Aktio

Domovinskog rata

Pravilnik o Jedinstvenom regis tru branilaca i korisnika prava iz oblasti

884 Na osnovu člana 55. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", broj 33/04, 56/05 i 70/07), Zaključka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 1011/08 od 3. decembra 2008. godine i Zaključka Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj 01-02-179/09 od 13. marta 2009. godine, federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata/federalni ministar za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata donosi PRAVILNIK O JEDINSTVENOM REGIS TRU BRANILACA I KORISNIKA PRAVA IZ OBLASTI BRANILAČKO-INVALI DSKE ZAŠTITE I. OPĆE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom propisuje se način formiranja i vođenja Jedinstvenog registra branilaca i korisnika prava iz branilačko- invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Jedinstveni registar), određuju podaci koji se unose u Jedinstveni registar i sadržaj dokumenta Jedinstvenog registra, te postupak upravljanja podacima iz Jedinstvenog registra. Član 2. U Jedinstveni registar unose se podaci o braniocima i korisnicima prava iz branilačko - invalidske zaštite, na način propisan ovim Pravilnikom. Član 3. Braniocem i korisnikom prava iz oblasti branilačko- invalidske zaštite smatraju se lica koja imaju sta tus branioca iz odbrambeno-oslobodilačkog rata na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07), kao i sva druga lica koja nisu obuhvaćena navedenim Zakonom, a sta tus su stekla na osnovu zakona i podzakonskih akata preuzetih od organa Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Federacije Bosne i Hercegovine i nalaze se u evidenciji nadležnih organa na općinskom nivou. Korisnici prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite u smislu ovog Pravilnika su lica kojima su utvrđena prava na osnovu slijedećih propisa: 1.Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07); 2.Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/05 i 61/06); 3.Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 61/06, 27/08 i 32/08); 4.Odluke o posebnim pravima nosilaca "Partizanske spomenice 1941" i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH broj 6/06); 5.Uredbe o povoljnim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00 i 21/01); 6.Uredbe o povoljnim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04); 7.Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br.75/06, 58/07, 89/07 i 31/08); 8.Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05). II. PODACI KOJI SE UNOSE U JEDINSTVENI REGISTAR Član 4. Poslove Jedinstvenog registra obavlja Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze-Odsjek u sjedištu Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodila - čkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze). Jedinstveni registar branilaca i korisnika prava predstavlja elektronsku bazu podataka. Elektronska baza podataka Jedinstvenog registra formira se prikupljanjem i unošenjem podataka o pripadnicima Oružanih snaga i korisnicima prava. Elektronska baza podataka Jedinstvenog registra branilaca i registra korisnika formira se i vodi na način koji osigurava ažurnost, operativnost i sigurnost pohranjenih podataka. Podaci koji se unose u Jedinstveni registar se šifriraju po šifarniku koji odobrava federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/federalni ministar za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: federalni ministar) na prijedlog lica odgovornog za poslove Jedinstvenog registra. Član 5. Jedinstveni registar branilaca i registar korisnika se sastoji iz tri dijela i to: OPĆI DIO: 1.Prezimie (ime oca) ime (za žene i djevojačko prezime); 2.JMBG, datum i mjesto rođenja; 3.Mjesto prebivališta i adresa stanovanja; 4.Nacionalnost; 5.Vjeroispovijest; 6.Državljanstvo; 7.Zanimanje; 8.Preduzeće; 9.Školska sprema; 10.Vojna knjižica; 11.Podaci o smrti; 12.Povratnk u RS. POSEBNI DIO: 1.Služenje vojnog roka (VP ili civilna služba), (MUP- oslobođen služenja v/r); 2.Sposobnost; 3.Rod-Služba; 4.Policijsko zvanje -dužnost; 5.VES - dužnost osnovni - dopunski; 6.ČIN vojnički, podoficirski, oficirski; 7.ČIN-dobijen od MUP-a; 8.Promaknuća 9.Vojne škole - kursevi; 10.Ratna priznanja - odlikovanja; 11.Ratno priznanje - odlikovanje MUP-a; 12.Služba tokom rata (jedinica, MUP, institucija, organizacija od-do); 13.Podaci o stradanju za vrijeme vršenja vojnih dužnosti (poginuo, ranjen, zatočen, nestao, povreda, oboljenje, ozljeda). 14.Sudske kazne (domaći i međunarodni sudovi - podaci putem Ministarstva pravde) i organa nadležnog za unutrašnje poslove u općini rođenja. Član 6. IDENTIFIKACIONI PODACI KORISNIKA PRAVA IZ BRANILAČKO-INVALIDSKE ZAŠTITE Prezime, (za žene i djevojačko prezime), ime oca, ime, da tum i mjesto rođenja, jedinstveni matični broj građana (JMBG), spol, mjesto prebivališta i adresa stanovanja, zanimanje i nacionalnost, podatak o smrti, povratnik u RS. KORISNIČKI DIO U korisnički dio se unose podaci o svim korisnicima kojima je utvrđeno pravo na osnovu propisa iz člana 3. stav 2. ovog Pravilnika. III. OSNOV UNOŠENJA PODATAKA U JEDINSTVENI REGISTAR Član 7. Identifikacioni podaci i podaci o statusu branilaca unose se na osnovu podataka Grupa i Samostalnih izvršilaca za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Podaci o korisnicima penzije unijeti će se u Jedinstveni registar na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (starosna penzija, invalidska penzija, porodična penzija, prijevremena penzija, penzije po Uredbama iz člana 3. ovog Pravilnika). O korisnicima prava po osnovu ratnog priznanja i odlikovanja unose se podaci u Jedinstveni registar na osnovu evidencije Sektora za budžet, finansije i informacione poslove Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Sektor za budžet, finansije i informacione poslove). Podaci o korisnicima prava na ličnu i porodičnu invalidninu iz NOR-a (1941-1945) i korisnike prava na mjesečni novčani dodatak po osnovu odlikovanja iz NOR-a, kao i korisnike mirnodobske vojne invalidnine unijet će se u Jedinstveni registar na osnovu evidencije Sektora za budžet, finansije i informacione poslove. Podaci o korisnicima prava u Jedinstveni registar unose se na osnovu podataka općinskih službi za branilačko-invalidsku zaštitu. Podaci o otpremninama isplaćenim na osnovu sporazumnog raskida radnog odnosa (popisi pripadnicima VF BiH kojima je isplaćena otpremnina po 10.000,00 KM i 6.000,00 KM) obezbjediti će se na osnovu podataka Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Sektor za per sonal i Sektor za materijalno finansijske poslove. Podatke iz stava 1, 3. i 4. obezbjediti će nadležni organi uprave po službenoj dužnosti, a podaci iz stava 2., 5. i 6. obezbjediti će se u saradnji sa nadležnim institucijama. Za tačnost dostavljenih podataka u Jedinstveni registar odgovorni su nadležni organi, odnosno institucije od kojih su podaci dostavljeni. IV. POSTUPAK UNOŠENJA PODATAKA U JEDINSTVENI REGISTAR Član 8. Pripremu podataka o braniocima za Jedinstveni registar vrše ovlaštene osobe Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, (Grupe - Samostalni izvršioci za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze u općinskim službama koje vode evidencije pripadnika OS) u informatičku aplikaciju dobijenu od Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Po završetku obrade podataka, podatke u elektronskoj formi i u pismenom obliku ovjerene (potpis i pečat ovlaštene osobe), Općine dostavljaju Odsjeku (kantonalni nivo), koji vrše objedinjavanje podataka u elektronsku bazu kantona. Kantonalna služba objedinjene podatke u elektronskoj formi i u pismenom obliku ovjerenom (potpis i pečat ovlaštene osobe) dostavlja u Federalno ministarstvo-Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Elektronske podatke i podatke u pismenom obliku dobijene od općinskih organa kantonalni organi čuvaju trajno. Podatke o korisnicima prava iz stava 3. ovog člana pripremaju za Jedinstveni registar općinske Službe nadležne za branilačko-invalidsku zaštitu u informatičku aplikaciju dobijenu od Federalnog ministarstva. Pripremljene podatke u elektronskoj formi i u pismenom obliku ovjerenom (potpis i pečat ovlaštene osobe) dostavljaju resornim kantonalnim službama. Kantonalni organi nadležni za branilačko-invalidsku zaštitu objedinjene podatke u elektronskoj formi i u pismenom obliku ovjerenom (potpis i pečat ovlaštene osobe) dostavljaju u Federalno ministarstvo-Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Elektronske podatke i podatke u pismenom obliku dobijene od općinskih organa kantonalni organi čuvaju trajno. Član 9. Objedinjavanje i unošenje podataka u Jedinstveni registar i analitičku obradu obavljati će ovlašteni državni službenici i namještenici Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze, na prijedlog lica odgovornog za poslove Jedinstvenog registra, po odobrenju federalnog ministra. Za sve poslove Jedinstvenog registra odgovoran je rukovodilac Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Član 10. Elektronska i pismena forma podataka dostavljena od kantonalnih organa za Jedinstveni registar čuva se u Sektoru za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze trajno. Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze osigurat će pomoć i stručnu podršku svim učesnicima na izradi Jedinstvenog registra. Informatičku podršku poslovima Jedinstvenog registra obezbijedit će Grupa za informacione poslove i statistiku iz Sektora za budžet, finansije i informacione poslove. IV. UPRAVLJANJE JEDINSTVENIM REGISTROM Član 11. Jedinstvenim registrom upravlja federalni ministar. Korištenje podataka iz Jedinstvenog registra odobravat će federalni ministar. Upravljanje Jedinstvenim registrom je formiranje, aktivnost održavanja, ažuriranja, korištenja i raspolaganja podacima pohranjenim u Jedinstvenom registru. Ažuriranje Jedinstvenog registra podrazumijeva kontinui - ranu aktivnost na usklađivanju pohranjenih podataka sa novim stanjem. Korištenje i raspolaganje Jedinstvenim registrom podrazu - mijeva aktivnosti kojima se omogućava pristup podacima u Jedinstvenom registru. Član 12. Za sve poslove Jedinstvenog registra odgovoran je rukovo - dilac Sektora za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze. Član 13. Podaci uneseni u Jedinstveni registar branilaca i registar korisnika mogu se mijenjati u slučajevima: –ako naknadno u propisanom postupku, nadležno tijelo utvrdi promjenu podataka, –ako su podaci unijeti u Jedinstveni registar na osnovu lažnih isprava, –ako se naknadnom provjerom utvrdi da su podaci unijeti u Jedinstveni registar neispravni ili nepotpuni, –u drugim slučajevima u kojima se u propisanom postupku mogu mijenjati podaci u službenoj evidenciji organa. Posebnim uputstvom federalni ministar će propisati postupak mijenjanja podataka u Jedinstvenom registru. Član 14. U postupku po zahtjevu za pristup informacijama iz Jedinstvenog registra, koji podnesu fizička i pravna lica, primjenjivati će se Zakon o zaštiti ličnih podataka ("Službeni glasnik BiH", broj 49/06) i Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/01). Član 15. VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Federalni ministar donijeti će Instrukcije o praktičnoj primjeni odredbi ovog Pravilnika. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-41-517/09 5. augusta/kolovoza 2009. godine Sarajevo Ministar Zahid Crnkić, s. r. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28. jula 2009. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O PRIVREMENOM REPROGRAMU KREDI TNIH OBAVEZA FIZIČKIH LICA I POSTUPANJE BANAKA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Odluci o privremenom reprogramu kreditnih obaveza fizičkih lica i postupanje banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/09) mijenja se član 2. i glasi: "Banka može na zahtjev dužnika izvršiti re pro gram svih njegovih kreditnih obaveza. Re pro gram kreditnih obaveza u smislu ove Odluke (u daljnjem tekstu: re pro gram) može biti izvršen produženjem krajnjeg roka za otplatu kredita najduže do 12 mjeseci čime se smanjuju rate kredita ili odobrenjem grace perioda u toku otplate kredita najduže 12 mjeseci za koji se produžava i krajnji rok za otplatu kredita. U toku grace perioda dužnik plaća samo obračunatu kamatu." Član 2. Mijenja se član 3., stav 3. i glasi: "Prije odobrenja zahtjeva dužnika banka je dužna da istog upozna o svim efektima reprograma kredita i da iste po odobrenom reprogramu posebno reguliše u aneksu ugovora o kreditu." Član 3. Mijenja se član 5. i glasi: "Za kredite koji su predmet odobrenja u smislu ove Odluke sve do isteka roka reprogramirane otplate kredita, odnosno odobrenog grace perioda banka može zadržati zatečeno stanje na dan 30.09.2008. godine za: a)izvršenu klasifikaciju u skladu sa Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 54/04 i 68/05) koju počinje primjenjivati danom potpisivanja aneksa ugovora o reprogramu i b)formirane posebne rezerve u skladu Odlukom iz tačke a) ovog člana. Ukoliko je banka zadržala zatečeno stanje na dan 30.09.2008. godine, nastavlja sa klasifikacijom u skladu sa Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka nakon isteka roka reprogramirane otplate kredita, odnosno nakon grace perioda." Član 4. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj U.O.-14-4/09 28. jula 2009. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc. Haris Ihtijarević, s. r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i članka 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 28. srpnja 2009. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O PRIVREMENOM REPROGRAMU KREDI TNIH OBVEZA FIZIČKIH OSOBA I POSTUPANJE BANAKA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U Odluci o privremenom reprogramu kreditnih obveza fizičkih osoba i postupanje banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/09) mijenja se članak 2. i glasi: "Banka može na zahtjev dužnika izvršiti re pro gram svih njegovih kreditnih obveza. Re pro gram kreditnih obveza u smislu ove Odluke (u daljnjem tekstu: re pro gram) može biti izvršen produženjem krajnjeg roka za otplatu kredita najduže do 12 mjeseci čime se smanjuju rate kredita ili odobrenjem grace perioda u toku otplate kredita najduže 12 mjeseci za koji se produžava i krajnji rok za otplatu kredita. U toku grace perioda dužnik plaća samo obračunatu kamatu." Članak 2. Mijenja se članak 3., stavak 3. i glasi: "Prije odobrenja zahtjeva dužnika banka je dužna da istog upozna o svim efektima reprograma kredita i da iste po odobrenom reprogramu posebno regulira u aneksu ugovora o kreditu." Članak 3. Mijenja se članak 5. i glasi: "Za kredite koji su predmet odobrenja u smislu ove Odluke sve do isteka roka reprogramirane otplate kredita, odnosno odobrenog grace perioda banka može zadržati zatečeno stanje na dan 30.09.2008. godine za: a)izvršenu klasifikaciju sukladno Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 54/04 i 68/05) koju počinje primjenjivati danom potpisivanja aneksa ugovora o reprogramu i b)formirane posebne rezerve sukladno Odluci iz točke a) ovog člana. Ukoliko je banka zadržala zatečeno stanje na dan 30.09.2008. godine, nastavlja sa klasifikacijom sukladno Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka nakon isteka roka reprogramirane otplate kredita, odnosno nakon grace perioda." Članak 4. Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj U.O.-14-4/09 28. srpnja 2009. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc. Haris Ihtijarević, v. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), člana 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), Odluke o delegiranju funkcija entitetskim direkcijama iz oblasti izdavanja dozvola i vazduhoplovne med i cine, aerodroma, aerodromskih službi i objekata, izdavanje potvrda vazdušnom operatoru, odobravanje letova, sigurnosti civilnog vazduhoplovstva i vazduhoplovne statistike ("Službeni glasnik BiH", broj 28/04), člana 19. Pravilnika o uslovima i načinu utvrđivanja zdravstvene sposobnosti zrakoplovnog osoblja i uslovima koje mora da ispunjava zdravstvena ustanova i ovlašteni ljekar za obavljanje ljekarskog pregleda zrakoplovnog osoblja ("Službeni glasnik BiH", broj 21/08), te Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 03/2-34-1-104-1/07 od 05. aprila 2007. godine, a povodom zahtjeva Zavoda za zdravstvenu zaštitu radnika u saobraćaju - Sarajevo za produženje Odobrenja za rad zdravstvenim ustanovama koje obavljaju ljekarske preglede vazduhoplovnog i ostalog stručnog osoblja, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE ISPUNJENOSTI USLOVA ZA PRODUŽENJE ODOBRENJA ZA RAD ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA KOJE OBAVLJAJU LJEKARSKE PREGLEDE VAZDUHOPLOVNOG I O STALOG STRUČNOG OSOBLJA 1.U cilju provođenja postupka utvrđivanja ispunjenosti uslova za produženje Odobrenja za rad Zavodu za zdravstvenu zaštitu radnika u saobraćaju- Sarajevo, formira se komisija u sastavu: 1.ENES MUJEZINOVIĆ, predsjednik 2.Dr. FEJSAL BORIĆ, specijalista zrakoplovne medicine, član 3.Dr. MIRSAD IMAMOVIĆ, član 2.Komisija će sa podnosiocem zahtjeva utvrditi vrijeme i mjesto provođenja operativne inspekcije utvrđivanje ispunjenosti uslova za produženja Odobrenja za rad 3.Komisija će zapisnik o izvršenoj inspekciji dostaviti Sektoru za bezbjednost zračnog prometa i sigurnosti FED CAD u roku od 7 dana nakon provedene inspekcije. 4.Podnosilac zahtjeva snosi troškove organizacije i provođenja postupka utvrđivanja ispunjenosti uslova za produženje Odobrenja za rad u skladu sa članom 8, 9. i 16. Naredbe o visini naknada za utvrđivanje osposobljenosti zrakoplovnog i drugog stručnog osoblja, izdavanje odobrenja za rad organizacijama za obuku i zdravstvenim ustanovama koje obavljaju ljekarske preglede zrakoplovnog i drugog stručnog osoblja i organizacijama za održavanje zrakoplova ("Službe - ne novine Federacije BiH", br.71/06). 5.Naknadu za rad članu komisije pod rednim brojem 2. će isplatiti Federalna direkcija za civilnu avijaciju-Federalna direkcija za civilno zrakoplovstvo, a na osnovu posebnog rješenja direktora FED CAD. 6.Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-2-27-61-57-1/09 3. augusta/kolovoza 2009. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 23. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09) i Rješe nja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 03/2-34-1-104-1/07 od 05. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE I. Imenuje se Komisija za provođenje javnog oglasa za popunu upražnjenog radnog mjesta namještenika: Viši ref er ent - zrakoplovni meteo tehničar - motrilac u Odsjeku meteorologije kontrole zračnog prometa - Centar kontrole zračnog prometa (CKZP) Mostar - Federalna direkcija za civilnu avijaciju- Federalna direkcija za civilno zrakoplovstvo (u daljnjem tekstu: Komisija), u slijedećem sastavu: 1.MIRELA IDRIZOVIĆ, predsjednik 2.BOJANA RADIVOJEVIĆ, član 3.ADISA DŽELILOVIĆ, predstavnica sindikalne organizacije FMPiK- FED CAD II. Komisija iz tačke I. ovog Rješenja će razmatrati sve prijave podnesene za javni oglas i utvrdit će listu kandidata koji ispunjavaju sve uslove oglasa i listu kandidata koji ne ispunjavaju uslove. III. Poslove iz tačke II. ovog Rješenja Komisija je obavezna izvršiti do 21.08.2009. godine. IV. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-34-1-958-10/09 5. augusta/kolovoza 2009. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU KOEFICIJENTI RASTA CIJENA U FEDERACIJI BiH U JULU/SRPNJU 2009. GODINE 1.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu julu/srpnju 2009. godine u odnosu na prethodni mjesec je -0,002. 2.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja jula/srpnja je -0,052. 3.Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja jula/srpnja je -0,008. 4.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu julu/srpnju 2009. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je -0,047. 5.Koeficijent rasta potrošačkih cijena u mjesecu julu/srpnju 2009. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,003. 6.Koeficijent rasta potrošačkih cijena od početka godine do kraja jula/srpnja je -0,009. 7.Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta potrošačkih cijena od početka godine do kraja jula/srpnja je -0,001. 8.Koeficijent rasta potrošačkih cijena u julu/srpnju 2009. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je -0,013. Broj 32 10. augusta/kolovoza 2009. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ NETO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA JUNI/LI PANJ 2009. GODINE 1.Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec juni/lipanj 2009. godine iznosi 792,88 KM. 2.Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za pe riod april/travanj-juni/lipanj 2009. godine iznosi 794,37 KM. Broj 33 10. augusta/kolovoza 2009. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. Na osnovu člana 8. Zakona o porezu na plaću ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/96), Federalni zavod za statistiku objavljuje SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ BRUTO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA JUNI/LI PANJ 2009. GODINE 1.Prosječna isplaćena mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec juni/lipanj 2009. godine iznosi 1205,08 KM. Broj 34 10. augusta/kolovoza 2009. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1914/06, rješavajući apelaciju Raje Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 74. stav 4. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Raje Nikolića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, po hitnom postupku, donese odluku o žalbi protiv Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, obavezuje se Vlada Republike Srpske da na ime nematerijalne štete isplati apelantu Raji Nikoliću iznos od 1.800 KM u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rajo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bobetina Brda - Koraj, podnio je 29. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u predmetu broj Gž-649/03 i Osnovnim sudom u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-80/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. septembra 2006. godine. 4. Osnovni sud u Bijeljini je 28. januara 2009. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio kompletan parnični spis sad pod brojem CMS 80 0 P 004349 97 P (ranije spis Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01). 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Osnovnog suda je 6. februara 2009. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenih spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 3. marta 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv R.R. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog tjelesne povrede koju mu je tuženi nanio. Predmet je registriran pod brojem P-21/97. 8. Sud je 17. jula 1997. godine na prvom ročištu, u prisustvu apelanta i tuženog, donio rješenje kojim je raspravu odložio za 18. au gust 1997. godine s ciljem pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Međutim, na zahtjev tuženog, kojem se apelant nije protivio, ročište je opet odloženo zbog toga što presuda kojom je tuženi proglašen krivim nije još bila pravosnažna. 9. Apelant je 1. septembra 1998. godine sudu dostavio Presudu Vrhovnog vojnog suda u Bijeljini broj 77/97 od 9. juna 1998. godine i predložio zakazivanje ročišta u predmetu. Također, apelant je 27. novembra 1998. godine dostavio sudu preciziran tužbeni zahtjev kao sastavni dio tužbe. Sud je od ukupno šest ročišta, na kojima je bio prisutan apelant (22. marta, 19. aprila, 18. maja, 17. juna, 16. jula i 6. septembra 1999. godine), održao pet ročišta, a ročište zakazano za 18. maj 1999. godine odloženo je zbog vještakovog neodazivanja. 10. Presudom Osnovnog suda broj P-21/97 od 6. septembra 1999. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-216/01 od 18. aprila 2001. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem dijelu i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Spis je dostavljen Osnovnom sudu na postupanje 2. maja 2001. godine. 11. Apelant je 25. januara 2002. godine dostavio sudu podnesak u kojem je zatražio dostavljanje navedene presude Okružnog suda. Osnovni sud je dostavio predmetnu presudu tek 30. augusta 2002. godine. 12. Osnovni sud je, postupajući prema uputstvima Okružnog suda u ponovnom postupku, zakazao pet ročišta na kojima je bio prisutan apelant (1. oktobra, 7. i 22. novembra, 20. decembra 2002. godine i 17. marta 2003. godine). Na četiri ročišta sud je raspravljao o tužbenom zahtjevu, a ročište zakazano za 17. novembar 2002. godine odloženo je zbog neodazivanja tuženog. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine djelimično je usvojen apelantov ponovo precizirani tužbeni zahtjev, a tuženi je obavezan da apelantu isplati materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u toj presudi, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Osnovni sud je, povodom izjavljenih žalbi apelanta i tuženog protiv navedene prvostepene presude, dostavio kompletan spis koji je primljen u Okružnom sudu 29. septembra 2003. godine i registriran pod brojem Gž-649/03. 14. Presudom Okružnog suda broj Gž-649/03 od 6. oktobra 2006. godine žalbe apelanta i tuženog su djelimično uvažene, navedena prvostepena presuda je djelimično ukinuta, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a u dijelu koji se ticao pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te troškova liječenja, prvostepena presuda je potvrđena. 15. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da će prvostepeni sud u ponovnom postupku pozvati apelanta "da uredi tužbu na način da njezinim sadržajem budu otklonjeni svi nedostaci na koje je sud ukazao, te da ona sadrži sve elemente propisane članom 53. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)". 16. Kako je u međuvremenu nastupila reorganizacija sudova, nadležan je postao Osnovni sud u Bijeljini koji je apelantu dostavio drugostepenu presudu 16. januara 2007. godine. Nakon toga, sud je 15. marta 2007. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana uredi tužbu u skladu sa uputstvima Okružnog suda, pod prijetnjom odbacivanja njegove tužbe kao neuredne. Apelant je 28. marta 2007. godine dostavio Osnovnom sudu u Bijeljini preciziran tužbeni zahtjev. 17. U ponovnom postupku sud je 12. decembra 2007. godine održao pripremno ročište, te uz saglasnost prisutnih zakazao održavanje glavne rasprave za 6. februar 2008. godine. Četiri ročišta zakazana za 6. februar, 5. mart, 2. april i 23. juni 2008. godine su odložena zbog bolesti postupajućeg sudije, o čemu je obaviješten predsjednik Osnovnog suda u Bijeljini, u skladu sa članom 115. stav 3. ZPP. 18. Nakon što je 25. septembra 2008. godine održana glavna rasprava na kojoj je dokazni postupak završen, Osnovni sud u Bijeljini je Presudom broj 80 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 19. Apelant je 27. oktobra 2008. godine izjavio žalbu protiv navedene prvostepene presude, pa je spis 15. decembra 2008. dostavljen na odlučivanje Okružnom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao hronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet povodom žalbe nalazi u Okružnom sudu od 2003. godine i da o ishodu žalbe još nije obaviješten. Istakao je da ima saznanja da je tuženi svoje nekretnine, od kojih bi se apelant mogao isplatiti, već otuđio s ciljem izbjegavanja naknade štete. Apelant je predložio da se Okružnom sudu naloži da odmah odluči o žalbi koja je podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine i naloži Republici Srpskoj da mu isplati iznos od 1.425 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku, jer je od podnošenja tužbe do podnošenja apelacije proteklo devet godina i šest mjeseci. b) Odgovori na apelaciju 21. Okružni sud je osporio navode iz apelacije ističući da je spis primljen u Okružnom sudu 29. septembra 2003. godine i dat u rad 7. septembra 2005. godine. Okružni sud je iscrpno naveo poteškoće vezane za kadrovske probleme, kao i veliki priliv predmeta, tako da je na drugostepenom građanskom referatu sa stanjem na 31. decembar 2005. godine ostalo neriješenih 2595 predmeta od kojih je 1943 Gž predmeta. Sud je istakao da zbog velikog broja neriješenih predmeta nije u mogućnosti postupati prema propisanom roku iz člana 217. stav 3. ZPP i da to nije moguće postići sve dotle dok se drugostepeni građanski referat ne dovede u ažurno stanje. Navedeno je da sud planira da od početka 2007. godine sve novoprimljene predmete rješava u skladu sa navedenim zakonskim rokom, a da stare predmete sud rješava u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta, te da se na taj način spriječi rast broja neriješenih starih predmeta. Nadalje je istaknuto da je sud sačinio Plan i pro gram mjera za rješavanje starih predmeta i ti predmeti su razvrstani po godinama prema pokrenutim inicijalnim aktima, tim redoslijedom se rješavaju predmeti, s tim što se znatno više rješavaju predmeti koji su hitne prirode. U konkretnom slučaju se radi o predmetu koji se prema zakonu ne ubraja u predmete hitne prirode. Postupak prema tužbi kao inicijalnom aktu pokrenut je u toku 1997. godine, a sud ima neriješenih predmeta koji su stariji od navedenog. Sud je naveo da će konkretan predmet biti riješen najkasnije do kraja septembra 2006. godine. 22. Osnovni sud u Bijeljini je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak pred Osnovnim sudom u Loparama vođen u skladu sa zakonom, da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, uzimajući u obzir da se radi o složenom postupku, ističući da je sud ocijenio da je donošenje privremene mjere u predmetu neosnovano i preuranjeno. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12. stav 3. U parničnom postupku sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Član 53. Š...Ć 2) Tužba mora sadržavati: 1) osnov za nadležnost suda, 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva, 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Član 217. st. 1. 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 227. st. 1. tačka 2. Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) Ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi ni. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak, naknada materijalne i nematerijalne štete povodom njegove tužbe, nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Her ce - go vi ne ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Her ce go vi ni. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 28. Apelant je naveo da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a.) Relevantni principi 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 31. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). a.b.) Pe riod koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu u Loparama 1997. godine, te da se u apelaciji žali da, nakon što je taj sud donio Presudu broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine, nije odlučeno o njegovoj žalbi protiv prvostepene odluke ni u vrijeme podnošenja apelacije. Iz informacija koje su Ustavnom sudu dostavljene Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja apelacije donesena odluka o žalbi i predmet vraćen na ponovni postupak pred Općinskim sudom u Bijeljini koji je u međuvremenu postao nadležan. Ovaj postupak je rezultirao Presudom Općinskog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine protiv koje je apelant izjavio žalbu. O ovoj žalbi, u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, još nije bilo odlučeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan pe riod koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir pe riod od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle pe riod od 12 godina. a.c.) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja materijalne i nematerijalne štete zbog tjelesne povrede i posljedica od te povrede, uzrokovane krivičnim djelom koje je počinio tuženi nad apelantom. Imajući u vidu da se radi o naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom i nakon što je u krivičnom postupku utvrđena odgovornost počinioca, čime je razriješeno pitanje osnova za naknadu štete, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 34. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra predmet dva puta vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon što je 1999. godine prvi put donesena prvostepena odluka, ona je ukinuta presudom Okružnog suda 2001. godine, a ova drugostepena odluka je dostavljena apelantu tek nakon njegove intervencije, dakle više od godinu dana nakon što je spis vraćen Osnovnom sudu. U ponovnom postupku je donesena nova prvostepena presuda 2003. godine, a Okružnom sudu je trebalo tri godine da odluči o žalbi protiv te odluke. Ustavni sud zapaža da je prvostepena odluka ponovo djelimično ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje, te da je nova prvostepena odluka donesena dvije godine kasnije, 2008. godine. Ustavni sud zapaža da su sudovi u odgovoru ukazali na poteškoće vezane za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud je u stavu 30. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje su sudovi naveli ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od 12 godina, a naročito zato što se ne vidi jesu li u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, u odluci kojom usvaja apelaciju, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 37. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi pojedinačno za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, odnosno ukupno 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije naročito složen traje 12 godina i nije okončan ni u vrijeme odlučivanja o apelaciji. Dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnim sudovima koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu pružili relevantne i zadovoljavajuće razloge za ovako dugo trajanje postupka, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 74. stav 4. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1914/06, rješavajući apelaciju Raje Nikolića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2, članka 74. stavak 4. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 17. ožujka 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Raje Nikolića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, po žurnome postupku, donese odluku o prizivu protiv Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 0 P 004339 97 P od 14. listopada 2008. godine. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, obvezuje se Vlada Republike Srpske da na ime nematerijalne štete isplati apelantu Raji Nikoliću iznos od 1.800 KM u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Rajo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bobetina Brda - Koraj, podnio je 29. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog duljine trajanja sudskoga postupka i nedonošenja odluke u razumnome roku pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u predmetu broj Gž-649/03 i Osnovnim sudom u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-80/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatražena je 25. srpnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. kolovoza 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. rujna 2006. godine. 4. Osnovni sud u Bijeljini je 28. siječnja 2009. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio kompletan parnični spis sad pod brojem CMS 80 0 P 004349 97 P (ranije spis Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01). 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Osnovnog suda je 6. veljače 2009. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenih spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 3. ožujka 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv R.R. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog tjelesne povrede koju mu je tuženi nanio. Predmet je registriran pod brojem P-21/97. 8. Sud je 17. srpnja 1997. godine na prvom ročištu, u nazočnosti apelanta i tuženog, donio rješenje kojim je raspravu odložio za 18. kolovoz 1997. godine s ciljem pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Međutim, na zahtjev tuženog, kojemu se apelant nije protivio, ročište je opet odloženo zbog toga što presuda kojom je tuženi proglašen krivim nije još bila pravomoćna. 9. Apelant je 1. rujna 1998. godine sudu dostavio Presudu Vrhovnog vojnog suda u Bijeljini broj 77/97 od 9. lipnja 1998. godine i predložio zakazivanje ročišta u predmetu. Također, apelant je 27. studenoga 1998. godine dostavio sudu preciziran tužbeni zahtjev kao sastavni dio tužbe. Sud je od ukupno šest ročišta, na kojima je bio nazočan apelant (22. ožujka, 19. travnja, 18. svibnja, 17. lipnja, 16. srpnja i 6. rujna 1999. godine), održao pet ročišta, a ročište zakazano za 18. svibanj 1999. godine odloženo je zbog vještakovoga neodazivanja. 10. Presudom Osnovnog suda broj P-21/97 od 6. rujna 1999. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-216/01 od 18. travnja 2001. godine priziv tuženog je uvažen, prvostupanjska presuda je ukinuta u dosuđujućem dijelu i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Spis je dostavljen Osnovnom sudu na postupanje 2. svibnja 2001. godine. 11. Apelant je 25. siječnja 2002. godine dostavio sudu podnesak u kojemu je zatražio dostavu navedene presude Okružnog suda. Osnovni sud je dostavio predmetnu presudu tek 30. kolovoza 2002. godine. 12. Osnovni sud je, postupajući prema uputama Okružnog suda u ponovnome postupku, zakazao pet ročišta na kojima je bio nazočan apelant (1. listopada, 7. i 22. studenoga, 20. prosinca 2002. godine i 17. ožujka 2003. godine). Na četiri ročišta sud je raspravljao o tužbenome zahtjevu, a ročište zakazano za 17. studeni 2002. godine odloženo je zbog neodazivanja tuženog. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-80/01 od 17. ožujka 2003. godine djelomično je usvojen apelantov ponovno precizirani tužbeni zahtjev, a tuženi je obvezan da apelantu isplati materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u toj presudi, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Osnovni sud je, povodom izjavljenih priziva apelanta i tuženog protiv navedene prvostupanjske presude, dostavio kompletan spis koji je primljen u Okružnom sudu 29. rujna 2003. godine i registriran pod brojem Gž-649/03. 14. Presudom Okružnog suda broj Gž-649/03 od 6. listopada 2006. godine prizivi apelanta i tuženog su djelomično uvaženi, navedena prvostupanjska presuda je djelomično ukinuta, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje, a u dijelu koji se ticao pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te troškova liječenja, prvostupanjska presuda je potvrđena. 15. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostaloga, naveo da će prvostupanjski sud u ponovnome postupku pozvati apelanta "da uredi tužbu na način da njezinim sadržajem budu otklonjeni svi nedostaci na koje je sud ukazao, te da ona sadrži sve elemente propisane člankom 53. važećeg Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)". 