Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Saveza općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa Zakonom o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona i zakonima o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana IV.C.3.10.(3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 26.11.2025. godine, donio je sljedeću

PRESUDU

Utvrđuje se da Zakonom o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 1/13), Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 7/16), Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 6/18), Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 9/19) i Zakonom o izmjeni Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 1/21), nije povrijeđeno pravo općina Hercegovačko-neretvanskog kantona na lokalnu samoupravu.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona".

Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva

Savez općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 3.6.2024. godine, zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa primjenom i utvrđivanjem da je Zakonom o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona i zakonima o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona, (u daljem tekstu: osporeni Zakon, odnosno osporeni zakoni), povrijeđeno pravo općina Hercegovačko-neretvanskog kantona na lokalnu samoupravu.

2. Stranke u postupku

Stranke u postupku u ovom predmetu, na osnovu člana IV.C.3.10.(3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine su: podnosilac zahtjeva i Skupština Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljem tekstu: Skupština kantona), kao donosilac osporenih Zakona.

3. Bitni navodi zahtjeva

Podnosilac zahtjeva na početku zahtjeva citira, po njegovom mišljenju, odredbe relevantnog prava i navodi da ga Skupština kantona u proceduri donošenja osporenih Zakona nije konsultovala, te zbog toga smatra da je povrijeđeno pravo Grada Konjic na lokalnu samoupravu. Mišljenja je da su osporenim Zakonima povrijeđene odredbe člana 56. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 49/06 i 51/09, u daljem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave) i člana 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi (u daljem tekstu: Evropska povelja). Dalje navodi da osporeni Zakoni direktno utječu na niz pitanja od interesa za lokalnu samoupravu, posebno na utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinica lokalne samouprave i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovog korištenja, a što se sve posebno manifestira u odnosu na planove razvoja jedinica lokalne samouprave i ostvarivanja uslova za privredni razvoj i zapošljavanje, te utvrđivanje i provođenje politike uređenja prostora i zaštite čovjekove okoline, vodozaštite i korištenja prirodnih resursa. Mišljenja je da je ključni nedostatak osporenog Zakona što ne propisuju zakonsko pravo općina da neposredno raspolažu sa svojom imovinom u smislu dodjeljivanja koncesija (čak ni onih koje su od malog značaja u smislu visine koncesione naknade), već to pravo općinama "odobrava" Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona.

U zahtjevu se nadalje navodi da je članom 2. b) osporenog Zakona iz 2013. godine kao "koncesor" označena Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno, ministarstvo ili drugi organ vlasti u Kantonu koji odredi Vlada da dodjeljuje koncesiju. Takođe, članom 9. st. 1. istog Zakona, propisano je da odluku o pristupanju dodjeli koncesije može donijeti jedinica lokalne samouprave kada to odredi koncesor, odnosno uz prethodnu saglasnost koncesora. U stavu 2. istog člana navedeno je da u slučaju iz stava (1) ovog člana organi iz istoga stava preuzimaju ulogu koncesora, a postupak dodjele koncesije provodi se u skladu sa odredbama ovog zakona koje se odnose na koncesora iz člana 8. ovog zakona.

Osim toga, podnosilac zahtjeva ističe da je iz odredbi člana 4. osporenog Zakona iz 2016. godine vidljiv neustavan, nezakonit i podređen položaj općina u odnosu na Vladu kantona i kantonalna ministarstva, što je suprotno članu 3. Evropske povelje. Smatra da su ove odredbe osporenog Zakona suprotne i Direktivi 2014/23 EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 26.2.2014. godine o dodjeli ugovora o koncesiji, koja predviđa kao direktne koncesore i jedinice lokalne samouprave. Zaključuje da je Skupština kantona povrijedila pravo općina i gradova na području Hercegovačko-neretvanskog kantona na lokalnu samoupravu, odnosno njihovo pravo da regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva, propuštajući da jedinice lokalne samouprave definiše kao neposredne koncesore, odnosno davaoce koncesije.

