovog članka. Članak 55. (Vraćanje poštarine) (1)Operater poštanskog prometa na zahtjev pošiljatelja vraća naplaćenu poštarinu u slijedećim slučajevima: a)kad pošiljatelj zahtijeva da mu se pošiljka vrati prije otpreme - u iznosu od 80% naplaćene poštarine; b)kad se pošiljka s označenom vrijednošću ili paket vraća pošiljatelju iz carinske ispostave radi toga što ne udovoljava uvjetima predviđenim carinskim ili deviznim propisima - u visini dijela koji ostaje kad se iznos plaćene poštarine umanji za iznos poštarine koja je određena za tu vrstu pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu, a koja se odnosi na prijam pošiljke s označenom vrijednošću ili paketa od prijamnog poštanskog ureda do carinske ispostave i povratne poštarine na adresu pošiljatelja; c)kad se preporučena poštanska pošiljka vraća iz carinske ispostave u smislu točke b) ovog stavka - u visini dijela poštarine koji ostane kad se iznos plaćene poštarine umanji jednostrukim iznosom poštarine za preporučenu poštansku pošiljku u unutarnjem poštanskom prometu; d)kad se pošiljka vraća pošiljatelju poradi toga što ne udovoljava propisanim uvjetima - u iznosu 90% naplaćene poštarine; e)kad usluga nije obavljena ili je djelomično obavljena vraća se iznos naplaćene poštarine u cijelosti ili onaj dio poštarine za dio usluge koji nije obavljen; f)u slučaju negativno riješenog potražnog postupka vraća se i poštarina naplaćena za potražnicu; g)u slučaju kada je naplaćena poštarina viša od poštarine određene cjenikom - u iznosu više naplaćene poštarine. (2)Zahtjev za vraćanje poštarine podnosi se u pisanom obliku poštanskom uredu koji je zaprimio pošiljku. Članak 56. (Oslobađanje od plaćanja poštarine) (1)Sekogrami su oslobođeni plaćanja svih poštarina, osim poštarine za zrakoplovni prijenos. (2)U međunarodnom poštanskom prometu poštarina se ne plaća u slučajevima propisanim aktima Svjetske poštanske unije. (3)U unutarnjem poštanskom prometu poštarina se ne plaća za pošiljke međusobne korespondencije operatera poštanskog prometa i međusobne korespondencije poštanskih ureda, a koja se odnosi na funkcioniranje poštanskog prometa. (4)Na poštanskim pošiljkama iz stavka (3) ovog članka koje su oslobođene plaćanja poštarine u unutarnjem poštanskom prometu pošiljatelj je obvezan, u gornjem lijevom dijelu adresne strane pošiljke, staviti oznaku "SLUŽBENA POŠILJKA", odnosno oznaku propisanu aktima Svjetske poštanske unije za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. DIO IV. PRIJAM POŠTANSKIH POŠILJAKA Poglavlje I Članak 57. (Opće odredbe o prijamu poštanskih pošiljaka) (1)Prijam poštanskih pošiljaka znači preuzimanje poštanskih pošiljaka od korisnika poštanskih usluga u uredu operatera poštanskog prometa, na adresi pošiljatelja, putem poštanskih kovčežića, skupnih poštanskih kovčežića ili putem dostavljača na dostavnom rajonu. (2)Prijam poštanskih pošiljaka obavlja se pod uvjetima, na način i po postupku koji je uređen odredbama Zakona, ovim Općim uvjetima, uvjetima operatera poštanskog prometa, te aktima Svjetske poštanske unije. (3)Prijam određenih poštanskih pošiljaka obavlja se uz uvjete utvrđene drugim zakonima i propisima donesenim na temelju zakona. (4)Sukladno odredbi iz stavka (3) ovog članka za prijam poštanskih pošiljaka primjenjuju se slijedeći propisi: a)za poštanske pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu koje sadrže predmete za čiji je prijam potrebno odobrenje ili potvrda nadležnog državnog tijela, ovlaštene ustanove ili organizacije, pošiljatelj je obvezan takvo odobrenje predati zajedno s pošiljkom; b)za prijam pošiljaka u međunarodnom poštanskom prometu, čiji sadržaj podliježe carinskom pregledu ili deviznoj kontroli, primjenjuju se carinski i devizni propisi u Bosni i Hercegovini i propisi Svjetske poštanske unije. Pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu čiji sadržaj podliježe carinskom i deviznom pregledu predaju se s potrebnim obrascima, u pravilu otvorene. Pošiljke koje podliježu carinskom pregledu primaju se kao knjižene pošiljke ili pošiljke s dodanom vrijednošću. (5)Operater poštanskog prometa može odbiti prijam poštanskih pošiljaka koje ne ispunjavaju propisane uvjete. (6)Poštanska pošiljka u unutarnjem poštanskom prometu koja sadrži žive životinje mora se predati kao žurna i EMS pošiljka. (7)Iste odredbe vrijede i za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu, s tim da se u međunarodnom poštanskom prometu pošiljke sa živim životinjama mogu slati u one odredišne države u kojima je to dopušteno. (8)Operater poštanskog prometa može odobriti pojedinim korisnicima poštanskih usluga izradu i uporabu omotnica za pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu koje ne udovoljavaju uvjetima propisanim odredbama ovih Općih uvjeta. (9)Operateri poštanskog prometa mogu dati pojedinim korisnicima na uporabu naljepnice s prijamnim brojevima za preporučene pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem i pakete, te također odobriti njihovo mehanografsko otiskivanje na omotnicu ili adresnicu. (10)Na sve pismovne pošiljke, osim neadresiranih tiskanica, stavlja se otisak žiga s datumom prijama. Iznimno, operater poštanskog prometa može s korisnicima koji predaju veću količinu adresiranih tiskanica i običnih pismovnih pošiljaka u unutarnjem poštanskom prometu ugovoriti da se na te pošiljke ne stavlja otisak žiga, pod uvjetom da na pošiljci kao naziv davatelja poštanskih usluga postoji tekst "PO - ŠTARINA PLAĆENA U _______________" (upisati broj i naziv prijamnog poštanskog ureda). (11)Operater poštanskog prometa može odbiti prijam pošiljaka u velikom broju koje je pošiljatelj iz druge države donio na predaju, bilo da su upakirane u Bosni i Hercegovini ili nekoj drugoj državi, a adresirane su za primatelje u Bosni i Hercegovinu ili drugoj državi, sa ciljem da profitira radi povoljnije cijene. Odjeljak A Članak 58. (Mjesto prijama poštanskih pošiljaka) (1)U uredu operatera poštanskog prometa se, u pravilu, obavlja prijam svih poštanskih pošiljaka u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)Prijam običnih pismovnih pošiljaka se može obaviti i ubacivanjem u poštanski kovčežić ili skupni poštanski kovčežić. (3)Dostavljaču javnog poštanskog operatera se na dostavnom području mogu predati sve poštanske pošiljke mase do 1 kg i vrijednosti do 100,00 KM, a operater poštanskog prometa svojim aktima može propisati i veće vrijednosti po masi i novčanom iznosu od navedenih. (4)Mjesto prijama pošiljaka u velikom broju, operateri poštanskog prometa mogu definirati posebnim ugovorom sa korisnicima usluga. Odjeljak B Članak 59. (Prijam običnih pismovnih pošiljaka) (1)Za prijam običnih pismovnih pošiljaka operater poštanskog prometa ne daje pošiljatelju potvrdu o primitku pošiljke. Na obične pismovne pošiljke, osim pošiljaka navedenih u članku 57. stavak (10) ovih Općih uvjeta, stavlja se otisak žiga. (2)Da tum otiska žiga, odnosno stroja za označavanje poštarine, smatra se kao dan prijama pošiljke, za poštanske pošiljke za koje se ne daje potvrda o primitku pošiljke. (3)Ako se da tum otisnut strojem za frankiranje i da tum predaje pošiljke ne slažu, prijamni poštanski ured može izvršiti prijam takvih pošiljaka, pod uvjetom da se na svaku takvu pošiljku stavi otisak žiga sa datumom i mjestom prijama. (4)Obične pismovne pošiljke koje ne udovoljavaju uvjetima za prijam i uručenje, vraćaju se pošiljatelju bez otisnutog žiga. Ako na tim pošiljkama ne postoji adresa pošiljatelja, sa pošiljkama će se postupiti sukladno članku 49. stavak (10). Odjeljak C Članak 60. (Prijam pošiljaka za koje se daje potvrda o primitku - knjižene pošiljke) (1)Operater poštanskog prometa je obvezan pošiljatelju dati odgovarajuću potvrdu o primitku pošiljke za: preporučenu pošiljku, pošiljku s potvrđenim uručenjem, vrijednosno pismo, EMS pošiljku, paket, poštanske novčane uputnice, poštansko brzojavno priopćenje, te pošiljke s dodanom vrijednošću. (2)Potvrda o primitku pošiljke mora sadržavati: oznaku operatera poštanskog prometa, adresu primatelja, prijamni broj pošiljke, da tum prijama, masu, iznos poštarine, oznaku za posebnu uslugu, otisak odgovarajućeg žiga i druge podatke predviđene na odgovarajućem obrascu. (3)Na otisku žiga da tum i vrijeme moraju odgovarati datumu i vremenu kad je pošiljka stvarno primljena, a svaka zlouporaba je zabranjena. (4)Pošiljke navedene u stavku (1) ovog članka pošiljatelj predaje uz popunjenu odgovarajuću prijamnu ispravu. (5)Korisnik koji predaje pet ili više pošiljaka navedenih u stavku (1) ovog članka, u pravilu popunjava "Prijamnu knjigu-list". Korisnik koji predaje poštanske pošiljke temeljem ugovora obvezan je popuniti "Prijamnu knjigu - list" na način propisan ugovorom. (6)Operater poštanskog prometa može pojedinim korisnicima dati suglasnost za izradu posebnog obrasca "Prijamna knjiga-list". Poglavlje II Članak 61. (Postupak s pošiljkama koje sadrže zabranjene predmete) (1)Zabranjeno je slanje poštanskih pošiljaka koje sadrže: a)eksplozivne i lako zapaljive predmete ili predmete čiji je prijam povezan s opasnosti za druge pošiljke, poštanske objekte, opremu i prijevozna sredstva ili za život i zdravlje ljudi; b)predmete čiji je promet zabranjen posebnim zakonskim i drugim propisima; c)opojne droge, osim kad su pošiljatelj i primatelj posebnim zakonom ovlašteni za promet ili uporabu opojnih droga. (2)Ako postoji dvojba da poštanska pošiljka sadrži neke od predmeta čiji je prijenos zabranjen, zaposlenik operatera poštanskog prometa može od osobe koja predaje pošiljku zahtijevati otvaranje pošiljke radi uvida u sadržaj, prema potrebi dokazivanja njenog identiteta, te, nakon obavljenog uvida, zatvaranja pošiljke pred tim zaposlenikom. (3)Ako se sukladno stavku (2) ovog članka ili na bilo koji drugi način utvrdi da pošiljka sadrži zabranjene predmete odgovorni zaposlenik operatera poštanskog prometa je obvezan postupiti na slijedeći način: a)pošiljke čiji je promet zakonom zabranjen predati uz zapisnik nadležnom tijelu koji potvrđuje primitak pošiljke na drugom primjerku zapisnika; b)pošiljke koje sadrže žive životinje, čiji je prijenos zakonom zabranjen, vratiti pošiljatelju. (4)U slučaju iz stavka (3) točke b) ovog članka, zaposlenik operatera poštanskog prometa je obvezan, na omotu pošiljke koju vraća, naznačiti razlog vraćanja pošiljke. (5)Za pošiljke iz međunarodnog poštanskog prometa primjenjuju se odredbe ovog članka i akti Svjetske poštanske unije. Poglavlje III Članak 62. (Adresiranje poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljatelj je obvezan poštansku pošiljku adresirati na način propisan odredbama ovih Općih uvjeta. (2)Na adresnoj strani svake poštanske pošiljke mora biti čitljivo i jasno upisana adresa primatelja, koja mora sadržavati sve podatke propisane ovim Općim uvjetima. Pošiljke za koje se obvezno daje potvrda o primitku mogu biti adresirane samo na jednog primatelja. (3)Obična pismovna pošiljka može biti adresirana na više primatelja, s tim da se primatelji moraju nalaziti na istoj adresi. (4)Adresa primatelja mora se nalaziti na desnom donjem dijelu adresne strane pošiljke i mora biti paralelna s njezinom dužom stranom. Kod omotnica s prozirnim dijelom adresa može biti na desnom ili lijevom donjem dijelu adresne strane pošiljke. Kroz prozirni dio smije se vidjeti samo adresa primatelja. (5)Dopušteno je na desnom donjem dijelu adresne strane pošiljke nalijepiti ili pričvrstiti ispisanu adresu primatelja, izuzev na vrijednosnom pismu označene vrijednosti preko 100,00 KM. Za pošiljke na kojima nije moguće upisati adresu primatelja može se upotrijebiti adresnica. Adresnica mora biti od čvrstog kartona ili nekog drugog prikladnog materijala, najmanjih dimenzija 90x140 mm. (6)Podaci u adresi primatelja trebaju biti naznačeni jedan ispod drugoga i to slijedećim redoslijedom: a)titula, ime i prezime ili naziv primatelja; b)ulica, kućni broj, broj ulaza, kat, broj stana, selo, zaselak, naselje i sl. ili poštanski pretinac s brojem ili vojna pošta s brojem ili oznaka "POSTE RESTANTE"; c)poštanski broj i naziv mjesta (odredišni poštanski ured). Naziv mjesta treba u pravilu biti upisan velikim slovima; d)naziv ili kratica naziva države za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. (7)Ispod naziva primatelja dopušteno je upisati matični broj tvrtke. Ispod adrese primatelja na smije se nalaziti nikakav upis ili grafički znak. (8)Na pošiljci koja glasi za primatelja koji je podstanar u adresi moraju, osim imena i prezimena primatelja, biti naznačeni ime i prezime stanodavca (npr. Aleksandar Krnetić kod Slavice Lipovac). (9)Adresa primatelja u unutarnjem poštanskom prometu može biti upisana latiničnim ili ćiriličnim pismom, te arapskim brojevima. Pošiljka za inozemstvo može biti adresirana pismom države odredišta, uz uvjet da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države. (10)Podaci u adresi ne smiju se upisivati običnom olovkom. (11)Pošiljatelj je obvezan, osim adrese primatelja, upisati i svoju punu adresu na: pošiljku s potvrđenim uručenjem, preporučenu pošiljku, vrijednosno pismo, EMS pošiljku, paket i poštansku novčanu uputnicu. Pošiljatelj je obvezan upisati svoju adresu na sve pošiljke koje se predaju po ugovoru i na pošiljke koje su oslobođene plaćanja poštarine. Upisivanje adrese pošiljatelja na ostalim pošiljkama nije obvezno, ali je preporučljivo. (12)Adresa pošiljatelja se upisuje u lijevom gornjem dijelu adresne strane pošiljke ili na poleđini pošiljke. (13)Pošiljke adresirane na poste res tante u adresi moraju sadržavati ime i prezime, odnosno naziv primatelja, oznaku "POSTE RES TANTE", te poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (14)Pošiljke adresirane na poštanski pretinac u adresi moraju sadržavati puni naziv ili ime i prezime korisnika poštanskog pretinca, broj poštanskog pretinca, te poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (15)Operater poštanskog prometa može odbiti prijam pošiljke koja nije adresirana na način propisan odredbama ovog članka i aktima Svjetske poštanske unije za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu. Poglavlje IV Odjeljak A Članak 63. (Opće odredbe o pakiranju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Pošiljatelj je obvezan upakirati poštansku pošiljku tako da zaštiti njezin sadržaj, druge pošiljke i zaposlenike koji rukuju s pošiljkom. (2)Pod pakiranjem pošiljke podrazumijeva se stavljanje sadržaja pošiljke u odgovarajući omot (omotnica, ambalaža, kutija, kovčeg i sl.), zbog sprječavanja oštećenja ili umanjenja njenog sadržaja. Pakiranje mora odgovarati sadržaju i obliku pošiljke, veličini, masi i vrijednosti pošiljke, te uvjetima i duljini relacije na kojoj se pošiljka prenosi. Omotnica, ambalaža ili omot pošiljke moraju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. (3)Poštanske pošiljke za koje je upotrijebljena tipizirana ambalaža ne trebaju se umotavati. (4)Za zatvaranje pošiljke mogu se upotrijebiti, ovisno o vrsti i vrijednosti sadržaja svake pojedine pošiljke, odgovarajuća sredstva (ljepilo, ljepljiva traka, poštanska sigurnosna zaljepnica, uzica s plombom, pečatni vosak, brava, lokot, sigurnosna plastična vezica i sl.). Za zatvaranje poštanske pošiljke ne smiju se upotrebljavati spajalice. (5)Sve poštanske pošiljke moraju biti upakirane, osim onih za koje po njihovoj prirodi pakiranje nije potrebito (npr. prazan kovčeg i bačva, komadi od drva i sl.). (6)Pošiljatelj je obvezan svaku pošiljku čiji to oblik dopušta, a čije pakiranje ne zaštićuje dovoljno sadržaj pošiljke, povezati križno vezicom odgovarajuće jakosti s obzirom na masu i oblik pošiljke. (7)Pošiljatelj je odgovoran za svu štetu koju je prouzrokovao drugim pošiljkama i operaterima poštanskog prometa ukoliko se ustanovi da je ista izazvana nepravilnim pakiranjem pošiljke. Odjeljak B Članak 64. (Posebne odredbe o pakiranju i zatvaranju poštanskih pošiljaka) (1)Ovisno o sadržaju, pošiljke se moraju pakirati na sljedeći način: a)stakleni i drugi lomljivi i osjetljivi predmeti moraju biti pojedinačno upakirani u čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji će spriječiti oštećenje sadržaja; b)tekućine i lako topljive tvari moraju biti zatvorene u nepropusnim posudama, koje po potrebi moraju biti smještene u posebnu čvrstu kutiju ispunjenu odgovarajućim zaštitnim materijalom, koji može upiti tekućinu u slučaju loma posude; c)masne i teško topljive tvari se moraju prvo staviti u kutiju, platnenu vreću, plastiku i slično (prvo pakiranje), a zatim u čvrstu kutiju koja mora spriječiti istjecanje sadržaja ako dođe do oštećenja pošiljke i njezinog sadržaja; d)žive životinje moraju biti upakirane u odgovarajuće kaveze, kovčege, limene kutije i sl., kojima se osiguravaju svi potrebiti uvjeti tijekom prijenosa, tako da se izbjegne svaka opasnost za životinje i djelatnike operatera poštanskog prometa. Na adresnoj strani pošiljke mora biti oznaka "ŽIVE ŽIVOTINJE" ("ANIMAUX VIVANTS"), a pošiljke se mogu primiti isključivo kao žurne. (2)Pošiljke koje sadrže predmete koji se pakiraju prema drugim zakonima i propisima, te propisima Svjetske poštanske unije (droge, zarazni mikrobiološki materijali, plazme i sl.) moraju biti upakirani na način predviđen tim propisima. Ispravnost pakiranja tih predmeta mora na samoj pošiljci potvrditi nadležno tijelo. Odjeljak C Članak 65. (Pakiranje tiskanica i zatvaranje vreća koje sadrže tiskanice) (1)Tiskanica koja sadrži jedan ili više primjeraka knjiga, novina i časopisa ili službenih glasila, mora biti upakirana u omot ili povezana pasicom dovoljne čvrstoće, na kojoj je označena adresa primatelja, a može biti i strojno upakirana u plastičnu foliju na kojoj je nalijepljena adresnica ili strojno ispisana adresa primatelja. (2)Tiskanica koja sadrži dva ili više pojedinačno adresiranih primjeraka knjiga, novina i časopisa ili službenih glasila za isti poštanski ured mora biti upakirana u svežanj, a svežanj stavljen u omot. U adresi mora biti naznačen broj i velikim slovima naziv odredišnog poštanskog ureda. (3)Ako tiskanica sadrži dva ili više primjeraka novina i časopisa ili službenih glasila adresiranih na pretplatnike u pojedinim tvrtkama, ustanovama ili državnim tijelima i sl., ti primjerci moraju biti pakirani u poseban svežanj, a svežanj adresiran na tvrtku, ustanovu ili državno tijelo. Na omotu svežnja tiskanica koji sadrži neadresirane primjerke novina i časopisa za prodavače ili povjerenike moraju biti označeni: nakladnik, adresa primatelja, poštanski broj i naziv odredišnog poštanskog ureda. (4)Ako pošiljatelj šalje više od dva svežnja novina i časopisa za isti poštanski ured svežnjeve mora staviti u vreću. Vreća mora biti zatvorena i mora imati nazivnicu s oznakom poštanskog broja, nazivom odredišnog poštanskog ureda, nazivom nakladnika i datumom predaje. Odjeljak D Članak 66. (Pakiranje i zatvaranje vrijednosne poštanske pošiljke) (1)Ako vrijednosno pismo sadrži novac ili vrijednosne papire, za pakiranje se mora upotrijebiti specijalna omotnica poštanskog izdanja ili drugi omot od čvrstog papira, ili nekog drugog kvalitetnog materijala, koji trebaju biti jednobojni, u pravilu svijetle boje. Vrijednosno pismo ne može biti pakirano u omotnici s prozirnim dijelom. (2)Ako vrijednosno pismo sadrži metalni novac, za pakiranje tog vrijednosnog pisma mora se upotrijebiti platnena vrećica bez šava. (3)Novčanice u vrijednosnom pismu moraju biti umotane u papir i povezane, a metalni novac upakiran da se ne može pomicati. (4)Za vrijednosno pismo koje sadrži druge predmete, koji se ne mogu staviti u omotnicu, mora se upotrijebiti odgovarajuća čvrsta kutija, platnena vrećica i sl., ovisno o vrijednosti i vrsti sadržaja koji se otprema. (5)Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se upotrijebiti odgovarajuća plomba, sigurnosna vezica, poštanska sigurnosna zaljepnica, istovjetni pečatni vosak i onoliko jednakih pečata koliko je potrebito da se sadržaj vrijednosnog pisma potpuno osigura. Pečati moraju biti udaljeni jedan od drugoga i od ruba najmanje 5 mm. Otisak pečatnjaka u boji mora biti i na vrijednosnom pismu, na strani na kojoj se nalazi pečat. Za zatvaranje vrijednosnog pisma može se uporabiti i ljepljiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljatelja. Ako se za zatvaranje uporabi odgovarajuća plomba otisak na plombi mora biti potpuno jasan. (6)Poštanske marke i naljepnice koje se lijepe na vrijednosno pismo moraju biti udaljene jedna od druge, te od rubova najmanje 5 mm i ne smiju biti nalijepljene preko prijeklopa ili preko ruba omotnice ili omota vrijednosnog pisma. (7)Ako se za zatvaranje vrijednosnog pisma označene vrijednosti iznad 100,00 KM uporabi sigurnosna poštanska zaljepnica, pošiljatelj je obvezan na zaljepnicu staviti otisak pečata ili svoj potpis, tako da dijelovi otiska pečata ili potpisa prelaze sa zaljepnice na omot i budu vidljivi na zaljepnici i na omotu. Takvu ovjeru pošiljatelj je obvezan staviti i na vrijednosno pismo, na strani na kojoj se nalazi zalijepljena sigurnosna poštanska zaljepnica. Odjeljak E Članak 67. (Pakiranje i zatvaranje paketske pošiljke prema visini označene vrijednosti) (1)Za pakiranje paketske pošiljke označene vrijednosti do 100,00 KM može se uporabiti čvrsta kartonska kutija, plastična vrećica dovoljne čvrstoće da štiti sadržaj i sl. Za zatvaranje paketa može se uporabiti istovjetna ljepljiva traka ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (2)Za pakiranje paketa označene vrijednosti iznad 100.00 KM mora se uporabiti čvrsta kartonska kutija, vreća bez šava i sl. Za zatvaranje paketa mora se uporabiti istovjetna ljepljiva traka s jednakim otiskom ili nazivom pošiljatelja ili isti pečatni vosak, sigurnosna poštanska zaljepnica, odgovarajuća plomba ili neko drugo sredstvo za zatvaranje. (3)Na adresnoj strani paketa iz stavka (2) ovog članka ili na strani pečaćenja adresnice, mora biti otisak pečatnjaka u boji. Ako je paket zatvoren sigurnosnom poštanskom zaljepnicom, postupa se sukladno članku 66. stavak (7) ovih Općih uvjeta. Poglavlje V Članak 68. (Otvaranje i prepakiranje poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog prometa može otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiljke, u pravilu uz pristanak pošiljatelja ili primatelja. (2)Iznimno od odredbe iz stavka (1) ovog članka, operater poštanskog prometa je obvezan komisijski otvoriti i pregledati sadržaj poštanske pošiljke, bez pristanka pošiljatelja ili primatelja u slijedećim slučajevima: a)kad se poštanska pošiljka ne može uručiti primatelju niti vratiti pošiljatelju (neuručiva pošiljka); b)kad postoji dvojba da se u poštanskoj pošiljci nalaze zakonom zabranjeni predmeti; c)kad je poštanska pošiljka oštećena tako da je ugrožen njezin sadržaj; d)kad poštanska pošiljka u međunarodnom poštanskom prometu podliježe carinskom pregledu i deviznoj kontroli u smislu carinskih i deviznih propisa. (3)Ako se po vanjskom izgledu poštanske pošiljke može zaključiti da je oštećen ili umanjen sadržaj pošiljke, operater poštanskog prometa je obvezan odmah pošiljku komisijski otvoriti, pregledati i zapisnikom utvrditi stanje i sadržaj pošiljke, te pošiljku prepakirati. (4)Ako primatelj ili druga ovlaštena osoba prigodom uručenja pošiljke podnese pritužbu radi oštećenja ili umanjenja sadržaja pošiljke, operater poštanskog prometa je obvezan pošiljku komisijski otvoriti i pregledati sadržaj, uz nazočnost primatelja, te u zapisniku upisati utvrđeno stanje i sadržaj pošiljke, ako takav zapisnik nije načinjen prije pokušaja uručenja pošiljke. (5)Operater poštanskog prometa je obvezan pošiljku prepakirati i zapisnikom utvrditi stanje i u slučaju kad se poslije prijama, a prije uručenja pošiljke, utvrdi da je sadržaj pošiljke pokvaren ili pošiljka nije pakirana na propisani način, tako da je ugrožen njezin sadržaj ili ostale pošiljke. (6)Prigodom komisijskog otvaranja i prepakiranja pošiljke, operater poštanskog prometa je obvezan načiniti zapisnik u dva primjerka, od kojih se jedan uručuje primatelju pošiljke, uz potpis na zapisniku. (7)Ako iz međunarodnog poštanskog prometa prispije oštećena obična ili preporučena pošiljka koja ne podliježe carinskom pregledu operater poštanskog prometa na takvu pošiljku stavlja napomenu "Prispjela u ovakvom stanju od izmjeničnog poštanskog ureda ____________" koju ovjerava otiskom žiga. Takva pošiljka se stavlja u prozirni omot i otprema u odredišni poštanski ured. (8)Za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuje se postupak određen aktima Svjetske poštanske unije, odnosno carinskim i deviznim propisima. DIO V. URUČENJE POŠTANSK IH POŠILJAKA Poglavlje I Članak 69. (Opće odredbe o uručenju poštanskih pošiljaka) (1)Uručenjem poštanske pošiljke smatra se uručenje pošiljke primatelju ili drugoj ovlaštenoj osobi na adresi primatelja, u poštanskom uredu, putem kućnog kovčežića i skupnog poštanskog kovčežića. (2)Uručenje poštanskih pošiljaka obavlja se na način i postupkom koji je utvrđen Zakonom i ovim Općim uvjetima. (3)Poštanske pošiljke uručuju se u pravilu osobno primatelju, zakonskom zastupniku ili osobi koju je on ovlastio za primanje pošiljaka. (4)Iznimno od odredbe iz stavka (3) ovoga članka pojedine vrste poštanskih pošiljaka mogu se uručiti i odraslom članu kućanstva, osobi zaposlenoj u kućanstvu ili poslovnoj prostoriji primatelja. (5)Osobama iz stavka (4) ovog članka mogu se uručiti: obične pismovne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem, preporučene pošiljke, EMS pošiljke, pošiljke s označenom vrijednosti do 100,00 KM, odnosno isplatiti uputnice do 100,00 KM. (6)Pod odraslim članom kućanstva podrazumijevaju se: bračni drug, roditelj i dijete, brat i sestra stariji od 15 godina, te svaki drugi srodnik stariji od 15 godina koji s primateljem živi u zajedničkom kućanstvu. (7)Pod zaposlenom osobom podrazumijeva se svaka osoba starija od 15 godina koja je zaposlena u kućanstvu ili u poslovnoj prostoriji primatelja. (8)Pošiljke za pravnu osobu uručuju se osobi koja je ovlaštena za primitak pošiljaka za tu pravnu osobu ili osobi koju je primatelj opunomoćio. Ako pravna osoba prestane postojati pošiljke se uručuju njenom pravnom slijedniku, na temelju rješenja nadležnog tijela. (9)Pošiljke adresirane na fizičku osobu koja obavlja registriranu djelatnost (obrtnici, liječnici, notari i sl.) uručuju se osobno primatelju ili osobi ovlaštenoj za preuzimanje pošiljaka. (10)Pošiljke adresirane na odvjetnika mogu se uručiti i osobi zaposlenoj u odvjetničkom uredu. (11)Poštanske pošiljke za fizičke osobe koje u adresi imaju naziv pravne osobe mogu se uručiti toj pravnoj osobi (posredovatelju). Posredovateljem se smatra pravna osoba, državno tijelo, ustanova i sl., koja se nalazi u adresi primatelja (ho tel, odmaralište, bolnica i sl.). (12)Posredovatelju se uručuju obične pismovne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem, kao i preporučene pošiljke bez povratnice, te pošiljke koje nisu opterećene otkupninom, carinskim i drugim pristojbama. Posredovatelju se ne mogu uručiti pošiljke s uslugom uručiti osobno primatelju. (13)Posredovatelju se mogu, osim pošiljaka iz odredbe stavka (12) ovog članka uručiti i ostale poštanske pošiljke koje su adresirane za fizičke osobe, pod uvjetom da operater poštanskog prometa s posredovateljem sklopi ugovor o uvjetima i načinu uručenja tih pošiljaka. Ako posredovatelj nije voljan sklopiti takav ugovor, operater poštanskog prometa će pokušati pošiljku dostaviti primatelju na adresu navedenu na pošiljci. Ako takvo uručenje iz bilo kojeg razloga nije moguće, primatelju se ostavlja obavijest o prispijeću pošiljke, a pošiljka se uručuje u poštanskom uredu. (14)Pošiljke koje su adresirane na osobu pod starateljstvom, osobu u pritvoru ili osobu koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, ne mogu se uručiti primatelju ni drugim osobama, izuzev osoba navedenih u stavku (15) ovog članka, ako je nadležno tijelo takav zahtjev podnijelo operateru poštanskog prometa. (15)Pošiljke adresirane za osobe iz stavka (14) ovog članka uručuju se: a)za osobe pod starateljstvom - njihovu staratelju; b)za osobe u pritvoru - istražnom tijelu; c)za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora - ravnatelju zatvora, kazneno popravne ustanove ili odgojno popravnog doma gdje se primatelj nalazi ili osobi koju je ravnatelj opunomoćio za primitak pošiljaka. (16)Pošiljke adresirane na vojne osobe koje u adresi imaju bližu oznaku vojne ustanove, te na pripadnike policije koji u adresi imaju bližu oznaku ustanove u kojoj su zaposleni uručuju se preko njihove komande, organa i organizacija u kojima su zaposleni, odnosno opunomoćenih ili ovlaštenih osoba tih organizacija. (17)Javni poštanski operater nije obvezan dostaviti pismovne pošiljke u velikom broju koje je pošiljatelj koji živi u Bosni i Hercegovini predao u drugoj državi za primatelje u Bosni i Hercegovini ako je iznos terminalnih troškova manji od iznosa kojeg bi javni poštanski operater ostvario kada bi pošiljke bile predane u Bosni i Hercegovini. Odjeljak A Članak 70. (Uručenje pošiljaka s povratnicom, opterećenjem i zapisnikom o neispravnosti) (1)Pošiljka s povratnicom, osim primatelju osobno, može se uručiti zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim osobama koje je primatelj ovlastio za primitak poštanskih pošiljaka. (2)Otkupna i ocarinjena pošiljka uručuje se primatelju ili ovlaštenoj osobi uz prethodnu naplatu otkupnine ili iznosa s kojim je ta pošiljka opterećena i uz naplatu odgovarajućeg iznosa poštarine za uplatu otkupnog iznosa pošiljatelju. Na zahtjev primatelja ili osobe ovlaštene za primitak pošiljke operater poštanskog prometa je obvezan izdati račun za naplaćeni iznos otkupnine, ca rine i poštarine. (3)Oštećene i prepakirane pošiljke uručuju se u poštanskom uredu osobno primatelju, zakonskom zastupniku, opunomoćeniku i drugim osobama koje je primatelj ovlastio za primitak poštanskih pošiljaka. Odjeljak B Članak 71. (Obavijest o prispijeću pošiljke) (1)Obavijest o prispijeću pošiljke uručuje se primatelju: a)ako se pošiljka iz bilo kojeg razloga ne može uručiti primatelju; b)kada primatelj stavi prigovor na ispravnost pošiljke ili na visinu carinskih pristojbi; c)za pismovne pošiljke mase veće od 1 kg i žurne poštanske pošiljke mase veće od 2 kg; d)za pakete koji se, sukladno odredbama članka 76. ovih Općih uvjeta, ne dostavljaju primatelju; e)za oštećene i prepakirane pošiljke. (2)Obavijest o prispijeću pošiljke uručuje se na način propisan za uručenje obične pismovne pošiljke. (3)Obavijest o prispijeću pošiljke mora sadržavati naznaku o vrsti poštanske pošiljke, oznaku "ŽURNO" za žurne pošiljke, iznos otkupnine ili druge pristojbe kojima je pošiljka opterećena, te naznaku kada, gdje i u kojem roku primatelj može pošiljku preuzeti u poštanskom uredu. Obavijest o prispijeću pošiljke može sadržavati i druge podatke. (4)Ako je primatelju ili osobi ovlaštenoj za primitak pošiljke ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke prije isteka roka za uručenje pošiljke, koji je utvrđen odredbama ovih Općih uvjeta, smatra se da je pošiljka uručena u propisanom roku. Poglavlje II Članak 72. (Dostava poštanskih pošiljaka) (1)Pod dostavom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje pošiljaka na adresi primatelja. Uručenjem pošiljaka na adresi primatelja smatra se i uručenje pošiljaka putem kućnog kovčežića i skupnog poštanskog kovčežića. (2)Sve poštanske pošiljke se uručuju putem dostave na adresu primatelja, osim onih koje se prema odredbama ovih Općih uvjeta uručuju u poštanskom uredu. (3)Obične pismovne pošiljke uručuju se ubacivanjem u kućni ili skupni poštanski kovčežić primatelja, a mogu se uručiti u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji osobno primatelju ili osobi koja je sukladno odredbama ovih Općih uvjeta, ovlaštena za primitak pošiljaka. Ostale poštanske pošiljke, osim onih koje se sukladno članku 78. ovih Općih uvjeta uručuju u poštanskom uredu, uručuju se putem dostave primatelju ili ovlaštenoj osobi u kući, stanu ili poslovnoj prostoriji. (4)Iznimno od odredbe iz stavka (3) ovoga članka pošiljke za koje je primatelj zahtijevao dopunsku uslugu u smislu članka 42. stavak (1) točka e) ovih Općih uvjeta uručuju se ubacivanjem u kućni kovčežić primatelja bez potpisa primatelja radi potvrđivanja primitka pošiljke. (5)Ako primatelj pošiljke ili druga ovlaštena osoba nije poznata zaposleniku operatera poštanskog prometa ili ako on dvoji o identitetu te osobe, pošiljka se može uručiti samo uz uvjet da primatelj ili druga ovlaštena osoba dokaže svoj identitet. (6)Dostava poštanskih pošiljaka obavlja se samo jedanput, izuzev sudskih pisama i pisama u upravnom postupku koje nose oznaku "OBVEZNA OSOBNA DOST AVA" i EMS pošiljaka. Odjeljak A Članak 73. (Dostava žurnih poštanskih pošiljaka) (1)Operater poštanskog prometa je obvezan žurne poštanske pošiljke mase do 2 kg dostaviti primatelju prije ostalih pošiljaka, a za žurne poštanske pošiljke mase preko 2 kg obavijest o prispijeću pošiljke. (2)Žurna pismovna pošiljka za koju se ne daje potvrda o primitku pošiljke uručuje se primatelju, a ako to nije moguće ubacuje se u kućni kovčežić. (3)Uredi koji obavljaju dostavu paketa, sukladno članku 76. stavak (1) ovih Općih uvjeta, obvezni su žurne pakete i vrlo žurne pakete dostaviti primatelju prije ostalih paketa. (4)Uredi koji, sukladno članku 76. stavak (3), ne obavljaju dostavu svih paketa, obvezni su obavljati dostavu žurnih paketa i vrlo žurnih paketa mase do 2 kg. Za ostale žurne i vrlo žurne pakete dostavlja se, kao žurna pošiljka, obavijest o prispijeću pošiljke na koju se stavlja oznaka "ŽURNI PAKET". Odjeljak B Članak 74. (Dostava EMS pošiljaka) (1)Operater poštanskog prometa će načiniti uputstvo sukladno preporukama "EMS co op er a tive" kojim će regulirati rokove za uručenje EMS pošiljaka, s tim da krajnji rok uručenja EMS pošiljke mora biti "danas primljeno - su tra uručeno". (2)Ako se EMS pošiljka nije mogla iz bilo kojeg razloga uručiti, primatelju se ostavlja obavijest o prispijeću pošiljke, s tim da pošiljku može preuzeti u poštanskom uredu u roku od jednog radnog dana. Nakon ostavljene obavijesti operater poštanskog prometa je obvezan zatražiti od primatelja, odnosno pošiljatelja, naputak o daljnjem postupku s pošiljkom. Ako takav naputak nije moguće dobiti EMS pošiljka se ponovno dostavlja slijedeći radni dan. Ako se dostava ne može obaviti niti u drugom pokušaju, primatelju se ostavlja obavijest o prispijeću pošiljke, a pošiljka se uručuje u poštanskom uredu na način propisan člankom 78. ovih Općih uvjeta. Odjeljak C Članak 75. (Dostava poštanskih novčanih uputnica) (1)Dostava poštanskih uputnica se obavlja redovitom poštanskom dostavom. (2)Brzojavne uputnice se isplaćuju posebnom dostavom u roku od: a)šest sati za žurne uputnice; b)osam sati za ostale uputnice. (3)U rokove iz stavka (2) ovog članka ne uračunava se: a)vrijeme kad odredišni poštanski ured ne radi; b)vrijeme kašnjenja zbog netočne i nepotpune adrese primatelja; c)vrijeme kašnjenja zbog više sile ili tehničkih smetnji nastalih bez krivnje operatera poštanskog prometa. (4)Rokovi iz stavka (2) ovog članka ne odnose se na brzojavne uputnice koje se, uz suglasnost pošiljatelja, isplaćuju redovitom poštanskom dostavom. (5)Post-net uputnice se isplaćuju u poštanskom uredu. Odjeljak D Članak 76. (Dostava paketa) (1)Operater poštanskog prometa određuje urede koji obavljaju dostavu paketa. (2)Popis ureda koji obavljaju dostavu paketa mora biti vidno istaknut u svim uredima u prostoru koji je namijenjen korisnicima. (3)Za pakete adresirane na područja na kojima se ne obavlja dostava paketa primatelju se dostavlja obavijest o prispijeću pošiljke. Odjeljak E Članak 77. (Dostava pošiljaka u skupni poštanski kovčežić) (1)Korisnicima usluga čiji su objekti izvan naselja poštanske pošiljke se mogu uručiti putem skupnih poštanskih kovčežića (u daljnjem tekstu: skupni kovčežić). (2)Skupni kovčežić postavlja operater poštanskog prometa, u pravilu uz put, na pravcu kretanja dostavljača koji obavlja dostavu pošiljaka. (3)Skupni kovčežić je kovčežić razdijeljen u više pretinaca za uručenje običnih pismovnih pošiljaka, te pretinac koji služi kao poštanski kovčežić za prijam poštanskih pošiljaka od pošiljatelja. (4)Za uručenje pošiljaka putem skupnih kovčežića operater poštanskog prometa mora pribaviti pisanu suglasnost primatelja pošiljaka. (5)Ubacivanjem u skupni kovčežić mogu se uručiti obične pismovne pošiljke, pošiljke s potvrđenim uručenjem i preporučene pošiljke iz unutarnjeg poštanskog prometa, ako to dopuštaju dimenzije tih pošiljaka, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka opterećenih otkupninom ili drugim pristojbama i pošiljaka s uslugom uručiti osobno primatelju. (6)Pošiljke koje se sukladno stavku (5) ovoga članka ne uručuju ubacivanjem u skupni kovčežić uručuju se primatelju na kućnu adresu. Poglavlje III Članak 78. (Isporuka poštanskih pošiljaka) (1)Pod isporukom poštanskih pošiljaka podrazumijeva se uručenje poštanskih pošiljaka primatelju u poštanskom uredu. (2)U poštanskom uredu se uručuju poštanske pošiljke: a)za koje je primatelju ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke; b)koje su adresirane za primatelje - korisnike poštanskih pretinaca, neovisno imaju li te pošiljke u adresi oznaku broja pretinca ili tu oznaku nemaju; c)koje su naslovljene na fizičke osobe, a u adresi primatelja imaju naziv korisnika poštanskog pretinca, s tim da se za uručenje pošiljke na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 69. stavak (12) i (13) ovih Općih uvjeta; d)koje su adresirane na "poste restante"; e)EMS pošiljke koje se po nalogu pošiljatelja uručuju u poštanskom uredu; f)oštećene, orobljene i prepakirane pošiljke, odnosno poštanske pošiljke za koje je sačinjen zapisnik; g)Post-net uputnice. (3)Pošiljke za koje je primatelju ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke mogu se uručiti osobno primatelju, opunomoćeniku i zakonskom zastupniku. Iznimno, pošiljke se mogu uručiti odraslom članu kućanstva, osim pošiljaka s povratnicom, pošiljaka s uslugom uručiti osobno primatelju, pošiljaka s označenom vrijednosti i poštanskih i brzojavnih uputnica, pod uvjetom da je osobno poznat zaposleniku operatera poštanskog prometa koji uručuje pošiljku. (4)U mjestima u kojima postoji više poštanskih ureda pošiljke adresirane na poste res tante uručuju se primatelju u poštanskom uredu kojeg određuje operater poštanskog prometa. (5)U poštanskom uredu poštanske pošiljke mogu se preuzeti u slijedećim rokovima: a)24 sata - za pošiljke koje sadrže žive životinje; b)5 radnih dana - za pošiljke za koje je ostavljena obavijest o prispijeću pošiljke; c)30 kalendarskih dana - za pošiljke adresirane na poste restante; d)1 radni dan - za EMS pošiljke; e)u drugim zakonskim rokovima - za sudska pisma i pisma u upravnom postupku. (6)Iznimno od odredbi iz stavka (5) ovog članka paket iz inozemstva može se preuzeti u roku od 15 radnih dana. (7)Rokovi utvrđeni u odredbama iz stavka (5) i (6) ovog članka počinju teći slijedećeg dana od dana ostavljanja obavijesti o prispijeću pošiljke, odnosno od dana prispijeća za pošiljke adresirane na poste res tante. (8)Operater poštanskog prometa može s primateljem koji prima veći broj poštanskih pošiljaka ugovoriti posebne rokove za preuzimanje pošiljaka u poštanskom uredu. Poglavlje IV Članak 79. (Potvrđivanje primitka poštanskih pošiljaka) (1)Primatelj knjižene pošiljke obvezan je potvrditi primitak pošiljke svojim potpisom i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje, osim u slučajevima propisanim člankom 42. stavak (1) točka e) i člankom 77. stavak (5) ovih Općih uvjeta kada se pošiljke uručuju ubacivanjem u kućni ili skupni kovčežić. Primatelj je obvezan osim datuma upisati i vrijeme uručenja (sat i minutu) za EMS pošiljke i brzojavne uputnice. (2)Za potvrđivanje primitka pošiljke ne smije se uporabiti obična olovka. (3)Ako je primatelj pošiljke nepismen, primitak pošiljke potvrđuje stavljanjem otiska kažiprsta na odgovarajuću ispravu. Otisak kažiprsta ovjerava zaposlenik operatera poštanskog prometa potpisom i otiskom žiga. (4)Kad je primatelj nesposoban za pisanje radi nekog tjelesnog nedostatka, primitak pošiljke potvrđuje svjedok čiji se identitet utvrđuje sukladno odredbama ovih Općih uvjeta. (5)Kad pošiljku u ime primatelja preuzima njegov opunomoćenik, član kućanstva ili kod primatelja stalno zaposlena osoba, zaposlenik operatera poštanskog prometa mora označiti i odnos prema primatelju (npr. opunomoćenik, bračni drug, otac, sin i sl.). (6)Primitak pošiljke za pravne osobe, državna i druga tijela potvrđuje ovlaštena osoba svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja pravne osobe. Otisak pečata ili štambilja nije potreban kad se pošiljke uručuju ili uputnice isplaćuju opunomoćeniku, a upisuje se broj punomoći. (7)Primitak pošiljke za fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost (obrtnici, liječnici, notari i sl.) potvrđuje osobno primatelj ili ovlaštena osoba svojim potpisom uz otisak pečata ili štambilja. (8)Za pošiljke s povratnicom primatelj je obvezan potvrditi primitak pošiljke svojim potpisom (čitko ime i prezime) i upisivanjem datuma na odgovarajućoj ispravi za uručenje i na povratnici. (9)Da tum primitka na povratnici upisuje se na način da se dan i mjesec primitka upisuje slovima, a godina brojkom. Poglavlje V Članak 80. (Odbijanje primitka poštanske pošiljke) (1)Primatelj može odbiti primitak svake pošiljke, a pošiljatelj vraćene pošiljke, ako posebnim zakonom ili drugim propisom nije drukčije određeno. (2)Ako primatelj ili pošiljatelj odbije primiti pošiljku zaposlenik operatera poštanskog prometa stavlja na pošiljku oznaku "NE PRIMA" i to ovjerava svojim potpisom i otiskom žiga. Poglavlje VI Članak 81. (Nadoslanje poštanskih pošiljaka za primateljem) (1)Operater poštanskog prometa je obvezan poštanske pošiljke, izuzev paketa, sudskog pisma i pisma u upravnom postupku, te brzojavne uputnice u unutarnjem poštanskom prometu nadoslati za primateljem koji je otputovao ili preselio, ukoliko sazna njegovu novu adresu. (2)Nadoslanje za primateljem iz stavka (1) ovoga članka obavlja se pod uvjetom da pošiljatelj nije podnio zahtjev kojim zabranjuje nadoslanje pošiljke za primateljem. (3)Operater poštanskog prometa je obvezan nadoslati poštanske pošiljke za primateljem prema pisanom zahtjevu pošiljatelja ili primatelja u smislu dopunske usluge iz članka 41. i 42. ovih Općih uvjeta, podnesenom prije uručenja pošiljke. (4)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u drugu odredišnu državu obavlja se samo ako pošiljka koju treba nadoslati udovoljava uvjetima za prijam pošiljaka za tu odredišnu državu. (5)Nadoslanje poštanskih pošiljaka u međunarodnom poštanskom prometu obavlja se na način propisan aktima Svjetske poštanske unije. Poglavlje VII Članak 82. (Vraćanje poštanskih pošiljaka) (1)Ako pošiljatelj nije drukčije odredio ili zakonskim propisima nije definirano pošiljka se vraća pošiljatelju u slučaju kada je primatelj: a)odbio primitak pošiljke; b)nepoznat; c)otputovao ili preselio na nepoznatu adresu ili je adresa nedovoljna; d)umro; e)nije preuzeo pošiljku u roku određenom ovim Općim uvjetima. (2)Pošiljka se vraća pošiljatelju i u slučaju kada se nije mogla uručiti primatelju radi nepotpune adrese. (3)Iznimno od odredbe iz stavka (1) točka d) ovog članka obična pismovna pošiljka može se uručiti članu kućanstva umrlog primatelja. (4)Ako se paket, vrijednosno pismo ili otkupna pošiljka vraća pošiljatelju poradi nemogućnosti uručenja primatelju, od pošiljatelja se može naplatiti povratna poštarina prema cjeniku, osim poštarine za uslugu koja se u povratu ne obavlja. (5)Operater poštanskog prometa je obvezan na omotu pošiljke naznačiti razlog vraćanja pošiljke (umro, nepoznat, otputovao, adresa nedovoljna i sl.) i to ovjeriti otiskom žiga i potpisom zaposlenika. (6)Operater poštanskog prometa je obvezan preuzeti već uručene pošiljke ako su bile pogrešno uručene drugoj osobi, odnosno primatelju. Poglavlje VIII Članak 83. (Neuručive pošiljke) (1)Ako poštansku pošiljku iz bilo kojeg razloga nije moguće uručiti primatelju niti vratiti pošiljatelju pošiljka se smatra neuručivom pošiljkom. (2)U slučaju kad primatelj i pošiljatelj odbiju primitak poštanske pošiljke smatra se da su se odrekli prava vlasništva nad pošiljkom u korist operatera poštanskog prometa. Operater poštanskog prometa može takve pošiljke odmah uništiti ili sadržaj prodati, a novac od prodaje smatrati svojim prihodom. (3)Druge neuručive pošiljke operater poštanskog prometa je dužan komisijski otvoriti i pregledati poradi utvrđivanja adrese primatelja i/ili pošiljatelja iz sadržaja pošiljke. Ako se pronađe adresa primatelja i/ili pošiljatelja, pošiljka se mora prepakirati i otpremiti na adresu primatelja, odnosno pošiljatelja, uz stavljanje odgovarajuće obavijesti na pošiljci. (4)Ako se nakon pregleda poštanske pošiljke ne pronađe adresa ni pošiljatelja niti primatelja pošiljka će se smatrati neuručivom i operater poštanskog prometa će: a)običnu pismovnu pošiljku koja sadrži samo pisano priopćenje komisijski odmah uništiti; b)ostale poštanske pošiljke čuvati godinu dana, računajući od dana komisijskog pregleda; c)novac i neisplaćene poštanske novčane uputnice čuvati tri (3) godine, računajući od dana obavljenog pregleda ili od dana kad je utvrđena nemogućnost isplate uputnice. (5)Ako se pri komisijskom pregledu neuručivih pošiljaka utvrdi da je sadržaj pošiljke podložan kvarenju, operater poštanskog prometa će, iznimno od odredbe iz stavka (4) točka b) ovog članka, za račun pošiljatelja javno prodati onaj dio pošiljke (ili pošiljku u cijelosti) koji je podložan kvarenju. (6)Ako je sadržaj pošiljke male vrijednosti prema troškovima javne prodaje ili ako postoji opasnost da će se sadržaj pošiljke brzo pokvariti, operater poštanskog prometa može prodati pošiljku i bez javne prodaje ili pošiljku komisijski uništiti ukoliko ta prodaja nije moguća. (7)Nakon isteka roka za čuvanje neuručivih pošiljaka iz stavka (4) točke b) operater poštanskog prometa će neuručive pošiljke koje imaju tržišnu vrijednost izložiti javnoj prodaji, a ostale neuručive pošiljke komisijski uništiti. (8)Novčani iznos dobiven prodajom u smislu stavka (5), (6) i (7) ovoga članka i novac koji je eventualno pronađen u pošiljkama uplatit će se na račun operatera poštanskog prometa i čuvati tri godine od dana komisijskog pregleda. (9)Novčani iznos iz stavka (8) ovog članka nakon odbitka stvarnih troškova (čuvanja pošiljke, prodaja sadržaja pošiljke, slanja novčanog iznosa i sl.) isplatit će pošiljatelju ako u roku predviđenom u stavku (8) ovog članka podnese zahtjev za isplatu. (10)Ako se zahtjev za isplatu ne podnese u propisanom roku novčani iznos iz stavka (9) ovog članka pripada operateru poštanskog prometa kao izvanredan prihod. (11)Operateru poštanskog prometa će pripasti, kao izvanredan prihod, i novčani iznos od neuručivih poštanskih novčanih uputnica, ako se u roku od tri (3) godine od dana utvrđivanja neuručivosti, ne pojavi pošiljatelj ili primatelj sa zahtjevom za isplatu. (12)Osobne isprave, svjedodžbe, diplome i druge dokumente pronađene u pošiljkama operateri poštanskog prometa će odmah, a najkasnije u roku od 30 (trideset) dana od dana komisijskog pregleda pošiljke, uputiti tijelu ili ustanovi koje je te isprave, odnosno dokumente, izdalo, a ako to nije moguće nadležnom tijelu na čijem je području ta pošiljka primljena od pošiljatelja. (13)Za neuručive pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuje se postupak određen aktima Svjetske poštanske unije, propisima iz oblasti ca rina i deviznim propisima. Poglavlje IX Članak 84. (Javna prodaja) (1)Prigodom javne prodaje poštanskih pošiljaka operater poštanskog prometa je obvezan: a)komisijski procijeniti vrijednost sadržaja pošiljke ili njezinog dijela i utvrditi početnu cijenu za prodaju; b)odrediti i objaviti mjesto i vrijeme javne prodaje, sukladno zakonskoj proceduri. (2)Vrijeme između objave javne prodaje pošiljaka i javne prodaje ne može biti dulje od zakonom predviđenog roka. (3)O javnoj prodaji pošiljke ili njezina dijela operater poštanskog prometa vodi komisijski zapisnik u koji obvezno unosi početnu ponuđenu cijenu i najbolju ponudu. DIO VI. URUČENJE SUDSKIH PISAMA I PISAMA U UPRAVNOM POS TUPKU Članak 85. (Uručenje sudskog pisma i pisma u upravnom postupku) (1)Sudsko pismo i pismo u upravnom postupku uručuje se u pravilu osobno primatelju, zakonskom zastupniku ili opunomoćeniku na način i po postupku za uručenje preporučenih poštanskih pošiljaka sa povratnicom, a sukladno zakonima koji definiraju uručenje sudskih pisama i pisama po upravnom postupku putem pošte. (2)Iznimno iz stavka (1) ovog članka, za uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku putem pošte, može se sačiniti jedinstveno uputstvo za uručenje sudskih pisama i pisama u upravnom postupku kojim će se definirati uručenje ovih pisama. (3)Javni poštanski operateri mogu sa sudovima i tijelima uprave dogovoriti drukčiji postupak uručenja sudskih pisama i pisama u upravnom postupku, sukladno zakonskim propisima koji definiraju dostavu sudskih pisama i pisama u upravnom postupku putem pošte. DIO VII. KAKVOĆA OBAVLJANJA UNIVERZALNIH POŠTANSKIH USLUGA Članak 86. (Mjerila kakvoće obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Pod kakvoćom obavljanja univerzalnih poštanskih usluga podrazumijevaju se mjerila kakvoće vezana za prijenos (prijam, otpremu, prijevoz, prispijeće i uručenje) poštanskih pošiljaka koje operateri poštanskog prometa moraju osigurati korisnicima poštanskih usluga. (2)Univerzalne poštanske usluge osiguravaju se svakog radnog dana, najmanje pet radnih dana u tjednu, osim pod uvjetima i prigodama koje su poštanskim propisima definirane kao izvanredne. (3)U unutarnjem poštanskom prometu operateri poštanskog prometa koji obavljaju univerzalne poštanske usluge dužni su osigurati prijenos i uručenje 80% poštanskih pošiljaka u roku od jednog radnog dana (D+1), 85% poštanskih pošiljaka u roku od dva radna dana (D+2), odnosno 90% poštanskih pošiljaka u roku od tri radna dana (D+3). (4)U međunarodnom poštanskom prometu operateri poštanskog prometa dužni su zadovoljiti kriterije prijenosa pošiljaka sukladno standardima Svjetske poštanske unije, koji ovise od udaljenosti država primatelja, prometnih veza i standarda kakvoće nacionalnih operatera univerzalnih poštanskih usluga. Sa državama članicama Europske unije operateri poštanskog prometa trebaju težiti ciljnoj kakvoći obavljanja univerzalnih poštanskih usluga kojom se osigurava prijenos prosječno 85% pismovnih pošiljaka u najviše 3 radna dana i 97% pismovnih pošiljaka u najviše 5 radnih dana. (5)U rokove prijenosa pošiljaka ne uračunavaju se: a)dan prijama pošiljke (D); b)vrijeme kašnjenja radi netočne i nepotpune adrese; c)vrijeme kašnjenja uslijed više sile ili zastoja u prometu nastalog bez krivnje davatelja univerzalnih usluga; d)neradni dani i dani kad se ne obavlja uručenje poštanskih pošiljaka. Članak 87. (Mjerenje kakvoće obavljanja univerzalnih poštanskih usluga) (1)Operater poštanskog prometa je obvezan osigurati kakvoću prijama i uručenja poštanskih pošiljaka sukladno mjerilima određenim Zakonom, ostalim zakonskim i podzakonskim aktima koji definiraju djelatnost poštanskog prometa, a koji nisu u suprotnosti sa Zakonom, aktima Svjetske poštanske unije, te ovim Općim uvjetima. (2)Operater poštanskog prometa je obvezan svake godine obaviti mjerenje kakvoće prijenosa poštanskih pošiljaka, poradi utvrđivanja postotka uručenih pošiljaka i drugih podataka koji određuju kakvoću obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. (3)Mjerenje kakvoće prijenosa poštanskih pošiljaka ne odnosi se na pošiljke za koje je operater poštanskog prometa ugovorio s pošiljateljem posebne rokove za prijenos i uručenje. (4)Operater poštanskog prometa je obvezan putem sredstava javnog priopćavanja ili na drugi odgovarajući način (Internet i sl.) objaviti godišnje podatke o kakvoći prijenosa poštanskih pošiljaka, kao i podatke o ukupnom broju primljenih i riješenih prigovora. (5)Operater poštanskog prometa je obvezan Agenciji dostaviti godišnje izvješće o stanju kakvoće obavljanja univerzalnih poštanskih usluga. DIO VIII. PRISTUP JAVNOJ POŠTANSKOJ MREŽI Članak 88. (Ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži) (1)Poštanski operater kojem je Agencija izdala licenciju za obavljanje univerzalnih poštanskih usluga (izuzev rezerviranih) i ostalih poštanskih usluga (izuzev kurirskih) obvezan je sklopiti ugovor o pristupu javnoj poštanskoj mreži sa jednim od javnih poštanskih operatera. (2)Javni poštanski operater na zahtjev poštanskog operatera će zaključiti ugovor o pristupu mreži sa poštanskim operaterom u roku od 30 (trideset) dana od dana izdavanja licencije poštanskom operateru. (3)Pristup mreži javnog poštanskog operatera može se ugovoriti u svim fazama prijenosa poštanskih pošiljaka. DIO IX. ZAŠTITA KORISNIKA POŠTANSKIH USLUGA I PRIGOVORI Članak 89. (Prigovor korisnika poštanske usluge) (1)Ako korisnik poštanske usluge smatra da poštanska pošiljka nije uručena primatelju ili je uručena sa zakašnjenjem, odnosno da ugovorena usluga nije obavljena ili nije obavljena u cijelosti, može operateru poštanskog prometa podnijeti pisani prigovor u roku od šest (6) mjeseci od dana predaje poštanske pošiljke. (2)Prigovor se podnosi na obrascu "Potražnica" uz plaćanje poštarine utvrđene cjenikom usluga, osim za pošiljke s povratnicom. Prigodom prigovora korisnik usluga je dužan dati na uvid zaposleniku poštanskog ureda potvrdu o primitku pošiljke, koji će na poleđini te potvrde upisati broj i da tum sačinjavanja potražnice, te izvršiti ovjeru žigom. (3)Prigovor se može podnijeti samo za one pošiljke za koje se izdaje potvrda o primitku pošiljke. (4)Prigovore podnose korisnici usluga: a)pošiljatelj ili ovlaštena osoba, u slučajevima kad poštanska pošiljka nije uručena, kad je prekoračen rok prijenosa ili je usluga djelomično izvršena; b)primatelj ili ovlaštena osoba, u slučaju kad je poštanska pošiljka oštećena ili je umanjen njezin sadržaj. (5)Prigovor iz stavka (1) ovog članka, pošiljatelj, u pravilu podnosi uredu operatera poštanskog prometa koji je pošiljku primio, a primatelj poštanskom uredu operatera poštanskog prometa koji obavlja uručenje pošiljke. (6)Iznimno, pošiljatelj prigovor iz prethodnog stavka može podnijeti i u bilo kojem drugom uredu operatera poštanskog prometa, koji taj prigovor prosljeđuje prijamnom uredu pošiljke na koju se prigovor odnosi. Pro ce dure vezane uz navedeno, javni poštanski operateri obvezni su definirati međusobnim sporazumom. (7)Prigovor radi oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke primatelj ili druga ovlaštena osoba mora podnijeti odmah pri uručenju poštanske pošiljke. (8)Ne prihvaća se prigovor iz stavka (7) ovog članka koji je podnesen nakon uručenja pošiljke, osim u slučaju ako primatelj, najkasnije slijedećeg radnog dana, priloži dokaz da oštećenje ili umanjenje sadržaja poštanske pošiljke nije nastalo nakon uručenja. (9)Operater poštanskog prometa kojem pripada ured koji je predmetnu pošiljku primio ili uručio je obvezan dostaviti pisani odgovor o utemeljenosti prigovora u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošenja prigovora za pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu, a za pošiljke u međunarodnom poštanskom prometu u roku od 60 (šezdeset) dana od dana podnošenja prigovora. DIO X. ODGOVORNO ST I NAKNADA ŠTETE Članak 90. (Odgovornost davatelja poštanskih usluga) (1)Glede odgovornosti za odštetu, ne može postojati razlika između gubitka, oštećenja ili kašnjenja poštanskih pošiljaka u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu. (2)U međunarodnom poštanskom prometu operater poštanskog prometa odgovara sukladno aktima Svjetske poštanske unije. (3)U unutarnjem poštanskom prometu operater poštanskog prometa odgovara: a)za gubitak ili oštećenje poštanske pošiljke ili umanjenje njezina sadržaja; b)za prekoračenje roka za prijenos i uručenje poštanske pošiljke; c)u slučaju kada nije obavio uslugu ili uslugu nije obavio u cijelosti. (4)Operater poštanskog prometa nije odgovoran u slijedećim slučajevima: a)kada dokaže da se događaji iz stavka (3) ovog članaka nisu mogli predvidjeti, izbjeći ili otkloniti (viša sila); b)kada korisnik usluge ne podnese prigovor u roku utvrđenom ovim Općim uvjetima ili ne podnese zahtjev za naknadu štete u roku utvrđenom ovim Općim uvjetima; c)kada se radi o poštanskim pošiljkama čiji je sadržaj zabranjen; d)kada je šteta uzrokovana time što korisnik usluge nije pakirao pošiljku na način osiguranja njezinog sadržaja ili se nije koristio odgovarajućom ponuđenom uslugom operatera poštanskog prometa. (5)Operater poštanskog prometa ne odgovara za izgubljenu korist, niti za stvarnu štetu koja može nastati uslijed gubitka, oštećenja ili umanjenja sadržaja poštanske pošiljke, te prekoračenje roka za prijenos i uručenje pošiljke. Članak 91. (Naknada štete u unutarnjem i međunarodnom poštanskom prometu) (1)Operater poštanskog prometa dužan je platiti odgovarajuću naknadu korisniku poštanskih usluga u slučaju gubitka, oštećenja, umanjenja sadržaja ili prekoračenja rokova prijenosa poštanskih pošiljaka, do kojih je došlo krivnjom, namjerom ili nehatom operatera poštanskog prometa. (2)Korisnik usluge može na temelju pisanog odgovora iz članka 89. stavak (9) ovih Općih uvjeta, u roku od 30 (trideset) dana od dana prijama odgovora, operateru poštanskog prometa podnijeti zahtjev za naknadu štete. Zahtjevu za naknadu štete obvezno se prilaže negativno riješena potražnica. (3)Operater poštanskog prometa obvezan je korisniku usluga za pošiljke u unutarnjem poštanskom prometu isplatiti naknadu štete prema prilogu br. 1. (4)Pored naknade štete korisnik ima pravo i na povrat naplaćene poštarine za danu uslugu. Za prekoračenje roka prijenosa poštanske pošiljke korisniku poštanskih usluga se samo vraća iznos naplaćene poštarine. (5)Za naknadu štete u međunarodnom poštanskom prometu primjenjuju se akti Svjetske poštanske unije. (6)Ako operater poštanskog prometa ne isplati korisniku usluge naknadu štete u roku od 30 (trideset) dana od dana podnošenja zahtjeva iz stavka (2) ovog članka, korisnik usluga naknadu štete može ostvariti sudskim putem. (7)Ako se izgubljena pošiljka ili njezin dio pronađe nakon isplate naknade štete, operater poštanskog prometa obvezan je o tome izvijestiti korisnika usluge. (8)Ako korisnik usluge zahtijeva uručenje naknadno pronađene pošiljke, obvezan je vratiti iznos primljene naknade štete. U protivnom, operater poštanskog prometa ima pravo uništiti pošiljku ili prodati njen sadržaj. (9)Pošiljatelj poštanske pošiljke odgovoran je operateru poštanskog prometa za štetu koju njegova poštanska pošiljka nanese ostalim poštanskim pošiljkama, objektima, opremi, osoblju operatera poštanskog prometa i drugim osobama, pod uvjetom da se utvrdi da je nastanak štete izazvan krivnjom, namjerom ili nehatom pošiljatelja. DIO XI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 92. (Primjena drugih propisa) (1)Sve što nije predviđeno odredbama ovih Općih uvjeta, a odnosi se na obavljanje i korištenje poštanskih usluga i postupka ostvarivanja međusobnih prava i obveza operatera poštanskog prometa i korisnika poštanskih usluga primjenjuju se odredbe Zakona i akata Svjetske poštanske unije. (2)Na temelju ovih Općih uvjeta, operateri poštanskog prometa su obvezni načiniti svoje akte o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga na koje će suglasnost dati Agencija, a koji moraju biti javno objavljeni i dostupni njihovim korisnicima. Članak 93. (Stupanje na snagu) (1)Ovi Opći uvjeti stupaju na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a bit će objavljeni u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-29-44/10 28. rujna 2010. godine Sarajevo Predsjedatelj Vijeća Agencije Fikret Gačanović, v. r. Ministarstvo komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine je dana 02. 11. 2010. godine dalo suglasnost broj 01-04-29-12-547-11/10 na Opće uvjete za obavljanje poštanskih usluga, broj 01-04-29-44/10. Prilog br. 1 Naknada štete Vrsta pošiljkeZa gubitak i potpuno oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiljke Za djelomično oštećenje ili umanjenje sadržaja pošiljke Za prekoračenje roka prijenosa pošiljke Preporučena pošiljka desetostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine iznos naplaćene poštarine Ukupan broj registrovanih medicinskih sredstava od 1. oktobra 2010. do 31. oktobra 2010. godine je 104. Broj 10-07.2-7333/10 8. decembra 2010. godine Bawa Luka Direktor Nataša Grubiša, s. r. Na osnovu člana 122, a u skladu sa članom 77. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima ("Službeni glasnik BiH", broj 58/08), Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine objavljuje SPISAK 1 MEDICINSKIH SREDSTAVA ZA KOJA SU IZDANE POTVRDE ZA UPIS U REGIS TAR MEDICINSKIH SREDSTAVA U periodu od 1. oktobra 2010. do 31. oktobra 2010. godine izdate su Potvrde za upis u Registar sljedećih medicinskih sredstava: 1 Spisak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Ukupan broj registrovanih medicinskih sredstava od 1. oktobra 2010. do 31. oktobra 2010. godine je 104. Broj 10-07.2-7333/10 8. decembra 2010. godina Banja Luka Direktor Nataša Grubiša, s. r. Na temelju članka 122, a sukladno članku 77. Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima ("Službeni glasnik BiH", broj 58/08), Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine objavljuje POPIS 1 MEDICINSKIH SREDSTAVA ZA KOJA SU IZDANE POTVRDE ZA UPIS U REGIS TAR MEDICINSKIH SREDSTAVA U razdoblju od 1. listopada 2010. do 31. listopada 2010. godine izdane su Potvrde za upis u Registar sljedećih medicinskih sredstava: 1 Popis objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 103/10 Ukupan broj registriranih medicinskih sredstava od 1. listopada 2010. do 31. listopada 2010. godine je 104. Broj 10-07.2-7333/10 8. prosinca 2010. godine Banja Luka Ravnatelj Nataša Grubiša, v. r. Vrijednosna pošiljka iznos označene vrijednosti u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiljke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine Paket ukoliko je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ukoliko je na pošiljci označena vrijednost u iznosu koji odgovara stvarnoj vrijednosti oštećenog ili umanjenog sadržaja pošiljke, najviše do iznosa označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine ukoliko na pošiljci nije označena vrijednost desetostruki iznos naplaćene poštarine ukoliko na pošiljci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Uputnice iznos označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine EMS pošiljke ukoliko je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti ukoliko je na pošiljci označena vrijednost iznos označene vrijednosti iznos naplaćene poštarine ukoliko na pošiljci nije označena vrijednost desetostruki iznos naplaćene poštarine ukoliko na pošiljci nije označena vrijednost petostruki iznos naplaćene poštarine Brzojavno priopćenje desetostruki iznos naplaćene poštarine petostruki iznos naplaćene poštarine iznos naplaćene poštarine