16. Kako je u međuvremenu nastupila reorganizacija sudova, mjerodavan je postao Osnovni sud u Bijeljini koji je apelantu dostavio drugostupanjsku presudu 16. siječnja 2007. godine. Nakon toga, sud je 15. ožujka 2007. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana uredi tužbu sukladno uputama Okružnog suda, pod prijetnjom odbacivanja njegove tužbe kao neuredne. Apelant je 28. ožujka 2007. godine dostavio Osnovnom sudu u Bijeljini preciziran tužbeni zahtjev. 17. U ponovnome postupku sud je 12. prosinca 2007. godine održao pripremno ročište, te uz suglasnost nazočnih zakazao održavanje glavne rasprave za 6. veljače 2008. godine. Četiri ročišta zakazana za 6. veljače, 5. ožujak, 2. travanj i 23. lipanj 2008. godine su odložena zbog bolesti postupajućeg suca, o čemu je obaviješten predsjednik Osnovnog suda u Bijeljini, sukladno članku 115. stavak 3. ZPP. 18. Nakon što je 25. rujna 2008. godine održana glavna rasprava na kojoj je dokazni postupak završen, Osnovni sud u Bijeljini je Presudom broj 80 0 P 004339 97 P od 14. listopada 2008. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a u preostalome dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. 19. Apelant je 27. listopada 2008. godine izjavio priziv protiv navedene prvostupanjske presude, pa je spis 15. prosinca 2008. dostavljen na odlučivanje Okružnom sudu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je istaknuo kronologiju radnji koje su obavljene u konkretnome predmetu, tvrdeći da se predmet povodom priziva nalazi u Okružnom sudu od 2003. godine i da o ishodu priziva još nije obaviješten. Istaknuo je da ima saznanja da je tuženi svoje nekretnine, od kojih bi se apelant mogao isplatiti, već otuđio s ciljem izbjegavanja naknade štete. Apelant je predložio da se Okružnom sudu naloži da odmah odluči o prizivu koji je podnesen protiv Presude Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01 od 17. ožujka 2003. godine i naloži Republici Srpskoj da mu isplati iznos od 1.425 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnome roku, jer je od podnošenja tužbe do podnošenja apelacije proteklo devet godina i šest mjeseci. b) Odgovori na apelaciju 21. Okružni sud je pobio navode iz apelacije ističući da je spis primljen u Okružnom sudu 29. rujna 2003. godine i dat u rad 7. rujna 2005. godine. Okružni sud je iscrpno naveo poteškoće vezane za kadrovske probleme, kao i veliki priliv predmeta, tako da je na drugostupanjskome građanskome referatu sa stanjem na 31. prosinac 2005. godine ostalo neriješenih 2595 predmeta od kojih je 1943 Gž predmeta. Sud je istaknuo da zbog velikog broja neriješenih predmeta nije u mogućnosti postupati prema propisanom roku iz članka 217. stavak 3. ZPP i da to nije moguće postići sve dotle dok se drugostupanjski građanski referat ne dovede u ažurno stanje. Navedeno je da sud planira da od početka 2007. godine sve novoprimljene predmete rješava sukladno navedenom zakonskom roku, a da stare predmete sud rješava sukladno Planu rješavanja starih predmeta, te da se na taj način spriječi rast broja neriješenih starih predmeta. Nadalje je istaknuto da je sud sačinio Plan i pro gram mjera za rješavanje starih predmeta i ti predmeti su razvrstani po godinama prema pokrenutim inicijalnim aktima, tim redoslijedom se rješavaju predmeti, s tim što se znatno više rješavaju predmeti koji su žurne naravi. U konkretnome slučaju se radi o predmetu koji se prema zakonu ne ubraja u predmete žurne naravi. Postupak prema tužbi kao inicijalnom aktu pokrenut je u tijeku 1997. godine, a sud ima neriješenih predmeta koji su stariji od navedenoga. Sud je naveo da će konkretan predmet biti riješen najkasnije do kraja rujna 2006. godine. 22. Osnovni sud u Bijeljini je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak pred Osnovnim sudom u Loparama vođen sukladno zakonu, da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnome roku, uzimajući u obzir da se radi o složenome postupku, ističući da je sud ocijenio da je donošenje privremene mjere u predmetu neutemeljeno i preuranjeno. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnome postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 12. stavak 3. U parničnome postupku sud je, glede postojanja kaznenoga djela i kaznene odgovornosti učinitelja, vezan za pravomoćnu presudu kaznenoga suda kojom se optuženi proglašava krivim. Članak 53. Š...Ć 2) Tužba mora sadržavati: 1) temelj za mjerodavnost suda, 2) određen zahtjev glede glavne stvari i sporednih potraživanja, 3) činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni temelj tužbenoga zahtjeva, 7) druge podatke koje sukladno odredbama članka 334. ovoga zakona mora imati svaki podnesak. Članak 217. st. 1. 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise povodom priziva. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 227. st. 1. točka 2. Drugostupanjski sud će na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom prvostupanjskome sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: 2) Ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostavljanja, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Her ce go vi ni. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 26. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak, naknada materijalne i nematerijalne štete povodom njegove tužbe, nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovome slučaju nije donesena odluka u "razumnome roku" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnome slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Her ce go vi ne ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Her ce go vi ni. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 28. Apelant je naveo da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnome roku Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne u relevantnome dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a.) Relevantna načela 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 30. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 31. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). a.b.) Razdoblje koje se uzima u obzir 32. Ustavni sud opaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu u Loparama 1997. godine, te da se u apelaciji žali da, nakon što je taj sud donio Presudu broj P-80/01 od 17. ožujka 2003. godine, nije odlučeno o njegovom prizivu protiv prvostupanjske odluke ni u vrijeme podnošenja apelacije. Iz informacija koje su Ustavnom sudu dostavljene Ustavni sud opaža da je nakon podnošenja apelacije donesena odluka o prizivu i predmet vraćen na ponovni postupak pred Općinskim sudom u Bijeljini koji je u međuvremenu postao mjerodavan. Ovaj je postupak rezultirao Presudom Općinskog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004339 97 P od 14. listopada 2008. godine protiv koje je apelant izjavio priziv. O ovom prizivu, u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, još nije bilo odlučeno. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje se u konkretnome slučaju mora uzeti u obzir razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle razdoblje od 12 godina. a.c.) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. U konkretnome slučaju se radi o postupku utvrđivanja materijalne i nematerijalne štete zbog tjelesne povrede i posljedica od te povrede, prouzročene kaznenim djelom koje je počinio tuženi nad apelantom. Imajući u vidu da se radi o naknadi štete prouzročene kaznenim djelom i nakon što je u kaznenome postupku utvrđena odgovornost počinitelja, čime je razriješeno pitanje temelja za naknadu štete, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 34. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud opaža da je u razdoblju koje se razmatra predmet dva puta vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon što je 1999. godine prvi put donesena prvostupanjska odluka, ona je ukinuta presudom Okružnog suda 2001. godine, a ova drugostupanjska odluka je dostavljena apelantu tek nakon njegove intervencije, dakle više od godinu dana nakon što je spis vraćen Osnovnom sudu. U ponovnome postupku je donesena nova prvostupanjska presuda 2003. godine, a Okružnom sudu je trebalo tri godine da odluči o prizivu protiv te odluke. Ustavni sud opaža da je prvostupanjska odluka ponovno djelomično ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje, te da je nova prvostupanjska odluka donesena dvije godine kasnije, 2008. godine. Ustavni sud opaža da su sudovi u odgovoru ukazali na poteškoće vezane za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. S tim u svezi, Ustavni sud je u stavku 30. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje su sudovi naveli ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala duljina postupka u ukupnome razdoblju od 12 godina, a osobito zato što se ne vidi jesu li u svezi sa rješavanjem velikog broja predmeta poduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini postupka u konkretnome slučaju. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, u odluci kojom usvaja apelaciju, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda. 37. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi pojedinačno za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, odnosno ukupno 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije osobito složen traje 12 godina i nije okončan ni u vrijeme odlučivanja o apelaciji. Duljina postupka se u cijelosti može staviti na teret mjerodavnim sudovima koji nisu učinkovito kontrolirali postupak i nisu pružili relevantne i zadovoljavajuće razloge za ovako dugo trajanje postupka, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, članka 74. stavak 4. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1914/06, rješavajući apelaciju Raje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2, člana 74 stav 4 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Raje Nikolića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo da se donese odluka u razumnom roku. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Okružnom sudu u Bijeqini da, po hitnom postupku, donese odluku o žalbi protiv Presude Osnovnog suda u Bijeqini broj 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, obavezuje se Vlada Republike Srpske da na ime nematerijalne štete isplati apelantu Raji Nikoliću iznos od 1.800 KM u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeqini i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rajo Nikolić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bobetina Brda - Koraj, podnio je 29. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajawa sudskog postupka i zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku pred Okružnim sudom u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) u predmetu broj Gž-649/03 i Osnovnim sudom u Loparama (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-80/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. avgusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. septembra 2006. godine. 4. Osnovni sud u Bijeqini je 28. januara 2009. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio kompletan parnični spis sad pod brojem CMS 80 0 P 004349 97 P (ranije spis Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01). 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Osnovnog suda je 6. februara 2009. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz dostavljenih spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 3. marta 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv R.R. (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog tjelesne povrede koju mu je tuženi nanio. Predmet je registrovan pod brojem P-21/97. 8. Sud je 17. jula 1997. godine na prvom ročištu, u prisustvu apelanta i tuženog, donio rješenje kojim je raspravu odložio za 18. avgust 1997. godine s ciljem da se pribave nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Međutim, na zahtjev tuženog, kom se apelant nije protivio, ročište je opet odloženo zbog toga što presuda kojom je tuženi proglašen krivim nije još bila pravosnažna. 9. Apelant je 1. septembra 1998. godine sudu dostavio Presudu Vrhovnog vojnog suda u Bijeqini broj 77/97 od 9. juna 1998. godine i predložio da se zakaže ročište u predmetu. Takođe, apelant je 27. novembra 1998. godine dostavio sudu preciziran tužbeni zahtjev kao sastavni dio tužbe. Sud je od ukupno šest ročišta, na kojima je bio prisutan apelant (22. marta, 19. aprila, 18. maja, 17. juna, 16. jula i 6. septembra 1999. godine), održao pet ročišta, a ročište zakazano za 18. maj 1999. godine odloženo je zbog toga što se vještak nije odazvao. 10. Presudom Osnovnog suda broj P-21/97 od 6. septembra 1999. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-216/01 od 18. aprila 2001. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem dijelu i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Spis je dostavljen Osnovnom sudu na postupanje 2. maja 2001. godine. 11. Apelant je 25. januara 2002. godine dostavio sudu podnesak u kom je zatražio dostavljanje navedene presude Okružnog suda. Osnovni sud je dostavio predmetnu presudu tek 30. avgusta 2002. godine. 12. Osnovni sud je, postupajući shodno uputstvima Okružnog suda u ponovnom postupku, zakazao pet ročišta na kojima je bio prisutan apelant (1. oktobra, 7. i 22. novembra, 20. decembra 2002. godine i 17. marta 2003. godine). Na četiri ročišta sud je raspravljao o tužbenom zahtjevu, a ročište zakazano za 17. novembar 2002. godine odloženo je zbog toga što se tuženi nije odazvao. 13. Presudom Osnovnog suda broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine djelimično je usvojen apelantov ponovo precizirani tužbeni zahtjev, a tuženi je obavezan da apelantu isplati materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u toj presudi, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Osnovni sud je, povodom izjavljenih žalbi apelanta i tuženog protiv navedene prvostepene presude, dostavio kompletan spis koji je primljen u Okružnom sudu 29. septembra 2003. godine i registrovan pod brojem Gž-649/03. 14. Presudom Okružnog suda broj Gž-649/03 od 6. oktobra 2006. godine žalbe apelanta i tuženog su djelimično uvažene, navedena prvostepena presuda je djelimično ukinuta, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a u dijelu koji se ticao pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te troškova liječewa, prvostepena presuda je potvrđena. 15. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da će prvostepeni sud u ponovnom postupku da pozove apelanta "da uredi tužbu na način da njenim sadržajem budu otklonjeni svi nedostaci na koje je sud ukazao, te da ona sadrži sve elemente propisane članom 53 važećeg Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP)". 16. Kako je u međuvremenu nastupila reorganizacija sudova, nadležan je postao Osnovni sud u Bijeqini koji je apelantu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 dostavio drugostepenu presudu 16. januara 2007. godine. Nakon toga, sud je 15. marta 2007. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana uredi tužbu u skladu sa uputstvima Okružnog suda, pod prijetwom odbacivawa njegove tužbe kao neuredne. Apelant je 28. marta 2007. godine dostavio Osnovnom sudu u Bijeqini preciziran tužbeni zahtjev. 17. U ponovnom postupku sud je 12. decembra 2007. godine održao pripremno ročište, te uz saglasnost prisutnih zakazao održavanje glavne rasprave za 6. februar 2008. godine. Četiri ročišta zakazana za 6. februar, 5. mart, 2. april i 23. juni 2008. godine odložena su zbog bolesti postupajućeg sudije, o čemu je obaviješten predsjednik Osnovnog suda u Bijeqini, u skladu sa članom 115 stav 3 ZPP. 18. Nakon što je 25. septembra 2008. godine održana glavna rasprava na kojoj je dokazni postupak završen, Osnovni sud u Bijeqini je Presudom broj 80 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 19. Apelant je 27. oktobra 2008. godine izjavio žalbu protiv navedene prvostepene presude, pa je spis 15. decembra 2008. dostavljen na odlučivanje Okružnom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao hronologiju radwi koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet povodom žalbe nalazi u Okružnom sudu od 2003. godine i da o ishodu žalbe još nije obaviješten. Istakao je da ima saznawa da je tuženi svoje nepokretnosti, od kojih bi apelant mogao da se isplati, već otuđio s ciljem izbjegavawa naknade štete. Apelant je predložio da se Okružnom sudu naloži da odmah odluči o žalbi koja je podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Loparama broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine i naloži Republici Srpskoj da mu isplati iznos od 1.425 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku, jer je od podnošewa tužbe do podnošewa apelacije proteklo devet godina i šest mjeseci. b) Odgovori na apelaciju 21. Okružni sud je osporio navode iz apelacije ističući da je spis primljen u Okružnom sudu 29. septembra 2003. godine i dat u rad 7. septembra 2005. godine. Okružni sud je iscrpno naveo poteškoće vezane za kadrovske probleme, kao i veliki priliv predmeta, tako da je na drugostepenom građanskom referatu sa stanjem na 31. decembar 2005. godine ostalo neriješenih 2595 predmeta od kojih je 1943 Gž predmeta. Sud je istakao da zbog velikog broja neriješenih predmeta nije u mogućnosti da postupa shodno propisanom roku iz člana 217 stav 3 ZPP i da to nije moguće postići sve dotle dok se drugostepeni građanski referat ne dovede u ažurno stanje. Navedeno je da sud planira da od početka 2007. godine sve novoprimljene predmete rješava u skladu sa navedenim zakonskim rokom, a da stare predmete sud rješava u skladu sa Planom rješavawa starih predmeta, te da se na taj način spriječi rast broja neriješenih starih predmeta. Nadalje je istaknuto da je sud sačinio Plan i pro gram mjera za rješavanje starih predmeta i ti predmeti su razvrstani po godinama shodno pokrenutim inicijalnim aktima, tim redoslijedom se rješavaju predmeti, s tim što se znatno više rješavaju predmeti koji su hitne prirode. U konkretnom slučaju se radi o predmetu koji se shodno zakonu ne ubraja u predmete hitne prirode. Postupak prema tužbi kao inicijalnom aktu pokrenut je u toku 1997. godine, a sud ima neriješenih predmeta koji su stariji od navedenog. Sud je naveo da će konkretan predmet da bude riješen najkasnije do kraja septembra 2006. godine. 22. Osnovni sud u Bijeqini je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak pred Osnovnim sudom u Loparama vođen u skladu sa zakonom, da nije bilo kršewa prava na suđenje u razumnom roku, uzimajući u obzir da se radi o složenom postupku, ističući da je sud ocijenio da je donošenje privremene mjere u predmetu neosnovano i preuranjeno. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12 stav 3 U parničnom postupku sud je, u pogledu postojawa krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Član 53 Š...Ć 2) Tužba mora da sadržava: 1) osnov za nadležnost suda, 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživawa, 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva, 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334 ovog zakona mora da ima svaki podnesak. Član 217 st. 1, 3 i 4 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. Drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 227 st. 1 tačka 2 Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati istom prvostepenom sudu radi održavawa nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) Ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Her ce go vi ni. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak, naknada materijalne i nematerijalne štete povodom njegove tužbe, nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Her ce go vi ne ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Her ce go vi ni. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 28. Apelant je naveo da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a.) Relevantni principi 29. Ustavni sud, prije svega, ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 31. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). a.b.) Pe riod koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu u Loparama 1997. godine, te da se u apelaciji žali da, nakon što je taj sud donio Presudu broj P-80/01 od 17. marta 2003. godine, nije odlučeno o njegovoj žalbi protiv prvostepene odluke ni u vrijeme podnošewa apelacije. Iz informacija koje su Ustavnom sudu dostavljene Ustavni sud zapaža da je nakon podnošewa apelacije donesena odluka o žalbi i predmet vraćen na ponovni postupak pred Opštinskim sudom u Bijeqini koji je u međuvremenu postao nadležan. Ovaj postupak je rezultovao Presudom Opštinskog suda u Bijeqini broj 80 0 P 004339 97 P od 14. oktobra 2008. godine protiv koje je apelant izjavio žalbu. O ovoj žalbi, u vrijeme donošewa ove odluke Ustavnog suda, još nije bilo odlučeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan pe riod koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir pe riod od podnošewa tužbe pa do donošewa odluke Ustavnog suda, dakle pe riod od 12 godina. a.c.) Analiza razumnosti trajawa postupka 33. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivawa materijalne i nematerijalne štete zbog tjelesne povrede i posljedica od te povrede, uzrokovane krivičnim djelom koje je počinio tuženi nad apelantom. Imajući u vidu da se radi o naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom i nakon što je u krivičnom postupku utvrđena odgovornost počinioca, čime je razriješeno pitanje osnova za naknadu štete, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebao da razmotri. 34. Što se tiče ponašawa redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra predmet dva puta vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon što je 1999. godine prvi put donesena prvostepena odluka, ona je ukinuta presudom Okružnog suda 2001. godine, a ova drugostepena odluka je dostavljena apelantu tek nakon njegove intervencije, dakle više od godinu dana nakon što je spis vraćen Osnovnom sudu. U ponovnom postupku je donesena nova prvostepena presuda 2003. godine, a Okružnom sudu je trebalo tri godine da odluči o žalbi protiv te odluke. Ustavni sud zapaža da je prvostepena odluka ponovo djelimično ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje, te da je nova prvostepena odluka donesena dvije godine kasnije, 2008. godine. Ustavni sud zapaža da su sudovi u odgovoru ukazali na poteškoće vezane za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud je u stavu 30 ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da, uzeto u cjelini, razlozi koje su sudovi naveli ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od 12 godina, a naročito zato što se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavawa zaostataka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. 35. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, u odluci kojom usvaja apelaciju, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 37. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi pojedinačno za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, odnosno ukupno 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije naročito složen traje 12 godina i nije okončan ni u vrijeme odlučivawa o apelaciji. Dužina postupka u cijelosti može da se stavi na teret nadležnim sudovima koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i nisu pružili relevantne i zadovoljavajuće razloge za ovako dugo trajanje postupka, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, člana 74 stav 4 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2885/06, rješavajući apelaciju Halila Mehtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Halila Mehtića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj I-4641/04. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča izvršni postupak u predmetu broj I-4641/04 u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, Halilu Mehtiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Halil Mehtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku izvršenja Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara 2009. godine i 2. februara 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 7. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. decembra 2006. godine. 4. Ustavni sud je 27. januara 2009. godine zatražio od Općinskog suda spis u predmetu broj I-4641/04. Općinski sud je dostavio traženi spis 2. februara 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 29. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine Republika Bosna i Her ce go vi na obavezana je da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, isplati iznos od 1.230.083,70 YU dinara. 8. Prijedlog za izvršenje navedene presude apelant je podnio tadašnjem Općinskom sudu I u Sarajevu 12. juna 1998. godine zato što je postupak rješavanja žalbe tuženog trajao dosta dugo, a u međuvremenu je počeo rat u Bosni i Her ce go vi ni. 9. Općinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-880/98 od 17. juna 1998. godine usvojio apelantov prijedlog za izvršenje Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, na koji je dužnik izjavio prigovor koji je odbijen Rješenjem istog suda broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine. 10. Na Rješenje o odbijanju prigovora broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine dužnik je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Rješenjem broj Gž-880/00 od 17. januara 2001. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 11. Općinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja odbacio kao neuredan zato što nije u zakonskom roku postupio prema dopisu suda od 23. aprila 2001. godine. Tim dopisom je traženo da se u ponovnom postupku dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenje, uz naznaku tačnog naziva pravnog sljednika dužnika određenog prema izvršnoj ispravi u ovoj pravnoj stvari. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 12. Protiv Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. 13. Ustavni sud je 19. aprila 2004. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine kojom je ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine i vratio predmet Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje od 29. maja 2001. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, s nalogom da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke ima u vidu odluku Ustavnog suda. 15. Općinski sud je 26. maja 2005. godine, nakon donesene odluke Ustavnog suda, proslijedio cio spis Kantonalnom sudu na uvid kako bi ocijenio osnovanost Rješenja broj Gž-880/00 od 17. januara 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj U 53/03 i Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine. 16. Cio spis je, zatim, 4. jula 2005. godine vraćen sa Kantonalnog suda s uputstvima da prvostepeni sud postupi prema Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine. 17. Rješavajući prema uputstvima Kantonalnog suda, Općinski sud je zaključkom od 12. januara 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od prijema zaključka dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenje, to jeste, da opredijeli predmet i sredstvo izvršenja i precizira tačan izvršenikov račun i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren račun. Apelant je podneskom od 22. januara 2006. godine opredijelio predmet i sredstvo izvršenja. Kako prijedlog za izvršenje ponovo nije bio uređen u smislu člana 36. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine kojim je odredio izvršenje na osnovu izvršne sudske odluke. Osim toga, Općinski sud je, na osnovu Odluke Ustavnog suda broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj Gž: 1526/04 od 18. novembra 2004. godine, utvrdio da je izvršenik u ovoj pravnoj stvari Federacija Bosne i Her ce go vi ne. 18. Protiv spomenutog rješenja od 6. februara 2006. godine izvršenik je podnio žalbu Kantonalnom sudu putem Općinskog suda. Općinski sud je podnesenu žalbu smatrao prigovorom protiv rješenja u kojem je istaknut prigovor neurednosti prijedloga za dozvolu izvršenja. Općinski sud je 21. aprila 2006. godine donio rješenje kojim se vrši ispravka Rješenja o određivanju izvršenja broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine u dijelu pouke o pravnom lijeku, pa se umjesto riječi "Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu, putem ovog suda, a u roku od osam dana od dana njegovog prijema", upisuju riječi "Protiv ovog rješenja stranke mogu izjaviti prigovor ovom sudu u roku od osam dana od dana njegovog prijema". U obrazloženje je navedeno da podneseni prigovor ne zaustavlja tok izvršnog postupka, ali odlaže apelantova namirenja do izvršnosti rješenja o izvršenju, osim ako zakonom nije drugačije određeno. U preostalom dijelu Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine u cijelosti je održano na snazi. 19. Odlučujući o prigovoru, Općinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 17. maja 2006. godine kojim je odbio izvršenikov prigovor i prijedlog za obustavljanje postupka od 16. februara 2006. godine kao neosnovan, pa je Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine ostavio na snazi. Protiv navedenog rješenja izvršenik je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. decembra 2007. godine kojim je izvršenikovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. 20. Rješenje Općinskog suda broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine postalo je pravosnažno 17. maja 2006. godine, pa je Općinski sud donio Zaključak broj I-4641/04 od 19. maja 2006. godine kojim je naloženo UPI banci d.d. Sarajevo da pristupi izvršenju Rješenja broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine. U obrazloženju Zaključka je navedeno da UPI banka d.d. Sarajevo rješenje od 6. februara 2006. godine uvrsti u evidenciju redoslijeda prema članu 167. Zakona o izvršnom postupku i da ga provede, te da o eventualnim smetnjama obavijesti sud. Također je naloženo banci da, ukoliko izvršenik nema sredstava na računu u toj banci ili nema dovoljno sredstava, rješenje uz izvještaj dostavi narednoj banci označenoj u rješenju o izvršenju, odnosno da postupi prema članu 172. Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa članom 171. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku. 21. Apelant je 1. februara 2007. godine obavijestio Općinski sud da je promijenio broj žiroračuna zbog statusnih promjena u banci u kojoj ima otvoren žiroračun. Općinski sud je 12. marta 2007. godine donio Zaključak broj I-4641/04 da UPI banci d.d. Sarajevo dostavi apelantov podnesak od 1. februara 2007. godine. 22. Apelant je 12. juna 2007. godine obavijestio Općinski sud da je Raiffeisen bank promijenila njegov broj računa i dostavio novi broj žiroračuna. Općinski sud je 18. juna 2007. godine donio zaključak o dostavljanju apelantovog podneska od 12. juna 2007. godine UPI banci d.d. Sarajevo. 23. Kantonalni sud je 28. marta 2008. godine obavijestio Općinski sud da je Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. decembra 2007. godine dostavljeno apelantovom punomoćniku 28. februara 2008. godine, a izvršeniku 29. februara 2008. godine. 24. UPI banka d.d. Sarajevo je 1. jula 2008. godine obavijestila Općinski sud da je 1. jula 2008. godine rješenje Kantonalnog suda od 17. decembra 2007. godine dostavila na provođenje narednoj banci navedenoj u rješenju o izvršenju u skladu sa članom 179. Zakona o izvršnom postupku. UPI banka d.d. Sarajevo je 4. jula 2008. godine obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje dostavila na izvršenje Unicredit bank d.d. Mostar, jer UPI banka d.d. Sarajevo više nije poslovna banka u Federaciji Bosne i Her ce go vi ne. 25. Unicredit bank d.d. Mostar je 14. i 15. augusta 2008. godine zatražila od Općinskog suda dodatne instrukcije u vezi sa izvršenjem rješenja Kantonalnog suda od 17. decembra 2007. godine. 26. Općinski sud je 29. augusta 2008. godine donio zaključak kojim je naredio apelantu da u roku od 30 dana od dana prijema zaključka dostavi tačan broj izvršenikovog računa i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren, s obzirom na to da je Unicredit bank d.d. Mostar obavijestila Općinski sud da je račun naveden u rješenju o izvršenju ugašen. 27. Apelant je 26. septembra 2008. godine dostavio Općinskom sudu broj izvršenikovog računa, otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo. 28. Općinski sud je 3. oktobra 2008. godine donio Zaključak broj I-4641/04 na osnovu kojeg je Unicredit bank d.d. Mostar dostavila apelantov podnesak od 26. septembra 2008. godine u kojem je dostavljen novi broj izvršenikovog računa otvoren u navedenoj banci, sa napomenom da je navedena banka, radi provođenja izvršenja, zaprimila Rješenje o izvršenju broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine od UPI banke. 29. Apelant je 21. januara 2009. godine obavijestio Općinski sud da je došlo do promjene broja izvršenikovog računa i dostavio novi broj računa otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo, uz zahtjev da se rješenje o izvršenju dostavi ovoj banci na postupanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj I-4641/04, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da postupak izvršenja pravosnažne presude "u jednoj delikatnoj pravnoj stvari", odnosno naknadi štete zato što je apelant neosnovano proveo u pritvoru 13 mjeseci i 12 dana, traje od juna 1998. godine, što se nikako ne može smatrati razumnim rokom u odlučivanju o pravima građana. Kada se ima u vidu da izvršna isprava potječe iz novembra 1991. godine, prema apelantovom mišljenju, jasno je koliki je teret stavljen na pojedinca u pokušaju da ostvari svoja ustavom i zakonom zagarantirana prava. Taj postupak se posebno usložnjava, kako navodi apelant, kada se kao protivna strana pojavljuje država ili njezini pojedini organi. Osim toga, apelant ističe da je sud pogrešno tumačio Zakon o izvršnom postupku kada ga je pozvao da dostavi punomoć za advokata, iako je punomoć već bila dostavljena, zatim kada je rješenje o izvršenju dostavio banci radi provođenja, ali pri tome nije postupio u skladu sa članom 166. stav 5. navedenog zakona, odnosno nije obavezao banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu. b) Odgovor na apelaciju 31. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud, na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja, u relativno kratkom roku donosio odluke, ali da je dužini sudskog postupka pred prvostepenim sudom doprinio sam apelant. Nadalje, sud navodi da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 12. juna 1998. godine, te da je sud nakon pet dana odredio izvršenje prema osnovu izvršne sudske odluke koja je postala pravosnažna 30. marta 1993. godine, što znači da je apelant tek nakon pet godina od dana pravosnažnosti presude podnio prijedlog za izvršenje. Također, sud navodi da je apelanta svaki put morao pozivati da dopuni prijedlog za izvršenje, što je, također, doprinijelo dužini sudskog postupka. Zaključuju da je apelant svojim postupanjem, koje nije bilo u skladu sa članom 36. Zakona o izvršnom postupku, u značajnoj mjeri utjecao na dužinu postupka. Također su naveli i opterećenost suda drugim predmetima. V. Relevantni propisi 32. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Her ce - go vi ne ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. Član 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 166. stav 5. Sud će rješenjem o izvršenju obavezati banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenih rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za pe riod od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora sadržavati svaku transakciju na računu Š...Ć. 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, budući da izvršni postupak traje više od deset godina i osam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Her ce go vi ni, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Her ce - go vi ne, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Također, Ustavni sud ukazuje da postoji već izgrađena praksa Evropskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 36. Imajući u vidu navedeno i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum a) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 37. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka radi naplate naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Član II/3. Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 42. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 43. Konačno, Evropski sud je ukazao da država ima obavezu organizirati sistem izvršenja presuda koji je djelotvoran, kako na nivou prava, tako i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, presuda od 7. juna 2005. godine, broj 71186/01, stav 84), te je, također, istakao da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba postupati ekspeditivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 44. Ustavni sud zapaža da je apelant 12. juna 1998. godine podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, da do dana donošenja ove odluke predmetni izvršni postupak traje duže od deset godina i osam mjeseci, da traje i dalje, te da je to pe riod koji će Ustavni sud razmatrati. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 45. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku pokrenutom na prijedlog za izvršenje pravosnažne presude kojom je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. Prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak je hitne prirode i, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. 46. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku Općinskom sudu trebalo od tri mjeseca do jedne godine i osam mjeseci da bi odlučio o prigovoru protiv prvostepenog rješenja. Također, Kantonalni sud je žalbama protiv rješenja odlučivao u rokovima od 11 mjeseci, drugi put u roku dužem od jedne godine i u roku od jedne godine i sedam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio rješenje kojim su bila povrijeđena apelantova prava prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je zbog pogrešne primjene prava bio onemogućen ostvariti svoje pravo na obeštećenje prema izvršeniku, Federaciji Bosne i Her ce go vi ne, kao pravnom sljedniku Republike BiH, a što je Ustavni sud utvrdio u svojoj ranijoj odluci, kako je to već navedeno. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Općinskom sudu trebalo duže od jedne godine da donese novo rješenje u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i uputstvima Kantonalnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud, nakon što ga je apelant obavijestio o računu u banci, nije, u smislu člana 166. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, rješenjem o izvršenju odmah i obavezao banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na računu u slučaju da na računu nema dovoljno sredstava za realizaciju apelantovog potraživanja. 47. Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjane argumente koje je naveo Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju da je apelant odlučujuće doprinio dužini predmetnog postupka jer nije bez prethodnog poziva suda uređivao prijedlog za izvršenje. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi u Bosni i Her ce go vi ni, pa i Općinski i Kantonalni sud, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Her ce go vi ne, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, pa je, dosljedno tome, država obavezna svim licima pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te svoj pravni sistem organizirati tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 15. februara 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kojem je, također, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, gdje je, između ostalog, navedeno da "Š...Ć tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnosioca zahtjeva ne mogu dovoljno objasniti takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, prema mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu djelotvorno kontrolirali izvršni postupak." 48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka, relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, relevantne prin cipe navedene u tački 34. i prethodno elaborirane stavove odluke, nije neophodno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega predmetni izvršni postupak nije okončan nakon više od deset godina i osam mjeseci. 49. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 50. Apelant, također, smatra da mu je neizvršenjem Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nemogućnost osiguranja izvršenja konačne presude u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stav 47). Iz razloga koji su u ovoj odluci navedeni u kontekstu ispitivanja kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega je i povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pitanje naknade nematerijalne štete 51. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 52. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, str. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je trajao više od deset godina, apelantu se određuje naknada u visini od 3.000 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 53. Izvršni postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je trajao deset godina i osam mjeseci, a apelant svojim postupanjem nije odlučujuće doprinio dužini postupka, trajao je nerazumno dugo čime je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2885/06, rješavajući apelaciju Halila Mehtića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 17. ožujka 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Halila Mehtića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog duljine trajanja izvršnoga postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj I-4641/04. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča izvršni postupak u predmetu broj I-4641/04 sukladno članku II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, Halilu Mehtiću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Halil Mehtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojega zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, odvjetnici iz Zenice, podnio je 24. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u postupku izvršenja Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. studenoga 1991. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. siječnja 2009. godine i 2. veljače 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražena je 7. studenoga 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. prosinca 2006. godine. 4. Ustavni sud je 27. siječnja 2009. godine zatražio od Općinskog suda spis u predmetu broj I-4641/04. Općinski sud je dostavio traženi spis 2. veljače 2009. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositelju zahtjeva 29. siječnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. studenoga 1991. godine Republika Bosna i Her ce go vi na obvezana je da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete zbog neutemeljenoga lišavanja slobode, isplati iznos od 1.230.083,70 YU dinara. 8. Prijedlog za izvršenjem navedene presude apelant je podnio tadašnjem Općinskom sudu I u Sarajevu 12. lipnja 1998. godine zato što je postupak rješavanja priziva tuženoga trajao dosta dugo, a u međuvremenu je počeo rat u Bosni i Her ce go vi ni. 9. Općinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-880/98 od 17. lipnja 1998. godine usvojio apelantov prijedlog za izvršenjem Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. studenoga 1991. godine, na koji je dužnik izjavio prigovor koji je odbijen Rješenjem istog suda broj I-880/98 od 5. veljače 2000. godine. 10. Na Rješenje o odbijanju prigovora broj I-880/98 od 5. veljače 2000. godine dužnik je izjavio priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Rješenjem broj Gž-880/00 od 17. siječnja 2001. godine priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. 11. Općinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-2705/01 od 29. svibnja 2001. godine apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja odbacio kao neuredan zato što nije u zakonskome roku postupio prema dopisu suda od 23. travnja 2001. godine. Tim je dopisom traženo da se u ponovnome postupku dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenjem, uz naznaku točnog naziva pravnoga sljednika dužnika određenog prema izvršnoj ispravi u ovoj pravnoj stvari. 12. Protiv Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj I-2705/01 od 29. svibnja 2001. godine apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-843/01 od 18. srpnja 2002. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. 13. Ustavni sud je 19. travnja 2004. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 53/03 od 19. travnja 2004. godine kojom je ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-843/01 od 18. srpnja 2002. godine i vratio predmet Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnome postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1526/04 od 18. studenoga 2004. godine apelantov priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje od 29. svibnja 2001. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, s nalogom da prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke ima u vidu odluku Ustavnog suda. 15. Općinski sud je 26. svibnja 2005. godine, nakon donesene odluke Ustavnog suda, proslijedio cio spis Kantonalnom sudu na uvid kako bi ocijenio utemeljenost Rješenja broj Gž-880/00 od 17. siječnja 2001. godine kojim je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 U 53/03 i Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. studenoga 2004. godine. 16. Cio spis je, potom, 4. srpnja 2005. godine vraćen sa Kantonalnog suda s uputama da prvostupanjski sud postupi prema Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. studenoga 2004. godine. 17. Rješavajući prema uputama Kantonalnog suda, Općinski sud je zaključkom od 12. siječnja 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od prijema zaključka dostavi sudu uredan prijedlog za izvršenjem, to jeste, da opredijeli predmet i sredstvo izvršenja i precizira točan izvršenikov račun i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren račun. Apelant je podneskom od 22. siječnja 2006. godine opredijelio predmet i sredstvo izvršenja. Kako prijedlog za izvršenje ponovno nije bio uređen u smislu članka 36. Zakona o izvršnome postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine kojim je odredio izvršenje na temelju izvršne sudske odluke. Osim toga, Općinski sud je, na temelju Odluke Ustavnog suda broj U 53/03 od 19. travnja 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj Gž: 1526/04 od 18. studenoga 2004. godine, utvrdio da je izvršenik u ovoj pravnoj stvari Federacija Bosne i Her ce go vi ne. 18. Protiv spomenutoga rješenja od 6. veljače 2006. godine izvršenik je podnio priziv Kantonalnom sudu putem Općinskog suda. Općinski sud je podneseni priziv smatrao prigovorom protiv rješenja u kojemu je istaknut prigovor neurednosti prijedloga za dozvolu izvršenja. Općinski sud je 21. travnja 2006. godine donio rješenje kojim se vrši ispravka Rješenja o određivanju izvršenja broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine u dijelu pouke o pravnome lijeku, pa se umjesto riječi "Protiv ovog rješenja dopušten je priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu, putem ovog suda, a u roku od osam dana od dana njegovog prijema", upisuju riječi "Protiv ovog rješenja stranke mogu izjaviti prigovor ovom sudu u roku od osam dana od dana njegovog prijema". U obrazloženje je navedeno da podneseni prigovor ne zaustavlja tijek izvršnoga postupka, ali odlaže apelantova namirenja do izvršnosti rješenja o izvršenju, osim ako zakonom nije drukčije određeno. U preostalome dijelu Rješenje broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine u cijelosti je održano na snazi. 19. Odlučujući o prigovoru, Općinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 17. svibnja 2006. godine kojim je odbio izvršenikov prigovor i prijedlog za obustavu postupka od 16. veljače 2006. godine kao neutemeljen, pa je Rješenje broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine ostavio na snazi. Protiv navedenoga rješenja izvršenik je izjavio priziv. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. prosinca 2007. godine kojim je izvršenikov priziv odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. 20. Rješenje Općinskog suda broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine postalo je pravomoćno 17. svibnja 2006. godine, pa je Općinski sud donio Zaključak broj I-4641/04 od 19. svibnja 2006. godine kojim je naloženo UPI banci d.d. Sarajevo da pristupi izvršenju Rješenja broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine. U obrazloženju Zaključka je navedeno da UPI banka d.d. Sarajevo rješenje od 6. veljače 2006. godine uvrsti u evidenciju redoslijeda prema članku 167. Zakona o izvršnome postupku i da ga provede, te da o eventualnim smetnjama obavijesti sud. Također je naloženo banci da, ukoliko izvršenik nema sredstava na računu u toj banci ili nema dovoljno sredstava, rješenje uz izvješće dostavi narednoj banci označenoj u rješenju o izvršenju, odnosno da postupi prema članku 172. Zakona o izvršnome postupku, u svezi sa člankom 171. točka 3. Zakona o izvršnome postupku. 21. Apelant je 1. veljače 2007. godine obavijestio Općinski sud da je promijenio broj žiroračuna zbog statusnih promjena u banci u kojoj ima otvoren žiroračun. Općinski sud je 12. ožujka 2007. godine donio Zaključak broj I-4641/04 da UPI banci d.d. Sarajevo dostavi apelantov podnesak od 1. veljače 2007. godine. 22. Apelant je 12. lipnja 2007. godine obavijestio Općinski sud da je Raiffeisen bank promijenila njegov broj računa i dostavio novi broj žiroračuna. Općinski sud je 18. lipnja 2007. godine donio zaključak o dostavi apelantovog podneska od 12. lipnja 2007. godine UPI banci d.d. Sarajevo. 23. Kantonalni sud je 28. ožujka 2008. godine obavijestio Općinski sud da je Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. prosinca 2007. godine dostavljeno apelantovom punomoćniku 28. veljače 2008. godine, a izvršeniku 29. veljače 2008. godine. 24. UPI banka d.d. Sarajevo je 1. srpnja 2008. godine obavijestila Općinski sud da je 1. srpnja 2008. godine rješenje Kantonalnog suda od 17. prosinca 2007. godine dostavila na provođenje narednoj banci navedenoj u rješenju o izvršenju sukladno članku 179. Zakona o izvršnome postupku. UPI banka d.d. Sarajevo je 4. srpnja 2008. godine obavijestila Općinski sud da je predmetno rješenje dostavila na izvršenje Unicredit bank d.d. Mostar, jer UPI banka d.d. Sarajevo više nije poslovna banka u Federaciji Bosne i Her ce go vi ne. 25. Unicredit bank d.d. Mostar je 14. i 15. kolovoza 2008. godine zatražila od Općinskog suda dodatne instrukcije u svezi sa izvršenjem rješenja Kantonalnog suda od 17. prosinca 2007. godine. 26. Općinski sud je 29. kolovoza 2008. godine donio zaključak kojim je naredio apelantu da u roku od 30 dana od dana prijema zaključka dostavi točan broj izvršenikovog računa i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren, obzirom na to da je Unicredit bank d.d. Mostar obavijestila Općinski sud da je račun naveden u rješenju o izvršenju ugašen. 27. Apelant je 26. rujna 2008. godine dostavio Općinskom sudu broj izvršenikovog računa, otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo. 28. Općinski sud je 3. listopada 2008. godine donio Zaključak broj I-4641/04 na temelju kojega je Unicredit bank d.d. Mostar dostavila apelantov podnesak od 26. rujna 2008. godine u kojemu je dostavljen novi broj izvršenikovog računa otvoren u navedenoj banci, sa napomenom da je navedena banka, radi provođenja izvršenja, zaprimila Rješenje o izvršenju broj I-4641/04 od 6. veljače 2006. godine od UPI banke. 29. Apelant je 21. siječnja 2009. godine obavijestio Općinski sud da je došlo do promjene broja izvršenikovog računa i dostavio novi broj računa otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo, uz zahtjev da se rješenje o izvršenju dostavi ovoj banci na postupanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. studenoga 1991. godine, u izvršnome postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj I-4641/04, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo da postupak izvršenja pravomoćne presude "u jednoj delikatnoj pravnoj stvari", odnosno naknadi štete zato što je apelant neutemeljeno proveo u pritvoru 13 mjeseci i 12 dana, traje od lipnja 1998. godine, što se nikako ne može smatrati razumnim rokom u odlučivanju o pravima građana. Kada se ima u vidu da izvršna isprava potječe iz studenoga 1991. godine, prema apelantovom mišljenju, jasno je koliki je teret stavljen na pojedinca u pokušaju da ostvari svoja ustavom i zakonom zajamčena prava. Taj se postupak posebno usložnjava, kako navodi apelant, kada se kao protivna strana pojavljuje država ili njezina pojedina tijela. Osim toga, apelant ističe da je sud pogrešno tumačio Zakon o izvršnome postupku kada ga je pozvao da dostavi punomoć za odvjetnika, iako je punomoć već bila dostavljena, potom kada je rješenje o izvršenju dostavio banci radi provođenja, ali pri tomu nije postupio sukladno članku 166. stavak 5. navedenoga zakona, odnosno nije obvezao banku da dostavi izvješće o svim promjenama na izvršenikovom računu. b) Odgovor na apelaciju 31. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostupanjski sud, na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja, u relativno kratkom roku donosio odluke, ali da je duljini sudskoga postupka pred prvostupanjskim sudom doprinio sam apelant. Nadalje, sud navodi da je apelant prijedlog za izvršenjem podnio 12. lipnja 1998. godine, te da je sud nakon pet dana odredio izvršenje prema temelju izvršne sudske odluke koja je postala pravomoćna 30. ožujka 1993. godine, što znači da je apelant tek nakon pet godina od dana pravomoćnosti presude podnio prijedlog za izvršenjem. Također, sud navodi da je apelanta svaki put morao pozivati da dopuni prijedlog za izvršenjem, što je, također, doprinijelo duljini sudskog postupka. Zaključuju da je apelant svojim postupanjem, koje nije bilo sukladno članku 36. Zakona o izvršnome postupku, u značajnoj mjeri utjecao na duljinu postupka. Također su naveli i opterećenost suda drugim predmetima. V. Relevantni propisi 32. Zakon o izvršnome postupku Federacije Bosne i Her - ce go vi ne ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. Članak 15. Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan o prijedlogu za izvršenje odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Članak 166. stavak 5. Sud će rješenjem o izvršenju obvezati banku da dostavi izvješće o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenih rješenjem o izvršenju. Izvješće obuhvata promjene na računu za razdoblje od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora sadržavati svaku transakciju na računu Š...Ć. 33. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. st. 3. i 4. Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise povodom priziva. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravomoćne sudske odluke, budući da izvršni postupak traje više od deset godina i osam mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Her ce go vi ni, u konkretnome slučaju u Federaciji Bosne i Her ce go vi ne, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnoga rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Također, Ustavni sud ukazuje da postoji već izgrađena praksa Europskog i Ustavnog suda o tomu da izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i da je dužnost države da ustroji svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 36. Imajući u vidu navedeno i odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum a) Pravo na pravično suđenje u razumnome roku 37. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka radi naplate naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Članak II/3. Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 40. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 41. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stav 64, Izvješća 1997-IV). 42. Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). 43. Konačno, Europski sud je ukazao da država ima obvezu ustrojiti sustav izvršenja presuda koji je učinkovit, kako na razini prava, tako i u praksi, te osigurati njihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačenja (vidi Europski sud za ljudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, presuda od 7. lipnja 2005. godine, broj 71186/01, stavak 84), te je, također, istaknuo da se sa izvršnim postupkom, zbog same njegove naravi, treba postupati ekspeditivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stavak 23, ECHR 2000-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 44. Ustavni sud opaža da je apelant 12. lipnja 1998. godine podnio prijedlog za izvršenjem pravomoćne presude, da do dana donošenja ove odluke predmetni izvršni postupak traje dulje od deset godina i osam mjeseci, da traje i dalje, te da je to razdoblje koje će Ustavni sud razmatrati. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 45. U konkretnome slučaju se radi o izvršnome postupku pokrenutom na prijedlog za izvršenjem pravomoćne presude kojom je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog neutemeljenoga lišavanja slobode. Prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Europskog suda, ovaj postupak je žurne naravi i, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu suda da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. 46. Ustavni sud opaža da je u predmetnome izvršnome postupku Općinskom sudu trebalo od tri mjeseca do jedne godine i osam mjeseci da bi odlučio o prigovoru protiv prvostupanjskoga rješenja. Također, Kantonalni sud je prizivima protiv rješenja odlučivao u rokovima od 11 mjeseci, drugi put u roku duljem od jedne godine i u roku od jedne godine i sedam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud donio rješenje kojim su bila povrijeđena apelantova prava prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je zbog pogrešne primjene prava bio onemogućen ostvariti svoje pravo na obeštećenje prema izvršeniku, Federaciji Bosne i Her ce go vi ne, kao pravnom sljedniku Republike BiH, a što je Ustavni sud utvrdio u svojoj ranijoj odluci, kako je to već navedeno. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Općinskom sudu trebalo dulje od jedne godine da donese novo rješenje sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda i uputama Kantonalnog suda. Osim toga, Ustavni sud opaža da Općinski sud, nakon što ga je apelant obavijestio o računu u banci, nije, u smislu članka 166. stavak 5. Zakona o izvršnome postupku, rješenjem o izvršenju odmah i obvezao banku da dostavi izvješće o svim promjenama na računu u slučaju da na računu nema dovoljno sredstava za realizaciju apelantovog potraživanja. 47. Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjane argumente koje je naveo Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju da je apelant odlučujuće doprinio duljini predmetnog postupka jer nije bez prethodnog poziva suda uređivao prijedlog za izvršenjem. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi u Bosni i Her ce go vi ni, pa i Općinski i Kantonalni sud, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Her ce go vi ne, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, pa je, dosljedno tomu, država obvezna svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji, te svoj pravni sustav ustrojiti tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnome roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Europskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 15. veljače 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kojemu je, također, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnome roku u izvršnome postupku, gdje je, između ostaloga, navedeno da "Š...Ć tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnositelja zahtjeva ne mogu dovoljno objasniti takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, prema mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu učinkovito kontrolirali izvršni postupak." 48. Ustavni sud smatra da, obzirom na žurnost izvršnoga postupka, relevantne odredbe Zakona o parničnome postupku, relevantna načela navedena u točki 34. i prethodno elaborirane stavove odluke, nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očito da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega predmetni izvršni postupak nije okončan nakon više od deset godina i osam mjeseci. 49. Prema navedenome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnome slučaju povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnome roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 50. Apelant, također, smatra da mu je neizvršenjem Presude Općinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. studenoga 1991. godine povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nemogućnost osiguranja izvršenja konačne presude u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 (vidi Europski sud za ljudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. listopada 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stavak 47). Iz razloga koji su u ovoj odluci navedeni u kontekstu ispitivanja kršenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnoga slučaja, zbog čega je i povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. veljače 2009. godine, stavak 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pitanje naknade nematerijalne štete 51. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja izvršnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda. 52. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, str. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnome slučaju radi o izvršnome postupku koji je trajao više od deset godina, apelantu se određuje naknada u visini od 3.000 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 53. Izvršni postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je trajao deset godina i osam mjeseci, a apelant svojim postupanjem nije odlučujuće doprinio duljini postupka, trajao je nerazumno dugo čime je došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 54. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2885/06, rješavajući apelaciju Halila Mehtića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Halila Mehtića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog dužine trajawa izvršnog postupka u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj I-4641/04. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da, bez daqnjeg odlagawa, okonča izvršni postupak u predmetu broj I-4641/04 u skladu sa članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, Halilu Mehtiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Halil Mehtić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kog zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoqić, advokati iz Zenice, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku izvršewa Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara 2009. godine i 2. februara 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je 7. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. decembra 2006. godine. 4. Ustavni sud je 27. januara 2009. godine zatražio od Opštinskog suda spis u predmetu broj I-4641/04. Opštinski sud je dostavio traženi spis 2. februara 2009. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 29. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Opštinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine Republika Bosna i Her ce go vi na obavezana je da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavawa slobode, isplati iznos od 1.230.083,70 YU dinara. 8. Predlog za izvršenje navedene presude apelant je podnio tadašnjem Opštinskom sudu I u Sarajevu 12. juna 1998. godine zato što je postupak rješavawa žalbe tuženog trajao dosta dugo, a u međuvremenu je počeo rat u Bosni i Her ce go vi ni. 9. Opštinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-880/98 od 17. juna 1998. godine usvojio apelantov predlog za izvršenje Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, na koji je dužnik izjavio prigovor koji je odbijen Rješenjem istog suda broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine. 10. Na Rješenje o odbijanju prigovora broj I-880/98 od 5. februara 2000. godine dužnik je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Rješenjem broj Gž-880/00 od 17. januara 2001. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 11. Opštinski sud I u Sarajevu je Rješenjem broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine apelantov predlog za dozvolu izvršewa odbacio kao neuredan zato što nije u zakonskom roku postupio shodno dopisu suda od 23. aprila 2001. godine. Tim dopisom je traženo da se u ponovnom postupku dostavi sudu uredan predlog za izvršenje, uz naznaku tačnog naziva pravnog sljednika dužnika određenog shodno izvršnoj ispravi u ovoj pravnoj stvari. 12. Protiv Rješewa Opštinskog suda I u Sarajevu broj I-2705/01 od 29. maja 2001. godine apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. 13. Ustavni sud je 19. aprila 2004. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine kojom je ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-843/01 od 18. jula 2002. godine i vratio predmet Kantonalnom sudu na ponovni postupak. 14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje od 29. maja 2001. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, s nalogom da prvostepeni sud prilikom donošewa odluke ima u vidu odluku Ustavnog suda. 15. Opštinski sud je 26. maja 2005. godine, nakon donesene odluke Ustavnog suda, proslijedio cio spis Kantonalnom sudu na uvid kako bi ocijenio osnovanost Rješewa broj Gž-880/00 od 17. januara 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj U 53/03 i Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine. 16. Cio spis je, zatim, 4. jula 2005. godine vraćen sa Kantonalnog suda s uputstvima da prvostepeni sud postupi shodno Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-1526/04 od 18. novembra 2004. godine. 17. Rješavajući shodno uputstvima Kantonalnog suda, Opštinski sud je zakqučkom od 12. januara 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana od prijema zakqučka dostavi sudu uredan predlog za izvršenje, to jeste, da opredijeli predmet i sredstvo izvršewa i precizira tačan izvršenikov račun i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren račun. Apelant je podneskom od 22. januara 2006. godine opredijelio predmet i sredstvo izvršewa. Kako predlog za izvršenje ponovo nije bio uređen u smislu člana 36 Zakona o izvršnom postupku, Opštinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine kojim je odredio izvršenje na osnovu izvršne sudske odluke. Sem toga, Opštinski sud je, na osnovu Odluke Ustavnog suda broj U 53/03 od 19. aprila 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 godine i Rješewa Kantonalnog suda broj Gž: 1526/04 od 18. novembra 2004. godine, utvrdio da je izvršenik u ovoj pravnoj stvari Federacija Bosne i Her ce go vi ne. 18. Protiv pomenutog rješewa od 6. februara 2006. godine izvršenik je podnio žalbu Kantonalnom sudu putem Opštinskog suda. Opštinski sud je podnesenu žalbu smatrao prigovorom protiv rješewa u kom je istaknut prigovor neurednosti predloga za dozvolu izvršewa. Opštinski sud je 21. aprila 2006. godine donio rješenje kojim se vrši ispravka Rješewa o određivanju izvršewa broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine u dijelu pouke o pravnom lijeku, pa se umjesto riječi "Protiv ovog rješewa dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu u Sarajevu, putem ovog suda, a u roku od osam dana od dana njegovog prijema", upisuju riječi "Protiv ovog rješewa stranke mogu da izjave prigovor ovom sudu u roku od osam dana od dana njegovog prijema". U obrazloženje je navedeno da podneseni prigovor ne zaustavlja tok izvršnog postupka, ali odlaže apelantova namirewa do izvršnosti rješewa o izvršenju, sem ako zakonom nije drugačije određeno. U preostalom dijelu Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine u cijelosti je održano na snazi. 19. Odlučujući o prigovoru, Opštinski sud je donio Rješenje broj I-4641/04 od 17. maja 2006. godine kojim je odbio izvršenikov prigovor i predlog za obustavljanje postupka od 16. februara 2006. godine kao neosnovan, pa je Rješenje broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine ostavio na snazi. Protiv navedenog rješewa izvršenik je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. decembra 2007. godine kojim je izvršenikovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. 20. Rješenje Opštinskog suda broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine postalo je pravosnažno 17. maja 2006. godine, pa je Opštinski sud donio Zakqučak broj I-4641/04 od 19. maja 2006. godine kojim je naloženo UPI banci d.d. Sarajevo da pristupi izvršenju Rješewa broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine. U obrazloženju Zakqučka je navedeno da UPI banka d.d. Sarajevo rješenje od 6. februara 2006. godine uvrsti u evidenciju redoslijeda shodno članu 167 Zakona o izvršnom postupku i da ga sprovede, te da o eventualnim smetwama obavijesti sud. Takođe je naloženo banci da, ukoliko izvršenik nema sredstava na računu u toj banci ili nema dovoqno sredstava, rješenje uz izvještaj dostavi narednoj banci označenoj u rješenju o izvršenju, odnosno da postupi shodno članu 172 Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa članom 171 tačka 3 Zakona o izvršnom postupku. 21. Apelant je 1. februara 2007. godine obavijestio Opštinski sud da je promijenio broj žiro računa zbog statusnih promjena u banci u kojoj ima otvoren žiro račun. Opštinski sud je 12. marta 2007. godine donio Zakqučak broj I-4641/04 da UPI banci d.d. Sarajevo dostavi apelantov podnesak od 1. februara 2007. godine. 22. Apelant je 12. juna 2007. godine obavijestio Opštinski sud da je Raiffeisen bank promijenila njegov broj računa i dostavio novi broj žiro računa. Opštinski sud je 18. juna 2007. godine donio zakqučak o dostavljanju apelantovog podneska od 12. juna 2007. godine UPI banci d.d. Sarajevo. 23. Kantonalni sud je 28. marta 2008. godine obavijestio Opštinski sud da je Rješenje broj 00-0Gž-06-001951 od 17. decembra 2007. godine dostavljeno apelantovom punomoćniku 28. februara 2008. godine, a izvršeniku 29. februara 2008. godine. 24. UPI banka d.d. Sarajevo je 1. jula 2008. godine obavijestila Opštinski sud da je 1. jula 2008. godine rješenje Kantonalnog suda od 17. decembra 2007. godine dostavila na sprovođenje narednoj banci navedenoj u rješenju o izvršenju u skladu sa članom 179 Zakona o izvršnom postupku. UPI banka d.d. Sarajevo je 4. jula 2008. godine obavijestila Opštinski sud da je predmetno rješenje dostavila na izvršenje Unicredit bank d.d. Mostar, jer UPI banka d.d. Sarajevo više nije poslovna banka u Federaciji Bosne i Her ce go vi ne. 25. Unicredit bank d.d. Mostar je 14. i 15. avgusta 2008. godine zatražila od Opštinskog suda dodatne instrukcije u vezi sa izvršenjem rješewa Kantonalnog suda od 17. decembra 2007. godine. 26. Opštinski sud je 29. avgusta 2008. godine donio zakqučak kojim je naredio apelantu da u roku od 30 dana od dana prijema zakqučka dostavi tačan broj izvršenikovog računa i naziv poslovne banke u kojoj je otvoren, s obzirom na to da je Unicredit bank d.d. Mostar obavijestila Opštinski sud da je račun naveden u rješenju o izvršenju ugašen. 27. Apelant je 26. septembra 2008. godine dostavio Opštinskom sudu broj izvršenikovog računa, otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo. 28. Opštinski sud je 3. oktobra 2008. godine donio Zakqučak broj I-4641/04 na osnovu kog je Unicredit bank d.d. Mostar dostavila apelantov podnesak od 26. septembra 2008. godine u kom je dostavljen novi broj izvršenikovog računa otvoren u navedenoj banci, sa napomenom da je navedena banka, radi sprovođewa izvršewa, zaprimila Rješenje o izvršenju broj I-4641/04 od 6. februara 2006. godine od UPI banke. 29. Apelant je 21. januara 2009. godine obavijestio Opštinski sud da je došlo do promjene broja izvršenikovog računa i dostavio novi broj računa otvoren u Unicredit bank d.d. Sarajevo, uz zahtjev da se rješenje o izvršenju dostavi ovoj banci na postupanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelant smatra da mu je zbog neizvršewa Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, u izvršnom postupku koji se vodi pred Opštinskim sudom u predmetu broj I-4641/04, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da postupak izvršewa pravosnažne presude "u jednoj delikatnoj pravnoj stvari", odnosno naknadi štete zato što je apelant neosnovano proveo u pritvoru 13 mjeseci i 12 dana, traje od juna 1998. godine, što nikako ne može da se smatra razumnim rokom u odlučivanju o pravima građana. Kad se ima u vidu da izvršna isprava potiče iz novembra 1991. godine, shodno apelantovom mišljenju, jasno je koliki je teret stavljen na pojedinca u pokušaju da ostvari svoja ustavom i zakonom zagarantovana prava. Taj postupak se posebno usložwava, kako navodi apelant, kad se kao protivna strana pojavquje država ili njeni pojedini organi. Sem toga, apelant ističe da je sud pogrešno tumačio Zakon o izvršnom postupku kad ga je pozvao da dostavi punomoć za advokata, iako je punomoć već bila dostavljena, zatim kad je rješenje o izvršenju dostavio banci radi sprovođewa, ali pri tome nije postupio u skladu sa članom 166 stav 5 navedenog zakona, odnosno nije obavezao banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu. b) Odgovor na apelaciju 31. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je prvostepeni sud, na predlog apelanta kao tražioca izvršewa, u relativno kratkom roku donosio odluke, ali da je dužini sudskog postupka pred prvostepenim sudom doprinio sam apelant. Nadalje, sud navodi da je apelant predlog za izvršenje podnio 12. juna 1998. godine, te da je sud nakon pet dana odredio izvršenje shodno osnovu izvršne sudske odluke koja je postala pravosnažna 30. marta 1993. godine, što znači da je apelant tek nakon pet godina od dana pravosnažnosti presude podnio predlog za izvršenje. Takođe, sud navodi da je apelanta svaki put morao da poziva da dopuni predlog za izvršenje, što je, takođe, doprinijelo dužini sudskog postupka. Zakqučuju da je apelant svojim postupanjem, koje nije bilo u skladu sa članom 36 Zakona o izvršnom postupku, u značajnoj mjeri uticao na dužinu postupka. Takođe su naveli i opterećenost suda drugim predmetima. V. Relevantni propisi 32. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Her ce - go vi ne ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. Član 15 Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispuwavawa uslova da se o prigovoru odluči. Član 166 stav 5 Sud će rješenjem o izvršenju da obaveže banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na izvršenikovom računu ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoqna za namirenje potraživawa određenih rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za pe riod od 30 dana do donošewa rješewa o izvršenju i mora da sadržava svaku transakciju na računu Š...Ć. 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 st. 3 i 4 Drugostepeni sud će da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. Drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. Apelant se žali na nemo gućnost izvršewa pravosnažne sudske odluke, budući da izvršni postupak traje više od deset godina i osam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Her ce go vi ni, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Her ce go vi ne, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da postoji već izgrađena praksa Evropskog i Ustavnog suda o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 36. Imajući u vidu navedeno i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum a) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 37. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajawa izvršnog postupka radi naplate naknade štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Član II/3 Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 40. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 42. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). 43. Konačno, Evropski sud je ukazao da država ima obavezu da organizuje sistem izvršewa presuda koji je djelotvoran, kako na nivou prava, tako i u praksi, te da obezbijedi wihovo izvršenje bez neopravdanog odugovlačewa (vidi Evropski sud za qudska prava, Fuklev protiv Ukrajine, presuda od 7. juna 2005. godine, broj 71186/01, stav 84), te je, takođe, istakao da sa izvršnim postupkom, zbog same njegove prirode, treba da se postupa ekspeditivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugalije ŠGCĆ, Presuda broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 44. Ustavni sud zapaža da je apelant 12. juna 1998. godine podnio predlog za izvršenje pravosnažne presude, da do dana donošewa ove odluke predmetni izvršni postupak traje duže od deset godina i osam mjeseci, da traje i dalje, te da je to pe riod koji će Ustavni sud da razmatra. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 45. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku pokrenutom na predlog za izvršenje pravosnažne presude kojom je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavawa slobode. Shodno relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak je hitne prirode i, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačewa i zastoja. 46. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku Opštinskom sudu trebalo od tri mjeseca do jedne godine i osam mjeseci da bi odlučio o prigovoru protiv prvostepenog rješewa. Takođe, Kantonalni sud je žalbama protiv rješewa odlučivao u rokovima od 11 mjeseci, drugi put u roku dužem od jedne godine i u roku od jedne godine i sedam mjeseci. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio rješenje kojim su bila povrijeđena apelantova prava shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je zbog pogrešne primjene prava bio onemogućen da ostvari svoje pravo na obeštećenje prema izvršeniku, Federaciji Bosne i Her ce go - vi ne, kao pravnom sljedniku Republike BiH, a što je Ustavni sud utvrdio u svojoj ranijoj odluci, kako je to već navedeno. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Opštinskom sudu trebalo duže od jedne godine da donese novo rješenje u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i uputstvima Kantonalnog suda. Sem toga, Ustavni sud zapaža da Opštinski sud, nakon što ga je apelant obavijestio o računu u banci, nije, u smislu člana 166 stav 5 Zakona o izvršnom postupku, rješenjem o izvršenju odmah i obavezao banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na računu u slučaju da na računu nema dovoqno sredstava za realizaciju apelantovog potraživawa. 47. Ustavni sud ne može da prihvati kao valjane argumente koje je naveo Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju da je apelant odlučujuće doprinio dužini predmetnog postupka jer nije bez prethodnog poziva suda uređivao predlog za izvršenje. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Her ce go vi ni, pa i Opštinski i Kantonalni sud, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Her ce go vi ne, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda u slučaju Mahmutović protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 15. februara 2007. godine, aplikacija broj 9505/03), u kom je, takođe, utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku, gdje je, između ostalog, navedeno da "Š...Ć tvrdnje Vlade koje se odnose na složenost predmeta i na ponašanje podnosioca zahtjeva ne mogu dovoqno da objasne takvo bitno odugovlačenje, koje je bilo, shodno mišljenju Suda, uzrokovano uglavnom time što domaći sudovi nisu djelotvorno kontrolisali izvršni postupak." 48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na hitnost izvršnog postupka, relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, relevantne prin cipe navedene u tački 34 i prethodno elaborisane stavove odluke, nije neophodno da se upušta u daqnju analizu razumnosti trajawa postupka, jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdawa niti objašnjenja zbog čega predmetni izvršni postupak nije okončan nakon više od deset godina i osam mjeseci. 49. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 50. Apelant, takođe, smatra da mu je neizvršenjem Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nemogućnost da se obezbijedi izvršenje konačne presude u apelantovu korist predstavlja uplitanje u pravo na mirno uživanje imovine, kao što je to navedeno u prvoj rečenici prvog stava člana 1 Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za qudska prava, Jeličić protiv BiH, presuda od 31. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 41183/02, stav 47). Iz razloga koji su u ovoj odluci navedeni u kontekstu ispitivawa kršewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije opravdano u okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega je i povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pitanje naknade nematerijalne štete 51. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa izvršnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 52. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi ne" broj 20/06, str. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je trajao više od deset godina, apelantu se određuje naknada u visini od 3.000 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 53. Izvršni postupak pred Opštinskim i Kantonalnim sudom, koji je trajao deset godina i osam mjeseci, a apelant svojim postupanjem nije odlučujuće doprinio dužini postupka, trajao je nerazumno dugo čime je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2919/06, rješavajući apelaciju Vladimira Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Vladimira Pavlovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, nalaže se Kantonu Sarajevo da na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine isplati Vladimiru Pavloviću iznos od 1.187,50 KM u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce go - vi ne o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her - ce go vi ne. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Vladi mir Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, advokatice iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. novembra 2006. godine, a od L.T., zainteresiranog lica u upravnom sporu i korisnika predmetnog stana, 11. novembra 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju, a 5. septembra 2008. godine zatraženo je od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju i spis broj 23/1-372-2984/98. Ustavni sud je 5. septembra 2008. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavljanje spisa broj U-1521/05. Ustavni sud je 5. decembra 2008. godine ponovo zatražio od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2006. godine. Dopis Ustavnog suda kojim je zatražen odgovor od L.T. se vratio 12. novembra 2008. godine sa naznakom da je ovo lice umrlo. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju Ustavnom sudu. Uprava je Ustavnom sudu 12. septembra 2008. godine dostavila spis broj 23/1-372-2984/98 koji je vraćen nakon uvida. Kantonalni sud je 23. oktobra 2008. godine dostavio spis broj U-1521/05 koji je vraćen nakon uvida. Na ponovno traženje Ustavnog suda, Uprava je 18. decembra 2008. godine dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 11. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Matija Pavlović, apelantova baka, je 15. januara 1967. godine zaključila Ugovor o korištenju stana u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo, broj 03-7028/66, sa Stambenim preduzećem Sarajevo. Predmetni stan je bio sustanarski, odnosno, na jednom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Matija Pavlović, a na drugom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Aiša Kulenović. 7. Apelant je, kao davalac izdržavanja, 12. februara 1986. godine sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom Matijom Pavlović, kao primaocem izdržavanja. Ugovor je 8. aprila 1986. godine ovjeren u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem R-363/86. Matija Pavlović je umrla 19. decembra 1989. godine. Postupak za prijenos stanarskog prava 8. Rješenjem Komisije za dodjelu stanova Skupštine općine Centar Sarajevo broj 07/B-2-372-SFA/HT-138/90 od 5. aprila 1990. godine odbijen je apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava na dijelu predmetnog stana, a nakon smrti njegove bake Matije Pavlović, uz obrazloženje da nije utvrđeno da je bilo ekonomske zajednice života između apelanta i njegove bake Matije Pavlović. Nadalje, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja ne može izjaviti žalba, ali da se može u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja obratiti nadležnom stambenom organu radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana 9. Apelant je, zatim, u nadležnom stambenom organu pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Rješenjem Općinske službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 07/C-372-342/90 od 3. marta 1999. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana protiv Općine Centar Sarajevo. 10. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 4. februara 2002. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Općinske službe i predmet je ustupljen na rješavanje Upravi, kao stvarno nadležnom organu. 11. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 31. maja 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, uz obrazloženje da nije bilo zajednice života između apelanta i njegove bake. 12. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 26. augusta 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja Uprave, uz obrazloženje da je Uprava pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 izvela zaključak i primijenila odredbe Zakona o stambenim odnosima. 13. Presudom Kantonalnog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine uvažena je apelantova tužba, poništena su navedena rješenja upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U presudi je obrazloženo da prvostepeni or gan nije izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), a ni drugostepeni or gan nije otklonio povrede upravnog postupka. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni upravni or gan nije cijenio može li se apelant smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje bake na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. U skladu s tim, Kantonalni sud je iscrpno ukazao na to šta je potrebno učiniti u ponovnom postupku radi utvrđivanja odlučne činjenice može li se apelant smatrati članom porodičnog domaćinstva umrle bake. 14. Apelant je podneskom od 25. maja 2006. godine zatražio od Uprave da se postupak nastavi prema uputstvima koje je dao Kantonalni sud, ali je Uprava Zaključkom broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinula ovaj postupak i odredila da će prekid trajati do okončanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je apelant u međuvremenu podnio. Postupak vraćanja predmetnog stana u posjed 15. Apelant je 14. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo. U zahtjevu je naveo da je član porodičnog domaćinstva svoje bake Matije Pavlović, nositeljice stanarskog prava, te da se u taj stan želi vratiti. 16. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da između apelanta i njegove bake nije postojala trajna zajednica stanovanja i življenja, kako je to predviđeno članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99), te se, stoga, apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, Matije Pavlović. 17. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5170/03 od 20. marta 2004. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da rješenje prvostepenog organa nije pravilno i zasnovano na zakonu zbog toga što u postupku koji je prethodio donošenju rješenja nisu na pouzdan način utvrđene činjenice u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno, nije na pouzdan način utvrđeno je li apelant trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku postupi prema primjedbama i uputstvima iznesenim u ovom rješenju, da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i donese novu i na zakonu zasnovanu odluku. 18. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, Matije Pavlović, koja je umrla 19. decembra 1989. godine na adresi Trg Rade Končara broj 23, prema Izvodu iz matične knjige umrlih Općine Novi Grad, broj: 4038 od 28. decembra 1989. godine. Također je utvrđeno da je apelant bio evidentiran kao član porodičnog domaćinstva svog oca Ivice Pavlovića koji je nosilac stanarskog prava stana na adresi Trg Rade Končara broj 23, a na osnovu podataka dobivenih prilikom bodovanja stana izvršenog 7. novembra 1987. godine (potvrda KJSP "Sarajevostana" od 20. juna 2003. godine). U to vrijeme apelant je već imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa Matijom Pavlović (ugovor zaključen 12. februara 1986. godine i ovjeren 8. aprila 1986. godine u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem 363/86) i prijavu na adresi predmetnog stana od 7. novembra 1995. godine prema uvjerenju MUP-a, PU Centar od 25. decembra 1998. godine. U rješenju Uprave je navedeno da nisu uzeti u obzir ostali dokazi i to priznanica o plaćanju utroška vode od 1990. godine, potvrda Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 1998. godine, ocjena zdravstvene sposobnosti vojnih obveznika od 4. maja 1993. godine, kao i drugi dokazi koji se odnose na dokazivanje korištenja stana poslije 19. decembra 1989. godine, jer su se odnosili na pe riod nakon smrti nositeljice stanarskog prava Matije Pavlović, tako da apelant u to vrijeme nije mogao ni biti član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. 19. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine apelantova žalba protiv navedenog rješenja Uprave je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osporeno rješenje doneseno nakon što je pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je, prema ocjeni Ministarstva, prvostepeni or gan donio zakonito rješenje, jer je iz dokumentacije u spisu vidljivo da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, te, prema tome, nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je navelo da je preduvjet za ostvarivanje ovog prava da podnosilac zahtjeva dokumentira svoj sta tus u odnosu na stan koji potražuje, što je obaveza iz člana 4. stav 4. tačka 2. navedenog zakona. Tim članom je propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, između ostalog, podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je zaključilo da apelant nije dostavio ovakav dokaz uz zahtjev za povrat stana, te je, stoga, bez obzira na druge žalbene navode, njegov zahtjev trebalo odbiti. 20. Presudom Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da su Ministarstvo i prvostepeni or gan pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed, prema odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, s obzirom na to da iz podataka iz spisa nedvojbeno proizlazi da apelant nije koristio predmetni stan sa nositeljicom stanarskog prava i da nikada nije stekao sta tus člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 39/98, 12/99 i 19/99). Kantonalni sud je dalje konstatirao da je, nasuprot tvrdnjama tužbe o načinu ocjene dokaza kao što su izvod iz telefonskog imenika, izjave svjedoka, priznanice o utrošku vode, ugovor o doživotnom izdržavanju i drugo, tuženi osporenim aktom cijenio i ove dokaze u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), te izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka naveo valjane razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je dalje naveo da je Ministarstvo cijenilo i potvrdu Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 16. marta 1998. godine, te da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći koja je bila uvjet za preživljavanje u gradu, što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". U vezi sa Uvjerenjem Općine Centar Sarajevo, Općinski sekretarijat za opću upravu, finansije i planiranje, broj 08-031/8-1112/98 od 16. marta 1998. godine, Kantonalni sud je istakao da na navedenom uvjerenju nije naznačeno za koji pe riod je apelant prijavljen, odnosno evidentiran u općem biračkom spisku, pa je sasvim logično da se kao mjerodavno uzme Uvjerenje Službe za opću upravu Općine Centar Sarajevo broj 08-13/8-6283/03 od 3. jula 2003. godine kojim je tačno precizirano da apelant nije upisan u opći birački spisak za 1990. i 1992. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant osporava opovrgnute odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 8. Evropske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. U pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant je naveo da Kantonalni sud i organi uprave nisu posvetili dovoljno pažnje dokazima koje je on predložio a koji potvrđuju da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, što je utjecalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također je naveo da mu je uskraćena mogućnost da se očituje na podneske i dokaze zainteresiranog lica, L.T., da Kantonalni sud nije otklonio kontradiktornosti između pojedinih dokaza na koje je apelant ukazivao, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Također, apelant je naveo da je sudu dostavio raniju Presudu istog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine, koja je donesena u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor. Apelant navodi da je u toj presudi isti sud iste dokaze drugačije cijenio, te da ovakvo postupanje predstavlja povredu prava na pravično suđenje i stvara atmosferu pravne nesigurnosti. Također, apelant je naveo i da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zato što je predmetni postupak do donošenja osporene presude Kantonalnog suda trajao osam godina. Stoga je apelant zatražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM. 22. Također, apelant je istakao da je kao rezultat nepoštivanja njegovih elementarnih procesnih prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni or gan nepravilno primijenio i član 8. Evropske konvencije i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni, zatim član 3. Zakona o prestanku primjene i član 6. Zakona o stambenim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do kršenja apelantovih prava zagarantiranih čl. 6. i 8. Evropske konvencije, na koje apelant ukazuje, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 18. augusta 2006. godine. 24. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da je taj or gan zaključkom od 29. maja 2006. godine prekinuo postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana dok se ne okonča postupak povrata stana. Nakon što je okončan postupak povrata stana ovaj or gan je 22. novembra 2007. godine donio Rješenje broj 23-04/I-23-21/02 kojim je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Rješenjem Federalnog ministarstva broj: UP/05-23-5-143/07 od 27. februara 2008. godine odbijena je apelantova žalba uložena na prvostepeno rješenje od 22. novembra 2007. godine. Također je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, te da je originalan spis dostavio navedenom Ministarstvu na daljnje postupanje. Kako se u toku postupka rješavanja zahtjeva za povrat stana primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. kantonalni propis prema kojem je nadležan drugostepeni or gan - Ministarstvo stambene politike, a kod zahtjeva za donošenje rješenja koja zamjenjuju ugovor o korištenju stana se primjenjuje Zakon o stambenim odnosima, odnosno federalni propis prema kojem je kao drugostepeni or gan nadležno Federalno ministarstvo, to se predmeti nisu mogli spojiti prema odredbama člana 125. Zakona o upravnom postupku, već se postupci vode odvojeno kod istog organa. 25. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovore na apelaciju. V. Relevantni propisi 26. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) Član 34. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Š...Ć Član 36. Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Š...Ć Član 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/19/06) relevantne odredbe glase: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. 28. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) Član 6. Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pas torčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je važiti dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja" (vidi "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Her ce go vi ne" broj 36/89). Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. 29. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) Član 3. (1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. (2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Š...Ć VI. Dopustivost 30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi ni. 31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. augusta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenje Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 8. Evropske konvencije i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Pravo na pravično suđenje 35. Ustavni sud će prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 38. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su upravni organi i Kantonalni sud očigledno proizvoljno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koje je on predložio, a koji su bili značajni za donošenje drugačije odluke, te da je postupak o odlučivanju o njegovom pravu trajao neopravdano dugo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Što se tiče navoda o proizvoljnosti osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi, nakon provedenog postupka, utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i ocijenili da mu prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, apelant ukazuje da Kantonalni sud i upravni organi nisu obrazložili zašto su prihvatili utvrđenim činjenično stanje samo na osnovu dijela provedenih dokaza i to dokaza koji dokazuju neosnovanost apelantovog zahtjeva, te da nisu uzeli u obzir dokaze koji potvrđuju da je apelant živio u porodičnom domaćinstvu sa nositeljicom stanarskog prava, a koje je apelant prezentirao sudu. Ustavni sud zapaža da je ocjena relevantnih dokaza, koju je istaknuo Kantonalni sud, s ciljem utvrđivanja je li apelant bio član porodičnog domaćinstva, u konkretnom slučaju izostala, jer je obrazloženje odluke paušalno i neargumentirano i svodi se na konstatacije i nabrajanje dokaza iz spisa predmeta, te interpretaciju činjeničnog stanja koju su utvrdili upravni organi. 40. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javna kontrola nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama izostalo takvo obrazloženje. Naime, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije u osporenoj odluci dao obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno vidjeti da su svi provedeni dokazi cijenjeni tako što su dovedeni u međusobnu vezu, niti je odgovorio na sva pitanja koja je apelant tužbom naveo kao sporna. Kantonalni sud se u svom obrazloženju samo poziva na ocjenu dokaza koje je dalo Ministarstvo u drugostepenom rješenju. Pri tome, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da je Ministarstvo, također, propustilo u tom rješenju dati bilo kakvu ocjenu svih izvedenih dokaza. Naime, Ministarstvo je u drugostepenom rješenju navelo samo da apelant nije uspio dokazati da ima sta tus nosioca stanarskog prava, ne uzimajući u obzir da je postupak koji se tiče utvrđivanja upravo tog statusa prekinut pred istim prvostepenim organom, niti obrazlažući zašto iz provedenih dokaza, uzetih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nije moglo zaključiti da apelant ima sta tus člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo samo nabrojalo izvedene dokaze, a svoju odluku je zasnovalo samo na činjenici da apelant "nije uz zahtjev za povrat stana podnio dokaz da je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva" zbog čega, kako je navedeno u drugostepenom rješenju, "drugi navodi ŠapelantaĆ izneseni u žalbi nisu mogli utjecati drugačije na rješavanje ove upravne stvari". 42. Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji nije bilo dovoljno da Kantonalni sud svoju odluku obrazloži samo time da je drugostepeni or gan "izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno" i da je "dao odgovarajuće razloge koje ovaj sud prihvata". Tim prije što ni drugostepeni or - gan ni sud nisu obrazložili jesu li cijenili i zašto nisu prihvatili kao valjane dokaze, npr. javne isprave na okolnost utvrđivanja apelantovog statusa (uvjerenje policijske uprave od 18. marta 1998. godine kojim se potvrđuje da je apelant od 13. januara 1983. godine bio prijavljen na adresi spornog stana, uvjerenje nadležne službe Općine Centar od 16. marta 1998. godine kao dokaz da je apelant bio upisan u Opći birački spisak koji se vodi u ovoj Općini). Ustavni sud zapaža da je ove dokaze Kantonalni sud odbacio navodeći da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći Š...Ć što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze u međusobnoj vezi, već se isključivo zasniva na navodno "opće poznatim činjenicama" koje mogu, a i ne moraju, imati neki značaj u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant izričito ukazuje da je Kantonalni sud imao saznanje da je u postupku povodom apelantovog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u postupku istog suda, donesena Presuda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine u kojoj su isti dokazi o apelantovom statusu cijenjeni na potpuno drugačiji način i u kojoj je, također, ocijenjeno da upravni organi nisu dali adekvatnu ocjenu dokaza, o čemu je u toj presudi dato detaljno obrazloženje i uputstva za postupanje u ponovnom postupku. Činjenica da je taj postupak prekinut ne znači da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije trebao uzeti u obzir svoje vlastito stanovište izraženo u ranijoj presudi u pogledu ocjene svih provedenih dokaza, tim prije što je o tome imao neposredna saznanja. Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje suprotno principu vladavine prava i unosi pravnu konfuziju i nesigurnost u pravni sistem. 43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, čije su odluke predmet osporavanja ovom apelacijom, vođen odvojeno od postupka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da je Zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinut postupak do okončanja postupaka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, iako je za oba postupka nadležan isti or gan. Budući da su postupci međusobno povezani, te da se radi o pravima istog lica i postupcima u kojima su predmet ocjene bili isti dokazi, Uprava je u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana trebala riješiti pitanje apelantovog statusa kao prethodno pitanje koje je od odlučnog značaja za postupak povrata stana. Međutim, kako o apelantovom statusu nije odlučeno u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, Kantonalni sud je morao imati u vidu ovu važnu činjenicu, te ocjenu dokaza na okolnosti utvrđivanja apelantovog statusa provesti u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku. Prema tim odredbama sudovi su dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, međutim, takva ocjena dokaza je, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju izostala. 44. U pogledu apelantovih navoda da mu Kantonalni sud nije dostavio podneske i dokaze zainteresiranog lica L.T., Ustavni sud zapaža da je iz predmeta spisa vidljivo da je L.T. učestvovao u upravnom postupku koji je prethodio postupku pred Kantonalnim sudom, te da je apelant u predmetnom postupku pred upravnim organima imao priliku izjasniti se na navode i dokaze L.T. Ustavni sud naglašava da je, u principu, u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 22/00). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da nije imao mogućnost izjasniti se o navodima zainteresiranog lica u nekoj fazi postupka. 45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 46. Apelant se žali i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, postupak povodom zahtjeva za povrat stana je počeo 14. septembra 1998. godine, a do donošenja osporene presude Kantonalnog suda postupak pred upravnim organima i sudom trajao je ukupno sedam godina i 11 mjeseci. 47. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni upravni or gan prvi put rješenje donio nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošenja zahtjeva, a da su u tom periodu održane samo dvije rasprave. Ovo rješenje je, međutim, ukinuto i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, nakon čega je prvostepenom organu trebala još godina dana da donese novo rješenje. Nakon ovoga, Ministarstvo je nakon samo dva mjeseca riješilo žalbu protiv prvostepenog rješenja, a Kantonalni sud je o apelantovoj tužbi odlučio u periodu od godinu i mjesec dana. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome je li ovaj stan dard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u konkretnom slučaju trajao sedam godina i 11 mjeseci, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Ministarstvom i Kantonalnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Upravom, koja nije dostavila ni odgovor na apelaciju, niti je pružila odgovarajuća obrazloženja za ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi je li apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se pe riod odlučivanja u predmetnom postupku, koji je trajao preko sedam godina, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant traži da mu se, u skladu sa praksom Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud navodi da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odgađanju postupka, pa mu naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva, dakle od 14. septembra 1998. godine, što znači da pe riod odgađanja donošenja odluke, za koji apelant ima pravo da mu se nadoknadi, iznosi sedam godina i 11 mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.187,50 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke s obzirom na sjedište organa javne vlasti koji su odgovorni za nedonošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi 50. U svjetlu zaključka, u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na dom u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, član 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak donošenja odluke povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana okončan tek nakon sedam godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka nije ničim opravdano i u cijelosti se može pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2919/06, rješavajući apelaciju Vladimira Pavlovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 17. ožujka 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Vladimira Pavlovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po žurnome postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, nalaže se Kantonu Sarajevo da na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u postupku u kojemu je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine isplati Vladimiru Pavloviću iznos od 1.187,50 KM u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Vladi mir Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupaju Edina Jahić i Tanja Ćorluka, odvjetnice iz Sarajeva, podnio je 27. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7620/05 od 10. svibnja 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2984/98 od 18. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatražena je 7. studenoga 2006. godine, a od L.T., zainteresirane osobe u upravnome sporu i korisnika predmetnog stana, 11. studenoga 2008. godine, dostava odgovora na apelaciju, a 5. rujna 2008. godine zatražena je od Uprave dostava odgovora na apelaciju i spis broj 23/1-372-2984/98. Ustavni sud je 5. rujna 2008. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavu spisa broj U-1521/05. Ustavni sud je 5. prosinca 2008. godine ponovno zatražio od Uprave dostavu odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. studenoga 2006. godine. Dopis Ustavnog suda kojim je zatražen odgovor od L.T. se vratio 12. studenoga 2008. godine sa naznakom da je ova osoba umrla. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju Ustavnom sudu. Uprava je Ustavnom sudu 12. rujna 2008. godine dostavila spis broj 23/1-372-2984/98 koji je vraćen nakon uvida. Kantonalni sud je 23. listopada 2008. godine dostavio spis broj U-1521/05 koji je vraćen nakon uvida. Na ponovno traženje Ustavnog suda, Uprava je 18. prosinca 2008. godine dostavila odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 11. studenoga 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Matija Pavlović, apelantova baka, je 15. siječnja 1967. godine zaključila Ugovor o korištenju stana u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo, broj 03-7028/66, sa Stambenim poduzećem Sarajevo. Predmetni stan je bio sustanarski, odnosno, na jednom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Matija Pavlović, a na drugom dijelu nositeljica stanarskog prava je bila Aiša Kulenović. 7. Apelant je, kao davatelj izdržavanja, 12. veljače 1986. godine sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom Matijom Pavlović, kao primateljem izdržavanja. Ugovor je 8. travnja 1986. godine ovjeren u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem R-363/86. Matija Pavlović je umrla 19. prosinca 1989. godine. Postupak za prijenos stanarskog prava 8. Rješenjem Povjerenstva za dodjelu stanova Skupštine općine Centar Sarajevo broj 07/B-2-372-SFA/HT-138/90 od 5. travnja 1990. godine odbijen je apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava na dijelu predmetnog stana, a nakon smrti njegove bake Matije Pavlović, uz obrazloženje da nije utvrđeno da je bilo ekonomske zajednice života između apelanta i njegove bake Matije Pavlović. Nadalje, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja ne može izjaviti priziv, ali da se može u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja obratiti mjerodavnom stambenom tijelu radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana 9. Apelant je, potom, u mjerodavnom stambenom tijelu pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Rješenjem Općinske službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 07/C-372-342/90 od 3. ožujka 1999. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana protiv Općine Centar Sarajevo. 10. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 4. veljače 2002. godine, koje je doneseno nakon apelantovog priziva, poništeno je navedeno rješenje Općinske službe i predmet je ustupljen na rješavanje Upravi, kao stvarno mjerodavnome tijelu. 11. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 31. svibnja 2004. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, uz obrazloženje da nije bilo zajednice života između apelanta i njegove bake. 12. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 26. kolovoza 2004. godine odbijen je apelantov priziv protiv navedenog rješenja Uprave, uz obrazloženje da je Uprava pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno izvela zaključak i primijenila odredbe Zakona o stambenim odnosima. 13. Presudom Kantonalnog suda broj U-820/05 od 14. travnja 2006. godine uvažena je apelantova tužba, poništena su navedena rješenja upravnih tijela i predmet je vraćen prvostupanjskome tijelu na ponovno rješavanje. U presudi je obrazloženo da prvostupanjsko tijelo nije izvršilo ocjenu svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe članka 9. Zakona o upravnome postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), a ni drugostupanjsko tijelo nije otklonilo povrede upravnog postupka. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da prvostupanjsko upravno tijelo nije cijenilo može li se apelant smatrati članom obiteljskoga kućanstva svoje bake na temelju ugovora o doživotnome izdržavanju u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Sukladno tome, Kantonalni sud je iscrpno ukazao na to što je potrebno učiniti u ponovnome postupku radi utvrđivanja odlučne činjenice može li se apelant smatrati članom obiteljskoga kućanstva umrle bake. 14. Apelant je podneskom od 25. svibnja 2006. godine zatražio od Uprave da se postupak nastavi prema uputama koje je dao Kantonalni sud, ali je Uprava Zaključkom broj 23-04/I-23-21/02 od 29. svibnja 2006. godine prekinula ovaj postupak i odredila da će prekid trajati do okončanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je apelant u međuvremenu podnio. Postupak vraćanja predmetnog stana u posjed 15. Apelant je 14. rujna 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo. U zahtjevu je naveo da je član obiteljskoga kućanstva svoje bake Matije Pavlović, nositeljice stanarskog prava, te da se u taj stan želi vratiti. 16. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. srpnja 2003. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da između apelanta i njegove bake nije postojala trajna zajednica stanovanja i življenja, kako je to predviđeno člankom 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99), te se, stoga, apelant ne može smatrati članom obiteljskoga kućanstva nositeljice stanarskog prava, Matije Pavlović. 17. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5170/03 od 20. ožujka 2004. godine, koje je doneseno nakon apelantovog priziva, poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet je vraćen prvostupanjskome tijelu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da rješenje prvostupanjskoga tijela nije pravilno i utemeljeno na zakonu zbog toga što u postupku koji je prethodio donošenju rješenja nisu na pouzdan način utvrđene činjenice u smislu članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno, nije na pouzdan način utvrđeno je li apelant trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa nositeljicom stanarskog prava u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Prvostupanjskome tijelu je naloženo da u ponovnom postupku postupi prema primjedbama i uputama iznesenim u ovom rješenju, da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i donese novu i na zakonu utemeljenu odluku. 18. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. ožujka 2005. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen je kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član obiteljskoga kućanstva nositeljice stanarskog prava na predmetnome stanu, Matije Pavlović, koja je umrla 19. prosinca 1989. godine na adresi Trg Rade Končara broj 23, prema Izvodu iz matične knjige umrlih Općine Novi Grad, broj: 4038 od 28. prosinca 1989. godine. Također je utvrđeno da je apelant bio evidentiran kao član obiteljskoga kućanstva svog oca Ivice Pavlovića koji je nositelj stanarskog prava stana na adresi Trg Rade Končara broj 23, a na temelju podataka dobivenih prilikom bodovanja stana izvršenog 7. studenoga 1987. godine (potvrda KJSP "Sarajevostana" od 20. lipnja 2003. godine). U to vrijeme apelant je već imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa Matijom Pavlović (ugovor zaključen 12. veljače 1986. godine i ovjeren 8. travnja 1986. godine u Općinskom sudu I Sarajevo pod brojem 363/86) i prijavu na adresi predmetnog stana od 7. studenoga 1995. godine prema uvjerenju MUP-a, PU Centar od 25. prosinca 1998. godine. U rješenju Uprave je navedeno da nisu uzeti u obzir ostali dokazi i to priznanica o plaćanju utroška vode od 1990. godine, potvrda Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 1998. godine, ocjena zdravstvene sposobnosti vojnih obveznika od 4. svibnja 1993. godine, kao i drugi dokazi koji se odnose na dokazivanje korištenja stana poslije 19. prosinca 1989. godine, jer su se odnosili na razdoblje nakon smrti nositeljice stanarskog prava Matije Pavlović, tako da apelant u to vrijeme nije mogao ni biti član obiteljskoga kućanstva nositeljice stanarskog prava na predmetnome stanu. 19. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. svibnja 2005. godine apelantov priziv protiv navedenog rješenja Uprave je odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pobijano rješenje doneseno nakon što je pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je, prema ocjeni Ministarstva, prvostupanjsko tijelo donijelo zakonito rješenje, jer je iz dokumentacije u spisu vidljivo da apelant nije osoba iz članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, te, prema tomu, nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je navelo da je preduvjet za ostvarivanje ovog prava da podnositelj zahtjeva dokumentira svoj sta tus u odnosu na stan koji potražuje, što je obveza iz članka 4. stavak 4. točka 2. navedenog zakona. Tim člankom je propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, između ostaloga, podnosi i dokaz da je podnositelj zahtjeva nositelj stanarskog prava, odnosno član njegovog obiteljskoga kućanstva. Ministarstvo je zaključilo da apelant nije dostavio ovakav dokaz uz zahtjev za povrat stana, te je, stoga, bez obzira na druge prizivne navode, njegov zahtjev trebalo odbiti. 20. Presudom Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine ape lantova tužba protiv drugostupanjskoga rješenja Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da su Ministarstvo i prvostupanjsko tijelo pravilno zaključili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed, prema odredbama članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, obzirom na to da iz podataka iz spisa nedvojbeno proizlazi da apelant nije koristio predmetni stan sa nositeljicom stanarskog prava i da nikada nije stekao sta tus člana obiteljskoga kućanstva, u smislu članka 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 39/98, 12/99 i 19/99). Kantonalni sud je dalje konstatirao da je, nasuprot tvrdnjama tužbe o načinu ocjene dokaza kao što su izvod iz telefonskog imenika, izjave svjedoka, priznanice o utrošku vode, ugovor o doživotnom izdržavanju i drugo, tuženi pobijanim aktom cijenio i ove dokaze sukladno odredbi članka 9. Zakona o upravnome postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), te izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka naveo valjane razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je dalje naveo da je Ministarstvo cijenilo i potvrdu Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 16. ožujka 1998. godine, te da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivale osobe prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći koja je bila uvjet za preživljavanje u gradu, što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". U svezi sa Uvjerenjem Općine Centar Sarajevo, Općinsko tajništvo za opću upravu, financije i planiranje, broj 08-031/8-1112/98 od 16. ožujka 1998. godine, Kantonalni sud je istaknuo da na navedenom uvjerenju nije naznačeno za koje je razdoblje apelant prijavljen, odnosno evidentiran u općem glasačkom popisu, pa je sasvim logično da se kao mjerodavno uzme Uvjerenje Službe za opću upravu Općine Centar Sarajevo broj 08-13/8-6283/03 od 3. srpnja 2003. godine kojim je točno precizirano da apelant nije upisan u opći glasački popis za 1990. i 1992. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant pobija opovrgnute odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), potom pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 8. Europske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Glede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelant je naveo da Kantonalni sud i tijela uprave nisu posvetili dovoljno pozornosti dokazima koje je on predložio a koji potvrđuju da je bio članom obiteljskoga kućanstva svoje bake, što je utjecalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također je naveo da mu je uskraćena mogućnost da se očituje na podneske i dokaze zainteresirane osobe, L.T., da Kantonalni sud nije otklonio kontradiktornosti između pojedinih dokaza na koje je apelant ukazivao, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna. Također, apelant je naveo da je sudu dostavio raniju Presudu istog suda broj U-820/05 od 14. travnja 2006. godine, koja je donesena u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor. Apelant navodi da je u toj presudi isti sud iste dokaze drukčije cijenio, te da ovakvo postupanje predstavlja povredu prava na pravično suđenje i stvara atmosferu pravne nesigurnosti. Također, apelant je naveo i da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnome roku zato što je predmetni postupak do donošenja pobijane presude Kantonalnog suda trajao osam godina. Stoga je apelant zatražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM. 22. Također, apelant je istaknuo da je kao rezultat nepoštivanja njegovih elementarnih procesnih prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko tijelo nepravilno primijenilo i članak 8. Europske konvencije i Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni, potom članak 3. Zakona o prestanku primjene i članak 6. Zakona o stambenim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do kršenja apelantovih prava zajamčenih čl. 6. i 8. Europske konvencije, na koje apelant ukazuje, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 18. kolovoza 2006. godine. 24. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da je to tijelo zaključkom od 29. svibnja 2006. godine prekinulo postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana dok se ne okonča postupak povrata stana. Nakon što je okončan postupak povrata stana ovo tijelo je 22. studenoga 2007. godine donijelo Rješenje broj 23-04/I-23-21/02 kojim je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Rješenjem Federalnog ministarstva broj: UP/05-23-5-143/07 od 27. veljače 2008. godine odbijen je apelantov priziv uložen na prvostupanjsko rješenje od 22. studenoga 2007. godine. Također je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, te da je originalan spis dostavio navedenom Ministarstvu na daljnje postupanje. Kako se u tijeku postupka rješavanja zahtjeva za povrat stana primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. kantonalni propis prema kojemu je mjerodavno drugostupanjsko tijelo - Ministarstvo stambene politike, a kod zahtjeva za donošenje rješenja koja zamjenjuju ugovor o korištenju stana se primjenjuje Zakon o stambenim odnosima, odnosno federalni propis prema kojemu je kao drugostupanjsko tijelo mjerodavno Federalno ministarstvo, to se predmeti nisu mogli spojiti prema odredbama članka 125. Zakona o upravnome postupku, već se postupci vode odvojeno kod istog tijela. 25. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovore na apelaciju. V. Relevantni propisi 26. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) Članak 34. Zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Š...Ć Članak 36. Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena. Š...Ć Članak 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 27. U Zakonu o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/19/06) relevantne odredbe glase: Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. 28. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) Članak 6. Korisnikom stana, u smislu ovoga zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskoga kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovima tog kućanstva a ostale su u istom stanu. Članovima obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovoga zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pas torčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su te osobe dužne po zakonu izdržavati nositelja stanarskog prava, a koje zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselile u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. lipnja 1988. godine prestao je važiti dio odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja" (vidi "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Her ce go vi ne" broj 36/89). Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskoga kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskoga kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovoga zakona. 29. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) Članak 3. (1) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskoga kućanstva, kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava), ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. (2) Stavak 1. ovoga članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Š...Ć VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Her ce go vi ni. 31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 13. rujna 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. listopada 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant pobija Presudu Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. kolovoza 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. svibnja 2005. godine i Rješenje Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. ožujka 2005. godine, tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 8. Europske konvencije i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Pravo na pravično suđenje 35. Ustavni sud će prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 38. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su upravna tijela i Kantonalni sud očito proizvoljno cijenili dokaze na kojima su utemeljili svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koje je on predložio, a koji su bili značajni za donošenje drukčije odluke, te da je postupak o odlučivanju o njegovom pravu trajao neopravdano dugo. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnome slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Što se tiče navoda o proizvoljnosti pobijane odluke, Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud ocijenio da su u konkretnome slučaju upravna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su upravna tijela, nakon provedenog postupka, utvrdila da apelant nije bio član obiteljskoga kućanstva nositeljice stanarskog prava, u smislu članka 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i ocijenila da mu prema članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na vraćanje predmetnoga stana u posjed. Međutim, apelant ukazuje da Kantonalni sud i upravna tijela nisu obrazložili zašto su prihvatili utvrđenim činjenično stanje samo na temelju dijela provedenih dokaza i to dokaza koji dokazuju neutemeljenost apelantovog zahtjeva, te da nisu uzeli u obzir dokaze koji potvrđuju da je apelant živio u obiteljskome kućanstvu sa nositeljicom stanarskog prava, a koje je apelant prezentirao sudu. Ustavni sud opaža da je ocjena relevantnih dokaza, koju je istaknuo Kantonalni sud, s ciljem utvrđivanja je li apelant bio član obiteljskoga kućanstva, u konkretnome slučaju izostala, jer je obrazloženje odluke paušalno i neargumentirano i svodi se na konstatacije i nabrajanje dokaza iz spisa predmeta, te interpretaciju činjeničnog stanja koju su utvrdila upravna tijela. 40. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostaloga, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na jednakopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostupanjske odluke, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 41. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je u pobijanim odlukama izostalo takvo obrazloženje. Naime, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije u pobijanoj odluci dao obrazloženje iz kojega bi se moglo jasno vidjeti da su svi provedeni dokazi cijenjeni tako što su dovedeni u međusobnu svezu, niti je odgovorio na sva pitanja koja je apelant tužbom naveo kao sporna. Kantonalni sud se u svome obrazloženju samo poziva na ocjenu dokaza koje je dalo Ministarstvo u drugostupanjskome rješenju. Pri tomu, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da je Ministarstvo, također, propustilo u tom rješenju dati bilo kakvu ocjenu svih izvedenih dokaza. Naime, Ministarstvo je u drugostupanjskome rješenju navelo samo da apelant nije uspio dokazati da ima sta tus nositelja stanarskog prava, ne uzimajući u obzir da je postupak koji se tiče utvrđivanja upravo tog statusa prekinut pred istim prvostupanjskim tijelom, niti obrazlažući zašto iz provedenih dokaza, uzetih pojedinačno i u međusobnoj svezi, nije moglo zaključiti da apelant ima sta tus člana obiteljskoga kućanstva na spornom stanu. Ustavni sud opaža da je Ministarstvo samo nabrojalo izvedene dokaze, a svoju odluku je utemeljilo samo na činjenici da apelant "nije uz zahtjev za povrat stana podnio dokaz da je nositelj stanarskog prava ili član obiteljskoga kućanstva" zbog čega, kako je navedeno u drugostupanjskome rješenju, "drugi navodi ŠapelantaĆ izneseni u prizivu nisu mogli utjecati drukčije na rješavanje ove upravne stvari". 42. Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji nije bilo dovoljno da Kantonalni sud svoju odluku obrazloži samo time da je drugostupanjsko tijelo "izvršilo ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno" i da je "dalo odgovarajuće razloge koje ovaj sud prihvata". Tim prije što ni drugostupanjsko tijelo ni sud nisu obrazložili jesu li cijenili i zašto nisu prihvatili kao valjane dokaze, npr. javne isprave na okolnost utvrđivanja apelantovog statusa (uvjerenje policijske uprave od 18. ožujka 1998. godine kojim se potvrđuje da je apelant od 13. siječnja 1983. godine bio prijavljen na adresi spornog stana, uvjerenje mjerodavne službe Općine Centar od 16. ožujka 1998. godine kao dokaz da je apelant bio upisan u Opći glasački popis koji se vodi u ovoj Općini). Ustavni sud opaža da je ove dokaze Kantonalni sud odbacio navodeći da je "opće poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavljivale osobe prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći Š...Ć što nije ujedno značilo i da su zaista živjele na području te mjesne zajednice". Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze u međusobnoj svezi, već se isključivo temelji na navodno "opće poznatim činjenicama" koje mogu, a i ne moraju, imati neki značaj u konkretnome slučaju. Nadalje, apelant izričito ukazuje da je Kantonalni sud imao saznanje da je u postupku povodom apelantovog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u postupku istog suda, donesena Presuda broj U-820/05 od 14. travnja 2006. godine u kojoj su isti dokazi o apelantovom statusu cijenjeni na potpuno drukčiji način i u kojoj je, također, ocijenjeno da upravna tijela nisu dala adekvatnu ocjenu dokaza, o čemu je u toj presudi dano detaljno obrazloženje i upute za postupanje u ponovnom postupku. Činjenica da je taj postupak prekinut ne znači da Kantonalni sud u konkretnome slučaju nije trebao uzeti u obzir svoje vlastito stajalište izraženo u ranijoj presudi glede ocjene svih provedenih dokaza, tim prije što je o tomu imao neposredna saznanja. Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje suprotno načelu vladavine prava i unosi pravnu konfuziju i nesigurnost u pravni sustav. 43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, čije su odluke predmet pobijanja ovom apelacijom, vođen odvojeno od postupka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da je Zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 29. svibnja 2006. godine prekinut postupak do okončanja postupaka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, iako je za oba postupka mjerodavno isto tijelo. Budući da su postupci međusobno povezani, te da se radi o pravima iste osobe i postupcima u kojima su predmet ocjene bili isti dokazi, Uprava je u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana trebala riješiti pitanje apelantovog statusa kao prethodno pitanje koje je od odlučnog značaja za postupak povrata stana. Međutim, kako o apelantovom statusu nije odlučeno u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, Kantonalni sud je morao imati u vidu ovu važnu činjenicu, te ocjenu dokaza na okolnosti utvrđivanja apelantovog statusa provesti sukladno odredbama članka 8. Zakona o parničnome postupku. Prema tim odredbama sudovi su dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa na temelju brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. O pravilnoj i potpunoj procjeni činjenica i dokaza ovisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, međutim, takva ocjena dokaza je, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnome slučaju izostala. 44. Glede apelantovih navoda da mu Kantonalni sud nije dostavio podneske i dokaze zainteresirane osobe L.T., Ustavni sud opaža da je iz predmeta spisa vidljivo da je L.T. sudjelovao u upravnome postupku koji je prethodio postupku pred Kantonalnim sudom, te da je apelant u predmetnom postupku pred upravnim tijelima imao priliku izjasniti se na navode i dokaze L.T. Ustavni sud naglašava da je, u načelu, u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na temelju činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. svibnja 2000. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 22/00). Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu utemeljeni apelantovi navodi o tome da nije imao mogućnost izjasniti se o navodima zainteresirane osobe u nekoj fazi postupka. 45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije izvršio svoju obvezu da navede razloge na kojima je utemeljio pobijanu odluku, odnosno da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 46. Apelant se žali i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnome roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). U konkretnome slučaju, postupak povodom zahtjeva za povrat stana je počeo 14. rujna 1998. godine, a do donošenja pobijane presude Kantonalnog suda postupak pred upravnim tijelima i sudom trajao je ukupno sedam godina i 11 mjeseci. 47. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjsko upravno tijelo prvi put rješenje donijelo nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošenja zahtjeva, a da su u tom razdoblju održane samo dvije rasprave. Ovo rješenje je, međutim, ukinuto i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, nakon čega je prvostupanjskome tijelu trebala još godina dana da donese novo rješenje. Nakon ovoga, Ministarstvo je nakon samo dva mjeseca riješilo priziv protiv prvostupanjskoga rješenja, a Kantonalni sud je o apelantovoj tužbi odlučio u razdoblju od godinu i mjesec dana. U svezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tomu je li ovaj stan dard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u konkretnome slučaju trajao sedam godina i 11 mjeseci, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Ministarstvom i Kantonalnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najdulje trajao pred Upravom, koja nije dostavila ni odgovor na apelaciju, niti je pružila odgovarajuća obrazloženja za ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi je li apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnoga postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se razdoblje odlučivanja u predmetnome postupku, koji je trajao preko sedam godina, ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje prava na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant traži da mu se, sukladno praksi Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnome roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda. U konkretnome slučaju, Ustavni sud navodi da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu žurnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odgađanju postupka, pa mu naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva, dakle od 14. rujna 1998. godine, što znači da razdoblje odgađanja donošenja odluke, za koje apelant ima pravo da mu se nadoknadi, iznosi sedam godina i 11 mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.187,50 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od 60 dana od dostave ove odluke obzirom na sjedište tijela javne vlasti koja su odgovorna za nedonošenje odluke u razumnome roku. Ostali navodi 50. U svjetlu zaključka, glede kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na dom u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članak 8. Europske konvencije, kao i prava iz članka 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada obrazloženje pobijane odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak donošenja odluke povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana okončan tek nakon sedam godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka nije ničim opravdano i u cijelosti se može pripisati ponašanju mjerodavnih javnih vlasti. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2919/06, rješavajući apelaciju Vladimira Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Vladimira Pavlovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne, nalaže se Kantonu Sarajevo da na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u postupku u kom je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine isplati Vladimiru Pavloviću iznos od 1.187,50 KM u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Her ce - go vi ne o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her - ce go vi ne. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vladi mir Pavlović (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupaju Edina Jahić i Tawa Ćorluka, advokati iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. novembra 2006. godine, a od L.T., zainteresovanog lica u upravnom sporu i korisnika predmetnog stana, 11. novembra 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju, a 5. septembra 2008. godine zatraženo je od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju i spis broj 23/1-372-2984/98. Ustavni sud je 5. septembra 2008. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi spis broj U-1521/05. Ustavni sud je 5. decembra 2008. godine ponovo zatražio od Uprave da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2006. godine. Dopis Ustavnog suda kojim je zatražen odgovor od L.T. se vratio 12. novembra 2008. godine sa naznakom da je ovo lice umrlo. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovor na apelaciju Ustavnom sudu. Uprava je Ustavnom sudu 12. septembra 2008. godine dostavila spis broj 23/1-372-2984/98 koji je vraćen nakon uvida. Kantonalni sud je 23. oktobra 2008. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 godine dostavio spis broj U-1521/05 koji je vraćen nakon uvida. Na ponovno traženje Ustavnog suda, Uprava je 18. decembra 2008. godine dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 11. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Matija Pavlović, apelantova baka, je 15. januara 1967. godine zakqučila Ugovor o korišćenju stana u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo, broj 03-7028/66, sa Stambenim preduzećem Sarajevo. Predmetni stan je bio sustanarski, odnosno, na jednom dijelu nosilac stanarskog prava je bila Matija Pavlović, a na drugom dijelu nosilac stanarskog prava je bila Aiša Kulenović. 7. Apelant je, kao davalac izdržavawa, 12. februara 1986. godine sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom Matijom Pavlović, kao primaocem izdržavawa. Ugovor je 8. aprila 1986. godine ovjeren u Opštinskom sudu I Sarajevo pod brojem R-363/86. Matija Pavlović je umrla 19. decembra 1989. godine. Postupak za prenos stanarskog prava 8. Rješenjem Komisije za dodjelu stanova Skupštine opštine Centar Sarajevo broj 07/B-2-372-SFA/HT-138/90 od 5. aprila 1990. godine odbijen je apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na dijelu predmetnog stana, a nakon smrti njegove bake Matije Pavlović, uz obrazloženje da nije utvrđeno da je bilo ekonomske zajednice života između apelanta i njegove bake Matije Pavlović. Nadalje, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv ovog rješewa ne može da se izjavi žalba, ali da može u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješewa da se obrati nadležnom stambenom organu radi donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana. Postupak radi donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana 9. Apelant je, zatim, u nadležnom stambenom organu pokrenuo postupak radi donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana. Rješenjem Opštinske službe za upravu za stambene poslove Opštine Centar Sarajevo (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) broj 07/C-372-342/90 od 3. marta 1999. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev radi donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana protiv Opštine Centar Sarajevo. 10. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređewa i okoliša (u daqnjem tekstu: Federaln o ministarstvo) broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 4. februara 2002. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Opštinske službe i predmet je ustupljen na rješavanje Upravi, kao stvarno nadležnom organu. 11. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 31. maja 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju predmetnog stana, uz obrazloženje da nije bilo zajednice života između apelanta i njegove bake. 12. Rješenjem Federalnog mini starstva broj UPII/05-2-23-5-383/01 od 26. avgusta 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješewa Uprave, uz obrazloženje da je Uprava pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stawa, pravilno izvela zakqučak i primijenila odredbe Zakona o stambenim odnosima. 13. Presudom Kantonalnog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine uvažena je apelantova tužba, poništena su navedena rješewa upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U presudi je obrazloženo da prvostepeni or gan nije izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 9 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), a ni drugostepeni or gan nije otklonio povrede upravnog postupka. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni upravni or gan nije cijenio da li apelant može da se smatra članom porodičnog domaćinstva svoje bake na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. U skladu s tim, Kantonalni sud je iscrpno ukazao na to šta je potrebno da se učini u ponovnom postupku radi utvrđivawa odlučne činjenice da li apelant može da se smatra članom porodičnog domaćinstva umrle bake. 14. Apelant je podneskom od 25. maja 2006. godine zatražio od Uprave da se postupak nastavi shodno uputstvima koje je dao Kantonalni sud, ali je Uprava Zakqučkom broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinula ovaj postupak i odredila da će prekid da traje do okončawa postupka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je apelant u međuvremenu podnio. Postupak vraćawa predmetnog stana u posjed 15. Apelant je 14. septembra 1998. godine podnio Upravi zahtjev za vraćanje stana u posjed u ulici Kralja Tvrtka 4 Sarajevo. U zahtjevu je naveo da je član porodičnog domaćinstva svoje bake Matije Pavlović, nosioca stanarskog prava, te da u taj stan želi da se vrati. 16. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješewa je navedeno da je utvrđeno da između apelanta i njegove bake nije postojala trajna zajednica stanovawa i življewa, kako je to predviđeno članom 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99), te, stoga, apelant ne može da se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, Matije Pavlović. 17. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5170/03 od 20. marta 2004. godine, koje je doneseno nakon apelantove žalbe, poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa je navedeno da rješenje prvostepenog organa nije pravilno i zasnovano na zakonu zbog toga što u postupku koji je prethodio donošenju rješewa nisu na pouzdan način utvrđene činjenice u smislu člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), odnosno, nije na pouzdan način utvrđeno da li je apelant trajno živio i stanovao u predmetnom stanu sa nosiocem stanarskog prava u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku postupi shodno primjedbama i uputstvima iznesenim u ovom rješenju, da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i donese novu i na zakonu zasnovanu odluku. 18. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju rješewa je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Matije Pavlović, koja je umrla 19. decembra 1989. godine na adresi Trg Rade Končara broj 23, shodno Izvodu iz matične kwige umrlih Opštine Novi Grad, broj: 4038 od 28. decembra 1989. godine. Takođe je utvrđeno da je apelant bio evidentovan kao član porodičnog domaćinstva svog oca Ivice Pavlovića koji je nosilac stanarskog prava stana na adresi Trg Rade Končara broj 23, a na osnovu podataka dobivenih prilikom bodovawa stana izvršenog 7. novembra 1987. godine (potvrda KJSP "Sarajevostana" od 20. juna 2003. godine). U to vrijeme apelant je već imao zakqučen ugovor o doživotnom izdržavanju sa Matijom Pavlović (ugovor zakqučen 12. februara 1986. godine i ovjeren 8. aprila 1986. godine u Opštinskom sudu I Sarajevo pod brojem 363/86) i prijavu na adresi predmetnog stana od 7. novembra 1995. godine shodno uvjerenju MUP-a, PU Centar od 25. decembra 1998. godine. U rješenju Uprave je navedeno da nisu uzeti u obzir ostali dokazi i to priznanica o plaćanju utroška vode od 1990. godine, potvrda Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 1998. godine, ocjena zdravstvene sposobnosti vojnih obveznika od 4. maja 1993. godine, kao i drugi dokazi koji se odnose na dokazivanje korišćewa stana poslije 19. decembra 1989. godine, jer su se odnosili na pe riod nakon smrti nosioca stanarskog prava Matije Pavlović, tako da apelant u to vrijeme nije mogao ni da bude član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. 19. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine apelantova žalba protiv navedenog rješewa Uprave je odbijena. U obrazloženju rješewa je navedeno da je osporeno rješenje doneseno nakon što je pravilno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je, shodno ocjeni Ministarstva, prvostepeni or gan donio zakonito rješenje, jer je iz dokumentacije u spisu vidqivo da apelant nije lice iz člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, te, shodno tome, nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je navelo da je preduslov za ostvarivanje ovog prava da podnosilac zahtjeva dokumentuje svoj sta tus u odnosu na stan koji potražuje, što je obaveza iz člana 4 stav 4 tačka 2 navedenog zakona. Tim članom je propisano da se uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, između ostalog, podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je zakqučilo da apelant nije dostavio ovakav dokaz uz zahtjev za povraćaj stana, te je, stoga, bez obzira na druge žalbene navode, njegov zahtjev trebalo odbiti. 20. Presudom Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine apelantova tužba protiv drugostepenog rješewa Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da su Ministarstvo i prvostepeni or gan pravilno zakqučili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed, shodno odredbama člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, s obzirom na to da iz podataka iz spisa nedvojbeno proizilazi da apelant nije koristio predmetni stan sa nosiocem stanarskog prava i da nikada nije stekao sta tus člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6 Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 39/98, 12/99 i 19/99). Kantonalni sud je dalje konstatovao da je, nasuprot tvrdwama tužbe o načinu ocjene dokaza kao što su izvod iz telefonskog imenika, izjave svjedoka, priznanice o utrošku vode, ugovor o doživotnom izdržavanju i drugo, tuženi osporenim aktom cijenio i ove dokaze u skladu sa odredbom člana 9 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), te izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka naveo valjane razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je dalje naveo da je Ministarstvo cijenilo i potvrdu Mjesne zajednice "Marijin Dvor" od 16. marta 1998. godine, te da je "opšte poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavqivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći koja je bila uslov za preživljavanje u gradu, što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". U vezi sa Uvjerenjem Opštine Centar Sarajevo, Opštinski sekretarijat za opštu upravu, finansije i planiranje, broj 08-031/8-1112/98 od 16. marta 1998. godine, Kantonalni sud je istakao da na navedenom uvjerenju nije naznačeno za koji pe riod je apelant prijavljen, odnosno evidentovan u opštem biračkom spisku, pa je sasvim logično da se kao mjerodavno uzme Uvjerenje Službe za opštu upravu Opštine Centar Sarajevo broj 08-13/8-6283/03 od 3. jula 2003. godine kojim je tačno precizirano da apelant nije upisan u opšti birački spisak za 1990. i 1992. godinu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant osporava opovrgnute odluke, tvrdeći da mu je wima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 8 Evropske konvencije i pravo na povratak iz Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. U pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelant je naveo da Kantonalni sud i organi uprave nisu posvetili dovoqno pažnje dokazima koje je on predložio a koji potvrđuju da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, što je uticalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takođe je naveo da mu je uskraćena mogućnost da se očituje na podneske i dokaze zainteresovanog lica, L.T., da Kantonalni sud nije otklonio kontradiktornosti između pojedinih dokaza na koje je apelant ukazivao, te da je ocjena dokaza bila proizvoqna. Takođe, apelant je naveo da je sudu dostavio raniju Presudu istog suda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine, koja je donesena u postupku odlučivawa o apelantovom zahtjevu za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor. Apelant navodi da je u toj presudi isti sud iste dokaze drugačije cijenio, te da ovakvo postupanje predstavlja povredu prava na pravično suđenje i stvara atmosferu pravne nesigurnosti. Takođe, apelant je naveo i da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zato što je predmetni postupak do donošewa osporene presude Kantonalnog suda trajao osam godina. Stoga je apelant zatražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM. 22. Takođe, apelant je istakao da je kao rezultat nepoštivawa njegovih elementarnih procesnih prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, prvostepeni or gan nepravilno primijenio i član 8 Evropske konvencije i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni, zatim član 3 Zakona o prestanku primjene i član 6 Zakona o stambenim odnosima. b) Odgovor na apelaciju 23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do kršewa apelantovih prava zagarantovanih čl. 6 i 8 Evropske konvencije, na koje apelant ukazuje, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 18. avgusta 2006. godine. 24. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da je taj or gan zakqučkom od 29. maja 2006. godine prekinuo postupak odlučivawa o apelantovom zahtjevu za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju spornog stana dok se ne okonča postupak povraćaja stana. Nakon što je okončan postupak povraćaja stana ovaj or gan je 22. novembra 2007. godine donio Rješenje broj 23-04/I-23-21/02 kojim je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana. Rješenjem Federalnog mini starstva broj: UP/05-23-5-143/07 od 27. februara 2008. godine odbijena je apelantova žalba uložena na prvostepeno rješenje od 22. novembra 2007. godine. Takođe je naveo da je apelant protiv navedenog rješewa Federalnog ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, te da je originalan spis dostavio navedenom Ministarstvu na daqnje postupanje. Kako se u toku postupka rješavawa zahtjeva za povraćaj stana primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. kantonalni propis shodno kom je nadležan drugostepeni or gan - Ministarstvo stambene politike, a kod zahtjeva za donošenje rješewa koja zamjenjuju ugovor o korišćenju stana se primjenjuje Zakon o stambenim odnosima, odnosno federalni propis shodno kom je kao drugostepeni or - gan nadležno Federalno ministarstvo, to predmeti nisu mogli da se spoje shodno odredbama člana 125 Zakona o upravnom postupku, već se postupci vode odvojeno kod istog organa. 25. Ministarstvo i Uprava nisu dostavili odgovore na apelaciju. V. Relevantni propisi 26. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) Član 34 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Š...Ć Član 36 Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Š...Ć Član 55 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će da se primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/19/06) relevantne odredbe glase: Član 8 Koje će činjenice da uzme kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo da cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. 28. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89; "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) Član 6 Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pas torčad), bračni drugovi djece, roditeqi bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s wim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je da važi dio odredbe člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja" (vidi "Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Her ce go vi ne" broj 36/89). Član 21 Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano da koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, sem ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kad je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13 ovog zakona. 29. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) Član 3 (1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6 ZOSO-a (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. (2) Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove shodno članu 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. Š...Ć VI. Dopustivost 30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Her ce go vi ni. 31. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-1521/05 od 18. avgusta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-7620/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenje Uprave broj 23/1-372-2984/98 od 18. marta 2005. godine, tvrdeći da su mu wima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 8 Evropske konvencije i Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her - ce go vi ni. Pravo na pravično suđenje 35. Ustavni sud će prvo da ispita da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 38. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su upravni organi i Kantonalni sud očigledno proizvoqno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoqno brižqivo cijenili dokaze koje je on predložio, a koji su bili značajni za donošenje drugačije odluke, te da je postupak o odlučivanju o njegovom pravu trajao neopravdano dugo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Što se tiče navoda o proizvoqnosti osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zakqučio da su upravni organi, nakon sprovedenog postupka, utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu člana 6 Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i ocijenili da mu shodno članu 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, apelant ukazuje da Kantonalni sud i upravni organi nisu obrazložili zašto su prihvatili utvrđenim činjenično stanje samo na osnovu dijela sprovedenih dokaza i to dokaza koji dokazuju neosnovanost apelantovog zahtjeva, te da nisu uzeli u obzir dokaze koji potvrđuju da je apelant živio u porodičnom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava, a koje je apelant prezentovao sudu. Ustavni sud zapaža da je ocjena relevantnih dokaza, koju je istaknuo Kantonalni sud, s ciljem da se utvrdi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva, u konkretnom slučaju izostala, jer je obrazloženje odluke paušalno i neargumentovano i svodi se na konstatacije i nabrajanje dokaza iz spisa predmeta, te interpretaciju činjeničnog stawa koju su utvrdili upravni organi. 40. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze da prihvati u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će da navedu jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javna kontrola nad "administrovanjem pravde" i radom sudstva (idem). 41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama izostalo takvo obrazloženje. Naime, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije u osporenoj odluci dao obrazloženje iz kog bi moglo jasno da se vidi da su svi sprovedeni dokazi cijenjeni tako što su dovedeni u međusobnu vezu, niti je odgovorio na sva pitawa koja je apelant tužbom naveo kao sporna. Kantonalni sud se u svom obrazloženju samo poziva na ocjenu dokaza koje je dalo Ministarstvo u drugostepenom rješenju. Pri tome, Kantonalni sud je zanemario činjenicu da je Ministarstvo, takođe, propustilo u tom rješenju dati bilo kakvu ocjenu svih izvedenih dokaza. Naime, Ministarstvo je u drugostepenom rješenju navelo samo da apelant nije uspio da dokaže da ima sta tus nosioca stanarskog prava, ne uzimajući u obzir da je postupak koji se tiče utvrđivawa upravo tog statusa prekinut pred istim prvostepenim organom, niti obrazlažući zašto iz sprovedenih dokaza, uzetih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nije moglo da se zakquči da apelant ima sta tus člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo samo nabrojalo izvedene dokaze, a svoju odluku je zasnovalo samo na činjenici da apelant "nije uz zahtjev za povraćaj stana podnio dokaz da je nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva" zbog čega, kako je navedeno u drugostepenom rješenju, "drugi navodi ŠapelantaĆ izneseni u žalbi nisu mogli da utiču drugačije na rješavanje ove upravne stvari". 42. Ustavni sud smatra da u takvoj situaciji nije bilo dovoqno da Kantonalni sud svoju odluku obrazloži samo time da je drugostepeni or gan "izvršio ocjenu svakog od ovih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno" i da je "dao odgovarajuće razloge koje ovaj sud prihvata". Tim prije što ni drugostepeni or gan ni sud nisu obrazložili da li su cijenili i zašto nisu prihvatili kao valjane dokaze, npr. javne isprave na okolnost utvrđivawa apelantovog statusa (uvjerenje policijske uprave od 18. marta 1998. godine kojim se potvrđuje da je apelant od 13. januara 1983. godine bio prijavljen na adresi spornog stana, uvjerenje nadležne službe Opštine Centar od 16. marta 1998. godine kao dokaz da je apelant bio upisan u Opšti birački spisak koji se vodi u ovoj Opštini). Ustavni sud zapaža da je ove dokaze Kantonalni sud odbacio navodeći da je "opšte poznata činjenica da su se na evidenciju mjesnih zajednica prijavqivala lica prvenstveno radi prijema humanitarne pomoći Š...Ć što nije ujedno značilo i da su zaista živjeli na području te mjesne zajednice". Međutim, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze u međusobnoj vezi, već se iskqučivo zasniva na navodno "opšte poznatim činjenicama" koje mogu, a i ne moraju, da imaju neki značaj u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant izričito ukazuje da je Kantonalni sud imao saznanje da je u postupku povodom apelantovog zahtjeva za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, u postupku istog suda, donesena Presuda broj U-820/05 od 14. aprila 2006. godine u kojoj su isti dokazi o apelantovom statusu cijenjeni na potpuno drugačiji način i u kojoj je, takođe, ocijenjeno da upravni organi nisu dali adekvatnu ocjenu dokaza, o čemu je u toj presudi dato detaqno obrazloženje i uputstva za postupanje u ponovnom postupku. Činjenica da je taj postupak prekinut ne znači da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije trebao da uzme u obzir svoje sopstveno stanovište izraženo u ranijoj presudi u pogledu ocjene svih sprovedenih dokaza, tim prije što je o tome imao neposredna saznawa. Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje suprotno principu vladavine prava i unosi pravnu konfuziju i nesigurnost u pravni sistem. 43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za povraćaj stana u posjed, čije su odluke predmet osporavawa ovom apelacijom, vođen odvojeno od postupka za donošenje rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana i da je Zakqučkom Uprave broj 23-04/I-23-21/02 od 29. maja 2006. godine prekinut postupak do okončawa postupaka povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, iako je za oba postupka nadležan isti or gan. Budući da su postupci međusobno povezani, te da se radi o pravima istog lica i postupcima u kojima su predmet ocjene bili isti dokazi, Uprava je u postupku donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana trebala da riješi pitanje apelantovog statusa kao prethodno pitanje koje je od odlučnog značaja za postupak povraćaja stana. Međutim, kako o apelantovom statusu nije odlučeno u postupku donošewa rješewa koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, Kantonalni sud je morao da ima u vidu ovu važnu činjenicu, te ocjenu dokaza na okolnosti utvrđivawa apelantovog statusa sprovesti u skladu sa odredbama člana 8 Zakona o parničnom postupku. Shodno tim odredbama sudovi su dužni da savjesno ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da na osnovu brižqive ocjene izvedu zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa, međutim, takva ocjena dokaza je, shodno ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju izostala. 44. U pogledu apelantovih navoda da mu Kantonalni sud nije dostavio podneske i dokaze zainteresovanog lica L.T., Ustavni sud zapaža da je iz predmeta spisa vidqivo da je L.T. učestvovao u upravnom postupku koji je prethodio postupku pred Kantonalnim sudom, te da je apelant u predmetnom postupku pred upravnim organima imao priliku da se izjasni na navode i dokaze L.T. Ustavni sud naglašava da je, u principu, u saglasnosti sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije da redovni sudovi u upravnim sporovima odluke donose na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, jer su apelantu u upravnom postupku bile na raspolaganju mogućnosti da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 22/00). Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nisu osnovani apelantovi navodi da nije imao mogućnost da se izjasni o navodima zainteresovanog lica u nekoj fazi postupka. 45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 46. Apelant se žali i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, postupak povodom zahtjeva za povraćaj stana je počeo 14. septembra 1998. godine, a do donošewa osporene presude Kantonalnog suda postupak pred upravnim organima i sudom trajao je ukupno sedam godina i 11 mjeseci. 47. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni upravni or gan prvi put rješenje donio nakon četiri godine i deset mjeseci od podnošewa zahtjeva, a da su u tom periodu održane samo dvije rasprave. Ovo rješenje je, međutim, ukinuto i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, nakon čega je prvostepenom organu trebala još godina dana da donese novo rješenje. Nakon ovoga, Ministarstvo je nakon samo dva mjeseca riješilo žalbu protiv prvostepenog rješewa, a Kantonalni sud je o apelantovoj tužbi odlučio u periodu od godinu i mjesec dana. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj dužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj stan dard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdawa zašto je postupak u konkretnom slučaju trajao sedam godina i 11 mjeseci, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Ministarstvom i Kantonalnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Upravom, koja nije dostavila ni odgovor na apelaciju, niti je pružila odgovarajuća obrazložewa za ovako dugo trajanje postupka. Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da li je apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da pe riod odlučivawa u predmetnom postupku, koji je trajao preko sedam godina, ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant traži da mu se, u skladu sa praksom Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud navodi da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odgađanju postupka, pa mu naknada pripada od dana podnošewa zahtjeva, dakle od 14. septembra 1998. godine, što znači da pe riod odgađawa donošewa odluke, za koji apelant ima pravo da mu se nadoknadi, iznosi sedam godina i 11 mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka iznosi 1.187,50 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke s obzirom na sjedište organa javne vlasti koji su odgovorni za nedonošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi 50. U svjetlu zakqučka, u pogledu kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na dom u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, član 8 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1 tačka 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Her ce go vi ni. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad je postupak donošewa odluke povodom apelantovog zahtjeva za povraćaj stana okončan tek nakon sedam godina i 11 mjeseci od dana podnošewa zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka nije ničim opravdano i u cijelosti može da se pripiše ponašanju nadležnih javnih vlasti. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3046/06, rješavajući apelaciju Branka Kušeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branko Kušec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Petra Kordića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su 12. i 15. decembra 2006. godine dostavili odgovor na apelaciju. Apelacija upućena tuženom na odgovor vraćena je uz naznaku da je tuženi odselio sa adrese na koju je pokušana dostava. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 19. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 23. juna 1994. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči 2,5 tona uglja i 2,5 metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je svaki od tih izdataka učinjen pa do konačne isplate u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U drugopostavljenom tužbenom zahtjevu apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči šest metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je učinjen svaki od izdataka pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Trećepostavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu se isplati iznos u visini vrijednosti 2,5 tone uglja i 2,5 metara drva odnosno šest metara drva koliko bude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 iznosila u vrijeme isporuke, nalogom u sudski depozit, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počevši od dana kada je taj trošak učinjen pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. U predmetnom postupku prvostepeni sud je do donošenja Presude Općinskog suda broj P-1207/96 od 22. decembar 1998. godine zakazao 38 ročišta. Nakon ukidanja navedene presude Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine, Općinski sud je zakazao 20 ročišta. Apelant je pristupio na sva zakazana ročišta osim na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, te je sud navedeno ročište odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine. 8. Apelant je u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka. Podnescima od 30. juna 1994. godine, 13. oktobra 1994. godine, 1. februara 1995. godine, 22. maja 1995. godine, 2. oktobra 1995. godine, 1. maja 1996. godine i 18. novembra 2002. godine apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev. 9. Apelant je na ročištima od 5. septembra 1994. godine, 4. novembra 1997. godine, 15. novembra 2000. godine, 16. maja 2001. godine, 25. septembra 2001. godine, 8. oktobra 2002. godine, 4. februara 2003. godine i 25. marta 2003. godine zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog. Ročište zakazano za 22. au gust 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog. Apelant je na ročištu zakazanom za 26. septembar 1996. godine izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu. 10. Tuženi je na ročištima zakazanim za 22. septembar 1994. godine, 9. februar 1995. godine, 20. juni 1996. godine, 20. februar 1997. godine, 25. decembar 1997. godine, 3. oktobar 2000. godine, 24. januar 2001. godine, 27. mart 2001. godine i 26. novembar 2002. godine zatražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Navedenim traženjima tuženog apelant se nije protivio. 11. Dalje u predmetnom postupku apelant je podneskom od 13. oktobra 1994. godine tražio izdavanje privremene mjere, te je podneskom od 30. oktobra 1995. godine urgirao na njegovom rješavanju. Ponovo je podneskom od 9. decembra 1995. godine zatražio izdavanje privremene mjere. 12. Na ročištu zakazanom za 18. septembar 1995. godine apelant je izjavio da će eventualno povući svoj tužbeni zahtjev ili će ga precizirati, te je navedeno ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Zatim je apelant 2. oktobra 1995. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev. Na ročištu zakazanom za 29. januar 1996. godine apelant je predložio mirovanje postupka, što je sud prihvatio. Međutim, 1. maja 1996. godine apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka. 13. Apelant je na ročištu zakazanom za 27. mart 2001. godine predložio sklapanje vansudske nagodbe, međutim tuženi se podneskom od 16. aprila 2001. godine izjasnio da ne prihvaća apelantov prijedlog za sklapanje vansudske nagodbe jer, po mišljenju tuženog, apelant nije pretrpio nikakvu štetu. 14. Na ročištu zakazanom za 13. novembar 1995. godine Općinski sud je na apelantov prijedlog donio djelimičnu Presudu broj P-460/94 kojom se ustanovljava apelantovo pravo da izvrši priključenje na gasnu instalaciju izgradnjom vertikalne gasne instalacije (uzlaznog voda) sa II sprata do III sprata u stambenom objektu u ulici Avde Jabučice broj 39 Sarajevo do pred ulaz u apelantov stan, kao i u apelantov stan, uz obavezu tuženog da se uzdrži od ometanja, te da trpi da se izvedu ovi radovi pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 15. Na ročištu zakazanom za 22. decembar 1998. godine sud je donio Presudu broj P-1207/96 kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. 16. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 17. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. 18. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak, te izvršio ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te slobodnom ocjenom dokaza u smislu člana 123. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa tačkom 1. navedenog člana, utvrdio da tuženi nije prouzrokovao štetu apelantu i da se ona ne može stavljati na teret tuženom. Sud je našao da tuženi nije odgovoran za štetu po principu objektivne odgovornosti na čemu je apelant u predmetnom postupku insistirao. 19. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 4. marta 2004. godine. Apelantova žalba je dostavljena tuženom 13. marta 2004. godine. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 16. marta 2004. godine. 20. Predmetni spis po žalbi Općinski sud je uz dopis od 26. marta 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine. 22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant nije dokazao da kod tuženog postoji odgovornost za apelantov propust da u rokovima izvrši priključak plina u svoj stan, zbog čega je podnosio zahtjeve za nabavku čvrstog goriva. Stavove i razloge prvostepenog suda u dijelu u kojem je vršio ocjenu izvedenih dokaza, a na osnovu čega je našao da tuženi nije odgovoran za eventualno nastalu štetu kod apelanta, prihvatio je i drugostepeni sud. Po mišljenju drugostepenog suda razlozi prvostepene presude u navedenom dijelu nisu dovedeni u pitanje ni navodima apelantove žalbe, jer se u žalbi ponavljaju činjenice koje je apelant istakao u toku prvostepenog postupka. I po ocjeni Kantonalnog suda iz izvedenih dokaza se nije mogao izvesti zaključak da postoji bilo koji od oblika odgovornosti predviđenih odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a koji bi mogao biti osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. Utvrđeno je da apelant nije dokazao osnovanost svog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je na njemu bio teret dokazivanja u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a. 23. S obzirom da apelant nije dokazao osnov svog postavljenog tužbenog zahtjeva, po mišljenju Kantonalnog suda, irelevantni su njegovi žalbeni navodi koji se tiču visine postavljenog tužbenog zahtjeva jer se o njegovoj visini može, odnosno treba, raspravljati samo ako se prethodno utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b. i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant se također žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14. Evropske konvencije ne navodeći jasno i precizno kojeg ustavnog prava. Stoga proizlazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju svih ustavnih prava za koja smatra da su povrijeđena u predmetnom postupku. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su sudovi bili u obavezi da savjesno i brižljivo procijene sve dokaze koji se nalaze u spisu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 25. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana jer u postupku nije bilo kršenja ustavnih prava na koje apelant ukazuje. 26. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su osporene odluke proizvod proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Istaknuto je da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao valjane razloge za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke, što je prihvatio i Kantonalni sud. Konstatovano je da je i drugostepeni sud došao do istog zaključka kao i prvostepeni sud, našavši da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Pri tome se navodi da je na apelantu bio teret dokazivanja u skladu sa pravnim pravilima o teretu dokazivanja u smislu člana 123. i 126. ZPP. Dalje, Općinski sud navodi da se u apelaciji netačno navodi da je u presudi izostalo obrazloženje u pogledu izvođenja dokaza jer ih je sud, nakon brižljive ocjene dokaza koji su taksativno pobrojani u presudi, procijenio u smislu člana 123. ZPP. Presuda Općinskog suda zasnovana je na važećim zakonskim odredbama ZPP i ZOO, gdje je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud došao do zaključka da izvedenim dokazima nije utvrđena odgovornost tuženog za eventualnu nastalu štetu kod apelanta, odnosno da postoji bilo koji oblik odgovornosti predviđen odredbama ZOO koji bi mogao biti osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. 27. U pogledu dužine postupka Općinski sud je naveo da je navedeni postupak trajao dugo zbog mnogobrojnih opširnih apelantovih podnesaka koje je podnosio u toku postupka, i na koje je tražio očitovanje, kao i zbog velikog broja dokaza koje je predložio apelant, prijedloga za donošenje privremene mjere i djelimične presude. Sve navedeno je iziskivalo vrijeme za odluku suda, posebno ako se ima u vidu da je u predmetnom postupku donesena još jedna presuda, broj P-1207/96 od 22. decembra 1998. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Na navedenu presudu apelant se žalio, te je Kantonalni sud tim povodom donio Presudu broj Gž-520/99 od 21. juna 2000. godine. Stoga, kako je predmetni postupak proveden u skladu sa važećim odredbama ZPP, te da je po mišljenju Općinskog suda odluka suda obrazložena i na zakonu zasnovana, predmetna apelacija je neosnovana jer nije bilo kršenja prava koje je apelant istakao u apelaciji. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Š...Ć Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 454. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 29. U pogledu apelantovih navoda u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi - ni." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 30. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Her ce go vi ne i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Her ce go vi ne zaštićenih prava. 31. U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima fa cie, ukazati na to da su mogući i vjerovatni apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima fa cie) neosnovani. 32. Dalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). 33. U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga slijedi da je u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima apelacija očigledno (prima fa - cie) neosnovana. 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne prema kojoj Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine, kojom je okončan predmetni postupak, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 40. S obzirom da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, odnosno da se radi o utvrđivanju građanskog prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu je primjenjiv. Razuman rok 41. Ustavni sud će kao prvo pitanje razmotriti apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Pe riod koji se uzima u obzir 42. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine serija A broj 56. stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 43. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 23. juna 1994. godine. Predmetni postupak je okončan 2. juna 2006. godine Presudom Kantonalnog suda broj Gž-470/04. U nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Stoga, iako je cjelokupan predmetni postupak do 2. juna 2006. godine trajao ukupno 11 godina i 11 mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 10 godina i pet mjeseci. b) Složenost predmeta 44. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu složena. c) Ponašanje apelanta 45. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 O.I. 70). 46. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati ponašanje apelanta u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku pristupio na sva ročišta osim na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine na koje nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi, jer nisu bili uredno obaviješteni. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je našao da je apelant u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka, koje je sud dostavljao tuženom. Apelant je sedam puta precizirao svoj tužbeni zahtjev. Dalje je apelant na osam ročišta zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog, odnosno tražio je odlaganje ročišta. Ročište zakazano za 22. au gust 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog, dok je na ročištu od 26. septembra 1996. godine apelant izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu, dakle ponovo je tražio odgodu ročišta. Dalje, apelant se nije protivio ni zahtjevima tuženog za odlaganjem devet ročišta na kojima je tuženi tražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Apelant je u predmetnom postupku tražio i mirovanje postupka, što je sud prihvatio čime je također doprinio trajanju postupka. Također je i njegovo predlaganje da se sklopi vansudska nagodba imalo određeni utjecaj na dužinu postupka. 47. Ustavni sud nalazi da je apelant za preduzimanje navedenih radnji imao zakonske mogućnosti s obzirom da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen po odredbama ranijeg ZPP kojim nisu bili predviđeni strogi i precizni rokovi u kojima parnične stranke moraju preduzeti pojedine procesne radnje. Navedene radnje su prema zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je gledajući postupak u cjelini dovelo do odugovlačenja predmetnog postupka. 48. Stoga Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. d) Ponašanje suda 49. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku Općinski sud zakazao 58 ročišta. Dalje Ustavni sud nalazi da je sud zakazano ročište za 8. maj 1997. godine, na koje nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine. Dakle, u predmetnom postupku koji je trajao preko 10 godina sud je bio neaktivan u periodu od osam mjeseci. Međutim, gledajući postupak u cjelini, po mišljenju Ustavnog suda, Općinski sud je u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza u predmetnom postupku bio aktivan. 50. Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen prema odredbama starog ZPP kojim nisu bili propisani tako strogi i precizni rokovi u kojima sud mora preduzimati odgovarajuće procesne radnje. Pri tome Ustavni sud ima u vidu odredbu člana 10. ZPP kojom je propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Međutim u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ipak Općinski sud nije odgovoran za odugovlačenje predmetnog postupka, već da je apelant svojim radnjama značajno doprinio njegovom trajanju tako što je preduzimao procesne radnje, zakonom dopuštene, koje su od suda iziskivale preduzimanje odgovarajućih procesnih radnji. Prema tome, Ustavni sud naglašava da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku kada je i sam svojim radnjama značajno doprinio da predmetni postupak traje preko 10 godina. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Općinski sud svojim radnjama doveo do odugovlačenja predmetnog postupka. Razmatrajući ponašanje Kantonalnog suda Ustavni sud također nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud svojim radnjama doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. 51. S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. e) Pitanje kompenzacije 52. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 53. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 54. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te je cijeneći dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 123. ZPP utvrdio da tuženi nije apelantu prouzrokovao štetu, te da se ona ne može staviti tuženom na teret. Općinski sud na osnovu provedenog dokaznog postupka nije mogao zaključiti da je tuženi odgovoran za štetu nastalu kod apelanta po principu objektivne odgovornosti. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, prihvatio ocjenu dokaza koju je dao prvostepeni sud dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 56. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da je radnjama sudova, prvenstveno Općinskog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije utvrdio da su redovni sudovi primijenili zakon proizvoljno, niti utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 57. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3046/06, rješavajući apelaciju Branka Kušeca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 26. veljače 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. veljače 2004. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u smislu prava na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. veljače 2004. godine u odnosu na povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa povredom prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branko Kušec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je 9. studenoga 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-470/04 od 2. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1232/00 od 20. veljače 2004. godine, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda i sudionika u postupku Petra Kordića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražena je 30. studenoga 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su 12. i 15. prosinca 2006. godine dostavili odgovor na apelaciju. Apelacija upućena tuženome na odgovor vraćena je uz naznaku da je tuženi odselio sa adrese na koju je pokušana dostava. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 19. siječanja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 23. lipnja 1994. godine podnio tužbu protiv tuženoga kojom je tražio da se tuženi obveže apelantu isporučiti 2,5 tona uglja i 2,5 metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te apelantu naknaditi troškove parničnoga postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je svaki od tih izdataka učinjen pa do konačne isplate u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. U drugopostavljenom tužbenome zahtjevu apelant je tražio da se tuženi obveže apelantu isporučiti šest metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja, te tužitelju naknaditi troškove parničnoga postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je učinjen svaki od izdataka pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. Trećepostavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu se isplati iznos u visini vrijednosti 2,5 tone uglja i 2,5 metara drva odnosno šest metara drva koliko bude iznosila u vrijeme isporuke, nalogom u sudbeni depozit, pod prijetnjom prinudnoga izvršenja, te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnoga postupka sa zateznom kamatom počevši od dana kada je taj trošak učinjen pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 7. U predmetnome postupku prvostupanjski je sud do donošenja Presude Općinskog suda broj P-1207/96 od 22. prosinac 1998. godine zakazao 38 ročišta. Nakon ukidanja navedene presude Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-520/99 od 21. lipnja 2000. godine, Općinski je sud zakazao 20 ročišta. Apelant je pristupio na sva zakazana ročišta osim na ročište zakazano za 22. listopad 1996. godine iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. svibanj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, te je sud navedeno ročište odložio na neodređeno vrijeme. Naredno je ročište sud zakazao za 4. studeni 1997. godine. 8. Apelant je u predmetnome postupku podnio preko 30 podnesaka. Podnescima od 30. lipnja 1994. godine, 13. listopada 1994. godine, 1. veljače 1995. godine, 22. svibnja 1995. godine, 2. listopada 1995. godine, 1. svibnja 1996. godine i 18. studenoga 2002. godine apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev. 9. Apelant je na ročištima od 5. rujna 1994. godine, 4. studenoga 1997. godine, 15. studenoga 2000. godine, 16. svibnja 2001. godine, 25. rujna 2001. godine, 8. listopada 2002. godine, 4. veljače 2003. godine i 25. ožujka 2003. godine zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženoga. Ročište zakazano za 22. kolovoz 1995. godine odloženo je uz suglasnost apelanta i tuženoga. Apelant je na ročištu zakazanom za 26. rujan 1996. godine izjavio da će se na navode iz podneska tuženoga izjasniti na narednome ročištu. 10. Tuženi je na ročištima zakazanim za 22. rujan 1994. godine, 9. veljače 1995. godine, 20. lipanj 1996. godine, 20. veljače 1997. godine, 25. prosinac 1997. godine, 3. listopad 2000. godine, 24. siječanj 2001. godine, 27. ožujak 2001. godine i 26. studeni 2002. godine zatražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Navedenim traženjima tuženoga apelant se nije protivio. 11. Dalje je u predmetnome postupku apelant podneskom od 13. listopada 1994. godine tražio izdavanje privremene mjere, te je podneskom od 30. listopada 1995. godine urgirao na njegovome rješavanju. Ponovno je podneskom od 9. prosinca 1995. godine zatražio izdavanje privremene mjere. 12. Na ročištu zakazanom za 18. rujan 1995. godine apelant je izjavio da će eventualno povući svoj tužbeni zahtjev ili će ga precizirati, te je navedeno ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Potom je apelant 2. listopada 1995. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev. Na ročištu zakazanom za 29. siječanj 1996. godine apelant je predložio mirovanje postupka, što je sud prihvatio. Međutim, 1. svibnja 1996. godine apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka. 13. Apelant je na ročištu zakazanom za 27. ožujak 2001. godine predložio sklapanje izvansudbene nagodbe, međutim tuženi se podneskom od 16. travnja 2001. godine izjasnio da ne prihvaća apelantov prijedlog za sklapanje izvansudbene nagodbe jer, po mišljenju tuženoga, apelant nije pretrpio nikakvu štetu. 14. Na ročištu zakazanom za 13. studeni 1995. godine Općinski je sud na apelantov prijedlog donio djelomičnu Presudu broj P-460/94 kojom se ustanovljava apelantovo pravo da izvrši priključenje na plinsku instalaciju izgradnjom vertikalne plinske instalacije (uzlaznog voda) sa II kata do III kata u stambenom objektu u ulici Avde Jabučice broj 39 Sarajevo do pred ulaz u apelantov stan, kao i u apelantov stan, uz obvezu tuženoga da se uzdrži od ometanja, te da trpi da se izvedu ovi radovi pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 15. Na ročištu zakazanom za 22. prosinac 1998. godine sud je donio Presudu broj P-1207/96 kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. 16. Protiv prvostupanjske presude apelant je podnio priziv koji je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-520/99 od 21. lipnja 2000. godine uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. 17. U ponovnome postupku Presudom Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. veljače 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. 18. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak, te izvršio ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te slobodnom ocjenom dokaza u smislu članka 123. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u svezi s točkom 1. navedenoga članka, utvrdio kako tuženi nije prouzročio štetu apelantu i kako se ona ne može stavljati na teret tuženome. Sud je našao da tuženi nije odgovoran za štetu po načelu objektivne odgovornosti na čemu je apelant u predmetnome postupku insistirao. 19. Protiv prvostupanjske presude apelant je podnio priziv 4. ožujka 2004. godine. Apelantov je priziv dostavljen tuženome 13. ožujka 2004. godine. Tuženi je dostavio odgovor na priziv 16. ožujka 2004. godine. 20. Predmetni je spis po prizivu Općinski sud uz dopis od 26. ožujka 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni je sud Presudom broj Gž-470/04 od 2. lipnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. veljače 2004. godine. 22. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi kako apelant nije dokazao da kod tuženoga postoji odgovornost za apelantov propust da u rokovima izvrši priključak plina u svoj stan, zbog čega je podnosio zahtjeve za nabavku čvrstoga goriva. Stavove i razloge prvostupanjskoga suda u dijelu u kojemu je vršio ocjenu izvedenih dokaza, a na temelju čega je našao da tuženi nije odgovoran za eventualno nastalu štetu kod apelanta, prihvatio je i drugostupanjski sud. Po mišljenju drugostupanjskoga suda razlozi prvostupanjske presude u navedenome dijelu nisu dovedeni u pitanje ni navodima apelantovoga priziva, jer se u prizivu ponavljaju činjenice koje je apelant istaknuo tijekom prvostupanjskoga postupka. I po ocjeni Kantonalnog suda iz izvedenih dokaza se nije mogao izvesti zaključak da postoji bilo koji od oblika odgovornosti predviđenih odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a koji bi mogao biti temelj za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. Utvrđeno je kako apelant nije dokazao utemeljenost svoga postavljenoga tužbenoga zahtjeva, te da je na njemu bio teret dokazivanja u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a. 23. Obzirom da apelant nije dokazao temelj svoga postavljenoga tužbenoga zahtjeva, po mišljenju Kantonalnog suda, irelevantni su njegovi prizivni navodi koji se tiču visine postavljenoga tužbenoga zahtjeva jer se o njegovoj visini može, odnosno treba, raspravljati samo ako se prethodno utvrdi utemeljenost tužbenoga zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava iz članka 2. st. 3a, 3b. i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant se također žali na povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 14. Europske konvencije ne navodeći razvidno i precizno kojega ustavnoga prava. Stoga proizlazi kako se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju svih ustavnih prava za koja smatra da su povrijeđena u predmetnome postupku. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Smatra kako su sudovi bili u obvezi savjesno i brižljivo procijeniti sve dokaze koji se nalaze u spisu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog duljine trajanja predmetnoga postupka. b) Odgovor na apelaciju 25. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni je sud naveo kako je predmetna apelacija neutemeljena jer u postupku nije bilo kršenja ustavnih prava na koje apelant ukazuje. 26. U svome odgovoru na apelaciju Općinski je sud naveo kako su neutemeljeni apelantovi navodi da su pobijane odluke proizvod proizvoljne primjene materijalnoga i procesnoga prava. Istaknuto je kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao valjane razloge za donošenje pravilne i na zakonu utemeljene odluke, što je prihvatio i Kantonalni sud. Konstatirano je da je i drugostupanjski sud došao do istoga zaključka kao i prvostupanjski sud, našavši kako apelant nije dokazao utemeljenost postavljenoga tužbenoga zahtjeva. Pri tome se navodi kako je na apelantu bio teret dokazivanja sukladno pravnim pravilima o teretu dokazivanja u smislu članka 123. i 126. ZPP. Dalje, Općinski sud navodi da se u apelaciji netočno navodi kako je u presudi izostalo obrazloženje glede izvođenja dokaza jer ih je sud, nakon brižljive ocjene dokaza koji su taksativno pobrojani u presudi, procijenio u smislu članka 123. ZPP. Presuda Općinskog suda je utemeljena na važećim zakonskim odredbama ZPP i ZOO, gdje je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud došao do zaključka da izvedenim dokazima nije utvrđena odgovornost tuženoga za eventualnu nastalu štetu kod apelanta, odnosno da postoji bilo koji oblik odgovornosti predviđen odredbama ZOO koji bi mogao biti temelj za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. 27. Glede duljine postupka Općinski je sud naveo kako je navedeni postupak trajao dugo zbog mnogobrojnih opširnih apelantovih podnesaka koje je podnosio tijekom postupka, i na koje je tražio očitovanje, kao i zbog velikoga broja dokaza koje je predložio apelant, prijedloga za donošenje privremene mjere i djelomične presude. Sve navedeno je iziskivalo vrijeme za odluku suda, posebice ako se ima u vidu kako je u predmetnome postupku donesena još jedna presuda, broj P-1207/96 od 22. prosinca 1998. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Na navedenu se presudu apelant žalio, te je Kantonalni sud tim povodom donio Presudu broj Gž-520/99 od 21. lipnja 2000. godine. Stoga, kako je predmetni postupak proveden sukladno važećim odredbama ZPP, te da je po mišljenju Općinskog suda odluka suda obrazložena i na zakonu utemeljena, predmetna je apelacija neutemeljena jer nije bilo kršenja prava koje je apelant istaknuo u apelaciji. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnome dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski će se postupak, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će nazočne stranke obavijestiti o nadnevku donošenja presude. Š...Ć Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kad ocijeni kako je radi pravilnoga utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni kako je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskome postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. (3) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 454. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stavka 1. ovoga članka u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovoga zakona bio dužan provesti na pripremnome ročištu. Održavanje toga ročišta imat će, glede prava i obveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovoga zakona, ima održavanje pripremnoga ročišta." VI. Dopustivost 29. Glede apelantovih navoda u odnosu na povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravima iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravima iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Her ce go vi - ni." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 30. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Her ce go vi ne i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju kako je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Her ce go vi ne zaštićenih prava. 31. U svezi sa navedenim Ustavni sud konstatira kako apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima fa - cie, ukazati kako su mogući i vjerojatni apelantovi navodi o kršenju prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u predmetnome postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako su navodi o kršenju navedenih prava očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. 32. Dalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 14. Europske konvencije u odnosu na povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud podsjeća kako, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporabu sredstava naspram željenoga cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitoga zakonskoga tretmana ili primjene samoga zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226). 33. U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi kako mu je u predmetnome postupku povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga slijedi kako je u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 14. Europske konvencije u odnosu na pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 5. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava iz članka 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima apelacija očevidno (prima fa cie) neutemeljena. 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne prema kojoj Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-470/04 od 2. lipnja 2006. godine, kojom je okončan predmetni postupak, a protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 12. listopada 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. studenoga 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa - cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelant smatra kako mu je u predmetnome postupku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 39. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Her ce go vi ne uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 40. Obzirom da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, odnosno da se radi o utvrđivanju građanskoga prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije u ovome je predmetu primjenjiv. Razuman rok 41. Ustavni će sud kao prvo pitanje razmotriti apelantove navode glede duljine predmetnoga postupka. S tim u svezi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe kako se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Razdoblje koje se uzima u obzir 42. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju kako razdoblje koje se uzima u obzir za svrhu priziva glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut toga nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine serija A broj 56. stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 43. U konkretnom je slučaju tužba podnesena 23. lipnja 1994. godine. Predmetni je postupak okončan 2. lipnja 2006. godine Presudom Kantonalnog suda broj Gž-470/04. U nadležnost Ustavnog suda spada razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Stoga, iako je cjelokupan predmetni postupak do 2. lipnja 2006. godine trajao ukupno 11 godina i 11 mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 10 godina i pet mjeseci. b) Složenost predmeta 44. U svezi ocjene je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju čimbenika poput naravi činjenica koje treba utvrditi (Europski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. veljače 1993. godine, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Europski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu narav činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu složena. c) Ponašanje apelanta 45. Ustavni sud ističe kako u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnome roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, No. 11541/85 O.I. 70). 46. Sukladno navedenome, Ustavni će sud ispitati ponašanje apelanta u ovome predmetu. S tim u svezi, Ustavni sud konstatira kako je apelant u predmetnome postupku pristupio na sva ročišta osim na ročište zakazano za 22. listopad 1996. godine na koje nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. svibanj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi, jer nisu bili uredno obaviješteni. Uvidom u predmetni spis Ustavni je sud našao kako je apelant u predmetnome postupku podnio preko 30 podnesaka, koje je sud dostavljao tuženome. Apelant je sedam puta precizirao svoj tužbeni zahtjev. Dalje je apelant na osam ročišta zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženoga, odnosno tražio je odlaganje ročišta. Ročište zakazano za 22. kolovoz 1995. godine odloženo je uz suglasnost apelanta i tuženoga, dok je na ročištu od 26. rujna 1996. godine apelant izjavio da će se na navode iz podneska tuženoga izjasniti na narednome ročištu, dakle ponovno je tražio odgodu ročišta. Dalje, apelant se nije protivio ni zahtjevima tuženoga za odlaganjem devet ročišta na kojima je tuženi tražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Apelant je u predmetnom postupku tražio i mirovanje postupka, što je sud prihvatio čime je također doprinio trajanju postupka. Također je i njegovo predlaganje da se sklopi izvansudbena nagodba imalo određeni utjecaj na duljinu postupka. 47. Ustavni sud nalazi kako je apelant za poduzimanje navedenih radnji imao zakonske mogućnosti obzirom da je predmetni postupak sve do 5. studenoga 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen po odredbama ranijeg ZPP kojim nisu bili predviđeni strogi i precizni rokovi u kojima parnične stranke moraju poduzeti pojedine procesne radnje. Navedene su radnje prema zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je gledajući postupak u cjelini dovelo do odugovlačenja predmetnoga postupka. 48. Stoga Ustavni sud zaključuje kako je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio odugovlačenju predmetnoga postupka. d) Ponašanje suda 49. Ustavni sud nalazi kako je u predmetnome postupku Općinski sud zakazao 58 ročišta. Dalje Ustavni sud nalazi da je sud zakazano ročište za 8. svibanj 1997. godine, na koje nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, odložio na neodređeno vrijeme. Naredno je ročište sud zakazao za 4. studeni 1997. godine. Dakle, u predmetnome postupku koji je trajao preko 10 godina sud je bio neaktivan u razdoblju od osam mjeseci. Međutim, gledajući postupak u cjelini, po mišljenju Ustavnog suda, Općinski je sud glede održavanja ročišta i izvođenja dokaza u predmetnome postupku bio aktivan. 50. Ustavni sud ponavlja kako je predmetni postupak sve do 5. studenoga 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen prema odredbama staroga ZPP kojim nisu bili propisani tako strogi i precizni rokovi u kojima sud mora poduzimati odgovarajuće procesne radnje. Pri tome Ustavni sud ima u vidu odredbu članka 10. ZPP kojom je propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Međutim u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ipak Općinski sud nije odgovoran za odugovlačenje predmetnoga postupka već da je apelant svojim radnjama značajno doprinio njegovome trajanju tako što je poduzimao procesne radnje, zakonom dopuštene, koje su od suda iziskivale poduzimanje odgovarajućih procesnih radnji. Prema tome, Ustavni sud naglašava kako se apelant neutemeljeno poziva na povredu prava na donošenje sudbene odluke u razumnome roku kada je i sam svojim radnjama značajno doprinio da predmetni postupak traje preko 10 godina. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Općinski sud svojim radnjama doveo do odugovlačenja predmetnoga postupka. Razmatrajući ponašanje Kantonalnog suda Ustavni sud također nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud svojim radnjama doprinio odugovlačenju predmetnoga postupka. 51. Obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve čimbenike, Ustavni sud zaključuje kako su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. e) Pitanje kompenzacije 52. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne duljine predmetnoga postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članku 76. stavak 2. Pravila ovlašten izuzetno odrediti naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 53. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se odnose na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnoga prava u predmetnome postupku. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj nije zadaća toga suda zamijeniti domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, utvrđivati činjenice i tumačiti domaće zakone. Europski sud navodi da u tome pravcu neće, u načelu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako presuda domaćega suda nije očevidno proizvoljna ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni se sud neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 54. Ustavni sud konstatira kako je u konkretnome slučaju prvostupanjski sud proveo detaljan dokazni postupak, te je cijeneći dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu članka 123. ZPP utvrdio kako tuženi nije apelantu prouzročio štetu, te kako se ona ne može staviti tuženome na teret. Općinski sud na temelju provedenoga dokaznoga postupka nije mogao zaključiti kako je tuženi odgovoran za štetu nastalu kod apelanta po načelu objektivne odgovornosti. Kantonalni je sud, razmatrajući apelantov priziv, prihvatio ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud dajući pri tome razvidne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi kako su pobijanim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno kako utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 55. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 56. Ustavni sud u konkretnome slučaju nije mogao zaključiti kako je radnjama sudova, prvenstveno Općinskog suda, došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje u razumnome roku. Dalje, Ustavni sud zaključuje kako ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Ustavni sud nije utvrdio kako su redoviti sudovi primijenili zakon proizvoljno, niti utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 57. Na temelju članka 16. stavak 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3046/06, rješavajući apelaciju Branka Kušeca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branko Kušec (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine, kao i nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Petra Kordića (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud i Kantonalni sud su 12. i 15. decembra 2006. godine dostavili odgovor na apelaciju. Apelacija upućena tuženom na odgovor vraćena je uz naznaku da je tuženi odselio sa adrese na koju je pokušana dostava. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 19. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koja su predočena Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 23. juna 1994. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči 2,5 tona uglja i 2,5 metara drva u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počev od dana kada je svaki od tih izdataka učinjen pa do konačne isplate u roku od osam dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U drugopostavljenom tužbenom zahtjevu apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči šest metara drva u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom koja mu pripada počev od dana kada je učinjen svaki od izdataka pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. Trećepostavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu se isplati iznos u visini vrijednosti 2,5 tone uglja i 2,5 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 metara drva odnosno šest metara drva koliko bude iznosila u vrijeme isporuke, nalogom u sudski depozit, pod prijetwom prinudnog izvršewa, te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počev od dana kada je taj trošak učinjen pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. U predmetnom postupku prvostepeni sud je do donošewa Presude Opštinskog suda broj P-1207/96 od 22. decembar 1998. godine zakazao 38 ročišta. Nakon ukidawa navedene presude Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine, Opštinski sud je zakazao 20 ročišta. Apelant je pristupio na sva zakazana ročišta sem na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, te je sud navedeno ročište odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine. 8. Apelant je u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka. Podnescima od 30. juna 1994. godine, 13. oktobra 1994. godine, 1. februara 1995. godine, 22. maja 1995. godine, 2. oktobra 1995. godine, 1. maja 1996. godine i 18. novembra 2002. godine apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev. 9. Apelant je na ročištima od 5. septembra 1994. godine, 4. novembra 1997. godine, 15. novembra 2000. godine, 16. maja 2001. godine, 25. septembra 2001. godine, 8. oktobra 2002. godine, 4. februara 2003. godine i 25. marta 2003. godine zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog. Ročište zakazano za 22. avgust 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog. Apelant je na ročištu zakazanom za 26. septembar 1996. godine izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu. 10. Tuženi je na ročištima zakazanim za 22. septembar 1994. godine, 9. februar 1995. godine, 20. juni 1996. godine, 20. februar 1997. godine, 25. decembar 1997. godine, 3. oktobar 2000. godine, 24. januar 2001. godine, 27. mart 2001. godine i 26. novembar 2002. godine zatražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Navedenim tražewima tuženog apelant se nije protivio. 11. Dalje u predmetnom postupku apelant je podneskom od 13. oktobra 1994. godine tražio da se izda privremena mjera, te je podneskom od 30. oktobra 1995. godine urgirao na njegovom rješavanju. Ponovo je podneskom od 9. decembra 1995. godine zatražio da se izda privremena mjera. 12. Na ročištu zakazanom za 18. septembar 1995. godine apelant je izjavio da će eventualno povući svoj tužbeni zahtjev ili će ga precizirati, te je navedeno ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Zatim je apelant 2. oktobra 1995. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev. Na ročištu zakazanom za 29. januar 1996. godine apelant je predložio da postupak miruje, što je sud prihvatio. Međutim, 1. maja 1996. godine apelant je podnio predlog da se postupak nastavi. 13. Apelant je na ročištu zakazanom za 27. mart 2001. godine predložio da se sklopi vansudska nagodba, međutim tuženi se podneskom od 16. aprila 2001. godine izjasnio da ne prihvaća apelantov predlog da se sklopi vansudska nagodba jer, po mišljenju tuženog, apelant nije pretrpio nikakvu štetu. 14. Na ročištu koje je zakazano za 13. novembar 1995. godine Opštinski sud je na apelantov predlog donio djelimičnu Presudu broj P-460/94 kojom se ustanovljava apelantovo pravo da izvrši prikqučenje na gasnu instalaciju izgradwom vertikalne gasne instalacije (uzlaznog voda) sa II sprata do III sprata u stambenom objektu u ulici Avde Jabučice broj 39 Sarajevo do pred ulaz u apelantov stan, kao i u apelantov stan, uz obavezu tuženog da se uzdrži od ometawa, te da trpi da se izvedu ovi radovi pod prijetwom prinudnog izvršewa. 15. Na ročištu zakazanom za 22. decembar 1998. godine sud je donio Presudu broj P-1207/96 kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. 16. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 17. U ponovnom postupku Presudom Opštinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. 18. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je sud sproveo dokazni postupak, te izvršio ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, te slobodnom ocjenom dokaza u smislu člana 123 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa tačkom 1 navedenog člana, utvrdio da tuženi nije prouzrokovao štetu apelantu i da ona ne može da se stavi na teret tuženom. Sud je našao da tuženi nije odgovoran za štetu po principu objektivne odgovornosti na čemu je apelant u predmetnom postupku insistirao. 19. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 4. marta 2004. godine. Apelantova žalba je dostavljena tuženom 13. marta 2004. godine. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 16. marta 2004. godine. 20. Predmetni spis po žalbi Opštinski sud je uz dopis od 26. marta 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Opštinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine. 22. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da apelant nije dokazao da kod tuženog postoji odgovornost za apelantov propust da u rokovima izvrši prikqučak gasa u svoj stan, zbog čega je podnosio zahtjeve za nabavku čvrstog goriva. Stavove i razloge prvostepenog suda u dijelu u kom je vršio ocjenu izvedenih dokaza, a na osnovu čega je našao da tuženi nije odgovoran za eventualno nastalu štetu kod apelanta, prihvatio je i drugostepeni sud. Po mišljenju drugostepenog suda razlozi prvostepene presude u navedenom dijelu nisu dovedeni u pitanje ni navodima apelantove žalbe, jer se u žalbi ponavljaju činjenice koje je apelant istakao u toku prvostepenog postupka. I po ocjeni Kantonalnog suda iz izvedenih dokaza nije mogao da se izvede zakqučak da postoji bilo koji od oblika odgovornosti predviđenih odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), a koji bi mogao da bude osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. Utvrđeno je da apelant nije dokazao osnovanost svog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je na njemu bio teret dokazivawa u smislu čl. 123 i 126 ZPP-a. 23. S obzirom da apelant nije dokazao osnov svog postavljenog tužbenog zahtjeva, po mišljenju Kantonalnog suda, irelevantni su njegovi žalbeni navodi koji se tiču visine postavljenog tužbenog zahtjeva jer o njegovoj visini može, odnosno treba, da se raspravlja samo ako se prethodno utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2 st. 3a, 3b. i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant se takođe žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14 Evropske konvencije ne navodeći jasno i precizno kog ustavnog prava. Stoga proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju svih ustavnih prava za koja smatra da su povrijeđena u predmetnom postupku. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su sudovi bili u obavezi da savjesno i brižqivo procijene sve dokaze koji se nalaze u spisu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog dužine trajawa predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 25. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana jer u postupku nije bilo kršewa ustavnih prava na koje apelant ukazuje. 26. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su osporene odluke proizvod proizvoqne primjene materijalnog i procesnog prava. Istaknuto je da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao valjane razloge za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke, što je prihvatio i Kantonalni sud. Konstatovano je da je i drugostepeni sud došao do istog zakqučka kao i prvostepeni sud, našavši da apelant nije dokazao da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan. Pri tome se navodi da je na apelantu bio teret dokazivawa u skladu sa pravnim pravilima o teretu dokazivawa u smislu člana 123 i 126 ZPP. Dalje, Opštinski sud navodi da se u apelaciji netačno navodi da je u presudi izostalo obrazloženje u pogledu izvođewa dokaza jer ih je sud, nakon brižqive ocjene dokaza koji su taksativno nabrojani u presudi, procijenio u smislu člana 123 ZPP. Presuda Opštinskog suda zasnovana je na važećim zakonskim odredbama ZPP i ZOO, gdje je na osnovu dokaza koji su sprovedeni prvostepeni sud došao do zakqučka da izvedenim dokazima nije utvrđena odgovornost tuženog za eventualnu nastalu štetu kod apelanta, odnosno da postoji bilo koji oblik odgovornosti predviđen odredbama ZOO koji bi mogao da bude osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. 27. U pogledu dužine postupka Opštinski sud je naveo da je navedeni postupak trajao dugo zbog mnogobrojnih opširnih apelantovih podnesaka koje je podnosio u toku postupka, i na koje je tražio očitovanje, kao i zbog velikog broja dokaza koje je predložio apelant, predloga za donošenje privremene mjere i djelimične presude. Sve navedeno je iziskivalo vrijeme za odluku suda, posebno ako se ima u vidu da je u predmetnom postupku donesena još jedna presuda, broj P-1207/96 od 22. decembra 1998. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Na navedenu presudu apelant se žalio, te je Kantonalni sud tim povodom donio Presudu broj Gž-520/99 od 21. juna 2000. godine. Stoga, kako je predmetni postupak sproveden u skladu sa važećim odredbama ZPP, te da je po mišljenju Opštinskog suda odluka suda obrazložena i na zakonu zasnovana, predmetna apelacija je neosnovana jer nije bilo kršewa prava koje je apelant istakao u apelaciji. V. Relevantni propisi 28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak sastojaće se, po pravilu, od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava održaće se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 185 (1) Nakon zakqučewa glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošewa presude. Š...Ć Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud zakazaće raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice, ili izvedu novi dokazi, ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da se održi rasprava pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud donijeće odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 454 (1) Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se shodno odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan da na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu sprovede sve radnje koje bi shodno odredbama ovog zakona bio dužan da sprovede na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, shodno odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 29. U pogledu apelantovih navoda u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije, pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Her ce go vi ni." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 30. Ustavni sud u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Her ce go - vi ne i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom Bosne i Her ce go vi ne zaštićenih prava. 31. U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima fa cie, da ukazuje na to da su mogući i vjerovatni apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima fa cie) neosnovani. 32. Dalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14 Evropske konvencije u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 5 Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za qudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tom je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). 33. U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga slijedi da je u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 14 Evropske konvencije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 2 st. 3a, 3b i 3c, čl. 14 i 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima apelacija očigledno (prima fa cie) neosnovana. 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Her ce go vi ne shodno kojoj Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Her ce go vi ni. 35. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine, kojom je okončan predmetni postupak, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 38. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 39. Član II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Her ce go vi ne uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 40. S obzirom da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, odnosno da se radi o utvrđivanju građanskog prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom predmetu je primjenqiv. Razuman rok 41. Ustavni sud razmotriće kao prvo pitanje apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Pe riod koji se uzima u obzir 42. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir zbog žalbe u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kad je zasnovana wihova vremenska nadležnost – u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine serija A broj 56 stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 43. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 23. juna 1994. godine. Predmetni postupak je okončan 2. juna 2006. godine Presudom Kantonalnog suda broj Gž-470/04. U nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Stoga, iako je cjelokupan predmetni postupak do 2. juna 2006. godine trajao ukupno 11 godina i 11 mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada pe riod od 10 godina i pet mjeseci. b) Složenost predmeta 44. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba da se utvrde (Evropski sud za qudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče činjenica i pravnih pitawa (Evropski sud za qudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje, nisu složena. c) Ponašanje apelanta 45. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za qudska prava, No. 11541/85 O.I. 70). 46. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati ponašanje apelanta u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku pristupio na sva ročišta sem na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine na koje nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi, jer nisu bili uredno obaviješteni. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je našao da je apelant u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka, koje je sud dostavljao tuženom. Apelant je sedam puta precizirao svoj tužbeni zahtjev. Dalje je apelant na osam ročišta zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog, odnosno tražio je da se odlože ročišta. Ročište zakazano za 22. avgust 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog, dok je na ročištu od 26. septembra 1996. godine apelant izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu, dakle ponovo je tražio odgodu ročišta. Dalje, apelant se nije protivio ni zahtjevima tuženog da se odloži devet ročišta na kojima je tuženi tražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Apelant je u predmetnom postupku tražio i mirovanje postupka, što je sud prihvatio čime je takođe doprinio trajanju postupka. Takođe je i njegovo predlaganje da se sklopi vansudska nagodba imalo određeni uticaj na dužinu postupka. 47. Ustavni sud nalazi da je apelant za preduzimanje navedenih radwi imao zakonske mogućnosti s obzirom da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen po odredbama ranijeg ZPP kojim nisu bili predviđeni strogi i precizni rokovi u kojima parnične stranke moraju da preduzmu pojedine procesne radnje. Navedene radnje su shodno zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je gledajući postupak u cjelini dovelo do odugovlačewa predmetnog postupka. 48. Stoga Ustavni sud zakqučuje da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. d) Ponašanje suda 49. Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku Opštinski sud zakazao 58 ročišta. Dalje Ustavni sud nalazi da je sud zakazano ročište za 8. maj 1997. godine, na koje nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine. Dakle, u predmetnom postupku koji je trajao preko 10 godina sud je bio neaktivan u periodu od osam mjeseci. Međutim, gledajući postupak u cjelini, po mišljenju Ustavnog suda, Opštinski sud je u pogledu održavawa ročišta i izvođewa dokaza u predmetnom postupku bio aktivan. 50. Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen shodno odredbama starog ZPP kojim nisu bili propisani tako strogi i precizni rokovi u kojima sud mora da preduzima odgovarajuće procesne radnje. Pri tom Ustavni sud ima u vidu odredbu člana 10 ZPP kojom je propisano da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Međutim u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ipak Opštinski sud nije odgovoran za odugovlačenje predmetnog postupka, već da je apelant svojim radwama značajno doprinio njegovom trajanju tako što je preduzimao procesne radnje, zakonom dozvoljene, koje su od suda iziskivale da preduzima odgovarajuće procesne radnje. Shodno tome, Ustavni sud naglašava da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku kada je i sam svojim radwama značajno doprinio da predmetni postupak traje preko 10 godina. Stoga Ustavni sud ne može da zakquči da je Opštinski sud svojim radwama doveo do odugovlačewa predmetnog postupka. Razmatrajući ponašanje Kantonalnog suda Ustavni sud takođe nije mogao da zakquči da je Kantonalni sud svojim radwama doprinio odugovlačenju predmetnog postupka. 51. S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. e) Pitanje kompenzacije 52. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76 stav 2 Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 53. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoqnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza koji su sprovedeni pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, sem ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna ili ako nije razumqiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mu - ta tis mu tan dis, Evropski sud, Van Kück protiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003- VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklawaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 54. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud sproveo detaljan dokazni postupak, te je cijeneći dokaze pojedinačno i u wihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 123 ZPP utvrdio da tuženi nije apelantu prouzrokovao štetu, te da ona ni ne može da se stavi tuženom na teret. Opštinski sud na osnovu dokaznog postupka koji je sproveden nije mogao da zakquči da je tuženi odgovoran za štetu koja je nastala kod apelanta po principu objektivne odgovornosti. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, prihvatio ocjenu dokaza koju je dao prvostepeni sud dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može da se utvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može da se zakquči ni da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoqno ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 55. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 56. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao da zakquči da je radwama sudova, prevashono Opštinskog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije utvrdio da su redovni sudovi primijenili zakon proizvoqno, niti utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Her ce go vi ne. 57. Na osnovu člana 16 stav 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 58. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović, Da vid Feldman i Valerija Galić, te sudije Tu dor Pantiru, Mato Tadić, Con stance Grenje, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. marta 2009. godine, u predmetu broj U 12/08, rješavajući zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješenje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 17. stav 1. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopušten zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, u vezi sa izvršenjem presude Evropskog suda za ljudska prava, Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne , broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE 1. Zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske, njih 68 (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 16. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne povodom postupka izvršenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne , broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine. Podnosioci zahtjeva traže od Ustavnog suda da "otkloni diskriminaciju iz penzijskog zakonodavstva", nalogom Federaciji BiH da izvrši presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu broj 39462/03 Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za penzijsko osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Relevantne činjenice koje proizlaze iz navoda u zahtjevu i dokumentacije priložene uz zahtjev 2. Evropski sud za ljudska prava je 20. decembra 2007. godine donio presudu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne . Podnosioci zahtjeva, ukazujući na relevantne dijelove (tačka 24. et sequ. presude), naglasili su da je tom presudom naređeno Bosni i Her ce go vi ni da izvrši Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava Bosne i Her ce go vi ne broj CH/02/9892 et al. (Kličković et al. protiv Bosne i Her ce go vi ne, Federacije Bosne i Her ce go vi ne i Republike Srpske). Ovo izvršenje sastoji se, naime, u tome da Federacija Bosne i Her ce go vi ne omogući apelantu Karanoviću prelazak iz Penzijsko-invalidskog fonda Republike Srpske u Penzijsko-invalidski fond Federacije Bosne i Her ce go vi ne, i to tako što će izvršiti izmjenu relevantnog zakonodavstva iz oblasti penzijskog osiguranja, kako bi se eliminirala diskriminacija ukazana u tim odlukama. Nadalje, ukazuju da je rok za izvršenje ove obaveze od tri mjeseca istekao, jer je presuda postala konačna 20. februara 2008. godine, a Federacija Bosne i Her ce go vi ne nije izvršila svoju obavezu. Time je, navode podnosioci zahtjeva, i dalje na djelu diskriminacija zabranjena članom II/4. Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz Aneksa I uz Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Za ovu diskriminaciju, kako je navedeno u zahtjevu, odgovorna je Federacija Bosne i Her ce go vi ne, jer su entiteti, na osnovu člana III/3. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odgovorni za reguliranje oblasti socijalne zaštite. Podnosioci zahtjeva, također, navode da je predmet Karanović samo jedan od 35.000 identičnih slučajeva. Ukazuju da svi ti građani, slijedeći praksu Doma za ljudska prava Bosne i Her ce go vi ne i Evropskog suda za ljudska prava, imaju pravo na isplatu penzije iz Penzijsko-invalidskog fonda Federacije Bosne i Her ce go vi ne. Međutim, s obzirom na to da Federacija Bosne i Her ce go vi ne ne mijenja svoje zakonodavstvo, oni su spriječeni da ostvare svoja prava. Zbog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 toga, Republika Srpska i dalje mora isplaćivati penzije tim građanima, zbog čega gubi znatna sredstva u budžetu, a odgovorni entitet se "neosnovano bogati". Ovaj prob lem, smatraju podnosioci zahtjeva, može riješiti jedino Ustavni sud koji bi trebao narediti Federaciji Bosne i Her ce go vi ne da provede navedenu odluku Evropskog suda za ljudska prava. 3. U svom odgovoru na zahtjev, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Her ce go vi ne, Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava, navelo je da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u vezi sa pitanjem izvršenja odluka Evropskog suda za ljudska prava. U vezi s tim, obrazložili su sistem praćenja implementacije putem sistema Vijeća Evrope. Nadalje, u odgovoru se navodi da ne postoji "spor" u vezi sa implementacijom odluke, zbog toga što je ona obaveza svih nivoa vlasti u Bosni i Her ce go vi ni i svih državnih organa, a zastupnik Vijeća ministara se brine o izvršenju presuda Evropskog suda za ljudska prava u Bosni i Her ce go vi ni i o tome izvještava Vijeće ministara i Komitet ministara Vijeća Evrope. Također, ukazuju da nije tačan navod o tome da sporna odluka nije provedena, jer su individualne mjere izvršene, a provođenje općih mjera je u toku. Opće mjere, koje su u diskreciji same države, predstavljaju jedan dug i mukotrpan proces. U dosadašnjem postupku njihovog izvršenja, između ostalog, formirana je ekspertna grupa pod pokroviteljstvom Ministarstva civilnih poslova Bosne i Her ce go vi ne sa zadatkom da iznađe adekvatno rješenje. Ured navodi da je do sada samo Federacija Bosne i Her ce go vi ne dostavila akcioni plan za provođenje općih mjera. Nadležni organi Vijeća Evrope će se tek izjasniti povodom predloženih i provedenih radnji u predmetnom slučaju. 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda. 5. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Ustavni sud će podržati ovaj Ustav. a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se, prema ovom Ustavu, javlja između dva entiteta, ili između Bosne i Her ce go vi ne i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Her ce go vi ne, uključujući ali ne ograničavajući se na to: - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Her ce go vi ne. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokr enuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. Član 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan da odlučuje. 6. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne regulira da zahtjev može podnijeti, između ostalih, "jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta". Predmetni zahtjev je podnijelo 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske. S obzirom na ukupan broj zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske (83), ovaj broj ispunjava kriterij iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnosilac. 