Dalje ističe, da je drugi, ali ne manje važan nedostatak osporenog Zakona iz 2013. godine, neustavan omjer pripadajućeg dijela koncesione naknade utvrđen u članu 54. osporenog Zakona, koji je prema mišljenju podnosioca zahtjeva utvrđen na štetu jedinica lokalne samouprave. Tvrdi da je ovaj omjer najnepovoljniji u odnosu na druge kantone i kao primjer navodi Tuzlanski kanton u kome se koncesiona naknada dijeli u omjeru 20% u korist kantona i 80% u korist općine na čijoj se teritoriji nalazi predmet koncesije. Takođe tvrdi da su utvrđivanjem nepovoljnog omjera podjele koncesione naknade, propisivanjem jedinicama lokalne samouprave njene namjene, bez provođenja konsultacija u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način sa općinama i podnosiocem zahtjeva u procesu donošenja osporenog zakona, povrijeđena prava općina utvrđena članom 9. Evropske povelje.

Nadalje navodi, da je čl. 56., 57., 58., i 59. osporenog Zakona iz 2013. godine, u cijelosti onemogućeno pravo neposrednog nadzora jedinica lokalne samouprave, u smislu poštivanja odredbi ugovora o dodjeli koncesije. Navedeno pravo je dato koncesoru, odnosno u najčešćem slučaju resornom ministarstvu. Onemogućavanjem nadzora jedinicama lokalne samouprave nad provođenjem ugovora o koncesiji (neposredan pristup dokumentaciji o načinu vršenja prava od strane koncesionara, izvršavanje finansijskih obaveza itd.) su uskraćena prava da, u granicama zakona regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.

Na kraju zahtjeva, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da je osporenim Zakonima, povrijeđeno pravo općina iz Hercegovačko-neretvanskog kantona na lokalnu samoupravu.

4. Bitni navodi odgovora na zahtjev

U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije je aktom broj U-19/24 od 20.6.2024. godine, zatražio od Skupštine kantona da dostavi odgovor na zahtjev i informaciju da li su, i na koji način, općine na području Hercegovačko-neretvanskog kantona bile konsultovane u proceduri donošenja osporenog Zakona.

U odgovoru Skupština kantona navodi da su općine i gradovi na području Hercegovačko-neretvanskog kantona bili uključeni u proceduru donošenja osporenog Zakona iz 2013. godine, na način da je Ministarstvo privrede Hercegovačko-neretvanskog kantona svojim aktom broj 07-02-02-319/12 od 8.6.2012. godine, tražilo od svih jedinica lokalne samouprave da dostave mišljenja, primjedbe i prijedloge na nacrt osporenog Zakona iz 2013. godine, te da su navedeni akt uredno zaprimile (dokaz: kopija Knjige za otpremu pošte sa obavijestima o uručenju pošte). Kada je u pitanju procedura i usvajanje osporenih Zakona iz 2016., 2018., 2019. i 2021. godine, ističe da se resorno Ministarstvo nije obraćalo općinama i gradovima, jer se iste izmjene i dopune ne odnose na jedinice lokalne samouprave i njihove interese, pa stoga smatra da nije bilo potrebe za primjenom člana 56. Zakona o principima lokalne samouprave. Mišljenja je da je uključivanje općina i gradova u proceduru donošenja osporenog Zakona iz 2013. godine dovoljno da se ispuni obaveza utvrđena članom 56. Zakona o principima lokalne samouprave, zbog čega podnosilac zahtjeva u proceduru donošenja ovog Zakona, nije direktno konsultovan.

5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Član VI.2. (1)

(1) U općini se ostvaruje lokalna samouprava.

Amandman XVIII

Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi:

"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, prevladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum."

Amandman XCVI

U članu IV.C.10 iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi:

"(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti općine i gradovi, kao i udruženja općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev općinskog ili gradskog vijeća, načelnika općine ili gradonačelnika grada, ili udruženja općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine."

Dosadašnji st. (3) i (4) postaju st. (4) i (5);

B. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi

Član 4. st. 3. i 6.
(Djelokrug lokalne samouprave)

  • 3.
    Javni poslovi će se po pravilu, vršiti prije svega od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti.
  • 6.
    Lokalne vlasti će biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču.

Član 9. st. 1., 4., 5., 6. i 7.

(Izvori finansiranja lokalnih vlasti)

  • 1.
    Lokalne vlasti će, u skladu sa ekonomskom politikom zemlje, imati pravo na odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih ovlaštenja.
  • 4.
    Sistemi finansiranja na kojima se zasnivaju izvori sredstava lokalnih vlasti treba da budu dovoljno raznoliki i elastični kako bi omogućili usklađivanje, u najvećoj mogućoj mjeri, sa stvarnom procjenom troškova za obavljanje njihovih aktivnosti.
  • 5.
    Potreba zaštite finansijski slabijih lokalnih vlasti nalaže uspostavljanje odgovarajućih postupaka ili mjera finansijskog izjednačavanja, s ciljem da se isprave posljedice nejednake distribucije izvora finansiranja odnosno finansijskog opterećenja lokalnih vlasti. Takvim postupcima ili mjerama ne mogu da se sužavaju prava lokalnih vlasti koje one imaju u okviru svoje nadležnosti.
  • 6.
    Lokalne vlasti, na odgovarajući način, biće konsultovane u pogledu metoda na osnovu kojeg će im biti dodijeljeni redistribuirani izvori finansiranja.
  • 7.
    Koliko god je to moguće, sredstva koja se prenose lokalnim vlastima neće imati karakter namjenskih sredstava. Dodjelom tih sredstava ne može da se ugrozi diskreciono pravo lokalnih vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlaštenja.

C. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine

("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)

Član 2.

Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama zakona, regulišu i upravljaju određenim javnim poslovima na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.

Član 8. st. 1., 2. i 3. alineja 7., 9. i 10.

Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnosti neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona.

Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom.

U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave spadaju:

(...).

  • -
    utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine naknada za korištenje javnih dobara;

(...).

  • -
    utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave;
  • -
    utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinice lokalne samouprave i raspodjela sredstava na osnovu njihovog korištenja;

(...).

Član 56.

Federalne, odnosno kantonalne vlasti dužne su u najvećoj mogućoj mjeri konsultovati jedinice lokalne samouprave u postupku donošenja propisa koji ih se direktno tiču.

Konsultovanje, u smislu iz prethodnog stava ovog člana, federalne, odnosno kantonalne vlasti vrše putem saveza općina i gradova.

D. Zakon o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona

("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona," broj 1/13) - osporeni zakon

Član 2. tačka b) - osporena odredba

Pojmovi koji se koriste u ovom Zakonu imaju slijedeća značenja:

  • b)
    "koncesor" označava Vladu Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno, ministarstvo ili drugi organ vlasti u Kantonu koji odredi Vlada da dodjeljuje koncesiju"

Član 54. st. 1. i 3. - osporena odredba

(1) Sredstva ostvarena od koncesione naknade prihod su općine na čijem se teritoriju nalazi predmet koncesije u iznosu od 55%, a prihod Kantona u iznosu od 45%.

(3) Jedinica lokalne samouprave je dužna 50% od pripadajućeg ostvarenog prihoda od koncesione naknade utrošiti kao namjenska sredstva na području mjesne zajednice/lokalne zajednice na kojoj se nalazi predmet koncesije, a u svrhu razvoja društvene infrastrukture u lokalnoj zajednici.

Član 56.- osporena odredba

(1) Nadzor nad provođenjem ovog Zakona, propisa donesenih na osnovu ovog zakona i ugovora o koncesiji obavljaju koncesor i nadležno ministarstvo.

(2) Organi iz stava (1) ovog člana vrše nadzor i nad ugovorima o koncesiji čiji je predmet određen u članu 7. ovoga Zakona, a koji su zaključeni prije stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 57. - osporena odredba

(1) Nadzor nad ispunjenjem finansijskih prava i obaveza iz ugovora o koncesiji sklopljenih u skladu sa ovim Zakonom, te ugovora o koncesiji sklopljenih prije stupanja na snagu ovog Zakona, obavlja Ministarstvo finansija.

(2) Ministarstvo iz stava (1) ovog člana dužno je svakih šest mjeseci obavještavati koncesora o finansijskim efektima zaključenih ugovora o koncesijama.

Član 58. - osporena odredba

Organi iz članova 56. i 57. ovog Zakona mogu u pisanom obliku ovlastiti i drugo lice da obavlja provjeru rada koncesionara.

Član 59. – osporena odredba

(1) Nadzor nad radom koncesionara podrazumijeva da lice ovlašteno za nadzor može:

  • a)
    stupiti u objekat ili imovinu koncesionara u bilo koje primjereno vrijeme,
  • b)
    proučiti i umnožiti knjige, zapisnike, izvještaje, spise i druge dokumente koji se odnose na aktivnosti koncesionara i
  • c)
    zahtijevati dostavljanje bilo kojega podatka ili dokumenta koji je neophodan radi primjene ovog zakona.

(2) Lice kome su povjereni na čuvanje, u posjed ili kontrolu knjige, zapisnici, izvještaji, spisi i drugi dokumenti omogućit će, na zahtjev ovlaštenog lica, pristup i provjeru istih.

(3) Ovlašteno je lice dužno dokazati službeni identitet.

(4) Koncesionar ni bilo koje drugo lice ne smije ometati rad ovlaštenog lica, dati ili ovjeriti lažnu izjavu prilikom provođenja nadzora ili provjere.

(5) Nakon izvršenog nadzora nad radom koncesionara, organ koji vrši nadzor, po potrebi, koncesoru predlaže preduzimanje odgovarajućih mjera u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i drugim odgovarajućim zakonima.

(6) Odluka koncesora iz stava (5) ovog člana konačna je.

E. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 7/16) - osporeni zakon

Član 4.- osporena odredba

U članu 9. stav (1) mijenja se i glasi:

"(1) Koncesor, na prijedlog resornog ministarstva, može ovlastiti jedinicu lokalne samouprave da donese odluku o pristupanju dodjeli koncesije za predmete koncesije koji se nalaze na njenom području.

Iza stava (1) dodaje se stav (2) koji glasi:

"(2) Odluka se donosi uz prethodno pribavljeno mišljenje resornog ministarstva."

6. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije

Presuda broj U-5/19 od 21.4.2020. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/20) u dijelu koji se odnosi na konsultacije sa jedinicama lokalne samouprave.

7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije

Nakon analize navoda iz zahtjeva, odgovora na zahtjev, cjelokupne dokumentacije u spisu predmeta, u svjetlu relevantnog prava i sudske prakse, utvrđeno je kako slijedi.

Prema odredbama člana IV.C.3.10. (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud Federacije. Postupak pred Ustavnim sudom Federacije mogu pokrenuti, između ostalih, gradovi i općine, kao i udruženja općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, pa je shodno navedenom podnosilac zahtjeva ovlašten za pokretanje postupka pred ovim sudom.

Skupština kantona, na sjednici održanoj 15.1.2013. godine, donijela je osporeni Zakon iz 2013. godine, kojim je između ostalog definisan pojam i predmet koncesije, postupak dodjele koncesije, ugovor o koncesiji, kao i prava i obaveze koncesionara, te druga pitanja od značaja za ostvarivanje koncesija sa ciljem jačanja privrednog razvoja Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Podnosilac zahtjeva najprije osporava osnovni zakon, kao i sve njegove izmjene i dopune decidno navedene u zahtjevu u proceduralnom smislu. Razlog osporavanja je to što Skupština kantona u proceduri donošenja istih nije konsultovala podnosioca zahtjeva, na koji način je prema njegovom mišljenju povrijeđen član 56. Zakona o principima lokalne samouprave, u vezi sa članom 4. tačka 6. Evropske povelje.

S tim u vezi, ističemo da je Ustavni sud Federacije utvrdio da su u proceduri donošenja osporenog Zakona iz 2013. godine, jedinice lokalne samouprave konsultovane neposredno, traženjem da dostave mišljenja, prijedloge i primjedbe na Nacrt osporenog Zakona iz 2013. godine. Takvo postupanje ne predstavlja povredu prava na lokalnu samoupravu, jer je udovoljeno standardu koji je utvrđen članom 4. stav 6. Evropske povelje. Naime, takav način konsultacija sa jedinicama lokalne samouprave je bez sumnje i "pravovremen" i "odgovarajući", kako to spomenuta odredba i propisuje u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje se općina direktno tiču.

U odnosu na osporeni Zakon iz 2016. godine utvrđeno je da se isti u pogledu svoje sadržine dijelom direktno tiče jedinica lokalne samouprave i to konkretno odredbe čl. 3., 4. i 5. navedenog Zakona, zbog čega bi eventualno postojala potreba za obavezne konsultacije iz člana 56. Zakona o principima lokalne samouprave. Međutim, pažljivom analizom naprijed navedenih odredbi utvrđeno je da se istim razrađuju, odnosno dopunjuju pojedine odredbe osnovnog teksta Zakona, na način da se jedinicama lokalne samouprave proširuju nadležnosti u odnosu na osnovni tekst Zakona. Naime, to se ogleda u tome što se od jedinice lokalne samouprave prilikom pristupanja dodjeli koncesije pribavlja saglasnost o usklađenosti predmeta koncesije sa ekonomskim interesom jedinice lokalne samouprave, zatim dodjela stručnih i drugih poslova jedinicama lokalne samouprave u slučaju kada su iste koncesori, te da koncesor na prijedlog resornog ministarstva može ovlastiti jedinicu lokalne samouprave da donese odluku o pristupanju dodjeli koncesije za predmete koncesije koji se nalaze na njenom području. Imajući u vidu navedena zakonska rješenja evidentno je da ista idu u korist jedinicama lokalne samouprave, te je Ustavni sud Federacije mišljenja da u konkretnom slučaju nije postojala obaveza zakonodavca da izvrši konsultacije sa jedinicama lokalne samouprave, te shodno tome nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu u proceduralnom smislu.

Osporenim Zakonima iz 2018., 2019. i 2021. godine nije povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu u postupku njihovog donošenja, s obzirom da se predmet izmjena i dopuna ne odnosi na jedinice lokalne samouprave i njihove interese.

U materijalnom smislu podnosilac zahtjeva prvo navodi da je "Stav Saveza općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine je da osporeni zakoni direktno utiču na niz pitanja od interesa na lokalnu samoupravu, a posebno na utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinice lokalne samouprave i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovog korištenja, a što se sve posebno manifestira u odnosu na planove razvoja jedinica lokalne samouprave i ostvarivanja uslova za privredni razvoj i zapošljavanje te utvrđivanje i provođenje politike uređenja prostora i zaštite čovjekove okoline, vodozaštite i korištenja prirodnih resursa". Ovi navodi podnosioca zahtjeva su takvi da onemogućavaju Ustavni sud Federacije da utvrdi povredu prava na lokalnu samoupravu, jer su isti neprecizni, uopćeni i nepotpuni. Naime, podnosilac zahtjeva ne navodi konkretne odredbe osporenih Zakona koje osporava (koristi formulaciju "osporeni zakoni"), niti jasno navodi odredbe Zakona o principima lokalne samouprave ili Evropske povelje za koje smatra da su povrijeđene.

Pored navedenog, iz zahtjeva podnosioca može se zaključiti da osporene zakone u materijalnom smislu osporava u odnosu na četiri ključna aspekta, zbog kako navodi u zahtjevu "ključnih nedostataka osporenih zakona", a koji, prema njegovom mišljenju ukazuju na neustavan i nezakonit položaj jedinica lokalne samouprave, a to su: da jedinice lokalne samouprave nisu definisane kao neposredni koncesori, odnosno davaoci koncesije, neustavan omjer pripadajućeg dijela koncesione naknade, propisivanje namjene koncesione naknade, onemogućavanje prava neposrednog nadzora jedinica lokalne samouprave prilikom provođenja zakona i poštivanja odredbi ugovora o koncesiji. Podnosilac zahtjeva smatra da je navedenim propustima zakonodavac povrijedio pravo na lokalnu samoupravu, odnosno prava jedinica lokalne samouprave da regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva, zatim pravo da iste imaju odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kao i da je navedeno postupanje suprotno Direktivi 2014/23/EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 26.2.2024. godine o dodjeli ugovora o koncesiji (uz Ispravku i Izmjenu iz 2015. godine) koja predviđa kao direktne koncesore i jedinice lokalne samouprave. U kontekstu navedenog, podnosilac zahtjeva ilustrativno navodi i pojedine odredbe osporenih Zakona koje uređuju naprijed navedena pitanja.

Analizom osporenih zakona Ustavni sud Federacije je utvrdio da navedene tvrdnje podnosioca zahtjeva nisu osnovane iz razloga koji slijede.

Shodno članu 2. b) osporenog Zakona iz 2013. godine pojam koncesor, odnosno davalac koncesije, označava Vladu Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno ministarstva ili drugi organ vlasti u Kantonu koji odredi Vlada. Pod pojmom "drugi organi vlasti" nesumnjivo se podrazumjevaju jedinice lokalne samouprave. Nadalje čl. 8. i 9., a koji su izmijenjeni osporenim Zakonom iz 2016. godine propisana je obavezna saglasnost jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi predmet koncesije prije podnošenja prijedloga za donošenje odluke o pristupanju dodjeli koncesije. Ta saglasnost odnosi se na usklađenost predmeta koncesije sa ekonomskim interesom jedinice lokalne samouprave. Također, koncesor na prijedlog resornog ministarstva može ovlastiti jedinicu lokalne samouprave da donese odluku o pristupanju dodjeli koncesije za predmete koncesije koji se nalaze na njenom području. Slijedom toga u članu 10. osporenog Zakona iz 2013. godine koji je izmijenjen osporenim Zakonom iz 2016. godine vidljivo je da se jedinicama lokalne samouprave, u slučaju kada su iste koncesori, dodjeljuje većina stručnih i drugih poslova u vezi sa koncesijama, osim pripreme dokumentacije neophodne za određivanja predmeta koncesije (analize, elaborati studije i sl.). Iz naprijed navedenih odredbi jasno proizilazi da pravo jedinica lokalne samouprave nije uskraćeno već je isto ograničeno zakonom, i to u konkretnom slučaju osporenim zakonima, a što je u skladu sa odredbama Zakona o principima lokalne samouprave i standardima ustanovljenim Evropskom poveljom.

Kada je u pitanju omjer sredstava ostvarenih od koncesione naknade, a koji je propisan članom 54. stav (1) osporenog Zakona iz 2013. godine, evidentno je da se navodi podnosioca suštinski odnose na postojanje eventualne diskriminacije u odnosu na takav utvrđen odnos u drugim kantonima, konkretno Tuzlanskom kantonu, što se ne može utvrđivati u postupku za zaštitu prava na lokalnu samoupravu. Pored toga, očigledno je da prihod ostvaren od koncesione naknade ide u korist jedinica lokalne samouprave na čijem teritoriju se nalazi predmet koncesije i to u visini od 55%, a u odnosu na kanton u visini od 45%, te se u tom slučaju ne može govoriti o povredi prava na lokalnu samoupravu niti o uskraćivanju sredstava dobijenih od koncesione naknade jedinicama lokalne samouprave. Osim toga, kada su u pitanju navodi podnosioca da navedena sredstva ostvarena od koncesione naknade imaju karakter namjenskih sredstava, potrebno je istaći sljedeće: članom 54. stav (3) osporenog Zakona iz 2013. godine, jedinica lokalne samouprave je dužna 50% od pripadajućeg ostvarenog prihoda od koncesione naknade utrošiti kao namjenska sredstva na području mjesne zajednice/lokalne zajednice na kojoj se nalazi predmet koncesije, dok je stavom (4) istog člana propisano da iznimno jedinica lokalne samouprave navedena sredstva može utrošiti i u druge namjene uz saglasnost mjesne zajednice/lokalne zajednice na kojoj se nalazi predmet koncesije. Iako iz navedenih odredbi proizilazi da se dijelom radi o namjenskim sredstvima, priroda te namjene je takva da će se ista u cijelosti utrošiti na teritoriji te jedinice lokalne samouprave, te se u tom slučaju ne može govoriti o povredi prava na lokalnu samoupravu.

Takođe je neosnovana tvrdnja podnosioca zahtjeva o nepostojanju nadzora na provođenjem zakona i ugovora o koncesiji. Naime, kako je to decidno navedeno u članu 56. stav (1) osporenog Zakona iz 2013. godine, nadzor nad provođenjem Zakona, propisa donesenih na osnovu zakona i ugovora o koncesiji obavljaju koncesor i nadležno ministarstvo. S obzirom da je utvrđeno da jedinice lokalne samouprave mogu biti koncesori, iste imaju pravo nadzirati sve aktivnosti koje se na njihovoj teritoriji odvijaju u okviru izvršavanja koncesije, u onoj mjeri u kojoj te aktivnosti ulaze u ustavne i zakonske nadležnosti jedinice lokalne samouprave.

Ustavni sud Federacije nije ispitivao navode podnosioca o nesaglasnosti zakonskih rješenja sa Direktivom 2014/23 EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 26.2.2014. godine o dodjeli ugovora o koncesiji, koja jedinice lokalne samouprave predviđa kao direktne koncesore, jer Ustavni sud Federacije, kao institucija ovlaštena da osigurava zaštitu prava na lokalnu samoupravu, eventualnu povredu tog prava cijeni samo u odnosu na odgovarajuće odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o principima lokalne samouprave u vezi sa standardima utvrđenim u Evropskoj povelji.

Ustavni sud Federacije podsjeća da lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama zakona, regulišu i upravljaju određenim javnim poslovima na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. Shodno relevantnim odredbama Zakona o principima lokalne samouprave i standardima utvrđenim u Evropskoj povelji jasno proizilazi da jedinica lokalne samouprave ima pravo da se bavi svim pitanjima koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti su dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona. Dakle, Ustavni sud Federacije zaključuje, da pravo na lokalnu samoupravu nije apsolutno pravo, već je isto ograničeno ustavom i zakonom i isto podrazumijeva osposobljenost lokalnih zajednica da ostvaruju svoje nadležnosti na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva, što u ovom konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje.

Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, dr. sc. Boris Barun, Vesna Budimir, Mirko Milićević, prof. dr. Edin Muminović, Branimir Orašanin, Ajša Softić, mr. sc. Alen Taletović i mr. Anja Vuleta Pavelka, sudije Suda.

Broj U-19/24
26. novembra 2025. godine
Sarajevo

Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.