7. Ustavni sud mora ispitati i ostale kriterije dopustivosti za predmetni slučaj. Naime, u zahtjevu se od Ustavnog suda traži da razriješi spor iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne između dva entiteta, Republike Srpske i Federacije Bosne i Her - ce go vi ne. Uzimajući u obzir samo jezičko značenje prve rečenice člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, jasno proizlazi da je postojanje "spora" uvjet dopustivosti za ove vrste postupaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 17/07 od 4. oktobra 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba, tačka 12. i dalje). "Spor" kao takav ne može proizlaziti iz redovnih, pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 66/02 od 30. januara 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 11/04, tačka 6). 8. U konkretnom slučaju, predmet spora je izvršenje međunarodne presude. Podnosioci zahtjeva traže od Ustavnog suda da on, svojom odlukom, naredi izvršenje "presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu broj 39462/03" Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za penzijsko osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Ustavni sud naglašava da se ovako postavljen zahtjev ne ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava predstavlja međunarodnopravnu obavezu Bosne i Her ce - go vi ne. Prema članu 46. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članice Vijeća Evrope se "podvrgavaju presudama suda u svakom sporu", a prema stavu 2. istog člana konačna presuda se dostavlja "Odboru ministara koji nadzire njezino izvršenje". Pojedinosti u vezi sa postupkom nadziranja izvršenja presuda Evropskog suda za ljudska prava utvrđene su u Pravilima Komiteta ministara za nadgledanje izvršenja presuda i prijateljskih rješenja (Rules of the Com mit tee of Min is ters for the su per vi sion of the ex e cu tion of judg ments and of the terms of friendly set tle ments), usvojena na 964. sjednici zamjenika ministara, 10. maja 2006. godine. 9. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da je izvršenje presude Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne (broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine) međunarodnopravna obaveza Bosne i Her ce go vi ne. Sistem kontrole izvršenja presuda Evropskog suda za ljudska prava, uključujući i, eventualno, donošenje mjera zbog neizvršenja tih presuda, u potpunosti je u diskreciji Vijeća Evrope. Iz ovog razloga Ustavni sud nema nadležnost da utvrđuje da li je predmetna presuda izvršena ili ne, ili nadležnost da naloži određenom javnopravnom subjektu u Bosni i Her ce go vi ni da izvrši obaveze iz te presude. 10. S obzirom na konkretnu prirodu predmeta zahtjeva, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović, Da vid Feldman i Valerija Galić, te suci Tu dor Pantiru, Mato Tadić, Con stance Grenje, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. ožujka 2009. godine, u predmetu broj U 12/08, rješavajući zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješenje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, članka 17. stavak 1. točka 1. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Her - ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi ne" br. 60/05 i 64/08), donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopušten zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, u svezi sa izvršenjem presude Europskog suda za ljudska prava, Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne , broj aplikacije 39462/03, od 20. prosinca 2007. godine, zbog nemjerodavnosti Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEN JE 1. Zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske, njih 68 (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva), podnijeli su 16. lipnja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne povodom postupka izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne , broj aplikacije 39462/03, od 20. prosinca 2007. godine. Podnositelji zahtjeva traže od Ustavnog suda da "otkloni diskriminaciju iz mirovinskog zakonodavstva", nalogom Federaciji BiH da izvrši presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 39462/03 Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za mirovinsko osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Relevantne činjenice koje proizlaze iz navoda u zahtjevu i dokumentacije priložene uz zahtjev 2. Europski sud za ljudska prava je 20. prosinca 2007. godine donio presudu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne . Podnositelji zahtjeva, ukazujući na relevantne dijelove (točka 24. et sequ. presude), naglasili su da je tom presudom naređeno Bosni i Her ce go vi ni da izvrši Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava Bosne i Her ce go vi ne broj CH/02/9892 et al. (Kličković et al. protiv Bosne i Her ce go vi ne, Federacije Bosne i Her ce go vi ne i Republike Srpske). Ovo izvršenje sastoji se, naime, u tome da Federacija Bosne i Her ce go vi ne omogući apelantu Karanoviću prelazak iz Mirovinsko-invalidskog fonda Republike Srpske u Mirovinsko-invalidski fond Federacije Bosne i Her ce go vi ne, i to tako što će izvršiti izmjenu relevantnog zakonodavstva iz oblasti mirovinskog osiguranja, kako bi se eliminirala diskriminacija ukazana u tim odlukama. Nadalje, ukazuju da je rok za izvršenje ove obveze od tri mjeseca istekao, jer je presuda postala konačna 20. veljače 2008. godine, a Federacija Bosne i Her ce go vi ne nije izvršila svoju obvezu. Time je, navode podnositelji zahtjeva, i dalje na djelu diskriminacija zabranjena člankom II/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne i međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz Aneksa I uz Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Za ovu diskriminaciju, kako je navedeno u zahtjevu, odgovorna je Federacija Bosne i Her ce go vi ne, jer su entiteti, na temelju članka III/3. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odgovorni za reguliranje oblasti socijalne zaštite. Podnositelji zahtjeva, također, navode da je predmet Karanović samo jedan od 35.000 identičnih slučajeva. Ukazuju da svi ti građani, slijedeći praksu Doma za ljudska prava Bosne i Her ce go vi ne i Europskog suda za ljudska prava, imaju pravo na isplatu mirovine iz Mirovinsko-invalidskog fonda Federacije Bosne i Her ce go vi ne. Međutim, obzirom na to da Federacija Bosne i Her ce go vi ne ne mijenja svoje zakonodavstvo, oni su spriječeni da ostvare svoja prava. Zbog toga, Republika Srpska i dalje mora isplaćivati mirovine tim građanima, zbog čega gubi znatna sredstva u proračunu, a odgovorni entitet se "neutemeljeno bogati". Ovaj prob lem, smatraju podnositelji zahtjeva, može riješiti jedino Ustavni sud koji bi trebao narediti Federaciji Bosne i Her ce go vi - ne da provede navedenu odluku Europskog suda za ljudska prava. 3. U svom odgovoru na zahtjev, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Her ce go vi ne, Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Europskim sudom za ljudska prava, navelo je da Ustavni sud nije mjerodavan za odlučivanje u svezi sa pitanjem izvršenja odluka Europskog suda za ljudska prava. U svezi s tim, obrazložili su sustav praćenja implementacije putem sustava Vijeća Eu rope. Nadalje, u odgovoru se navodi da ne postoji "spor" u svezi sa implementacijom odluke, zbog toga što je ona obveza svih razina vlasti u Bosni i Her ce go vi ni i svih državnih tijela, a zastupnik Vijeća ministara se brine o izvršenju presuda Europskog suda za ljudska prava u Bosni i Her ce go vi ni i o tome izvještava Vijeće ministara i Komitet ministara Vijeća Eu - rope. Također, ukazuju da nije točan navod o tome da sporna odluka nije provedena, jer su individualne mjere izvršene, a provedba općih mjera je u tijeku. Opće mjere, koje su u diskreciji same države, predstavljaju jedan dug i mukotrpan proces. U dosadašnjem postupku njihovog izvršenja, između ostaloga, formirana je ekspertna grupa pod pokroviteljstvom Ministarstva civilnih poslova Bosne i Her ce go vi ne sa zadatkom da iznađe adekvatno rješenje. Ured navodi da je do sada samo Federacija Bosne i Her ce go vi ne dostavila akcioni plan za provedbu općih mjera. Mjerodavna tijela Vijeća Eu rope će se tek izjasniti povodom predloženih i provedenih radnji u predmetnome slučaju. 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i članka 17. stavak 1. točka 1. Pravila Ustavnog suda. 5. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Ustavni sud će podržati ovaj Ustav. a) Ustavni sud je jedini mjerodavan odlučivati o bilo kojemu sporu koji se, prema ovome Ustavu, javlja između dva entiteta, ili između Bosne i Her ce go vi ne i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Her ce go vi ne, uključujući ali ne ograničavajući se na to: - Je li odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom sukladna ovome Ustavu, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Her ce go vi ne. - Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovome Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, bilo kojega doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojega doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojega doma zakonodavnoga tijela jednog entiteta. Članak 17. stavak 1. točka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije mjerodavan da odlučuje. 6. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne regulira da zahtjev može podnijeti, između ostalih, "jedna četvrtina članova bilo kojega doma zakonodavnoga tijela jednog entiteta". Predmetni zahtjev je podnijelo 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske. Obzirom na ukupan broj zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske (83), ovaj broj ispunjava kriterij iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnositelj. 7. Ustavni sud mora ispitati i ostale kriterije dopustivosti za predmetni slučaj. Naime, u zahtjevu se od Ustavnog suda traži da razriješi spor iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne između dva entiteta, Republike Srpske i Federacije Bosne i Her - ce go vi ne. Uzimajući u obzir samo jezično značenje prve rečenice članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, jasno proizlazi da je postojanje "spora" uvjet dopustivosti za ove vrste postupaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 17/07 od 4. listopada 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba, točka 12. i dalje). "Spor" kao takav ne može proizlaziti iz redovnih, pozitivnopravnih propisa, već se mora 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 66/02 od 30. siječnja 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 11/04, točka 6). 8. U konkretnome slučaju, predmet spora je izvršenje međunarodne presude. Podnositelji zahtjeva traže od Ustavnog suda da on, svojom odlukom, naredi izvršenje "presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 39462/03" Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za mirovinsko osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Ustavni sud naglašava da se ovako postavljen zahtjev ne ubraja u mjerodavnost Ustavnog suda. Izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava predstavlja međunarodnopravnu obvezu Bosne i Her ce go vi ne. Prema članku 46. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članice Vijeća Eu - rope se "podvrgavaju presudama suda u svakom sporu", a prema stavku 2. istoga članka konačna presuda se dostavlja "Odboru ministara koji nadzire njezino izvršenje". Pojedinosti u svezi sa postupkom nadziranja izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava utvrđene su u Pravilima Komiteta ministara za nadgledanje izvršenja presuda i prijateljskih rješenja (Rules of the Com mit tee of Min is ters for the su per vi sion of the ex e cu tion of judg ments and of the terms of friendly set tle ments), usvojena na 964. sjednici zamjenika ministara, 10. svibnja 2006. godine. 9. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da je izvršenje presude Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne (broj aplikacije 39462/03, od 20. prosinca 2007. godine) međunarodnopravna obveza Bosne i Her ce go vi ne. Sustav kontrole izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava, uključujući i, eventualno, donošenje mjera zbog neizvršenja tih presuda, u potpunosti je u diskreciji Vijeća Eu rope. Iz ovog razloga Ustavni sud nema mjerodavnost utvrđivati je li predmetna presuda izvršena ili ne, ili mjerodavnost da naloži određenom javnopravnom subjektu u Bosni i Her ce go vi ni izvršenje obveze iz te presude. 10. Obzirom na konkretnu narav predmeta zahtjeva, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Her ce go - vi ne i članka 17. stavak 1. točka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije mjerodavan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović, Da vid Feldman i Valerija Galić, te sudije Tu dor Pantiru, Mato Tadić, Con stance Grenje, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. marta 2009. godine, u predmetu broj U 12/08, rješavajući zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješenje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, na osnovu člana VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, člana 17 stav 1 tačka 1 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne ("Službeni glasnik Bosne i Her ce go vi - ne" br. 60/05 i 64/08), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedozvoljen zahtjev 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne, u vezi sa izvršenjem presude Evropskog suda za qudska prava, Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne, broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine, zbog toga što Ustavni sud Bosne i Her ce go vi ne nije nadležan za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce go vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Her ce go vi ne". OBRAZLOŽEWE 1. Zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske, wih 68 (u daqnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 16. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Her ce go vi ne (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne povodom postupka izvršewa presude Evropskog suda za qudska prava u predmetu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne, broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine. Podnosioci zahtjeva traže od Ustavnog suda da "otkloni diskriminaciju iz penzionog zakonodavstva", nalogom Federaciji BiH da izvrši presudu Evropskog suda za qudska prava u predmetu broj 39462/03 Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za penziono osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Relevantne činjenice koje proizilaze iz navoda u zahtjevu i dokumentacije priložene uz zahtjev 2. Evropski sud za qudska prava je 20. decembra 2007. godine donio presudu Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne. Podnosioci zahtjeva, ukazujući na relevantne dijelove (tačka 24 et sequ. presude), naglasili su da je tom presudom naređeno Bosni i Her ce go vi ni da izvrši Odluku o prihvatqivosti i meritumu Doma za qudska prava Bosne i Her ce go vi ne broj CH/02/9892 et al. (Kličković et al. protiv Bosne i Her ce go vi ne, Federacije Bosne i Her ce go vi ne i Republike Srpske). Ovo izvršenje sastoji se, naime, u tome da Federacija Bosne i Her - ce go vi ne omogući apelantu Karanoviću prelazak iz Penziono-invalidskog fonda R epublike Srpske u Penziono-invalidski fond Federacije Bosne i Her ce go vi ne, i to tako što će da izvrši izmjenu relevantnog zakonodavstva iz oblasti penzionog osigurawa, kako bi se eliminisala diskriminacija ukazana u tim odlukama. Nadalje, ukazuju da je rok za izvršenje ove obaveze od tri mjeseca istekao, jer je presuda postala konačna 20. februara 2008. godine, a Federacija Bosne i Her ce go vi ne nije izvršila svoju obavezu. Time je, navode podnosioci zahtjeva, i dalje na djelu diskriminacija zabranjena članom II/4 Ustava Bosne i Her ce - go vi ne i međunarodnim konvencijama za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda iz Aneksa I uz Ustav Bosne i Her ce go vi ne. Za ovu diskriminaciju, kako je navedeno u zahtjevu, odgovorna je Federacija Bosne i Her ce go vi ne, jer su entiteti, na osnovu člana III/3 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odgovorni za regulisanje oblasti socijalne zaštite. Podnosioci zahtjeva, takođe, navode da je predmet Karanović samo jedan od 35.000 identičnih slučajeva. Ukazuju da svi ti građani, slijedeći praksu Doma za qudska prava Bosne i Her ce go vi ne i Evropskog suda za qudska prava, imaju pravo na isplatu penzije iz Penziono-invalidskog fonda Federacije Bosne i Her ce go vi - ne. Međutim, s obzirom na to da Federacija Bosne i Her ce go vi - ne ne mijewa svoje zakonodavstvo, oni su sprečeni da ostvare svoja prava. Zbog toga, Republika Srpska i dalje mora da isplaćuje penzije tim građanima, zbog čega gubi znatna sredstva u buxetu, a odgovorni entitet se "neosnovano bogati". Ovaj prob lem, smatraju podnosioci zahtjeva, može da riješi jedino Ustavni sud koji bi trebao da naredi Federaciji Bosne i Her ce go vi ne da sprovede navedenu odluku Evropskog suda za qudska prava. 3. U svom odgovoru na zahtjev, Ministarstvo za qudska prava i izbjeglice Bosne i He r ce go vi ne, Ured zastupnika/agenta Savjeta ministara pred Evropskim sudom za qudska prava, navelo je da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u vezi sa pitanjem izvršewa odluka Evropskog suda za qudska prava. U vezi s tim, obrazložili su sistem praćewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 62/09 implementacije putem sistema Savjeta Evrope. Nadalje, u odgovoru se navodi da ne postoji "spor" u vezi sa implementacijom odluke, zbog toga što je ona obaveza svih nivoa vlasti u Bosni i Her ce go vi ni i svih državnih organa, a zastupnik Savjeta ministara se brine o izvršenju presuda Evropskog suda za qudska prava u Bosni i Her ce go vi ni i o tome izvještava Savjet ministara i Komitet ministara Savjeta Evrope. Takođe, ukazuju da nije tačan navod o tome da sporna odluka nije sprovedena, jer su individualne mjere izvršene, a sprovođenje opštih mjera je u toku. Opšte mjere, koje su u diskreciji same države, predstavljaju jedan dug i mukotrpan proces. U dosadašnjem postupku wihovog izvršewa, između ostalog, formirana je ekspertna grupa pod pokroviteqstvom Ministarstva civilnih poslova Bosne i Her ce go vi ne sa zadatkom da iznađe adekvatno rješenje. Ured navodi da je do sada samo Federacija Bosne i Her ce go vi ne dostavila akcioni plan za sprovođenje opštih mjera. Nadležni organi Savjeta Evrope će tek da se izjasne povodom predloženih i sprovedenih radwi u predmetnom slučaju. 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne i člana 17 stav 1 tačka 1 Pravila Ustavnog suda. 5. Član VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne glasi: Ustavni sud će da podrži ovaj ustav. a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kom sporu koji se, shodno ovom ustavu, javlja između dva entiteta, ili između Bosne i Her ce go vi ne i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Her ce go vi ne, ukqučujući ali ne ograničavajući se na to: - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, ukqučujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Her ce go vi ne. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može da pokrene član Predsjedništva, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kog doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kog dom a Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kog doma zakonodavnog organa jednog entiteta. Član 17 stav 1 tačka 1 Pravila Ustavnog suda glasi: Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan da odlučuje. 6. Član VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne reguliše da zahtjev može da podnese, između ostalih, "jedna četvrtina članova bilo kog doma zakonodavnog organa jednog entiteta". Predmetni zahtjev je podnijelo 68 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske. S obzirom na ukupan broj zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske (83), ovaj broj ispuwava kriterijum iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Her - ce go vi ne, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnosilac. 7. Ustavni sud mora da ispita i ostale kriterijume dopustivosti za predmetni slučaj. Naime, u zahtjevu se od Ustavnog suda traži da razriješi spor iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne između dva entiteta, Republike Srpske i Federacije Bosne i Her ce go vi ne. Uzimajući u obzir samo jezičko značenje prve rečenice člana VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi ne, jasno proizilazi da je postojanje "spora" uslov dopustivosti za ove vrste postupaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 17/07 od 4. oktobra 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba, tačka 12 i dalje). "Spor" kao takav ne može da proizilazi iz redovnih, pozitivnopravnih propisa, već mora da se tiče određenog pitawa koje je regulisano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 66/02 od 30. januara 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 11/04, tačka 6). 8. U konkretnom slučaju, predmet spora je izvršenje međunarodne presude. Podnosioci zahtjeva traže od Ustavnog suda da on, svojom odlukom, naredi izvršenje "presude Evropskog suda za qudska prava u predmetu broj 39462/03" Š...Ć i time "omogući prelazak korisnika prava u Fond za penziono osiguranje Federacije Bosne i Her ce go vi ne". Ustavni sud naglašava da se ovako postavljen zahtjev ne ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Izvršenje presuda Evropskog suda za qudska prava predstavlja međunarodnopravnu obavezu Bosne i Her ce - go vi ne. Shodno članu 46 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, članice Savjeta Evrope se "podvrgavaju presudama suda u svakom sporu", a shodno stavu 2 istog člana konačna presuda se dostavlja "Odboru ministara koji nadzire njeno izvršenje". Pojedinosti u vezi sa postupkom nadzirawa izvršewa presuda Evropskog suda za qudska prava utvrđene su u Pravilima Komiteta ministara za nadgledanje izvršewa presuda i prijateqskih rješewa (Rules of the Com - mit tee of Min is ters for the su per vi sion of the ex e cu tion of judg - ments and of the terms of friendly set tle ments), usvojena na 964. sjednici zamjenika ministara, 10. maja 2006. godine. 9. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da je izvršenje presude Karanović protiv Bosne i Her ce go vi ne (broj aplikacije 39462/03, od 20. decembra 2007. godine) međunarodnopravna obaveza Bosne i Her ce go vi ne. Sistem kontrole izvršewa presuda Evropskog suda za qudska prava, ukqučujući i, eventualno, donošenje mjera zbog neizvršewa tih presuda, u potpunosti je u diskreciji Savjeta Evrope. Iz ovog razloga Ustavni sud nema nadležnost da utvrđuje da li je predmetna presuda izvršena ili ne, ili nadležnost da naloži određenom javnopravnom subjektu u Bosni i Her ce go vi ni da izvrši obaveze iz te presude. 10. S obzirom na konkretnu prirodu predmeta zahtjeva, a imajući u vidu odredbe člana VI/3a) Ustava Bosne i Her ce go vi - ne i člana 17 stav 1 tačka 1 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će zahtjev da se odbaci kao nedozvoljen ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Her ce go vi ne, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Her ce go vi ne Seada Palavrić, s. r. OPĆINA TEŠANJ Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) člana 13. Odluke o utvrđivanju standarda i kriterija za imenovanje na upražnjene pozicije u reguliranim tijelima ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 8/03) i člana 30. Statuta Općine Tešanj ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 11/07) u postupku imenovanja na položaje u organima u kojima je Općina Tešanj osnivač, a nakon provedene pro ce dure za izbor kandidata po javnom oglasu i utvrđivanju rang liste, općinski načelnik, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU CENTAR ZA KULTURU I OBRAZOVANJE TEŠANJ I. Za predsjednika i članove Upravnog odbora JU Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj imenuju se: 1.HUSEIN GALIJAŠEVIĆ, predsjednik, 2.HATIDŽA HUKIĆ, član, i 3.ISMETA HATIBOVIĆ, član iz reda zaposlenih II Mandat imenovanih počinje teći 30.07.2009. godine i traje 4 (četiri) godine. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Tešanj". Broj 02-34-5-2367-12/09 30. jula/srpnja 2009. godine Tešanj Općinski načelnik Fuad Šišić, s. r. OPĆINA TRAVNIK Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i člana 9. stav 3. Pravilnika o standardima i kriterijima za imenovanje članova Upravnih i Nadzornih odbora u privrednim društvima, preduzećima i ustanovama prema kojima ovlaštenja i obaveze po osnovu državnog kapitala imaju organi Općine Travnik ("Službene novine Općine Travnik", broj 3/06), Općinsko vijeće Travnik, na sjednici održanoj 18. juna 2009. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU DO M ZDRAVLJA TRAVNIK Član 1. U Upravni odbor Javne ustanove Dom zdravlja Travnik imenuju se: 1.BRANIMIR MARKUNOVIĆ, predsjednik 2.IBRAHIM SALKICA, član 3.MIRKO LOVRINOVIĆ, član 4.VIKICA PUCAR, čLan 5.DŽENANA DAUTOVI Ć, član Član 2. Mandat predsjednika i članova Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik, traje 4 (četiri) godine od dana imenovanja. Član 3, Predsjedniku i članovima Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik, pripada naknada za rad koja je utvrđena općim aktima JU "Dom zdravlja" Travnik. Član 4. Rješenje o konačnom imenovanju UO JU Dom zdravlja Travnik objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Član 5. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Općine Travnik". Broj 01-1-1-4-324/09 18. juna 2009. godine Travnik Predsjedavajući Općinskog vijeća Travnik Ljupko Sučić, s. r. Na temelju članka 12. stavak 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i članka 9. stavak 3. Pravilnika o standardima i kriterijima za imenovanje članova upravnih i nadzornih odbora u gospodarskim društvima, poduzećima i ustanovama prema kojima ovlašćenja i obveze po osnovu državnog kapitala imaju organi Općine Travnik ("Službene novine Općine Travnik", broj 3/06), Općinsko vijeće Travnik, na sjednici održanoj 18. lipnja 2009. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU DO M ZDRAVLJA TRAVNIK Članak 1. U Upravni odbor Javne ustanove Dom zdravlja Travnik imenuju se: 1.BRANIMIR MARKUNOVIĆ, preds jednik iz reda osnivača i Ministarstva 2.IBRAHIM SALKICA, član iz reda osnivača 3.MIRKO LOVRINOVIĆ, član iz reda osnivača 4.VIKICA PUCAR, član iz reda osnivača 5.DŽENANA DAUTOVI Ć, član iz reda uposlenih Članak 2. Mandat predsjednika i članova Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik, traje 4 (četiri) godine od dana imenovanja. Članak 3. Predsjedniku i članovima Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik, pripada naknada za rad koja je utvrđena općim aktima JU "Dom zdravlja" Travnik. Članak 4. Rješenje o konačnom imenovanju UO JU Dom zdravlja Travnik objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Članak 5. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Općine Travnik". Broj 01-1-1-4-324/09 18. lipnja 2009. godine Travnik Predsjedatelj Općinskog vijeća Travnik Ljupko Sučić, v. r. Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i člana 9. stav 3. Pravilnika o standardima i kriterijima za imenovanje članova upravnih i nadzornih odbora u privrednim društvima, preduzećima i ustanovama prema kojima ovlaštenja i obaveze po osnovu državnog kapitala imaju organi Općine Travnik ("Službene novine Općine Travnik", broj 3/06), Općinsko vijeće Travnik, na sjednici održanoj 18. juna 2009. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU APOTEKA/LJEKARNA TRAVNIK Član 1. U Upravni odbor Javne ustanove Apoteka /Ljekarna Travnik imenuju se: 1.ZIJAD ČABER, predsjednik 2.IVICA AUGUSTINOVIĆ, član 3.EMIR ABDULOVIĆ, član 4.MAJA GRŽIĆ MATIŠIĆ, član 5.VERA VUJOVIĆ, član Član 2. Mandat predsjednika i članova Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna Travnik, traje 4 (četiri) godine od dana imenovanja. Član 3. Predsjedniku i članovima Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna, pripada naknada za rad koja je utvrđena općim aktima JU "Dom zdravlja" Travnik. Član 4. Rješenje o konačnom imenovanju UO JU Apoteka/Ljekarna Travnik, objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Član 5. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Općine Travnik". Broj 01-1-1-4-325/09 18. juna 2009. godine Travnik Predsjedavajući Općinskog vijeća Travnik Ljupko Sučić, s. r. Na temelju članka 12. stavak 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i članka 9. stavak 3. Pravilnika o standardima i kriterijima za imenovanje članova upravnih i nadzornih odbora u gospodarskim društvima, poduzećima i ustanovama prema kojima ovlašćenja i obveze po osnovu državnog kapitala imaju organi Općine Travnik, ("Službene novine Općine Travnik", broj 3/06), Općinsko vijeće Travnik, na sjednici održanoj 18. lipnja 2009. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU P REDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JU APOTEKA/LJEKARNA TRAVNIK Članak 1. U Upravni odbor Javne ustanove Apoteka/Ljekarna Travnik imenuju se: 1.ZIJAD ČABER, predsjednik 2.IVICA AUGUSTINOVIĆ, član 3.EMIR ABDULOVIĆ, član 4.MAJA GRŽIĆ MATIŠIĆ, član 5.VERA VUJOVIĆ, član Članak 2. Mandat predsjednika i članova Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna Travnik, traje 4 (četiri) godine od dana imenovanja. Članak 3. Predsjedniku i članovima Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna Travnik, pripada naknada za rad koja je utvrđena općim aktima JU Apoteka/Ljekarna Travnik. Članak 4. Rješenje o konačnom imenovanju UO JU Apoteka/Ljekarna Travnik, objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Članak 5. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Općine Travnik". Broj 01-1-1-4-325/09 18. lipnja 2009. godine Travnik Predsjedatelj Općinskog vijeća Travnik Ljupko Sučić, v. r. KJP "SARAJEVO-ŠUME" DOO SARAJEVO Na osnovu člana 12. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05 i 81/08) člana 33. stav 1. tačka 10. i člana 43. Statuta KJP "Sarajevo-šume" d.o.o. Sarajevo broj 0101-4104-1/08 od 05. decembra 2008. godine, člana 7. i člana 36. Poslovnika o radu Nadzornog odbora KJP "Sarajevo-šume" d.o.o. Sarajevo, broj 0102-3025-1/08 od 12. augusta 2008. godine, Nadzorni odbor KJP "Sarajevo-šume" d.o.o. Sarajevo, na svojoj 23. (dvadesettrećoj) sjednici održanoj 29. jula 2009. godine, jednoglasno je donio ODLUKU O KONAČNOM IMENOVANJU DI REKTORA KJP "SARAJEVO-ŠUME" D.O.O. SARAJEVO I. Mr. sci ZEJNIL BERILO, dipl. ing. šum imenuje se za direktora KJP "Sarajevo-šume" d.o.o. Sarajevo. II. Direktor Preduzeća imenuje se na pe riod od 4 (četiri) godine. III. Prava i obaveze direktora Preduzeća utvrdiće se posebnim ugovorom između Nadzornog odbora Preduzeća i direktora Preduzeća. IV. Ova odluka stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 0102-2293-3/09 28. jula/srpnja 2009. godine Sarajevo Predsjednik Nadzornog odbora Dervo Aljović, s. r. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 833Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o davanju na korištenje nekretnina Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine u likvidaciji koje su u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine 1 834Odluka o davanju saglasnosti na prijedlog kandidata za članove Nadzornog odbora i člana Odbora za reviziju Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo (bosanski jezik)3 Odluka o davanju suglasnosti na prijedlog kandidata za članove Nadzornog odbora i člana Odbora za reviziju Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo (hrvatski jezik)3 Odluka o davanju saglasnosti na prijedlog kandidata za članove Nadzornog odbora i člana Odbora za reviziju Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo (srpski jezik)3 835Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele "Trans fer za zaštitu okoliša od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine" utvrđenog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu okoliša i turizma (bosanski jezik) 3 Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele "Trans fer za zaštitu okoliša od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine" utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu okoliša i turizma (hrvatski jezik) 4 Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele "Trans fer za zaštitu okoliša od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine" utvrđenog Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu okoliša i turizma (srpski jezik) 5 836 Odluka o raspodjeli sredstava "Rekonstrukcija ustanova za zbrinjavanje na razini Federacije Bosne i Hercegovine" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (bosanski jezik) 6 Odluka o raspodjeli sredstava "Rekonstrukcija ustanova za zbrinjavanje na razini Federacije Bosne i Hercegovine" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (hrvatski jezik) 6 Odluka o raspodjeli sredstava "Rekonstrukcija ustanova za zbriwavanje na razini Federacije Bosne i Hercegovine" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (srpski jezik) 7 837Odluka o utvrđivanju koeficijenta za određivanje visine mjesečnih novčanih primanja lica sa invaliditetom za pe - riod juli - au gust 2009. godine (bosanski jezik) 7 Odluka o utvrđivanju koeficijenta za određivanje visine mjesečnih novčanih primanja osoba sa invaliditetom za pe riod srpanj - kolovoz 2009. godine (hrvatski jezik)7 Odluka o utvrđivanju koeficijenta za određivanje visine mjesečnih novčanih primawa lica sa invaliditetom za pe riod juli - avgust 2009. godine (srpski jezik) 8 838Odluka o davanju prethodne saglasnosti za imenovanje direktora privrednog društva "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša (bosanski jezik) 8 Odluka O davanju prethodne suglasnosti za imenovanje direktora gospodarskog društva "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša (hrvatski jezik) 8 Odluka o davanju prethodne saglasnosti za imenovanje direktora privrednog društva "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša (srpski jezik) 8 839Rješenje broj 03/05-31-418-4/09-10 9 840Rješenje broj 03/05-31-565/09-1 9 841Rješenje broj 03/05-31-565/09-2 9 842Rješenje broj 03/05-31-565/09-3 10 843Rješenje broj 03/05-31-565/09-4 10 844Rješenje broj 03/05-31-565/09-5 10 845Rješenje broj 03/05-31-565/09-6 10 846Rješenje broj 03/05-31-565/09-7 11 847Rješenje broj 03/05-31-565/09-8 11 848Rješenje broj 03/05-31-565/09-9 11 849Rješenje broj 03/05-31-565/09-10 11 850Rješenje broj 03/05-31-565/09-11 12 851Rješenje broj 03/05-31-565/09-12 12 852Rješenje broj 03/05-31-565/09-13 12 853Rješenje broj 03/05-31-565/09-14 12 854Rješenje broj 03/05-31-565/09-15 13 855Rješenje broj 03/05-31-565/09-16 13 856Rješenje broj 03/05-31-565/09-17 13 857Rješenje broj 03/05-31-565/09-18 14 858Rješenje broj 03/05-31-565/09-19 14 859Rješenje broj 03/05-31-565/09-20 14 860Rješenje broj 03/05-31-565/09-21 14 861Rješenje broj 03/05-31-565/09-22 15 862Rješenje broj 03/05-31-565/09-23 15 863Rješenje broj 03/05-31-565/09-24 15 864Rješenje broj 03/05-31-565/09-25 15 865Rješenje broj 03/05-31-565/09-26 16 866Rješenje broj 03/05-31-565/09-27 16 867Rješenje broj 03/05-31-565/09-28 16 868Rješenje broj 03/05-31-565/09-29 16 869Rješenje broj 03/05-31-565/09-30 17 870Rješenje broj 03/05-31-565/09-31 17 871Rješenje broj 03/05-31-565/09-32 17 872Rješenje broj 03/05-31-565/09-33 17 873Rješenje broj 03/05-31-565/09-34 18 874Rješenje broj 03/05-31-565/09-35 18 875Rješenje broj 03/05-31-565/09-36 18 876Rješenje broj 03/05-31-565/09-37 18 877Rješenje o imenovanju članova Savjetodavnog vijeća za okoliš 19 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 878Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Arbitražnog tijela radi usvajanja proračuna u Općini Cazin za 2009. godinu 19 879Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Arbitražnog tijela radi usvajanja proračuna u Općini Orašje za 2009. godinu 20 880Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Arbitražnog tijela radi usvajanja proračuna u Općini Jajce za 2009. godinu 20 FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA I NAUKE 881Rješenje broj 01-4327-1/09 20 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 882Rješenje broj 01-45-2328/09 20 883Rješenje o imenovanju stalnog Povjerenstva 20 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BORACA/ BRANITELJA I INVALIDA ODBRAMBENO- OSLOBODILAČKOG/DOMOVINSKOG RATA 884Pravilnik o Jedinstvenom registru branilaca i korisnika prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite21 AGENCIJA ZA BANKARST VO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom reprogramu kreditnih obaveza fizičkih lica i postupanje banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 23 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom reprogramu kreditnih obveza fizičkih osoba i postupanje banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik)23 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o formiranju Komisije za utvrđivanje ispunjenosti uslova za produženje odobrenja za rad zdravstvenim ustanovama koje obavljaju ljekarske preglede vazduhoplovnog i ostalog stručnog osoblja24 Rješenje broj 10-1-34-1-958-10/09 24 FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Koeficijenti rasta cijena u Federaciji BiH u julu/srpnju 2009. godine 25 Saopćenje o prosječnoj isplaćenoj mjesečnoj neto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za juni/lipanj 2009. godine 25 Saopćenje o prosječnoj isplaćenoj mjesečnoj bruto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za juni/lipanj 2009. godine 25 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1914/06 (bosanski jezik) 25 Odluka broj AP 1914/06 (hrvatski jezik) 28 Odluka broj AP 1914/06 (srpski jezik) 32 Odluka broj AP 2885/06 (bosanski jezik) 35 Odluka broj AP 2885/06 (hrvatski jezik) 39 Odluka broj AP 2885/06 (srpski jezik) 42 Odluka broj AP 2919/06 (bosanski jezik) 46 Odluka broj AP 2919/06 (hrvatski jezik) 52 Odluka broj AP 2919/06 (srpski jezik) 58 Odluka broj AP 3046/06 (bosanski jezik) 64 Odluka broj AP 3046/06 (hrvatski jezik) 69 Odluka broj AP 3046/06 (srpski jezik) 74 Odluka broj U 12/08 (bosanski jezik) 79 Odluka broj U 12/08 (hrvatski jezik) 80 Odluka broj U 12/08 (srpski jezik) 82 OPĆINA TEŠANJ Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora JU Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj 83 OPĆINA TRAVNIK Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik (bosanski jezik) 84 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora JU Dom zdravlja Travnik (hrvatski jezik) 84 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna Travnik (bosanski jezik) 84 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora JU Apoteka/Ljekarna Travnik (hrvatski jezik) 85 KJP "SARAJEVO-ŠUME" DOO SARAJEVO Odluka o konačnom imenovanju direktora KJP "Sarajevo-šume" d.o.o. Sarajevo 85 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2009. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2009. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku