Rješewe o imenovawu Savjetodavnog vijeća Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine
146 Na osnovu člana 24. stav 3. Zakona o sistemu poboqšawa kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/05), a u vezi sa članom 4. stav 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovawima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), federalni ministar zdravstva donosi RJEŠEWE O IMENOVAWU SAVJETODAVNOG VIJEĆA AGENCIJE ZA KVALITET I AKREDITACIJU U ZDRAVSTVU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE I. U Savjetodavno vijeće Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Savjetodavno vijeće), imenuju se: 1. IRIDA VARATANOVIĆ 2. MUHAMED MUJAKIĆ 3. AMRA AJANOVIĆ 4. HAJRUDIN HEXIĆ 5. MEHMED QUTA 6. NOVKA AGIĆ Članovi Savjetodavnog vijeća iz stava 1. ove tačke, imenovaće predsjedavajućeg Savjetodavnog vijeća konsenzusom, Četvrtak, 22.2.2007. a saglasno članu 24. stav 4. Zakona o sistemu poboqšawa kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu. II. Mandat Savjetodavnog vijeća traje 3 godine od dana imenovawa. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošewa i objaviće se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-37-1271/07 21. februara 2007. godine Ministar Sarajevo prim. dr Vjekoslav Mandić, s. r. Na osnovu člana 24. stav 3. Zakona o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/05), a u vezi sa članom 4. stav 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), federalni ministar zdravstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU SAVJETODAVNOG VIJEĆA AGENCIJE ZA KVALITET I AKREDITACIJU U ZDRAVSTVU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE I. U Savjetodavno vijeće Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Savjetodavno vijeće), imenuju se: 1. IRIDA VARATANOVIĆ 2. MUHAMED MUJAKIĆ 3. AMRA AJANOVIĆ 4. HAJRUDIN HEDŽIĆ 5. MEHMED LJUTA 6. NOVKA AGIĆ Članovi Savjetodavnog vijeća iz stava 1. ove tačke, imenovat će predsjedavajućeg Savjetodavnog vijeća konsenzusom, a saglasno članu 24. stav 4. Zakona o sistemu poboljšanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu. II. Mandat Savjetodavnog vijeća traje 3 godine od dana imenovanja. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-37-1271/07 21. februara 2007. godine Ministar Sarajevo prim. dr. Vjekoslav Mandić, s. r. Temeljem članka 24. stavak 3. Zakona o sustavu poboljšanja kvalitete, sigurnosti i o akreditaciji u zdravstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/05), a u svezi s člankom 4. stavak 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), federalni ministar zdravstva donosi 1 Broj 12 – Strana 879 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. RJEŠENJE O IMENOVANJU SAVJETODAVNOG VIJEĆA AGENCIJE ZA KVALITET I AKREDITACIJU U ZDRAVSTVU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE I. U Savjetodavno vijeće Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Savjetodavno vijeće), imenuju se: 1. IRIDA VARATANOVIĆ 2. MUHAMED MUJAKIĆ 3. AMRA AJANOVIĆ 4. HAJRUDIN HEDŽIĆ 5. MEHMED LJUTA 6. NOVKA AGIĆ Članovi Savjetodavnog vijeća iz stavka 1. ove točke, imenovat će predsjedatelja Savjetodavnog vijeća konsenzusom, a sukladno članku 24. stavak 4. Zakona o sustavu poboljšanja kvalitete, sigurnosti i o akreditaciji u zdravstvu. II. Mandat Savjetodavnog vijeća traje 3 godine od dana imenovanja. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-37-1271/07 21. veljače 2007. godine Ministar Sarajevo prim. dr. Vjekoslav Mandić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1162/05, rješavajući apelaciju Bore Rakića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Rakića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske kako bi se obezbijedila apelantova ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Vladi Republike Srpske se nalaže da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Boro Rakić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 11. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne Broj 12 – Strana 880 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršewa pravosnažne Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine, mada je izvršenje dozvoljeno Rješenjem Osnovnog suda u Bawoj Luci broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. maja i 6. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Republike Srpske koje zastupa Vojno pravobranilaštvo Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tuženi) i od Osnovnog suda u Bawoj Luci, 16. maja 2005. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vojno pravobranilaštvo Republike Srpske odgovor na apelaciju dostavilo je 27. maja 2005. godine, a Osnovni sud u Bawoj Luci 8. juna 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vojnog pravobranilaštva Republike Srpske i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 23. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Derventi je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-225/00 od 23. oktobra 2000. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog uništewa mobilisanog motornog vozila plati iznos od 9.373,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počev od 2. februara 2000. godine pa do isplate i da apelantu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.320,00 KM. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata kamate na dosuđeni iznos za period od 1. avgusta 1999. godine do 1. februara 2000. godine. 7. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali ono do podnošewa apelacije nije sprovedeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je zbog toga što nije sprovedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Bawoj Luci broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je izvršenje rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci onemogućeno zbog "primjene neustavnog Zakona o odlaganju izvršewa sudskih odluka na teret sredstava buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale zbog ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje", zbog čega je došlo do povrede njegovih ustavnih prava. Apelant na kraju traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da mu isplati "potraživawa koja su utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine i pravičnu naknadu zbog izvršene povrede qudskih prava". b) Odgovor na apelaciju 9. Osnovni sud u Bawoj Luci navodi da je po apelantovom prijedlogu dozvolio izvršenje protiv izvršenika 25. decembra 2000. godine, te da je nakon pravosnažnosti dozvolu izvršewa dostavio trezoru 15. oktobra 2002. godine, čime je predmet tog suda okončan u skladu sa važećim propisima i svojim ovlašćewima, te da sud nije kršio ustavna prava na apelantovu štetu budući da "sud ne može da naredi drugom organu da sprovodi sudske odluke već samo da ih dostavi na sprovođenje". 10. Tuženi u odgovoru predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci jer se sudskom odlukom ne čini povreda apelantovih Četvrtak, 22.2.2007. ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije jer je sud rješenje o izvršenju dostavio na sprovođenje i time preduzeo sve radnje koje je bio dužan da preduzme u postupku izvršewa. Tuženi dalje ističe da su apelantovi navodi neosnovani budući da postupa u skladu sa važećim zakonskim propisima, koji u skladu sa Evropskom konvencijom predstavljaju dopušteno ograničenje prava građana, da se apelantovo potraživanje odnosi na unutrašwi dug Republike Srpske, pa je pitanje izmirewa tog duga dio opšte strategije izmirewa javnog duga u Republici Srpskoj, a što je regulisano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske, te su ograničewa koja iz tog zakona proističu u opštem interesu i u skladu sa Evropskom konvencijom. V. Dopustivost i meritum 11. Umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci u predmetu broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitawa, kao i ranije donesene odluke br. AP 288/03 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) i AP 464/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 12. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku pa, iz istih razloga, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u ovoj odluci. Zahtjev za kompenzaciju 13. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno i po zahtjevu apelanta može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 14. Uzimajući u obzir zakqučke Ustavnog suda izražene u niz odluka kojima je odlučivano o istim ili sličnim situacijama kao u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da je odluka kojom se utvrđuje kršenje apalantovih ustavnih prava i pravni lijek koji je naložen apelantu odgovarajuća satisfakcija. Stoga, Ustavni sud odbija apelantov zahtjev za kompenzaciju. VI. Zakqučak 15. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama mijewa pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud, takođe, zakqučuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 16. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1162/05, rješavajući apelaciju Bore Rakića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Rakića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske kako bi se obezbijedila apelantova ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Vladi Republike Srpske se nalaže da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Rakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 11. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine, mada je izvršenje dozvoljeno Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. maja i 6. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Republike Srpske koje zastupa Vojno pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) i od Osnovnog suda u Banjoj Luci, 16. maja 2005. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vojno pravobranilaštvo Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavilo 27. maja 2005. godine, a Osnovni sud u Banjoj Luci 8. juna 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vojnog pravobranilaštva Republike Srpske i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 23. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Derventi je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-225/00 od 23. oktobra 2000. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog uništenja mobilisanog motornog vozila plati iznos od 9.373,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počevši od 2. februara 2000. godine pa do isplate i da apelantu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.320,00 KM. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražena 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 881 isplata kamate na dosuđeni iznos za period od 1. augusta 1999. godine do 1. februara 2000. godine. 7. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine dozvolio izvršenje pravosnažne presude, ali ono do podnošenja apelacije nije provedeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3427/00 od 25. decembra 2000. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je izvršenje rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci onemogućeno zbog "primjene neustavnog Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje", uslijed čega je došlo do povrede njegovih ustavnih prava. Apelant na kraju traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da mu isplati "potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. juna 2000. godine i pravičnu naknadu zbog izvršene povrede ljudskih prava". b) Odgovor na apelaciju 9. Osnovni sud u Banjoj Luci navodi da je po apelantovom prijedlogu dozvolio izvršenje protiv izvršenika 25. decembra 2000. godine, te da je nakon pravosnažnosti dozvolu izvršenja dostavio trezoru 15. oktobra 2002. godine, čime je predmet tog suda okončan u skladu s važećim propisima i svojim ovlaštenjima, te da sud nije kršio ustavna prava na apelantovu štetu budući da "sud ne može naređivati drugom organu da provodi sudske odluke već samo da ih dostavi na provođenje". 10. Tuženi u odgovoru predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci jer se sudskom odlukom ne čini povreda apelantovih ustavnih prava niti prava iz Evropske konvencije jer je sud rješenje o izvršenju dostavio na provođenje i time preduzeo sve radnje koje je bio dužan preduzeti u postupku izvršenja. Tuženi dalje ističe da su apelantovi navodi neosnovani budući da postupa u skladu sa važećim zakonskim propisima, koji u skladu sa Evropskom konvencijom predstavljaju dopušteno ograničenje prava građana, da se apelantovo potraživanje odnosi na unutrašnji dug Republike Srpske, pa je pitanje izmirenja tog duga dio opće strategije izmirenja javnog duga u Republici Srpskoj, a što je regulisano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, te su ograničenja koja iz tog zakona proističu u općem interesu i u skladu s Evropskom konvencijom. V. Dopustivost i meritum 11. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci u predmetu broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitanja, kao i ranije donijete odluke br. AP 288/03 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) i AP 464/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 12. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku pa, iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u ovoj odluci. Zahtjev za kompenzaciju 13. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno i po zahtjevu apelanta može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima Broj 12 – Strana 882 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 14. Uzimajući u obzir zaključke Ustavnog suda izražene u niz odluka kojima je odlučivano o istim ili sličnim situacijama kao u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da je odluka kojom se utvrđuje kršenje apalantovih ustavnih prava i pravni lijek koji je naložen apelantu odgovarajuća satisfakcija. Stoga, Ustavni sud odbija apelantov zahtjev za kompenzaciju. VI. Zaključak 15. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama mijenja pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 16. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1162/05, rješavajući apelaciju Bore Rakića na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bore Rakića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova se odluka dostavlja Vladi Republike Srpske kako bi se osigurala apelantova ustavna prava sukladno ovoj odluci. Vladi Republike Srpske se nalaže da, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Rakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je podnio 11. svibnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja pravomoćne Presude Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. lipnja 2000. godine, mada je izvršenje dopušteno Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj I-3427/00 od 25. prosinca 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. svibnja i 6. lipnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva obrane Republike Srpske koje zastupa Vojno pravobraniteljstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) i od Osnovnog suda u Banjaluci, 16. svibnja 2005. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vojno pravobraniteljstvo Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavilo 27. svibnja 2005. godine, a Osnovni sud u Banjaluci 8. lipnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vojnog pravobraniteljstva Republike Srpske i Osnovnog suda su dostavljeni apelantu 23. lipnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Derventi je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj P-99/00 od 29. lipnja 2000. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-225/00 od 23. listopada 2000. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog uništenja mobiliziranog motornog vozila plati iznos od 9.373,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počevši od 2. veljače 2000. godine pa do isplate i da apelantu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.320,00 KM. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata kamate na dosuđeni iznos za razdoblje od 1. kolovoza 1999. godine do 1. veljače 2000. godine. 7. Osnovni sud u Banjaluci je Rješenjem broj I-3427/00 od 25. prosinca 2000. godine dozvolio izvršenje pravomoćne presude, ali ono do podnošenja apelacije nije provedeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci broj I-3427/00 od 25. prosinca 2000. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je izvršenje rješenja Osnovnog suda u Banjaluci onemogućeno zbog "primjene neustavnog Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske temeljem isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i temeljem isplate stare devizne štednje", uslijed čega je došlo do povrede njegovih ustavnih prava. Apelant u konačnici traži da Ustavni sud obveže Republiku Srpsku da mu isplati "potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom i izvršnom presudom Osnovnog suda u Derventi broj P-99/00 od 29. lipnja 2000. godine i pravičnu naknadu zbog izvršene povrede ljudskih prava". b) Odgovor na apelaciju 9. Osnovni sud u Banjaluci navodi da je po apelantovom prijedlogu dozvolio izvršenje protiv izvršenika 25. prosinca 2000. godine, te da je nakon pravomoćnosti dozvolu izvršenja Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dostavio trezoru 15. listopada 2002. godine, čime je predmet tog suda okončan sukladno važećim propisima i svojim ovlastima, te da sud nije kršio ustavna prava na apelantovu štetu budući da "sud ne može naređivati drugom tijelu da provodi sudske odluke već samo da ih dostavi na provedbu". 10. Tuženi u odgovoru predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci jer se sudskom odlukom ne čini povreda apelantovih ustavnih prava niti prava iz Europske konvencije jer je sud rješenje o izvršenju dostavio na provedbu i time poduzeo sve radnje koje je bio dužan poduzeti u postupku izvršenja. Tuženi dalje ističe da su apelantovi navodi neutemeljeni budući da postupa sukladno važećim zakonskim propisima, koji sukladno Europskoj konvenciji predstavljaju dopušteno ograničenje prava građana, da se apelantovo potraživanje odnosi na unutarnji dug Republike Srpske, pa je pitanje izmirenja tog duga dio opće strategije izmirenja javnog duga u Republici Srpskoj, a što je regulirano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, te su ograničenja koja iz tog zakona proističu u općem interesu i sukladna Europskoj konvenciji. V. Dopustivost i meritum 11. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke, Ustavni se sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci u predmetu broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06), koja je donesena povodom istih pravnih pitanja, kao i ranije donijete odluke br. AP 288/03 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05) i AP 464/04 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/05). 12. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine se u cijelosti odnose i na ovu odluku pa, iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u ovoj odluci. Zahtjev za kompenzaciju 13. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno i po zahtjevu apelanta može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). 14. Uzimajući u obzir zaključke Ustavnog suda izražene u niz odluka kojima je odlučivano o istim ili sličnim situacijama kao u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da je odluka kojom se utvrđuje kršenje apalantovih ustavnih prava i pravni lijek koji je naložen apelantu odgovarajuća satisfakcija. Stoga, Ustavni sud odbija apelantov zahtjev za kompenzaciju. VI. Zaključak 15. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravomoćne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "neovisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama mijenja pravomoćne sudske odluke. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 16. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 883 17. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1203/05, rješavajući apelaciju "MM Company" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine, - Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 75 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "MM Company" d.o.o. Sarajevo (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u Broj 12 – Strana 884 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i "Avaza" d.o.o. Sarajevo i Fahrudina Radončića, tužilaca u postupku protiv apelanta (u daqnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 12. avgusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 7. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je 24. avgusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužioci su 29. avgusta 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Tužioci su Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta 3. jula 2003. godine u kojoj su tražili naknadu nematerijalne štete za klevetu u iznosu od 200.000 KM, i to za svakog od tužilaca po 100.000 KM, kao i da sud obaveže apelanta da pravosnažnu presudu objavi o svom trošku u prvom narednom broju lista "San", čiji je izdavač apelant. U obrazloženju tužbe je bilo navedeno da je apelant, kao izdavač lista "San", u broju 236 od 8. aprila 2003. godine, na naslovnoj strani objavio sliku drugotužioca pored kog je napisao: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", kojim se upućuje na tekst objavljen na 3. strani u kom je preneseno navodno pismo Udružewa građana-majke Srebrenice i Podriwa, kao i najavu teksta na istoj strani, pod naslovom "Istraga o državljanstvu i adresi stanovawa", u kom je navedeno da se vodi obimna istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Podneskom od 9. septembra 2004. godine tužioci su precizirali tužbeni zahtjev tako što su potraživali iznos od 20.000 KM, kao i da se apelant obaveže da će objaviti pravosnažnu presudu o svom trošku u listu "San" i opozvati iznesenu neistinu uz izvinjenje tužiocu, i to na naslovnoj strani na kojoj je i prvobitno objavljena. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, a apelanta obavezao da drugotužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 6.000 KM sa zateznim zakonskim kamatama. Apelant je presudom obavezan da uvod i izreku presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u prvom narednom broju lista "San" o svom trošku a u roku od 30 dana. Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, iznoseći zakqučak da pravno lice može da pretri samo materijalnu štetu, a ne i nematerijalnu štetu. Taj svoj stav Kantonalni sud je obrazložio da će sud " u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava i smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje, to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Dakle, da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uslova koji se prethodno mora ispuniti. Pravna lica ne mogu osjećati duševne bolove, pa ni duševne bolove nastale usljed povrede ugleda". 8. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da, imajući u vidu zakonsku definiciju klevete, taj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi da se neki navodi iz objavljenog članka mogu da smatraju klevetom. U članku je, kako je navedeno u presudi, preneseno pismo Ibrana Mustafića, predsjednika Upravnog odbora Udružewa građana-majke Srebrenice i Podriwa, upućeno Visokom Četvrtak, 22.2.2007. predstavniku u BiH, u kom je navedeno da je vlasnik "Avaza" jedan od posljedwih recidiva Miloševićevog režima u BiH, da su osnovni kapital na kom je nastao "Avaz", između ostalih, i sredstva donirana jetimima Srebrenice i Podriwa, da je vlasnik "Avaza" jedan od najvećih kriminalaca koji se na wima obogatio, da bi sada pquvao po qudima bez kojih bi sudbina djece bez roditelja bila krajnje neizvjesna, da je vlasnik "Avaza" pred početak agresije na RBiH u grad došao s mawom uzlom od srebreničkih stradalnika 1995. godine, a da bi sada rezidencija američkog ambasadora bila njegova vila. Sud je zakqučio da se očigledno pod "vlasnikom" "Avaza" podrazumijeva drugotužilac, a da se on takvim tvrdwama identifikuje javnosti kao lice koje se obogatilo na donacijama za djecu Srebrenice. 9. Kantonalni sud je zakqučio da, u smislu člana 7 stav 1 tačka c) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno, a u smislu stava 2 istog člana navedenog zakona, prilikom donošewa takve odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito, između ostalog, dobronamjenost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog i činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. Kantonalni sud je naveo da autentičnost pisma Ibrana Mustafića upućenog Visokom predstavniku u BiH nije sporna između parničkih stranaka, ali da je, shodno mišljenju tog suda, očit nedostatak dobronamjernosti i apelantovog nepostupawa po profesionalnim standardima prilikom prenošewa izražavawa, posebno imajući u vidu da apelant nije pokušao da kontaktira sa drugom stranom, tj. drugotužiocem radi komentara u vezi sa objavljenim pismom. Kantonalni sud, stoga, smatra da prenošenje izražavawa nije bilo razumno, te da ne postoji taj osnov za oslobađanje apelanta od odgovornosti. Takođe, dalje je navedeno u obrazloženju, osim samog teksta pisma, redakcija lista je objavila i naslov, i to rečenicu koja se ne nalazi u pismu a koja glasi: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", čime redakcija lista izražava tvrdwa čija se istinitost ili neistinitost može da utvrđuje. Shodno mišljenju Kantonalnog suda, u postupku je utvrđeno da se drugotužilac nije mogao da obogati na donacijama za Srebreničane, niti da se vodi istraga radi sumwivog dobijawa državljanstva i registracije firme drugotužioca čime je ispunjen jedan od uslova predviđenih Zakonom o zaštiti od klevete, a to je da sporno izražavanje predstavlja klevetu. Sud je zakqučio, da bi se neko izražavanje moglo da smatra klevetom, potrebno je da činjenično tvrđenje, koje je u njemu sadržano, shodno objektivnoj ocjeni, može da škodi časti i ugledu drugog lica. U vezi sa nastankom štete, Kantonalni sud je naveo da se "postojanje štete (se) cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajawa štete ugledu drugotužioca što je nesumwivo utvrđeno u toku postupka". Zakqučeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant znao da je izražavanje o drugotužiocu neistinito ili je nepažwom zanemario njegovu neistinitost, pa su ispunjeni uslovi za odgovornost tuženog predviđeni zakonom. 10. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine odbio žalbu tužilaca kao neosnovanu, a djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđenom dijelu smawivanjem iznosa od 6.000 KM na 3.000 KM, smatrajući da naknada dosuđena prvostepenom presudom predstavlja odstupanje od sudske prakse u sličnim slučajevima. Vrhovni sud je zakqučio da je tačno da se drugotužilac, kao vlasnik prvotužioca, može da smatra javnim službenikom u smislu člana 4 stav 1 tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, kako je navedeno u žalbi, ali da sadržaj izražavawa bilo da se iznosi ili prenosi sredstvima javnog informisawa mora da bude u suštini istinit, jer ako to nije slučaj, podložan je sankcijama predviđenim tim zakonom, kao i Zakonom o obligacionim odnosima. Vrhovni Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud je, odgovarajući na apelantov žalbeni navod da drugotužilac nije pružio nijedan dokaz u vezi sa okolnosti postojawa duševnih bolova zbog povrede ugleda, ponovio stav iznesen u presudi Kantonalnog suda u vezi sa nastankom štete radi klevete koji je prenesen u tački 9 ove odluke. a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavawa i prava na imovinu iz člana II/3e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 12. U pogledu povrede prava na slobodu izražavawa, apelant je naveo da je "drugotužiteq kao javna osoba, a što je utvrdio i prvostepeni i drugostepeni sud prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH i člana 10. Evropske konvencije bio dužan otrpjeti ovo izražavanje koje je moglo uvrijediti i koje prema stanovištu Vrhovnog suda predstavlja uvredu, a ne klevetu". Apelant se pozvao na presude Evropskog suda za qudska prava (presude u predmetu Lindgens od 8. jula 1986, Handyside od 7. decembra 1976, The Observer and Guardian od 26. decembra 1991, Thorgeir Thorgeison od 26. aprila 1995. i Prager i Obersclick od 26. aprila 1995. godine) koje su se odnosile na navodne povrede člana 10 Evropske konvencije, navodeći kako su osporene presude suprotne navedenoj sudskoj praksi, te da se osporenim presudama ograničava sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure. 13. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reaguje na izražavanje koje se smatra uvredqivim, tako da neko lice uopšte neće reagovati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može da trpi teške duševne bolove koji mogu čak da ostave i trajne posljedice. Apelant je naveo da drugotužilac, u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničkom postupku, nije pružio niti jedan dokaz da mu je nastala nematerijalna šteta. 14. Apelant je, na kraju, naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, odnosno da je apelant lišen svoje imovine s obzirom na neosnovan zakqučak prvostepenog suda da je, iako je odbijen tužbeni zahtjev prvotužioca, a zahtjev drugotužioca uspio sa 3 odsto, pravično da svaka stranka snosi svoje troškove. Takođe je, shodno apelantovom mišljenju, neprihvatqiv zakqučak drugostepenog suda da u odnosu na odbijanje prvotužioca nisu nastali posebni troškovi apelantu, jer se primjenom odredbi člana 57 Advokatske tarife u najgorem slučaju apelantu trebalo dosuditi 50 odsto uvećanih troškova tužilaca. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud je odgovorio da ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude. 16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji. U odgovoru je, takođe, navedeno da donošenjem prvostepene presude nije narušena ravnoteža koja treba da postoji između prava na slobodu izražavawa iz člana 10 Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu wihovog ugleda koje je zaštićeno stavom 2 istog člana. 17. Tužioci su naveli da apelantovo pisanje o tužiocima ima oblike pogromaškog napada na pojedince i izdavače koji drugačije misle, te da to nije nikakvo novinarstvo i nikakva sloboda izražavawa putem novina. Apelantovo pisanje o tužiocima, kako je navedeno u odgovoru, jeste blaćenje i izvrgavanje osudi javnosti tužilaca koje mora biti sankcionisano, kao što bi bilo u svakom demokratskom društvu. U odgovoru je, dalje, navedeno da je prvostepeni sud dokazao, a drugostepeni potvrdio, da je apelantovo izražavanje bilo neistinito i da je apelant to znao, ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa o drugotužiocu a da apelant nije dokazao suprotno. Broj 12 – Strana 885 V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) "Ciq Zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavawa, zajemčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3 Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavawa. Član 4 Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značewa: a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio,ž vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošewa ili pronošewa; b) javni organ - organ, odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daqnjem tekstu: Federacija ) i to: organ zakonodavne vlasti, organ izvršne vlasti, organ sudske vlasti, organ uprave, pravno lice sa javnim ovlašćewima koje je osnovano u skladu sa zakonom, pravno lice koje je u svojini ili pod kontrolom Federacije, kantona, opštine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor. c) javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu; d) kleveta - radwa nanošewa štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Okvir djelovawa Zakona Član 5 (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen. (2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i iskqučivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete. Odgovornost za klevetu Član 6 u relevantnom dijelu glasi: (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa neistinite činjenice, identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. Broj 12 – Strana 886 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a naročito: način, oblik i vrijeme iznošewa ili pronošewa izražavawa, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitawa iz privatnog života oštećenog ili na pitawa od političkog ili javnog značaja." 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i ciqu kome služi ta naknada, ali i o tome da se wome ne pogoduje težwama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 20. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 7 stav 1 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Četvrtak, 22.2.2007. Član 127 Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjewive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može da utvrdi ili bi mogla da se utvrdi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Član 125 Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim. Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno. Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate. Član 386 stav 2 (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, da odredi da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 9. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv, jer se radi o postupku radi utvrđivawa naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će zato razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog propusta drugotužioca da pruži bilo kakav dokaz da je za njega nastala šteta. Apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reaguje na izražavanje koje se smatra uvredqivim, tako da neko lice uopšte neće reagovati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može da trpi teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Dakle, apelant se u suštini žali da redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice u postupku. 29. Ustavni sud je već imao priliku u prijašwim predmetima da odlučuje o sličnim navodima. Tom prilikom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove shodno kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i wihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjewivati kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 30. Međutim, sa druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju redovni sudovi su uspostavili princip koji je protivan važećim zakonskim normama zakqučkom da se "postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajawa štete ugledu drugotužioca što je nesumwivo utvrđeno u toku postupka". Naime, ni Zakon o zaštiti od klevete ni Zakon o obligacionim odnosima ne poznaju institut "mogućeg nastanka štete" kao kriterijum za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Shodno članu 200 Zakona o obligacionim odnosima, sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu "ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdava". Takođe, shodno članu 6 Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu je odgovorno "svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica". Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi dužni da utvrde da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosude naknadu Broj 12 – Strana 887 kada to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju. 32. Upravo su kontradiktorna obrazložewa presude Kantonalnog suda u vezi sa pitanjem utvrđivawa apelantove odgovornosti za štetu tužiocima. Naime, u dijelu presude u kom se daju razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotužioca navedeno je "da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje bolova, kao uslova koji se prethodno mora ispuniti" i zakqučuje se da nema odgovornosti za nematerijalnu štetu u odnosu na prvotužioca, jer se radi o pravnom licu koje ne može da osjeća duševne bolove. Ipak, u dijelu presude u kom se usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužioca Kantonalni sud ne smatra potrebnim da utvrđuje "postojanje duševnih bolova", zakqučiv da je "dovoqno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". 33. Ustavni sud podsjeća da je usvajanjem novog Zakona o parničkom postupku unesena radikalna izmjena u parničkom postupku uvođenjem raspravnog principa propisanog u članu 7 Zakona o parničkom postupku, koji je zamijenio raniji princip materijalne istine. U prenesenom značenju, ovaj princip znači "koliko činjenica, toliko prava" i podrazumijeva obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Podrazumijeva se da taj princip mora biti primijenjen i u predmetima koji se tiču klevete. Tužioci su naveli da je nastala šteta, ali u tom smislu nisu predložili dokaze, niti je Kantonalni sud s tim u vezi izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući princip da je "dovoqno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". Ustavni sud ukazuje i na član 8 Zakona o parničkom postupku shodno kom će sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, a dužan je da brižqivo i savjesno ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud smatra da je za integritet redovnih sudova, a tako i ekonomičnost postupka, izuzetno značajan ovaj princip koji podrazumijeva diskreciju suda u pogledu pitawa koje će činjenice utvrđivati, odnosno koje će dokaze izvesti s tim u vezi. Uvodeći princip da se kod klevete šteta pretpostavlja, redovnim sudovima se praktično ostavlja mogućnost da ne utvrđuju okolnosti slučaja, a naročito jačinu bolova i wihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud naglašava da je u članu 125 Zakona o parničkom postupku jasno propisano koje činjenice ne treba da se dokazuju, i to: činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice; ako stranka činjenice koje je priznala porekne, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije nešto drugo određeno, te činjenice koje su opštepoznate. Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti nisu opštepoznate činjenice, niti činjenice koje mogu da se pretpostave, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi sprovođenjem dokaza, te wihovom savjesnom i brižqivom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničkom postupku. 34. Shodno članu 127 Zakona o parničkom postupku, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete ali se tačna visina iznosa ne može da utvrdi, ili bi mogla da se utvrdi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će odlučiti prema svojoj ocjeni. Međutim, u konkretnom slučaju, u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, utvrđivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova, predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne utvrđivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade, pa su sudovi dužni prvo da utvrde postojanje ovih relevantnih činjenica, pa tek onda odluče o iznosu naknade. Ne namjeravajući da se upušta u način na koji će redovni sudovi utvrđivati visinu štete u predmetima koji se tiču klevete, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, na koju se ukazuje i u dijelu ove odluke u kom se raspravlja o Broj 12 – Strana 888 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH članu 10 Evropske konvencije, u predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za qudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) u kom je Evropski sud zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, shodno Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 35. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i wihovo trajanje kao pravni osnov, nego su arbitrarno zakqučili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud smatra da je u parničkim postupcima koji se vode po zahtjevima za naknadu štete radi klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojawa pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredbi odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničkom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Samo na taj način će se izbjeći moguće arbitrarno postupanje redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima kao što je to bilo u konkretnom slučaju. 37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Sloboda izražavawa Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: h) slobodu izražavawa;" Član 10 Evropske konvencije glasi: "(1) Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješawa javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može da podliježe takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti sudstva." 38. Sloboda izražavawa je conditio sine qua non funkcionisawa i opstanka svakog demokratskog društva, te zato jemstvo svih drugih qudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantovanim qudskim pravima i slobodama, sudovi moraju da vode računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog qudskog prava zajemčenog ustavom, može biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom društvu dozvoljen samo ako to pravilo ničim ne ugrožava, nego ga potvrđuje. 39. Ugroziti, zato, na bilo koji način slobodu izražavawa i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajemčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti wihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamovanih qudskih prava i sloboda. 40. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavawa apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno qudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu da budu apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neki Četvrtak, 22.2.2007. utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Zato su kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 41. Član 10 Evropske konvencije je strukturisan tako da prvi stav definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može da miješa u uživanje slobode izražavawa. 42. Za član 10 Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavawa, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema wima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za qudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za qudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za qudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kom je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kom je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 43. Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može da dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za qudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za qudska prava u predmetu Thorgeirson, u kom je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkawa iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zakqučio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemqi i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitawima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 44. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješawa u slobodu izražavawa mogu da se primijene samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavawa uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivawa prava na slobodu izražavawa. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničewa slobode izražavawa je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaqno razrađuju uslove za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uslove za primjenu tih odredbi i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 45. Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavawa. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavawa samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima ciq zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju da slijede ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavawa. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za qudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za qudska prava je zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, shodno Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 46. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidqiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 47. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužioci protiv apelanta zbog nanošewa štete wihovom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih". 48. Ustavni sud još mora da utvrdi da li je ciq proporcionalan sredstvima korišćenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiočevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. 49. Da li je u osporenim presudama, shodno principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava drugotužioca na ugled? 50. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može da dokaže, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta mogu da se daju dokazi. Kantonalni sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužilaca u kom je zatražena naknada štete zbog klevete u vezi sa prenošenjem teksta navodnog pisma u kom se drugotužilac pominje u negativnom kontekstu vezano za donacije za Srebrenicu, kao i zbog teksta u istim novinama u kom se navodi da se protiv drugotužioca vodi istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio državljanstvo, odnosno registrovao firmu. Prvostepeni i drugostepeni sud su zakqučili da se u oba slučaja radi o kleveti, jer je riječ o tvrdwama čija se istinitost, odnosno neistinitost može da utvrđuje, čime se implicira da se radi o činjenicama, a ne o vrijednosnom sudu. 51. U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da se protiv drugotužioca ne vodi istraga radi "sumwivog" dobijawa državljanstva i registracije firme, što nije osporio ni apelant, niti je predložio dokaze za utvrđivanje istinitosti navedenih činjenica. Apelant je objavqivanje navedene informacije opravdao navodom da je podatke dobio od povjerqivog izvora koji nije dužan da otkrije, u smislu člana 9 Zakona o zaštiti od klevete, i da nije imao namjeru da objavi neistinite činjenice, nego se radilo o komentaru radwi nadležnog organa. Iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizilazi da apelant nije kontaktirao sa tužiocima radi eventualnog dobijawa wihovog mišljewa ili provjere informacija koje je objavio a koje su predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, stoga, smatra nespornim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o drugotužiocu radilo o prenošenju činjenica za koje su redovni sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zakqučci redovnih sudova. 52. Ustavni sud, međutim, smatra spornim zakqučak redovnih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kom je preneseno pismo Ibrana Mustafića, odnosno u odnosu na naslov u tekstu o tome da se drugotužilac obogatio na donacijama za Srebrenicu. Redovni sudovi su zakqučili da je apelant odgovoran za nanošenje štete drugotužiocu Broj 12 – Strana 889 prenošenjem sadržaja pisma, uz obrazloženje da to prenošenje nije bilo razumno u smislu člana 7 stav 1 tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, a takođe i da je u postupku utvrđeno da se drugotužilac "nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane". Ustavni sud, suprotno zakqučku redovnih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu da smatraju činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno prenošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo mjesta za primjenu člana 7 stav 1 tačka c) Zakona o zaštiti od klevete u apelantovom slučaju, jer primjena tog člana dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o prenošenju neistinitih činjenica, a nikako prenošenju nečijih vrijednosnih ocjena. 53. Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tome da li je uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničewa sloboda izražavawa i zaštite prava drugih na ugled potrebno utvrditi da li su sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra "vrijednosna ocjena" i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezonovanje suda imalo uticaja na ograničenje slobode izražavawa (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/06, stav 38). Ustavni sud je već zakqučio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija. Iako su redovni sudovi utvrdili postojanje klevete uopšteno i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebno, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u principu je mogao kasnije da ima uticaja na utvrđivanje visine štete, jer će od "obima" iznesene klevete zavisiti i težina posljedica po ugled nekog lica. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava princip, na koji je već ukazano u ovoj odluci, shodno kom dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, shodno principu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava drugotužioca na ugled. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi takvim postupanjem izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene. 54. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 55. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 56. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovawa fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, takođe, mogu da se smatraju "imovinskim pravima" i mogu da predstavljaju "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. Broj 12 – Strana 890 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku suda prema kojoj je obavezan da plaća dio troškova postupka, što se nesporno može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 57. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države-članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih zato treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. 58. Iako je naveo da je nezakonito lišen svoje imovine, te se tako indirektno pozvao na jedan od principa iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelant se, u suštini, žali na pogrešnu primjenu zakona redovnih sudova u odluci o troškovima. Apelant, naime, smatra da su redovni sudovi pogrešno odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno da za apelanta nisu nastali posebni troškovi odbijanjem tužbenog zahtjeva prvotužioca. Ustavni sud ponovo ukazuje na svoj stav, koji je već iznesen u ovoj odluci, da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio svoju diskreciju propisanu članom 386 stav 2 Zakona o parničkom postupku i za tu svoju odluku dao adekvatno obrazloženje. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoqnosti u takvoj odluci Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na suštinu apelantovih navoda, kao i prethodni zakqučak, Ustavni sud smatra da nije potrebno dalje obrazlagati principe iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 59. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 60. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su arbitrarno zakqučili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Što se tiče apelantovih navoda o povredi člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama propustili da naprave pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija, što je u principu moglo da ima uticaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene. Takođe, nema proizvoqnosti u odluci redovnih sudova o troškovima postupka zbog čega ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o povredi člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 61. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 62. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1203/05, rješavajući apelaciju "MM Company" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine, - Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 75. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "MM Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Avaza" d.o.o. Sarajevo i Fahrudina Radončića, tužilaca u postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 12. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 7. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je 24. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužioci su 29. augusta 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Tužioci su Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta 3. jula 2003. godine u kojoj su tražili naknadu nematerijalne štete za klevetu u iznosu od 200.000 KM, i to za svakog od tužilaca po 100.000 KM, kao i da sud obaveže apelanta da pravosnažnu presudu objavi o svom trošku u prvom narednom broju lista "San", čiji je izdavač apelant. U obrazloženju tužbe je bilo navedeno da je apelant, kao izdavač lista "San", u broju 236 od 8. aprila 2003. godine, na naslovnoj strani objavio sliku drugotužioca pored kojeg je napisao: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", kojim se upućuje na tekst objavljen na 3. strani u kojem je preneseno navodno pismo Udruženja građanamajke Srebrenice i Podrinja, kao i najavu teksta na istoj strani, pod naslovom "Istraga o državljanstvu i adresi stanovanja", u kojem je navedeno da se vodi opsežna istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Podneskom od 9. septembra 2004. godine tužioci su precizirali tužbeni zahtjev tako što su potraživali iznos od 20.000 KM, kao i da se apelant obaveže da će objaviti pravosnažnu presudu o svom trošku u listu "San" i opozvati iznesenu neistinu uz izvinjenje tužiocu, i to na naslovnoj strani na kojoj je i prvobitno objavljena. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, a apelanta obavezao da drugotužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 6.000 KM sa zateznim zakonskim kamatama. Apelant je presudom obavezan da uvod i izreku presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u prvom narednom broju lista "San" o svom trošku a u roku od 30 dana. Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, iznoseći zaključak da pravno lice može pretrpjeti samo materijalnu štetu, a ne i nematerijalnu štetu. Taj svoj stav Kantonalni sud je obrazložio da će sud " u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava i smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Dakle, da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uslova koji se prethodno mora ispuniti. Pravna lica ne mogu osjećati duševne bolove, pa ni duševne bolove nastale usljed povrede ugleda". 8. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da, imajući u vidu zakonsku definiciju klevete, taj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se neki navodi iz objavljenog članka mogu smatrati klevetom. U članku je, kako je navedeno u presudi, preneseno pismo Ibrana Mustafića, predsjednika Upravnog odbora Udruženja građana-majke Srebrenice i Podrinja, upućeno Visokom predstavniku u BiH, u kojem je navedeno da je vlasnik "Avaza" jedan od posljednjih recidiva Miloševićevog režima u BiH, da su osnovni kapital na kojem je nastao "Avaz", između ostalih, i sredstva donirana jetimima Srebrenice i Podrinja, da je vlasnik "Avaza" jedan od najvećih kriminalaca koji se na njima obogatio, da bi sada pljuvao po ljudima bez kojih bi sudbina djece bez roditelja bila krajnje neizvjesna, da je vlasnik "Avaza" pred početak agresije na RBiH u grad došao s manjom uzlom od srebreničkih stradalnika 1995. godine, a da bi sada rezidencija američkog Broj 12 – Strana 891 ambasadora bila njegova vila. Sud je zaključio da se očigledno pod "vlasnikom" "Avaza" podrazumijeva drugotužilac, a da se on takvim tvrdnjama identificira javnosti kao lice koje se obogatilo na donacijama za djecu Srebrenice. 9. Kantonalni sud je zaključio da, u smislu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno, a u smislu stava 2. istog člana navedenog zakona, prilikom donošenja takve odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito, između ostalog, dobronamjenost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog i činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. Kantonalni sud je naveo da autentičnost pisma Ibrana Mustafića upućenog Visokom predstavniku u BiH nije sporna između parničnih stranaka, ali da je, prema mišljenju tog suda, očit nedostatak dobronamjernosti i apelantovog nepostupanja po profesionalnim standardima prilikom prenošenja izražavanja, posebno imajući u vidu da apelant nije pokušao kontaktirati sa drugom stranom, tj. drugotužiocem radi komentara u vezi sa objavljenim pismom. Kantonalni sud, stoga, smatra da prenošenje izražavanja nije bilo razumno, te da ne postoji taj osnov za oslobađanje apelanta od odgovornosti. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, osim samog teksta pisma, redakcija lista je objavila i naslov, i to rečenicu koja se ne nalazi u pismu a koja glasi: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", čime redakcija lista izražava tvrdnja čija se istinitost ili neistinitost može utvrđivati. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u postupku je utvrđeno da se drugotužilac nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane, niti da se vodi istraga radi sumnjivog dobijanja državljanstva i registracije firme drugotužioca čime je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih Zakonom o zaštiti od klevete, a to je da sporno izražavanje predstavlja klevetu. Sud je zaključio, da bi se neko izražavanje moglo smatrati klevetom, potrebno je da činjenično tvrđenje, koje je u njemu sadržano, prema objektivnoj ocjeni, može škoditi časti i ugledu drugog lica. U vezi sa nastankom štete, Kantonalni sud je naveo da se "postojanje štete (se) cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku postupka". Zaključeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant znao da je izražavanje o drugotužiocu neistinito ili je nepažnjom zanemario njegovu neistinitost, pa su ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog predviđeni zakonom. 10. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine odbio žalbu tužilaca kao neosnovanu, a djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđenom dijelu smanjivanjem iznosa od 6.000 KM na 3.000 KM, smatrajući da naknada dosuđena prvostepenom presudom predstavlja odstupanje od sudske prakse u sličnim slučajevima. Vrhovni sud je zaključio da je tačno da se drugotužilac, kao vlasnik prvotužioca, može smatrati javnim službenikom u smislu člana 4. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, kako je navedeno u žalbi, ali da sadržaj izražavanja bilo da se iznosi ili prenosi sredstvima javnog informiranja mora biti u suštini istinit, jer ako to nije slučaj, podložan je sankcijama predviđenim tim zakonom, kao i Zakonom o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je, odgovarajući na apelantov žalbeni navod da drugotužilac nije pružio nijedan dokaz u vezi sa okolnosti postojanja duševnih bolova zbog povrede ugleda, ponovio stav iznesen u presudi Kantonalnog suda u vezi sa nastankom štete radi klevete koji je prenesen u tački 9. ove odluke. a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja i prava na imovinu iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske Broj 12 – Strana 892 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 12. U pogledu povrede prava na slobodu izražavanja, apelant je naveo da je "drugotužitelj kao javna osoba, a što je utvrdio i prvostepeni i drugostepeni sud prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH i člana 10. Evropske konvencije bio dužan otrpjeti ovo izražavanje koje je moglo uvrijediti i koje prema stanovištu Vrhovnog suda predstavlja uvredu, a ne klevetu". Apelant se pozvao na presude Evropskog suda za ljudska prava (presude u predmetu Lindgens od 8. jula 1986, Handyside od 7. decembra 1976, The Observer and Guardian od 26. decembra 1991, Thorgeir Thorgeison od 26. aprila 1995. i Prager i Obersclick od 26. aprila 1995. godine) koje su se odnosile na navodne povrede člana 10. Evropske konvencije, navodeći kako su osporene presude suprotne navedenoj sudskoj praksi, te da se osporenim presudama ograničava sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure. 13. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neko lice uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Apelant je naveo da drugotužilac, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije pružio niti jedan dokaz da mu je nastala nematerijalna šteta. 14. Apelant je, na kraju, naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, odnosno da je apelant lišen svoje imovine s obzirom na neosnovan zaključak prvostepenog suda da je, iako je odbijen tužbeni zahtjev prvotužioca, a zahtjev drugotužioca uspio sa 3 posto, pravično da svaka stranka snosi svoje troškove. Također je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da u odnosu na odbijanje prvotužioca nisu nastali posebni troškovi apelantu, jer se primjenom odredaba člana 57. Advokatske tarife u najgorem slučaju apelantu trebalo dosuditi 50 posto uvećanih troškova tužilaca. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud je odgovorio da ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude. 16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji. U odgovoru je, također, navedeno da donošenjem prvostepene presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda koje je zaštićeno stavom 2. istog člana. 17. Tužioci su naveli da apelantovo pisanje o tužiocima ima oblike pogromaškog napada na pojedince i izdavače koji drugačije misle, te da to nije nikakvo novinarstvo i nikakva sloboda izražavanja putem novina. Apelantovo pisanje o tužiocima, kako je navedeno u odgovoru, jeste blaćenje i izvrgavanje osudi javnosti tužilaca koje mora biti sankcionirano, kao što bi bilo u svakom demokratskom društvu. U odgovoru je, dalje, navedeno da je prvostepeni sud dokazao, a drugostepeni potvrdio, da je apelantovo izražavanje bilo neistinito i da je apelant to znao, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja o drugotužiocu a da apelant nije dokazao suprotno. V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) "Cilj Zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Četvrtak, 22.2.2007. Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3. Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja. Član 4. Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja; b) javni organ - organ, odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Federacija ) i to: organ zakonodavne vlasti, organ izvršne vlasti, organ sudske vlasti, organ uprave, pravno lice sa javnim ovlaštenjima koje je osnovano u skladu sa zakonom, pravno lice koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor. c) javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu; d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Okvir djelovanja Zakona Član 5. (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen. (2) Javnom organu nije dopušteno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete. Odgovornost za klevetu Član 6. u relevantnom dijelu glasi: (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Izuzeci od odgovornosti Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja." 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 7. stav 1. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 127. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Član 125. Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim. Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno. Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. Član 386. stav 2. (3) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova." Broj 12 – Strana 893 VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 9. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će stoga razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog propusta drugotužioca da pruži bilo kakav dokaz da je za njega nastala šteta. Apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neko lice uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Dakle, apelant se u suštini žali da redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice u postupku. 29. Ustavni sud je već imao priliku u prijašnjim predmetima da odlučuje o sličnim navodima. Tom prilikom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Broj 12 – Strana 894 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 30. Međutim, sa druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju redovni sudovi su uspostavili princip koji je protivan važećim zakonskim normama zaključkom da se "postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku postupka". Naime, ni Zakon o zaštiti od klevete ni Zakon o obligacionim odnosima ne poznaju institut "mogućeg nastanka štete" kao kriterij za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Prema članu 200. Zakona o obligacionim odnosima, sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu "ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava". Također, prema članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu je odgovorno "svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica". Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. 32. Upravo su kontradiktorna obrazloženja presude Kantonalnog suda u vezi sa pitanjem utvrđivanja apelantove odgovornosti za štetu tužiocima. Naime, u dijelu presude u kojem se daju razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotužioca navedeno je "da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje bolova, kao uslova koji se prethodno mora ispuniti" i zaključuje se da nema odgovornosti za nematerijalnu štetu u odnosu na prvotužioca, jer se radi o pravnom licu koje ne može osjećati duševne bolove. Ipak, u dijelu presude u kojem se usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužioca Kantonalni sud ne smatra potrebnim utvrđivati "postojanje duševnih bolova", zaključivši da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". 33. Ustavni sud podsjeća da je usvajanjem novog Zakona o parničnom postupku unesena radikalna izmjena u parničnom postupku uvođenjem raspravnog načela propisanog u članu 7. Zakona o parničnom postupku, koji je zamijenio ranije načelo materijalne istine. U prenesenom značenju, ovo načelo znači "koliko činjenica, toliko prava" i podrazumijeva obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Podrazumijeva se da to načelo mora biti primijenjeno i u predmetima koji se tiču klevete. Tužioci su naveli da je nastala šteta, ali u tom smislu nisu predložili dokaze, niti je Kantonalni Četvrtak, 22.2.2007. sud s tim u vezi izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući princip da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". Ustavni sud ukazuje i na član 8. Zakona o parničnom postupku prema kojem će sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, a dužan je da brižljivo i savjesno ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud smatra da je za integritet redovnih sudova, a tako i ekonomičnost postupka, izuzetno značajan ovaj princip koji podrazumijeva diskreciju suda u pogledu pitanja koje će činjenice utvrđivati, odnosno koje će dokaze izvesti s tim u vezi. Uvodeći princip da se kod klevete šteta pretpostavlja, redovnim sudovima se praktično ostavlja mogućnost da ne utvrđuju okolnosti slučaja, a naročito jačinu bolova i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud naglašava da je u članu 125. Zakona o parničnom postupku jasno propisano koje se činjenice ne treba da dokazuju, i to: činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice; ako stranka činjenice koje je priznala porekne, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije nešto drugo određeno, te činjenice koje su općepoznate. Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku. 34. Prema članu 127. Zakona o parničnom postupku, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete ali se tačna visina iznosa ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će odlučiti prema svojoj ocjeni. Međutim, u konkretnom slučaju, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova, predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne utvrđivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade, pa su sudovi dužni prvo utvrditi postojanje ovih relevantnih činjenica, pa tek onda odlučiti o iznosu naknade. Ne namjeravajući da se upušta u način na koji će redovni sudovi utvrđivati visinu štete u predmetima koji se tiču klevete, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, na koju se ukazuje i u dijelu ove odluke u kojem se raspravlja o članu 10. Evropske konvencije, u predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 35. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravni osnov, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud smatra da je u parničnim postupcima koji se vode po zahtjevima za naknadu štete radi klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Samo na taj način će se izbjeći moguće arbitrarno postupanje redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima kao što je to bilo u konkretnom slučaju. 37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: h) slobodu izražavanja;" Član 10. Evropske konvencije glasi: "(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva." 38. Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom društvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava, nego ga potvrđuje. 39. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 40. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 41. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 42. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 43. Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice Broj 12 – Strana 895 može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 44. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 45. Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 46. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 47. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužioci protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih". 48. Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiočevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 49. Da li je u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava drugotužioca na ugled? Broj 12 – Strana 896 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 50. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Kantonalni sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužilaca u kojem je zatražena naknada štete zbog klevete u vezi sa prenošenjem teksta navodnog pisma u kojem se drugotužilac spominje u negativnom kontekstu vezano za donacije za Srebrenicu, kao i zbog teksta u istim novinama u kojem se navodi da se protiv drugotužioca vodi istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio državljanstvo, odnosno registrirao firmu. Prvostepeni i drugostepeni sud su zaključili da se u oba slučaja radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati, čime se implicira da se radi o činjenicama, a ne o vrijednosnom sudu. 51. U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da se protiv drugotužioca ne vodi istraga radi "sumnjivog" dobijanja državljanstva i registracije firme, što nije osporio ni apelant, niti je predložio dokaze za utvrđivanje istinitosti navedenih činjenica. Apelant je objavljivanje navedene informacije opravdao navodom da je podatke dobio od povjerljivog izvora koji nije dužan otkriti, u smislu člana 9. Zakona o zaštiti od klevete, i da nije imao namjeru da objavi neistinite činjenice, nego se radilo o komentaru radnji nadležnog organa. Iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizlazi da apelant nije kontaktirao sa tužiocima radi eventualnog dobijanja njihovog mišljenja ili provjere informacija koje je objavio a koje su predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, stoga, smatra nespornim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o drugotužiocu radilo o prenošenju činjenica za koje su redovni sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zaključci redovnih sudova. 52. Ustavni sud, međutim, smatra spornim zaključak redovnih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kojem je preneseno pismo Ibrana Mustafića, odnosno u odnosu na naslov u tekstu o tome da se drugotužilac obogatio na donacijama za Srebrenicu. Redovni sudovi su zaključili da je apelant odgovoran za nanošenje štete drugotužiocu prenošenjem sadržaja pisma, uz obrazloženje da to prenošenje nije bilo razumno u smislu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, a također i da je u postupku utvrđeno da se drugotužilac "nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane". Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno prenošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo mjesta za primjenu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete u apelantovom slučaju, jer primjena tog člana dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o prenošenju neistinitih činjenica, a nikako prenošenju nečijih vrijednosnih ocjena. 53. Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tome da li je uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničenja sloboda izražavanja i zaštite prava drugih na ugled potrebno utvrditi da li su sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra "vrijednosna ocjena" i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezoniranje suda imalo utjecaja na ograničenje slobode izražavanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/06, stav 38). Ustavni sud je već zaključio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija. Iako su redovni sudovi utvrdili postojanje klevete općenito i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebno, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u principu je mogao kasnije imati utjecaja na utvrđivanje visine štete, jer će od "obima" iznesene klevete zavisiti i težina posljedica po ugled nekog lica. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava princip, na koji je već ukazano u ovoj odluci, prema kojem dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, prema Četvrtak, 22.2.2007. principu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava drugotužioca na ugled. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi takvim postupanjem izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. 54. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 55. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 56. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku suda prema kojoj je obavezan da plaća dio troškova postupka, što se nesporno može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 57. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države-članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 58. Iako je naveo da je nezakonito lišen svoje imovine, te se tako indirektno pozvao na jedan od principa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelant se, u suštini, žali na pogrešnu primjenu zakona redovnih sudova u odluci o troškovima. Apelant, naime, smatra da su redovni sudovi pogrešno odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno da za apelanta nisu nastali posebni troškovi odbijanjem tužbenog zahtjeva prvotužioca. Ustavni sud ponovo ukazuje na svoj stav, koji je već iznesen u ovoj odluci, da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio svoju diskreciju propisanu članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku i za tu svoju odluku dao adekvatno obrazloženje. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u takvoj odluci Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na suštinu apelantovih navoda, kao i prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno dalje obrazlagati principe iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 60. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Što se tiče apelantovih navoda o povredi člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama propustili da naprave pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija, što je u principu moglo imati utjecaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. Također, nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova o troškovima postupka zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 61. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 62. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1203/05, rješavajući apelaciju "MM Company" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. lipnja 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. prosinca 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine, - Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. prosinca 2004. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke donese novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 897 Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, sukladno članku 75. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. prosinca 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "MM Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. svibnja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-141/03 od 17. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i "Avaza" d.o.o. Sarajevo i Fahrudina Radončića, tužitelja u postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 12. kolovoza 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 7. rujna 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je 24. kolovoza 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužitelji su 29. kolovoza 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. lipnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Tužitelji su Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta 3. srpnja 2003. godine u kojoj su tražili naknadu nematerijalne štete za klevetu u iznosu od 200.000 KM, i to za svakog od tužitelja po 100.000 KM, kao i da sud obveže apelanta da pravomoćnu presudu objavi o svojem trošku u prvom narednom broju lista "San", čiji je nakladnik apelant. U obrazloženju tužbe je bilo navedeno da je apelant, kao nakladnik lista "San", u broju 236 od 8. travnja 2003. godine, na naslovnoj strani objavio sliku drugotužitelja pored kojeg je napisao: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", kojim se upućuje na tekst objavljen na 3. strani u kojem je preneseno navodno pismo Udruženja građanamajke Srebrenice i Podrinja, kao i najavu teksta na istoj strani, pod naslovom "Istraga o državljanstvu i adresi stanovanja", u kojem je navedeno da se vodi opsežna istraga o načinu na koji je drugotužitelj dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Podneskom od 9. rujna 2004. godine tužitelji su precizirali tužbeni zahtjev tako što su potraživali iznos od 20.000 KM, kao i da se apelant obveže da će objaviti pravomoćnu presudu o svojem trošku u listu "San" i opozvati iznesenu neistinu uz izvinjenje tužitelju, i to na naslovnoj strani na kojoj je i prvobitno objavljena. 7. Kantonalni sud je Presudom broj P-141/03 od 17. prosinca 2004. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev prvotužitelja, a apelanta obvezao da drugotužitelju na ime Broj 12 – Strana 898 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naknade štete isplati iznos od 6.000 KM sa zateznim zakonskim kamatama. Apelant je presudom obvezan uvod i izreku presude, nakon njezine pravomoćnosti, objaviti u prvom narednom broju lista "San" o svojem trošku a u roku od 30 dana. Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev drugotužitelja, iznoseći zaključak da pravna osoba može pretrpjeti samo materijalnu štetu, a ne i nematerijalnu štetu. Taj svoj stav Kantonalni sud je obrazložio da će sud " u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava i smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Dakle, da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uslova koji se prethodno mora ispuniti. Pravna lica ne mogu osjećati duševne bolove, pa ni duševne bolove nastale usljed povrede ugleda". 8. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da, imajući u vidu zakonsku definiciju klevete, taj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se neki navodi iz objavljenog članka mogu smatrati klevetom. U članku je, kako je navedeno u presudi, preneseno pismo Ibrana Mustafića, predsjednika Upravnog odbora Udruženja građana-majke Srebrenice i Podrinja, upućeno Visokom predstavniku u BiH, u kojem je navedeno da je vlasnik "Avaza" jedan od posljednjih recidiva Miloševićevog režima u BiH, da su temeljni kapital na kojem je nastao "Avaz", između ostalih, i sredstva donirana jetimima Srebrenice i Podrinja, da je vlasnik "Avaza" jedan od najvećih kriminalaca koji se na njima obogatio, da bi sada pljuvao po ljudima bez kojih bi sudbina djece bez roditelja bila krajnje neizvjesna, da je vlasnik "Avaza" pred početak agresije na RBiH u grad došao s manjom uzlom od srebreničkih stradalnika 1995. godine, a da bi sada rezidencija američkog veleposlanika bila njegova vila. Sud je zaključio da se očigledno pod "vlasnikom" "Avaza" podrazumijeva drugotužitelj, a da se on takvim tvrdnjama identificira javnosti kao osoba koja se obogatila na donacijama za djecu Srebrenice. 9. Kantonalni sud je zaključio da, u smislu članka 7. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno, a u smislu stavka 2. istog članka navedenog zakona, prigodom donošenja takve odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a osobito, između ostalog, dobronamjenost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog i činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba. Kantonalni sud je naveo da autentičnost pisma Ibrana Mustafića upućenog Visokom predstavniku u BiH nije upitna između parničnih stranaka, ali da je, prema mišljenju tog suda, očit nedostatak dobronamjernosti i apelantovog nepostupanja po profesionalnim standardima prigodom prenošenja izražavanja, posebice imajući u vidu da apelant nije pokušao kontaktirati sa drugom stranom, tj. drugotužiteljem radi komentara u svezi sa objavljenim pismom. Kantonalni sud, stoga, smatra da prenošenje izražavanja nije bilo razumno, te da ne postoji ta osnova za oslobađanje apelanta od odgovornosti. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, osim samog teksta pisma, redakcija lista je objavila i naslov, i to rečenicu koja se ne nalazi u pismu a koja glasi: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", čime redakcija lista izražava tvrdnja čija se istinitost ili neistinitost može utvrđivati. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u postupku je utvrđeno da se drugotužitelj nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane, niti da se vodi istraga radi sumnjivog dobivanja državljanstva i registracije tvrtke drugotužitelja čime je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih Zakonom o zaštiti od klevete, a to je da upitno izražavanje predstavlja klevetu. Sud je zaključio, da bi se neko izražavanje moglo smatrati klevetom, potrebno je da činjenično tvrđenje, koje je u njemu sadržano, prema objektivnoj ocjeni, može škoditi časti i ugledu Četvrtak, 22.2.2007. druge osobe. U svezi sa nastankom štete, Kantonalni sud je naveo da se "postojanje štete (se) cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku postupka". Zaključeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant znao da je izražavanje o drugotužitelju neistinito ili je nepažnjom zanemario njegovu neistinitost, pa su ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog predviđeni zakonom. 10. Vrhovni sud je Presudom broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine odbio priziv tužitelja kao neutemeljen, a djelomično uvažio apelantov priziv i preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu smanjivanjem iznosa od 6.000 KM na 3.000 KM, smatrajući da naknada dosuđena prvostupanjskom presudom predstavlja odstupanje od sudbene prakse u sličnim slučajevima. Vrhovni sud je zaključio da je točno da se drugotužitelj, kao vlasnik prvotužitelja, može smatrati javnim službenikom u smislu članka 4. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete, kako je navedeno u prizivu, ali da sadržaj izražavanja bilo da se iznosi ili prenosi sredstvima javnog informiranja mora biti u biti istinit, jer ako to nije slučaj, podložan je sankcijama predviđenim tim zakonom, kao i Zakonom o obligacijskim odnosima. Vrhovni sud je, odgovarajući na apelantov prizivni navod da drugotužitelj nije pružio nijedan dokaz u svezi sa okolnosti postojanja duševnih bolova zbog povrede ugleda, ponovio stav iznesen u presudi Kantonalnog suda u svezi sa nastankom štete radi klevete koji je prenesen u točki 9. ove odluke. a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja i prava na imovinu iz članka II/3.(e), (h) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 12. Glede povrede prava na slobodu izražavanja, apelant je naveo da je "drugotužitelj kao javna osoba, a što je utvrdio i prvostepeni i drugostepeni sud prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH i člana 10. Evropske konvencije bio dužan otrpjeti ovo izražavanje koje je moglo uvrijediti i koje prema stanovištu Vrhovnog suda predstavlja uvredu, a ne klevetu". Apelant se pozvao na presude Europskog suda za ljudska prava (presude u predmetu Lindgens od 8. srpnja 1986, Handyside od 7. prosinca 1976, The Observer and Guardian od 26. prosinca 1991, Thorgeir Thorgeison od 26. travnja 1995. i Prager i Obersclick od 26. travnja 1995. godine) koje su se odnosile na navodne povrede članka 10. Europske konvencije, navodeći kako su pobijane presude oprečne navedenoj sudbenoj praksi, te da se pobijanim presudama ograničava sloboda tiska, što predstavlja jednu vrstu cenzure. 13. Glede povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo da drugotužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neka osoba uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok druga osoba može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Apelant je naveo da drugotužitelj, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije pružio niti jedan dokaz da mu je nastala nematerijalna šteta. 14. Apelant je, na koncu, naveo da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, odnosno da je apelant lišen svoje imovine obzirom na neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da je, iako je odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja, a zahtjev drugotužitelja uspio sa 3 posto, pravično da svaka stranka snosi svoje troškove. Također je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da u odnosu na odbijanje prvotužitelja nisu nastali posebni troškovi apelantu, jer se primjenom odredaba članka 57. Odvjetničke tarife u najgorem slučaju apelantu trebalo dosuditi 50 posto uvećanih troškova tužitelja. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud je odgovorio da ostaje pri navodima danim u obrazloženju pobijane presude. 16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da u prvostupanjskom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji. U odgovoru je, također, navedeno da donošenjem prvostupanjske presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda koje je zaštićeno stavkom 2. istog članka. 17. Tužitelji su naveli da apelantovo pisanje o tužiteljima ima oblike pogromaškog napada na pojedince i nakladnike koji drugačije misle, te da to nije nikakvo novinarstvo i nikakva sloboda izražavanja putem novina. Apelantovo pisanje o tužiteljima, kako je navedeno u odgovoru, jeste blaćenje i izvrgavanje osudi javnosti tužitelja koje mora biti sankcionirano, kao što bi bilo u svakom demokratskom društvu. U odgovoru je, dalje, navedeno da je prvostupanjski sud dokazao, a drugostupanjski potvrdio, da je apelantovo izražavanje bilo neistinito i da je apelant to znao, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja o drugotužitelju a da apelant nije dokazao suprotno. V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) "Cilj Zakona Članak 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju Zakonom Člank 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajemčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Tumačenje Članak 3. Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja. Članak 4. Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) izražavanje - svaka izjava, a osobito svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja; b) javno tijelo - tijelo, odnosno pravna osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Federacija ) i to: tijelo zakonodavne vlasti, tijelo izvršne vlasti, tijelo sudbene vlasti, tijelo uprave, pravna osoba sa javnim ovlastima koja je utemeljena sukladno zakonu, pravna osoba koja je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javno tijelo vrši nadzor. Broj 12 – Strana 899 c) javni službenik - svaka osoba koja je uposlena u javnom tijelu; d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi. Okvir djelovanja Zakona Članak 5. (1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen. (2) Javnom tijelu nije dopušteno podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i isključivo u osobnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete. Odgovornost za klevetu Članak 6. u relevantnom dijelu glasi: (1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Iznimke od odgovornosti Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudbenog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prigodom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a osobito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stupanj prouzročene štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja." 19. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Članak 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i njezinom odsustvu. Broj 12 – Strana 900 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Prigodom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tomu da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom." 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Članak 7. stavak 1. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 127. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tomu odlučiti prema svojoj ocjeni. Članak 125. Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti hoće li te činjenice smatrati priznatim ili pobijenim. Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno. Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. Članak 386. stavak 2. (4) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-45/05 od 19. travnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, pobijanu presudu apelant je primio 9. svibnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. svibnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e), (h) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 10. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Četvrtak, 22.2.2007. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade štete, dakle, nepobitno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će stoga razmotriti apelantove navode da postupak pred redovitim sudovima nije bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog propusta drugotužitelja da pruži bilo kakav dokaz da je za njega nastala šteta. Apelant je naveo da drugotužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neka osoba uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok druga osoba može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Dakle, apelant se u biti žali da redoviti sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice u postupku. 29. Ustavni sud je već imao priliku u prijašnjim predmetima odlučivati o sličnim navodima. Tom prigodom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadaća redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 30. Međutim, sa druge strane, zadaća Ustavnog suda jeste, u okviru svoje apelacijske nadležnosti, preispitati način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovitim sudovima u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. U konkretnom slučaju redoviti sudovi su uspostavili načelo koje je protivno važećim zakonskim normama zaključkom da se "postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupka". Naime, ni Zakon o zaštiti od klevete ni Zakon o obligacijskim odnosima ne poznaju institut "mogućeg nastanka štete" kao kriterij za utvrđivanje utemeljenosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Prema članku 200. Zakona o obligacijskim odnosima, sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu "ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava". Također, prema članku 6. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu je odgovorno "svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica". Iz navedenog proizlazi da su redoviti sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta odista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. 32. Upravo su kontradiktorna obrazloženja presude Kantonalnog suda u svezi sa pitanjem utvrđivanja apelantove odgovornosti za štetu tužiteljima. Naime, u dijelu presude u kojem se daju razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotužitelja navedeno je "da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje bolova, kao uslova koji se prethodno mora ispuniti" i zaključuje se da nema odgovornosti za nematerijalnu štetu u odnosu na prvotužitelja, jer se radi o pravnoj osobi koja ne može osjećati duševne bolove. Ipak, u dijelu presude u kojem se usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja Kantonalni sud ne smatra potrebnim utvrđivati "postojanje duševnih bolova", zaključivši da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". 33. Ustavni sud podsjeća da je usvajanjem novog Zakona o parničnom postupku unesena radikalna izmjena u parničnom postupku uvođenjem raspravnog načela propisanog u članku 7. Zakona o parničnom postupku, koji je zamijenio prijašnje načelo materijalne istine. U prenesenom značenju, ovo načelo znači "koliko činjenica, toliko prava" i podrazumijeva obvezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Podrazumijeva se da to načelo mora biti primijenjeno i u predmetima koji se tiču klevete. Tužitelji su naveli da je nastala šteta, ali u tom smislu nisu predložili dokaze, niti je Kantonalni sud u svezi s tim izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući načelo da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". Ustavni sud ukazuje i na članak 8. Zakona o parničnom postupku prema kojem će sud na temelju slobodne ocjene dokaza odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, a dužan je brižljivo i savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud smatra da je za integritet redovitih sudova, a tako i ekonomičnost postupka, iznimno značajno ovo načelo koje podrazumijeva diskreciju suda glede pitanja koje će činjenice utvrđivati, odnosno koje će dokaze izvesti u svezi s tim. Uvodeći načelo da se kod klevete šteta pretpostavlja, redovitim sudovima se praktično ostavlja mogućnost da ne utvrđuju okolnosti slučaja, a osobito jačinu bolova i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima. Ustavni sud naglašava da je u članku 125. Zakona o parničnom postupku jasno propisano koje se činjenice ne trebaju dokazivati, i to: činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice; ako stranka činjenice koje je priznala porekne, sud će ocijeniti hoće li te činjenice smatrati priznatim ili pobijenim; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije nešto drugo određeno, te činjenice koje su općepoznate. Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redoviti sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provedbom dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku. 34. Prema članku 127. Zakona o parničnom postupku, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete ali se točna visina iznosa ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će odlučiti prema svojoj ocjeni. Broj 12 – Strana 901 Međutim, u konkretnom slučaju, u smislu članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima, utvrđivanje okolnosti slučaja, a osobito jačina i trajanje duševnih bolova, predstavlja utvrđivanje pravnog temelja za dosuđivanje naknade, a ne utvrđivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade, pa su sudovi dužni prvo utvrditi postojanje ovih relevantnih činjenica, pa tek onda odlučiti o iznosu naknade. Ne namjeravajući da se upušta u način na koji će redoviti sudovi utvrđivati visinu štete u predmetima koji se tiču klevete, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda, na koju se ukazuje i u dijelu ove odluke u kojem se raspravlja o članku 10. Europske konvencije, u predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) u kojem je Europski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno po svojem nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 35. U konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a osobito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravnu osnovu, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud smatra da je u parničnim postupcima koji se vode po zahtjevima za naknadu štete radi klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi prigodom utvrđivanja postojanja pravnog temelja i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju načela iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Samo na taj način će se izbjeći moguće arbitrarno postupanje redovitih sudova u pojedinačnim slučajevima kao što je to bilo u konkretnom slučaju. 37. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Sloboda izražavanja Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (h) slobodu izražavanja;" Članak 10. Europske konvencije glasi: "(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti pravosuđa." 38. Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tomu da svako ograničavanje te slobode, u svrhu zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava, nego ga potvrđuje. 39. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i Broj 12 – Strana 902 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 40. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadaća neovisnog pravosuđa da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 41. Članak 10. Europske konvencije je strukturiran tako da prvi stavak definira zaštićene slobode, a drugi stavak propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 42. Za članak 10. Europske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili odista ugrožava interese drugih. Ovaj članak štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. prosinca 1976. godine). Europski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Europski sud za ljudska prava, Castells protiv Španjolske, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio španjolsku vladu, optužujući je u tisku da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju kaznenim postupcima, posebice kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 43. Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Europski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se obrana na temelju iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunjske, presuda iz 1999. godine). Europski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnositelj u tisku iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u načelu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a obranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnositelj pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je tiska prenositi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 44. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu, naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 45. Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu Četvrtak, 22.2.2007. izražavanja. Sukladno stavku 2. članka 10. Europske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Europski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno po svojem nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 46. U konkretnom slučaju pobijane presude su donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 47. Pobijane presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužitelji protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih". 48. Ustavni sud još mora utvrditi je li cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiteljevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 49. Je li u pobijanim presudama, prema načelu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava drugotužitelja na ugled? 50. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu dati dokazi. Kantonalni sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja u kojem je zatražena naknada štete zbog klevete u svezi sa prenošenjem teksta navodnog pisma u kojem se drugotužitelj spominje u negativnom kontekstu vezano za donacije za Srebrenicu, kao i zbog teksta u istim novinama u kojem se navodi da se protiv drugotužitelja vodi istraga o načinu na koji je drugotužitelj dobio državljanstvo, odnosno registrirao tvrtku. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su zaključili da se u oba slučaja radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati, čime se implicira da se radi o činjenicama, a ne o vrijednosnom sudu. 51. U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da se protiv drugotužitelja ne vodi istraga radi "sumnjivog" dobijanja državljanstva i registracije tvrtke, što nije pobio ni apelant, niti je predložio dokaze za utvrđivanje istinitosti navedenih činjenica. Apelant je objavljivanje navedene informacije opravdao navodom da je podatke dobio od povjerljivog izvora koji nije dužan otkriti, u smislu članka 9. Zakona o zaštiti od klevete, i da nije imao namjeru objaviti neistinite činjenice, nego se radilo o komentaru radnji nadležnog tijela. Iz činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku proizlazi da apelant nije kontaktirao sa tužiteljima radi eventualnog dobivanja njihovog mišljenja ili provjere informacija koje je objavio a koje su predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, stoga, smatra nepobitnim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o drugotužitelju radilo o prenošenju činjenica za koje su redoviti sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zaključci redovitih sudova. 52. Ustavni sud, međutim, smatra upitnim zaključak redovitih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kojem je preneseno pismo Ibrana Mustafića, odnosno u odnosu na naslov u tekstu o tomu da se drugotužitelj Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obogatio na donacijama za Srebrenicu. Redoviti sudovi su zaključili da je apelant odgovoran za nanošenje štete drugotužitelju prenošenjem sadržaja pisma, uz obrazloženje da to prenošenje nije bilo razumno u smislu članka 7. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete, a također i da je u postupku utvrđeno da se drugotužitelj "nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane". Ustavni sud, oprečno zaključku redovitih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno prenošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo mjesta za primjenu članka 7. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete u apelantovom slučaju, jer primjena tog članka dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o prenošenju neistinitih činjenica, a nikako prenošenju nečijih vrijednosnih ocjena. 53. Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tomu je li uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničenja sloboda izražavanja i zaštite prava drugih na ugled potrebito utvrditi jesu li sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra "vrijednosna ocjena" i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezoniranje suda imalo utjecaja na ograničenje slobode izražavanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/06, stavak 38). Ustavni sud je već zaključio da u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija. Iako su redoviti sudovi utvrdili postojanje klevete općenito i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebice, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u načelu je mogao kasnije imati utjecaja na utvrđivanje visine štete, jer će od "obima" iznesene klevete ovisiti i težina posljedica po ugled neke osobe. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno naglašava načelo, na koje je već ukazano u ovoj odluci, prema kojem dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi, prema načelu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava drugotužitelja na ugled. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi takvim postupanjem izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene. 54. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Pravo na imovinu 55. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 56. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, od 23. veljače 1995. Broj 12 – Strana 903 godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stavak 53). U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku suda prema kojoj je obvezan plaćati dio troškova postupka, što se nepobitno može smatrati njegovom imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 57. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države-članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati upšorabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu. 58. Iako je naveo da je nezakonito lišen svoje imovine, te se tako neizravno pozvao na jedno od načela iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, apelant se, u biti, žali na pogrešnu primjenu zakona redovitih sudova u odluci o troškovima. Apelant, naime, smatra da su redoviti sudovi pogrešno odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno da za apelanta nisu nastali posebni troškovi odbijanjem tužbenog zahtjeva prvotužitelja. Ustavni sud ponovno ukazuje na svoj stav, koji je već iznesen u ovoj odluci, da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio svoju diskreciju propisanu člankom 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku i za tu svoju odluku dao adekvatno obrazloženje. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u takvoj odluci Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud. Obzirom na suštinu apelantovih navoda, kao i prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebito dalje obrazlagati načela iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 60. U konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog temelja za naknadu štete, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Što se tiče apelantovih navoda o povredi članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u pobijanim presudama propustili napraviti pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija, što je u načelu moglo imati utjecaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redoviti sudovi izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene. Također, nema proizvoljnosti u odluci redovitih sudova o troškovima postupka zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 61. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 62. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1257/05, rješavajući apelaciju Dušanke Došen i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Broj 12 – Strana 904 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 člana 64 stav 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dušanke Došen, Dragane Došen, Anke Došen, Verice Divjak, Nade Knežević, Mare Knežević, Zore Kovačević i Rade Cvetanović. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se obezbijedila ustavna prava apelantkiwa u skladu sa ovom odlukom. Vladi Republike Srpske nalaže se da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Republici Srpskoj da Dušanki Došen, Dragani Došen, Anki Došen, Verici Divjak, Nadi Knežević, Mari Knežević, Zori Kovačević i Radi Cvetanović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dušanka Došen, Dragana Došen, Anka Došen, Verica Divjak, Nada Knežević, Mara Knežević, Zora Kovačević i Rada Cvetanović (u daqnjem tekstu: apelantkinje) iz Čelinca, koje zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 3. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku po wihovoj tužbi od 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 2. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-1253/99. 3. Osnovni sud je 16. marta 2006. godine dostavio odgovor, dok traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske. 4. Pravobranilaštvo Republike Srpske je na traženje Ustavnog suda, 5. juna 2006. godine, dostavilo kompletan sudski spis broj P-1253/99. 5. Ustavni sud je 12. juna 2006. godine, u skladu s članom 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelantkiwama dostavio odgovor Osnovnog suda na wihovu apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkiwa i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelantkinje su 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu podnijele protiv Republike Srpske-V.P. broj 1412 Petrovac, tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete u 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. iznosu od 124.000 KM. U tužbi je navedeno da je 3. jula 1992. godine na zadacima izvršavawa borbenih dejstava smrtno stradao Spaso Došen (suprug apelantkinje Dušanke Došen i otac preostalih apelantkiwa). Apelantkinje su tužbom potraživale materijalnu štetu na ime naknade za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.000 KM i 1.000 KM na ime naknade za obred sahrane, davawa pomena i ostalog što pripada vjerskim običajima. Nematerijalnu štetu su potraživale iz osnova pretrpljenih duševnih patwi i bolova i to za suprugu iznos od 50.000 KM i za svaku kćerku iznos od po 10.000 KM, što ukupno iznosi 124.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. jula 1992. godine pa do konačne isplate. 8. Predmet je registrovan pod brojem P-1253/99. Opštinski sud je 4. septembra 1999. godine tužbu apelantkiwa dostavio tuženim na odgovor. Predmet je shodno dnevnoj naredbi predsjednika Osnovnog suda 2. avgusta 2000. godine dat u rad zaduženom sudiji. Apelantkinje su preko svog punomoćnika 5. februara 2004. godine, u skladu sa članom 53 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uredile i precizirale svoju tužbu na iznos od 80.000 KM. Istovremeno su zatražile da se donese presuda zbog propuštawa ukoliko tuženi u zakonskom roku ne dostave pismeni odgovor na tužbu. Apelantkinje su 22. septembra 2004. godine dostavile Osnovnom sudu i podnesak u kom podsjećaju da su se tužbom obratile prije pet i po godina, te da sud još nije zakazao ni pripremno ročište. Apelantkinje su zahtijevale da sud hitno zakaže raspravu kako ne bi došlo do povrede čl. 69, 70, 75 i 420 Zakona o parničnom postupku, te kršewa člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) odnosno prava na suđenje u razumnom roku. Nakon prijema navedenih podnesaka Opštinski sud nije zakazao ni jedno ročište. 9. Opštinski sud je u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske. 10. Uvidom u spis ovoga predmeta Ustavni sud je konstatovao da predmet nije riješilo ni Pravobranilaštvo Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkinje u apelaciji ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživale materijalnu i nematerijalnu štetu zbog pogibije supruga i oca koji je bio vojnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijele Osnovnom sudu. Apelantkinje smatraju da je sud neopravdano odugovlačio sa donošenjem odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno wihovo pravo na suđenje u razumnom roku zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelantkinje su naglasile da sud nije zakazao ni pripremno ročište, iako je od dana podnošewa tužbe prošlo više od šest godina i predložile da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati ukupan iznos od 15.000 KM zbog kršewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije i iznos od 1.000 KM na ime troškova postupka pred Ustavnim sudom i Osnovnim sudom. Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je samo obavijestio Ustavni sud da je spis, broj P-1253/99, dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10 Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." 14. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05) "Član 1 Ovim se zakonom uređuju postupak, uslovi, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i lica po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4 Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnawa (u daqnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5 Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti. Član 6 Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Takođe, u skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra Broj 12 – Strana 905 apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 19. Apelantkinje se pozivaju na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zbog toga što predmetni postupak traje neprimjereno dugo, čak i danas. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 20. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivawa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 21. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Broj 12 – Strana 906 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud mora da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da se apelantkinje žale da sud nije postupao u postupku utvrđivawa naknade materijalne i nematerijalne štete, povodom tužbe podnesene Osnovnom sudu. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju radi se o postupku određivawa naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije u ratu lica bliskog apelantkiwama, odnosno wihovog supruga i oca. Dakle radi se o sporu u kom treba da se utvrde građanska prava i obaveze, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu, odnosno građansko pravo apelantkiwa. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. 27. U predmetnom slučaju Ustavni sud konstatuje da su tužiteqke 8. aprila 1999. godine podnijele tužbu radi naknade štete. Iz dokaza dostavljenog sudskog spisa broj P-1253/99 proizilazi da po podnesenoj tužbi Osnovni sud u konkretnom predmetu više od šest i po godina nije preduzeo niti jednu radnju u postupku. Zatim, nakon što mu je spis dostavljen na daqwi postupak u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ni Pravobranilaštvo Republike Srpske nije u periodu od oko pola godine preduzelo ništa s ciljem da okonča postupak. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je od dana kada je podnesena tužba proteklo više od sedam godina a da Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske nisu preduzeli nijednu radnju s ciljem da okončaju postupak. 28. Razmatrajući spis redovnog parničnog suda, priloženu dokumentaciju i navode apelacije i odgovora na apelaciju, Ustavni sud, prije svega, uočava da dosadašwi tok postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom Republike Srpske otvara pitanje postojawa uskraćivawa apelantkiwama prava na pristup sudu, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo da se pokrene sudski postupak u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajemčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35). Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna principa: (1) principa shodno kome građanska tužba obavezno može da se podnese sudiji kao jedan od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Četvrtak, 22.2.2007. 29. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da pravo na pristup sudu može da bude predmet ograničewa od države, te da primijenjena ograničewa ne smiju da ukinu ili umanje taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud za qudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Dalje, navedena ograničewa prava na pristup sudu neće biti spojiva sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman ciq i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između sredstava koja su korišćena i cilja kom se teži (vidi Evropski sud za qudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koji je donijela Republika Srpska, ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravosnažno okončani, jer se donošenjem ovoga zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobranilaštvu Republike Srpske na daqi postupak s ciljem da se zakquči vansudsko poravnanje. Dakle, donošenjem navedenog zakona neupitno je da postoje ograničewa prava na pristup sudu i u konkretnom slučaju, jer do dana stupawa na snagu ovoga zakona postupak nije pravosnažno okončan pred Osnovnim sudom i predmet je ustupljen na daqi postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske. Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete licima koja imaju pravo na naknadu, pa tako ni apelantkiwama, s obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uslovljena, niti limitirana, tako da ne može da se stekne utisak da je donesen s ciljem da se izbjegnu obaveze koje ima Republika Srpska po ovom osnovu. 31. Pored toga, Ustavni sud smatra da je navedeni zakon donesen radi postizawa legitimnog cilja - da bi se rasteretili sudovi od mnogobrojnih predmeta sa tužbenim zahtjevima koji se zasnivaju na ovakvom istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, čime bi se dao doprinos efikasnijem radu redovnih sudova opterećenih velikim brojem nezavršenih predmeta, a sve s ciljem da efikasnije funkcioniše pravna država. Pored toga, važan ciq zbog kog je donesen predmetni zakon jeste i obezbjeđenje jednakog načina utvrđivawa štete i njene visine svima onima kojima je u spornom periodu šteta pričinjena, kako bi im se obezbijedila jednaka prava i tako garantovao veći stepen pravne sigurnosti. Shodno mišljenju Ustavnog suda, između navedenog cilja i sredstava koja su korišćena da bi se on ostvario postoji proporcionalnost, jer na lica koja potražuju isplatu štete, pa tako i na apelantkinje, nije stavljen pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud konstatuje da ograničenje prava na pristup sudu, ustanovljeno donošenjem navedenog zakona, apelantkiwama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Međutim, Ustavni sud uočava da u konkretnom predmetu Osnovni sud za gotovo sedmogodišnje trajanje postupka (šest godina i sedam mjeseci) nije donio konačnu odluku. Štaviše, nije zakazao niti jedno ročište, niti je naveo razloge za takvo ponašanje. Isto tako, Pravobranilaštvo Republike Srpske nije okončalo predmetni postupak, nakon što mu je predmet ustupio u rad Osnovni sud do 30. juna 2006. godine, kako je propisano odredbom člana 6 navedenog zakona. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da se apelantkinje žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li postoje povrede ovog segmenta prava na pravično suđenje. 33. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelantkinje dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). 34. Što se tiče dužine trajawa konkretnog postupka, Ustavni sud je već naveo da postupak traje više od sedam godina i da do danas nije okončan, te da nadležni organi nisu preduzeli niti jednu radnju u postupku. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu predočili Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. Pri tome, apelantkinje su u nekoliko navrata, u vidu pisanih podnesaka, tražile da se wihova tužba procesuira, što ukazuje da su imale aktivan odnos u pogledu predmetne parnice. S obzirom da postoje navedene činjenice, Ustavni sud zakqučuje da, bez obzira koliko predmetni postupak bio složen, postoji povreda prava apelantkiwa na suđenje u razumnom roku i time povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. S obzirom da je ustanovio povredu člana 6 stav 1 u odnosu na razuman rok, a u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjequje svim apelantkiwama kompenzaciju u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio imajući u vidu zahtjev apelantkiwa, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te u skladu s praksom Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). VIII. Zakqučak 36. Nepreduzimanje bilo kakvih radwi redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i sedam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku, a zatim i Pravobranilaštva u sljedećih šest mjeseci, bez ikakvog obrazložewa za takvo postupanje i bez preduzimawa mjera da se riješi takva situacija, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1257/05, rješavajući apelaciju Dušanke Došen i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dušanke Došen, Dragane Došen, Anke Došen, Verice Divjak, Nade Knežević, Mare Knežević, Zore Kovačević i Rade Cvetanović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 907 ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelantica u skladu s ovom odlukom. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Republici Srpskoj da Dušanki Došen, Dragani Došen, Anki Došen, Verici Divjak, Nadi Knežević, Mari Knežević, Zori Kovačević i Radi Cvetanović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dušanka Došen, Dragana Došen, Anka Došen, Verica Divjak, Nada Knežević, Mara Knežević, Zora Kovačević i Rada Cvetanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Čelinca, koje zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 3. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku po njihovoj tužbi od 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 2. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-1253/99. 3. Osnovni sud je 16. marta 2006. godine dostavio odgovor, dok traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske. 4. Pravobranilaštvo Republike Srpske je na traženje Ustavnog suda, 5. juna 2006. godine, dostavilo kompletan sudski spis broj P-1253/99. 5. Ustavni sud je 12. juna 2006. godine, u skladu s članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelanticama odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantice su 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu podnijele protiv Republike Srpske-V.P. broj 1412 Petrovac, tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 124.000 KM. U tužbi je navedeno da je 3. jula 1992. godine na zadacima izvršavanja borbenih dejstava smrtno stradao Spaso Došen (suprug apelantice Dušanke Došen i otac preostalih apelantica). Apelantice su tužbom potraživale materijalnu štetu na ime naknade za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.000 KM i 1.000 KM na ime naknade za obred sahrane, davanja pomena i ostalog što pripada vjerskim običajima. Nematerijalnu štetu su potraživale iz osnova pretrpljenih duševnih patnji i bolova i to za suprugu iznos od 50.000 KM i za svaku kćerku iznos od po 10.000 KM, što ukupno iznosi 124.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 3. jula 1992. godine pa do konačne isplate. 8. Predmet je registriran pod brojem P-1253/99. Općinski sud je 4. septembra 1999. godine tužbu apelantica dostavio tuženim na odgovor. Predmet je prema dnevnoj naredbi predsjednika Osnovnog suda 2. augusta 2000. godine dat u rad zaduženom sudiji. Apelantice su preko svog punomoćnika 5. februara 2004. godine, u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uredile i precizirale Broj 12 – Strana 908 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svoju tužbu na iznos od 80.000 KM. Istovremeno su zatražile donošenje presude zbog propuštanja ukoliko tuženi u zakonskom roku ne dostave pismeni odgovor na tužbu. Apelantice su 22. septembra 2004. godine dostavile Osnovnom sudu i podnesak u kojem podsjećaju da su se tužbom obratile prije pet i po godina, te da sud još nije zakazao ni pripremno ročište. Apelantice su zahtijevale da sud hitno zakaže raspravu kako ne bi došlo do povrede čl. 69, 70, 75. i 420. Zakona o parničnom postupku, te kršenja člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) odnosno prava na suđenje u razumnom roku. Nakon prijema navedenih podnesaka Općinski sud nije zakazao ni jedno ročište. 9. Općinski sud je u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske. 10. Uvidom u spis ovoga predmeta Ustavni sud je konstatovao da predmet nije riješilo ni Pravobranilaštvo Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantice u apelaciji ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživale materijalnu i nematerijalnu štetu zbog pogibije supruga i oca koji je bio vojnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijele Osnovnom sudu. Apelantice smatraju da je sud neopravdano odugovlačio sa donošenjem odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantice su naglasile da sud nije zakazao ni pripremno ročište, iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od šest godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati ukupan iznos od 15.000 KM zbog kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iznos od 1.000 KM na ime troškova postupka pred Ustavnim sudom i Osnovnim sudom. Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je samo obavijestio Ustavni sud da je spis, broj P-1253/99, dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stav 4. Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Četvrtak, 22.2.2007. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." 14. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05) "Član 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 6. Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine." VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 19. Apelantice se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zbog toga što predmetni postupak traje neprimjereno dugo, čak i danas. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 20. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 21. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da se apelantice žale na nepostupanje suda u postupku utvrđivanja naknade materijalne i nematerijalne štete, povodom tužbe podnesene Osnovnom sudu. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju se radi o postupku određivanja naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije u ratu osobe bliske apelanticama, odnosno njihovog supruga i oca. Dakle radi se o sporu u kojem treba da se utvrde građanska prava i obaveze, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu, odnosno građansko pravo apelantica. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 27. U predmetnom slučaju Ustavni sud konstatuje da su tužiteljice 8. aprila 1999. godine podnijele tužbu radi naknade štete. Iz dokaza dostavljenog sudskog spisa broj P-1253/99 proizlazi da po podnesenoj tužbi Osnovni sud u konkretnom predmetu više od šest i po godina nije preduzeo niti jednu radnju u postupku. Potom, nakon što mu je spis dostavljen na daljnji postupak u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na Broj 12 – Strana 909 naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ni Pravobranilaštvo Republike Srpske nije u periodu od oko pola godine preduzelo ništa s ciljem okončanja postupka. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je od dana podnošenja tužbe proteklo više od sedam godina a da Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske nisu preduzeli nijednu radnju u cilju okončanja postupka. 28. Razmatrajući spis redovnog parničnog suda, priloženu dokumentaciju i navode apelacije i odgovora na apelaciju, Ustavni sud, prije svega, uočava da dosadašnji tok postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom Republike Srpske otvara pitanje postojanja uskraćivanja apelanticama prava na pristup sudu, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35). Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načelo prema kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 29. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Dalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koji je donijela Republika Srpska, ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravomoćno okončani, jer se donošenjem ovoga zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobranilaštvu Republike Srpske na dalji postupak s ciljem zaključenja vansudskog poravnanja. Dakle, donošenjem navedenog zakona neupitno je postojanje ograničenja prava na pristup sudu i u konkretnom slučaju, jer do dana stupanja na snagu ovoga zakona postupak nije pravomoćno okončan pred Osnovnim sudom i predmet je ustupljen na dalji postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske. Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete licima koja imaju pravo na naknadu, pa tako ni apelanticama, s obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uvjetovana, niti limitirana, tako da se ne može steći utisak da je donesen u cilju izbjegavanja obaveza koje ima Republika Srpska po ovom osnovu. 31. Pored toga, Ustavni sud smatra da je navedeni zakon donesen radi postizanja legitimnog cilja - da bi se rasteretili sudovi od mnogobrojnih predmeta sa tužbenim zahtjevima koji se zasnivaju na ovakvom istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, čime bi se dao doprinos efikasnijem radu Broj 12 – Strana 910 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH redovnih sudova opterećenih velikim brojem nezavršenih predmeta, a sve s ciljem efikasnijeg funkcionisanja pravne države. Pored toga, važan cilj donošenja predmetnog zakona jeste i obezbjeđenje jednakog načina utvrđivanja štete i njene visine svima onima kojima je u spornom periodu šteta pričinjena, kako bi im se obezbijedila jednaka prava i tako garantovao veći stepen pravne sigurnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, između navedenog cilja i sredstava koja su korištena da bi se on ostvario postoji proporcionalnost, jer na lica koja potražuju isplatu štete, pa tako i na apelantice, nije stavljen pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud konstatuje da ograničenje prava na pristup sudu, ustanovljeno donošenjem navedenog zakona, apelanticama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Međutim, Ustavni sud uočava da u konkretnom predmetu Osnovni sud za gotovo sedmogodišnje trajanje postupka (šest godina i sedam mjeseci) nije donio konačnu odluku. Štaviše, nije zakazao niti jedno ročište, niti je naveo razloge za takvo ponašanje. Isto tako, Pravobranilaštvo Republike Srpske nije okončalo predmetni postupak, nakon što mu je predmet ustupio u rad Osnovni sud do 30. juna 2006. godine, kako je propisano odredbom člana 6. navedenog zakona. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da se apelantice žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati postojanje povrede ovog segmenta prava na pravično suđenje. 33. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelantice dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). 34. Što se tiče dužine trajanja konkretnog postupka, Ustavni sud je već naveo da postupak traje više od sedam godina i da do danas nije okončan, te da nadležni organi nisu preduzeli niti jednu radnju u postupku. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu predočili Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. Pri tome, apelantice su u nekoliko navrata, u vidu pisanih podnesaka, tražile da se njihova tužba procesuira, što ukazuje da su imale aktivan odnos u pogledu predmetne parnice. S obzirom na postojanje navedenih činjenica, Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupak bio složen, postoji povreda prava apelantica na suđenje u razumnom roku i time povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. S obzirom da je ustanovio povredu člana 6. stav 1. u odnosu na razuman rok, a u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjeljuje svim apelanticama kompenzaciju u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio imajući u vidu zahtjev apelantica, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). VIII. Zaključak 36. Nepreduzimanje bilo kakvih radnji redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i sedam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku, a potom i Pravobranilaštva u sljedećih šest mjeseci, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje i bez preduzimanja mjera da se riješi takva situacija, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1257/05, rješavajući apelaciju Dušanke Došen i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. članka 64. stavak 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dušanke Došen, Dragane Došen, Anke Došen, Verice Divjak, Nade Knežević, Mare Knežević, Zore Kovačević i Rade Cvetanović. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ova se odluka dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelantica sukladno ovoj odluci. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Republici Srpskoj da Dušanki Došen, Dragani Došen, Anki Došen, Verici Divjak, Nadi Knežević, Mari Knežević, Zori Kovačević i Radi Cvetanović u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dušanka Došen, Dragana Došen, Anka Došen, Verica Divjak, Nada Knežević, Mara Knežević, Zora Kovačević i Rada Cvetanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Čelinca, koje zastupa Ranko Vulić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijele su 3. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku po njihovoj tužbi od 8. travnja 1999. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog je suda zatraženo 2. ožujka 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-1253/99. 3. Osnovni je sud 16. ožujka 2006. godine dostavio odgovor, dok traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobraniteljstvu Republike Srpske. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Pravobraniteljstvo Republike Srpske je na traženje Ustavnog suda, 5. lipnja 2006. godine, dostavilo kompletan sudski spis broj P-1253/99. 5. Ustavni je sud 12. lipnja 2006. godine, sukladno članku 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelanticama odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantice su 8. travnja 1999. godine Osnovnom sudu podnijele protiv Republike Srpske-V.P. broj 1412 Petrovac, tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 124.000 KM. U tužbi je navedeno da je 3. srpnja 1992. godine na zadacima izvršavanja borbenih djelovanja smrtno stradao Spaso Došen (suprug apelantice Dušanke Došen i otac preostalih apelantica). Apelantice su tužbom potraživale materijalnu štetu na ime naknade za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.000 KM i 1.000 KM na ime naknade za obred sahrane, davanja pomena i ostalog što pripada vjerskim običajima. Nematerijalnu štetu su potraživale iz osnova pretrpljenih duševnih patnji i bolova i to za suprugu iznos od 50.000 KM i za svaku kćerku iznos od po 10.000 KM, što ukupno iznosi 124.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 3. srpnja 1992. godine pa do konačne isplate. 8. Predmet je registriran pod brojem P-1253/99. Općinski je sud 4. rujna 1999. godine tužbu apelantica dostavio tuženim na odgovor. Predmet je prema dnevnoj naredbi predsjednika Osnovnog suda 2. kolovoza 2000. godine dat u rad zaduženom sucu. Apelantice su preko svog punomoćnika 5. veljače 2004. godine, sukladno članku 53. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uredile i precizirale svoju tužbu na iznos od 80.000 KM. Istodobno su zatražile donošenje presude zbog propuštanja ukoliko tuženi u zakonskom roku ne dostave pismeni odgovor na tužbu. Apelantice su 22. rujna 2004. godine dostavile Osnovnom sudu i podnesak u kojem podsjećaju da su se tužbom obratile prije pet i pol godina, te da sud još nije zakazao ni pripremno ročište. Apelantice su zahtijevale da sud žurno zakaže raspravu kako ne bi došlo do povrede čl. 69, 70, 75. i 420. Zakona o parničnom postupku, te kršenja članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) odnosno prava na suđenje u razumnom roku. Nakon prijema navedenih podnesaka Općinski sud nije zakazao ni jedno ročište. 9. Općinski je sud sukladno čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05), koji je stupio na snagu 30. studenoga 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobraniteljstvu Republike Srpske. 10. Uvidom u spis ovoga predmeta Ustavni je sud konstatirao da predmet nije riješilo ni Pravobraniteljstvo Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantice u apelaciji ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživale materijalnu i nematerijalnu štetu zbog pogibije supruga i oca koji je bio vojnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijele Osnovnom sudu. Apelantice smatraju da je sud neopravdano odugovlačio s donošenjem odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantice su naglasile da sud nije zakazao ni pripremno ročište, iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od šest godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati ukupan iznos od 15.000 KM zbog kršenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije i iznos Broj 12 – Strana 911 od 1.000 KM na ime troškova postupka pred Ustavnim sudom i Osnovnim sudom. Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovni je sud samo obavijestio Ustavni sud da je spis, broj P-1253/99, dostavljen na nadležnost Pravobraniteljstvu Republike Srpske sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." 14. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05) "Članak 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem izvansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobraniteljstva Republike Srpske. Članak 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobraniteljstvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom se štetom u ovom slučaju podrazumijeva materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Članak 6. Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. lipnja 2006. godine." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Broj 12 – Strana 912 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 19. Apelantice se pozivaju na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zbog toga što predmetni postupak traje neprimjereno dugo, čak i danas. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog duljine trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 20. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 21. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Četvrtak, 22.2.2007. 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 24. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da se apelantice žale na nepostupanje suda u postupku utvrđivanja naknade materijalne i nematerijalne štete, povodom tužbe podnesene Osnovnom sudu. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U konkretnom se slučaju radi o postupku određivanja naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije u ratu osobe bliske apelanticama, odnosno njihovog supruga i oca. Dakle radi se o sporu u kojem treba da se utvrde građanska prava i obveze, obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu, odnosno građansko pravo apelantica. 26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 27. U predmetnom slučaju Ustavni sud konstatira da su tužiteljice 8. travnja 1999. godine podnijele tužbu radi naknade štete. Iz dokaza dostavljenog sudskog spisa broj P-1253/99 proizlazi da po podnesenoj tužbi Osnovni sud u konkretnom predmetu više od šest i pol godina nije poduzeo niti jednu radnju u postupku. Potom, nakon što mu je spis dostavljen na daljnji postupak sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ni Pravobraniteljstvo Republike Srpske nije u razdoblju od oko pola godine poduzelo ništa s ciljem okončanja postupka. Dakle, Ustavni sud konstatira da je od dana podnošenja tužbe proteklo više od sedam godina a da Osnovni sud i Pravobraniteljstvo Republike Srpske nisu poduzeli nijednu radnju s ciljem okončanja postupka. 28. Razmatrajući spis redovitog parničnog suda, priloženu dokumentaciju i navode apelacije i odgovora na apelaciju, Ustavni sud, prije svega, uočava da dosadašnji tijek postupka pred Osnovnim sudom i Pravobraniteljstvom Republike Srpske otvara pitanje postojanja uskraćivanja apelanticama prava na pristup sudu, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35). Europski je sud usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Europskog suda jeste da je pravo na pristup sudu element sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načelo prema kojem se građanska tužba obvezno može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 29. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmetom ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. srpnja 1995. godine, stavak 59). Dalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. svibnja 1985. godine, stavak 57). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, koji je donijela Republika Srpska, ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim osobama čiji predmeti nisu pravomoćno okončani, jer se donošenjem ovoga zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobraniteljstvu Republike Srpske na dalji postupak s ciljem zaključivanja izvansudskog poravnanja. Dakle, donošenjem navedenog zakona neupitno je postojanje ograničenja prava na pristup sudu i u konkretnom slučaju, jer do dana stupanja na snagu ovoga zakona postupak nije pravomoćno okončan pred Osnovnim sudom i predmet je ustupljen na dalji postupak Pravobraniteljstvu Republike Srpske. Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete osobama koje imaju pravo na naknadu, pa tako ni apelanticama, obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uvjetovana, niti limitirana, tako da se ne može steći utisak da je donesen s ciljem izbjegavanja obveza koje ima Republika Srpska po ovom osnovu. 31. Pored toga, Ustavni sud smatra da je navedeni zakon donesen radi postizanja legitimnog cilja - da bi se rasteretili sudovi od mnogobrojnih predmeta s tužbenim zahtjevima koji se temelje na ovakvom istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, čime bi se dao doprinos učinkovitijem radu redovitih sudova opterećenih velikim brojem nezavršenih predmeta, a sve s ciljem učinkovitijeg funkcioniranja pravne države. Pored toga, važan cilj donošenja predmetnog zakona jeste i osiguravanje jednakog načina utvrđivanja štete i njezine visine svima onima kojima je u prijepornom razdoblju šteta pričinjena, kako bi im se osigurala jednaka prava i tako zajamčio veći stupanj pravne sigurnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, između navedenog cilja i sredstava koja su korištena da bi se on ostvario postoji proporcionalnost, jer na osobe koje potražuju isplatu štete, pa tako i na apelantice, nije stavljen pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud konstatira da ograničenje prava na pristup sudu, ustanovljeno donošenjem navedenog zakona, apelanticama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Međutim, Ustavni sud uočava da u konkretnom predmetu Osnovni sud za gotovo sedmogodišnje trajanje postupka (šest godina i sedam mjeseci) nije donio konačnu odluku. Štoviše, nije zakazao niti jedno ročište, niti je naveo razloge za takvo ponašanje. Isto tako, Pravobraniteljstvo Republike Srpske nije okončalo predmetni postupak, nakon što mu je predmet ustupio u rad Osnovni sud do 30. lipnja 2006. godine, kako je propisano odredbom članka 6. navedenog zakona. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da se apelantice žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni će sud ispitati postojanje povrede ovog segmenta prava na pravično suđenje. 33. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelantice dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 913 protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). 34. Što se tiče duljine trajanja konkretnog postupka, Ustavni je sud već naveo da postupak traje više od sedam godina i da do danas nije okončan, te da mjerodavna tijela nisu poduzela niti jednu radnju u postupku. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Osnovni sud i Pravobraniteljstvo nisu podastrli Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. Pri tomu, apelantice su u nekoliko navrata, u vidu pisanih podnesaka, tražile da se njihova tužba procesuira, što ukazuje da su imale aktivan odnos glede predmetne parnice. Obzirom na postojanje navedenih činjenica, Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupak bio složen, postoji povreda prava apelantica na suđenje u razumnom roku i time povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. Obzirom da je ustanovio povredu članka 6. stavak 1. u odnosu na razuman rok, a sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjeljuje svim apelanticama kompenzaciju u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM, koju je dužna isplatiti Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni je sud odredio imajući u vidu zahtjev apelantica, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. srpnja 2001. godine). VIII. Zaključak 36. Nepoduzimanje bilo kakvih radnji redovitog suda u vremenskom razdoblju od šest godina i sedam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku, a potom i Pravobraniteljstva u sljedećih šest mjeseci, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje i bez poduzimanja mjera da se riješi takva situacija, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1293/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići kao osnovana. Broj 12 – Strana 914 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.d. Zavidovići (u daqnjem tekstu: apelant), koje zastupa Bahrija Muminović, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnijelo je 9. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Živinicama (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda je 15. avgusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud i Kantonalni sud su 31. avgusta i 5. septembra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Opštinskog suda su 12. juna 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Na osnovu apelantovog predloga za dozvolu izvršewa, na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih kwiga, računa, naruxbenica, otpremnica), podnesenog protiv Trgovačkog preduzeća DJL "Bizmark-Comerc" Živinice, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživawa u iznosu od 8.663,70 KM, Opštinski sud u Živinicama je 16. marta 1999. godine donio Rješenje o izvršenju broj Ip-27/99 kojim je odredio predloženo izvršenje. 7. Opštinski sud je Zakqučkom o uređenju predloga broj Ip-27/99 od 18. novembra 1999. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana, računajući od dana uručewa Zakqučka, otkloni nedostatke izvršnog predloga na način da sudu dostavi tačan naziv dužnika, jer su dostavljači suda vratili pismena sa napomenom da je nepoznat naziv firme, te da se na toj adresi nalazi privatna kuća. Sud se pozvao na odredbe člana 14 Zakona o izvršnom postupku FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) u vezi sa članom 95 stav 2 Zakona o parničkom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po zakqučku, da će njegov izvršni predlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti. 8. Apelant je podneskom od 9. decembra 1999. godine postupio po zakqučku suda i uredio predlog o izvršenju. Opštinski sud je postupio po apelantovom podnesku i pokušao da dostavi rješenje o izvršenju dužniku na adresu Četvrtak, 22.2.2007. koju je apelant naveo u svome podnesku. S obzirom na to da je rješenje o izvršenju vraćeno sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat, te da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika, Opštinski sud je Zakqučkom o uređenju predloga broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine ponovo pozvao apelanta da otkloni nedostatke izvršnog predloga u roku od osam dana, računajući od dana uručewa Zakqučka. Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po Zakqučku, da će njegov izvršni predlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti. I u ovom zakqučku sud se pozvao na iste odredbe zakona kao i u prethodnom zakqučku. 9. Rješenjem Opštinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine, apelantov predlog za izvršenje odbačen je kao neuredan a izvršni postupak je obustavljen. 10. U obrazloženju prvostepenog rješewa sud je naveo, s obzirom na to da apelant nije postupio po Zakqučku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine, koji je primio 30. juna 2000. godine, da je odlučio da odbaci apelantov predlog za izvršenje u smislu odredbi člana 14 Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) i člana 98 stav 4 Zakona o parničkom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). 11. U obrazloženju drugostepenog rješewa Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98 stav 4 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku u vezi sa članom 14 prijašwag Zakona o izvršnom postupku, odbacio predlog za izvršenje kao neuredan. Sud je naveo da predlog za izvršenje, kao najvažniji podnesak u izvršnom postupku i jednak prema značaju tužbi u parničkom postupku, treba da bude razumqiv i da sadrži sve što je potrebno da bi se u vezi s wim moglo da postupa (član 35 stav 1 prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku). Sud navodi da je apelant u žalbi naveo da je on, postupajući po zakqučku suda od 1. juna 2002. godine, dostavio sudu 18. avgusta 2000. godine pismeni podnesak sa tačnom adresom izvršenika i imenom i adresom osnivača i direktora izvršenika. Međutim, Kantonalni sud konstatuje da apelant uz žalbu nije priložio primjerak navedenog podneska, odnosno da stanje spisa ne potvrđuje navedeni apelantov žalbeni navod, jer se u spisu ne nalazi navedeni apelantov podnesak od 18. avgusta 2000. godine, te da, stoga, izneseni apelantov prigovor nije mogao da bude prihvaćen kao osnovan. Dalje, sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud nije bio dužan po zvaničnoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika, u situaciji kada tražilac izvršewa nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sam sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali bezuspješni. Kantonalni sud, primjenjujući odredbe člana 362 stav 2 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku, odbio je apelantovu žalbu kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je on postupio i po drugom zakqučku Opštinskog suda, te je podneskom od 18. avgusta 2000. godine dostavio sudu tražene podatke. Takođe, apelant navodi da je u žalbi na prvostepeno rješenje naveo da je tačno da u roku od osam dana nije dostavio tražene podatke, ali ih je dostavio blagovremeno, tj. najmanje dvije godine prije donošewa prvostepenog rješewa o obustavi postupka. Ističe da rok od osam dana, koji je sud odredio za dostavljanje, nije prekluzivni rok, te da je njegov podnesak od 18. avgusta 2000. godine blagovremen u odnosu na donošenje prvostepenog Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH rješewa. Navodi da je i sud bio obavezan da, u skladu sa odredbom člana 138 tada važećeg Zakona o parničkom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98), putem nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika ako se izvršenik nije nalazio na adresi sjedišta koju je apelant dostavio sudu podneskom od 9. decembra 1999. godine. Ističe da mu je Opštinski sud dostavio drugostepeno rješenje 28. aprila 2005. godine, te da je na omotu napisao broj Ip-27/99, a ne broj Pž-190/04, odnosno broj drugostepenog rješewa. Shodno apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio dužan da dostavi drugostepeno rješenje direktno apelantu, u smislu odredbi člana 232 novog Zakona o parničkom postupku. 13. Takođe, shodno apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je rješenje donio prema odredbama ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, a što je u suprotnosti sa odredbama člana 226, a u vezi sa članom 21 novog Zakona o izvršnom postupku. Apelant smatra da je u odnosu na odredbu člana 21, a u vezi sa odredbom člana 226 navedenog zakona, drugostepeni sud u postupku po žalbi trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o parničkom postupku. Apelant smatra da je drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 226, a u vezi sa odredbom člana 21 Zakona o izvršnom postupku, odredbom člana 456 stav 2, odredbom člana 236 i člana 224 stav 1 tačka 3 Zakona o parničkom postupku, trebalo da ukine prvostepeno Rješenje broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine i predmet, u smislu odredbe čl. 55 i 66 Zakona o parničkom postupku, vrati na ponovni postupak da apelant uredi tužbu, jer je predmetno rješenje o izvršenju izdato na osnovu izvoda iz poslovnih kwiga, računa, otpremnica, a ove isprave ne mogu da se smatraju vjerodostojnim ispravama u smislu odredbe člana 29 Zakona o izvršnom postupku. Apelant se, dalje, žali da, iako je on podneskom od 9. decembra 1999. godine, dostavio tačnu adresu sjedišta izvršenika, sud u Zakqučku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine nije izričito konstatovao da je sud pokušao da dostavi rješenje na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb, te da je dostavljanje na toj adresi bila bezuspješno. Zatim, apelant navodi da se iz obrazložewa Rješewa Opštinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine ne vidi da je sud pokušao da dostavi rješenje o izvršenju na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb Živinice. Ističe da je, pod uslovom da je dostavljanje bilo bezuspješno na navedenoj adresi koju je on dostavio nakon prvog zakqučka, prvostepeni sud bio zakonski obavezan da, u smislu odredbe člana 138 tada važećeg Zakona o parničkom postupku, od nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika, što sud nije učinio. Apelant ističe da mu je povredom njegovog prava na pravično suđenje pričinjena ekonomska šteta, jer od izvršenika nije mogao da naplati dug u iznosu od 8.663,70 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlukom Kantonalnog suda kom je odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje prvostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant kao tražilac izvršewa nije postupio po nalogu prvostepenog suda i sudu dostavio tačne adrese izvršenika i imena vlasnika izvršenika. Sud navodi da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud bio dužan u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da postupi u skladu sa odredbom člana 138 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku, jer sud nije bio dužan po zvaničnoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika u situaciji kada tražilac izvršewa nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sâm sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali neuspješni. Sud navodi da je nepravilno apelantovo pravno rezonovanje da je drugostepeni sud svoju odluku, shodno odredbi člana 232 važećeg Zakona o parničkom postupku, bio dužan da dostavi direktno strankama, jer je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni odredba člana 456 stav 1 važećeg Zakona o parničkom postupku. Nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može da naplati u novom izvršnom postupku pokrenutom na osnovu urednog predloga za Broj 12 – Strana 915 izvršenje. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 15. Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant postupio po zakqučku suda od 18. novembra 1999. godine, te podneskom od 9. decembra 1999. godine dostavio adresu izvršenika Dubrave Donje bb 75250 Živinice. Sud je pokušao da dostavi rješenje na navedenu adresu, ali je dostavnica vraćena sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat i da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika. Sud navodi da iz sadržine spisa ne proizlazi da je apelant postupio po zakqučku suda od 1. juna 2000. godine, jer u spisu ne postoji apelantov podnesak od 18. avgusta 2000. godine kojim je obavijestio sud o adresi izvršenika, kao i priložio kartone deponovanih potpisa vlasnika i lica ovlašćenih za raspolaganje sredstvima izvršenika. Stoga je sud donio rješenje od 9. jula 2002. godine kojim je odbacio apelantov predlog za izvršenje kao neuredan i obustavio izvršni postupak. Sud navodi da je apelant 17. jula 2002. godine protiv prvostepenog rješewa izjavio žalbu, te da je po nalogu sadašnjeg predsjednika suda, nakon spajawa sudova u Banovićima i Kladnju u novoosnovani sud u Živinicama, izvršena provjera starih predmeta, odnosno wihovo stavljanje u rad, i tom prilikom utvrđeno da po apelantovoj žalbi nije postupano. Predmetni spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 13. oktobra 2004. godine. Sud navodi da, shodno važećem Zakonu o izvršnom postupku, kao i prijašnjem Zakonu o izvršnom postupku koji je važio u momentu donošewa rješewa o izvršenju, kao i zakqučaka u navedenom predmetu, ne stoji obaveza suda da pribavlja adrese, odnosno utvrđuje adrese stranaka-izvršenika, jer je tražilac izvršewa obavezan da obezbijedi sudu sve potrebne podatke, kao i da obezbijedi eventualni predujam kako bi sud nesmetano sprovodio izvršni postupak. Sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, paušalni i neargumentovani, te predlaže da se odbiju kao neosnovani, jer apelantu nije povrijeđeno nijedno od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Sud je, takođe, u prilogu odgovora dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu drugostepenog rješewa. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03), koji je stupio na snagu 19. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Član 21 (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničkom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. (...). Član 29 (1) Izvršenje radi ostvarivawa novčanog potraživawa određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave. (2) Vjerodostojna isprava je, shodno ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživawa i računi ili izvodi iz poslovnih kwiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. Član 64 Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. Član 226 (1) Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se prema odredbama ovog zakona." 17. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94), koji se primjewivao do 18. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Član 14 U postupku izvršewa i obezbjeđewa shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničkom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno. Broj 12 – Strana 916 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 21 ... (2) Vjerodostojna isprava, u smislu ovog zakona, jeste faktura, mjenica i ček sa protestom i povratnim računom kada je potrebno za zasnivanje potraživawa, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih kwiga, po zakonu ovjerena privatna isprava i isprava koja po posebnim propisima ima značaj javne isprave. Fakturom se smatra i obračun kamate. Član 35 U predlogu za izvršenje moraju biti naznačeni: povjerilac i dužnik, izvršna ili vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršewa i drugi podaci koji su potrebni za sprovođenje izvršewa. Predlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (član 21) mora da sadržava zahtjev da sud obaveže dužnika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima, u roku od tri dana po dostavi rješewa, namiri potraživawa zajedno s odmjerenim troškovima. Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima, u predlogu za izvršenje ne moraju da budu bliže naznačene te stvari." 18. U Zakonu o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 456 st. 1 i 2 (1) Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqi postupak provešće se prema dosadašwim propisima. (2) Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupawa na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344 do 346, čl. 351 do 355 i čl. 377 do 379 Zakona o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjewivaće se odredbe čl. 217 do 220, čl. 227 do 229 i čl. 249 do 251 ovog zakona." 19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 371 Potraživawa zatarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Član 389 (1) Prekid zastarijevawa izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radwom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivawa, obezbjeđewa ili ostvarewa potraživawa, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdjejstvovana ili preduzeta mjera izvršewa ili obezbjeđewa bude poništena." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 28. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije Četvrtak, 22.2.2007. očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1.Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud, prije svega, treba da utvrdi da li je rezultat predmetnog postupka u kom su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate novčanih potraživawa od izvršenika u iznosu od 8.663,70 KM. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv. 26. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašwom praksom, njegova nadležnost iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitawa sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud u predmetnom postupku trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o izvršnom postupku i novog Zakona o parničkom postupku, te u skladu sa relevantnim odredbama navedenih zakona, ukine prvostepeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, kako bi apelant uredio tužbu, jer je predmetno rješenje izdato na osnovu vjerodostojnih isprava koje se, u smislu odredbe člana 29 novog Zakona o izvršnom postupku, ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama. 28. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je apelantov predlog za izvršenje odbačen kao neuredan, a izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju drugostepenog rješewa sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98 stav 4 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku u vezi sa članom 14 prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku, odbacio predlog za izvršenje kao neuredan. Primjenjujući odredbe člana 362 stav Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2 prijašnjeg Zakona o parničkom postupku, sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. 29. Ustavni sud konstatuje da je u prelaznim i završnim odredbama novog Zakona o izvršnom postupku u članu 226 propisano da će se postupak izvršewa, započet do početka primjene ovog zakona, okončati shodno odredbama ovog zakona. 30. Članom 64 istog zakona propisano je da se postupak izvršewa smatra završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. 31. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da, u trenutku kada je stupio na snagu novi Zakon o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak još uvijek nije bio završen. Konkretno, u to vrijeme Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovoj žalbi protiv Rješewa Opštinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine. Imajući u vidu odredbu člana 226 novog Zakona o izvršnom postupku, shodno kojoj: "Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se prema odredbama ovog zakona", Kantonalni sud je prilikom odlučivawa o apelantovoj žalbi bio dužan da primijeni novi Zakon o izvršnom postupku. 32. Odredbom člana 29 stav 2 važećeg Zakona o izvršnom postupku propisano je da je vjerodostojna isprava, shodno ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživawa i računi ili izvodi iz poslovnih kwiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. 33. Iz navedene odredbe proizilazi da se isprave na osnovu kojih je apelant podnio predlog za izvršenje više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, budući da je apelant predlog podnio na osnovu izvoda iz svojih poslovnih kwiga, koji se u trenutku podnošewa predloga za izvršenje, shodno Zakonu o izvršnom postupku koji je bio na snazi u to vrijeme, smatrao vjerodostojnom ispravom. Stoga je Kantonalni sud, primjenjujući novi Zakon o izvršnom postupku, prilikom odlučivawa o apelantovoj žalbi mogao da postupi na dva načina, i to: da apelantov predlog za izvršenje odbaci zbog toga što se, u skladu sa novim Zakonom o izvršnom postupku, isprave na osnovu kojih je apelant podnio predlog više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, ili da postupi shodno odredbi člana 29 stav 2 novog Zakona o izvršnom postupku, tj. da predmet proslijedi parničkom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa kao po tužbi. 34. Naime, imajući u vidu prelazne i završne odredbe novog Zakona o izvršnom postupku, predmete u kojima se predlog za izvršenje zasniva na vjerodostojnim ispravama, koje, shodno ovom zakonu, nemaju više to svojstvo, otvoren je niz pitawa u pogledu postupawa i odlučivawa u tim predmetima. Preporuka autora zakona je da se ti sporni predmeti proslijede parničkom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa na način kao po tužbi, s tim što bi tužilac podneseni predlog, shodno odredbama Zakona o parničkom postupku, morao da uredi u smislu člana 53 navedenog zakona, čime bi se zaštitili interesi stranaka u postupku kada je u pitanju princip efikasnosti i ekonomičnosti pružawa sudske zaštite. Za konkretan slučaj ovakav stav bi dodatno bio prihvatqiv, imajući u vidu činjenicu da je predlog za dozvolu izvršewa podnesen 5. februara 1999. godine a da je Opštinski sud rješenje kojim se predlog za izvršenje odbacuje kao neuredan, pa se izvršni postupak obustavlja, donio 9. jula 2002. godine, dakle, nakon više od tri godine od podnošewa predloga za dozvolu izvršewa, da je apelantova žalba čekala još skoro tri godine na odlučivanje drugostepenog suda. Nasuprot stavu Kantonalnog suda, iznesenom u odgovoru na apelaciju, shodno kom apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može da naplati u novom izvršnom postupku, pokrenutom na osnovu urednog predloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da apelant to ne bi mogao. Naime, imajući u vidu činjenice da su apelantova potraživawa nastala 13. septembra 1998. godine iznos od 3.812,30 KM, a iznos od 4.851,40 KM 1. oktobra 1998. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 917 godine, da je izvršni postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao od 5. februara 1999. godine do 5. aprila 2005. godine, tj. 6 godina i dva mjeseca, da je izvršni postupak okončan odbacivanjem predloga za dozvolu izvršewa u kom se smatra da nije bilo prekida zastarijevawa, da je opšti rok zastarjelosti pet godina, proizilazi da je rok za zastarjelost apelantovog potraživawa bezuspješno protekao dok su sudovi odlučivali o njegovom predlogu za dozvolu izvršewa, te da bi eventualni novi apelantov predlog za dozvolu izvršewa, u slučaju prigovora izvršenika, mogao biti odbijen uslijed zastarjelosti apelantovog potraživawa. 35. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, primijenio Zakon o izvršnom postupku koji nije više bio na snazi. Shodno mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, imajući u vidu činjenicu da odredba člana 226 novog Zakona o izvršnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošewa odluke Kantonalnog suda, eksplicitno upućuje na obaveznu primjenu tog zakona. 36. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zakqučka u pogledu kršewa prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud nije primijenio Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan da primijeni, nego je primijenio prijašwi Zakon o izvršnom postupku, suprotno odredbi novog zakona shodno kojoj je za slučajeve kao što je predmetni izričito propisano primjewivanje novog zakona. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1293/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići kao osnovana. Broj 12 – Strana 918 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Bahrija Muminović, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnijelo je 9. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su 31. augusta i 5. septembra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 12. juna 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Na osnovu apelantovog prijedloga za dozvolu izvršenja, na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga, računa, narudžbenica, otpremnica), podnesenog protiv Trgovačkog preduzeća DJL "Bizmark-Comerc" Živinice, kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 8.663,70 KM, Općinski sud u Živinicama je 16. marta 1999. godine donio Rješenje o izvršenju broj Ip-27/99 kojim je odredio predloženo izvršenje. 7. Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 18. novembra 1999. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka, otkloni nedostatke izvršnog prijedloga na način da sudu dostavi tačan naziv dužnika, jer su dostavljači suda vratili pismena sa napomenom da je nepoznat naziv firme, te da se na toj adresi nalazi privatna kuća. Sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o izvršnom postupku FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) u vezi sa članom 95. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po zaključku, da će njegov izvršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti. 8. Apelant je podneskom od 9. decembra 1999. godine postupio po zaključku suda i uredio prijedlog o izvršenju. Općinski sud je postupio po apelantovom podnesku i pokušao dostaviti rješenje o izvršenju dužniku na adresu koju je apelant naveo u svome podnesku. S obzirom na to da je rješenje o Četvrtak, 22.2.2007. izvršenju vraćeno sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat, te da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika, Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine ponovo pozvao apelanta da otkloni nedostatke izvršnog prijedloga u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka. Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po Zaključku, da će njegov izvršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a izvršni postupak obustaviti. I u ovom zaključku sud se pozvao na iste odredbe zakona kao i u prethodnom zaključku. 9. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine, apelantov prijedlog za izvršenje odbačen je kao neuredan a izvršni postupak je obustavljen. 10. U obrazloženju prvostepenog rješenja sud je naveo, s obzirom na to da apelant nije postupio po Zaključku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine, koji je primio 30. juna 2000. godine, da je odlučio da odbaci apelantov prijedlog za izvršenje u smislu odredaba člana 14. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) i člana 98. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). 11. U obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98. stav 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 14. prijašnjag Zakona o izvršnom postupku, odbacio prijedlog za izvršenje kao neuredan. Sud je naveo da prijedlog za izvršenje, kao najvažniji podnesak u izvršnom postupku i jednak prema značaju tužbi u parničnom postupku, treba da bude razumljiv i da sadrži sve što je potrebno da bi se u vezi s njim moglo postupati (član 35. stav 1. prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku). Sud navodi da je apelant u žalbi naveo da je on, postupajući po zaključku suda od 1. juna 2002. godine, dostavio sudu 18. augusta 2000. godine pismeni podnesak sa tačnom adresom izvršenika i imenom i adresom osnivača i direktora izvršenika. Međutim, Kantonalni sud konstatira da apelant uz žalbu nije priložio primjerak navedenog podneska, odnosno da stanje spisa ne potvrđuje navedeni apelantov žalbeni navod, jer se u spisu ne nalazi navedeni apelantov podnesak od 18. augusta 2000. godine, te da, stoga, izneseni apelantov prigovor nije mogao biti prihvaćen kao osnovan. Dalje, sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika, u situaciji kada tražilac izvršenja nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sam sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali bezuspješni. Kantonalni sud, primjenjujući odredbe člana 362. stav 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, odbio je apelantovu žalbu kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je on postupio i po drugom zaključku Općinskog suda, te je podneskom od 18. augusta 2000. godine dostavio sudu tražene podatke. Također, apelant navodi da je u žalbi na prvostepeno rješenje naveo da je tačno da u roku od osam dana nije dostavio tražene podatke, ali ih je dostavio pravovremeno, tj. najmanje dvije godine prije donošenja prvostepenog rješenja o obustavi postupka. Ističe da rok od osam dana, koji je sud odredio za dostavljanje, nije prekluzivni rok, te da je njegov podnesak od 18. augusta 2000. godine pravovremen u odnosu na donošenje prvostepenog rješenja. Navodi da je i sud bio obavezan da, u skladu sa odredbom člana 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98), putem Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika ako se izvršenik nije nalazio na adresi sjedišta koju je apelant dostavio sudu podneskom od 9. decembra 1999. godine. Ističe da mu je Općinski sud dostavio drugostepeno rješenje 28. aprila 2005. godine, te da je na omotu napisao broj Ip-27/99, a ne broj Pž-190/04, odnosno broj drugostepenog rješenja. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio dužan dostaviti drugostepeno rješenje direktno apelantu, u smislu odredaba člana 232. novog Zakona o parničnom postupku. 13. Također, prema apelantovom mišljenju , Kantonalni sud je rješenje donio prema odredbama ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, a što je u suprotnosti sa odredbama člana 226, a u vezi sa članom 21. novog Zakona o izvršnom postupku. Apelant smatra da je u odnosu na odredbu člana 21, a u vezi sa odredbom člana 226. navedenog zakona, drugostepeni sud u postupku po žalbi trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o parničnom postupku. Apelant smatra da je drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 226, a u vezi sa odredbom člana 21. Zakona o izvršnom postupku, odredbom člana 456. stav 2, odredbom člana 236. i člana 224. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, trebalo da ukine prvostepeno Rješenje broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine i predmet, u smislu odredbe čl. 55. i 66. Zakona o parničnom postupku, vrati na ponovni postupak da apelant uredi tužbu, jer je predmetno rješenje o izvršenju izdato na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga, računa, otpremnica, a ove isprave se ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku. Apelant se, dalje, žali da, iako je on podneskom od 9. decembra 1999. godine, dostavio tačnu adresu sjedišta izvršenika, sud u Zaključku broj Ip-27/99 od 1. juna 2000. godine nije izričito konstatirao da je sud pokušao dostaviti rješenje na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb, te da je dostavljanje na toj adresi bila bezuspješno. Zatim, apelant navodi da se iz obrazloženja Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine ne vidi da je sud pokušao dostaviti rješenje o izvršenju na adresu sjedišta izvršenika Dubrave Donje bb Živinice. Ističe da je, pod uvjetom da je dostavljanje bilo bezuspješno na navedenoj adresi koju je on dostavio nakon prvog zaključka, prvostepeni sud bio zakonski obavezan da, u smislu odredbe člana 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, od nadležnog organa sazna adresu sjedišta izvršenika, što sud nije učinio. Apelant ističe da mu je povredom njegovog prava na pravično suđenje pričinjena ekonomska šteta, jer od izvršenika nije mogao naplatiti dug u iznosu od 8.663,70 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđeno rješenje prvostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant kao tražilac izvršenja nije postupio po nalogu prvostepenog suda i sudu dostavio tačne adrese izvršenika i imena vlasnika izvršenika. Sud navodi da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud bio dužan u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji postupiti u skladu sa odredbom člana 138. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, jer sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za tačnom adresom izvršenika u situaciji kada tražilac izvršenja nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sâm sazna adresu izvršenika i da su ti pokušaji ostali neuspješni. Sud navodi da je nepravilno apelantovo pravno rezoniranje da je drugostepeni sud svoju odluku, prema odredbi člana 232. važećeg Zakona o parničnom postupku, bio dužan dostaviti direktno strankama, jer je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni odredba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku. Nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može naplatiti u novom izvršnom postupku pokrenutom na osnovu urednog prijedloga za izvršenje. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 15. Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant postupio po zaključku suda od 18. novembra 1999. godine, te podneskom od 9. decembra 1999. godine dostavio adresu izvršenika Dubrave Donje bb 75250 Živinice. Sud je Broj 12 – Strana 919 pokušao dostaviti rješenje na navedenu adresu, ali je dostavnica vraćena sa naznakom sudskog dostavljača da je izvršenik nepoznat i da je potrebno precizirati adresu i navesti ime vlasnika. Sud navodi da iz sadržaja spisa ne proizlazi da je apelant postupio po zaključku suda od 1. juna 2000. godine, jer u spisu ne postoji apelantov podnesak od 18. augusta 2000. godine kojim je obavijestio sud o adresi izvršenika, kao i priložio kartone deponiranih potpisa vlasnika i lica ovlaštenih za raspolaganje sredstvima izvršenika. Stoga je sud donio rješenje od 9. jula 2002. godine kojim je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje kao neuredan i obustavio izvršni postupak. Sud navodi da je apelant 17. jula 2002. godine protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu, te da je po nalogu sadašnjeg predsjednika suda, nakon spajanja sudova u Banovićima i Kladnju u novoosnovani sud u Živinicama, izvršena provjera starih predmeta, odnosno njihovo stavljanje u rad, i tom prilikom utvrđeno da po apelantovoj žalbi nije postupano. Predmetni spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 13. oktobra 2004. godine. Sud navodi da, prema važećem Zakonu o izvršnom postupku, kao i prijašnjem Zakonu o izvršnom postupku koji je važio u momentu donošenja rješenja o izvršenju, kao i zaključaka u navedenom predmetu, ne stoji obaveza suda da pribavlja adrese, odnosno utvrđuje adrese stranaka-izvršenika, jer je tražilac izvršenja obavezan da osigura sudu sve potrebne podatke, kao i da osigura eventualni predujam kako bi sud nesmetano provodio izvršni postupak. Sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, paušalni i neargumentirani, te predlaže da se odbiju kao neosnovani, jer apelantu nije povrijeđeno nijedno od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Sud je, također, u prilogu odgovora dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu drugostepenog rješenja. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03), koji je stupio na snagu 19. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Član 21. (2) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. (...). Član 29. (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave. (2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. Član 64. Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Član 226. (1) Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona." 17. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94), koji se primjenjivao do 18. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Član 14. U postupku izvršenja i osiguranja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno. Član 21. ... (2) Vjerodostojna isprava, u smislu ovog zakona, jeste faktura, mjenica i ček sa protestom i povratnim računom kada je potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerena privatna Broj 12 – Strana 920 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH isprava i isprava koja po posebnim propisima ima značaj javne isprave. Fakturom se smatra i obračun kamate. Član 35. U prijedlogu za izvršenje moraju biti naznačeni: povjerilac i dužnik, izvršna ili vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja. Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (član 21) mora sadržavati i zahtjev da sud obaveže dužnika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima, u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima. Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima, u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari." 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 456. st. 1. i 2. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. (2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona." 19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 371. Potraživanja zatarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Član 389. (1) Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdjejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 28. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Četvrtak, 22.2.2007. VII. Meritum 24. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li je rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate novčanih potraživanja od izvršenika u iznosu od 8.663,70 KM. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 26. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, njegova nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud u predmetnom postupku trebalo da primijeni odredbe novog Zakona o izvršnom postupku i novog Zakona o parničnom postupku, te u skladu sa relevantnim odredbama navedenih zakona, ukine prvostepeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, kako bi apelant uredio tužbu, jer je predmetno rješenje izdato na osnovu vjerodostojnih isprava koje se, u smislu odredbe člana 29. novog Zakona o izvršnom postupku, ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama. 28. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-190/04 od 5. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je apelantov prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan, a izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju drugostepenog rješenja sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojnih isprava, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 98. stav 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 14. prijašnjeg Zakona o izvršnom postupku, odbacio prijedlog za izvršenje kao neuredan. Primjenjujući odredbe člana 362. stav 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. 29. Ustavni sud konstatira da je u prijelaznim i završnim odredbama novog Zakona o izvršnom postupku u članu 226. propisano da će se postupak izvršenja, započet do početka primjene ovog zakona, okončati prema odredbama ovog zakona. 30. Članom 64. istog zakona propisano je da se postupak izvršenja smatra završenim pravosnažnošću odluke o Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. 31. Prema navedenom, Ustavni sud konstatira da, u trenutku kada je stupio na snagu novi Zakon o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak još uvijek nije bio završen. Konkretno, u to vrijeme Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. jula 2002. godine. Imajući u vidu odredbu člana 226. novog Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj: "Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona", Kantonalni sud je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi bio dužan primijeniti novi Zakon o izvršnom postupku. 32. Odredbom člana 29. stav 2. važećeg Zakona o izvršnom postupku propisano je da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. 33. Iz navedene odredbe proizlazi da se isprave na osnovu kojih je apelant podnio prijedlog za izvršenje više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, budući da je apelant prijedlog podnio na osnovu izvoda iz svojih poslovnih knjiga, koji se u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje, prema Zakonu o izvršnom postupku koji je bio na snazi u to vrijeme, smatrao vjerodostojnom ispravom. Stoga je Kantonalni sud, primjenjujući novi Zakon o izvršnom postupku, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi mogao postupiti na dva načina, i to: da apelantov prijedlog za izvršenje odbaci zbog toga što se, u skladu sa novim Zakonom o izvršnom postupku, isprave na osnovu kojih je apelant podnio prijedlog više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, ili da postupi prema odredbi člana 29. stav 2. novog Zakona o izvršnom postupku, tj. da predmet proslijedi parničnom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa kao po tužbi. 34. Naime, imajući u vidu prijelazne i završne odredbe novog Zakona o izvršnom postupku, predmete u kojima se prijedlog za izvršenje zasniva na vjerodostojnim ispravama, koje, prema ovom zakonu, nemaju više to svojstvo, otvoren je niz pitanja u pogledu postupanja i odlučivanja u tim predmetima. Preporuka autora zakona je da se ti sporni predmeti proslijede parničnom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno da se postupa na način kao po tužbi, s tim što bi tužilac podneseni prijedlog, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, morao urediti u smislu člana 53. navedenog zakona, čime bi se zaštitili interesi stranaka u postupku kada je u pitanju princip efikasnosti i ekonomičnosti pružanja sudske zaštite. Za konkretan slučaj ovakav stav bi dodatno bio prihvatljiv, imajući u vidu činjenicu da je prijedlog za dozvolu izvršenja podnesen 5. februara 1999. godine a da je Općinski sud rješenje kojim se prijedlog za izvršenje odbacuje kao neuredan, pa se izvršni postupak obustavlja, donio 9. jula 2002. godine, dakle, nakon više od tri godine od podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja, da je apelantova žalba čekala još skoro tri godine na odlučivanje drugostepenog suda. Nasuprot stavu Kantonalnog suda, iznesenom u odgovoru na apelaciju, prema kojem apelant svoje potraživanje prema izvršeniku može naplatiti u novom izvršnom postupku, pokrenutom na osnovu urednog prijedloga za izvršenje, Ustavni sud smatra da apelant to ne bi mogao. Naime, imajući u vidu činjenice da su apelantova potraživanja nastala 13. septembra 1998. godine iznos od 3.812,30 KM, a iznos od 4.851,40 KM 1. oktobra 1998. godine, da je izvršni postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao od 5. februara 1999. godine do 5. aprila 2005. godine, tj. 6 godina i dva mjeseca, da je izvršni postupak okončan odbacivanjem prijedloga za dozvolu izvršenja u kojem se smatra da nije bilo prekida zastarijevanja, da je opći rok zastarjelosti pet godina, proizlazi da je rok za zastarjelost apelantovog potraživanja bezuspješno protekao dok su sudovi odlučivali o njegovom prijedlogu za dozvolu izvršenja, te da bi eventualni novi apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja, u slučaju prigovora 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 921 izvršenika, mogao biti odbijen uslijed zastarjelosti apelantovog potraživanja. 35. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, primijenio Zakon o izvršnom postupku koji nije više bio na snazi. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, imajući u vidu činjenicu da odredba člana 226. novog Zakona o izvršnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda, eksplicitno upućuje na obaveznu primjenu tog zakona. 36. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud nije primijenio Zakon o izvršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan primijeniti, nego je primijenio prijašnji Zakon o izvršnom postupku, suprotno odredbi novog zakona prema kojoj je za slučajeve kao što je predmetni izričito propisano primjenjivanje novog zakona. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1293/05, rješavajući apelaciju Industrijskog poduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 12. rujna 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Industrijskog poduzeća "Krivaja" d.d. Zavidovići kao utemeljena. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-190/04 od 5. travnja 2005. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na temelju članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Broj 12 – Strana 922 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli, na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Industrijsko poduzeće "Krivaja" d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Bahrija Muminović, dipl. odvjetnik iz Zavidovića, podnijelo je 9. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-190/04 od 5. travnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-27/99 od 9. srpnja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 15. kolovoza 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su 31. kolovoza i 5. rujna 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 12. lipnja 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Na temelju apelantovog prijedloga za dozvolu ovrhe, na osnovi vjerodostojne isprave (izvatka iz poslovnih knjiga, računa, narudžbenica, otpremnica), podnesenog protiv Trgovačkog poduzeća DJL "Bizmark-Comerc" Živinice, kao ovršenika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 8.663,70 KM, Općinski sud u Živinicama je 16. ožujka 1999. godine donio Rješenje o ovrsi broj Ip-27/99 kojim je odredio predloženu ovrhu. 7. Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 18. studenog 1999. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka, otkloni nedostatke ovršnog prijedloga na način da sudu dostavi točan naziv dužnika, jer su dostavljači suda vratili pismena sa napomenom da je nepoznat naziv tvrtke, te da se na toj adresi nalazi privatna kuća. Sud se pozvao na odredbe članka 14. Zakona o ovršnom postupku FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) u svezi sa člankom 95. stavak 2. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po zaključku, da će njegov ovršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a ovršni postupak obustaviti. 8. Apelant je podneskom od 9. prosinca 1999. godine postupio po zaključku suda i uredio prijedlog o ovrsi. Općinski sud je postupio po apelantovom podnesku i pokušao dostaviti rješenje o ovrsi dužniku na adresu koju je apelant naveo u svojem podnesku. Obzirom da je rješenje o ovrsi vraćeno sa naznakom sudskog dostavljača da je ovršenik nepoznat, te da je potrebito precizirati adresu i navesti ime vlasnika, Općinski sud je Zaključkom o uređenju prijedloga broj Ip-27/99 od 1. lipnja 2000. godine ponovno pozvao apelanta da otkloni nedostatke ovršnog prijedloga u roku od osam dana, računajući od dana uručenja Zaključka. Sud je upozorio apelanta, ukoliko ne postupi po Zaključku, da će njegov ovršni prijedlog odbaciti kao neuredan, a ovršni postupak obustaviti. I u ovome zaključku sud se pozvao na iste odredbe zakona kao i u prethodnom zaključku. Četvrtak, 22.2.2007. 9. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. srpnja 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. travnja 2005. godine, apelantov prijedlog za ovrhu je odbačen kao neuredan a ovršni postupak je obustavljen. 10. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja sud je naveo, obzirom da apelant nije postupio po Zaključku broj Ip-27/99 od 1. lipnja 2000. godine, koji je primio 30. lipnja 2000. godine, da je odlučio odbaciti apelantov prijedlog za ovrhu u smislu odredaba članka 14. Zakona o ovršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) i članka 98. stavak 4. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99). 11. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu članka 98. stavak 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u svezi sa člankom 14. prijašnjag Zakona o ovršnom postupku, odbacio prijedlog za ovrhu kao neuredan. Sud je naveo da prijedlog za ovrhu, kao najvažniji podnesak u ovršnom postupku i jednak prema značaju tužbi u parničnom postupku, treba biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebito da bi se u svezi s njim moglo postupati (članak 35. stavak 1. prijašnjeg Zakona o ovršnom postupku). Sud navodi da je apelant u prizivu naveo da je on, postupajući po zaključku suda od 1. lipnja 2002. godine, dostavio sudu 18. kolovoza 2000. godine pismeni podnesak sa točnom adresom ovršenika i imenom i adresom utemeljitelja i ravnatelja ovršenika. Međutim, Kantonalni sud konstatira da apelant uz priziv nije priložio primjerak navedenog podneska, odnosno da stanje spisa ne potvrđuje navedeni apelantov prizivni navod, jer se u spisu ne nalazi navedeni apelantov podnesak od 18. kolovoza 2000. godine, te da, stoga, izneseni apelantov prigovor nije mogao biti prihvaćen kao utemeljen. Dalje, sud je naveo da, oprečno apelantovim navodima, prvostupanjski sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za točnom adresom ovršenika, u situaciji kada tražitelj ovrhe nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sam sazna adresu ovršenika i da su ti pokušaji ostali bezuspješni. Kantonalni sud, primjenjujući odredbe članka 362. stavak 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, odbio je apelantov priziv kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je on postupio i po drugom zaključku Općinskog suda, te je podneskom od 18. kolovoza 2000. godine dostavio sudu tražene podatke. Također, apelant navodi da je u prizivu na prvostupanjsko rješenje naveo da je točno da u roku od osam dana nije dostavio tražene podatke, ali ih je dostavio pravodobno, tj. najmanje dvije godine prije donošenja prvostupanjskog rješenja o obustavi postupka. Ističe da rok od osam dana, koji je sud odredio za dostavu, nije prekluzivni rok, te da je njegov podnesak od 18. kolovoza 2000. godine pravodoban u odnosu na donošenje prvostupanjskog rješenja. Navodi da je i sud bio obvezan, sukladno odredbi članka 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98), putem nadležnog tijela saznati adresu sjedišta ovršenika ako se ovršenik nije nalazio na adresi sjedišta koju je apelant dostavio sudu podneskom od 9. prosinca 1999. godine. Ističe da mu je Općinski sud dostavio drugostupanjsko rješenje 28. travnja 2005. godine, te da je na omotu napisao broj Ip-27/99, a ne broj Pž-190/04, odnosno broj drugostupanjskog rješenja. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio dužan dostaviti drugostupanjsko rješenje izravno apelantu, u smislu odredaba članka 232. novog Zakona o parničnom postupku. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 13. Također, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je rješenje donio prema odredbama ranije važećeg Zakona o ovršnom postupku, a što je oprečno odredbama članka 226, a u svezi sa člankom 21. novog Zakona o ovršnom postupku. Apelant smatra da je u odnosu na odredbu članka 21, a u svezi sa odredbom članka 226. navedenog zakona, drugostupanjski sud u postupku po prizivu trebao primijeniti odredbe novog Zakona o parničnom postupku. Apelant smatra da je drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 226, a u svezi sa odredbom članka 21. Zakona o ovršnom postupku, odredbom članka 456. stavak 2, odredbom članka 236. i članka 224. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku, trebao ukinuti prvostupanjsko Rješenje broj Ip-27/99 od 9. srpnja 2002. godine i predmet, u smislu odredbe čl. 55. i 66. Zakona o parničnom postupku, vratiti na ponovni postupak da apelant uredi tužbu, jer je predmetno rješenje o ovrsi izdano na temelju izvatka iz poslovnih knjiga, računa, otpremnica, a ove isprave se ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama u smislu odredbe članka 29. Zakona o ovršnom postupku. Apelant se, dalje, žali da, iako je on podneskom od 9. prosinca 1999. godine, dostavio točnu adresu sjedišta ovršenika, sud u Zaključku broj Ip-27/99 od 1. lipnja 2000. godine nije izričito konstatirao da je sud pokušao dostaviti rješenje na adresu sjedišta ovršenika Dubrave Donje bb, te da je dostava na toj adresi bila bezuspješna. Potom, apelant navodi da se iz obrazloženja Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. srpnja 2002. godine ne vidi da je sud pokušao dostaviti rješenje o ovrsi na adresu sjedišta ovršenika Dubrave Donje bb Živinice. Ističe da je, pod uvjetom da je dostava bilo bezuspješna na navedenoj adresi koju je on dostavio nakon prvog zaključka, prvostupanjski sud bio zakonski obvezan, u smislu odredbe članka 138. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, od nadležnog tijela saznati adresu sjedišta ovršenika, što sud nije učinio. Apelant ističe da mu je povredom njegovog prava na pravično suđenje pričinjena ekonomska šteta, jer od ovršenika nije mogao naplatiti dug u iznosu od 8.663,70 KM. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da odlukom Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov priziv i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant kao tražitelj ovrhe nije postupio po nalogu prvostupanjskog suda i sudu dostavio točne adrese ovršenika i imena vlasnika ovršenika. Sud navodi da apelant neutemeljeno ističe da je prvostupanjski sud bio dužan u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji postupiti sukladno odredbi članka 138. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, jer sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tragati za točnom adresom ovršenika u situaciji kada tražitelj ovrhe nije prethodno obavijestio sud da je iskoristio sve raspoložive mogućnosti da sâm sazna adresu ovršenika i da su ti pokušaji ostali neuspješni. Sud navodi da je nepravilno apelantovo pravno rezoniranje da je drugostupanjski sud svoju odluku, prema odredbi članka 232. važećeg Zakona o parničnom postupku, bio dužan dostaviti izravno strankama, jer se u konkretnom slučaju trebala primijeniti odredba članka 456. stavak 1. važećeg Zakona o parničnom postupku. Nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, jer apelant svoje potraživanje prema ovršeniku može naplatiti u novom ovršnom postupku pokrenutom na temelju urednog prijedloga za ovrhu. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. 15. Osnovni sud u svojem odgovoru na apelaciju navodi da je apelant postupio po zaključku suda od 18. studenog 1999. godine, te podneskom od 9. prosinca 1999. godine dostavio adresu ovršenika Dubrave Donje bb 75250 Živinice. Sud je pokušao dostaviti rješenje na navedenu adresu, ali je dostavnica vraćena sa naznakom sudskog dostavljača da je ovršenik nepoznat i da je potrebito precizirati adresu i navesti ime vlasnika. Sud navodi da iz sadržaja spisa ne proizlazi da je apelant postupio po zaključku suda od 1. lipnja 2000. godine, jer u spisu ne postoji apelantov podnesak od 18. kolovoza 2000. godine kojim je obavijestio sud o adresi ovršenika, kao i priložio kartone deponiranih potpisa vlasnika i osoba ovlaštenih za raspolaganje sredstvima ovršenika. Stoga je sud Broj 12 – Strana 923 donio rješenje od 9. srpnja 2002. godine kojim je odbacio apelantov prijedlog za ovrhu kao neuredan i obustavio ovršni postupak. Sud navodi da je apelant 17. srpnja 2002. godine protiv prvostupanjskog rješenja uložio priziv, te da je po nalogu sadašnjeg predsjednika suda, nakon spajanja sudova u Banovićima i Kladnju u novoutemeljeni sud u Živinicama, izvršena provjera starih predmeta, odnosno njihovo stavljanje u rad, i tom prigodom utvrđeno da po apelantovom prizivu nije postupano. Predmetni spis je proslijeđen Kantonalnom sudu 13. listopada 2004. godine. Sud navodi da, prema važećem Zakonu o ovršnom postupku, kao i prijašnjem Zakonu o ovršnom postupku koji je važio u momentu donošenja rješenja o ovrsi, kao i zaključaka u navedenom predmetu, ne stoji obveza suda da pribavlja adrese, odnosno utvrđuje adrese stranaka-ovršenika, jer je tražitelj ovrhe obvezan osigurati sudu sve potrebite podatke, kao i osigurati eventualni predujam kako bi sud nesmetano provodio ovršni postupak. Sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni, paušalni i neargumentirani, te predlaže da se odbiju kao neutemeljeni, jer apelantu nije povrijeđeno nijedno od prava zaštićenih Europskom konvencijom. Sud je, također, u prilogu odgovora dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu drugostupanjskog rješenja. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Članak 21. (3) U ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. (...). Članak 29. (1) Ovrha radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na temelju vjerodostojne isprave. (2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvatci iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. Članak 64. Postupak ovrhe smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe. Članak 226. (1) Postupak ovrhe započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona." 17. U Zakonu o ovršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94), koji se primjenjivao do 18. srpnja 2003. godine, relevantne odredbe glase: "Članak 14. U postupku ovrhe i osiguranja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drugačije određeno. Članak 21. ... (2) Vjerodostojna isprava, u smislu ovog zakona, jeste faktura, mjenica i ček sa protestom i povratnim računom kada je potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvadak iz ovjerenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerena privatna isprava i isprava koja po posebnim propisima ima značaj javne isprave. Fakturom se smatra i obračun kamate. Članak 35. U prijedlogu za ovrhu moraju biti naznačeni: povjeritelj i dužnik, ovršna ili vjerodostojna isprava, obveza dužnika, sredstvo i predmet ovrhe i drugi podaci koji su potrebiti za provedbu ovrhe. Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (članak 21) mora sadržavati i zahtjev da sud obveže dužnika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima, u Broj 12 – Strana 924 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima. Ako se traži ovrha na pokretnim stvarima, u prijedlogu za ovrhu ne moraju biti bliže naznačene te stvari." 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 456. st. 1. i 2. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, dalji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. (2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostupanjska odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona." 19. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Članak 371. Potraživanja zatarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Članak 389. (1) Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjeritelj odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriteljeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdjejstvovana ili poduzeta mjera ovrhe ili osiguranja bude poništena." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-190/04 od 5. travnja 2005. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano rješenje apelant je primio 28. travnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 9. lipnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) Četvrtak, 22.2.2007. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi je li rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene pobijane odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate novčanih potraživanja od ovršenika u iznosu od 8.663,70 KM. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 26. Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi, njegova nadležnost iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud u predmetnom postupku trebao primijeniti odredbe novog Zakona o ovršnom postupku i novog Zakona o parničnom postupku, te sukladno relevantnim odredbama navedenih zakona, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, kako bi apelant uredio tužbu, jer je predmetno rješenje izdano na temelju vjerodostojnih isprava koje se, u smislu odredbe članka 29. novog Zakona o ovršnom postupku, ne mogu smatrati vjerodostojnim ispravama. 28. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-190/04 od 5. travnja 2005. godine odbio apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je apelantov prijedlog za ovrhu odbačen kao neuredan, a ovršni postupak obustavljen. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja sud je naveo da je, imajući u vidu da se radi o ovrsi na osnovi vjerodostojnih isprava, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu članka 98. stavak 4. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku u svezi sa člankom 14. prijašnjeg Zakona o ovršnom postupku, odbacio prijedlog za ovrhu kao neuredan. Primjenjujući odredbe članka 362. stavak 2. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, sud je odbio apelantov priziv kao neutemeljen. 29. Ustavni sud konstatira da je u prijelaznim i završnim odredbama novog Zakona o ovršnom postupku u članku 226. propisano da će se postupak ovrhe, započet do početka primjene ovog zakona, okončati prema odredbama ovog zakona. 30. Člankom 64. istog zakona je propisano da se postupak ovrhe smatra završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe. 31. Prema navedenom, Ustavni sud konstatira da, u trenutku kada je stupio na snagu novi Zakon o ovršnom postupku, predmetni ovršni postupak još uvijek nije bio završen. Konkretno, u to vrijeme Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovom prizivu protiv Rješenja Općinskog suda broj Ip-27/99 od 9. srpnja 2002. godine. Imajući u vidu odredbu članka 226. novog Zakona o ovršnom postupku, prema kojoj: "Postupak ovrhe započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona", Kantonalni sud je prigodom odlučivanja o Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantovom prizivu bio dužan primijeniti novi Zakon o ovršnom postupku. 32. Odredbom članka 29. stavak 2. važećeg Zakona o ovršnom postupku je propisano da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebiti za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. 33. Iz navedene odredbe proizlazi da se isprave na temelju kojih je apelant podnio prijedlog za ovrhu više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, budući da je apelant prijedlog podnio na temelju izvatka iz svojih poslovnih knjiga, koji se u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu, prema Zakonu o ovršnom postupku koji je bio na snazi u to vrijeme, smatrao vjerodostojnom ispravom. Stoga je Kantonalni sud, primjenjujući novi Zakon o ovršnom postupku, prigodom odlučivanja o apelantovom prizivu mogao postupiti na dva načina, i to: apelantov prijedlog za ovrhu odbaciti zbog toga što se, sukladno novom Zakonu o ovršnom postupku, isprave na temelju kojih je apelant podnio prijedlog više ne smatraju vjerodostojnim ispravama, ili postupiti prema odredbi članka 29. stavak 2. novog Zakona o ovršnom postupku, tj. predmet proslijediti parničnom odjelu na dalje postupanje, odnosno da se postupa kao po tužbi. 34. Naime, imajući u vidu prijelazne i završne odredbe novog Zakona o ovršnom postupku, predmete u kojima se prijedlog za ovrhu temelji na vjerodostojnim ispravama, koje, prema ovom zakonu, nemaju više to svojstvo, otvoren je niz pitanja glede postupanja i odlučivanja u tim predmetima. Preporuka autora zakona je da se ti upitni predmeti proslijede parničnom odjelu na dalje postupanje, odnosno da se postupa na način kao po tužbi, s tim što bi tužitelj podneseni prijedlog, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, morao urediti u smislu članka 53. navedenog zakona, čime bi se zaštitili interesi stranaka u postupku kada je u pitanju načelo efikasnosti i ekonomičnosti pružanja sudbene zaštite. Za konkretan slučaj ovakav stav bi dodatno bio prihvatljiv, imajući u vidu činjenicu da je prijedlog za dozvolu ovrhe podnesen 5. veljače 1999. godine a da je Općinski sud rješenje kojim se prijedlog za ovrhu odbacuje kao neuredan, pa se ovršni postupak obustavlja, donio 9. srpnja 2002. godine, dakle, nakon više od tri godine od podnošenja prijedloga za dozvolu ovrhe, da je apelantov priziv čekao još skoro tri godine na odlučivanje drugostupanjskog suda. Nasuprot stavu Kantonalnog suda, iznesenom u odgovoru na apelaciju, prema kojem apelant svoje potraživanje prema ovršeniku može naplatiti u novom ovršnom postupku, pokrenutom na temelju urednog prijedloga za ovrhu, Ustavni sud smatra da apelant to ne bi mogao. Naime, imajući u vidu činjenice da su apelantova potraživanja nastala 13. rujna 1998. godine iznos od 3.812,30 KM, a iznos od 4.851,40 KM 1. listopada 1998. godine, da je ovršni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom trajao od 5. veljače 1999. godine do 5. travnja 2005. godine, tj. 6 godina i dva mjeseca, da je ovršni postupak okončan odbacivanjem prijedloga za dozvolu ovrhe u kojem se smatra da nije bilo prekida zastarijevanja, da je opći rok zastarjelosti pet godina, proizlazi da je rok za zastarjelost apelantovog potraživanja bezuspješno protekao dok su sudovi odlučivali o njegovom prijedlogu za dozvolu ovrhe, te da bi eventualni novi apelantov prijedlog za dozvolu ovrhe, u slučaju prigovora ovršenika, mogao biti odbijen uslijed zastarjelosti apelantovog potraživanja. 35. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom prizivu, primijenio Zakon o ovršnom postupku koji nije više bio na snazi. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, imajući u vidu činjenicu da odredba članka 226. novog Zakona o ovršnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda, eksplicitno upućuje na obveznu primjenu tog zakona. 36. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz članka 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 925 II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 37. U okviru zaključka glede kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud nije primijenio Zakon o ovršnom postupku koji je bio na snazi i koji je bio dužan primijeniti, nego je primijenio prijašnji Zakon o ovršnom postupku, oprečno odredbi novog zakona prema kojoj je za slučajeve kao što je predmetni izričito propisano primjenjivanje novog zakona. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1401/05, rješavajući apelaciju Gorana Prawića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Prawića-M-Lukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Goran Prawić-M-Lukić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 29. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i "Croatia osiguranja" d.d. Qubuški (u daqnjem tekstu: tuženi) je 15. avgusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Broj 12 – Strana 926 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Opštinski sud je 20. septembra 2005. godine dostavio cijeli predmetni spis, čiji je poslovni broj P-167/02-I. U spisu se nalazi izjašnjenje uređujućeg sudije o predmetnoj apelaciji upućeno predsjedniku Opštinskog suda. Navedeno izjašnjenje Ustavni sud smatra odgovorom Opštinskog suda u vezi sa predmetnom apelacijom. 4. Tuženi je 31. avgusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Apelant je 12. jula 2005. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine kojim je izvršena ispravka Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je, takođe, dopisom od 19. septembra 2005. godine, radi informacije, Ustavnom sudu dostavio zahtjev od 16. septembra 2005. godine kojim je tražio od Opštinskog suda oslobađanje od plaćawa sudske takse. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i tuženog su 26. juna 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Apelant je 6. februara 2002. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći. Apelant je naveo da potražuje iznos od 10.000,00 KM. U tužbi apelant je naveo da se saobraćajna nesreća dogodila 29. juna 2000. godine u Mostaru, te da je navedenu nesreću prouzrokovao vozač firme "Keš" d.o.o. Mostar Davor Glibić, upravljajući vozilom "mercedes" LP 813 reg. oznaka 123-E-986, koje je bilo osigurano kod tuženog. Apelant je naveo da je više puta zahtijevao od tuženog da mu nadoknadi nastalu štetu, što tuženi nije prihvatio, niti je dao sigurnost o mogućoj nadoknadi prouzrokovane štete, čime su povrijeđena pravila iz člana 78 Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Tuženi je 7. juna 2002. godine dostavio odgovor na tužbu u kom je naveo da priznaje pasivnu legitimaciju, a u cijelosti osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Radi opreza, tuženi je osporio visinu podnesenog tužbenog zahtjeva. 10. Opštinski sud je 10. juna 2002. godine održao ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu. Tuženi je, takođe, izjavio da ostaje u cijelosti pri pismenom odgovoru na tužbu od 7. juna 2002. godine, te je primjerak navedenog odgovora uručen apelantu nakon čega je on zamolio sud da mu dâ rok u kome će se pismeno očitovati na odgovor tuženog. Sud je donio rješenje kojim je ročište odgodio i novo zakazao za 1. juli 2002. godine. Apelantu je naloženo da do narednog ročišta dostavi pismeno očitovanje na odgovor tuženog. 11. Opštinski sud je 1. jula 2002. godine održao ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu, kao i navodima iz podneska od 11. juna 2002. godine (radi se o podnesku kojim se apelant očitovao na navode iz odgovora tuženog na tužbu). Punomoćnik tuženog je izjavio da on nije primio apelantov podnesak od 11. juna 2002. godine. Takođe, punomoćnik tuženog je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i dosadašwim navodima, te da u spis predaje izvještaj o prekršaju izvršenom saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine i predlaže da se od Opštinskog suda za prekršaje zatraži na uvid kompletan spis, a povodom saobraćajne nesreće s obzirom na to da se u spisu nalazi i foto-dokumentacija. Apelant je izjavio da prekršajni postupak koji se vodi protiv njega još nije pravosnažno okončan, te da, stoga, ne vidi razlog da se na uvid traži prekršajni spis. Sud je odgodio ročište i zakazao novo za 5. septembar 2002. godine. 12. Opštinski sud je 5. septembra 2002. godine održao ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Prije početka raspravljanja apelant je predložio da Četvrtak, 22.2.2007. se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je prekršajni postupak, koji je povodom žalbe okončao drugostepeni sud, vraćen na ponovni postupak koji je u toku. Apelant je naveo da će on sud obavijestiti kada bude okončan prekršajni postupak kako bi se nastavio postupak protiv tuženog. Punomoćnik tuženog je izjavio da se ne protivi apelantovom predlogu s tim što, ujedno, predlaže da se od Opštinskog suda za prekršaje u Mostaru zatraže podaci o tome da li se vodi prekršajni postupak protiv apelanta, a povodom saobraćajne nesreće koja se dogodila 29. juna 2002. godine u Mostaru u kojoj su učestvovali apelant upravljajući vozilom marke "volvo" i Davor Glibić upravljajući teretnim vozilom marke "mercedes", kao i u kojoj je fazi prekršajni postupak. Sud je odgodio ročište na neodređeno vrijeme. Takođe, sud je odlučio da od Opštinskog suda za prekršaje zatraži dostavljanje podataka koje je predložio punomoćnik tuženog. Apelantu je naloženo da pismenim podneskom obavijesti sud o momentu okončawa prekršajnog postupka tako što će dostaviti odluku Opštinskog suda za prekršaje Mostar. 13. Apelant je 23. oktobra 2002. godine dostavio Opštinskom sudu predlog da se predmetni parnički postupak dalje sprovede u skladu sa odredbom člana 10 Zakona o parničkom postupku. 14. Opštinski sud je 4. decembra 2002. godine održao ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi. Konstatovano je da je Opštinski sud za prekršaje Mostar 16. septembra 2002. godine dostavio kopiju kompletnog prekršajnog spisa u vezi sa saobraćajnom nesrećom. U prisustvu apelanta i punomoćnika tuženog pročitan je kompletan prekršajni spis. Punomoćnik tuženog i apelant su izjavili da nemaju nikakvih primjedbi u vezi sa prezentovanim dokazom suda. Takođe, punomoćnik tuženog je izjavio da ostaje pri odgovoru na tužbu. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa i sljedeća zakazuje za 13. januar 2003. godine. Sud je naveo koji će se dokazi zatražiti od Policijske uprave Mostar, kao i da će se na sljedećoj glavnoj raspravi sprovesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parničke stranke. Takođe, sud je naveo da će se na sljedeće ročište pozvati i svjedok Davor Glibić. 15. Rasprava zakazana za 13. januar 2003. godine kojoj su pristupili apelant i punomoćnik tuženog je odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije. 16. Apelant je 4. februara 2003. godine Opštinskom sudu dostavio predstavku zbog nepotrebnog odugovlačewa postupka u parnicama broj P-113/02 i P-167/02. 17. Opštinski sud je 5. marta 2003. godine održao ročište kom su pristupili apelant i punomoćnik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, podnesenom tužbenom zahtjevu, te je istakao da je očekivao da će na predmetnoj glavnoj raspravi biti saslušan u svojstvu parničke stranke, kako je bilo određeno procesnim rješenjem suda sa raspravnog zapisnika od 4. decembra 2002. godine. Apelant je naveo da je poludio zbog svega, te da će polupati sve ukoliko ne bude saslušan u svojstvu parničke stranke, kako je to već bilo određeno. Istakao je da je njega, kao i njegovu porodicu, izmaltretirao Opštinski sud za prekršaje. Apelantov punomoćnik je izjavio da u cijelosti ostaje pri odgovoru iz tužbe i svih dosadašwih navoda. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa i novo zakazuje za 20. mart 2003. godine, te da će se na tom ročištu sprovesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parničke stranke i osiguranika tuženog Davora Glibića u svojstvu svjedoka. Apelant je upozoren da će na narednom ročištu biti saslušan u svojstvu parničke stranke. Sud je, takođe, odredio da se od Opštinskog suda za prekršaje traži da izvijesti sud da li je okončan prekršajni postupak, odnosno da li je Kantonalni sud za prekršaje riješio apelantovu žalbu, te ukoliko jeste, da dostavi na uvid kompletan prekršajni spis. 18. Opštinski sud je 20. marta 2003. godine održao ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog koji je raspravi naknadno pristupio. Sud je sproveo dokaz saslušanjem apelanta kao parničke stranke i svjedoka Davora Glibića. Punomoćnik tuženog je iznio prigovor na Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantov iskaz u cijelosti, a nije iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari sprovede dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Punomoćnik tuženog se nije protivio predlogu da se sprovede rekonstrukcija na mjestu događaja u prisustvu vještaka saobraćajne struke. Sud je donio rješenje da će se u ovoj pravnoj stvari sprovesti dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja u prisustvu učesnika saobraćajne nesreće i sa vozilima koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Takođe je određeno da će se rekonstrukcija sprovesti u prisustvu vještaka saobraćajne struke, te je određen vještak. Apelantu je naloženo da na ime predujma za rekonstrukciju na mjestu događaja uplati iznos od 400 KM. Rekonstrukcija je određena za 18. april 2003. godine. Apelantu je naloženo da na mjesto događaja doveze putničko vozilo koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći. Takođe je određeno da se na mjesto događaja, uz prijetnju prinudnog dovođewa, pozove drugi učesnik saobraćajne nesreće Davor Glibić uz napomenu da na mjesto događaja dođe kamionom kojim je upravljao u momentu saobraćajne nesreće. 19. Rekonstrukciji događaja zakazanoj za 18. april 2003. godine pristupili su apelant, tuženi i učesnik saobraćajne nesreće, osiguranik tuženog Davor Glibić, sa teretnim vozilom "mercedes", kao i vještak. Apelant je izjavio da na mjesto događaja nije dovezao svoje vozilo koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nesreći jer se ono pokvarilo. Sud je donio rješenje kojim je zakazanu rekonstrukciju odgodio i odredio da će o održavanju sljedeće rekonstrukcije stranke biti obaviještene pismenim putem. 20. Podneskom od 18. aprila 2003. godine apelant je obavijestio Opštinski sud da povlači zahtjev za rekonstrukciju saobraćajne nesreće. 21. Sud je dopisom od 2. septembra 2003. godine pozvao apelanta da uplati iznos od 400,00 KM na ime rekonstrukcije. Dopisom od 8. septembra 2003. godine apelant je dostavio odgovor sudu na pomenuti dopis, obavještavajući sud da je podneskom od 18. aprila 2003. godine, koji je sud primio 23. aprila 2003. godine, povukao predlog za izvođenje dokaza rekonstrukcijom nastanka saobraćajne nesreće. 22. Opštinski sud je održao ročište 14. oktobra 2003. godine kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i pri svojim navodima iz podneska od 8. septembra 2003. godine. Na ročištu je apelant naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Punomoćnik tuženog je izjavio da nije u mogućnosti da se očituje na apelantove navode od 8. septembra 2003. godine, jer mu navedeni podnesak nije dostavljen, te da će se očitovati nakon što mu apelant dostavi podnesak. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari eventualno sklopi sudska ili vansudska nagodba. Sud je obavezao apelanta da obavijesti sud da li će biti spreman na rekonstrukciju saobraćajne nesreće ukoliko u međuvremenu ne dođe do vansudske nagodbe. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. 23. Apelant je dopisom od 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođewa dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. U podnesku apelant je naveo da je njegov auto još uvijek u kvaru, te da slično vozilo ne može da obezbijedi. Predložio je prioritetno izvođenje dokaza na sljedećem ročištu za glavnu raspravu za činjenice navedene u podnescima od 29. oktobra 2002. godine i 7. aprila 2003. godine, čime bi se olakšalo sprovođenje dokaza rekonstrukcije saobraćajne nesreće. 24. Apelant je podneskom od 16. oktobra 2003. godine uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine. 25. Opštinski sud je 15. juna 2004. godine održao pripremno ročište kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Konstatovano je da se predmetno ročište održava pred novim sudijom, te da radnje koje su sprovedene treba da se sprovedu ponovo. Apelant je uredio svoju tužbu na način da je dopunio svoje lične podatke koji su nastali poslije podnošewa tužbe, a u njegovom imenu i prezimenu. Apelant je ukratko izložio tužbu, te naveo da Broj 12 – Strana 927 ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu s tim što smanjuje tužbeni zahtjev na iznos od 4.001,23 KM. Apelant je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Punomoćnik tuženog u odgovoru na tužbu je istakao da je pred istim sudom u toku postupak povodom istog apelantovog zahtjeva protiv vozača osiguranika tuženog, a o kom je 9. juna 2004. godine donesena presuda. Tuženi je, zato, predložio da se apelantova tužba odbaci, u protivnom, tuženi u cijelosti osporava kako osnovanost, tako i visinu tužbenog zahtjeva, budući da je saobraćajnu nesreću od 29. juna 2000. godine skrivio sam apelant. Apelant je naveo da su tačni navodi da pred istim sudom teče parnica pod brojem P-113/02-I, ali ne vezano za ovu štetu, već apelantova tužba protiv Davora Glibića, kao i da se zasniva na potpuno drugim osnovama. 26. Sud je na navedenom ročištu donio rješenje kojim je odredio da će o prigovoru punomoćnika tuženika da o istom zahtjevu teče parnica pred istim sudom odlučiti naknadno, nakon što izvrši uvid u spis P-113/02-I. Na predmetnom ročištu apelant je predao dokaze za sud i protivnu stranu (pismenu dokumentaciju na 24 lista), te predložio da sud na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u navedenu pismenu dokumentaciju. Apelant je dalje predložio da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz koji je dao u svojstvu parničke stranke i iskaz Davora Glibića iz zapisnika od 20. marta 2003. godine, te naglasio da je najvažnije izvršiti uvid u njegov prigovor MUP-u Hercegovačko-neretvanskog kantona od 15. septembra 2000. godine. Apelant je zamolio sud da mu ostavi rok kako bi u spis uložio pripremljene činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, a koje je na predmetnom ročištu usmeno izložio sudu i tuženom. Punomoćnik tuženog je izjavio da se ne protivi izvođenju dokaza, odnosno uvidu u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant, ali se protivi da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka Ante Ćorića. Tuženi je predložio da se ranije izvedeni dokaz saslušanjem apelanta i svjedoka ponovo ne izvodi, već da se pročita. Takođe, predlaže da se na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u čitanje izvještaja o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći sa alkotestom, Rješewa Opštinskog suda za prekršaje Mostar od 23. novembra 2001. godine, da se izvrši uvid u foto-dokumentaciju mjesta događaja i uviđaj o šteti koji će priložiti u spis. Tuženi je naveo da se ne protivi tome da apelant priloži pismeni podnesak u kom je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Apelant je istakao prigovor na navode punomoćnika tuženog u pogledu osporavawa izvođewa dokaza uvidom u nalaz vještaka Ante Ćorića, te ostao pri svom predlogu i ne protivi se drugim predlozima punomoćnika tuženog. Sud je donio rješenje kojim je odredio da će se glavna rasprava održati 21. jula 2004. godine, te da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Takođe, sud je odredio da će na glavnoj raspravi biti izvedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant i dokumentaciju koju je predložio punomoćnik tuženog, te da će se uz saglasan predlog stranaka pročitati iskazi apelanta i svjedoka Davora Glibića. Sud je odredio da se u spis uloži spis istog suda broj P-1113/02-I. Apelantu je ostavljen rok od 2 dana da za sud i protivnu stranu podnese u pismenoj formi činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev koji je usmeno izložio tokom predmetne rasprave. 27. Zahtjevom od 9. juna 2004. godine apelant je tražio da se izuzme sudija Nada Hamović-Kovačević. Pomenuti sudija je 15. juna 2004. godine dao izjavu predsjedniku Opštinskog suda u vezi sa ovim apelantovim zahtjevom. Opštinski sud je Rješenjem broj Su-1204/04 od 16. juna 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se izuzme pomenuti sudija. 28. Opštinski sud je 21. jula 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu kom su prisustvovali apelant i punomoćnik tuženog. Konstatovano je da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica. Takođe je konstatovano da je pribavljen spis istog suda broj P-113/02-I, te je nakon uvida u navedeni spis zakqučeno da se radi o apelantovoj tužbi protiv tuženika Davora Glibića radi naknade štete prouzrokovane na apelantovom automobilu u saobraćajnoj nesreći od 29. juna 2000. godine, te da je u navedenoj pravnoj stvari 11. juna 2004. Broj 12 – Strana 928 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine donesena presuda protiv koje je apelant izjavio žalbu 4. jula 2004. godine. Sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor tuženog da o istom zahtjevu već teče parnica. Apelant je na ročištu ukratko izložio sva bitna pitawa iz tužbe tako što ih je izložio kao u tužbi, kao i u dosadašnjem toku postupka. On je ostao pri preciziranom tužbenom zahtjevu koji je primljen na znanje na pripremnom ročištu. Za spis i protivnu stranu apelant je predao kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i naveo da se navedena kopija već nalazi u spisu i da nije novi dokaz, a da je druga strana izvod iz Rješewa Opštinskog suda za prekršaje broj II-1481/00 i II-1474/00. Posebno je naglasio da se tuženiku obraćao podneskom od 11. marta 2004. godine radi postizawa sudske ili vansudske nagodbe, nudeći mirno rješenje spora na što nije dobio odgovor. Punomoćnik tuženog je izložio odgovor na tužbu, te naveo da u cijelosti ostaje pri dosadašwim navodima, odnosno pri osporavanju osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva zbog toga što je apelant iskqučivi krivac za nastanak predmetne saobraćajne nesreće i da dokazi koje je priložio apelant ne dokazuju niti činjenice iz tužbe, niti tužbeni zahtjev u cijelosti. Na predmetnom ročištu sud je izveo dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu. Stranke nisu imale primjedbi na sprovedene dokaze, te nisu imale druge predloge. Apelant i tuženi su iznijeli svoje završne riječi. Apelant je izjavio da u odnosu na završno izlaganje tuženog osporava sve njegove navode koji se tiču njegove odgovornosti za saobraćajnu nesreću koja se iskqučivo zasniva na izvještaju policije na koji je on podnio prigovor, te da ćutwa policije povodom navedenog prigovora ide njemu u prilog i govori da je on u pravu. Apelant je izjavio da potražuje i troškove postupka. Sud je zakqučio glavnu raspravu i prisutne obavijestio da će presuda biti donesena 17. septembra 2004. godine, kada su stranke dužne da je preuzmu u zgradi suda, zbog godišwih odmora stranaka i uređujućeg sudije od 26. jula do 28. avgusta 2004. godine. 29. Opštinski sud je 17. septembra 2004. godine donio presudu kom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 120,00 KM je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantova privatna tužba protiv Davora Glibića pravosnažno odbačena, jer se u opisanim radwama Davora Glibića nisu stekla obilježja krivičnog djela, već prekršaja. Prekršajni postupci protiv apelanta i Davora Glibića su obustavljeni. Sud je naveo da čak i da postoji pravosnažna odluka nadležnog sudije za prekršaje u pogledu odgovornosti za predmetnu saobraćajnu nesreću, ovaj sud nije vezan za pravosnažnu odluku u tom postupku, jer se takva vezanost ne predviđa članom 12 stav 3 Zakona o parničkom postupku. Sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza zakqučuje da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok ove saobraćajne nesreće i da li je propustom ili radwom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta, čime bi postojala odgovornost tuženog da mu naknadi štetu u smislu člana 78 Zakona o osiguranju imovine i lica (član 123 stav 1 i član 126 Zakona o parničkom postupku). S ciljem dokazivawa istinitosti svojih tvrdwi, apelant nije mogao da ponudi još neki dokaz da bi sud mogao izvjesno da formira uvjerenje o bitnim činjenicama, te je o wihovom postojanju zakqučeno primjenom pravila o teretu dokazivawa. 30. Protiv navedene presude apelant je 18. oktobra 2004. godine izjavio žalbu, te je Opštinski sud 17. decembra 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu predmetni spis. 31. Kantonalni sud je na nejavnoj sjednici, održanoj 28. aprila 2005. godine, donio Presudu broj Gž-1223/04 kom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je naveo da se ponuđenim dokazima, odnosno na osnovu iskaza apelanta i svjedoka ne može sa sigurnošću da zakquči šta je uzrok nesreće. Zato je prvostepeni sud pravilno zakqučio da su izvedeni dokazi, odnosno iskazi kontradiktorni, te da kao takvi ne mogu biti relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud je naveo da tome svakako treba dodati da je izvještaj o prekršaju koji je izvršen saobraćajnom nesrećom apelant osporio kao netačan i nepotpun. Sud je zakqučio da iz cjelokupne dokazne građe Četvrtak, 22.2.2007. proizilazi da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok predmetne saobraćajne nesreće i da li je propustom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta čime bi postojala odgovornost tuženog da mu štetu naknadi, u smislu člana 78 Zakona o osiguranju imovine i lica. Sud je, dalje, naveo da je u situaciji kada apelant nije bio u stanju ponuditi, osim postojećih, još neki drugi dokaz radi dokazivawa istinitosti svojih tvrdwi kako bi sud mogao izvjesno da formira uvjerenje o odlučnim činjenicama, sudu preostalo jedino da o wihovom postojanju zakquči primjenom pravila o teretu dokazivawa u smislu odredbe člana 126 Zakona o parničkom postupku. Prvostepeni sud je, zato, pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a u nedostaku dokaza kojima bi se potkrijepila njegova osnovanost. 32. Kantonalni sud je Rješenjem o ispravci broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine izvršio ispravku Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine tako što u uvodu presude, u trećem redu, umjesto riječi "Frawić-Lukić Goran", treba da stoji "Prawić-M-Lukić Goran". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 33. Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, član 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu nequdskog i ponižavajućeg postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo iz člana 1 stav 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opštu zabranu diskriminacije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant navodi da parnički postupak nije okončan u razumnom vremenskom roku čijem odugovlačenju on nije doprinio. Ističe da je parnički postupak pokrenut 6. februara 2002. godine. Navodi da mu je u žalbenom postupku uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog neodržavawa glavne rasprave u smislu člana 217 stav 2 Zakona o parničkom postupku FBiH. Takođe, navodi da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude eksplicitno zahtijevao održavanje rasprave i pozivanje stranaka na raspravu. Ističe da u žalbenom postupku drugostepeni sud nije razmotrio žalbu protiv rješewa o izuzimanju sudije prvostepenog suda, te da zbog toga smatra da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pristrasne. Apelant navodi da je uskraćivanjem prava iz člana 132 stav 3 Zakona o parničkom postupku FBiH narušen princip jednakosti u postupanju, čime mu nije data mogućnost da prezentuje svoj slučaj od 29. juna 2000. godine, ukqučujući i dokaze, na način kojim ne bi bio stavljen u nepovoqniji položaj u odnosu na tuženu stranu. Ističe da postupak u cjelini nije bio pravičan u smislu člana 8 Zakona o parničkom postupku FBiH. Navodi da mu u predmetnom postupku nije dozvoljen efikasan pristup domaćim pravosudnim organima. 34. U odnosu na povredu člana 3 Evropske konvencije, apelant navodi da "ishodište" apelacije počiva na izdavanju nepravilne i nepotpuno sastavljene javne isprave, kao i neistinito utvrđenih činjenica u vezi sa saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine. Izvještaj o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći, odnosno javnu ispravu broj 434/00 od 29. juna 2000. godine izdao je u to vrijeme MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona. Okolnosti iz sporne javne isprave iskoristio je tuženi u pogledu neizmirivawa pretrpljene štete. Navodi da mu je u sudskom postupku uskraćeno pravo na postupanje iz člana 132 stav 3 Zakona o parničkom postupku, te da je pretrpljena finansijska šteta za njega kao nezaposleno lice prerasla u nematerijalnu štetu. Dalje navodi da je drugostepeni sud u presudi namjerno počinio pogrešku. 35. U pogledu povrede člana 1 stav 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant navodi da je diskriminisan u uživanju prava prema domaćem zakonu, odnosno Zakonu o Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH parničkom postupku, u uživanju prava iz člana 1 stav 1 alineje 2, 4 i 14 Sporazuma o qudskim pravima iz Aneksa 6 Opšteg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini shodno kojim javni organ ima obavezu da se ponaša u skladu sa članom 1 Evropske konvencije. Navodi da ga je, takođe, diskriminisao javni organ u pogledu uzdržavawa od kršewa njegovih prava i sloboda, kao i wihove zaštite. Takođe, navodi da je diskriminisan zbog svog povratničkog statusa, socijalnog statusa kao nezaposlenog lica, kao i njegovog pola s obzirom na to da su u postupcima odlučivale iskqučivo sudije ženskog pola. Ističe da je ciq diskriminacije protivpravno nanošenje finansijske i nematerijalne štete, ugrožavanje izvora prihoda za dostojanstven i održivi povratnički status i podržavanje postupka osiromašewa. Apelant, takođe, smatra da javni organ u odlučivanju nije ispoštovao obavezu shodno članu 1 Evropske konvencije. 36. Apelant je predložio i da se ocijeni ustavnost drugostepene presude. b) Odgovor na apelaciju 37. Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant tužbu podnio 6. februara 2002. godine, te da je u navedenom predmetu nakon konstituisawa suda navedenim predmetom 2. februara 2004. godine zadužen sudija koji je donio prvostepenu presudu. Pripremno ročište je zakazano i održano 15. juna 2004. godine kom je bio prisutan apelant lično. Tom prilikom je iznio i predložio sve dokaze kojim potkrepquje svoj tužbeni zahtjev. Ročište za glavnu raspravu je održano 21. jula 2004. godine i presuda je donesena 17. septembra 2004. godine, zbog korišćewa odmora suda i stranaka. Razlozi presude su navedeni u obrazloženju i sud u cijelosti ostaje pri svim navodima i razlozima zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen. Spis povodom apelantove žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 17. decembra 2004. godine. Zbog izloženog, sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je uređujući sudija doprinio odugovlačenju postupka, jer je predmet nakon konstituisawa suda, a uzimajući u obzir da je sudija koji je preuzeo predmet bio zadužen sa 1.500 predmeta, uzet u rad u vrlo kratkom roku i da su ispoštovani sudski rokovi. Takođe su neargumentovani i neosnovani apelantovi navodi da je diskriminisan u postupku prema povratničkom statusu, socijalnom statusu i polu, te da je sud odluku zasnovao na osnovu prezentovanih dokaza i da su svi razlozi navedeni u obrazloženju. Sud napominje da su sve sudije parničari u predmetnom sudu ženskog pola. U odnosu na izuzeće uređujućeg sudije, navodi se da je apelant tražio izuzeće navedenog sudije jer je bio nezadovoljan odlukom u predmetu P-1480/03-I povodom tužbe za smetanje posjeda u kom je odbijen apelantov predlog za povrat u pređašnje stanje zbog propuštawa roka za uređenje tužbe, te da apelant na navedeno rješenje nije izjavio žalbu. Razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije se navode u obrazloženju tog rješewa. 38. Tuženi navodi da je kompletan postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom sproveden u skladu sa važećim Zakonom o parničkom postupku i u samoj proceduri ni na koji način nisu povrijeđena apelantova qudska prava i slobode. Suština predmetnog spora je da je apelant 26. septembra 2000. godine, u vidno alkoholizovanom stanju, naletio na stražwi kraj teretnog vozila "mercedes", čime je prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 39. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/03 i 73/05), koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Broj 12 – Strana 929 Član 11 Prvostepeni postupak će se, prema pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa. Član 132 (...) (3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. (...). Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredbi parničkog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (...)." VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, član 1 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu nequdskog i ponižavajućeg postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo iz člana 1 stav 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opštu zabranu diskriminacije. Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 12 – Strana 930 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 45. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o sporu o građanskom pravu, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv u ovom predmetu. 46. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Zato će Ustavni sud razmotriti da li je navedeni postupak okončan u razumnom roku. Period koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za ciq žalbe u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 48. U konkretnom slučaju postupak radi naknade štete započeo je 6. februara 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Opštinskom sudu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Dakle, period koji se uzima kao relevantan u konkretnom slučaju je period od 3 godine i skoro tri mjeseca, koliko je trajao predmetni postupak. 49. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede, te procijeni pravna pitawa koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete prouzrokovane saobraćajnom nesrećom. Takav spor se, shodno mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, može da okarakteriše kao relativno složen s obzirom na dokaze koje je trebalo izvesti. b) Ponašanje podnosioca apelacije 51. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 53. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom predmetu apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Međutim, apelant je na ročištu od 10. juna 2002. godine od suda zatražio dodatni rok za izjašnjenje na odgovor tuženog na tužbu. Dalje je apelant na ročištu od 5. septembra 2002. Četvrtak, 22.2.2007. godine tražio da se navedeno ročište odgodi na neodređeno vrijeme. Na ročištu od 20. marta 2003. godine apelant je predložio izvođenje dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Zakazanoj rekonstrukciji 18. aprila 2003. godine apelant je pristupio, ali nije dovezao svoj auto koji je učestvovao u nezgodi, jer se pokvario. Dopisom od 18. aprila 2003. godine, koji je Opštinski sud zaprimio 23. aprila 2003. godine, apelant je povukao svoj predlog za rekonstrukciju događaja da bi na ročištu od 14. oktobra 2003. godine naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom događaja. Na ročištu od 14. oktobra 2003. godine apelant je predložio da se sklopi sudska ili vansudska nagodba. Apelant je 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođewa dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Dalje, apelant je dopisom od 16. oktobra uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine. Na pripremnom ročištu od 15. juna 2004. godine apelant je smawio iznos svog tužbenog zahtjeva. Takođe, apelant je, osim rekonstrukcije događaja, od koje je na kraju odustao, tokom postupka predlagao izvođenje i drugih dokaza. 54. Sve ove apelantove radnje, shodno mišljenju Ustavnog suda, uticale su na dužinu predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 55. Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud u toku postupka u suštini bio aktivan, te da je u toku postupka izvodio brojne dokaze koje su predlagale strane u postupku, kao i one za koje je sud smatrao da su relevantni za predmetni slučaj. Zato, iako je od momenta podnošewa tužbe, 6. februara 2002. godine, do donošewa prvostepene presude, 17. septembra 2004. godine, proteklo 2 godine i 7 mjeseci, Ustavni sud ne može da zakquči da je radwama suda došlo do odugovlačewa predmetnog postupka. Dalje, ukoliko se uzme u obzir da je postupak u cjelini okončan u periodu od 3 godine i skoro tri mjeseca, a imajući u vidu da je u periodu kada je vođen predmetni postupak sprovođena i reforma sudstva kom je došlo do reorganizacije sudova i do povećawa broja predmeta, shodno mišljenju Ustavnog suda ne može se reći da je prekoračeno razumno vrijeme za okončanje navedenog postupka. 56. U odnosu na apelantovo traženje da Ustavni sud ispita ustavnost drugostepene presude, kom je okončan predmetni postupak, Ustavni sud je već ranije usvojio stav shodno kom "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ?na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 57. U skladu sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da apelant u konkretnom postupku pred sudovima nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivawa, u smislu odredbi člana 126 Zakona o parničkom postupku, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. 58. Ustavni sud konstatuje da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zakqučiti da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Takođe, ne može da se zakquči da je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 59. U odnosu na apelantove navode da nije imao javnu raspravu pred drugostepenim sudom, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj postoji razlika između prvostepenog i drugostepenog suđewa, odnosno odlučivawa po žalbi. Suština navedenog sadržana je u tri presude protiv Švedske: "Tamo gdje sud odlučuje po Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH žalbi i ima jurisdikciju da revidira predmet činjenično i u svjetlu zakona, Sud ne može da tvrdi da član 6 uvijek zahtijeva poštivanje prava na javnu raspravu, bez obzira na prirodu pitawa o kojima se odlučuje. Osim ovog aspekta, postoje i drugi aspekti, ukqučujući pravo na suđenje u razumnom roku i s tim u vezi potrebu za ažurnošću, što mora da se uzme u obzir prilikom utvrđivawa potreba za javnom raspravom u fazama postupka nakon prvostepenog suđewa. Pod uslovom da je prvostepeni postupak zadovoqio zahtjeve javnog saslušawa, odsustvo takvog saslušawa pred drugostepenim i trećestepenim sudom može da bude opravdano specijalnim karakteristikama postupka. Tako, postupak dozvole za ulaganje žalbe i postupak koji se bavi iskqučivo pravnim pitawima, nasuprot utvrđivanju činjenica, može da bude u skladu sa zahtjevima iz člana 6 i ako podnosilac žalbe ne dobije priliku da ga lično sasluša žalbeni ili kasacioni sud" (Evropski sud za qudska prava, presuda od 29. okrobra 1991. godine, Helmers protiv Švedske, serija A, br. 212-A, str. 16; Jan- Ake Andersson protiv Švedske, serija A, br. 212-B, str. 45, i Fejde protiv Švedske, serija A, br. 212-C, str. 68-69). 60. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu i odredbu člana 217 stav 2 Zakona o parničkom postupku, Ustavni sud konstatuje da drugostepeni sud prilikom razmatrawa apelantove žalbe nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u pomenutoj odredbi Zakona o parničkom postupku. Zato, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim. 61. U odnosu na apelantove navode da se drugostepeni sud nije očitovao na apelantove žalbene navode u pogledu rješewa o izuzeću sudije, Ustavni sud ističe da je elemenat pravičnog suđewa i zahtjev da sudska odluka mora da navede razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može da je procijeni samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Shodno stavu Evropskog suda za qudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje, omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argumenat" (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine, serija A-288, i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Shodno stanovištu bivše Evropske komisije za qudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo da navede te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). 62. U odnosu na apelantove navode da je u postupku narušen princip jednakosti u postupanju, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je Ustavni sud konstatovao da je apelant tokom postupka imao ista prava kao i druga strana u postupku. Takođe, apelant je iskoristio i svoje pravo na izjavqivanje žalbe protiv prvostepene presude, te se,shodno mišljenju Ustavnog suda, ovdje ne može reći da apelant nije imao efikasan pristup domaćim sudskim organima. 63. Zato, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. b) Zabrana mučewa i podvrgavawa nequdskom i ponižavajućem postupku ili kažwavanju 64. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut nequdskom i ponižavajućem postupku. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Član 3 Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju." Broj 12 – Strana 931 65. Nequdski tretman mora da ima minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržina postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i pol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stav 162). 66. Ustavni sud konstatuje da apelant Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudskom postupku bio izložen ponižavajućem i nequdskom postupku, u smislu člana 3 Evropske konvencije, niti je to Ustavni sud zakqučio uvidom u cjelokupan predmetni spis. Zato, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava neosnovani. 67. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Ostali navodi 68. U okviru zakqučka u pogledu kršewa prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 69. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom sudskom postupku došlo do prekoračewa prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da ne može da se zakquči da je u navedenom postupku primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant Ustavnom sudu nije dokazao da je u konkretnom postupku došlo do povrede ovog apelantovog ustavnog prava, niti je to Ustavni sud zakqučio uvidom u cjelokupan predmetni spis. 70. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 71. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1401/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je Broj 12 – Strana 932 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Pranjića-M-Lukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 29. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Croatia osiguranja" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je 20. septembra 2005. godine dostavio cijeli predmetni spis, čiji je poslovni broj P-167/02-I. U spisu se nalazi izjašnjenje uređujućeg sudije o predmetnoj apelaciji upućeno predsjednici Općinskog suda. Navedeno izjašnjenje Ustavni sud smatra odgovorom Općinskog suda u vezi sa predmetnom apelacijom. 4. Tuženi je 31. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Apelant je 12. jula 2005. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine kojim je izvršena ispravka Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je, također, dopisom od 19. septembra 2005. godine, radi informacije, Ustavnom sudu dostavio zahtjev od 16. septembra 2005. godine kojim je tražio od Općinskog suda oslobađanje od plaćanja sudske takse. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i tuženog su 26. juna 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je 6. februara 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći. Apelant je naveo da potražuje iznos od 10.000,00 KM. U tužbi apelant je naveo da se saobraćajna nesreća dogodila 29. juna 2000. godine u Mostaru, te da je navedenu nesreću prouzrokovao vozač firme "Keš" d.o.o. Mostar Davor Glibić, upravljajući vozilom "mercedes" LP 813 reg. oznaka 123-E-986, koje je bilo osigurano kod tuženog. Apelant je naveo da je više puta zahtijevao od tuženog da mu nadoknadi nastalu štetu, što tuženi nije prihvatio, niti je dao sigurnost o mogućoj nadoknadi prouzrokovane štete, čime su povrijeđena pravila iz člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Tuženi je 7. juna 2002. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je naveo da priznaje pasivnu legitimaciju, a u cijelosti osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Radi opreza, tuženi je osporio visinu podnesenog tužbenog zahtjeva. 10. Općinski sud je 10. juna 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu. Tuženi je, također, izjavio da ostaje u cijelosti pri pismenom odgovoru na tužbu od 7. juna 2002. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. godine, te je primjerak navedenog odgovora uručen apelantu nakon čega je on zamolio sud da mu dâ rok u kome će se pismeno očitovati na odgovor tuženog. Sud je donio rješenje kojim je ročište odgodio i novo zakazao za 1. juli 2002. godine. Apelantu je naloženo da do narednog ročišta dostavi pismeno očitovanje na odgovor tuženog. 11. Općinski sud je 1. jula 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu, kao i navodima iz podneska od 11. juna 2002. godine (radi se o podnesku kojim se apelant očitovao na navode iz odgovora tuženog na tužbu). Opunomoćenik tuženog je izjavio da on nije primio apelantov podnesak od 11. juna 2002. godine. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i dosadašnjim navodima, te da u spis predaje izvještaj o prekršaju izvršenom saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine i predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje zatraži na uvid kompletan spis, a povodom saobraćajne nesreće s obzirom na to da se u spisu nalazi i fotodokumentacija. Apelant je izjavio da prekršajni postupak koji se vodi protiv njega još nije pravosnažno okončan, te da, stoga, ne vidi razlog da se na uvid traži prekršajni spis. Sud je odgodio ročište i zakazao novo za 5. septembar 2002. godine. 12. Općinski sud je 5. septembra 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Prije početka raspravljanja apelant je predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je prekršajni postupak, koji je povodom žalbe okončao drugostepeni sud, vraćen na ponovni postupak koji je u toku. Apelant je naveo da će on sud obavijestiti kada bude okončan prekršajni postupak kako bi se nastavio postupak protiv tuženog. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi apelantovom prijedlogu s tim što, ujedno, predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje u Mostaru zatraže podaci o tome da li se vodi prekršajni postupak protiv apelanta, a povodom saobraćajne nesreće koja se dogodila 29. juna 2002. godine u Mostaru u kojoj su učestvovali apelant upravljajući vozilom marke "volvo" i Davor Glibić upravljajući teretnim vozilom marke "mercedes", kao i u kojoj je fazi prekršajni postupak. Sud je odgodio ročište na neodređeno vrijeme. Također, sud je odlučio da od Općinskog suda za prekršaje zatraži dostavljanje podataka koje je predložio opunomoćenik tuženog. Apelantu je naloženo da pismenim podneskom obavijesti sud o momentu okončanja prekršajnog postupka tako što će dostaviti odluku Općinskog suda za prekršaje Mostar. 13. Apelant je 23. oktobra 2002. godine dostavio Općinskom sudu prijedlog da se predmetni parnični postupak dalje provede u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o parničnom postupku. 14. Općinski sud je 4. decembra 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi. Konstatirano je da je Općinski sud za prekršaje Mostar 16. septembra 2002. godine dostavio kopiju kompletnog prekršajnog spisa u vezi sa saobraćajnom nesrećom. U prisustvu apelanta i opunomoćenika tuženog pročitan je kompletan prekršajni spis. Opunomoćenik tuženog i apelant su izjavili da nemaju nikakvih primjedaba u vezi sa prezentiranim dokazom suda. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da ostaje pri odgovoru na tužbu. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa i sljedeća zakazuje za 13. januar 2003. godine. Sud je naveo koji će se dokazi zatražiti od Policijske uprave Mostar, kao i da će se na sljedećoj glavnoj raspravi provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Također, sud je naveo da će se na sljedeće ročište pozvati i svjedok Davor Glibić. 15. Rasprava zakazana za 13. januar 2003. godine kojoj su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog je odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije. 16. Apelant je 4. februara 2003. godine Općinskom sudu dostavio predstavku zbog nepotrebnog odugovlačenja postupka u parnicama broj P-113/02 i P-167/02. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. Općinski sud je 5. marta 2003. godine održao ročište kojem su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, podnesenom tužbenom zahtjevu, te je istakao da je očekivao da će na predmetnoj glavnoj raspravi biti saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je bilo određeno procesnim rješenjem suda sa raspravnog zapisnika od 4. decembra 2002. godine. Apelant je naveo da je poludio zbog svega, te da će polupati sve ukoliko ne bude saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je to već bilo određeno. Istakao je da je njega, kao i njegovu porodicu, izmaltretirao Općinski sud za prekršaje. Apelantov opunomoćenik je izjavio da u cijelosti ostaje pri odgovoru iz tužbe i svih dosadašnjih navoda. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa i novo zakazuje za 20. mart 2003. godine, te da će se na tom ročištu provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i osiguranika tuženog Davora Glibića u svojstvu svjedoka. Apelant je upozoren da će na narednom ročištu biti saslušan u svojstvu parnične stranke. Sud je, također, odredio da se od Općinskog suda za prekršaje traži da izvijesti sud da li je okončan prekršajni postupak, odnosno da li je Kantonalni sud za prekršaje riješio apelantovu žalbu, te ukoliko jeste, da dostavi na uvid kompletan prekršajni spis. 18. Općinski sud je 20. marta 2003. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog koji je raspravi naknadno pristupio. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke i svjedoka Davora Glibića. Opunomoćenik tuženog je iznio prigovor na apelantov iskaz u cijelosti, a nije iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari provede dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog se nije protivio prijedlogu da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja u prisustvu vještaka saobraćajne struke. Sud je donio rješenje da će se u ovoj pravnoj stvari provesti dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja u prisustvu učesnika saobraćajne nesreće i sa vozilima koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Također je određeno da će se rekonstrukcija provesti u prisustvu vještaka saobraćajne struke, te je određen vještak. Apelantu je naloženo da na ime predujma za rekonstrukciju na mjestu događaja uplati iznos od 400 KM. Rekonstrukcija je određena za 18. april 2003. godine. Apelantu je naloženo da na mjesto događaja doveze putničko vozilo koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći. Također je određeno da se na mjesto događaja, uz prijetnju prinudnog dovođenja, pozove drugi učesnik saobraćajne nesreće Davor Glibić uz napomenu da na mjesto događaja dođe kamionom kojim je upravljao u momentu saobraćajne nesreće. 19. Rekonstrukciji događaja zakazanoj za 18. april 2003. godine pristupili su apelant, tuženi i učesnik saobraćajne nesreće, osiguranik tuženog Davor Glibić, sa teretnim vozilom "mercedes", kao i vještak. Apelant je izjavio da na mjesto događaja nije dovezao svoje vozilo koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nesreći jer se ono pokvarilo. Sud je donio rješenje kojim je zakazanu rekonstrukciju odgodio i odredio da će o održavanju sljedeće rekonstrukcije stranke biti obaviještene pismenim putem. 20. Podneskom od 18. aprila 2003. godine apelant je obavijestio Općinski sud da povlači zahtjev za rekonstrukciju saobraćajne nesreće. 21. Sud je dopisom od 2. septembra 2003. godine pozvao apelanta da uplati iznos od 400,00 KM na ime rekonstrukcije. Dopisom od 8. septembra 2003. godine apelant je dostavio odgovor sudu na spomenuti dopis, obavještavajući sud da je podneskom od 18. aprila 2003. godine, koji je sud primio 23. aprila 2003. godine, povukao prijedlog za izvođenje dokaza rekonstrukcijom nastanka saobraćajne nesreće. 22. Općinski sud je održao ročište 14. oktobra 2003. godine kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i pri svojim navodima iz podneska od 8. septembra 2003. godine. Na ročištu je apelant naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog je izjavio da nije u mogućnosti da se Broj 12 – Strana 933 očituje na apelantove navode od 8. septembra 2003. godine, jer mu navedeni podnesak nije dostavljen, te da će se očitovati nakon što mu apelant dostavi podnesak. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari eventualno sklopi sudska ili vansudska nagodba. Sud je obavezao apelanta da obavijesti sud da li će biti spreman na rekonstrukciju saobraćajne nesreće ukoliko u međuvremenu ne dođe do vansudske nagodbe. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. 23. Apelant je dopisom od 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođenja dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. U podnesku apelant je naveo da je njegov auto još uvijek u kvaru, te da slično vozilo ne može osigurati. Predložio je prioritetno izvođenje dokaza na sljedećem ročištu za glavnu raspravu za činjenice navedene u podnescima od 29. oktobra 2002. godine i 7. aprila 2003. godine, čime bi se olakšalo provođenje dokaza rekonstrukcije saobraćajne nesreće. 24. Apelant je podneskom od 16. oktobra 2003. godine uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine. 25. Općinski sud je 15. juna 2004. godine održao pripremno ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da se predmetno ročište održava pred novim sudijom, te da radnje koje su provedene treba da se provedu ponovo. Apelant je uredio svoju tužbu na način da je dopunio svoje lične podatke koji su nastali poslije podnošenja tužbe, a u njegovom imenu i prezimenu. Apelant je ukratko izložio tužbu, te naveo da ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu s tim što smanjuje tužbeni zahtjev na iznos od 4.001,23 KM. Apelant je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Opunomoćenik tuženog u odgovoru na tužbu je istakao da je pred istim sudom u toku postupak povodom istog apelantovog zahtjeva protiv vozača osiguranika tuženog, a o kojem je 9. juna 2004. godine donesena presuda. Tuženi je, stoga, predložio da se apelantova tužba odbaci, u protivnom, tuženi u cijelosti osporava kako osnovanost, tako i visinu tužbenog zahtjeva, budući da je saobraćajnu nesreću od 29. juna 2000. godine skrivio sam apelant. Apelant je naveo da su tačni navodi da pred istim sudom teče parnica pod brojem P-113/02-I, ali ne vezano za ovu štetu, već apelantova tužba protiv Davora Glibića, kao i da se zasniva na potpuno drugim osnovama. 26. Sud je na navedenom ročištu donio rješenje kojim je odredio da će o prigovoru opunomoćenika tuženika da o istom zahtjevu teče parnica pred istim sudom odlučiti naknadno, nakon što izvrši uvid u spis P-113/02-I. Na predmetnom ročištu apelant je predao dokaze za sud i protivnu stranu (pismenu dokumentaciju na 24 lista), te predložio da sud na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u navedenu pismenu dokumentaciju. Apelant je dalje predložio da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz koji je dao u svojstvu parnične stranke i iskaz Davora Glibića iz zapisnika od 20. marta 2003. godine, te naglasio da je najvažnije izvršiti uvid u njegov prigovor MUP-u Hercegovačko-neretvanskog kantona od 15. septembra 2000. godine. Apelant je zamolio sud da mu ostavi rok kako bi u spis uložio pripremljene činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, a koje je na predmetnom ročištu usmeno izložio sudu i tuženom. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi izvođenju dokaza, odnosno uvidu u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant, ali se protivi da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka Ante Ćorića. Tuženi je predložio da se ranije izvedeni dokaz saslušanjem apelanta i svjedoka ponovno ne izvodi, već da se pročita. Također, predlaže da se na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u čitanje izvještaja o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći sa alkotestom, Rješenja Općinskog suda za prekršaje Mostar od 23. novembra 2001. godine, da se izvrši uvid u fotodokumentaciju mjesta događaja i uviđaj o šteti koji će priložiti u spis. Tuženi je naveo da se ne protivi tome da apelant priloži pismeni podnesak u kojem je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Apelant je istakao prigovor na navode opunomoćenika tuženog u pogledu osporavanja izvođenja dokaza uvidom u nalaz vještaka Ante Ćorića, te ostao pri svom prijedlogu i ne protivi se drugim prijedlozima opunomoćenika tuženog. Sud je donio rješenje kojim je odredio da će se glavna rasprava održati 21. jula 2004. godine, te da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovu i visini Broj 12 – Strana 934 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tužbenog zahtjeva. Također, sud je odredio da će na glavnoj raspravi biti izvedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant i dokumentaciju koju je predložio opunomoćenik tuženog, te da će se uz saglasan prijedlog stranaka pročitati iskazi apelanta i svjedoka Davora Glibića. Sud je odredio da se u spis uloži spis istog suda broj P-1113/02-I. Apelantu je ostavljen rok od 2 dana da za sud i protivnu stranu podnese u pismenoj formi činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev koji je usmeno izložio tokom predmetne rasprave. 27. Zahtjevom od 9. juna 2004. godine apelant je tražio da se izuzme sutkinja Nada Hamović-Kovačević. Spomenuta sutkinja je 15. juna 2004. godine dala izjavu predsjednici Općinskog suda u vezi sa ovim apelantovim zahtjevom. Općinski sud je Rješenjem broj Su-1204/04 od 16. juna 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se izuzme spomenuta sutkinja. 28. Općinski sud je 21. jula 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica. Također je konstatirano da je pribavljen spis istog suda broj P-113/02-I, te je nakon uvida u navedeni spis zaključeno da se radi o apelantovoj tužbi protiv tuženika Davora Glibića radi naknade štete prouzrokovane na apelantovom automobilu u saobraćajnoj nesreći od 29. juna 2000. godine, te da je u navedenoj pravnoj stvari 11. juna 2004. godine donesena presuda protiv koje je apelant izjavio žalbu 4. jula 2004. godine. Sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor tuženog da o istom zahtjevu već teče parnica. Apelant je na ročištu ukratko izložio sva bitna pitanja iz tužbe tako što ih je izložio kao u tužbi, kao i u dosadašnjem toku postupka. On je ostao pri preciziranom tužbenom zahtjevu koji je primljen na znanje na pripremnom ročištu. Za spis i protivnu stranu apelant je predao kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i naveo da se navedena kopija već nalazi u spisu i da nije novi dokaz, a da je druga strana izvod iz Rješenja Općinskog suda za prekršaje broj II-1481/00 i II-1474/00. Posebno je naglasio da se tuženiku obraćao podneskom od 11. marta 2004. godine radi postizanja sudske ili izvansudske nagodbe, nudeći mirno rješenje spora na što nije dobio odgovor. Opunomoćenik tuženog je izložio odgovor na tužbu, te naveo da u cijelosti ostaje pri dosadašnjim navodima, odnosno pri osporavanju osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva zbog toga što je apelant isključivi krivac za nastanak predmetne saobraćajne nesreće i da dokazi koje je priložio apelant ne dokazuju niti činjenice iz tužbe, niti tužbeni zahtjev u cijelosti. Na predmetnom ročištu sud je izveo dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu. Stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, te nisu imal? druge prijedloge. Apelant i tuženi su iznijeli svoje završne riječi. Apelant je izjavio da u odnosu na završno izlaganje tuženog osporava sve njegove navode koji se tiču njegove odgovornosti za saobraćajnu nesreću koja se isključivo zasniva na izvještaju policije na koji je on podnio prigovor, te da šutnja policije povodom navedenog prigovora ide njemu u prilog i govori da je on u pravu. Apelant je izjavio da potražuje i troškove postupka. Sud je zaključio glavnu raspravu i prisutne obavijestio da će presuda biti donesena 17. septembra 2004. godine, kada su stranke dužne da je preuzmu u zgradi suda, zbog godišnjih odmora stranaka i uređujućeg sudije od 26. jula do 28. augusta 2004. godine. 29. Općinski sud je 17. septembra 2004. godine donio presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 120,00 KM je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantova privatna tužba protiv Davora Glibića pravosnažno odbačena, jer se u opisanim radnjama Davora Glibića nisu stekla obilježja krivičnog djela, već prekršaja. Prekršajni postupci protiv apelanta i Davora Glibića su obustavljeni. Sud je naveo da čak i da postoji pravosnažna odluka nadležnog sudije za prekršaje u pogledu odgovornosti za predmetnu saobraćajnu nesreću, ovaj sud nije vezan za pravosnažnu odluku u tom postupku, jer se takva vezanost ne predviđa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo Četvrtak, 22.2.2007. da na osnovu izvedenih dokaza zaključuje da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok ove saobraćajne nesreće i da li je propustom ili radnjom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta, čime bi postojala odgovornost tuženog da mu naknadi štetu u smislu člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica (član 123. stav 1. i član 126. Zakona o parničnom postupku). S ciljem dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji, apelant nije mogao ponuditi još neki dokaz da bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o bitnim činjenicama, te je o njihovom postojanju zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja. 30. Protiv navedene presude apelant je 18. oktobra 2004. godine izjavio žalbu, te je Općinski sud 17. decembra 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu predmetni spis. 31. Kantonalni sud je na nejavnoj sjednici, održanoj 28. aprila 2005. godine, donio Presudu broj Gž-1223/04 kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je naveo da se ponuđenim dokazima, odnosno na osnovu iskaza apelanta i svjedoka ne može sa sigurnošću zaključiti šta je uzrok nesreće. Stoga je prvostepeni sud pravilno zaključio da su izvedeni dokazi, odnosno iskazi kontradiktorni, te da kao takvi ne mogu biti relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud je naveo da tome svakako treba dodati da je izvještaj o prekršaju koji je izvršen saobraćajnom nesrećom apelant osporio kao netačan i nepotpun. Sud je zaključio da iz cjelokupne dokazne građe proizlazi da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok predmetne saobraćajne nesreće i da li je propustom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta čime bi postojala odgovornost tuženog da mu štetu naknadi, u smislu člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica. Sud je, dalje, naveo da je u situaciji kada apelant nije bio u stanju ponuditi, osim postojećih, još neki drugi dokaz radi dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji kako bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o odlučnim činjenicama, sudu preostalo jedino da o njihovom postojanju zaključi primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku. Prvostepeni sud je, stoga, pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a u nedostaku dokaza kojima bi se potkrijepila njegova osnovanost. 32. Kantonalni sud je Rješenjem o ispravci broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine izvršio ispravku Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine tako što u uvodu presude, u trećem redu, umjesto riječi "Franjić-Lukić Goran", treba da stoji "Pranjić-M-Lukić Goran". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 33. Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant navodi da parnični postupak nije okončan u razumnom vremenskom roku čijem odugovlačenju on nije doprinio. Ističe da je parnični postupak pokrenut 6. februara 2002. godine. Navodi da mu je u žalbenom postupku uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog neodržavanja glavne rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Također, navodi da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude eksplicitno zahtijevao održavanje rasprave i pozivanje stranaka na raspravu. Ističe da u žalbenom postupku drugostepeni sud nije razmotrio žalbu protiv rješenja o izuzimanju sudije prvostepenog suda, te da zbog toga smatra da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pristrasne. Apelant navodi da je uskraćivanjem prava iz člana 132. stav 3. Zakona o Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH parničnom postupku FBiH narušen princip jednakosti u postupanju, čime mu nije data mogućnost da prezentira svoj slučaj od 29. juna 2000. godine, uključujući i dokaze, na način kojim ne bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu stranu. Ističe da postupak u cjelini nije bio pravičan u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH. Navodi da mu u predmetnom postupku nije dopušten efikasan pristup domaćim pravosudnim organima. 34. U odnosu na povredu člana 3. Evropske konvencije, apelant navodi da "ishodište" apelacije počiva na izdavanju nepravilne i nepotpuno sastavljene javne isprave, kao i neistinito utvrđenih činjenica u vezi sa saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine. Izvještaj o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći, odnosno javnu ispravu broj 434/00 od 29. juna 2000. godine izdao je u to vrijeme MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona. Okolnosti iz sporne javne isprave iskoristio je tuženi u pogledu neizmirivanja pretrpljene štete. Navodi da mu je u sudskom postupku uskraćeno pravo na postupanje iz člana 132. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te da je pretrpljena finansijska šteta za njega kao nezaposleno lice prerasla u nematerijalnu štetu. Dalje navodi da je drugostepeni sud u presudi namjerno počinio pogrešku. 35. U pogledu povrede člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant navodi da je diskriminiran u uživanju prava prema domaćem zakonu, odnosno Zakonu o parničnom postupku, u uživanju prava iz člana 1. stav 1. alineje 2, 4. i 14. Sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 6. Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojim javni organ ima obavezu da se ponaša u skladu sa članom 1. Evropske konvencije. Navodi da ga je, također, diskriminirao javni organ u pogledu uzdržavanja od kršenja njegovih prava i sloboda, kao i njihove zaštite. Također, navodi da je diskriminiran zbog svog povratničkog statusa, socijalnog statusa kao nezaposlenog lica, kao i njegovog spola s obzirom na to da su u postupcima odlučivale isključivo sudije ženskog spola. Ističe da je cilj diskriminacije protupravno nanošenje finansijske i nematerijalne štete, ugrožavanje izvora prihoda za dostojanstven i održivi povratnički status i podržavanje postupka osiromašenja. Apelant, također, smatra da javni organ u odlučivanju nije ispoštovao obavezu prema članu 1. Evropske konvencije. 36. Apelant je predložio i da se ocijeni ustavnost drugostepene presude. b) Odgovor na apelaciju 37. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant tužbu podnio 6. februara 2002. godine, te da je u navedenom predmetu nakon konstituiranja suda navedenim predmetom 2. februara 2004. godine zadužena sutkinja koja je donijela prvostepenu presudu. Pripremno ročište je zakazano i održano 15. juna 2004. godine kojem je bio prisutan apelant lično. Tom prilikom je iznio i predložio sve dokaze kojim potkrepljuje svoj tužbeni zahtjev. Ročište za glavnu raspravu je održano 21. jula 2004. godine i presuda je donesena 17. septembra 2004. godine, zbog korištenja odmora suda i stranaka. Razlozi presude su navedeni u obrazloženju i sud u cijelosti ostaje pri svim navodima i razlozima zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen. Spis povodom apelantove žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 17. decembra 2004. godine. Zbog izloženog, sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je uređujući sudija doprinio odugovlačenju postupka, jer je predmet nakon konstituiranja suda, a uzimajući u obzir da je sutkinja koja je preuzela predmet bila zadužena sa 1.500 predmeta, uzet u rad u vrlo kratkom roku i da su ispoštovani sudski rokovi. Također su neargumentirani i neosnovani apelantovi navodi da je diskriminiran u postupku prema povratničkom statusu, socijalnom statusu i spolu, te da je sud odluku zasnovao na osnovu prezentiranih dokaza i da su svi razlozi navedeni u obrazloženju. Sud napominje da su sve sudije parničari u predmetnom sudu ženskog spola. U odnosu na izuzeće uređujućeg sudije, navodi se da je apelant tražio izuzeće navedenog sudije jer je bio nezadovoljan odlukom u predmetu P-1480/03-I povodom tužbe za smetanje posjeda u kojem je odbijen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje Broj 12 – Strana 935 stanje zbog propuštanja roka za uređenje tužbe, te da apelant na navedeno rješenje nije izjavio žalbu. Razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije se navode u obrazloženju tog rješenja. 38. Tuženi navodi da je kompletan postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom proveden u skladu sa važećim Zakonom o parničnom postupku i u samoj proceduri ni na koji način nisu povrijeđena apelantova ljudska prava i slobode. Suština predmetnog spora je da je apelant 26. septembra 2000. godine, u vidno alkoholiziranom stanju, naletio na stražnji kraj teretnog vozila "mercedes", čime je prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 39. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/03 i 73/05), koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, prema pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 132. (...) (3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. (...). Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (...)." VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je Broj 12 – Strana 936 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primio 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 45. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o sporu o građanskom pravu, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 46. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li je navedeni postupak okončan u razumnom roku. Period koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 48. U konkretnom slučaju postupak radi naknade štete započeo je 6. februara 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Dakle, period koji se uzima kao relevantan u konkretnom slučaju je period od 3 godine i skoro tri mjeseca, koliko je trajao predmetni postupak. 49. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Četvrtak, 22.2.2007. a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete prouzrokovane saobraćajnom nesrećom. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, može okarakterizirati kao relativno složen s obzirom na dokaze koje je trebalo izvesti. b) Ponašanje podnosioca apelacije 51. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 53. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da je u konkretnom predmetu apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Međutim, apelant je na ročištu od 10. juna 2002. godine od suda zatražio dodatni rok za izjašnjenje na odgovor tuženog na tužbu. Dalje je apelant na ročištu od 5. septembra 2002. godine tražio da se navedeno ročište odgodi na neodređeno vrijeme. Na ročištu od 20. marta 2003. godine apelant je predložio izvođenje dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Zakazanoj rekonstrukciji 18. aprila 2003. godine apelant je pristupio, ali nije dovezao svoj auto koji je učestvovao u nezgodi, jer se pokvario. Dopisom od 18. aprila 2003. godine, koji je Općinski sud zaprimio 23. aprila 2003. godine, apelant je povukao svoj prijedlog za rekonstrukciju događaja da bi na ročištu od 14. oktobra 2003. godine naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom događaja. Na ročištu od 14. oktobra 2003. godine apelant je predložio da se sklopi sudska ili vansudska nagodba. Apelant je 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođenja dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Dalje, apelant je dopisom od 16. oktobra uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine. Na pripremnom ročištu od 15. juna 2004. godine apelant je smanjio iznos svog tužbenog zahtjeva. Također, apelant je, osim rekonstrukcije događaja, od koje je na kraju odustao, tokom postupka predlagao izvođenje i drugih dokaza. 54. Sve ove apelantove radnje, prema mišljenju Ustavnog suda, utjecale su na dužinu predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 55. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud u toku postupka u suštini bio aktivan, te da je u toku postupka izvodio brojne dokaze koje su predlagale strane u postupku, kao i one za koje je sud smatrao da su relevantni za predmetni slučaj. Stoga, iako je od momenta podnošenja tužbe, 6. februara 2002. godine, do donošenja prvostepene presude, 17. septembra 2004. godine, proteklo 2 godine i 7 mjeseci, Ustavni sud ne može zaključiti da je radnjama suda došlo do odugovlačenja predmetnog postupka. Dalje, ukoliko se uzme u obzir da je postupak u cjelini okončan u periodu od 3 godine i skoro tri mjeseca, a imajući u vidu da je u periodu kada je vođen predmetni postupak provođena i reforma pravosuđa kojom je došlo do reorganizacije sudova i do povećanja broja predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda ne može se reći da je prekoračeno razumno vrijeme za okončanje navedenog postupka. 56. U odnosu na apelantovo traženje da Ustavni sud ispita ustavnost drugostepene presude, kojom je okončan predmetni postupak, Ustavni sud je već ranije usvojio stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ?na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 57. U skladu sa navedenim, Ustavni sud konstatira da apelant u konkretnom postupku pred sudovima nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. 58. Ustavni sud konstatira da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 59. U odnosu na apelantove navode da nije imao javnu raspravu pred drugostepenim sudom, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj postoji razlika između prvostepenog i drugostepenog suđenja, odnosno odlučivanja po žalbi. Suština navedenog sadržana je u tri presude protiv Švedske: "Tamo gdje sud odlučuje po žalbi i ima jurisdikciju da revidira predmet činjenično i u svjetlu zakona, Sud ne može tvrditi da član 6. uvijek zahtijeva poštivanje prava na javnu raspravu, bez obzira na prirodu pitanja o kojima se odlučuje. Osim ovog aspekta, postoje i drugi aspekti, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku i s tim u vezi potrebu za ažurnošću, što se mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja potreba za javnom raspravom u fazama postupka nakon prvostepenog suđenja. Pod uvjetom da je prvostepeni postupak zadovoljio zahtjeve javnog saslušanja, odsustvo takvog saslušanja pred drugostepenim i trećestepenim sudom može biti opravdano specijalnim karakteristikama postupka. Tako, postupak dozvole za ulaganje žalbe i postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima, nasuprot utvrđivanju činjenica, može biti u skladu sa zahtjevima iz člana 6. i ako podnosilac žalbe ne dobije priliku da ga lično sasluša žalbeni ili kasacioni sud" (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 29. okrobra 1991. godine, Helmers protiv Švedske, serija A, br. 212-A, str. 16; Jan- Ake Andersson protiv Švedske, serija A, br. 212-B, str. 45, i Fejde protiv Švedske, serija A, br. 212-C, str. 68-69). 60. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu i odredbu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud konstatira da drugostepeni sud prilikom razmatranja apelantove žalbe nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim. 61. U odnosu na apelantove navode da se drugostepeni sud nije očitovao na apelantove žalbene navode u pogledu rješenja o izuzeću sudije, Ustavni sud ističe da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji naprimjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje, omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument" (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine, serija A-288, i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). 62. U odnosu na apelantove navode da je u postupku narušen princip jednakosti u postupanju, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je Ustavni sud konstatirao da je apelant tokom postupka imao ista prava kao i druga strana u postupku. Također, apelant je iskoristio i svoje pravo na izjavljivanje žalbe protiv Broj 12 – Strana 937 prvostepene presude, te se, prema mišljenju Ustavnog suda, ovdje ne može reći da apelant nije imao efikasan pristup domaćim pravosudnim organima. 63. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju 64. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem postupku. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Član 3. Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 65. Neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stav 162). 66. Ustavni sud konstatira da apelant Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudskom postupku bio izložen ponižavajućem i neljudskom postupku, u smislu člana 3. Evropske konvencije, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava neosnovani. 67. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ostali navodi 68. U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 69. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom sudskom postupku došlo do prekoračenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da se ne može zaključiti da je u navedenom postupku primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant Ustavnom sudu nije dokazao da je u konkretnom postupku došlo do povrede ovog apelantovog ustavnog prava, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis. 70. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 71. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Broj 12 – Strana 938 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1401/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Gorana Pranjića-M-Lukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-167/02-I od 17. rujna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 29. lipnja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-167/02-I od 17. rujna 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Croatia osiguranja" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) je 15. kolovoza 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je 20. rujna 2005. godine dostavio cijeli predmetni spis, čiji je poslovni broj P-167/02-I. U spisu se nalazi izjašnjenje uređujućeg suca o predmetnoj apelaciji upućeno predsjednici Općinskog suda. Navedeno izjašnjenje Ustavni sud smatra odgovorom Općinskog suda u svezi sa predmetnom apelacijom. 4. Tuženi je 31. kolovoza 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Apelant je 12. srpnja 2005. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 4. srpnja 2005. godine kojim je izvršena ispravka Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine. Apelant je, također, dopisom od 19. rujna 2005. godine, radi informacije, Ustavnom sudu dostavio zahtjev od 16. rujna 2005. godine kojim je tražio od Općinskog suda oslobađanje od plaćanja sudbene pristojbe. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i tuženog su 26. lipnja 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je 6. veljače 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzročene u prometnoj nezgodi. Apelant je naveo da potražuje iznos od 10.000,00 KM. U tužbi apelant je naveo da se prometna nezgoda dogodila 29. lipnja 2000. godine u Mostaru, te da je navedenu nezgodu prouzročio vozač tvrtke "Keš" d.o.o. Mostar 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. Davor Glibić, upravljajući vozilom "mercedes" LP 813 reg. oznaka 123-E-986, koje je bilo osigurano kod tuženog. Apelant je naveo da je više puta zahtijevao od tuženog da mu nadoknadi nastalu štetu, što tuženi nije prihvatio, niti je dao sigurnost o mogućoj nadoknadi prouzročene štete, čime su povrijeđena pravila iz članka 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Tuženi je 7. lipnja 2002. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je naveo da priznaje pasivnu legitimaciju, a u cijelosti pobija pravni temelj tužbenog zahtjeva. Radi opreza, tuženi je pobio visinu podnesenog tužbenog zahtjeva. 10. Općinski sud je 10. lipnja 2002. godine održao ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu. Tuženi je, također, izjavio da ostaje u cijelosti pri pismenom odgovoru na tužbu od 7. lipnja 2002. godine, te je primjerak navedenog odgovora uručen apelantu nakon čega je on zamolio sud da mu dâ rok u kojem će se pismeno očitovati na odgovor tuženog. Sud je donio rješenje kojim je ročište odgodio i novo zakazao za 1. srpanj 2002. godine. Apelantu je naloženo da do narednoga ročišta dostavi pismeno očitovanje na odgovor tuženog. 11. Općinski sud je 1. srpnja 2002. godine održao ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu, kao i navodima iz podneska od 11. lipnja 2002. godine (radi se o podnesku kojim se apelant očitovao na navode iz odgovora tuženog na tužbu). Opunomoćenik tuženog je izjavio da on nije primio apelantov podnesak od 11. lipnja 2002. godine. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i dosadašnjim navodima, te da u spis predaje izvješće o prekršaju izvršenom prometnom nezgodom od 29. lipnja 2000. godine i predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje zatraži na uvid kompletan spis, a povodom prometne nezgode obzirom da se u spisu nalazi i fotodokumentacija. Apelant je izjavio da prekršajni postupak koji se vodi protiv njega još nije pravomoćno okončan, te da, stoga, ne vidi razlog da se na uvid traži prekršajni spis. Sud je odgodio ročište i zakazao novo za 5. rujan 2002. godine. 12. Općinski sud je 5. rujna 2002. godine održao ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Prije početka raspravljanja apelant je predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme obzirom da je prekršajni postupak, koji je povodom priziva okončao drugostupanjski sud, vraćen na ponovni postupak koji je u tijeku. Apelant je naveo da će on sud obavijestiti kada bude okončan prekršajni postupak kako bi se nastavio postupak protiv tuženog. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi apelantovom prijedlogu s tim što, ujedno, predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje u Mostaru zatraže podaci o tome vodi li se prekršajni postupak protiv apelanta, a povodom prometne nezgode koja se dogodila 29. lipnja 2002. godine u Mostaru u kojoj su sudjelovali apelant upravljajući vozilom marke "volvo" i Davor Glibić upravljajući teretnim vozilom marke "mercedes", kao i u kojoj je fazi prekršajni postupak. Sud je odgodio ročište na neodređeno vrijeme. Također, sud je odlučio da od Općinskog suda za prekršaje zatraži dostavu podataka koje je predložio opunomoćenik tuženog. Apelantu je naloženo da pismenim podneskom obavijesti sud o trenutku okončanja prekršajnog postupka tako što će dostaviti odluku Općinskog suda za prekršaje Mostar. 13. Apelant je 23. listopada 2002. godine dostavio Općinskom sudu prijedlog da se predmetni parnični postupak dalje provede sukladno odredbi članka 10. Zakona o parničnom postupku. 14. Općinski sud je 4. prosinca 2002. godine održao ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi. Konstatirano je da je Općinski sud za prekršaje Mostar 16. rujna 2002. godine dostavio preslik kompletnog prekršajnog spisa u svezi sa prometnom nezgodom. U nazočnosti apelanta i opunomoćenika tuženog je pročitan kompletan prekršajni spis. Opunomoćenik tuženog i apelant su izjavili da nemaju Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nikakvih primjedaba u svezi sa prezentiranim dokazom suda. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da ostaje pri odgovoru na tužbu. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa i sljedeća zakazuje za 13. siječanj 2003. godine. Sud je naveo koji će se dokazi zatražiti od Policijske uprave Mostar, kao i da će se na sljedećoj glavnoj raspravi provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Također, sud je naveo da će se na sljedeće ročište pozvati i svjedok Davor Glibić. 15. Rasprava zakazana za 13. siječanj 2003. godine kojoj su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog je odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti suca. 16. Apelant je 4. veljače 2003. godine Općinskom sudu dostavio predstavku zbog nepotrebnog odugovlačenja postupka u parnicama broj P-113/02 i P-167/02. 17. Općinski sud je 5. ožujka 2003. godine održao ročište kojem su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, podnesenom tužbenom zahtjevu, te je istaknuo da je očekivao da će na predmetnoj glavnoj raspravi biti saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je bilo određeno procesnim rješenjem suda sa raspravnog zapisnika od 4. prosinca 2002. godine. Apelant je naveo da je poludio zbog svega, te da će polupati sve ukoliko ne bude saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je to već bilo određeno. Istaknuo je da je njega, kao i njegovu obitelj, izmaltretirao Općinski sud za prekršaje. Apelantov opunomoćenik je izjavio da u cijelosti ostaje pri odgovoru iz tužbe i svih dosadašnjih navoda. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa i novo zakazuje za 20. ožujak 2003. godine, te da će se na tome ročištu provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i osiguranika tuženog Davora Glibića u svojstvu svjedoka. Apelant je upozoren da će na narednom ročištu biti saslušan u svojstvu parnične stranke. Sud je, također, odredio da se od Općinskog suda za prekršaje traži da izvijesti sud je li okončan prekršajni postupak, odnosno je li Kantonalni sud za prekršaje riješio apelantov priziv, te ukoliko jeste, da dostavi na uvid kompletan prekršajni spis. 18. Općinski sud je 20. ožujka 2003. godine održao ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog koji je raspravi naknadno pristupio. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke i svjedoka Davora Glibića. Opunomoćenik tuženog je iznio prigovor na apelantov iskaz u cijelosti, a nije iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari provede dokaz rekonstrukcijom prometne nezgode na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog se nije protivio prijedlogu da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja u nazočnosti vještaka prometne struke. Sud je donio rješenje da će se u ovoj pravnoj stvari provesti dokaz rekonstrukcijom prometne nezgode na mjestu događaja u nazočnosti usudionika prometne nezgode i sa vozilima koja su sudjelovala u predmetnoj prometnoj nezgodi. Također je određeno da će se rekonstrukcija provesti u nazočnosti vještaka prometne struke, te je određen vještak. Apelantu je naloženo da na ime predujma za rekonstrukciju na mjestu događaja uplati iznos od 400 KM. Rekonstrukcija je određena za 18. travanj 2003. godine. Apelantu je naloženo da na mjesto događaja doveze osobno vozilo koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi. Također je određeno da se na mjesto događaja, uz prijetnju prinudnog dovođenja, pozove drugi sudionik prometne nezgode Davor Glibić uz napomenu da na mjesto događaja dođe kamionom kojim je upravljao u trenutku prometne nezgode. 19. Rekonstrukciji događaja zakazanoj za 18. travanj 2003. godine pristupili su apelant, tuženi i sudionik prometne nezgode, osiguranik tuženog Davor Glibić, sa teretnim vozilom "mercedes", kao i vještak. Apelant je izjavio da na mjesto događaja nije dovezao svoje vozilo koje je sudjelovalo u predmetnoj prometnoj nezgodi jer se ono pokvarilo. Sud je donio rješenje kojim je zakazanu rekonstrukciju odgodio i odredio da će o održavanju sljedeće rekonstrukcije stranke biti obaviještene pismenim putem. 20. Podneskom od 18. travnja 2003. godine apelant je obavijestio Općinski sud da povlači zahtjev za rekonstrukciju prometne nezgode. Broj 12 – Strana 939 21. Sud je dopisom od 2. rujna 2003. godine pozvao apelanta da uplati iznos od 400,00 KM na ime rekonstrukcije. Dopisom od 8. rujna 2003. godine apelant je dostavio odgovor sudu na spomenuti dopis, obavještavajući sud da je podneskom od 18. travnja 2003. godine, koji je sud primio 23. travnja 2003. godine, povukao prijedlog za izvođenje dokaza rekonstrukcijom nastanka prometne nezgode. 22. Općinski sud je održao ročište 14. listopada 2003. godine kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i pri svojim navodima iz podneska od 8. rujna 2003. godine. Na ročištu je apelant naveo da će se naknadno izjasniti ostaje li pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom prometne nezgode na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog je izjavio da nije u mogućnosti očitovati se na apelantove navode od 8. rujna 2003. godine, jer mu navedeni podnesak nije dostavljen, te da će se očitovati nakon što mu apelant dostavi podnesak. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari eventualno sklopi sudbena ili izvansudbena nagodba. Sud je obvezao apelanta da obavijesti sud hoće li biti spreman na rekonstrukciju prometne nezgode ukoliko u međuvremenu ne dođe do izvansudbene nagodbe. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. 23. Apelant je dopisom od 15. listopada 2003. godine dostavio izjašnjenje glede izvođenja dokaza rekonstrukcijom prometne nezgode. U podnesku apelant je naveo da je njegov auto još uvijek u kvaru, te da slično vozilo ne može osigurati. Predložio je prioritetno izvođenje dokaza na sljedećem ročištu za glavnu raspravu za činjenice navedene u podnescima od 29. listopada 2002. godine i 7. travnja 2003. godine, čime bi se olakšala provedba dokaza rekonstrukcije prometne nezgode. 24. Apelant je podneskom od 16. listopada 2003. godine uredio svoju tužbu od 6. veljače 2002. godine. 25. Općinski sud je 15. lipnja 2004. godine održao pripremno ročište kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da se predmetno ročište održava pred novim sucem, te da se radnje koje su provedene trebaju provesti ponovno. Apelant je uredio svoju tužbu na način da je dopunio svoje osobne podatke koji su nastali poslije podnošenja tužbe, a u njegovom imenu i prezimenu. Apelant je ukratko izložio tužbu, te naveo da ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu s tim što smanjuje tužbeni zahtjev na iznos od 4.001,23 KM. Apelant je iznio činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Opunomoćenik tuženog u odgovoru na tužbu je istaknuo da je pred istim sudom u tijeku postupak povodom istog apelantovog zahtjeva protiv vozača osiguranika tuženog, a o kojem je 9. lipnja 2004. godine donesena presuda. Tuženi je, stoga, predložio da se apelantova tužba odbaci, u protivnom, tuženi u cijelosti pobija kako utemeljenost, tako i visinu tužbenog zahtjeva, budući da je prometnu nezgodu od 29. lipnja 2000. godine skrivio sam apelant. Apelant je naveo da su točni navodi da pred istim sudom teče parnica pod brojem P-113/02-I, ali ne vezano za ovu štetu, već apelantova tužba protiv Davora Glibića, kao i da se temelji na potpuno drugim osnovama. 26. Sud je na navedenom ročištu donio rješenje kojim je odredio da će o prigovoru opunomoćenika tuženika da o istom zahtjevu teče parnica pred istim sudom odlučiti naknadno, nakon što izvrši uvid u spis P-113/02-I. Na predmetnom ročištu apelant je predao dokaze za sud i protivnu stranu (pismenu dokumentaciju na 24 lista), te predložio da sud na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u navedenu pismenu dokumentaciju. Apelant je dalje predložio da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz koji je dao u svojstvu parnične stranke i iskaz Davora Glibića iz zapisnika od 20. ožujka 2003. godine, te naglasio da je najvažnije izvršiti uvid u njegov prigovor MUP-u Hercegovačko-neretvanskog kantona od 15. rujna 2000. godine. Apelant je zamolio sud da mu ostavi rok kako bi u spis uložio pripremljene činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, a koje je na predmetnom ročištu usmeno izložio sudu i tuženom. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi izvođenju dokaza, odnosno uvidu u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant, ali se protivi da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka Ante Ćorića. Tuženi je predložio da se ranije izvedeni dokaz saslušanjem apelanta i Broj 12 – Strana 940 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svjedoka ponovno ne izvodi, već da se pročita. Također, predlaže da se na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u čitanje izvješća o izvršenom prekršaju u prometnoj nezgodi sa alkotestom, Rješenja Općinskog suda za prekršaje Mostar od 23. studenog 2001. godine, da se izvrši uvid u fotodokumentaciju mjesta događaja i uviđaj o šteti koji će priložiti u spis. Tuženi je naveo da se ne protivi tomu da apelant priloži pismeni podnesak u kojem je iznio činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Apelant je istaknuo prigovor na navode opunomoćenika tuženog glede pobijanja izvođenja dokaza uvidom u nalaz vještaka Ante Ćorića, te ostao pri svojem prijedlogu i ne protivi se drugim prijedlozima opunomoćenika tuženog. Sud je donio rješenje kojim je odredio da će se glavna rasprava održati 21. srpnja 2004. godine, te da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Također, sud je odredio da će na glavnoj raspravi biti izvedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant i dokumentaciju koju je predložio opunomoćenik tuženog, te da će se uz suglasan prijedlog stranaka pročitati iskazi apelanta i svjedoka Davora Glibića. Sud je odredio da se u spis uloži spis istog suda broj P-1113/02-I. Apelantu je ostavljen rok od 2 dana da za sud i protivnu stranu podnese u pismenoj formi činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev koji je usmeno izložio tijekom predmetne rasprave. 27. Zahtjevom od 9. lipnja 2004. godine apelant je tražio da se izuzme sutkinja Nada Hamović-Kovačević. Spomenuta sutkinja je 15. lipnja 2004. godine dala izjavu predsjednici Općinskog suda u svezi sa ovim apelantovim zahtjevom. Općinski sud je Rješenjem broj Su-1204/04 od 16. lipnja 2004. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev da se izuzme spomenuta sutkinja. 28. Općinski sud je 21. srpnja 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu kojem su bili nazočni apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da je tuženi na pripremnom ročištu istaknuo prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica. Također je konstatirano da je pribavljen spis istog suda broj P-113/02-I, te je nakon uvida u navedeni spis zaključeno da se radi o apelantovoj tužbi protiv tuženika Davora Glibića radi naknade štete prouzročene na apelantovom automobilu u prometnoj nezgodi od 29. lipnja 2000. godine, te da je u navedenoj pravnoj stvari 11. lipnja 2004. godine donesena presuda protiv koje je apelant izjavio priziv 4. srpnja 2004. godine. Sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor tuženog da o istom zahtjevu već teče parnica. Apelant je na ročištu ukratko izložio sva bitna pitanja iz tužbe tako što ih je izložio kao u tužbi, kao i u dosadašnjem tijeku postupka. On je ostao pri preciziranom tužbenom zahtjevu koji je primljen na znanje na pripremnom ročištu. Za spis i protivnu stranu apelant je predao preslik zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i naveo da se navedeni preslik već nalazi u spisu i da nije novi dokaz, a da je druga strana izvadak iz Rješenja Općinskog suda za prekršaje broj II-1481/00 i II-1474/00. Posebice je naglasio da se tuženiku obraćao podneskom od 11. ožujka 2004. godine radi postizanja sudbene ili izvansudbene nagodbe, nudeći mirno rješenje spora na što nije dobio odgovor. Opunomoćenik tuženog je izložio odgovor na tužbu, te naveo da u cijelosti ostaje pri dosadašnjim navodima, odnosno pri pobijanju utemeljenosti i visine tužbenog zahtjeva zbog toga što je apelant isključivi krivac za nastanak predmetne prometne nezgode i da dokazi koje je priložio apelant ne dokazuju niti činjenice iz tužbe, niti tužbeni zahtjev u cijelosti. Na predmetnom ročištu sud je izveo dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu. Stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, te nisu imal? druge prijedloge. Apelant i tuženi su iznijeli svoje završne riječi. Apelant je izjavio da u odnosu na završno izlaganje tuženog pobija sve njegove navode koji se tiču njegove odgovornosti za prometnu nezgodu koja se isključivo temelji na izvješću policije na koje je on podnio prigovor, te da šutnja policije povodom navedenog prigovora ide njemu u prilog i govori da je on u pravu. Apelant je izjavio da potražuje i troškove postupka. Sud je zaključio glavnu raspravu i nazočne obavijestio da će presuda biti donesena 17. rujna 2004. godine, kada su stranke dužne preuzeti je u zgradi suda, zbog godišnjih Četvrtak, 22.2.2007. odmora stranaka i uređujućeg suca od 26. srpnja do 28. kolovoza 2004. godine. 29. Općinski sud je 17. rujna 2004. godine donio presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 120,00 KM je odbijen. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je apelantova privatna tužba protiv Davora Glibića pravomoćno odbačena, jer se u opisanim radnjama Davora Glibića nisu stekla obilježja kaznenog djela, već prekršaja. Prekršajni postupci protiv apelanta i Davora Glibića su obustavljeni. Sud je naveo da čak i da postoji pravomoćna odluka nadležnog suca za prekršaje glede odgovornosti za predmetnu prometnu nezgodu, ovaj sud nije vezan za pravomoćnu odluku u tom postupku, jer se takva vezanost ne predviđa člankom 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo da na temelju izvedenih dokaza zaključuje da apelant nije na jasan i nedvojben način dokazao što je uzrok ove prometne nezgode i je li propustom ili radnjom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta, čime bi postojala odgovornost tuženog da mu naknadi štetu u smislu članka 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba (članak 123. stavak 1. i članak 126. Zakona o parničnom postupku). U svrhu dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji, apelant nije mogao ponuditi još neki dokaz da bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o bitnim činjenicama, te je o njihovom postojanju zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja. 30. Protiv navedene presude apelant je 18. listopada 2004. godine izjavio priziv, te je Općinski sud 17. prosinca 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu predmetni spis. 31. Kantonalni sud je na nejavnoj sjednici, održanoj 28. travnja 2005. godine, donio Presudu broj Gž-1223/04 kojom je apelantov priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude sud je naveo da se ponuđenim dokazima, odnosno na temelju iskaza apelanta i svjedoka ne može sa sigurnošću zaključiti što je uzrok nezgode. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su izvedeni dokazi, odnosno iskazi kontradiktorni, te da kao takvi ne mogu biti relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud je naveo da tomu svakako treba dodati da je izvješće o prekršaju koji je izvršen prometnom nezgodom apelant pobio kao netočno i nepotpuno. Sud je zaključio da iz cjelokupne dokazne građe proizlazi da apelant nije na jasan i nedvojben način dokazao što je uzrok predmetne prometne nezgode i je li propustom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta čime bi postojala odgovornost tuženog da mu štetu naknadi, u smislu članka 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba. Sud je, dalje, naveo da je u situaciji kada apelant nije bio u stanju ponuditi, osim postojećih, još neki drugi dokaz radi dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji kako bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o odlučnim činjenicama, sudu preostalo jedino da o njihovom postojanju zaključi primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe članka 126. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen, a u nedostaku dokaza kojima bi se potkrijepila njegova utemeljenost. 32. Kantonalni sud je Rješenjem o ispravku broj Gž-1223/04 od 4. srpnja 2005. godine izvršio ispravak Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine tako što u uvodu presude, u trećem redu, umjesto riječi "Franjić-Lukić Goran", treba stajati "Pranjić-M-Lukić Goran". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 33. Apelant navodi da su povrijeđeni članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant navodi Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da parnični postupak nije okončan u razumnom vremenskom roku čijem odugovlačenju on nije doprinio. Ističe da je parnični postupak pokrenut 6. veljače 2002. godine. Navodi da mu je u prizivnom postupku uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog neodržavanja glavne rasprave u smislu članka 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Također, navodi da je u prizivu uloženom protiv prvostupanjske presude eksplicitno zahtijevao održavanje rasprave i pozivanje stranaka na raspravu. Ističe da u prizivnom postupku drugostupanjski sud nije razmotrio priziv protiv rješenja o izuzimanju suca prvostupanjskog suda, te da zbog toga smatra da su odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda pristrane. Apelant navodi da je uskraćivanjem prava iz članka 132. stavak 3. Zakona o parničnom postupku FBiH narušeno načelo jednakosti u postupanju, čime mu nije dana mogućnost prezentirati svoj slučaj od 29. lipnja 2000. godine, uključujući i dokaze, na način kojim ne bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu stranu. Ističe da postupak u cjelini nije bio pravičan u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku FBiH. Navodi da mu u predmetnom postupku nije dopušten efikasan pristup domaćim pravosudnim tijelima. 34. U odnosu na povredu članka 3. Europske konvencije, apelant navodi da "ishodište" apelacije počiva na izdavanju nepravilne i nepotpuno sastavljene javne isprave, kao i neistinito utvrđenih činjenica u svezi sa prometnom nezgodom od 29. lipnja 2000. godine. Izvješće o izvršenom prekršaju u prometnoj nezgodi, odnosno javnu ispravu broj 434/00 od 29. lipnja 2000. godine izdao je u to vrijeme MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona. Okolnosti iz upitne javne isprave iskoristio je tuženi glede neizmirivanja pretrpljene štete. Navodi da mu je u sudbenom postupku uskraćeno pravo na postupanje iz članka 132. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, te da je pretrpljena financijska šteta za njega kao nezaposlenu osobu prerasla u nematerijalnu štetu. Dalje navodi da je drugostupanjski sud u presudi namjerno počinio pogrešku. 35. Glede povrede članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, apelant navodi da je diskriminiran u uživanju prava prema domaćem zakonu, odnosno Zakonu o parničnom postupku, u uživanju prava iz članka 1. stavak 1. alineje 2, 4. i 14. Sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 6. Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojim javno tijelo ima obvezu ponašati se sukladno članku 1. Europske konvencije. Navodi da ga je, također, diskriminiralo javno tijelo glede uzdržavanja od kršenja njegovih prava i sloboda, kao i njihove zaštite. Također, navodi da je diskriminiran zbog svojeg povratničkog statusa, socijalnog statusa kao neuposlene osobe, kao i njegovog spola obzirom da su u postupcima odlučivali isključivo suci ženskog spola. Ističe da je cilj diskriminacije protupravno nanošenje financijske i nematerijalne štete, ugrožavanje izvora prihoda za dostojanstven i održivi povratnički status i podržavanje postupka osiromašenja. Apelant, također, smatra da javno tijelo u odlučivanju nije ispoštovalo obvezu prema članku 1. Europske konvencije. 36. Apelant je predložio i da se ocijeni ustavnost drugostupanjske presude. b) Odgovor na apelaciju 37. Općinski sud u svojem odgovoru na apelaciju navodi da je apelant tužbu podnio 6. veljače 2002. godine, te da je u navedenom predmetu nakon konstituiranja suda navedenim predmetom 2. veljače 2004. godine zadužena sutkinja koja je donijela prvostupanjsku presudu. Pripremno ročište je zakazano i održano 15. lipnja 2004. godine kojem je bio nazočan apelanto sobno. Tom prigodom je iznio i predložio sve dokaze kojim potkrepljuje svoj tužbeni zahtjev. Ročište za glavnu raspravu je održano 21. sronja 2004. godine i presuda je donesena 17. rujna 2004. godine, zbog uporabe odmora suda i stranaka. Razlozi presude su navedeni u obrazloženju i sud u cijelosti ostaje pri svim navodima i razlozima zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen. Spis povodom apelantovog priziva je dostavljen Kantonalnom sudu 17. prosinca 2004. godine. Zbog izloženog, sud navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je uređujući sudac doprinio odugovlačenju postupka, jer je Broj 12 – Strana 941 predmet nakon konstituiranja suda, a uzimajući u obzir da je sutkinja koja je preuzela predmet bila zadužena sa 1.500 predmeta, uzet u rad u vrlo kratkom roku i da su ispoštovani sudbeni rokovi. Također su neargumentirani i neutemeljeni apelantovi navodi da je diskriminiran u postupku prema povratničkom statusu, socijalnom statusu i spolu, te da je sud odluku utemeljio na osnovi prezentiranih dokaza i da su svi razlozi navedeni u obrazloženju. Sud napominje da su svi suci parničari u predmetnom sudu ženskog spola. U odnosu na izuzeće uređujućeg suca, navodi se da je apelant tražio izuzeće navedenog suca jer je bio nezadovoljan odlukom u predmetu P-1480/03-I povodom tužbe za smetanje posjeda u kojem je odbijen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za uređenje tužbe, te da apelant na navedeno rješenje nije uložio priziv. Razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uređujućeg suca se navode u obrazloženju tog rješenja. 38. Tuženi navodi da je kompletan postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom proveden sukladno važećem Zakonu o parničnom postupku i u samoj proceduri ni na koji način nisu povrijeđena apelantova ljudska prava i slobode. Suština predmetnog spora je da je apelant 26. rujna 2000. godine, u vidno alkoholiziranom stanju, naletio na stražnji kraj teretnog vozila "mercedes", čime je prouzročio prometnu nezgodu. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 39. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/03 i 73/05), koji je stupio na snagu 5. studenog 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, prema pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 126. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Članak 132. (...) (3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. (...). Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku, potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. (...)." VI. Dopustivost 40. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima Broj 12 – Strana 942 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 18. svibnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. lipnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 44. Apelant navodi da su povrijeđeni članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije. Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 45. Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o sporu o građanskom pravu, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 46. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud razmotriti je li navedeni postupak okončan u razumnom roku. Razdoblje koje se uzima u obzir 47. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir za svrhu priziva glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 48. U konkretnom slučaju postupak radi naknade štete započeo je 6. veljače 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. travnja 2005. godine. Dakle, razdoblje koje se uzima kao relevantno u konkretnom slučaju Četvrtak, 22.2.2007. je razdoblje od 3 godine i skoro tri mjeseca, koliko je trajao predmetni postupak. 49. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete prouzročene prometnom nezgodom. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, može okarakterizirati kao relativno složen obzirom na dokaze koje je trebalo izvesti. b) Ponašanje podnositelja apelacije 51. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 53. U svezi s tim Ustavni sud konstatira da je u konkretnom predmetu apelant bio nazočan svakom od održanih ročišta. Međutim, apelant je na ročištu od 10. lipnja 2002. godine od suda zatražio dodatni rok za izjašnjenje na odgovor tuženog na tužbu. Dalje je apelant na ročištu od 5. rujna 2002. godine tražio da se navedeno ročište odgodi na neodređeno vrijeme. Na ročištu od 20. ožujka 2003. godine apelant je predložio izvođenje dokaza rekonstrukcijom prometne nezgode. Zakazanoj rekonstrukciji 18. travnja 2003. godine apelant je pristupio, ali nije dovezao svoj auto koji je sudjelovao u nezgodi, jer se pokvario. Dopisom od 18. travnja 2003. godine, koji je Općinski sud zaprimio 23. travnja 2003. godine, apelant je povukao svoj prijedlog za rekonstrukciju događaja da bi na ročištu od 14. listopada 2003. godine naveo da će se naknadno izjasniti ostaje li pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom događaja. Na ročištu od 14. listopada 2003. godine apelant je predložio da se sklopi sudbena ili izvansudbena nagodba. Apelant je 15. listopada 2003. godine dostavio izjašnjenje glede izvođenja dokaza rekonstrukcijom sprometne nezgode. Dalje, apelant je dopisom od 16. listopada uredio svoju tužbu od 6. veljače 2002. godine. Na pripremnom ročištu od 15. lipnja 2004. godine apelant je smanjio iznos svojeg tužbenog zahtjeva. Također, apelant je, osim rekonstrukcije događaja, od koje je na koncu odustao, tijekom postupka predlagao izvođenje i drugih dokaza. 54. Sve ove apelantove radnje, prema mišljenju Ustavnog suda, utjecale su na duljinu predmetnog postupka. c) Ponašanje suda 55. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud tijekom postupka u suštini bio aktivan, te da je tijekom postupka izvodio brojne dokaze koje su predlagale strane u postupku, kao i one za koje je sud smatrao da su relevantni za predmetni slučaj. Stoga, iako je od momenta podnošenja tužbe, 6. veljače 2002. godine, do donošenja prvostupanjske presude, 17. rujna 2004. godine, proteklo 2 godine i 7 mjeseci, Ustavni sud ne može zaključiti da je radnjama suda došlo do odugovlačenja predmetnog postupka. Dalje, ukoliko se uzme u obzir da je postupak u cjelini okončan u razdoblju od 3 godine i skoro tri mjeseca, a imajući u vidu da je u razdoblju kada je vođen predmetni postupak provođena i reforma pravosuđa kojom je došlo do reorganizacije sudova i do povećanja broja predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda ne može se reći da je prekoračeno razumno vrijeme za okončanje navedenog postupka. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 56. U odnosu na apelantovo traženje da Ustavni sud ispita ustavnost drugostupanjske presude, kojom je okončan predmetni postupak, Ustavni sud je već ranije usvojio stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacijskim postupcima ograničena je ?na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 57. Sukladno navedenom, Ustavni sud konstatira da apelant u konkretnom postupku pred sudovima nije uspio dokazati utemeljenost svojeg tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredaba članka 126. Zakona o parničnom postupku, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. 58. Ustavni sud konstatira da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su pobijanim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 59. U odnosu na apelantove navode da nije imao javnu raspravu pred drugostupanjskim sudom, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj postoji razlika između prvostupanjskog i drugostupanjskog suđenja, odnosno odlučivanja po prizivu. Suština navedenog sadržana je u tri presude protiv Švedske: "Tamo gdje sud odlučuje po prizivu i ima jurisdikciju revidirati predmet činjenično i u svjetlu zakona, Sud ne može tvrditi da članak 6. uvijek zahtijeva poštivanje prava na javnu raspravu, bez obzira na prirodu pitanja o kojima se odlučuje. Osim ovog aspekta, postoje i drugi aspekti, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku i s tim u svezi potrebu za ažurnošću, što se mora uzeti u obzir prigodom utvrđivanja potreba za javnom raspravom u fazama postupka nakon prvostupanjskog suđenja. Pod uvjetom da je prvostupanjski postupak zadovoljio zahtjeve javnog saslušanja, odsustvo takvog saslušanja pred drugostupanjskim i trećestupanjskim sudom može biti opravdano specijalnim karakteristikama postupka. Tako, postupak dozvole za ulaganje priziva i postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima, nasuprot utvrđivanju činjenica, može biti sukladan zahtjevima iz članka 6. i ako podnositelj priziva ne dobije priliku da ga osobno sasluša prizivni ili kasacijski sud" (Europski sud za ljudska prava, presuda od 29. listopada 1991. godine, Helmers protiv Švedske, serija A, br. 212-A, str. 16; Jan- Ake Andersson protiv Švedske, serija A, br. 212-B, str. 45, i Fejde protiv Švedske, serija A, br. 212-C, str. 68-69). 60. Na temelju navedenog, a imajući u vidu i odredbu članka 217. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud konstatira da drugostupanjski sud prigodom razmatranja apelantovog priziva nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebito održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neutemeljenim. 61. U odnosu na apelantove navode da se drugostupanjski sud nije očitovao na apelantove prizivne navode glede rješenja o izuzeću suca, Ustavni sud ističe da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudbena odluka mora navesti razloge na kojima je utemeljena. Međutim, kolika je ta dužnost ovisi o prirodi odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stavu Europskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve prizivne navode, postoji primjerice: "kada obrazloženje potpuno nedostaje, omogućeni pravni lijek će vjerojatno postati iluzoran" (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. Broj 12 – Strana 943 prosinca 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obvezan dati detaljan odgovor na svaki argument" (vidi presude Van de Hurk od 19. travnja 1994. godine, serija A-288, i Ruiz Torija od 9. prosinca 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, "kada prizivni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovno navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). 62. U odnosu na apelantove navode da je u postupku narušeno načelo jednakosti u postupanju, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni obzirom da je Ustavni sud konstatirao da je apelant tijekom postupka imao ista prava kao i druga strana u postupku. Također, apelant je iskoristio i svoje pravo na ulaganje priziva protiv prvostupanjske presude, te se, prema mišljenju Ustavnog suda, ovdje ne može reći da apelant nije imao efikasan pristup domaćim pravosudnim tijelima. 63. Stoga, na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju 64. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem postupku. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (b) Pravo osobe da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Članak 3. Europske konvencije glasi: "Nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 65. Neljudski tretman mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir članka 3. Europske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stavak 162). 66. Ustavni sud konstatira da apelant Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudbenom postupku bio izložen ponižavajućem i neljudskom postupku, u smislu članka 3. Europske konvencije, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava neutemeljeni. 67. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Ostali navodi 68. U okviru zaključka glede kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 69. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom sudbenom postupku došlo do prekoračenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da se ne može zaključiti da je u navedenom postupku primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, jer u konkretnom slučaju Broj 12 – Strana 944 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelant Ustavnom sudu nije dokazao da je u konkretnom postupku došlo do povrede ovog apelantovog ustavnog prava, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis. 70. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 71. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1417/05, rješavajući apelaciju Miloša Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješewa Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješewa Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Miloš Simić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu da zabrani daqnje sprovođenje izvršewa u predmetu broj I.1128/03, prodaju zaplijenjene porodične kuće u kojoj živi sa porodicom, dok se ne donese odluka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1417/05 od 13. septembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda, 14. jula 2005. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije, tražeći da navede da li se žali i na odluke donesene u izvršnom postupku i da ih dostavi Ustavnom sudu. Apelant je 18. jula 2005. godine dopunio apelaciju kako je to zahtijevao Ustavni sud. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 19. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, Okružni sud 31. oktobra 2005. godine i Osnovni sud 11. novembra 2005. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. maja 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, zbog izvršenog krivičnog djela ubistva iz člana 36 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. 9. Na navedenu presudu apelant se žalio Višem sudu u Doboju, koji je Presudom broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda. 10. Na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, srodnici poginulog Laze Todorovića podnijeli su tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Tužioci su tražili od apelanta da im naknadi materijalne troškove zbog sahrane poginulog Laze Todorovića, kao i nematerijalnu štetu zbog gubitka bliskog srodnika. 11. Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-552/00 od 7. avgusta 2001. godine, kojom je apelanta obavezao da tužiocima isplati ukupan iznos od 34.970 KM, po osnovu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika. 12. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-357/01 od 10. oktobra 2001. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju, u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog novčanog iznosa. 13. Nakon ponovnog suđewa, Osnovni sud u Doboju donio je Presudu broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, kojom je umawio prvobitno dosuđeni iznos te obavezao apelanta da tužiocima, na ime naknade materijalne i nematerijalne Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH štete zbog gubitka bliskog srodnika, isplati ukupan iznos od 26.982 KM. 14. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju donio je Presudu broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, kojom je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju. 15. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. 16. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Predmet izvršewa po navedenom rješenju su apelantove nepokretnosti, kuća i zgrade zv. "kućište", površine 98 m², dvorište zv. "kućište", površine 502 m², sve na parceli br. k.č. 5387/4 k.o. Doboj upisane u p.l. br. 3386 kod RU za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj na ime apelanta sa dijelom 1/1. Protiv navedenog rješewa apelant je izjavio prigovor Osnovnom sudu, koji je Rješenjem tog suda broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine odbijen. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješewa Osnovnog suda broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-168/03 od 25. februara 2005. godine odbacio apelantovu reviziju izrečenu protiv navedenog rješewa Okružnog suda. 17. Shodno činjeničnim utvrđewima prvostepene presude, apelant je 7. septembra 1993. godine, ispred ulaznih vrata kuće Ismeta Koxe, u Doboju, sa kojim je bio zakqučio ugovor o korišćenju te kuće, nakon usmene prepirke sa oštećenim Lazom Todorovićem (pravnim prednikom tužioca) koji je zahtijevao ulazak u dio predmetne kuće koji mu je rješenjem nadležnog opštinskog organa dodijeljen na korišćenje, izvadio iz xepa pištoq i dva metka ispalio u pravcu Laze Todorovića nanijevši mu tom prilikom prostrijele rane u predjelu trbuha i glave, zbog čega je ranjeni 11. septembra 1993. godine podlegao. Štetnom događaju je prisustvovao i Ivan Todorović, mldb. sin poginulog. Tužioci (supruga, sin i pastorka) su zbog štetnog događaja u kom je poginuo wihov pravni prednik trpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola, a prvotužiteqka (supruga) i materijalnu štetu koja se ogleda u troškovima sahrane i troškovima izgradnje nadgrobnog spomenika. Tuženi je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 preuzetog Krivičnog zakona SRBiH i osuđen pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Okolnosti pod kojima se desio štetni događaj Osnovni sud je utvrdio uvidom u krivični spis Osnovnog suda broj K-127/94, pa je našao da je nastanku štete doprinio i sam oštećeni, Lazo Todorović, u omjeru od 20%. 18. Imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostepeni sud je dosudio prvotužiteqki naknadu materijalne štete (za troškove sahrane i izgradnju nadgrobnog spomenika), a svim tužiocima naknadu nematerijalne štete (za duševni bol zbog gubitka bliskog lica) u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude, primjenjujući čl. 193 i 200 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96 - u daqnjem tekstu: ZOO), srazmjerno doprinosu tuženog nastanku štetnog događaja (član 192 istog zakona). Činjenična utvrđewa i pravno shvatanje prvostepenog suda, u odnosu na odgovornost tuženog i dosuđenu naknadu predmetne štete, prihvatio je i drugostepeni sud koji je odbio apelantovu žalbu izrečenu na prvostepenu presudu, prihvatajući da je doprinos pravnog prednika tužioca nastanku štetnog događaja pravilno ocijenjen sa 20%, a da je apelantova tvrdwa da je za štetni događaj kriv iskqučivo poginuli Lazo Todorović i prvotužiteqka, potpuno neosnovana. Shodno ocjeni Vrhovnog suda ova tvrdwa ponovljena je i u reviziji, a Vrhovni sud je ocijenio da ona nije zasnovana na dokazima koji su sprovedeni i činjeničnom stanju koje je utvrđeno, koje ne može ni da bude predmet osporavawa u revizionom postupku s obzirom na izričitu Broj 12 – Strana 945 zabranu sadržanu u odredbi člana 385 stav 3 Zakona o parničnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Osporavajući presude donesene u parničnom postupku, apelant se žali na povrede Zakona o parničnom postupku u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje su rezultovale nepravilnim utvrđivanjem činjenica vezanih za donošenje zakonite i pravilne odluke u pogledu osnova i visine naknade materijalne i nematerijalne štete koju je obavezan da naknadi tužiocima. Apelant navodi da nije imao pravično saslušanje u postupku pred sudovima te da sudovi nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze štetnog događaja, što je kqučna činjenica u ovom parničnom postupku. Takođe, navodi da su se sudovi u odnosu na njega ponašali diskriminatorski i bestijalno. Apelant se žali i da su rješewima, donesenim u izvršnom postupku, povrijeđena navedena ustavna prava i ističe da su predmet izvršewa, nepokretnosti - kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da se kod odlučivawa o apelaciji izuzmu članovi Ustavnog suda iz reda srpske nacionalnosti, jer kako navodi "smatraće da sadržajem ove apelacije vrijeđam Srbe što nije istina, nego sam ih samo nazvao pravim imenom koje im pripada". b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da osporavanom odlukom, kao ni nižestepenim odlukama čija je pravilnost i zakonitost bila predmet ispitivawa u revizionom postupku kod ovog suda, nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelant. Vrhovni sud navodi da, imajući u vidu prirodu spora (radi se o parnici za naknadu štete), u tom postupku nije ni bilo moguće povrijediti apelantovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanim, ponižavajućim postupcima ili kaznama, te pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, koja štite odredbe člana II/3a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pravično saslušanje garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, tokom postupka koji je prethodio donošenju osporavanih presuda apelantu je data mogućnost, i on ju je iskoristio, da u više navrata iznese i obrazloži sve svoje prigovore kojima se branio od postavljenog tužbenog zahtjeva, da predloži i izvede relevantne dokaze i očituje se na navode i dokaze suprotne strane. 21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporavanim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio wihovom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantovana apelantova prava na koja se on poziva u svojoj apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u svojoj apelaciji nije ukazao na propuste koji su se pojavili u toku postupka, odnosno, nije obrazložio zašto smatra i iz kojih razloga da je povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom i nehumanom tretmanu, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na pravično suđenje. Osnovni sud dalje ističe da apelant u svojoj apelaciji navodi da mu je oštećeni od kog se branio ugrožavao pravo na život svojim prijetwama pred njegovom kućom i Ismetovom kućom, te da je isto to činila i prvotužiteqka Ivanka ali ne obrazlaže zašto smatra, odnosno, iz kojih razloga da je u sudskom postupku povrijeđeno ovo njegovo pravo niti obrazlaže čime je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, odnosno kojim radwama suda je povrijeđeno ovo njegovo pravo. Osnovni sud dalje navodi da apelant ne obrazlaže ni povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost, niti kojim postupcima je sud ugrozio njegovo pravo, a takođe da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno iz kojih razloga je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno, nije ukazao na propuste koji su se Broj 12 – Strana 946 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ukazali u toku postupka, tako da ne mogu da se prihvate njegovi navodi da je došlo do povrede, kako ovog prava, tako i ostalih prava koje je naveo u apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 12 stav 3 (...) U parničnom postupku, sud je u pogledu postojawa krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim." 24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 32/94) Postojanje krivice "Član 158 Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažwom. Podijeljena odgovornost Član 192 (1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. (...) Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201 (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditeqi) pravičnu novčanu naknadu za wihove duševne boli. (...)" VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda u parničnom postupku došlo do povrede njegovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant se žali i na rješewa donesena u izvršnom postupku, navodeći da su predmet izvršewa nepokretnosti kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. 28. Prilikom ispitivawa uslova dopustivosti apelacije, koji se odnose na povrede člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2, te člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Četvrtak, 22.2.2007. "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". 29. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima facie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 30. U predmetnom slučaju, apelant smatra da mu je donesenim odlukama u parničnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, zatim pravo na slobodu i bezbjednost lica iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 31. Ustavni sud je u prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima konstatovao da apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawka dokaza koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoqno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine). 32. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da je apelantova tvrdwa o povredi navedenih ustavnih prava paušalna, jer apelant nije ničim dokazao da je osporavanim odlukama sudova došlo do kršewa prava na život, prava da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na slobodu i bezbjednost lica i prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, sem paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu nedvosmisleno da opravdaju tvrdnju da postoje povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi ovih prava gdje Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu da opravdaju takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani. 34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je, u skladu s članom 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, sve apelantove navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane. 35. Budući da apelant osporava i odluke donesene u izvršnom postupku (Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješenje Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješewa Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine), Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati i u odnosu na navedene odluke. Rješenjem o izvršenju, koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine kao izvršnog naslova, protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživawa u iznosu od 26.982 KM u korist povjeritelja, odlučeno je da se prodaju apelantove nepokretnosti, koje čine kuća i zgrada zv. kućište i dvorište, na parceli broj k.č. 5387 k.o. Doboj. Shodno tome, potrebno je da se odgovori na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivawa apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6 Evropske konvencije. 36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Evropskog suda za qudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24). Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za qudska prava u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršewa pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivša Evropska komisija za qudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Wemačke, odluka broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi "Službeni glasnik BiH" broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za qudska prava u pogledu stava shodno kom odluke sudova koje se tiču izvršewa ne potpadaju pod član 6 Evropske konvencije, izuzev u slučajevima kada se wima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (mutatis mutandis, vidi bivša Komisija za qudska prava, K. protiv Švedske, odluka od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88, OI 94). 37. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava i obaveze su utvrđeni pravosnažnom Presudom Opštinskog suda broj P-590/01 od 13. aprila 2003. godine, kojom je apelantu naloženo da tužiocima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 26.982 KM. Nikakva nova građanska prava nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan pravosnažnim Rješenjem o izvršenju broj I-11825/03 od 19. februara 2004. godine. 38. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zakqučuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivawa građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 39. U konkretnom slučaju, u dijelu koji se ne odnosi na izvršni postupak predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporavana presuda donesena je 3. juna 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u dijelu koji se odnosi na povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ispuwava i uslove iz člana 16 st. Broj 12 – Strana 947 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 40. Apelant osporava presude donesene u parničnom postupku, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 41. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u parničnom postupku u kom je apelant obavezan da tužiocima naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu pretrpljenu zbog gubitka bliskog srodnika. Dakle, predmetna apelacija se tiče "utvrđewa građanskih prava i obaveza", pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Ustavni sud će, u vezi s apelantovim navodima, ispitati da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 42. U predmetnoj apelaciji apelant se žali na propuste sudova da potpuno i pravilno utvrde činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu da li postoji uzročna veza između radwi krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana. 43. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi sem u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stawa ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati da li primjena relevantnih zakonskih odredbi krši apelantovo pravo na pravičan postupak, garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 44. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi zbog kojih je donesena sudska odluka u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 45. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokaze u vezi s utvrđivanjem podijeljene odgovornosti apelanta, Broj 12 – Strana 948 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prvotužiteqke i oštećenog pok. Laze Todorovića za nastanak štetnog događaja, te da je uvidom u spise tog suda Kv.137/96 i Kl.60/95, utvrdio da prvotužiteqka nije doprinijela štetnom događaju. 46. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti apelanta i oštećenog pok. Laze Todorovića, te da je utvrdio da je oštećeni doprinio štetnom događaju u procentu od 20%, a da je apelantova odgovornost 80%. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud sproveo dokaze na okolnosti utvrđewa podijeljene odgovornosti oštećenog i apelanta za nastanak štetnog događaja, i to: saslušao apelanta i prvotužiteqku u svojstvu parničnih stranaka, ostvario uvid u krivičnu Presudu Osnovnog suda broj K-127/94 te na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i oštećeni i prije štetnog događaja imali verbalni sukob. Naime, oštećeni je od apelanta tražio da mu preda dio kuće, s obzirom da je dobio rješenje od nadležnog organa, što je dovelo do prepirke odnosno svađe i prije nastupawa štetnog događaja. Osnovni sud je ocijenio da ne postoji iskqučiva apelantova odgovornost koja je predviđena članom 154 ZOO, i da je tužbeni zahtjev oštećenih zasnovan na odredbama člana 158 i 192 ZOO. Shodno ocjeni Osnovnog suda, oštećeni je doprinio štetnom događaju u iznosu od 20%, a apelantova odgovornost je 80%. 47. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud raspravio sva sporna pitawa u predmetnom slučaju i sproveo dokaze na okolnosti utvrđivawa uzročne veze između radwi krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana bliskim srodnicima oštećenog, odnosno postojawa podijeljene odgovornosti oštećenog i prvotužiteqke - supruge oštećenog. 48. Ustavni sud nalazi da sudovi u ovom postupku, suprotno apelantovoj tvrdwi, nisu ni mogli da utvrđuju da li je apelant kriv za počinjeno krivično djelo, s obzirom da pravosnažna osuđujuća presuda veže sud u parničnom postupku koji ne može da utvrđuje činjenice koje bi iskqučile odgovornost za štetu koja je uzrokovana krivičnim djelom izvršenim s umišljajem (član 12 stav 3 ZPP). U konkretnom slučaju radi se o građanskoj subjektivnoj odgovornosti, a Osnovni sud u krivičnom postupku je utvrdio da postoje krivično djelo i krivična odgovornost. Naime, u konkretnom slučaju istom apelantovom radwom je prouzrokovano krivično djelo i građansko-pravna posljedica nastala zbog duševne boli oštećenih nakon gubitka bliskog srodnika. 49. Ustavni sud uočava da u postupku pred Osnovnim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost da iznese dokaznu građu. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše wihovu ocjenu u smislu koje će prihvatiti a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaqnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali da li postoji uzročna veza između radnje krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana. Naime, uvidom u obrazložewa osporavanih presuda neupitno je da su redovni sudovi temeqito sproveli dokazni postupak, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u kom slučaju ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao da ulaže žalbe, te nema nijednog razloga da se posumwa u pravičnost suđewa. 50. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj Četvrtak, 22.2.2007. raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su izvršili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoqna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Takođe, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zakqučak su dati jasni razlozi i obrazložewa. Sem toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Ovo naročito ako se ima u vidu da je članom 8 Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) regulisano da sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koje će činjenice da uzme kao dokazane, s tim da je dužan da savjesno i brižqivo ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoqno ili nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu. 51. U pogledu apelantovog predloga da se kod odlučivawa o apelaciji izuzmu sudije Ustavnog suda srpske nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 93 Pravila ustavnog suda propisano da "predsjednik Ustavnog suda, odnosno sudija, neće učestvovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno apelacije ako: ... postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost". 52. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant predlog za izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti nije obrazložio, te da sem navoda u zahtjevu za izuzeće sudija Ustavnog suda, koji su citirani u tački 19 ove odluke, nije pružio dokaze u prilog svome zahtjevu koji bi opravdali njegovu sumnju u nepristrasnost sudija Ustavnog suda čije je izuzeće zatražio, Ustavni sud ističe da samo apelantovo nezadovoqstvo u odnosu na osporavane presude nižestepenih sudova, bez navođewa jasnih i uvjerqivih razloga, zbog kojih traži izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti, ne može da se smatra dovoqnim argumentom koji bi se opravdao njegov zahtjev za izuzeće. 53. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se apelant žali da sudovi u parničnom postupku nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze između krivičnog djela koje je apelant počinio i njegove odgovornosti za štetu koja je nastupila za oštećene, budući da su se sudovi u parničnom postupku u pogledu postojawa krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca oslonili na pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, dok su stepen apelantove odgovornosti za štetu koja je nastupila utvrdili u skladu sa zakonom i u osporavanim presudama dali jasna i detaqna obrazložewa, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 55. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1417/05, rješavajući apelaciju Miloša Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miloš Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je podnio 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu zabranu daljnjeg provođenja izvršenja u predmetu broj I.1128/03, prodaju zaplijenjene porodične kuće u kojoj živi sa porodicom, dok se ne donese odluka o apelaciji. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 949 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1417/05 od 13. septembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, 14. jula 2005. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije, tražeći da navede žali li se i na odluke donesene u izvršnom postupku i da ih dostavi Ustavnom sudu. Apelant je 18. jula 2005. godine dopunio apelaciju kako je to zahtijevao Ustavni sud. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 19. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, Okružni sud 31. oktobra 2005. godine i Osnovni sud 11. novembra 2005. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. maja 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, zbog izvršenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. 9. Na navedenu presudu apelant se žalio Višem sudu u Doboju, koji je Presudom broj Kž-31/95 od 11. maja 1995. godine odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda. 10. Na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, srodnici poginulog Laze Todorovića podnijeli su tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Tužitelji su tražili od apelanta da im naknadi materijalne troškove zbog sahrane poginulog Laze Todorovića, kao i nematerijalnu štetu zbog gubitka bliskog srodnika. 11. Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-552/00 od 7. augusta 2001. godine, kojom je apelanta obavezao da tužiteljima isplati ukupan iznos od 34.970 KM, po osnovu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika. 12. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-357/01 od 10. oktobra 2001. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju, u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog novčanog iznosa. 13. Nakon ponovnog suđenja, Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, kojom je umanjio prvobitno dosuđeni iznos te obavezao apelanta da tužiteljima, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika, isplati ukupan iznos od 26.982 KM. 14. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, kojom je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju. 15. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. 16. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Predmet izvršenja po navedenom rješenju su apelantove nepokretnosti, kuća i zgrade zv. "kućište", površine 98 m², dvorište zv. "kućište", površine 502 m², sve na parceli br. k.č. 5387/4 k.o. Doboj upisane u p.l. br. 3386 kod RU za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj na ime apelanta sa dijelom 1/1. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Osnovnom sudu, koji je Rješenjem tog suda Broj 12 – Strana 950 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine odbijen. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-168/03 od 25. februara 2005. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenju protiv navedenog rješenja Okružnog suda. 17. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostepene presude, apelant je 7. septembra 1993. godine, ispred ulaznih vrata kuće Ismeta Kodže, u Doboju, sa kojim je bio zaključio ugovor o korištenju te kuće, nakon usmene prepirke sa oštećenim Lazom Todorovićem (pravnim prednikom tužitelja) koji je zahtijevao ulazak u dio predmetne kuće koji mu je rješenjem nadležnog općinskog organa dodijeljen na korištenje, izvadio iz džepa pištolj i dva metka ispalio u pravcu Laze Todorovića nanijevši mu tom prilikom prostrijele rane u predjelu trbuha i glave, uslijed čega je ranjeni 11. septembra 1993. godine podlegao. Štetnom događaju je prisustvovao i Ivan Todorović, mldb. sin poginulog. Tužitelji (supruga, sin i pastorka) su zbog štetnog događaja u kojem je poginuo njihov pravni prednik trpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola, a prvotužiteljica (supruga) i materijalnu štetu koja se ogleda u troškovima sahrane i troškovima izgradnje nadgrobnog spomenika. Tuženi je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SRBiH i osuđen pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Okolnosti pod kojima se desio štetni događaj Osnovni sud je utvrdio uvidom u krivični spis Osnovnog suda broj K-127/94, pa je našao da je nastanku štete doprinio i sam oštećeni, Lazo Todorović, u omjeru od 20%. 18. Imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostepeni sud je dosudio prvotužiteljici naknadu materijalne štete (za troškove sahrane i izgradnju nadgrobnog spomenika), a svim tužiteljima naknadu nematerijalne štete (za duševni bol zbog gubitka bliskog lica) u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude, primjenjujući čl. 193. i 200. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96 - u daljnjem tekstu: ZOO), srazmjerno doprinosu tuženog nastanku štetnog događaja (član 192. istog Zakona). Činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, u odnosu na odgovornost tuženog i dosuđenu naknadu predmetne štete, prihvatio je i drugostepeni sud koji je odbio apelantovu žalbu izjavljenu na prvostepenu presudu, prihvatajući da je doprinos pravnog prednika tužitelja nastanku štetnog događaja pravilno ocijenjen sa 20%, a da je apelantova tvrdnja da je za štetni događaj kriv isključivo poginuli Lazo Todorović i prvotužiteljica, potpuno neosnovana. Prema ocjeni Vrhovnog suda ova tvrdnja ponovljena je i u reviziji, a Vrhovni sud je ocijenio da ona nije utemeljena na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može ni biti predmetom pobijanja u revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Osporavajući presude donesene u parničnom postupku, apelant se žali na povrede Zakona o parničnom postupku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultirale nepravilnim utvrđivanjem činjenica vezanih za donošenje zakonite i pravilne odluke u pogledu osnova i visine naknade materijalne i nematerijalne štete koju je obavezan da naknadi tužiteljima. Apelant navodi da nije imao pravično saslušanje u postupku pred sudovima te da sudovi nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze štetnog događaja, što je ključna činjenica u ovom parničnom postupku. Također, navodi da su se sudovi u odnosu na njega ponašali diskriminacijski i bestijalno. Apelant se žali i da su rješenjima, donesenim u izvršnom postupku, povrijeđena navedena ustavna prava i ističe da su predmet izvršenja, nepokretnosti kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu članovi Ustavnog suda iz reda srpske nacionalnosti, jer kako navodi Četvrtak, 22.2.2007. "smatrat će da sadržajem ove apelacije vrijeđam Srbe što nije istina, nego sam ih samo nazvao pravim imenom koje im pripada". b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da osporavanom odlukom, kao ni nižestepenim odlukama čija je pravilnost i zakonitost bila predmetom ispitivanja u revizionom postupku kod ovog suda, nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelant. Vrhovni sud navodi da, imajući u vidu prirodu spora (radi se o parnici za naknadu štete), u tom postupku nije ni bilo moguće povrijediti apelantovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanim, ponižavajućim postupcima ili kaznama, te pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, koja štite odredbe člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pravično saslušanje garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, tokom postupka koji je prethodio donošenju pobijanih presuda apelantu je data mogućnost, i on ju je iskoristio, da u više navrata iznese i obrazloži sve svoje prigovore kojima se branio od postavljenog tužbenog zahtjeva, da predloži i izvede relevantne dokaze i očituje se na navode i dokaze suprotne strane. 21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pobijanim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantovana apelantova prava na koja se on poziva u svojoj apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u svojoj apelaciji nije ukazao na propuste koji su se pojavili u toku postupka, odnosno, nije obrazložio zašto smatra i iz kojih razloga da je povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom i nehumanom tretmanu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje. Osnovni sud dalje ističe da apelant u svojoj apelaciji navodi da mu je oštećeni od kojeg se branio ugrožavao pravo na život svojim prijetnjama pred njegovom kućom i Ismetovom kućom, te da je isto to činila i prvotužiteljica Ivanka ali ne obrazlaže zašto smatra, odnosno, iz kojih razloga da je u sudskom postupku povrijeđeno ovo njegovo pravo niti obrazlaže čime je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, odnosno kojim radnjama suda je povrijeđeno ovo njegovo pravo. Osnovni sud dalje navodi da apelant ne obrazlaže ni povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, niti kojim postupcima je sud ugrozio njegovo pravo, a također da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno iz kojih razloga je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno, nije ukazao na propuste koji su se ukazali u toku postupka, tako da se ne mogu prihvatiti njegovi navodi da je došlo do povrede, kako ovog prava, tako i ostalih prava koje je naveo u apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 12. stav 3. (...) U parničnom postupku, sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim." 24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 32/94) Postojanje krivice "Član 158. Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Podijeljena odgovornost Član 192. (1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (...) Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. (...)" VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda u parničnom postupku došlo do povrede njegovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali i na rješenja donesena u izvršnom postupku, navodeći da su predmet izvršenja nepokretnosti - kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. 28. Prilikom ispitivanja uvjeta dopustivosti apelacije, koji se odnose na povrede člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2, te člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". 29. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je Broj 12 – Strana 951 navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 30. U predmetnom slučaju, apelant smatra da mu je donesenim odlukama u parničnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zatim pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud je u prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima konstatovao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine). 32. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da je apelantova tvrdnja o povredi navedenih ustavnih prava paušalna, jer apelant nije ničim dokazao da je pobijanim odlukama sudova došlo do kršenja prava na život, prava da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na slobodu i sigurnost lica i prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani. 34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je, u skladu s članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, sve apelantove navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane. 35. Budući da apelant osporava i odluke donesene u izvršnom postupku (Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješenje Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine), Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati i u odnosu na navedene odluke. Rješenjem o izvršenju, koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine kao izvršnog naslova, protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 26.982 KM u korist povjeritelja, odlučeno je da se prodaju apelantove nepokretnosti, koje čine kuća i zgrada zv. kućište i dvorište, na parceli broj k.č. 5387 k.o. Doboj. Prema tome, potrebno je odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije. 36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Evropskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede Broj 12 – Strana 952 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24). Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, odluka broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi "Službeni glasnik BiH" broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu stava prema kojem odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima kada se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (mutatis mutandis, vidi bivša Komisija za ljudska prava, K. protiv Švedske, odluka od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88, OI 94). 37. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava i obaveze su utvrđeni pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-590/01 od 13. aprila 2003. godine, kojom je apelantu naloženo da tužiteljima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 26.982 KM. Nikakva nova građanska prava nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan pravosnažnim Rješenjem o izvršenju broj I-11825/03 od 19. februara 2004. godine. 38. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 39. U konkretnom slučaju, u dijelu koji se ne odnosi na izvršni postupak predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporavana presuda je donesena 3. juna 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 40. Apelant pobija presude donesene u parničnom postupku, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 41. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u parničnom postupku u kojem je apelant obavezan da tužiteljima naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu pretrpljenu zbog gubitka bliskog srodnika. Dakle, predmetna se apelacija tiče "utvrđenja građanskih prava i obaveza", pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, u vezi s apelantovim navodima, ispitati je li spor pred Četvrtak, 22.2.2007. redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 42. U predmetnoj apelaciji apelant se žali na propuste sudova da potpuno i pravilno utvrde činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu postoji li uzročna veza između radnji krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana. 43. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 44. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 45. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokaze u vezi s utvrđivanjem podijeljene odgovornosti apelanta, prvotužiteljice i oštećenog pok. Laze Todorovića za nastanak štetnog događaja, te da je uvidom u spise tog suda Kv.137/96 i Kl.60/95, utvrdio da prvotužiteljica nije doprinijela štetnom događaju. 46. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti apelanta i oštećenog pok. Laze Todorovića, te da je utvrdio da je oštećeni doprinio štetnom događaju u procentu od 20%, a da je apelantova odgovornost 80%. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokaze na okolnosti utvrđenja podijeljene odgovornosti oštećenog i apelanta za nastanak štetnog događaja, i to: saslušao apelanta i prvotužiteljicu u svojstvu parničnih stranaka, ostvario uvid u krivičnu Presudu Osnovnog suda broj K-127/94 te na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i oštećeni i prije štetnog događaja imali verbalni sukob. Naime, oštećeni je od apelanta tražio da mu preda dio kuće, s obzirom da je dobio rješenje od nadležnog organa, što je dovelo do prepirke odnosno svađe i prije nastupanja štetnog događaja. Osnovni sud je ocijenio da ne postoji isključiva apelantova odgovornost koja je predviđena članom 154. ZOO, i da je tužbeni zahtjev oštećenih utemeljen na odredbama člana 158. i 192. ZOO. Prema ocjeni Osnovnog suda, oštećeni je doprinio štetnom događaju u iznosu od 20%, a apelantova odgovornost je 80%. 47. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud raspravio sva sporna pitanja u predmetnom slučaju i proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja uzročne veze između radnji krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana bliskim srodnicima oštećenog, odnosno postojanja podijeljene odgovornosti oštećenog i prvotužiteljice - supruge oštećenog. 48. Ustavni sud nalazi da sudovi u ovom postupku, suprotno apelantovoj tvrdnji, nisu ni mogli utvrđivati je li apelant kriv za počinjeno krivično djelo, s obzirom da pravosnažna osuđujuća presuda veže sud u parničnom postupku koji ne može utvrđivati činjenice koje bi isključile Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odgovornost za štetu uzrokovanu krivičnim djelom izvršenim s umišljajem (član 12. stav 3. ZPP). U konkretnom slučaju se radi o građanskoj subjektivnoj odgovornosti, a Osnovni sud u krivičnom postupku je utvrdio postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju istom apelantovom radnjom je prouzrokovano krivično djelo i građansko-pravna posljedica nastala zbog duševne boli oštećenih nakon gubitka bliskog srodnika. 49. Ustavni sud uočava da u postupku pred Osnovnim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost iznošenja dokazne građe. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu u smislu koje će prihvatiti a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali postoji li uzročna veza između radnje krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neupitno je da su redovni sudovi temeljito proveli dokazni postupak, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. 50. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su izvršili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Ovo osobito imajući u vidu da je članom 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) regulirano da sud odlučuje na temelju slobodne ocjene dokaza koje će činjenice uzeti kao dokazane, s tim da je dužan savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno ili nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu. 51. U pogledu apelantovog prijedloga da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu sudije Ustavnog suda srpske nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 93. Pravila ustavnog suda propisano da "predsjednik Ustavnog suda, odnosno sudija, neće učestvovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno apelacije ako: ... 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 953 postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost". 52. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti nije obrazložio, te da osim navoda u zahtjevu za izuzeće sudija Ustavnog suda, koji su citirani u tački 19. ove odluke, nije pružio dokaze u prilog svome zahtjevu koji bi opravdali njegovu sumnju u nepristranost sudija Ustavnog suda čije je izuzeće zatražio, Ustavni sud ističe da se samo apelantovo nezadovoljstvo u odnosu na pobijane presude nižestepenih sudova, bez navođenja jasnih i uvjerljivih razloga, zbog kojih traži izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti, ne može smatrati dovoljnim argumentom koji bi se opravdao njegov zahtjev za izuzeće. 53. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali da sudovi u parničnom postupku nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze između krivičnog djela koje je apelant počinio i njegove odgovornosti za štetu koja je nastupila za oštećene, budući da su se sudovi u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca oslonili na pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, dok su stepen apelantove odgovornosti za štetu koja je nastupila utvrdili u skladu sa zakonom i u osporavanim presudama dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije utvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1417/05, rješavajući apelaciju Miloša Simića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. lipnja 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. lipnja 2005. godine, Presude Okružnog Broj 12 – Strana 954 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine, u odnosu na članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno Protokola br. 6 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. veljače 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. travnja 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. ožujka 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. veljače 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miloš Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je podnio 1. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-445/03 od 3. lipnja 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-327/03 od 10. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu zabranu daljnje provedbe izvršenja u predmetu broj I.1128/03, prodaju zaplijenjene obiteljske kuće u kojoj živi sa obitelji, dok se ne donese odluka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 1417/05 od 13. rujna 2005. godine, kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Ustavni je sud, sukladno članku 19. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, 14. srpnja 2005. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije, tražeći da navede žali li se i na odluke donesene u izvršnom postupku i da ih dostavi Ustavnom sudu. Apelant je 18. srpnja 2005. godine dopunio apelaciju kako je to zahtijevao Ustavni sud. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 19. listopada 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 9. studenoga 2005. godine, Okružni sud 31. listopada 2005. godine i Osnovni sud 11. studenoga 2005. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. svibnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj K-127/94 od 27. listopada 1994. godine, zbog izvršenog kaznenog djela ubojstva iz članka 36. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Četvrtak, 22.2.2007. 9. Na navedenu se presudu apelant žalio Višem sudu u Doboju, koji je Presudom broj Kž-31/95 od 11. svibnja 1995. godine odbio njegov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu Osnovnog suda. 10. Na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-127/94 od 27. listopada 1994. godine, srodnici poginulog Laze Todorovića su podnijeli tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Tužitelji su tražili od apelanta da im naknadi materijalne troškove zbog sahrane poginulog Laze Todorovića, kao i nematerijalnu štetu zbog gubitka bliskog srodnika. 11. Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-552/00 od 7. kolovoza 2001. godine, kojom je apelanta obvezao da tužiteljima isplati ukupan iznos od 34.970 KM, temeljem materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika. 12. Povodom apelantovog priziva, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-357/01 od 10. listopada 2001. godine, kojom je ukinuo prvostupanjsku presudu Osnovnog suda u Doboju, u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog novčanog iznosa. 13. Nakon ponovnog suđenja, Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine, kojom je umanjio prvobitno dosuđeni iznos te obvezao apelanta da tužiteljima, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika, isplati ukupan iznos od 26.982 KM. 14. Povodom apelantovog priziva, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-327/03 od 10. rujna 2003. godine, kojom je odbio njegov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu Osnovnog suda u Doboju. 15. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-445/03 od 3. lipnja 2005. godine odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu. 16. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1128/03 od 19. veljače 2004. godine je dopušteno izvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine. Predmet izvršenja po navedenom rješenju su apelantove nepokretnosti, kuća i zgrade zv. "kućište", površine 98 m², dvorište zv. "kućište", površine 502 m², sve na parceli br. k.č. 5387/4 k.o. Doboj upisane u p.l. br. 3386 kod RU za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj na ime apelanta sa dijelom 1/1. Protiv navedenog je rješenja apelant izjavio prigovor Osnovnom sudu, koji je Rješenjem tog suda broj I-1128/03 od 16. ožujka 2004. godine odbijen. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-195/04 od 5. travnja 2004. godine je odbijen apelantov priziv protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-1128/03 od 16. ožujka 2004. godine. Vrhovni je sud Rješenjem broj Rev-168/03 od 25. veljače 2005. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenju protiv navedenog rješenja Okružnog suda. 17. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjske presude, apelant je 7. rujna 1993. godine, ispred ulaznih vrata kuće Ismeta Kodže, u Doboju, sa kojim je bio zaključio ugovor o korištenju te kuće, nakon usmene prepirke s oštećenim Lazom Todorovićem (pravnim prednikom tužitelja) koji je zahtijevao ulazak u dio predmetne kuće koji mu je rješenjem mjerodavnog općinskog tijela dodijeljen na korištenje, izvadio iz džepa pištolj i dva metka ispalio u pravcu Laze Todorovića nanijevši mu tom prigodom prostrijelne rane u predjelu trbuha i glave, uslijed čega je ranjeni 11. rujna 1993. godine podlegao. Štetnom je događaju nazočio i Ivan Todorović, mldb. sin poginulog. Tužitelji (supruga, sin i pastorka) su zbog štetnog događaja u kojem je poginuo njihov pravni prednik trpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola, a prvotužiteljica (supruga) i materijalnu štetu koja se ogleda u troškovima sahrane i troškovima izgradnje nadgrobnog spomenika. Tuženi je proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. preuzetog Kaznenog zakona SRBiH i osuđen pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27. listopada 1994. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Okolnosti pod kojima se desio štetni događaj Osnovni je sud utvrdio uvidom u kazneni spis Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Osnovnog suda broj K-127/94, pa je našao da je nastanku štete doprinio i sam oštećeni, Lazo Todorović, u omjeru od 20%. 18. Imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostupanjski je sud dosudio prvotužiteljici naknadu materijalne štete (za troškove sahrane i izgradnju nadgrobnog spomenika), a svim tužiteljima naknadu nematerijalne štete (za duševni bol zbog gubitka bliske osobe) u iznosima bliže navedenim u izreci prvostupanjske presude, primjenjujući čl. 193. i 200. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96 - u daljnjem tekstu: ZOO), razmjerno doprinosu tuženog nastanku štetnog događaja (članak 192. istog Zakona). Činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u odnosu na odgovornost tuženog i dosuđenu naknadu predmetne štete, prihvatio je i drugostupanjski sud koji je odbio apelantov priziv izjavljen na prvostupanjsku presudu, prihvaćajući da je doprinos pravnog prednika tužitelja nastanku štetnog događaja pravilno ocijenjen sa 20%, a da je apelantova tvrdnja da je za štetni događaj kriv isključivo poginuli Lazo Todorović i prvotužiteljica, potpuno neutemeljena. Prema ocjeni Vrhovnog suda ova je tvrdnja ponovljena i u reviziji, a Vrhovni je sud ocijenio da ona nije utemeljena na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može ni biti predmetom pobijanja u revizijskom postupku obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi članka 385. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Pobijajući presude donesene u parničnom postupku, apelant se žali na povrede Zakona o parničnom postupku u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje su rezultirale nepravilnim utvrđivanjem činjenica vezanih za donošenje zakonite i pravilne odluke glede osnova i visine naknade materijalne i nematerijalne štete koju je obvezan naknaditi tužiteljima. Apelant navodi da nije imao pravično saslušanje u postupku pred sudovima te da sudovi nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze štetnog događaja, što je ključna činjenica u ovom parničnom postupku. Također, navodi da su se sudovi u odnosu na njega ponašali diskriminacijski i bestijalno. Apelant se žali i da su rješenjima, donesenim u izvršnom postupku, povrijeđena navedena ustavna prava i ističe da su predmet izvršenja, nepokretnosti kuća u kojoj živi sa svojom obitelji, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu članovi Ustavnog suda iz reda srpske nacionalnosti, jer kako navodi "smatrat će da sadržajem ove apelacije vrijeđam Srbe što nije istina, nego sam ih samo nazvao pravim imenom koje im pripada". b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni je sud istaknuo da pobijanom odlukom, kao ni nižestupanjskim odlukama čija je pravilnost i zakonitost bila predmetom ispitivanja u revizijskom postupku kod ovog suda, nisu povrijeđena Ustavom garantirana prava na koja ukazuje apelant. Vrhovni sud navodi da, imajući u vidu narav spora (radi se o parnici za naknadu štete), u tom postupku nije ni bilo moguće povrijediti apelantovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanim, ponižavajućim postupcima ili kaznama, te pravo na slobodu i sigurnost osobe, koja štite odredbe članka II/3.(a), (b) i (d) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pravično saslušanje garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijanih presuda apelantu je data mogućnost, i on ju je iskoristio, da u više navrata iznese i obrazloži sve svoje prigovore kojima se branio od postavljenog tužbenog zahtjeva, da predloži i izvede relevantne dokaze i očituje se na navode i dokaze oprečne strane. 21. Okružni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da pobijanim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantirana apelantova prava na koja se on poziva u Broj 12 – Strana 955 svojoj apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 22. Osnovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u svojoj apelaciji nije ukazao na propuste koji su se pojavili tijekom postupka, odnosno, nije obrazložio zašto smatra i iz kojih razloga da je povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom i nehumanom tretmanu, pravo na osobnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje. Osnovni sud dalje ističe da apelant u svojoj apelaciji navodi da mu je oštećeni od kojeg se branio ugrožavao pravo na život svojim prijetnjama pred njegovom kućom i Ismetovom kućom, te da je isto to činila i prvotužiteljica Ivanka ali ne obrazlaže zašto smatra, odnosno, iz kojih razloga da je u sudskom postupku povrijeđeno ovo njegovo pravo niti obrazlaže čime je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, odnosno kojim radnjama suda je povrijeđeno ovo njegovo pravo. Osnovni sud dalje navodi da apelant ne obrazlaže ni povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost, niti kojim postupcima je sud ugrozio njegovo pravo, a također da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno iz kojih razloga je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno, nije ukazao na propuste koji su se ukazali tijekom postupka, tako da se ne mogu prihvatiti njegovi navodi da je došlo do povrede, kako ovog prava, tako i ostalih prava koje je naveo u apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Članak 12. stavak 3. (...) U parničnom postupku, sud je glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim." 24. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 32/94) Postojanje krivnje "Članak 158. Krivnja postoji kada je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Podijeljena odgovornost Članak 192. (1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. (...) Osobe koje imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Članak 201. (1) U slučaju smrti neke osobe, sud može dosuditi članovima njegove uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. (...)" VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. Apelant smatra da je donošenjem pobijanih presuda u parničnom postupku došlo do povrede njegovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i Broj 12 – Strana 956 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH članka 2. Europske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Europsku konvenciju, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant se žali i na rješenja donesena u izvršnom postupku, navodeći da su predmet izvršenja nepokretnosti - kuća u kojoj živi sa svojom obitelji, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. 28. Prigodom ispitivanja uvjeta dopustivosti apelacije, koji se odnose na povrede članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Europsku konvenciju, članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2, te članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom". 29. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dostatnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 30. U predmetnom slučaju, apelant smatra da mu je donesenim odlukama u parničnom postupku povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, odnosno Protokola br. 6 uz Europsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, potom pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 31. Ustavni je sud u prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede Četvrtak, 22.2.2007. moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dostatnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. svibnja 2005. godine). 32. Ustavni sud opaža da ovi apelantovi prizivni navodi nemaju uporišta i da je apelantova tvrdnja o povredi navedenih ustavnih prava paušalna, jer apelant nije ničim dokazao da je pobijanim odlukama sudova došlo do kršenja prava na život, prava da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na slobodu i sigurnost osobe i prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerojatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. 33. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebice zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava gdje podastrte činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očevidno (prima facie) neutemeljeni. 34. Imajući u vidu navedeno Ustavni je sud, sukladno članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, sve apelantove navode odbacio kao očevidno (prima facie) neutemeljene. 35. Budući apelant pobija i odluke donesene u izvršnom postupku (Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. veljače 2005. godine, Rješenje Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. travnja 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. ožujka 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. veljače 2004. godine), Ustavni će sud dopustivost predmetne apelacije ispitati i u odnosu na navedene odluke. Rješenjem o izvršenju, koje je doneseno u izvršnom postupku na temelju pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. ožujka 2003. godine kao izvršnog naslova, protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 26.982 KM u korist povjeritelja, odlučeno je da se prodaju apelantove nepokretnosti, koje čine kuća i zgrada zv. kućište i dvorište, na parceli broj k.č. 5387 k.o. Doboj. Prema tomu, potrebno je odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obveza, u smislu članka 6. Europske konvencije. 36. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Europskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Europski je sud već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24). Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, odluka broj 11258/84 OI 46). Ustavni je sud u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi "Službeni glasnik BiH" broj 18/04 točka 40) podržao praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava glede stava prema kojem odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak 6. Europske konvencije, izuzev u slučajevima kada se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnositelja apelacije (mutatis mutandis, vidi bivše Povjerenstvo za ljudska prava, K. protiv Švedske, odluka od 1. srpnja 1991. godine, broj 13800/88, OI 94). 37. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava i obveze su utvrđeni pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-590/01 od 13. travnja 2003. godine, kojom je apelantu naloženo da tužiteljima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 26.982 KM. Nikakva nova Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH građanska prava nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan pravomoćnim Rješenjem o izvršenju broj I-11825/03 od 19. veljače 2004. godine. 38. Imajući u vidu navedeno, kao i načela izložena u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obveza u smislu članka 6. Europske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 39. U konkretnom slučaju, u dijelu koji se ne odnosi na izvršni postupak predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-445/03 od 3. lipnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijana je presuda donesena 3. lipnja 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje 40. Apelant pobija presude donesene u parničnom postupku, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 41. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u parničnom postupku u kojem je apelant obvezan tužiteljima naknaditi materijalnu i nematerijalnu štetu pretrpljenu zbog gubitka bliskog srodnika. Dakle, predmetna se apelacija tiče "utvrđenja građanskih prava i obveza", pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Ustavni će sud, u svezi s apelantovim navodima, ispitati je li spor pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 42. U predmetnoj se apelaciji apelant žali na propuste sudova da potpuno i pravilno utvrde činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu postoji li uzročna veza između radnji kaznenog djela i štete koja je prouzročena. 43. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redoviti sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na Broj 12 – Strana 957 pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 44. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost predočavanja razloga za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu učinkovito korištenje raspoloživih pravnih lijekova. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 45. Ustavni sud opaža da je Osnovni sud proveo dokaze u svezi s utvrđivanjem podijeljene odgovornosti apelanta, prvotužiteljice i oštećenog pok. Laze Todorovića za nastanak štetnog događaja, te da je uvidom u spise tog suda Kv.137/96 i Kl.60/95, utvrdio da prvotužiteljica nije doprinijela štetnom događaju. 46. Ustavni sud opaža da je Osnovni sud prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti apelanta i oštećenog pok. Laze Todorovića, te da je utvrdio da je oštećeni doprinio štetnom događaju u procentu od 20%, a da je apelantova odgovornost 80%. Ustavni sud opaža da je Osnovni sud proveo dokaze na okolnosti utvrđenja podijeljene odgovornosti oštećenog i apelanta za nastanak štetnog događaja, i to: saslušao apelanta i prvotužiteljicu u svojstvu parničnih stranaka, ostvario uvid u kaznenu Presudu Osnovnog suda broj K-127/94 te na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelant i oštećeni i prije štetnog događaja imali verbalni sukob. Naime, oštećeni je od apelanta tražio da mu preda dio kuće, obzirom da je dobio rješenje od mjerodavnog tijela, što je dovelo do prepirke odnosno svađe i prije nastupanja štetnog događaja. Osnovni je sud ocijenio da ne postoji isključiva apelantova odgovornost koja je predviđena člankom 154. ZOO, i da je tužbeni zahtjev oštećenih utemeljen na odredbama članka 158. i 192. ZOO. Prema ocjeni Osnovnog suda, oštećeni je doprinio štetnom događaju u iznosu od 20%, a apelantova odgovornost je 80%. 47. Ustavni sud opaža da je Osnovni sud raspravio sva prijeporna pitanja u predmetnom slučaju i proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja uzročne veze između radnji kaznenog djela i štete koja je prouzročena bliskim srodnicima oštećenog, odnosno postojanja podijeljene odgovornosti oštećenog i prvotužiteljice - supruge oštećenog. 48. Ustavni sud nalazi da sudovi u ovom postupku, oprečno apelantovoj tvrdnji, nisu ni mogli utvrđivati je li apelant kriv za počinjeno kazneno djelo, obzirom da pravomoćna osuđujuća presuda veže sud u parničnom postupku koji ne može utvrđivati činjenice koje bi isključile odgovornost za štetu prouzročenu kaznenim djelom izvršenim s umišljajem (članak 12. stavak 3. ZPP). U konkretnom se slučaju radi o građanskoj subjektivnoj odgovornosti, a Osnovni je sud u kaznenom postupku utvrdio postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju istom apelantovom radnjom je prouzročeno kazneno djelo i građansko-pravna posljedica nastala zbog duševne boli oštećenih nakon gubitka bliskog srodnika. 49. Ustavni sud uočava da u postupku pred Osnovnim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost iznošenja dokazne građe. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su utemeljene presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlastima redovitih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu u smislu koje će prihvatiti a koje ne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redoviti sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali postoji li uzročna veza između radnje kaznenog djela i štete koja je prouzročena. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neupitno je da su redoviti sudovi temeljito proveli dokazni postupak, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Neprijeporno je da je apelant tijekom cijelog postupka tretiran kao Broj 12 – Strana 958 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, predlaganje dokaza, da bude saslušan, daje svoje primjedbe. Potom, apelant je tijekom postupka mogao ulagati prizive, te nema nijednog razloga da se dvoji o pravičnosti suđenja. 50. Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni se sud neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi vjeruju na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tomu da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze obrane neutemeljeni i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su izvršili redoviti sudovi u konkretnom slučaju bila očevidno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je već bila predmetom apelantovog priziva protiv prvostupanjske odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neutemeljene, a za takav zaključak su dati razvidni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u prizivu na prvostupanjsku odluku. Ovo osobito imajući u vidu da je člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) regulirano da sud odlučuje na temelju slobodne ocjene dokaza koje će činjenice uzeti kao dokazane, s tim da je dužan savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno ili nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu. 51. Glede apelantovog prijedloga da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu suci Ustavnog suda srpske nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 93. Pravila ustavnog suda propisano da "predsjednik Ustavnog suda, odnosno sudac, neće sudjelovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanjem postupka, odnosno apelacije ako: ... postoje druge okolnosti koje izazivaju dvojbu u njegovu nepristranost". 52. Ustavni sud opaža da u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izuzeće sudaca Ustavnog suda srpske nacionalnosti nije obrazložio, te da osim navoda u zahtjevu za izuzeće sudaca Ustavnog suda, koji su citirani u točki 19. ove odluke, nije pružio dokaze u prilog svome zahtjevu koji bi opravdali njegovu dvojbu u nepristranost sudaca Ustavnog suda čije je izuzeće zatražio, Ustavni sud ističe da se samo apelantovo nezadovoljstvo u odnosu na pobijane presude nižestupanjskih sudova, bez navođenja razvidnih i uvjerljivih razloga, zbog kojih traži izuzeće sudaca Ustavnog suda srpske nacionalnosti, ne može smatrati dovoljnim argumentom koji bi se opravdao njegov zahtjev za izuzećem. 53. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se apelant žali da sudovi u parničnom postupku nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze između kaznenog djela koje je apelant počinio i njegove odgovornosti za štetu koja je nastupila za oštećene, budući su se sudovi u parničnom postupku glede postojanja kaznenog djela i kaznene 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. odgovornosti počinitelja oslonili na pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim, dok su stupanj apelantove odgovornosti za štetu koja je nastupila utvrdili sukladno zakonu i u pobijanim presudama dali razvidna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 55. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1423/05, rješavajući apelaciju "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 60 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senad Avdić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-25/04 od 7. januara 2004. godine. Apelanti su 20. februara 2006. godine dopunili apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnice u postupku, Seade Palavrić (u daqnjem tekstu: tužiteqka), Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zatraženo je 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. jula, a Vrhovni sud i tužiteqka nisu dostavili odgovore. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 14. februara 2006. godine dostavljen apelantima. 5. Na osnovu člana 93 stav 1 alineja 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, sudija Seada Palavrić je u konkretnom predmetu izostavljena iz rasprave i odlučivawa. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Tužiteqka je podnijela tužbu protiv prvog apelanta kao izdavača i protiv drugog apelanta, kao glavnog i odgovornog urednika Nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" (u daqnjem tekstu: "Slobodna Bosna"), zato što je u broju 370 tog lista od 18. decembra 2003. godine objavljen članak sa nadnaslovom "U SDA se ne zna čija je u čijem" i naslovom "Iz Bičakčićeve kuće ukraden nakit Seade Palavrić?!". Tužiteqka je navela da je ovaj list protiv nje vodio pravu medijsku kampanju u ljeto 2003. godine, koja je kulminirala objavljenim tekstom od 18. decembra 2003. godine. Naime, tužiteqka je navela da su u spornom tekstu navedene neistine i "ostavljen prostor za sumnju čitalaca", budući da su riječima "svog privremenog (?) stana" i "krađa se desila u 'alternativnom' stanu zastupnice Palavrić", apelanti "kao apsolutno neupitnu" iznijeli tvrdnju da se "kuća nalazi u novonastalom elitnom nasequ Sarajeva, Š...Ć a Palavrićeva je koristila jedan od tri stana smještena u prostranoj kući od 500m²". Takođe, tužiteqka je navela da je tekst propraćen fotografijom na kojoj tužiteqka "uči Fatihu, što je trebalo da pokaže da je tužiteqka navodni vjernik, a da je ustvari bez ikakvih skrupula, čime su duboko povrijeđena njena vjerska osjećawa". Dalje, tužiteqka je navela da se spornim tekstom iznose daqnje neistine i to u dijelu koji glasi: "Pored ovog stana u Nahorevskoj ulici Seada Palavrić je i privremeni korisnik stana na Koševskom brdu u zgradi čiji je vlasnik Vlada FBiH. Zbog kratkoće vremena nismo uspjeli da provjerimo ko stanuje u stanu Seade Palavrić na Koševskom brdu i koliko iznosi najamnina za njen drugi 'alternativni' stan u Nahorevskoj ulici gdje se desila provalna krađa. No, istovremeno korišćenje dva stana u Sarajevu potaklo je nimalo ugodne tračeve o zastupnici Seadi Palavrić". Takođe, tužiteqka navodi da je nadnaslov vulgaran i da je kao ženu vrijeđa, te da je izazvao "sram pred njenim suprugom i građanima". 8. Nakon toga, tužiteqka navodi da su apelanti u broju 371 "Slobodne Bosne" iznijeli daqnje neistinite tvrdnje o tužiteqki u tekstu sa naslovom "Nakon što je dva puta deložirana Palavrićeva uselila kod Bičakčića" sa nadnaslovom "Dva puta je dvaput". U tom tekstu je navedeno da "Palavrićeva do unatrag nekoliko mjeseci nije koristila ni 'svoj' stan na Koševskom brdu ni stan u kući Edhema Bičakčića, nego treći stan u koji se potpuno nelegalno uselila i koji je pokušala da trajno ukwiži u svoju svojinu", te da se tužiteqka "smjestila u napušteni stan uvjerena da će uz pomoć stranačkih kolega 'izgawati papire' za njegovu privatizaciju". Tužiteqka je uputila apelantima zahtjev da isprave tekstove objavljene u br. 370 i 371 "Slobodne Bosne", ali ispravka nije objavljena na istim stranama kao i sporni tekstovi, već na strani 52 u rubrici "Reagovawa". Sem toga, apelanti su, kako navodi tužiteqka, uz njen tekst objavili i sopstveno reagovanje pod naslovom "A šta ste zapravo demantovali?", kojim nisu odgovorili na navode iz tužiteqkinog zahtjeva, već su "ponovo oklevetali tužiteqku", pripisujući joj nacionalizam tvrdwom "da nije u stanju da govori niti o jednoj stvari a da je prije toga do kraja ne ispolitizuje a zatim wome dokazuje kako su Bošwaci ugroženi". 9. Presudom Kantonalnog suda broj P-25/04 od 17. januara 2005. godine apelanti su obavezani da tužiteqki solidarno isplate štetu u iznosu od 7.000 KM sa zateznom kamatom i Broj 12 – Strana 959 troškovima postupka, kao i da objave izreku ove presude u narednom broju "Slobodne Bosne". U prvostepenom postupku sud je sproveo sve predložene dokaze, pa je zakqučio da je među strankama nesporno da su objavljeni sporni članci, a zatim i demant tužiteqke sa reagovanjem uredništva "Slobodne Bosne". Sud je u cijelosti vjerovao iskazu tužiteqke koja je pred sudom izjavila da nije nikada stanovala u kući od preko 500m², niti u kući Edhema Bičakčića, kao i da fotografija kuće koja se nalazila uz sporni tekst od 18. decembra 2003. godine nije uopšte kuća u kojoj ona stanuje. Sud je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da je 7. maja 2003. godine zakqučen ugovor između Đ.M. i Parlamentarne skupštine BiH o zakupu kuće kako bi se obezbijedio službeni smještaj tužiteqke, a da je zapisnik o primopredaji garsonijere u svojini Vlade Federacije BiH, koju je tužiteqka koristila kao službeni smještaj, sačinjen 14. maja 2003. godine. Prvostepeni sud je takođe utvrdio da tužiteqka nikada nije stanovala u kući Edhema Bičakčića, da nikada nije nelegalno uselila u neki stan, pa stoga "ni deložirana, a pogotovo ne dva puta", da nije probala "izgawati papire" na nekom stanu u koji je navodno nelegalno uselila, "već je legalnim putem nakon pet godina boravka u jednom stanu preselila u drugi". 10. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stawa, prvostepeni sud je zakqučio da tuženi nije pružio nikakav dokaz na okolnost istinitosti svojih tvrdwi, niti je osporio materijalne dokaze koje je tužiteqka prezentovala, zbog čega je sud zakqučio da su apelanti iznijeli neistine o tužiteqki. S obzirom na to, prvostepeni sud je zakqučio da su apelanti postupili suprotno odredbama Zakona o medijima koji u članu 19 propisuje da su "mediji dužni da objavquju tačne, nepristrasne i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštovanje qudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Takođe, sud je zakqučio da su apelanti postupali i suprotno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu "objavili tačne informacije, niti objektivne, a pri tome su imali mogućnost da se obrate nadležnim institucijama radi provjere podataka, naročito kada se ima u vidu vremenski period od sedam mjeseci od preseljewa tužiteqke do objavqivawa spornog članka". Prvostepeni sud je takođe naveo da je izražavanje apelanata bilo tačno samo u nebitnim elementima (da je izvršena krađa nakita i da je tužiteqka koristila službenu garsonijeru još sedam dana nakon potpisivawa ugovora o najmu novog stana), zbog čega izražavanje tuženog ne može da se smatra razumnim u smislu Zakona o kleveti. Sem toga, prvostepeni sud je smatrao da se apelanti neosnovano pozivaju na praksu Evropskog suda za qudska prava u slučaju Lingens, jer se u tom slučaju raspravljalo o vrijednosnim sudovima, dok se u konkretnom slučaju radi o činjenicama "za koje se moglo i utvrdilo da su neosnovane". 11. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je osporavanom Presudom broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine wihovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade neimovinske štete, tako da je tužiteqki umjesto 7.000 KM dosudio 4.000 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi iz spornih članaka, s obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica, što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, čime je nanesena šteta tužiteqki. Vrhovni sud smatra da tuženi nisu ni na koji način dokazali svoju tvrdnju da je tužiteqka istovremeno koristila dva stana, a pogotovo da je koristila treći stan koji je, kako su naveli u tekstu, "pokušala da trajno ukwiži u svoju svojinu". Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je dosuđena naknada nematerijalne štete, s obzirom na sve okolnosti slučaja, previsoko određena, pa je taj iznos smawio kako je navedeno. Na kraju, Vrhovni sud navodi da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu sa članom 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku, s obzirom na vrstu spora i dokazan pravni osnov za naknadu štete, tj. klevetu. Broj 12 – Strana 960 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti smatraju da im je osporavanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavawa iz člana 10 Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da je članom 2 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete garantovano pravo na slobodu izražavawa i to ne samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim i neuvredqivim, nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire, a s obzirom na to da mediji imaju "značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti". Apelanti navode da su u tom smislu, u rubrici "Mini market", u kojoj se "inače objavquju informacije i komentari manje bitnih događaja, vrlo često i u satiričnom obliku i "neobaveznog sadržaja", obavijestili javnost o tužiteqkinim čestim promjenama boravišta u Sarajevu". Apelanti smatraju da je tužiteqka, kao javni službenik, odnosno zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dužna da pretrpi veći stepen kritike od dugih građana, "pa čak i ukoliko se to odnosi na 'informacije' i 'ideje' koje 'vrijeđaju' ili 'uznemiravaju'", što je u skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava. Stoga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavawa i predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i odbije tužiteqkin tužbeni zahtjev. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, budući da je apelantima omogućeno pravično suđenje u smislu člana 6 Evropske konvencije. Takođe, Kantonalni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na slobodu mišljewa i slobodu izražavawa, budući da je u postupku utvrđeno da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteqki zbog čega joj je dosuđena naknada štete, a takav stav suda je detaqno obrazložen u osporenoj presudi. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Ciq zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi da se postigne da: a) pravo na slobodu izražavawa, zajemčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim nego i na izražavawa koja mogu da uvrijede, ogorče ili uznemire; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa Četvrtak, 22.2.2007. neistinite činjenice, identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, shodno opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavawa štete Član 8 Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je, prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije, pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno". Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima facie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 19. Apelanti posebno ne obrazlažu zbog čega smatraju da nisu imali pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ali iz apelacije proizilazi da apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze koji su sprovedeni i pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, dakle da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 20. U konkretnom slučaju, nezadovoqstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 22. Apelanti se takođe žale na kršenje prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10 Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispuwava uslove iz člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana. Sem toga, u konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Broj 12 – Strana 961 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10 Evropske konvencije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: h) Slobodu izražavawa." Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti sudstva." 25. Sloboda izražavawa je conditio sine qua non funkcionisawa i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jemstvo svih drugih qudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantovanim qudskim pravima i slobodama, sudovi moraju da vode računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog qudskog prava zajemčenog ustavom, može da bude tek iznimka od pravila, koja je u demokratskom društvu dozvoljena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje. 26. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavawa i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajemčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti wihovu presudnu funkciju za održavanje svakog demokratskog društva, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamovanih qudskih prava i sloboda. 27. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavawa apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama, gotovo nijedno qudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu da budu apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 28. Član 10 Evropske konvencije je strukturisan tako da prvi stav definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavawa. 29. Za član 10 Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavawa, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema wima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za qudska prava, Broj 12 – Strana 962 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za qudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za qudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kom je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kom je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 30. Kako su i Evropski sud za qudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrijednosne ocjene), zato što postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može da se da dokaz (vidi Evropski sud za qudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere da se pruži medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za qudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 31. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješawa u slobodu izražavawa može da se primijeni samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavawa uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivawa prava na slobodu izražavawa. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničewa slobode izražavawa je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, sem toga što detaqno razrađuju uslove za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uslove za primjenu tih odredbi i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 32. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8 Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uslov propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa. Shodno mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije nego što se podnese tužbe. Sem toga, shodno odredbama člana 6 stav 5 Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje prema opštem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa (javna ličnost), te ukoliko takva ličnost podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu koju je izazvao iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. 33. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavawa. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavawa samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za ciq zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga sudovi moraju da slijede ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavawa. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za qudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za qudska prava je zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja Četvrtak, 22.2.2007. kršenje člana 10 Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 34. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidqiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 35. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteqka protiv apelanata zbog nanošewa štete njenom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužiteqke, što je svakako legitiman ciq. 36. Ustavni sud još mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna ciqu koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiteqki plate štetu koju su nanijeli njenom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se dokaže da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. 37. Ustavni sud je već naglasio da postojanje činjenica može da se dokaže, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta mogu da se daju dokazi. Sporno izražavanje sadrži niz činjeničnih navoda o tome da je tužiteqka koristila istovremeno dva stana, od kojih je jedan u svojini Vlade Federacije BiH, a drugi u kući "od preko 500 kvadratnih metara" koja je "svojina Edhema Bičakčića, nekadašnjeg stranačkog kolege ŠtužiteqkeĆ" koja se nalazi "u elitnom dijelu Sarajeva", zatim da se "potpuno nelegalno uselila Šu treći stanĆ i pokušala da trajno ukwiži svoju svojinu", te da je dva puta deložirana. U spornom izražavanju je čak eksplicitno navedeno i da apelanti "zbog kratkoće vremena" nisu uspjeli da provjere određene činjenice koje su iznijeli. 38. Ustavni sud prije svega zapaža da je tužiteqka, nakon objavqivawa drugog spornog teksta, reagovala i tražila da se objavi ispravka, a tek nakon toga je podnijela tužbu, čime je shodno mišljenju Ustavnog suda ispunila uslov iz člana 8 Zakona o kleveti, o kom je već bilo riječi. Takođe, ograničenje slobode izražavawa apelanata zasniva se na odluci o tome da su činjenični navodi koje su apelanti iznijeli neistiniti, a ne na ocjeni "vrijednosnih sudova", kojih u spornim tekstovima skoro i nema i kojima se sudovi nisu ni bavili. Sem toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužiteqka, u vrijeme objavqivawa spornog priloga, obavljala javnu funkciju i, u vezi s tim, njenu obavezu tolerancije. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zakqučili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiteqki prekoračena dozvoljena granica i potrebna tolerancija koja može da se traži od tužiteqke kao javnog službenika, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiteqkinom ugledu. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama koje čine javni službenici jeste legitiman ciq novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu istovremeno reagovanje apelanata na tužiteqkin zahtjev za ispravku. Stoga Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zakqučili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavawa. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dozvoljava da se pokrenu pitawa o eventualnim nezakonitim ponašawima javnih službenika ne može da se brani iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na wihov ugled i koje, zbog toga, ne mogu da se smatraju kritikom koju je ovaj dužan da toleriše s obzirom na funkciju koju vrši. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Takođe, Ustavni sud ne može da prihvati navode apelanata da se radi o satiri, budući da je satira kwiževni, odnosno umjetnički oblik kojim se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Ovaj žanr dozvoljava i pretjerivanje i provociranje, ali samo dok činjenice nisu pogrešno prikazane u javnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporna izražavawa ne sadrže elemente satiričnog ili šaqivog kriticizma na račun tužiteqke, već iskqučivo sadrže činjenice, za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere, kako su sami naveli "zbog kratkoće vremena", i za koje u postupku pred sudom nisu mogli da pruže dokaze. 40. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i prava funkcionera u zakonodavnoj vlasti na ugled. Takođe, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavawa. Ustavni sud ne smatra da ne može da se zakquči kako su redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene. 41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužiteqke iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za ciq "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". 43. Na osnovu člana 60 i 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1423/05, rješavajući apelaciju "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 963 Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senad Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-25/04 od 7. januara 2004. godine. Apelanti su 20. februara 2006. godine dopunili apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnice u postupku, Seade Palavrić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. jula, a Vrhovni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovore. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 14. februara 2006. godine dostavljen apelantima. 5. Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je u konkretnom predmetu izuzeta iz rasprave i odlučivanja. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv prvog apelanta kao izdavača i protiv drugog apelanta, kao glavnog i odgovornog urednika Nezavisne informativne revije "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: "Slobodna Bosna"), zato što je u broju 370 tog lista od 18. decembra 2003. godine objavljen članak sa nadnaslovom "U SDA se ne zna čija je u čijem" i naslovom "Iz Bičakčićeve kuće ukraden nakit Seade Palavrić?!". Tužiteljica je navela da je ovaj list protiv nje vodio pravu medijsku kampanju u ljeto 2003. godine, koja je kulminirala objavljenim tekstom od 18. decembra 2003. godine. Naime, tužiteljica je navela da su u spornom tekstu navedene neistine i "ostavljen prostor za sumnju čitatelja", budući da su riječima "svog privremenog (?) stana" i "krađa se desila u 'alternativnom' stanu zastupnice Palavrić", apelanti "kao apsolutno neupitnu" iznijeli tvrdnju da se "kuća nalazi u novonastalom elitnom naselju Sarajeva, Š...Ć a Palavrićeva je koristila jedan od tri stana smještena u prostranoj kući od 500m²". Također, tužiteljica je navela da je tekst popraćen fotografijom na kojoj tužiteljica "uči Fatihu, što je trebalo pokazati da je tužiteljica navodni vjernik, a da je ustvari bez ikakvih skrupula, čime su duboko povrijeđena njena vjerska osjećanja". Dalje, tužiteljica je navela da se spornim tekstom iznose daljnje neistine i to u dijelu koji glasi: "Pored ovog stana u Nahorevskoj ulici Seada Palavrić je i privremeni korisnik stana na Koševskom brdu u zgradi čiji je vlasnik Vlada FBiH. Zbog kratkoće vremena nismo uspjeli provjeriti ko stanuje u stanu Seade Palavrić na Koševskom brdu i koliko iznosi najamnina za njen drugi 'alternativni' stan u Nahorevskoj ulici gdje se desila provalna krađa. No, istovremeno korištenje dva stana u Sarajevu potaklo je nimalo ugodne tračeve o zastupnici Seadi Palavrić". Također, tužiteljica navodi da je nadnaslov vulgaran i da je kao Broj 12 – Strana 964 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ženu vrijeđa, te da je izazvao "sram pred njenim suprugom i građanima". 8. Nakon toga, tužiteljica navodi da su apelanti u broju 371 "Slobodne Bosne" iznijeli daljnje neistinite tvrdnje o tužiteljici u tekstu sa naslovom "Nakon što je dva puta deložirana Palavrićeva uselila kod Bičakčića" sa nadnaslovom "Dva puta je dvaput". U tom tekstu je navedeno da "Palavrićeva do unazad nekoliko mjeseci nije koristila ni 'svoj' stan na Koševskom brdu ni stan u kući Edhema Bičakčića, nego treći stan u koji se potpuno nelegalno uselila i pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo", te da se tužiteljica "smjestila u napušteni stan uvjerena da će uz pomoć stranačkih kolega 'izganjati papire' za njegovu privatizaciju". Tužiteljica je uputila apelantima zahtjev za ispravkom tekstova objavljenih u br. 370 i 371 "Slobodne Bosne", ali ispravka nije objavljena na istim stranama kao i sporni tekstovi, već na strani 52. u rubrici "Reagiranja". Osim toga, apelanti su, kako navodi tužiteljica, uz njen tekst, objavili i vlastito reagiranje pod naslovom "A šta ste zapravo demantirali?", kojim nisu odgovorili na navode iz tužiteljicinog zahtjeva, već su "ponovo oklevetali tužiteljicu", pripisujući joj nacionalizam tvrdnjom "da nije u stanju govoriti niti o jednoj stvari a da je prije toga do kraja ne ispolitizira a potom njome dokazuje kako su Bošnjaci ugroženi". 9. Presudom Kantonalnog suda broj P-25/04 od 17. januara 2005. godine apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno isplate štetu u iznosu od 7.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i da objave izreku ove presude u narednom broju "Slobodne Bosne". U prvostepenom postupku sud je proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da je među strankama nesporno da su objavljeni sporni članci, a zatim i demant tužiteljice sa reagiranjem uredništva "Slobodne Bosne". Sud je u cijelosti vjerovao iskazu tužiteljice koja je pred sudom izjavila da nije nikada stanovala u kući od preko 500m², niti u kući Edhema Bičakčića, kao i da fotografija kuće koja se nalazila uz sporni tekst od 18. decembra 2003. godine nije uopće kuća u kojoj ona stanuje. Sud je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrdio da je 7. maja 2003. godine zaključen ugovor između Đ.M. i Parlamentarne skupštine BiH o zakupu kuće radi osiguranja službenog smještaja tužiteljice, a da je zapisnik o primopredaji garsonijere u vlasništvu Vlade Federacije BiH, koju je tužiteljica koristila kao službeni smještaj, sačinjen 14. maja 2003. godine. Prvostepeni sud je također utvrdio da tužiteljica nikada nije stanovala u kući Edhema Bičakčića, da nikada nije nelegalno uselila u neki stan, pa stoga "ni deložirana, a pogotovo ne dva puta", da nije probala "izganjati papire" na nekom stanu u koji je navodno nelegalno uselila, "već je legalnim putem nakon pet godina boravka u jednom stanu preselila u drugi". 10. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da tuženi nije pružio nikakav dokaz na okolnost istinitosti svojih tvrdnji, niti je osporio materijalne dokaze koje je tužiteljica prezentirala, zbog čega je sud zaključio da su apelanti iznijeli neistine o tužiteljici. S obzirom na to, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti postupili suprotno odredbama Zakona o medijima koji u članu 19. propisuje da su "mediji dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Također, sud je zaključio da su apelanti postupali i suprotno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu "objavili tačne informacije, niti objektivne, a pri tome su imali mogućnost da se obrate nadležnim institucijama radi provjere podataka, naročito kada se ima u vidu vremenski period od sedam mjeseci od preseljenja tužiteljice do objavljivanja spornog članka". Prvostepeni sud je također naveo da je izražavanje apelanata bilo tačno samo u nebitnim elementima (da je izvršena krađa nakita i da je tužiteljica koristila službenu garsonijeru još sedam dana nakon potpisivanja ugovora o najmu novog stana), zbog čega se izražavanje tuženog ne može smatrati razumnim u smislu Zakona o kleveti. Osim toga, prvostepeni sud je smatrao da se apelanti neosnovano pozivaju na praksu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Lingens, jer se u tom slučaju raspravljalo o vrijednosnim sudovima, dok se u konkretnom Četvrtak, 22.2.2007. slučaju radi o činjenicama "za koje se moglo i utvrdilo da su neosnovane". 11. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine njihovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade neimovinske štete, tako da je tužiteljici umjesto 7.000 KM dosudio 4.000 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi iz spornih članaka, s obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica, što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, čime je nanesena šteta tužiteljici. Vrhovni sud smatra da tuženi nisu ni na koji način dokazali svoju tvrdnju da je tužiteljica istovremeno koristila dva stana, a pogotovo da je koristila treći stan koji je, kako su naveli u tekstu, "pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo". Međutim, Vrhovni sud je smatrao da je dosuđena naknada nematerijalne štete, s obzirom na sve okolnosti slučaja, previsoko određena, pa je taj iznos smanjio kako je navedeno. Na kraju, Vrhovni sud navodi da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na vrstu spora i dokazanu pravnu osnovu za naknadu štete, tj. klevetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da je članom 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete garantirano pravo na slobodu izražavanja i to ne samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim i neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a s obzirom na to da mediji imaju "značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti". Apelanti navode da su u tom smislu, u rubrici "Mini market", u kojoj se "inače objavljuju informacije i komentari manje bitnih događaja, vrlo često i u satiričnom obliku i "neobaveznog sadržaja", obavijestili javnost o tužiteljicinim čestim promjenama boravišta u Sarajevu". Apelanti smatraju da je tužiteljica, kao javni službenik, odnosno zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dužna pretrpjeti veći stepen kritike od dugih građana, "pa čak i ukoliko se to odnosi na 'informacije' i 'ideje' koje 'vrijeđaju' ili 'uznemiravaju'", što je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava. Stoga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja i predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude i odbije tužiteljicin tužbeni zahtjev. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani, budući da je apelantima omogućeno pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Također, Kantonalni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, budući da je u postupku utvrđeno da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici zbog čega joj je dosuđena naknada štete, a takav stav suda je detaljno obrazložen u osporenoj presudi. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja štete Član 8. Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je, Broj 12 – Strana 965 prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno". 18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 19. Apelanti posebno ne obrazlažu zbog čega smatraju da nisu imali pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, dakle da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 20. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Broj 12 – Strana 966 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. Apelanti se također žale na kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana. Osim toga, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-41/05 od 26. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 10. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda". 25. Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje. 26. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu presudnu funkciju za održavanje svakog demokratskog društva, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 27. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Četvrtak, 22.2.2007. 28. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 29. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 30. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 31. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 32. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja prema općem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna osoba), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. 33. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 34. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 35. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužiteljice, što je svakako legitiman cilj. 36. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiteljici plate štetu koju su nanijeli njenom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 37. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži niz činjeničnih navoda o tome da je tužiteljica koristila istovremeno dva stana, od kojih je jedan u vlasništvu Vlade Federacije BiH, a drugi u kući "od preko 500 kvadratnih metara" koja je "vlasništvo Edhema Bičakčića, nekadašnjeg stranačkog kolege ŠtužiteljiceĆ" koja se nalazi "u elitnom dijelu Sarajeva", zatim da se "potpuno nelegalno uselila Šu treći stanĆ i pokušala trajno uknjižiti svoje vlasništvo", te da je dva puta deložirana. U spornom izražavanju je čak eksplicitno navedeno i da apelanti "zbog kratkoće vremena" nisu uspjeli provjeriti određene činjenice koje su iznijeli. 38. Ustavni sud prije svega zapaža da je tužiteljica, nakon objavljivanja drugog spornog teksta, reagirala i tražila da se objavi ispravka, a tek nakon toga je podnijela tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunila uvjet iz člana 8. Zakona o kleveti, o kojem je već bilo riječi. Također, ograničenje slobode izražavanja apelanata temelji se na odluci o tome da su činjenični navodi koje su apelanti iznijeli neistiniti, a ne na ocjeni "vrijednosnih sudova", kojih u spornim tekstovima skoro i nema i kojima se sudovi nisu ni bavili. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužiteljica, u vrijeme objavljivanja spornog priloga, obavljala javnu funkciju i, u vezi s tim, njenu obavezu tolerancije. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiteljici prekoračena dopuštena granica i potrebna tolerancija koja se može tražiti od tužiteljice kao javnog službenika, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiteljicinom ugledu. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama koje čine javni službenici jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu istovremeno reagiranje apelanata na tužiteljicin zahtjev za ispravku. Stoga Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 967 prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je ovaj dužan tolerisati s obzirom na funkciju koju vrši. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o satiri, budući da je satira književni, odnosno umjetnički oblik kojim se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Ovaj žanr dopušta i pretjerivanje i provociranje, ali samo dok činjenice nisu pogrešno prikazane u javnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže elemente satiričnog ili šaljivog kriticizma na račun tužiteljice, već isključivo sadrže činjenice, za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere, kako su sami naveli "zbog kratkoće vremena", i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze. 40. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i prava funkcionera u zakonodavnoj vlasti na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se ne može zaključiti kako su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. 41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužiteljice iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". 43. Na osnovu člana 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1423/05, rješavajući apelaciju "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 60. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik David Feldman, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 Broj 12 – Strana 968 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 26. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. siječnja 2004. godine u odnosu na članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senada Avdića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-41/05 od 26. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-25/04 od 17. siječnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Pres-sing" d.o.o. Sarajevo i Senad Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 6. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-41/05 od 26. travnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-25/04 od 7. siječnja 2004. godine. Apelanti su 20. veljače 2006. godine dopunili apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i sudionice u postupku, Seade Palavrić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 21. srpnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. srpnja, a Vrhovni sud i tužiteljica nisu dostavili odgovore. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 14. veljače 2006. godine dostavljen apelantima. 5. Na temelju članka 93. stavak 1. alineja 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je u konkretnom predmetu izuzeta iz rasprave i odlučivanja. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv prvog apelanta kao nakladnika i protiv drugog apelanta, kao glavnog i odgovornog urednika Neovisne informativne revije "Slobodna Bosna" (u daljnjem tekstu: "Slobodna Bosna"), zato što je u broju 370 tog lista od 18. prosinca 2003. godine objavljen članak sa nadnaslovom "U SDA se ne zna čija je u čijem" i naslovom "Iz Bičakčićeve kuće ukraden nakit Seade Palavrić?!". Tužiteljica je navela da je ovaj list protiv nje vodio pravu medijsku kampanju u ljeto 2003. godine, koja je kulminirala objavljenim tekstom od 18. prosinca 2003. godine. Naime, tužiteljica je navela da su u prijepornom tekstu navedene neistine i "ostavljen prostor za dvojbu čitatelja", budući da su riječima "svog privremenog (?) stana" i "krađa se desila u 'alternativnom' stanu zastupnice Palavrić", apelanti "kao apsolutno neupitnu" iznijeli tvrdnju da se "kuća nalazi u novonastalom elitnom naselju Sarajeva, Š...Ć a Palavrićeva je koristila jedan od tri stana smještena u prostranoj kući od 500m²". Također, tužiteljica je navela da je tekst popraćen fotografijom na kojoj tužiteljica "uči Fatihu, što je trebalo pokazati da je tužiteljica navodni vjernik, a da je ustvari bez ikakvih skrupula, čime su duboko povrijeđena njezina vjerska osjećanja". Dalje, tužiteljica je navela da se prijepornim tekstom iznose daljnje neistine i to u dijelu koji glasi: "Pored ovog stana u Nahorevskoj ulici Seada Palavrić je i privremeni Četvrtak, 22.2.2007. korisnik stana na Koševskom brdu u zgradi čiji je vlasnik Vlada FBiH. Zbog kratkoće vremena nismo uspjeli provjeriti tko stanuje u stanu Seade Palavrić na Koševskom brdu i koliko iznosi najamnina za njen drugi 'alternativni' stan u Nahorevskoj ulici gdje se desila provalna krađa. No, istodobno korištenje dva stana u Sarajevu potaklo je nimalo ugodne tračeve o zastupnici Seadi Palavrić". Također, tužiteljica navodi da je nadnaslov vulgaran i da je kao ženu vrijeđa, te da je izazvao "sram pred njezinim suprugom i građanima". 8. Nakon toga, tužiteljica navodi da su apelanti u broju 371 "Slobodne Bosne" iznijeli daljnje neistinite tvrdnje o tužiteljici u tekstu sa naslovom "Nakon što je dva puta deložirana Palavrićeva uselila kod Bičakčića" sa nadnaslovom "Dva puta je dvaput". U tom je tekstu navedeno da "Palavrićeva do unazad nekoliko mjeseci nije koristila ni 'svoj' stan na Koševskom brdu ni stan u kući Edhema Bičakčića, nego treći stan u koji se potpuno nelegalno uselila i pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo", te da se tužiteljica "smjestila u napušteni stan uvjerena da će uz pomoć stranačkih kolega 'izganjati papire' za njegovu privatizaciju". Tužiteljica je uputila apelantima zahtjev za ispravkom tekstova objavljenih u br. 370 i 371 "Slobodne Bosne", ali ispravka nije objavljena na istim stranicama kao i prijeporni tekstovi, već na stranici 52. u rubrici "Reagiranja". Osim toga, apelanti su, kako navodi tužiteljica, uz njezin tekst, objavili i vlastito reagiranje pod naslovom "A šta ste zapravo demantirali?", kojim nisu odgovorili na navode iz tužiteljičinog zahtjeva, već su "ponovno oklevetali tužiteljicu", pripisujući joj nacionalizam tvrdnjom "da nije u stanju govoriti niti o jednoj stvari a da je prije toga do kraja ne ispolitizira a potom njome dokazuje kako su Bošnjaci ugroženi". 9. Presudom Kantonalnog suda broj P-25/04 od 17. siječnja 2005. godine apelanti su obvezani tužiteljici solidarno isplatiti štetu u iznosu od 7.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i objaviti izreku ove presude u narednom broju "Slobodne Bosne". U prvostupanjskom je postupku sud proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da je među strankama neprijeporno da su objavljeni prijeporni članci, a potom i demanti tužiteljice s reagiranjem uredništva "Slobodne Bosne". Sud je u cijelosti vjerovao iskazu tužiteljice koja je pred sudom izjavila da nije nikada stanovala u kući od preko 500m², niti u kući Edhema Bičakčića, kao i da fotografija kuće koja se nalazila uz prijeporni tekst od 18. prosinca 2003. godine nije uopće kuća u kojoj ona stanuje. Sud je uvidom u relevantnu dokumentaciju ustvrdio da je 7. svibnja 2003. godine zaključen ugovor između Đ.M. i Parlamentarne skupštine BiH o zakupu kuće radi osiguranja službenog smještaja tužiteljice, a da je zapisnik o primopredaji garsonijere u vlasništvu Vlade Federacije BiH, koju je tužiteljica koristila kao službeni smještaj, sačinjen 14. svibnja 2003. godine. Prvostupanjski je sud također ustvrdio da tužiteljica nikada nije stanovala u kući Edhema Bičakčića, da nikada nije nelegalno uselila u neki stan, pa stoga "ni deložirana, a pogotovu ne dva puta", da nije probala "izganjati papire" na nekom stanu u koji je navodno nelegalno uselila, "već je legalnim putem nakon pet godina boravka u jednom stanu preselila u drugi". 10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da tuženi nije pružio nikakav dokaz na okolnost istinitosti svojih tvrdnji, niti je pobijao materijalne dokaze koje je tužiteljica prezentirala, zbog čega je sud zaključio da su apelanti iznijeli neistine o tužiteljici. Obzirom na to, prvostupanjski je sud zaključio da su apelanti postupili oprečno odredbama Zakona o medijima koji u članku 19. propisuje da su "mediji dužni objavljivati točne, nepristrane i objektivne informacije, utemeljene na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih". Također, sud je zaključio da su apelanti postupali i oprečno Zakonu o zaštiti od klevete, budući da nisu "objavili točne informacije, niti objektivne, a pri tomu su imali mogućnost obratiti se mjerodavnim institucijama radi provjere podataka, osobito kada se ima u vidu vremensko razdoblje od sedam mjeseci od preseljenja tužiteljice do objavljivanja prijepornog članka". Prvostupanjski je sud također naveo da je izražavanje apelanata bilo točno samo u nebitnim elementima (da je izvršena krađa nakita i da je Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tužiteljica koristila službenu garsonijeru još sedam dana nakon potpisivanja ugovora o najmu novog stana), zbog čega se izražavanje tuženog ne može smatrati razumnim u smislu Zakona o kleveti. Osim toga, prvostupanjski je sud smatrao da se apelanti neutemeljeno pozivaju na praksu Europskog suda za ljudska prava u slučaju Lingens, jer se u tom slučaju raspravljalo o vrijednosnim sudovima, dok se u konkretnom slučaju radi o činjenicama "za koje se moglo i utvrdilo da su neutemeljene". 11. Odlučujući o prizivu apelanata protiv prvostupanjske presude, Vrhovni je sud pobijanom Presudom broj Gž-41/05 od 26. travnja 2005. godine njihov priziv djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade neimovinske štete, tako da je tužiteljici umjesto 7.000 KM dosudio 4.000 KM. U ostalom je dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena. Vrhovni je sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio da navodi iz prijepornih članaka, obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica, što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, čime je nanesena šteta tužiteljici. Vrhovni sud smatra da tuženi nisu ni na koji način dokazali svoju tvrdnju da je tužiteljica istodobno koristila dva stana, a pogotovu da je koristila treći stan koji je, kako su naveli u tekstu, "pokušala trajno uknjižiti u svoje vlasništvo". Međutim, Vrhovni je sud smatrao da je dosuđena naknada nematerijalne štete, obzirom na sve okolnosti slučaja, previsoko određena, pa je taj iznos smanjio kako je navedeno. Konačno, Vrhovni sud navodi da je prvostupanjskom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, sukladno članku 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, obzirom na vrstu spora i dokazanu pravnu osnovu za naknadu štete, tj. klevetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije. Obrazlažući svoje navode, apelanti ističu da je člankom 2. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete garantirano pravo na slobodu izražavanja i to ne samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim i neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a obzirom na to da mediji imaju "značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti". Apelanti navode da su u tom smislu, u rubrici "Mini market", u kojoj se "inače objavljuju informacije i komentari manje bitnih događaja, vrlo često i u satiričnom obliku i "neobveznog sadržaja", obavijestili javnost o tužiteljičinim čestim promjenama boravišta u Sarajevu". Apelanti smatraju da je tužiteljica, kao javni službenik, odnosno zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dužna pretrpjeti veći stupanj kritike od dugih građana, "pa čak i ukoliko se to odnosi na 'informacije' i 'ideje' koje 'vrijeđaju' ili 'uznemiruju'", što je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava. Stoga, apelanti smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja i predlažu da Ustavni sud ukine pobijane presude i odbije tužiteljičin tužbeni zahtjev. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neutemeljeni, budući je apelantima omogućeno pravično suđenje u smislu članka 6. Europske konvencije. Također, Kantonalni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, budući je u postupku ustvrđeno da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici zbog čega joj je dosuđena naknada štete, a takav stav suda je detaljno obrazložen u pobijanoj presudi. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. Broj 12 – Strana 969 V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase: "Cilj zakona Članak 1. Ovim se zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jednu od bitnih osnova demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koje prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, nakladnik, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljem tekstu: štetnik) je odgovorna za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka se primjenjuje i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudbenog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavak 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obveza ublažavanja štete Članak 8. Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu prouzročenu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Broj 12 – Strana 970 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U svezi navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni je sud, prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije, pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno". 18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora ustvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 19. Apelanti posebice ne obrazlažu zbog čega smatraju da nisu imali pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno ustvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, dakle da je pogrešno ustvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 20. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili Četvrtak, 22.2.2007. nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je apelacija u svezi navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljena, jer apelanti nemaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 22. Apelanti se također žale na kršenje prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 10. Europske konvencije. U svezi ovih navoda, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena. Osim toga, u konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-41/05 od 26. travnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu su presudu apelanti primili 18. svibnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija, u svezi navoda o kršenju prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 10. Europske konvencije, ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.". 25. Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tomu da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje. 26. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu presudnu funkciju za održavanje svakog demokratskog društva, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 27. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Dapače, u demokratskim i Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravnim državama, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i prijeporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnog sudstva u svakome pojedinačnom slučaju razvidno ustvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 28. Članak 10. Europske konvencije je strukturiran tako da prvi stavak definira zaštićene slobode, a drugi stavak propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 29. Za članak 10. Europske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili doista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj članak štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. prosinca 1976. godine). Europski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Europski sud za ljudska prava, Castells protiv Španjolske, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio španjolsku vladu, optužujući je u tisku da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju kaznenim postupcima, posebice kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije". 30. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u svezi istih pitanja već ukazali, postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Uz to, čak i glede činjenica, priznaje se obrana na temelju iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Europski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunjske, presuda iz 1999. godine). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 31. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja se može primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 32. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da članak 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obvezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu prouzročenu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članku Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama članka 6. stavak 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja prema općem shvaćanju javnosti vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna osoba), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu Broj 12 – Strana 971 izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. 33. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja razvidno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Sukladno stavku 2. članka 10. Europske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je nužno u demokratskom društvu. Stoga sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Europski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Europski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 34. U konkretnom su slučaju pobijane presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj je zakon javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je razvidan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Europskom konvencijom. 35. Pobijane su presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njezinom ugledu, pa je razvidno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužiteljice, što je svakako legitiman cilj. 36. Ustavni sud još mora ustvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiteljici plate štetu koju su nanijeli njezinom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "žurne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. 37. Ustavni je sud već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu dati dokazi. Prijeporno izražavanje sadrži niz činjeničnih navoda o tomu da je tužiteljica koristila istodobno dva stana, od kojih je jedan u vlasništvu Vlade Federacije BiH, a drugi u kući "od preko 500 kvadratnih metara" koja je "vlasništvo Edhema Bičakčića, nekadašnjeg stranačkog kolege ŠtužiteljiceĆ" koja se nalazi "u elitnom dijelu Sarajeva", potom da se "potpuno nelegalno uselila Šu treći stanĆ i pokušala trajno uknjižiti svoje vlasništvo", te da je dva puta deložirana. U prijepornom je izražavanju čak eksplicitno navedeno i da apelanti "zbog kratkoće vremena" nisu uspjeli provjeriti određene činjenice koje su iznijeli. 38. Ustavni sud prije svega opaža da je tužiteljica, nakon objavljivanja drugog prijepornog teksta, reagirala i tražila da se objavi ispravka, a tek je nakon toga podnijela tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunila uvjet iz članka 8. Zakona o kleveti, o kojem je već bilo riječi. Također, ograničenje slobode izražavanja apelanata se temelji na odluci o tomu da su činjenični navodi koje su apelanti iznijeli neistiniti, a ne na ocjeni "vrijednosnih sudova", kojih u prijepornim tekstovima skoro i nema i kojima se sudovi nisu ni bavili. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužiteljica, u vrijeme objavljivanja prijepornog priloga, obnašala javnu funkciju i, u svezi s tim, njezinu obvezu tolerancije. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiteljici prekoračena dopuštena granica i potrebna tolerancija koja se može tražiti od tužiteljice kao javnog službenika, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiteljičinom ugledu. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama koje čine Broj 12 – Strana 972 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH javni službenici jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a osobito imajući u vidu istodobno reagiranje apelanata na tužiteljičin zahtjev za ispravku. Stoga Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika se ne može braniti iznošenjem neprijeporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je ovaj dužan tolerirati obzirom na funkciju koju obnaša. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o satiri, budući je satira književni, odnosno umjetnički oblik kojim se kritički ismijava pojedinac, skupina, država ili vlast. Ovaj žanr dopušta i pretjerivanje i provociranje, ali samo dok činjenice nisu pogrešno prikazane u javnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da prijeporna izražavanja ne sadrže elemente satiričnog ili šaljivog kriticizma na račun tužiteljice, već isključivo sadrže činjenice, za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere, kako su sami naveli "zbog kratkoće vremena", i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze. 40. Prema tomu, Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama, prema načelu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i prava funkcionara u zakonodavnoj vlasti na ugled. Također, obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem pobijanih presuda pravilno ocijenili da postoji "žurna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se ne može zaključiti kako su redoviti sudovi izašli izvan dopuštenog stupnja slobodne procjene. 41. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je sudbenom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužiteljice iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "nužna mjera u demokratskom društvu". 43. Na temelju članka 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1492/05, rješavajući apelaciju Seada Kajtezovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Kajtezovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Kajtezović (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Osman Haxić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 15 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 12. avgusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. avgusta 2005. godine, Kantonalni sud 24. avgusta 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. avgusta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine, apelanta (i još jedno lice optuženo u istom krivičnom postupku) proglasio krivim za krivično djelo zasnivawa ropskog odnosa i prevoza lica u ropskom odnosu iz člana 167 stav 1 Krivičnog zakona Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Krivični zakon), te produženo krivično djelo posredovawa u vršenju prostitucije iz člana 229 stav 1 Krivičnog zakona i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U toku dokaznog postupka pred Kantonalnim sudom, sem izvođewa materijalnih dokaza (pretres stana i drugih prostorija, foto-dokumentacija i dr.), uz saglasnost stranaka su pročitani iskazi svjedokiwa I.B., M.O., B.A., R.I. i N.P. (u daqnjem tekstu: sporne svjedokinje) saslušanih u toku istražnog postupka s obzirom da je utvrđeno da su one do zakazivawa glavnog pretresa napustile Centar za zbriwavanje žrtava prostitucije u Sarajevu i deportovane su u Rumuniju, a takođe su uz saglasnost stranaka pročitane izjave svjedoka odbrane Š.B., D.M. i A.A. Kantonalni sud je posebno obrazložio zašto je prihvatio iskaze spornih svjedokiwa i povjerovao im, a nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane i odbranu samog apelanta. Na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, cijeneći sve dokaze pojedinačno kao i sve dokaze u cjelini, Kantonalni sud je utvrdio odgovornost apelanta za krivična djela koja su mu stavljena na teret. 7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov navod da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima ne može da se zasniva presuda, jer su sporne svjedokinje saslušane bez prisustva okrivljenih i wihovih branilaca. U presudi je obrazloženo da, shodno ocjeni tog suda, navedeni dokazi nisu pribavljeni na Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nezakonit i nedozvoljen način da bi mogla da im se osporaav procesna valjanost, jer su sporne svjedokinje bile strane državljanke koje su u BiH ušle i u woj boravile ilegalno. Po otkrivanju krivičnih djela, u kojima su bile žrtve, posredstvom IPTF-a su smještene u Centar za zbriwavanje žrtava prostitucije, a zatim su vraćene u zemlje iz kojih potiču. Takve okolnosti su ukazivale da je postojala opasnost od odlagawa wihovog saslušawa, odnosno hitrost sprovođewa tih dokaza što su bile zakonske pretpostavke iz člana 160 stav 5 Zakona o krivičnom postupku da se kod istražnog sudije saslušaju bez obavještavawa okrivljenih i wihovog prisustva. Takođe, kako je navedeno u presudi, na glavnom pretresu oštećene nisu saslušane jer su bile nedostupne sudu, a stranke i branioci su se saglasili da se wihovi iskazi pročitaju te su ti dokazi sprovedeni u potpunosti u smislu člana 328 stav 2 Zakona o krivičnom postupku. Takođe, dalje je navedeno u obrazloženju, strankama i braniocima je omogućeno da se o pročitanim iskazima izjasne i da stavljaju na wih svoje primjedbe, pa je tako u svemu postupano shodno članu 330 Zakona o krivičnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se presuda Kantonalnog suda iskqučivo zasniva na iskazima I.B., O.M. i A.B. koje su saslušane u toku istražnog postupka, čijem saslušanju apelant ni njegov branilac nisu prisustvovali niti su o toj radwi bili obaviješteni. Apelant stoga, kako je naveo, osporava navedene presude jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Takođe, shodno apelantovom mišljenju, presude redovnih sudova su sporne jer se zasnivaju u potpunosti ili uglavnom na iskazima spornih svjedokiwa koje on nije imao priliku da ispita. b) Odgovor na apelaciju 9. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 Evropske konvencije. Radi se o navodima, kako je navedeno u odgovoru, koji su bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda nakon čega su odbijeni kao neosnovani za šta je taj sud dao adekvatno obrazloženje. 10. Kantonalni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, jer je apelant tokom cijelog krivičnog postupka imao pravičan postupak. 11. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud potpuno i svestrano ocijenili izvedene dokaze i doveli ih u međusobnu vezu, odnosno prvostepeni sud je dokaze kojima je vjerovao doveo u vezu i potkrijepio drugim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pa je to temeqito obrazložio. Takođe je navedeno u odgovoru da procesni princip slobodne ocjene dokaza ni Kantonalni sud a ni Vrhovni sud nije zloupotrijebio niti se presuda iskqučivo zasniva na iskazima određenih svjedoka kako je to navedeno u apelaciji. Stoga je Kantonalno tužilaštvo predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98 - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju) "Član 160 stav 5 Istražni sudija je dužan da na pogodan način obavijesti tužitelja, branioca, oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu izvršewa istražnih radwi kojima oni mogu da budu prisutni, sem kad postoji opasnost od odlagawa. Ako Broj 12 – Strana 973 okrivljeni ima branioca, istražni sudija će, po pravilu, obavještavati samo branioca. Član 328 Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom postupku, kao i zapisnici i druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu da se po odluci vijeća pročitaju samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu, ili je wihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. Vijeće može, uz saglasnost stranaka i branioca, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretres Š....Ć. Član 330 Poslije dovršenog saslušawa svjedoka ili vještaka i poslije čitawa svakog zapisnika ili drugog pismena, zapitaće predsjednik vijeća stranke, branioca ili oštećenog imaju li šta da primijete. Član 358 stav 1 tačka 8 Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome prema odredbama ovog zakona ne može da se zasniva presuda, sem ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. Š...Ć" VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 10. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Broj 12 – Strana 974 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe." 18. U konkretnom slučaju riječ je o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana "osnovanost krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi spornih svjedokiwa dati u istražnom postupku, te da je na tim iskazima sud zasnovao presudu, a da nije apelantu ni njegovom braniocu bilo omogućeno da prisustvuju saslušanju tih lica. 19. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za qudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Sem toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. 20. Član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za qudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće da se na glavnom pretresu sasluša svjedok koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 21. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je sproveo dokaz čitanjem iskaza spornih svjedokiwa koje su saslušane u istrazi, i za čije su hitno saslušanje postojali "važni uzroci" u smislu člana 328 stav 1 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku. Sa čitanjem iskaza svjedokiwa su se saglasili apelant i njegov branilac, što apelant nije ni osporio. Redovni sudovi su dali logično i u zakonu zasnovano obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedokiwa, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoqno primijenjen. 22. Apelantovi navodi koji se tiču pitawa kojim iskazima su redovni sudovi povjerovali i zašto, shodno mišljenju Ustavnog suda, odnose se na pitanje slobodne sudijske ocjene dokaza. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da taj aspekt procjenjuje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoqna. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazima spornih 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. svjedokiwa datim u istražnom postupku. Sem toga, iz obrazložewa osporenih presuda vidqivo je da se odluke redovnih sudova ne zasnivaju iskqučivo na iskazima spornih svjedokiwa, već i na drugim, objektivnim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumwivo zakqučio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Objektivni dokazi koje je prvostepeni sud sproveo u potpunosti se, shodno zakqučku redovnih sudova, slažu sa iskazima spornih svjedokiwa datih u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerqiva obrazložewa. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmet njegove žalbe protiv prvostepene presude, pa je i Kantonalni sud u vezi s tim dao detaqna obrazložewa koja nisu proizvoqna. 23. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 24. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih uzroka" nisu mogli da pristupe glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude ne zasnivaju se iskqučivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima. Sem toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se navodi apelanta odnose iskqučivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoqna. 25. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1492/05, rješavajući apelaciju Seada Kajtezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Kajtezovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 14. jula Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 15. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 12. augusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 24. augusta 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. augusta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj K-6/04 od 19. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine, apelanta (i još jednu osobu optuženu u istom krivičnom postupku) proglasio krivim za krivično djelo zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz člana 167. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te produženo krivično djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U toku dokaznog postupka pred Kantonalnim sudom, osim izvođenja materijalnih dokaza (pretres stana i drugih prostorija, fotodokumentacija i dr.), uz saglasnost stranaka su pročitani iskazi svjedokinja I.B., M.O., B.A., R.I. i N.P. (u daljnjem tekstu: sporne svjedokinje) saslušanih u toku istražnog postupka s obzirom da je utvrđeno da su one do zakazivanja glavnog pretresa napustile Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije u Sarajevu i deportirane su u Rumuniju, a također su uz saglasnost stranaka pročitane izjave svjedoka odbrane Š.B., D.M. i A.A. Kantonalni sud je posebno obrazložio zašto je prihvatio iskaze spornih svjedokinja i povjerovao im, a nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane i odbranu samog apelanta. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve dokaze pojedinačno kao i sve dokaze u cjelini, Kantonalni sud je utvrdio odgovornost apelanta za krivična djela koja su mu stavljena na teret. 7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov navod da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima se ne može zasnovati presuda, jer su sporne svjedokinje saslušane bez prisustva okrivljenih i njihovih branilaca. U presudi je obrazloženo da, prema ocjeni tog suda, navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit i nedozvoljen način da bi im se mogla pobiti procesna valjanost, jer su sporne svjedokinje bile strane državljanke koje su u BiH ušle i u njoj boravile ilegalno. Po otkrivanju krivičnih djela, u kojima su bile žrtve, posredstvom IPTF-a su smještene u Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije, a zatim su vraćene u zemlje iz kojih potiču. Takve okolnosti su ukazivale da je postojala opasnost od odlaganja njihovog saslušanja, odnosno hitnost provođenja tih dokaza što su bile zakonske pretpostavke iz člana 160. stav 5. Zakona o krivičnom postupku da se kod istražnog sudije saslušaju bez obavještavanja okrivljenih i njihovog prisustva. Također, kako je navedeno u presudi, na glavnom pretresu oštećene nisu saslušane jer su bile nedostupne sudu, a stranke i branioci su se saglasili da se njihovi iskazi pročitaju te su ti dokazi provedeni u potpunosti u smislu člana 328. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, strankama i braniocima je omogućeno da se o pročitanim iskazima izjasne i da stavljaju na njih svoje primjedbe, pa se Broj 12 – Strana 975 tako u svemu postupalo prema članu 330. Zakona o krivičnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se presuda Kantonalnog suda isključivo zasniva na iskazima I.B., O.M. i A.B. koje su saslušane u toku istražnog postupka, čijem saslušanju apelant ni njegov branilac nisu prisustvovali niti su o toj radnji bili obaviješteni. Apelant stoga, kako je naveo, pobija navedene presude jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Također, prema apelantovom mišljenju, presude redovnih sudova su sporne jer se zasnivaju u potpunosti ili uglavnom na iskazima spornih svjedokinja koje on nije imao priliku da ispita. b) Odgovor na apelaciju 9. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Radi se o navodima, kako je navedeno u odgovoru, koji su bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu i koji su bili predmet ocjene drugostepenog suda nakon čega su odbijeni kao neosnovani za šta je taj sud dao adekvatno obrazloženje. 10. Kantonalni sud je naveo da ne stoje apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, jer je apelant tokom cijelog krivičnog postupka imao pravičan postupak. 11. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud potpuno i svestrano ocijenili izvedene dokaze i doveli ih u međusobnu vezu, odnosno prvostepeni sud je dokaze kojima je vjerovao doveo u vezu i potkrijepio drugim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pa je to temeljito obrazložio. Također je navedeno u odgovoru da procesno načelo slobodne ocjene dokaza ni Kantonalni sud a ni Vrhovni sud nije zloupotrijebio niti se presuda isključivo zasniva na iskazima određenih svjedoka kako je to navedeno u apelaciji. Stoga je Kantonalno tužilaštvo predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98 - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju) "Član 160. stav 5. Istražni sudija je dužan na pogodan način obavijestiti tužitelja, branitelja, oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu izvršenja istražnih radnji kojima oni mogu biti prisutni, osim kad postoji opasnost od odlaganja. Ako okrivljeni ima branitelja, istražni sudija će, po pravilu, obavještavati samo branitelja. Član 328. Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom postupku, kao i zapisnici i druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. Vijeće može, uz saglasnost stranaka i branitelja, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretres Š....Ć. Član 330. Poslije dovršenog saslušanja svjedoka ili vještaka i poslije čitanja svakog zapisnika ili drugog pismena, zapitat će Broj 12 – Strana 976 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predsjednik vijeća stranke, branitelja ili oštećenog imaju li šta primijetiti. Član 358. stav 1. tačka 8. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. Š...Ć" VI. Dopustivost 13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 10. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe." 18. U konkretnom slučaju riječ je o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana "osnovanost krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi spornih svjedokinja dati u istražnom postupku, te da je na tim iskazima sud zasnovao presudu, a da nije apelantu ni njegovom braniocu bilo omogućeno da prisustvuju saslušanju tih osoba. 19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na Četvrtak, 22.2.2007. ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da procjenjuje činjenično stanje koje su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 20. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 21. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je proveo dokaz čitanjem iskaza spornih svjedokinja koje su saslušane u istrazi, i za čije su hitno saslušanje postojali "važni uzroci" u smislu člana 328. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku. Sa čitanjem iskaza svjedokinja su se saglasili apelant i njegov branilac, što apelant nije ni osporio. Redovni sudovi su dali logično i u zakonu utemeljeno obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedokinja, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 22. Apelantovi navodi koji se tiču pitanja kojim iskazima su redovni sudovi povjerovali i zašto, prema mišljenju Ustavnog suda, odnose se na pitanje slobodne sudijske ocjene dokaza. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da taj aspekt procjenjuje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazima spornih svjedokinja datim u istražnom postupku. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo na iskazima spornih svjedokinja, već i na drugim, objektivnim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Objektivni dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovnih sudova, slažu sa iskazima spornih svjedokinja datih u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Ustavni sud, također, ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmet njegove žalbe protiv prvostepene presude, pa je i Kantonalni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja nisu proizvoljna. 23. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih uzroka" nisu mogli pristupiti glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude ne zasnivaju se isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se navodi apelanta odnose isključivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1492/05, rješavajući apelaciju Seada Kajtezovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Seada Kajtezovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-281/04 od 25. svibnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-6/04 od 19. svibnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Hadžić, odvjetnik iz Bihaća, je podnio 14. srpnja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-281/04 od 25. svibnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-6/04 od 19. svibnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 15. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), je zatraženo 12. kolovoza 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 26. kolovoza 2005. godine, Kantonalni sud 24. kolovoza 2005. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 30. kolovoza 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. srpnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni je sud Presudom broj K-6/04 od 19. svibnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. svibnja 2005. godine, apelanta (i još jednu osobu optuženu u istom kaznenom postupku) proglasio krivim za kazneno djelo zasnivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskom odnosu iz članka 167. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), te produljeno kazneno djelo posredovanja u vršenju prostitucije iz 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 977 članka 229. stavak 1. Kaznenog zakona i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Tijekom dokaznog postupka pred Kantonalnim sudom, osim izvođenja materijalnih dokaza (pretres stana i drugih prostorija, fotodokumentacija i dr.), uz suglasnost stranaka su pročitani iskazi svjedokinja I.B., M.O., B.A., R.I. i N.P. (u daljnjem tekstu: prijeporne svjedokinje) saslušanih tijekom istražnog postupka obzirom da je utvrđeno da su one do zakazivanja glavnog pretresa napustile Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije u Sarajevu i deportirane su u Rumunjsku, a također su uz suglasnost stranaka pročitane izjave svjedoka obrane Š.B., D.M. i A.A. Kantonalni je sud posebice obrazložio zašto je prihvatio iskaze prijepornih svjedokinja i povjerovao im, a nije prihvatio iskaze svjedoka obrane i obranu samog apelanta. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve dokaze pojedinačno kao i sve dokaze u cjelini, Kantonalni je sud utvrdio apelantovu odgovornost za kaznena djela koja su mu stavljena na teret. 7. Vrhovni je sud u obrazloženju presude naveo da je neutemeljen apelantov navod da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima se ne može temeljiti presuda, jer su prijeporne svjedokinje saslušane bez nazočnosti okrivljenih i njihovih branitelja. U presudi je obrazloženo da, prema ocjeni tog suda, navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit i nedozvoljen način da bi im se mogla pobiti procesna valjanost, jer su prijeporne svjedokinje bile strane državljanke koje su u BiH ušle i u njoj boravile ilegalno. Po otkrivanju kaznenih djela, u kojima su bile žrtve, posredstvom IPTF-a su smještene u Centar za zbrinjavanje žrtava prostitucije, a zatim su vraćene u zemlje iz kojih potiču. Takve su okolnosti ukazivale da je postojala opasnost od odlaganja njihovog saslušanja, odnosno žurnost provedbe tih dokaza što su bile zakonske pretpostavke iz članka 160. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku da se kod istražnog suca saslušaju bez obavještavanja okrivljenih i njihove nazočnosti. Također, kako je navedeno u presudi, na glavnom pretresu oštećene nisu saslušane jer su bile nedostupne sudu, a stranke i branitelji su se suglasili da se njihovi iskazi pročitaju te su ti dokazi provedeni u potpunosti u smislu članka 328. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, strankama i braniteljima je omogućeno izjašnjavanje o pročitanim iskazima i stavljanje na njih svojih primjedbi, pa se tako u svemu postupalo prema članku 330. Zakona o kaznenom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer se presuda Kantonalnog suda isključivo temelji na iskazima I.B., O.M. i A.B. koje su saslušane tijekom istražnog postupka, čijem saslušanju apelant ni njegov branitelj nisu bili nazočni niti su o toj radnji bili obaviješteni. Apelant stoga, kako je naveo, pobija navedene presude jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. Također, prema apelantovom mišljenju, presude redovitih sudova su prijeporne jer se temelje u potpunosti ili uglavnom na iskazima prijepornih svjedokinja koje on nije imao priliku ispitati. b) Odgovor na apelaciju 9. Vrhovni je sud naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. Europske konvencije. Radi se o navodima, kako je navedeno u odgovoru, koji su bili izneseni u prizivu na prvostupanjsku presudu i koji su bili predmetom ocjene drugostupanjskog suda nakon čega su odbijeni kao neutemeljeni za šta je taj sud dao adekvatno obrazloženje. 10. Kantonalni je sud naveo da ne stoje apelantovi navodi o povredi njegovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske Broj 12 – Strana 978 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije, jer je apelant tijekom cijelog kaznenog postupka imao pravičan postupak. 11. Kantonalno je tužiteljstvo navelo da smatra da su prvostupanjski i drugostupanjski sud potpuno i svestrano ocijenili izvedene dokaze i doveli ih u međusobnu vezu, odnosno prvostupanjski je sud dokaze kojima je vjerovao doveo u vezu i potkrijepio drugim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu pa je to temeljito obrazložio. Također je navedeno u odgovoru da procesno načelo slobodne ocjene dokaza ni Kantonalni sud a ni Vrhovni sud nije zlouporabio niti se presuda isključivo temelji na iskazima određenih svjedoka kako je to navedeno u apelaciji. Stoga je Kantonalno tužiteljstvo predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98 - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju) "Članak 160. stavak 5. Istražni sudac je dužan na pogodan način obavijestiti tužitelja, branitelja, oštećenog i okrivljenog o vremenu i mjestu izvršenja istražnih radnji kojima oni mogu biti nazočni, osim kad postoji opasnost od odlaganja. Ako okrivljeni ima branitelja, istražni sudac će, po pravilu, obavještavati samo branitelja. Članak 328. Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, suoptuženih ili već osuđenih sudionika u kaznenom postupku, kao i zapisnici i druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. Vijeće može, uz suglasnost stranaka i branitelja, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok odnosno vještak nije nazočan, bez obzira na to je li bio pozvan na glavni pretres Š....Ć. Članak 330. Poslije dovršenog saslušanja svjedoka ili vještaka i poslije čitanja svakog zapisnika ili drugog pismena, zapitat će predsjednik vijeća stranke, branitelja ili oštećenog imaju li šta primijetiti. Članak 358. stavak 1. točka 8. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: Š...Ć 8) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se prema odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, osim ako je, obzirom na druge dokaze, očevidno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. Š...Ć" VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-281/04 od 25. svibnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda, radi dostave stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 10. lipnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog Četvrtak, 22.2.2007. suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe." 18. U konkretnom slučaju je riječ o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kaznena djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana "utemeljenost kaznene optužbe" protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. Naime, u apelaciji se naglašava da su na glavnom pretresu pročitani iskazi prijepornih svjedokinja dati u istražnom postupku, te da je na tim iskazima sud temeljio presudu, a da nije apelantu ni njegovom branitelju bilo omogućeno nazočenje saslušanju tih osoba. 19. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, "u načelu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Europski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenoga 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u načelu, nije mjerodavan procjenjivati činjenično stanje koje su izvršili redoviti sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 20. Članak 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova su prava neovisna jedno o drugom (vidi Europski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiteljem, te da mu se omogući ispitivanje i osporavanje svjedočenja svjedoka optužbe, kao i pozivanje i ispitivanje svojih svjedoka pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez nazočnosti optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenoga 2004. godine, st. 25-27). 21. U konkretnom slučaju, Kantonalni je sud proveo dokaz čitanjem iskaza prijepornih svjedokinja koje su saslušane u istrazi, i za čije su žurno saslušanje postojali "važni uzroci" u smislu članka 328. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupku. Sa čitanjem iskaza svjedokinja su se suglasili apelant i njegov branitelj, što apelant nije ni pobijao. Redoviti su sudovi dali logično i u zakonu utemeljeno obrazloženje glede toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedokinja, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 22. Apelantovi navodi koji se tiču pitanja kojim iskazima su redoviti sudovi povjerovali i zašto, prema mišljenju Ustavnog suda, odnose se na pitanje slobodne sudačke ocjene dokaza. Međutim, zadaća Ustavnog suda nije da taj aspekt procjenjuje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud razvidno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazima prijepornih svjedokinja datim u istražnom postupku. Osim toga, iz obrazloženja pobijanih presuda je vidljivo da se odluke redovitih sudova ne temelje isključivo na iskazima prijepornih svjedokinja, već i na drugim, objektivnim dokazima, iz kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Objektivni dokazi koje je prvostupanjski sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovitih sudova, slažu s iskazima prijepornih svjedokinja datih u istrazi, za šta su redoviti sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Ustavni sud, također, ukazuje da su svi ovi apelantovi navodi već bili predmetom njegovog priziva protiv prvostupanjske presude, pa je i Kantonalni sud u svezi s tim dao detaljna obrazloženja koja nisu proizvoljna. 23. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije, zato što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih uzroka" nisu mogli biti nazočni glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a pobijane se presude ne temelje isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se navodi apelanta odnose isključivo na pitanje sudačke procjene dokaza u kaznenom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. 25. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1498/05, rješavajući apelaciju Vesne Mišanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 979 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vesne Mišanović. Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vesna Mišanović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeqko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine. Apelantkiwa je dostavila dopunu apelacije 21. jula 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Opštinskog suda u Sarajevu ( u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i učesnika u postupku, Alije Kujunxića, Opštine Centar Sarajevo i Javnog preduzeća "Sarajevostan", zatraženo je 11. avgusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Javno preduzeće "Sarajevostan" dostavilo je odgovor na apelaciju 24. avgusta 2005. godine, Alija Kujunxić 31. avgusta 2005. godine, Opštinski sud 17. novembra 2005. godine, a Vrhovni sud i Opština Centar Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Javnog preduzeća "Sarajevostan", Alije Kujunxića i Opštinskog suda dostavljeni su apelantkiwi 29. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwi je Rješenjem Skupštine opštine Centar Sarajevo broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine dodijeljen na korišćenje stan u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III (sada Ulica Muhameda Kantarxića broj 1/III), koji je do tada koristila Hilda Baškarad. Na osnovu navedenog rješewa apelantkiwa je sa SIZ-om stanovawa Grada Sarajeva zakqučila Ugovor o korišćenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Nakon što je promijenila prezime, apelantkiwa je zakqučila novi ugovor o korišćenju istog stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine. 7. Alija Kujunxić je 20. jula 1989. godine podnio tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Opštine Centar Sarajevo radi utvrđewa da mu pripada pravo na proširenje na dio stana u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III, koji je do svoje smrti koristila Hilda Baškarad, a nakon toga apelantkiwa, i da je tužena Broj 12 – Strana 980 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dužna da izda rješenje na osnovu kog bi mogao da zakquči ugovor o korišćenju za cijeli stan, a u suprotnom predlaže da presuda zamjenjuje takvo rješenje uz naknadu troškova postupka. 8. Nakon sprovedenog postupka Osnovni sud je Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž:584/91 od 11. avgusta 1993. godine, u cijelosti udovoqio tužbenom zahtjevu Alije Kujunxića. 9. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na osnovu nalaza i mišljewa vještaka građevinske struke utvrđeno da su prostorije koje je koristio tužilac i prostorije koje je koristila Hilda Baškarad jedna građevinska cjelina u smislu stana, zbog toga što postoji jedan zajednički ulaz i zajednički hodnik, te zakqučuje da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, a da je, shodno odredbi člana 73 Zakona o stambenim odnosima, određeno da se, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari proširuju u ispražnjeni dio stana. Na kraju, Osnovni sud navodi da je bivša sustanarka Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, i da tužilac, kao jedini preostali sustanar, ima pravo da se proširi na preostali dio stana. 10. Alija Kujunxić (u daqnjem tekstu: tužilac protivtuženi) podnio je Opštinskom sudu I u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) tužbu 6. aprila 1998. godine protiv Opštine Centar Sarajevo (u daqnjem tekstu: prvotužena), Stambenog fonda Grada Sarajeva (u daqnjem tekstu: drugotuženi) i apelantkinje radi ustanovljewa i utvrđewa. Apelantkiwa je podnijela protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a što je tužilac - protivtuženi dužan da prizna. 11. Opštinski sud je Presudom broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine utvrdio da Rješenje Skupštine opštine Centar - Stambene komisije broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine, Ugovor o korišćenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine, te Ugovor o korišćenju stana broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine, koje je zakqučila apelantkiwa sa Stambenim fondom Grada Sarajeva ne proizvode nikakvo pravno dejstvo. Ujedno su prvotužena Opština Centar Sarajevo i apelantkiwa dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana u Sarajevu, koji je apelantkiwa koristila kao nosilac stanarskog prava. Apelantkiwin protivtužbeni zahtjev je odbijen. Tuženima je naloženo da solidarno nadoknade tužiocu - protivtuženom troškove parničkog postupka u iznosu od 595,00 KM. 12. U obrazloženju navedene odluke prvostepeni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, jer je na osnovu nalaza i mišljewa vještaka građevinske struke utvrđeno da u ovom slučaju, kao zajednička prostorija, postoji zajednički hodnik kojim se služe oba stanara. Sud, dalje, navodi da je, shodno članu 73 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, određeno da, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana, te kako je Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, sud zakqučuje da tužilac - protivtuženi ima pravo da se, kao jedini preostali sustanar, proširi na preostali dio stana, a samim tim ne može da postoji rješenje kojim je apelantkiwi dodijeljen stan, kao ni ugovor o korišćenju stana zakqučen na osnovu takvog rješewa. 13. Odlučujući o žalbama apelantkinje i drugotuženog, Kantonalni sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine odlučio da žalba drugotuženog nije osnovana. Apelantkiwina žalba je uvažena, osporena presuda u odnosu na nju ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena. 14. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da rješenje prvotužene o dodjeli stana apelantkiwi, kao i ugovor o korišćenju stana koji je zakqučen između apelantkinje i drugotuženog ne proizvode nikakvo pravno dejstvo. Dalje, Kantonalni sud navodi da smatra čudnim da u toku spora pred Osnovnim sudom, u postupku pod brojem P-2690/89, povodom tužbe tužioca - Četvrtak, 22.2.2007. protivtuženog protiv Opštine Centar, apelantkiwa nije ni pomenuta, a već je bila u posjedu spornog stana, niti je prvotužena, Opština Centar, pomenula apelantkinju kojoj je rješenjem dodijelila na korišćenje sporni stan. Takođe, Kantonalni sud zakqučuje da je gubljenjem osnova za zakonito korišćenje stana apelantkiwa stan bespravno koristila, ali i da bi stajao prigovor neblagovremenosti tužbe, te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. 15. U ponovnom postupku tužilac - protivtuženi je precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se naloži prvotuženoj i apelantkiwi da tužiocu - protivtuženom predaju u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana koji je apelantkiwa koristila kao nosilac stanarskog prava s tim da se prvotuženoj naloži da donese rješenje tužiocu protivtuženom na osnovu kog bi mogao da zakquči ugovor o korišćenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da presuda zamijeni takvo rješenje i da apelantkiwinu protivtužbu odbije uz naknadu troškova postupka. Apelantkiwa je precizirala protivtužbeni zahtjev i predložila da sud utvrdi da joj pripada pravo nesmetanog korišćewa dvosobnog stana sa svim pravima i obavezama nosioca stanarskog prava. 16. Opštinski sud je Presudom broj P-1768/00 od 11. jula 2001. godine odlučio da su prvotužena i apelantkiwa dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, pa je, dosljedno tome, prvotužena Opština Centar Sarajevo dužna da izda rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kog bi tužilac protivtuženi mogao da zakquči ugovor o korišćenju stana za cijeli stan, a u suprotnom ova presuda zamjenjuje takvo rješenje, u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. Apelantkiwa je dužna tužiocu - protivtuženom da nadoknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 661,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. Apelantkiwin protivtužbeni zahtjev je odbijen. 17. U obrazloženju presude Opštinski sud ističe da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu - protivtuženom pripada pravo na proširenje na dio predmetnog stana koji je koristila Hilda Baškarad, pa je, dosljedno tome, Opština Centar Sarajevo dužna da izda rješenje tužiocu protivtuženom na osnovu kog bi mogao da zakquči ugovor o korišćenju cijelog stana. Na osnovu navedene presude, zakqučuje Opštinski sud, tužiocu pripada pravo da od apelantkinje traži iseljenje i predaju u posjed stana, te je udovoljeno tužbenom zahtjevu i naloženo prvotuženoj i apelantkiwi da predaju sporni stan, u smislu člana 31 Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu navedenog je i odbijen apelantkiwin protivtužbeni zahtjev. Dalje, Opštinski sud navodi da je neosnovan izneseni prigovor neblagovremenosti tužbe, jer je apelantkiwa bila zakonit nosilac stanarskog prava na spornom stanu sve do 19. juna 2000. godine, kada je u prethodnom postupku Kantonalni sud Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine potvrdio prvostepenu presudu broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da rješenje prvotužene o dodjeli spornog stana i ugovor koji je zakqučila apelantkiwa sa drugotuženim o korišćenju spornog stana ne proizvode nikakvo pravno dejstvo. Takođe, Opštinski sud navodi da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 utvrđeno pravo tužioca - protivtuženog na cijeli stan, tako i na osporeni dio i da se radi o jedinstvenoj građevinskoj cjelini, te je neosnovan prigovor aktivne legitimacije tužioca protivtuženog. 18. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-197/02 od 17. jula 2002. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu u dijelu kojim je prvotužena dužna da izda rješenje tužiocu - protivtuženom, na osnovu kog bi tužilac - protivtuženi zakqučio ugovor o korišćenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da će presuda zamijeniti takvo rješenje, ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio. U dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu osporena presuda se preinačava tako što se utvrđuje da apelantkiwi pripada pravo nesmetanog korišćewa predmetnog stana, što je tužilac - protivtuženi dužan da Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH trpi, a odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim su drugotuženi i apelantkiwa dužni da predaju tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje dio stana. 19. U obrazloženju odluke sud navodi da je apelantkiwa u posjed spornog stana ušla na zakonit i legalan način, dakle, u skladu sa članom 11 Zakona o stambenim odnosima, jer je dobila valjano rješenje od davaoca stana i zakqučila ugovor o korišćenju sa drugotuženim. Međutim, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila Hilda Baškarad i da mu je prvotužena dužna da izda rješenje na osnovu kog bi mogao da zakquči ugovor o korišćenju stana za cijeli stan, te da je u prethodnom postupku pravosnažno odlučeno da apelantkiwino rješenje o dodjeli stana i ugovor o korišćenju stana ne proizvode pravno dejstvo, to je apelantkiwa izgubila pravni osnov za korišćenje stana pa je postala bespravni korisnik. Kantonalni sud, dalje, navodi da apelantkiwa ne može da snosi posljedice nezakonitog postupawa prvotužene kada joj je, ukoliko je već postojalo sustanarstvo, izdala rješenje o dodjeli stana, kao što ne može da snosi ni posljedice prikrivenog postupawa i radwi samog tužioca - protivtuženog. Sud, zatim, navodi da je protiv apelantkinje tužilac - protivtuženi podnio tužbu 6. aprila 1998. godine i da je u odnosu na tužioca protivtuženog protekao rok od 8 godina u kom je mogao da traži apelantkiwino iseljenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da tužba u odnosu na apelantkinju nije blagovremena jer je prošlo više od 8 godina od dana njenog zakonitog useljewa u sporni stan do dana kada je tužilac - protivtuženi tražio predaju tog stana u posjed. Kantonalni sud podsjeća da je tužilac - protivtuženi protiv tužene Opštine Centar pokrenuo prvu parnicu 20. jula 1989. godine, kada se apelantkiwa već uselila u sporni stan na osnovu legalnog rješewa i ugovora o korišćenju, i u tom postupku niko apelantkinju nije ni pomiwao. Sud ističe da bi bilo pravno neprihvatqivo da status legalnog korisnika stana, kao u konkretnom slučaju, bude slabiji od statusa bespravnog korisnika, koji, takođe, uživaju pravnu zaštitu protekom navedenih rokova, a posebno u pogledu računawa rokova kako to čini prvostepeni sud, na osnovu čega apelantkiwi pripada pravo nesmetanog korišćewa stana u obimu koji je imala kao raniji nosilac stanarskog prava. U pogledu ukinutog dijela i odbačene tužbe, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu o kome je već odlučeno pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine. 20. Protiv navedene drugostepene presude kom je u dijelu preinačena prvostepena presuda reviziju je izjavio tužilac protivtuženi. Odlučujući o izjavljenoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine reviziju usvojio i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantkiwina žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca - protivtuženog da mu apelantkiwa preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, koji apelantkiwa koristi kao sustanar, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, te apelantkinju obavezao da tužiocu protivtuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 661,00 KM, a u preostalom dijelu osporena presuda je ostala neizmijenjena. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je usvojeni stav drugostepenog suda suprotan pravnoj prirodi sustanarskog odnosa. Članom 71 Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je zasnivanje novih sustanarskih odnosa i utvrđeno da ugovori o sustanarskim odnosima zakqučeni suprotno navedenom nemaju nikakvo pravno dejstvo, a članom 73 stav 1 istog zakona zabranjeno je, u uslovima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korišćenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana. Vrhovni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema mjesta analognoj primjeni člana 30 Zakona o stambenim odnosima, jer bi primjena navedenog člana Zakona o stambenim odnosima u ovakvim slučajevima bila u suprotnosti sa intencijom zakonodavca da ukine sustanarske odnose. Broj 12 – Strana 981 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantkiwa je navela da joj je osporenom odlukom onemogućeno da ima svoj dom, čime je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma, koje garantuju član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Shodno apelantkiwinom mišljenju, povreda prava na pravičan postupak ogleda se u tome što je osporena presuda zasnovana na činjenicama utvrđenim u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom povodom tužbe Alije Kujunxića protiv tužene Opštine Centar Sarajevo a da ona nije učestvovala u njemu. Apelantkiwa smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda koji prihvata činjenicu da se u konkretnoj situaciji radilo o sustanarskom odnosu, jer iz svih sprovedenih dokaza proističe da se radi o potpuno samostalnim stanovima koji se kao takvi koriste i vode u svim zvaničnim evidencijama. Dalje, apelantkiwa smatra da je nejasno kako je, ukoliko se radi o sustanarskom odnosu, Alija Kujunxić 1975. godine, kada mu je dodijeljen stan, mogao da zasnuje sustanarski odnos kada je izričito Zakonom o stambenim odnosima propisano da se sustanarsko pravo ne može da zasnuje nakon 23. jula 1959. godine. Apelantkiwa predlaže da se apelacija usvoji. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju drugotuženi ističe da se, shodno izvornoj dokumentaciji koju posjeduju, stanovi koje koristi Alija Kujunxić i apelantkiwa ne vode kao sustanarski, odnosno oni su evidentisani i vode se kao dva zasebna stana i bodovani su kao zasebni stanovi pri prvom bodovanju 1965. godine, a i pri novom bodovanju 1987. godine. 24. Tužilac - protivtuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je, nakon smrti Hilde Baškarad, podnio zahtjev Opštini Centar Sarajevo za proširenje na ispražnjeni stan, pa s obzirom na to da je odbijen, pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom i Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine je utvrđeno da mu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila apelantkiwa. Dalje tužilac protivtuženi hronološki navodi tok postupka pred redovnim sudovima i dodaje da apelantkiwi nije ugroženo pravo na dom, već je to pravo njemu ugroženo. 25. Opštinski sud u svom odgovoru na apelaciju ostaje u cijelosti pri obrazloženju presude i ističe da nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije na koja se apelantkiwa poziva. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87, 36/89) koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć Član 30 Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini , ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po zvaničnoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljewa do pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. Broj 12 – Strana 982 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć Protekom roka iz stava 2 ovog člana ne iskqučuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daqwih pet godina. Član 71 Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi. Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar. Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Novi sustanarski odnosi ne mogu da se zasnivaju ni u useljenim stanovima. Š...Ć Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zakqučuju suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno dejstvo. Član 73 Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korišćenje novom sustanaru. Kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana. Š...Ć VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 6. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantkiwa osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) pravo na pravično suđenje; f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Pravo na poštivanje doma 33. Član 8 Evropske konvencije glasi: Četvrtak, 22.2.2007. "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni ciq člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava, garantovana članom 8 Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavom 1 člana 8 Evropske konvencije. Stav 2 člana 8 Evropske konvencije dozvoljava javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantovana prvim stavom člana 8 Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kome je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji mora da se primijeni na dati predmet i c) zakon, takođe, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora da se utvrdi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman ciq i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li se predmetni stan, koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Muhameda Kantarxića broj 1/III i koji je apelantkiwa dužna da preda u posjed i na slobodno raspolaganje tužiocu protivtuženom, može da smatra apelantkiwinim domom u okviru značewa iz člana 8 Evropske konvencije, te da li osporena odluka redovnog suda predstavlja miješanje u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 36. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi, Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice "bespravni korisnik", u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi, Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može da smatra apelantkiwinim domom u okviru člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantkiwa stekla stanarsko pravo 25. maja 1989. godine i da od tada u njemu živi sa svojom porodicom. Inače, apelantkiwi je, kao zaslužnom sportisti Grada Sarajeva, Opština Centar Sarajevo, sopstvenik stana, dodijelila na korišćenje sporni stan Rješenjem broj 05-372-772788 od 23. maja 1989. godine, nakon čega je apelantkiwa zakqučila Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ugovor o korišćenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je apelantkiwa na zakonit i legalan način ušla u posjed spornog stana 1989. godine i da se, stoga, sporni stan može da smatra njenim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. 38. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelantkiwino pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenom odlukom potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca - protivtuženog da mu apelantkiwa preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantkiwino pravo na poštivanje doma iz člana 8 Evropske konvencije. 39. Nakon toga, Ustavni sud mora da ispita da li je miješanje u apelantkiwin dom opravdano shodno članu 8 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje zasnovano na zakonu i da li je takva mjera neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da Vrhovni sud u postupku povodom izjavljene revizije svoju odluku zasniva prije svega na činjenici da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da je tužiocu - protivtuženom kao sustanaru pripalo pravo na proširenje na ispražnjeni dio sustanarskog stana, a time je utvrđena i zakonitost zasnovanog sustanarskog odnosa tužioca-protivtuženog. S obzirom na to da je članom 71 Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu da zasnivaju na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zakqučen suprotno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno dejstvo (apsolutno je ništav), to i ugovor o korišćenju stana koji je zakqučila apelantkiwa sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj prirodi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno dejstvo. Takođe, osporena odluka se zasniva i na članu 73 stav 1 Zakona o stambenim odnosima shodno kom je "zabranjeno, u uslovima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korišćenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana", a stavom 2 istog člana propisano je da "kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana". Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoqno primijenjene, pa je miješanje u apelantkiwino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom. 40. Nakon što je zakqučeno da je miješanje u apelantkiwino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman ciq i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo zasnivanje od 23. jula 1959. godine, tj. danom stupawa na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 16/59) prestalo, odnosno postalo je zabranjeno uspostavljanje novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog datuma nisu mogli da se uspostavljaju novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o korišćenju stana koji bi se zakqučili suprotno odredbama člana 71 Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno dejstvo i smatraju se nepostojećim. Članom 73 Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je, u uslovima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korišćenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana i data je mogućnost preostalom sustanaru da se proširi na ispražnjeni dio stana. Iz navedenog proizilazi da je ciq zakonodavca bio da se ukinu postojeći sustanarski odnosi koji su nastajali u uslovima teške stambene situacije sve do 23. jula 1959. godine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može da se smatra da su vlasti imale legitiman ciq - zaštitu prava drugih kada su obavezale apelantkinju da preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni stan tužiocu - protivtuženom s obzirom na to da tužilac - protivtuženi ima na raspolaganju stan od 72 m² za koji je zakqučio ugovor o Broj 12 – Strana 983 korišćenju i koji nesmetano koristi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo ("Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) propisani uslovi i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo i wihovo pretvaranje iz društvene u privatnu svojinu zbog čega pitawa korišćewa stambenog prostora gube svoj javno-pravni karakter i postaju pitawa prvenstveno privatno-pravnog karaktera. Zato, privatizacijom stanova se gubi legitiman ciq, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnijeg korišćewa stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošewa zakona. Ustavni sud, zato, zakqučuje da navedene mjere nemaju legitiman ciq i ne mogu da se smatraju neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 41. Na kraju, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje da li je miješanje u apelantkiwino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantkiwinog interesa i interesa zajednice. U konkretnom slučaju se radi o apelantkiwinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, ciq zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužiocu - protivtuženom da se proširi na sporni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac - protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantkiwa mora da napusti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zakqučila ugovor o korišćenju, a koji je retroaktivno poništen, i u kom živi sa svojom porodicom od 1989. godine. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede apelantkiwinog prava na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 43. U okviru zakqučka u pogledu povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno posebno razmatrati navodnu povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da su povrijeđeni član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, jer miješanje u apelantkiwino pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa legitimnim ciljem, niti je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantkiwinog interesa da joj se omogući nesmetano korišćenje spornog stana u kom živi od 1989. godine sa svojom porodicom i interesa tužioca - protivtuženog da se proširi na sporni stan. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1498/05, rješavajući apelaciju Vesne Mišanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Broj 12 – Strana 984 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vesne Mišanović. Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vesna Mišanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 21. jula 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Alije Kujundžića, Općine Centar Sarajevo i Javnog preduzeća "Sarajevostan", zatraženo je 11. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Javno preduzeće "Sarajevostan" dostavilo je odgovor na apelaciju 24. augusta 2005. godine, Alija Kujundžić 31. augusta 2005. godine, Općinski sud 17. novembra 2005. godine, a Vrhovni sud i Općina Centar Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Javnog preduzeća "Sarajevostan", Alije Kujundžića i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 29. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantici je Rješenjem Skupštine općine Centar Sarajevo broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine dodijeljen na korištenje stan u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III (sada Ulica Muhameda Kantardžića broj 1/III), koji je do tada koristila Hilda Baškarad. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Nakon što je promijenila prezime, apelantica je zaključila novi ugovor o korištenju istog stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. 7. Alija Kujundžić je 20. jula 1989. godine podnio tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Općine Centar Sarajevo radi utvrđenja da mu pripada pravo na proširenje na dio stana u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III, koji je do svoje smrti koristila Hilda Baškarad, a nakon toga apelantica, i da je tužena dužna izdati rješenje na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju za cijeli stan, a u suprotnom predlaže da presuda zamjenjuje takvo rješenje uz naknadu troškova postupka. 8. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž:584/91 od 11. augusta 1993. godine, u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu Alije Kujundžića. 9. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su prostorije koje je koristio tužilac i prostorije koje je koristila Hilda Baškarad jedna građevinska cjelina u smislu stana, zbog toga što postoji jedan zajednički ulaz i zajednički hodnik, te zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, a da je, prema odredbi člana 73. Zakona o stambenim odnosima, određeno da se, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari proširuju u ispražnjeni dio stana. Na kraju, Osnovni sud navodi da je bivša sustanarka Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, i da tužilac, kao jedini preostali sustanar, ima pravo da se proširi na preostali dio stana. 10. Alija Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužilac protivtuženi) podnio je Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu 6. aprila 1998. godine protiv Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), Stambenog fonda Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantice radi ustanovljenja i utvrđenja. Apelantica je podnijela protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a što je tužilac protivtuženi dužan priznati. 11. Općinski sud je Presudom broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine utvrdio da Rješenje Skupštine općine Centar - Stambene komisije broj 05-372-772/88 od 23. maja 1989. godine, Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine, te Ugovor o korištenju stana broj 03/1-H-1-995/95 od 14. oktobra 1995. godine, koje je zaključila apelantica sa Stambenim fondom Grada Sarajeva ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Ujedno su prvotužena Općina Centar Sarajevo i apelantica dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana u Sarajevu, koji je apelantica koristila kao nosilac stanarskog prava. Apelanticin protivtužbeni zahtjev je odbijen. Tuženima je naloženo da solidarno nadoknade tužiocu - protivtuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 595,00 KM. 12. U obrazloženju navedene odluke prvostepeni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da u ovom slučaju, kao zajednička prostorija, postoji zajednički hodnik kojim se služe oba stanara. Sud, dalje, navodi da je, prema članu 73. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, određeno da, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana, te kako je Hilda Baškarad umrla 17. oktobra 1987. godine, sud zaključuje da tužilac - protivtuženi ima pravo da se, kao jedini preostali sustanar, proširi na preostali dio stana, a samim tim ne može postojati rješenje kojim je apelantici dodijeljen stan, kao ni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu takvog rješenja. 13. Odlučujući o žalbama apelantice i drugotuženog, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine odlučio da žalba drugotuženog nije osnovana. Apelanticina žalba je uvažena, osporena presuda u odnosu na nju ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 14. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da rješenje prvotužene o dodjeli stana apelantici, kao i ugovor o korištenju stana koji je zaključen između apelantice i drugotuženog ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Dalje, Kantonalni sud navodi da smatra čudnim da u toku spora pred Osnovnim sudom, u postupku pod brojem P-2690/89, povodom tužbe tužioca protivtuženog protiv Općine Centar, apelantica nije ni spomenuta, a već je bila u posjedu spornog stana, niti je prvotužena, Općina Centar, spomenula apelanticu kojoj je rješenjem dodijelila na korištenje sporni stan. Također, Kantonalni sud zaključuje da je gubljenjem osnova za zakonito korištenje stana apelantica stan bespravno koristila, ali i da bi stajao prigovor nepravovremenosti tužbe, te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. 15. U ponovnom postupku tužilac - protivtuženi je precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se naloži prvotuženoj i apelantici da tužiocu - protivtuženom predaju u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana koji je apelantica koristila kao nosilac stanarskog prava s tim da se prvotuženoj naloži da donese rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da presuda zamijeni takvo rješenje i da apelanticinu protivtužbu odbije uz naknadu troškova postupka. Apelantica je precizirala protivtužbeni zahtjev i predložila da sud utvrdi da joj pripada pravo nesmetanog korištenja dvosobnog stana sa svim pravima i obavezama nosioca stanarskog prava. 16. Općinski sud je Presudom broj P-1768/00 od 11. jula 2001. godine odlučio da su prvotužena i apelantica dužne tužiocu - protivtuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, pa je, dosljedno tome, prvotužena Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi tužilac protivtuženi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom ova presuda zamjenjuje takvo rješenje, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelantica je dužna tužiocu - protivtuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 661,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelanticin protivtužbeni zahtjev je odbijen. 17. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu - protivtuženom pripada pravo na proširenje na dio predmetnog stana koji je koristila Hilda Baškarad, pa je, dosljedno tome, Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju cijelog stana. Na osnovu navedene presude, zaključuje Općinski sud, tužiocu pripada pravo da od apelantice traži iseljenje i predaju u posjed stana, te je udovoljeno tužbenom zahtjevu i naloženo prvotuženoj i apelantici da predaju sporni stan, u smislu člana 31. Zakona o stambenim odnosima. Na osnovu navedenog je i odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. Dalje, Općinski sud navodi da je neosnovan izneseni prigovor nepravovremenosti tužbe, jer je apelantica bila zakonit nosilac stanarskog prava na spornom stanu sve do 19. juna 2000. godine, kada je u prethodnom postupku Kantonalni sud Presudom broj Gž-567/00 od 19. juna 2000. godine potvrdio prvostepenu presudu broj P-421/98 od 2. novembra 1999. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da rješenje prvotužene o dodjeli spornog stana i ugovor koji je zaključila apelantica sa drugotuženim o korištenju spornog stana ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Također, Općinski sud navodi da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 utvrđeno pravo tužioca protivtuženog na cijeli stan, tako i na osporeni dio i da se radi o jedinstvenoj građevinskoj cjelini, te je neosnovan prigovor aktivne legitimacije tužioca - protivtuženog. 18. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-197/02 od 17. jula 2002. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu u dijelu kojim je prvotužena dužna izdati rješenje tužiocu - protivtuženom, na osnovu kojeg bi tužilac - protivtuženi zaključio ugovor o korištenju stana za cijeli stan, a u suprotnom da će presuda Broj 12 – Strana 985 zamijeniti takvo rješenje, ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio. U dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu osporena presuda se preinačava tako što se utvrđuje da apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja predmetnog stana, što je tužilac - protivtuženi dužan trpjeti, a odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim su drugotuženi i apelantica dužni predati tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje dio stana. 19. U obrazloženju odluke sud navodi da je apelantica u posjed spornog stana ušla na zakonit i legalan način, dakle, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, jer je dobila valjano rješenje od davaoca stana i zaključila ugovor o korištenju sa drugotuženim. Međutim, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da tužiocu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila Hilda Baškarad i da mu je prvotužena dužna izdati rješenje na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju stana za cijeli stan, te da je u prethodnom postupku pravosnažno odlučeno da apelanticino rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana ne proizvode pravno djelovanje, to je apelantica izgubila pravni osnov za korištenje stana pa je postala bespravni korisnik. Kantonalni sud, dalje, navodi da apelantica ne može snositi posljedice nezakonitog postupanja prvotužene kada joj je, ukoliko je već postojalo sustanarstvo, izdala rješenje o dodjeli stana, kao što ne može snositi ni posljedice prikrivenog postupanja i radnji samog tužioca - protivtuženog. Sud, zatim, navodi da je protiv apelantice tužilac - protivtuženi podnio tužbu 6. aprila 1998. godine i da je u odnosu na tužioca protivtuženog protekao rok od 8 godina u kojem je mogao tražiti apelanticino iseljenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da tužba u odnosu na apelanticu nije pravovremena, jer je prošlo više od 8 godina od dana njenog zakonitog useljenja u sporni stan do dana kada je tužilac - protivtuženi tražio predaju tog stana u posjed. Kantonalni sud podsjeća da je tužilac protivtuženi protiv tužene Općine Centar pokrenuo prvu parnicu 20. jula 1989. godine, kada se apelantica već uselila u sporni stan na osnovu legalnog rješenja i ugovora o korištenju, i u tom postupku niko apelanticu nije ni spominjao. Sud ističe da bi bilo pravno neprihvatljivo da status legalnog korisnika stana, kao u konkretnom slučaju, bude slabiji od statusa bespravnog korisnika, koji, također, uživaju pravnu zaštitu protekom navedenih rokova, a posebno u pogledu računanja rokova kako to čini prvostepeni sud, na osnovu čega apelantici pripada pravo nesmetanog korištenja stana u obimu koji je imala kao raniji nosilac stanarskog prava. U pogledu ukinutog dijela i odbačene tužbe, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu o kome je već odlučeno pravosnažnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine. 20. Protiv navedene drugostepene presude kojom je u dijelu preinačena prvostepena presuda reviziju je izjavio tužilac - protivtuženi. Odlučujući o izjavljenoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine reviziju usvojio i osporenu drugostepenu presudu preinačio tako da se apelanticina žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca protivtuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, koji apelantica koristi kao sustanar, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, te apelanticu obavezao da tužiocu - protivtuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 661,00 KM, a u preostalom dijelu osporena presuda je ostala neizmijenjena. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je usvojeni stav drugostepenog suda suprotan pravnoj prirodi sustanarskog odnosa. Članom 71. Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je zasnivanje novih sustanarskih odnosa i utvrđeno da ugovori o sustanarskim odnosima zaključeni suprotno navedenom nemaju nikakvo pravno djelovanje, a članom 73. stav 1. istog zakona zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana. Vrhovni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema mjesta analognoj primjeni člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer bi primjena navedenog člana Zakona o stambenim odnosima u ovakvim slučajevima Broj 12 – Strana 986 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bila u suprotnosti sa intencijom zakonodavca da ukine sustanarske odnose. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom onemogućeno da ima svoj dom, čime je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju, povreda prava na pravičan postupak ogleda se u tome što je osporena presuda zasnovana na činjenicama utvrđenim u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom povodom tužbe Alije Kujundžića protiv tužene Općine Centar Sarajevo a da ona nije učestvovala u njemu. Apelantica smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda koji prihvata činjenicu da se u konkretnoj situaciji radilo o sustanarskom odnosu, jer iz svih provedenih dokaza proistječe da se radi o potpuno samostalnim stanovima koji se kao takvi koriste i vode u svim službenim evidencijama. Dalje, apelantica smatra da je nejasno kako je, ukoliko se radi o sustanarskom odnosu, Alija Kujundžić 1975. godine, kada mu je dodijeljen stan, mogao zasnovati sustanarski odnos kada je izričito Zakonom o stambenim odnosima propisano da se sustanarsko pravo ne može zasnovati nakon 23. jula 1959. godine. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju drugotuženi ističe da se, prema izvornoj dokumentaciji koju posjeduju, stanovi koje koristi Alija Kujundžić i apelantica ne vode kao sustanarski, odnosno oni su evidentirani i vode se kao dva zasebna stana i bodovani su kao zasebni stanovi pri prvom bodovanju 1965. godine, a i pri novom bodovanju 1987. godine. 24. Tužilac - protivtuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je, nakon smrti Hilde Baškarad, podnio zahtjev Općini Centar Sarajevo za proširenje na ispražnjeni stan, pa s obzirom na to da je odbijen, pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom i Presudom broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine je utvrđeno da mu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila apelantica. Dalje tužilac - protivtuženi hronološki navodi tok postupka pred redovnim sudovima i dodaje da apelantici nije ugroženo pravo na dom, već je to pravo njemu ugroženo. 25. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ostaje u cijelosti pri obrazloženju presude i ističe da nisu povrijeđena prava iz Evropske konvencije na koja se apelantica poziva. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87, 36/89) koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Član 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Š...Ć Član 30. Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu , ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Š...Ć Četvrtak, 22.2.2007. Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Član 71. Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi. Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar. Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima. Š...Ć Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključuju suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno djelovanje. Član 73. Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru. Kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana. Š...Ć VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantica osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) pravo na pravično suđenje; f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Pravo na poštivanje doma 33. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se predmetni stan, koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Muhameda Kantardžića broj 1/III i koji je apelantica dužna predati u posjed i na slobodno raspolaganje tužiocu protivtuženom, može smatrati apelanticinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te da li osporena odluka redovnog suda predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. 36. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice "bespravni korisnik", u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u okviru člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantica stekla stanarsko pravo 25. maja 1989. godine i da od tada u njemu živi sa svojom porodicom. Inače, apelantici je, kao zaslužnom sportisti Grada Sarajeva, Općina Centar Sarajevo, vlasnik stana, dodijelila na korištenje sporni stan Rješenjem broj 05-372-772788 od 23. maja 1989. godine, nakon čega je apelantica zaključila Ugovor o korištenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na zakonit i legalan način ušla u posjed spornog stana 1989. godine i da se, stoga, sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. 38. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporena odluka Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino Broj 12 – Strana 987 pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenom odlukom potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca - protivtuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, kao i u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. 39. Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelanticin dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje zasnovano na zakonu i da li je takva mjera neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud u postupku povodom izjavljene revizije svoju odluku zasniva prije svega na činjenici da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da je tužiocu - protivtuženom kao sustanaru pripalo pravo na proširenje na ispražnjeni dio sustanarskog stana, a time je utvrđena i zakonitost zasnovanog sustanarskog odnosa tužioca-protivtuženog. S obzirom na to da je članom 71. Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno djelovanje (apsolutno je ništav), to i ugovor o korištenju stana koji je zaključila apelantica sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj prirodi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno djelovanje. Također, osporena odluka se zasniva i na članu 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prema kojem je "zabranjeno, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana", a stavom 2. istog člana propisano je da "kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana". Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene, pa je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom. 40. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo zasnivanje od 23. jula 1959. godine, tj. danom stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 16/59) prestalo, odnosno postalo je zabranjeno uspostavljanje novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog datuma nisu se mogli uspostavljati novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o korištenju stana koji bi se zaključili suprotno odredbama člana 71. Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno djelovanje i smatraju se nepostojećim. Članom 73. Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana i data je mogućnost preostalom sustanaru da se proširi na ispražnjeni dio stana. Iz navedenog proizlazi da je cilj zakonodavca bio da se ukinu postojeći sustanarski odnosi koji su nastajali u uvjetima teške stambene situacije sve do 23. jula 1959. godine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može se smatrati da su vlasti imale legitiman cilj - zaštitu prava drugih kada su obavezale apelanticu da preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni stan tužiocu - protivtuženom s obzirom na to da tužilac protivtuženi ima na raspolaganju stan od 72 m² za koji je zaključio ugovor o korištenju i koji nesmetano koristi. Također, Ustavni sud primjećuje da su donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo ("Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo i njihovo pretvaranje iz društvenog u privatno vlasništvo zbog čega pitanja korištenja stambenog prostora gube svoj javno-pravni karakter i postaju pitanja prvenstveno Broj 12 – Strana 988 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH privatno-pravnog karaktera. Stoga, privatizacijom stanova se gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnijeg korištenja stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošenja zakona. Ustavni sud, stoga, zaključuje da navedene mjere nemaju legitiman cilj i ne mogu se smatrati neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 41. Na kraju, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa zajednice. U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, cilj zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužiocu - protivtuženom da se proširi na sporni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju, a koji je retroaktivno poništen, i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 43. U okviru zaključka u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodnu povredu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, jer miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa legitimnim ciljem, niti je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa da joj se omogući nesmetano korištenje spornog stana u kojem živi od 1989. godine sa svojom porodicom i interesa tužioca protivtuženog da se proširi na sporni stan. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1498/05, rješavajući apelaciju Vesne Mišanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine je donio 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vesne Mišanović. Utvrđuje se povreda prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-273/03 od 31. siječnja 2005. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vesna Mišanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeljko Bursać, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 15. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-273/03 od 31. siječnja 2005. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 21. srpnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) i sudionika u postupku, Alije Kujundžića, Općine Centar Sarajevo i Javnog poduzeća "Sarajevostan", zatraženo je 11. kolovoza 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Javno poduzeće "Sarajevostan" je dostavilo odgovor na apelaciju 24. kolovoza 2005. godine, Alija Kujundžić 31. kolovoza 2005. godine, Općinski sud 17. studenog 2005. godine, a Vrhovni sud i Općina Centar Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Javnog poduzeća "Sarajevostan", Alije Kujundžića i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 29. lipnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantici je Rješenjem Skupštine općine Centar Sarajevo broj 05-372-772/88 od 23. svibnja 1989. godine dodijeljen na uporabu stan u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III (sada Ulica Muhameda Kantardžića broj 1/III), koji je do tada koristila Hilda Baškarad. Na temelju navedenog rješenja apelantica je sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajeva zaključila Ugovor o uporabi stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. svibnja 1989. godine. Nakon što je promijenila prezime, apelantica je zaključila novi ugovor o uporabi istog stana sa Stambenim fondom Grada Sarajeva broj 03/1-H-1-995/95 od 14. listopada 1995. godine. 7. Alija Kujundžić je 20. srpnja 1989. godine podnio tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Općine Centar Sarajevo radi utvrđenja da mu pripada pravo na proširenje na dio stana u Sarajevu, u Ulici Petra Preradovića broj 1/III, koji je do svoje smrti koristila Hilda Baškarad, a nakon toga apelantica, i da je tužena dužna izdati rješenje na temelju kojeg bi mogao zaključiti ugovor o uporabi za cijeli stan, a u protivnom predlaže da presuda zamjenjuje takvo rješenje uz naknadu troškova postupka. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je Presudom broj P-2690/89 od 3. listopada 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Sarajevu broj Gž:584/91 od 11. kolovoza 1993. godine, u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu Alije Kujundžića. 9. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su prostorije koje je koristio tužitelj i prostorije koje je koristila Hilda Baškarad jedna građevinska cjelina u smislu stana, zbog toga što postoji jedan zajednički ulaz i zajednički hodnik, te zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, a da je, prema odredbi članka 73. Zakona o stambenim odnosima, određeno da se, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari proširuju u ispražnjeni dio stana. Na koncu, Osnovni sud navodi da je bivša sustanarka Hilda Baškarad umrla 17. listopada 1987. godine, i da tužitelj, kao jedini preostali sustanar, ima pravo proširiti se na preostali dio stana. 10. Alija Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužitelj protutuženi) podnio je Općinskom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu 6. travnja 1998. godine protiv Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena), Stambenog fonda Grada Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelantice radi ustanovljenja i utvrđenja. Apelantica je podnijela protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je nositelj stanarskog prava na upitnom stanu, a što je tužitelj protutuženi dužan priznati. 11. Općinski sud je Presudom broj P-421/98 od 2. studenog 1999. godine utvrdio da Rješenje Skupštine općine Centar Stambenog povjerenstva broj 05-372-772/88 od 23. svibnja 1989. godine, Ugovor o uporabi stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. svibnja 1989. godine, te Ugovor o uporabi stana broj 03/1-H-1-995/95 od 14. listopada 1995. godine, koje je zaključila apelantica sa Stambenim fondom Grada Sarajeva ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Ujedno su prvotužena Općina Centar Sarajevo i apelantica dužne tužitelju protutuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio upitnog stana u Sarajevu, koji je apelantica koristila kao nositelj stanarskog prava. Apelantičin protutužbeni zahtjev je odbijen. Tuženima je naloženo da solidarno nadoknade tužitelju - protutuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 595,00 KM. 12. U obrazloženju navedene odluke prvostupanjski sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, jer je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da u ovom slučaju, kao zajednička prostorija, postoji zajednički hodnik kojim se služe oba stanara. Sud, dalje, navodi da je, prema članku 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, određeno da, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana, te kako je Hilda Baškarad umrla 17. listopada 1987. godine, sud zaključuje da tužitelj - protutuženi ima pravo, kao jedini preostali sustanar, proširiti se na preostali dio stana, a samim tim ne može postojati rješenje kojim je apelantici dodijeljen stan, kao ni ugovor o uporabi stana zaključen na temelju takvog rješenja. 13. Odlučujući o prizivima apelantice i drugotuženog, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-567/00 od 19. lipnja 2000. godine odlučio da priziv drugotuženog nije utemeljen. Apelantičin priziv je uvažen, pobijana presuda u odnosu na nju ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U preostalome dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena. 14. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da rješenje prvotužene o dodjeli stana apelantici, kao i ugovor o uporabi stana koji je zaključen između apelantice i drugotuženog ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Dalje, Kantonalni sud navodi da smatra čudnim da tijekom spora pred Osnovnim sudom, u postupku pod brojem P-2690/89, povodom tužbe tužitelja protutuženog protiv Općine Centar, apelantica nije ni spomenuta, a već je bila u posjedu upitnog stana, niti je prvotužena, Općina Centar, spomenula apelanticu kojoj je rješenjem dodijelila na uporabu upitni stan. Također, Broj 12 – Strana 989 Kantonalni sud zaključuje da je gubljenjem temelja za zakonitu uporabu stana apelantica stan bespravno koristila, ali i da bi stajao prigovor nepravovremenosti tužbe, te je u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. 15. U ponovnom postupku tužitelj - protutuženi je precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se naloži prvotuženoj i apelantici da tužitelju - protutuženom predaju u posjed i na slobodno raspolaganje dio upitnog stana koji je apelantica koristila kao nositelj stanarskog prava s tim da se prvotuženoj naloži da donese rješenje tužitelju - protutuženom na temelju kojeg bi mogao zaključiti ugovor o uporabi stana za cijeli stan, a u protivnom da presuda zamijeni takvo rješenje i da apelantičinu protutužbu odbije uz naknadu troškova postupka. Apelantica je precizirala protutužbeni zahtjev i predložila da sud utvrdi da joj pripada pravo nesmetane uporabe dvosobnog stana sa svim pravima i obvezama nositelja stanarskog prava. 16. Općinski sud je Presudom broj P-1768/00 od 11. srpnja 2001. godine odlučio da su prvotužena i apelantica dužne tužitelju - protutuženom predati u posjed i na slobodno raspolaganje dio upitnog stana, pa je, dosljedno tomu, prvotužena Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužitelju - protutuženom na temelju kojeg bi tužitelj protutuženi mogao zaključiti ugovor o uporabi stana za cijeli stan, a u protivnom ova presuda zamjenjuje takvo rješenje, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Apelantica je dužna tužitelju - protutuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 661,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Apelantičin protutužbeni zahtjev je odbijen. 17. U obrazloženju presude Općinski sud ističe da je pravomoćnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. listopada 1990. godine utvrđeno da tužitelju - protutuženom pripada pravo na proširenje na dio predmetnog stana koji je koristila Hilda Baškarad, pa je, dosljedno tomu, Općina Centar Sarajevo dužna izdati rješenje tužitelju - protutuženom na temelju kojeg bi mogao zaključiti ugovor o uporabi cijelog stana. Na temelju navedene presude, zaključuje Općinski sud, tužitelju pripada pravo da od apelantice traži iseljenje i predaju u posjed stana, te je udovoljeno tužbenom zahtjevu i naloženo prvotuženoj i apelantici da predaju upitni stan, u smislu članka 31. Zakona o stambenim odnosima. Na temelju navedenog je i odbijen apelantičin protutužbeni zahtjev. Dalje, Općinski sud navodi da je neutemeljen izneseni prigovor nepravovremenosti tužbe, jer je apelantica bila zakonit nositelj stanarskog prava na upitnom stanu sve do 19. lipnja 2000. godine, kada je u prethodnom postupku Kantonalni sud Presudom broj Gž-567/00 od 19. lipnja 2000. godine potvrdio prvostupanjsku presudu broj P-421/98 od 2. studenog 1999. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da rješenje prvotužene o dodjeli upitnog stana i ugovor koji je zaključila apelantica sa drugotuženim o uporabi upitnog stana ne proizvode nikakvo pravno djelovanje. Također, Općinski sud navodi da je pravomoćnom presudom tog suda broj P-2690/89 utvrđeno pravo tužitelja protutuženog na cijeli stan, tako i na pobijani dio i da se radi o jedinstvenoj građevinskoj cjelini, te je neutemeljen prigovor aktivne legitimacije tužitelja - protutuženog. 18. Odlučujući o apelantičinom prizivu, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-197/02 od 17. srpnja 2002. godine priziv djelomično uvažio i pobijanu presudu u dijelu kojim je prvotužena dužna izdati rješenje tužitelju - protutuženom, na temelju kojeg bi tužitelj - protutuženi zaključio ugovor o uporabi stana za cijeli stan, a u protivnom da će presuda zamijeniti takvo rješenje, ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio. U dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu pobijana presuda se preinačava tako što se utvrđuje da apelantici pripada pravo nesmetane uporabe predmetnog stana, što je tužitelj protutuženi dužan trpjeti, a odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev u dijelu kojim su drugotuženi i apelantica dužni predati tužitelju u posjed i na slobodno raspolaganje dio stana. 19. U obrazloženju odluke sud navodi da je apelantica u posjed upitnog stana ušla na zakonit i legalan način, dakle, sukladno članku 11. Zakona o stambenim odnosima, jer je dobila valjano rješenje od davatelja stana i zaključila ugovor o uporabi sa drugotuženim. Međutim, obzirom da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. Broj 12 – Strana 990 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH listopada 1990. godine utvrđeno da tužitelju pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila Hilda Baškarad i da mu je prvotužena dužna izdati rješenje na temelju kojeg bi mogao zaključiti ugovor o uporabi stana za cijeli stan, te da je u prethodnom postupku pravomoćno odlučeno da apelantičino rješenje o dodjeli stana i ugovor o uporabi stana ne proizvode pravno djelovanje, to je apelantica izgubila pravni temelj za uporabu stana pa je postala bespravni korisnik. Kantonalni sud, dalje, navodi da apelantica ne može snositi posljedice nezakonitog postupanja prvotužene kada joj je, ukoliko je već postojalo sustanarstvo, izdala rješenje o dodjeli stana, kao što ne može snositi ni posljedice prikrivenog postupanja i radnji samog tužitelja - protutuženog. Sud, potom, navodi da je protiv apelantice tužitelj - protutuženi podnio tužbu 6. travnja 1998. godine i da je u odnosu na tužitelja - protutuženog protekao rok od 8 godina u kojem je mogao tražiti apelantičino iseljenje. Dakle, Kantonalni sud smatra da tužba u odnosu na apelanticu nije pravovremena, jer je prošlo više od 8 godina od dana njezinog zakonitog useljenja u upitni stan do dana kada je tužitelj - protutuženi tražio predaju tog stana u posjed. Kantonalni sud podsjeća da je tužitelj - protutuženi protiv tužene Općine Centar pokrenuo prvu parnicu 20. srpnja 1989. godine, kada se apelantica već uselila u upitni stan na temelju legalnog rješenja i ugovora o uporabi, i u tom postupku nitko apelanticu nije ni spominjao. Sud ističe da bi bilo pravno neprihvatljivo da status legalnog korisnika stana, kao u konkretnom slučaju, bude slabiji od statusa bespravnog korisnika, koji, također, uživaju pravnu zaštitu protekom navedenih rokova, a posebice glede računanja rokova kako to čini prvostupanjski sud, na temelju čega apelantici pripada pravo nesmetane uporabe stana u opsegu koji je imala kao raniji nositelj stanarskog prava. Glede ukinutog dijela i odbačene tužbe, Kantonalni sud ističe da je prvostupanjski sud odlučivao o zahtjevu o kojem je već odlučeno pravomoćnom presudom tog suda broj P-2690/89 od 3. listopada 1990. godine. 20. Protiv navedene drugostupanjske presude kojom je u dijelu preinačena prvostupanjska presuda reviziju je uložio tužitelj - protutuženi. Odlučujući o uloženoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-273/03 od 31. siječnja 2005. godine reviziju usvojio i pobijanu drugostupanjsku presudu preinačio tako da se apelantičin priziv odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja protutuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio upitnog stana, koji apelantica koristi kao sustanar, kao i u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, te apelanticu obvezao da tužitelju - protutuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 661,00 KM, a u preostalom dijelu pobijana presuda je ostala neizmijenjena. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je usvojeni stav drugostupanjskog suda oprečan pravnoj naravi sustanarskog odnosa. Člankom 71. Zakona o stambenim odnosima je zabranjeno utemeljenje novih sustanarskih odnosa i utvrđeno da ugovori o sustanarskim odnosima zaključeni protivno navedenom nemaju nikakvo pravno djelovanje, a člankom 73. stavak 1. istog zakona zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na uporabu novom sustanaru ispražnjenog dijela stana. Vrhovni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema mjesta analognoj primjeni članka 30. Zakona o stambenim odnosima, jer bi primjena navedenog članka Zakona o stambenim odnosima u ovakvim slučajevima bila oprečna intenciji zakonodavca da ukine sustanarske odnose. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica je navela da joj je pobijanom odlukom onemogućeno da ima svoj dom, čime je povrijeđeno njezino pravo na poštivanje doma, koje garantiraju članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema apelantičinom mišljenju, povreda prava na pravičan postupak Četvrtak, 22.2.2007. ogleda se u tomu što je pobijana presuda utemeljena na činjenicama utvrđenim u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom povodom tužbe Alije Kujundžića protiv tužene Općine Centar Sarajevo a da ona nije sudjelovala u njemu. Apelantica smatra da je nepravilan stav Vrhovnog suda koji prihvaća činjenicu da se u konkretnoj situaciji radilo o sustanarskom odnosu, jer iz svih provedenih dokaza proistječe da se radi o potpuno samostalnim stanovima koji se kao takvi koriste i vode u svim službenim evidencijama. Dalje, apelantica smatra da je nejasno kako je, ukoliko se radi o sustanarskom odnosu, Alija Kujundžić 1975. godine, kada mu je dodijeljen stan, mogao utemeljiti sustanarski odnos kada je izričito Zakonom o stambenim odnosima propisano da se sustanarsko pravo ne može utemeljiti nakon 23. srpnja 1959. godine. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju drugotuženi ističe da se, prema izvornoj dokumentaciji koju posjeduju, stanovi koje koristi Alija Kujundžić i apelantica ne vode kao sustanarski, odnosno oni su evidentirani i vode se kao dva zasebna stana i bodovani su kao zasebni stanovi prigodom prvog bodovanja 1965. godine, a i prigodom novog bodovanja 1987. godine. 24. Tužitelj - protutuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je, nakon smrti Hilde Baškarad, podnio zahtjev Općini Centar Sarajevo za proširenje na ispražnjeni stan, pa obzirom da je odbijen, pokrenuo je postupak pred Osnovnim sudom i Presudom broj P-2690/89 od 3. listopada 1990. godine je utvrđeno da mu pripada pravo na proširenje na dio stana koji je koristila apelantica. Dalje tužitelj - protutuženi kronološki navodi tijek postupka pred redovitim sudovima i dodaje da apelantici nije ugroženo pravo na dom, već je to pravo njemu ugroženo. 25. Općinski sud u svojem odgovoru na apelaciju ostaje u cijelosti pri obrazloženju presude i ističe da nisu povrijeđena prava iz Europske konvencije na koja se apelantica poziva. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87, 36/89) koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase: "Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o uporabi stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažu osnovu za useljenje u stan. Š...Ć Članak 30. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu , ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom tijelu za pokretanje postupka za njezino iseljenje. Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno tijelo će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Š...Ć Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na uporabu da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Članak 71. Postojeći sustanarski odnosi koji su utemeljeni na zakonu ostaju na snazi. Sustanar je nositelj stanarskog prava glede onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar. Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) neuseljen stan može se dati na uporabu samo jednom nositelju stanarskog prava. Novi sustanarski odnosi ne mogu se utemeljiti ni u useljenim stanovima. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključuju oprečno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno djelovanje. Članak 73. Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na uporabu novom sustanaru. Kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana. Š...Ć VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-273/03 od 31. siječnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 6. lipnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) pravo na pravično suđenje; (f) pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Pravo na poštivanje doma 33. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana člankom 8. Europske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavkom 1. članka 8. Europske konvencije. Stavak 2. članka 8. Europske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavkom članka 8. Europske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od Broj 12 – Strana 991 više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dani predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo sukladno zakonu, mora se utvrditi je li to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i je li miješanje bilo u svezi s jednim od ciljeva navedenim u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. U tome kontekstu treba razmotriti je li odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora utvrditi može li se predmetni stan, koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Muhameda Kantardžića broj 1/III i koji je apelantica dužna predati u posjed i na slobodno raspolaganje tužitelju protutuženom, smatrati apelantičinim domom u okviru značenja iz članka 8. Europske konvencije, te predstavlja li pobijana odluka redovitog suda miješanje u njezino pravo na poštivanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 36. Prema sudbenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46. f, i Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je osoba "bespravni korisnik", sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Europske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantičinim domom u okviru članka 8. Europske konvencije obzirom da je na njemu apelantica stekla stanarsko pravo 25. svibnja 1989. godine i da od tada u njemu živi sa svojom obitelji. Inače, apelantici je, kao zaslužnoj sportašici Grada Sarajeva, Općina Centar Sarajevo, vlasnik stana, dodijelila na uporabu upitni stan Rješenjem broj 05-372-772788 od 23. svibnja 1989. godine, nakon čega je apelantica zaključila Ugovor o uporabi stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. svibnja 1989. godine. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantica na zakonit i legalan način ušla u posjed upitnog stana 1989. godine i da se, stoga, upitni stan može smatrati njezinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije. 38. Dalje, Ustavni sud mora ustanoviti predstavlja li pobijana odluka Vrhovnog suda miješanje u apelantičino pravo na dom. Imajući u vidu da je pobijanom odlukom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženog da mu apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio upitnog stana, kao i u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da pobijana odluka predstavlja miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma iz članka 8. Europske konvencije. 39. Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u apelantičin dom opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije, odnosno je li miješanje utemeljeno na zakonu i je li takva mjera neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. U tome smislu, Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud u postupku povodom uložene revizije svoju Broj 12 – Strana 992 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odluku temelji prije svega na činjenici da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. listopada 1990. godine utvrđeno da je tužiteljuprotutuženom kao sustanaru pripalo pravo na proširenje na ispražnjeni dio sustanarskog stana, a time je utvrđena i zakonitost utemeljenog sustanarskog odnosa tužitelja-protutuženog. Obzirom da je člankom 71. Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu temeljiti na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zaključen oprečno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno djelovanje (apsolutno je ništav), to i ugovor o uporabi stana koji je zaključila apelantica sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj naravi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno djelovanje. Također, pobijana odluka se temelji i na članku 73. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima prema kojem je "zabranjeno, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na uporabu novom sustanaru ispražnjenog dijela stana", a stavkom 2. istog članka je propisano da "kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana" . Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene, pa je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma bilo sukladno zakonu. 40. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma bilo sukladno zakonu, potrebito je odgovoriti na pitanje je li za to miješanje postojao legitiman cilj i je li predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje da sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo utemeljenje od 23. srpnja 1959. godine, tj. danom stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 16/59) prestalo, odnosno postala je zabranjena uspostava novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog nadnevka nisu se mogli uspostavljati novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o uporabi stana koji bi se zaključili oprečno odredbama članka 71. Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno djelovanje i smatraju se nepostojećim. Člankom 73. Zakona o stambenim odnosima je zabranjeno, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na uporabu novom sustanaru ispražnjenog dijela stana i dana je mogućnost preostalom sustanaru da se proširi na ispražnjeni dio stana. Iz navedenog proizlazi da je cilj zakonodavca bio da se ukinu postojeći sustanarski odnosi koji su nastajali u uvjetima teške stambene situacije sve do 23. srpnja 1959. godine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može se smatrati da su vlasti imale legitiman cilj - zaštitu prava drugih kada su obvezale apelanticu da preda u posjed i na slobodno raspolaganje upitni stan tužitelju - protutuženom obzirom da tužitelj - protutuženi ima na raspolaganju stan od 72 m² za koji je zaključio ugovor o uporabi i koji nesmetano koristi. Također, Ustavni sud primjećuje da su donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo ("Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo i njihovo pretvaranje iz društvenog u privatno vlasništvo zbog čega pitanja uporabe stambenog prostora gube svoj javno-pravni karakter i postaju pitanja prvenstveno privatno-pravnog karaktera. Stoga, privatizacijom stanova se gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnije uporabe stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošenja zakona. Ustavni sud, stoga, zaključuje da navedene mjere nemaju legitiman cilj i ne mogu se smatrati neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 41. Na koncu, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje je li miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno je li bila uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog interesa i interesa zajednice. U 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. konkretnom slučaju se radi o apelantičinom interesu da joj se omogući nesmetano koristiti predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, cilj zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužitelju - protutuženom da se proširi na upitni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužitelj protutuženi proširi na upitni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti upitni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o uporabi, a koji je retroaktivno poništen, i u kojem živi sa svojom obitelji od 1989. godine. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantičinog prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 43. U okviru zaključka glede povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebice razmatrati navodnu povredu članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, jer miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma nije bilo sukladno legitimnom cilju, niti je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog interesa da joj se omogući nesmetana uporaba upitnog stana u kojem živi od 1989. godine sa svojom obitelji i interesa tužitelja protutuženog da se proširi na upitni stan. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1680/05, rješavajući apelaciju Borislavke Tešić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borislavke Tešić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se obezbijedila ustavna prava apelantkinje u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Službenom glasniku Brčko Distrikta Hercegovine". OBRAZLOŽEWE Bosne i I. Uvod 1. Borislavka Tešić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Vlasenice podnijela je 11. avgusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda u Sokocu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku, Republičkog pravobranilaštva Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Republičko pravobranilaštvo) i Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor i upravljanje dugom (u daqnjem tekstu: Trezor RS), zatraženo je 2. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovorio 24. februara 2006. godine, Republičko pravobranilaštvo 27. februara 2006. godine, a Trezor RS 3. aprila 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 14. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-59/03 od 19. marta 2004. godine kom se obavezuje tuženi, Osnovni sud u Vlasenici, da apelantkiwi isplati otpremninu zbog odlaska u penziju u visini apelantkiwine trostruke prosječne plate u septembru 1998. godine u iznosu od 733,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 19. novembra 1998. godine do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničkog postupka. 7. Apelantkiwa je podnijela predlog za izvršenje navedene pravosnažne presude 10. maja 2004. godine. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine dozvolio traženo izvršenje. 8. Osnovni sud je predmetno rješenje o izvršenju dostavio Razvojnoj banci Jugoistočne Evrope radi sprovođewa. Međutim, navedena banka je dopisom broj 05/II-102 od 21. jula 2004. godine obavijestila Osnovni sud da vraća navedeno rješenje i da ne može da izvrši predmetno rješenje. 9. Osnovni sud je nakon toga 29. jula 2004. godine sporno rješenje dostavio Trezoru RS. 10. Izvršenje do danas nije sprovedeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa se žali na povredu njenog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije sprovedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine. Takođe, smatra da njeno potraživanje po osnovu prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju nije trebalo biti regulisano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga RS i određeno kao opšta neisplaćena obaveza Buxeta RS, već je trebalo biti isplaćeno sa računa Osnovnog suda u Vlasenici, kao izvršenika. Apelantkiwa je bila u radnom odnosu kod Osnovnog suda u Vlasenici do 19. oktobra 1998. godine, kada joj je radni odnos prestao zbog odlaska u penziju sa pravom na otpremninu. b) Odgovor na apelaciju 12. Osnovni sud ističe da je na zakonit način sproveo postupak izvršewa povodom apelantkiwinog predloga s tim što je isplata potraživawa u konkretnoj pravnoj stvari regulisana Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa Broj 12 – Strana 993 unutrašnjeg duga RS, kao i na osnovu Uredbe o uslovima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata opštih obaveza. 13. Republičko pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženog, u odgovoru je navelo da je Sud 23. juna 2004. godine donio rješenje o izvršenju i dostavio ga izvršeniku. Sud je rješenje o izvršenju dostavio i Trezoru RS radi izvršewa, i to 29. jula 2004. godine, sa nalogom da Sud obavijeste u roku od osam dana o postupanju. Trezor RS je obavijestio Sud da apelantkiwina potraživawa podliježu odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske, kojim je apelantkiwino potraživanje definisano kao unutrašwi dug RS i ujedno je propisan način izmirewa takvih potraživawa. Naime, Zakonom je propisano da se sva potraživawa izmiruju emisijom obveznica sa određenim rokom dospjelosti s tim da će se izmirenje potraživawa vršiti u posebnom postupku verifikacije. 14. Trezor RS je u odgovoru naveo da je sudsko izvršno rješenje broj I-772/04 zaprimljeno u Trezoru RS 2. avgusta 2004. godine i evidentirano u verifikaciji opštih obaveza po osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske. Na osnovu navedenog zakona Vlada RS je donijela Odluku o isplati obaveza po osnovu sudskih izvršnih rješewa iz radnih odnosa. Sa tražiocima izvršewa čija su potraživawa podlijegala ovoj odluci sklopljen je sporazum o isplati potraživawa u kom su se odrekli kamata s tim da su, osim navedenih potraživawa, isplaćeni porezi i doprinosi iz radnih odnosa, kako bi se povezao wihov staž ili uvećali iznosi po osnovu M-4 obrasca za PIO. U skladu sa članom 6 navedenog zakona, određen je otpis kamata po osnovu opštih obaveza tako da se, uz izjave obje strane, postigao sporazum o isplati i prestanku potraživawa shodno sudskim odlukama. Ciq ovakvog načina isplata je da se što više sudskih odluka iz radnih odnosa iskquči iz verifikacije i pokuša da isplati gotovinom. Apelantkiwi je ponuđen ovakav način isplate, što ona nije prihvatila, te se njeno potraživanje evidentiralo u verifikaciju opštih obaveza sa isplatom na obveznice. Zbog toga, predlažu Ustavnom sudu da se navedena apelacija odbije. V. Relevantni propisi 15. Zakon o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa iz Buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04): "Član 1 Ovim zakonom privremeno se odgađa od izvršewa izmirenje potraživawa iz Buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2 stav 1 alineja 4 Pod unutrašwim dugom podrazumijeva se javni dug Buxeta Republike Srpske prema pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to: - izvršne sudske odluke i drugi akti na teret Buxeta Republike Srpske. Član 3 stav 1 Privremeno odgađanje na osnovu ovog zakona primjewivaće se do donošewa posebnih zakona kojima će se regulisati način izmirewa potraživawa iz Buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine): "II-OPŠTE OBAVEZE Definicija Član 4 stav 1 Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: 1. obaveze za invalidnine, po svim osnovama utvrđenim u Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u ukupnom iznosu od 59,8 miliona KM, Broj 12 – Strana 994 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2. obaveze Fonda za penziono i invalidsko osiguranje po osnovu Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) za neisplaćene penzije, u ukupnom iznosu od do 103,8 miliona KM, 3. obaveze prema dostavljačima po svim osnovama, u ukupnom iznosu od 87,6 miliona KM, 4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, iskqučujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3 stav 1 tačka 2 ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3 stav 1 tačka 3 ovog zakona, 5. obaveze za plate i naknade u ukupnom iznosu do 40,6 miliona KM, 6. ostale obaveze u ukupnom iznosu do 30,0 miliona KM Š...Ć. Član 6 stav 1 Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 9 stav 1 tačka 2 Emisijom dugoročnih obveznica izmiriće se opšte obaveze u ukupnom iznosu do 167,6 miliona KM , i to: 2. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 miliona KM, iskqučujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3 stav 1 tačka 2 ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3 stav 1 tačka 3 ovog zakona. Član 10 Emisija dugoročnih obveznica za opšte obaveze iz člana 9 ovog zakona izvršiće se pod sljedećim uslovima: 1. sa rokom dospijeća do 40 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišwih rata počev od desete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i 3. bez kamate. Član 23 Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa po osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa iz Buxeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 17. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94): "Član 39 stav 2 Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva." 18. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05): "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7 (1) Predmet izvršewa ne mogu biti stvari van prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršewa ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva obezbijeđena za te namjene. (3) Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, opština i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od opšteg interesa ne mogu biti predmet izvršewa. Član 23 (1) Izvršne isprave su: Četvrtak, 22.2.2007. 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Član 25 (1) Sudska odluka kom je naloženo ispunjenje potraživawa na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoqno ispunjenje. (...) Član 166 (1) Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se sprovede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć (7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa Republike Srpske, gradova i opština koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. Član 170 (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetwama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetwama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daljem postupanju. Član 229 Postupak izvršewa započet do dana stupawa na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona. Član 229a Sud će po zvaničnoj dužnosti odgoditi započeta izvršewa koja su suprotna odredbama Š člana 7 stav 3 i člana 166 stav 7 ovog zakonaĆ, a odnose se na sva potraživawa iz Buxeta Republike Srpske, gradova i opština nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odgađanje iz stava 1 ovog člana traje do donošewa posebnih zakona. Član 231 Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršewa neće se primjewivati u izvršnom postupku. Član 231a Primjena člana 231 Zakona odgađa se do donošewa posebnih zakona kojima će se regulisati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata, na osnovu potraživawa iz perioda ratnih djelovawa između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94). Uredba o uslovima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata opštih obaveza Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/05) Član 8 Uslove za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama obezbjeđuju Ministarstvo finansija, mjerodavna ministarstva i buxetski korisnici koji imaju iskazane obaveze po izvršnim sudskim odlukama, i to samo za obaveze po izvršnim sudskim odlukama buxetskih korisnika koji su narečeni u Odluci o usvajanju Buxeta Republike Srpske za 2004. godinu. Postupak za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama je sljedeći: 1. Ministarstvu finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju : - mjerodavni sudovi, izvršna sudska rješewa .... Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. Ukoliko se primljene izvršne sudske odluke ne odnose na obaveze iz stava 1 ovog člana, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom će ih unijeti u odgovarajuće programe." 19. Odluka o isplati obaveza na osnovu sudskih izvršnih rješewa iz radnih odnosa ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 87/05): "I Ovom odlukom odobrava se isplata obaveza Republike Srpske na osnovu sudskih izvršnih rješewa iz radnih odnosa. Pod obavezama na osnovu sudskih izvršnih rješewa iz stava 1 ovog člana podrazumijevaju se obaveze iz člana 4 stav 1 tačka 4 Zakona o utvrđenju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), odnosno obaveze na osnovu sudskih izvršnih rješewa nastale do 31. decembra 2002. godine, a po zaprimljenim sudskim izvršnim rješewima do 30. septembra 2005. godine, i to: -osnovni dug (glavnica) po rješewima mjerodavnih sudova; -troškovi spora i troškovi izvršewa po rješewima mjerodavnih sudova i -porezi i doprinosi po rješewima mjerodavnih sudova. Pod obavezama na osnovu sudskih izvršnih rješewa iz stava 1 ove tačke ne podrazumijevaju se obaveze na osnovu presuđenih kamata na osnovni dug (glavnicu), kao ni obaveza na osnovu presuđenih kamata na osnovni dug (glavnicu), kao ni obaveze na osnovu presuđenih kamata na troškove spora i troškove izvršewa po rješewima mjerodavnih sudova. V U slučaju da povjerioci ne prihvataju vansudska poravnawa, obaveze podliježu verifikaciji i načinu izmirewa shodno odredbama člana 9 stav 1 tačka 2 Zakona o utvrđenju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Zato, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkiwa poziva na svoje pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu. 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom Broj 12 – Strana 995 ispitivawa da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršewa pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji sudskog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju pravosnažne sudske presude, kao i da apelantkiwa nije imala na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigla traženo izvršenje. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelantkiwa smatra da je neizvršenjem rješewa o izvršenju sudske presude došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud primjećuje da apelantkiwa povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka kom joj je dosuđena isplata na ime duga po osnovu otpremnine prilikom odlaska u penziju. U pogledu citiranih apelantkiwinih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Broj 12 – Strana 996 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke; tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Zato, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za qudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 31. Osim navedene prakse Evropskog suda za qudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za qudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje člana 6 Evropske konvencije zbog neizvršewa pravosnažnih sudskih odluka. Takođe, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je zakqučio da su vlasti obavezne obezbijediti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizilazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 32. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu da primijene i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, takođe, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje da je Evropski sud za qudska prava u predmetu Hornsby, takođe, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41 navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za qudska prava odlučio da je član 6 stav 1 Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude. 33. Iz navedenog je vidqivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelantkiwa posjeduje pravosnažnu presudu, čije je izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda. Predmetna presuda se ne izvršava, jer banka odbija da postupi po nalogu suda, pravdajući takvo postupanje zakonskom zabranom na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud, takođe, zapaža da sud nije postupio u smislu člana 170 Zakona o izvršnom postupku shodno kom "ako se radi o smetwama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daqnjem postupanju". 34. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutrašwi dug čine: 1) opšte obaveze, 2) stara devizna štedwa i 3) materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovawa; zatim, definisala navedene elemente unutrašnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivawa i izmirivawa. Konkretni predmet se tiče opštih obaveza, kao jednog dijela unutrašnjeg duga, pod kojim se, shodno članu 3 Četvrtak, 22.2.2007. navedenog zakona, podrazumijevaju opšte neisplaćene obaveze Buxeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzionog i invalidskog osigurawa koje preuzima Buxet nastale do 31. decembra 2002. godine u iznosu do 386,8 miliona KM. 35. Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može da donosi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Ipak, Ustavni sud primjećuje da ne može da se ospori pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena qudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom, čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava kao što je, na primjer, pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama-članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6 navedene konvencije. Navedenim zakonom spriječeno je izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživawa koja treba isplatiti iz Buxeta Republike Srpske. U pogledu donošewa navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15 Evropske konvencije. 37. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavawa qudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotična lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 38. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirewa opštih obaveza po izvršnim sudskim odlukama, kao dijela unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zakqučka da je takvim zakonom, osim toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovu obaveza po izvršnim sudskim odlukama, a koji je naveden u članu 4 stav 1 tačka 4 citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kom Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članu 10 stav 1 tačka 1 ovog zakona propisano da će potraživawa koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena "emitovanjem obveznica sa rokom dospijeća do 40 godina" usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, odnosno pravnih lica, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplate obveznice i tako efektivno ostvare svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05) zakqučio da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu koji je integralni elemenat prava na pravično suđenje. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 39. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s wim. Ustavni sud zakqučuje da je, s ciljem podržavawa Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantkiwi omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke koje je dozvoljeno pravosnažnim sudskim rješenjem. 40. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince" čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1680/05, rješavajući apelaciju Borislavke Tešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borislavke Tešić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelantice u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borislavka Tešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice podnijela je 11. augusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 997 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku, Republičkog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko pravobranilaštvo) i Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor i upravljanje dugom (u daljnjem tekstu: Trezor RS), zatraženo je 2. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovorio 24. februara 2006. godine, Republičko pravobranilaštvo 27. februara 2006. godine, a Trezor RS 3. aprila 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 14. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-59/03 od 19. marta 2004. godine kojom se obavezuje tuženi, Osnovni sud u Vlasenici, da apelantici isplati otpremninu zbog odlaska u penziju u visini apelanticine trostruke prosječne plaće u septembru 1998. godine u iznosu od 733,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 19. novembra 1998. godine do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. 7. Apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje navedene pravosnažne presude 10. maja 2004. godine. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine dopustio traženo izvršenje. 8. Osnovni sud je predmetno rješenje o izvršenju dostavio Razvojnoj banci Jugoistočne Evrope radi provođenja. Međutim, navedena banka je dopisom broj 05/II-102 od 21. jula 2004. godine obavijestila Osnovni sud da vraća navedeno rješenje i da ne može izvršiti predmetno rješenje. 9. Osnovni sud je nakon toga 29. jula 2004. godine sporno rješenje dostavio Trezoru RS. 10. Izvršenje do danas nije provedeno. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali na povredu njenog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-772/04 od 23. juna 2004. godine. Također, smatra da njeno potraživanje po osnovu prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju nije trebalo biti regulirano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS i određeno kao opća neisplaćena obaveza Budžeta RS, već je trebalo biti isplaćeno sa računa Osnovnog suda u Vlasenici, kao izvršenika. Apelantica je bila u radnom odnosu kod Osnovnog suda u Vlasenici do 19. oktobra 1998. godine, kada joj je radni odnos prestao zbog odlaska u penziju sa pravom na otpremninu. b) Odgovor na apelaciju 12. Osnovni sud ističe da je na zakonit način proveo postupak izvršenja povodom apelanticinog prijedloga s tim što je isplata potraživanja u konkretnoj pravnoj stvari regulirana Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, kao i na osnovu Uredbe o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obaveza. 13. Republičko pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženog, u odgovoru je navelo da je Sud 23. juna 2004. godine donio rješenje o izvršenju i dostavio ga izvršeniku. Sud je rješenje o izvršenju dostavio i Trezoru RS radi izvršenja, i to 29. jula 2004. godine, sa nalogom da Sud obavijeste u roku od osam dana o postupanju. Trezor RS je obavijestio Sud da apelanticina potraživanja podliježu odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, kojim je apelanticino potraživanje definirano kao unutrašnji dug RS i ujedno je propisan način izmirenja takvih Broj 12 – Strana 998 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH potraživanja. Naime, Zakonom je propisano da se sva potraživanja izmiruju emisijom obveznica sa određenim rokom dospjelosti s tim da će se izmirenje potraživanja vršiti u posebnom postupku verifikacije. 14. Trezor RS je u odgovoru naveo da je sudsko izvršno rješenje broj I-772/04 zaprimljeno u Trezoru RS 2. augusta 2004. godine i evidentirano u verifikaciji općih obaveza po osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Na osnovu navedenog zakona Vlada RS je donijela Odluku o isplati obaveza po osnovi sudskih izvršnih rješenja iz radnih odnosa. Sa tražiocima izvršenja čija su potraživanja podlijegala ovoj odluci sklopljen je sporazum o isplati potraživanja u kojem su se odrekli kamata s tim da su, osim navedenih potraživanja, isplaćeni porezi i doprinosi iz radnih odnosa, kako bi se povezao njihov staž ili uvećali iznosi po osnovu M-4 obrasca za PIO. U skladu sa članom 6. navedenog zakona, određen je otpis kamata po osnovu općih obaveza tako da se, uz izjave obje strane, postigao sporazum o isplati i prestanku potraživanja prema sudskim odlukama. Cilj ovakvog načina isplata je da se što više sudskih odluka iz radnih odnosa isključi iz verifikacije i pokuša isplatiti gotovinom. Apelantici je ponuđen ovakav način isplate, što ona nije prihvatila, te se njeno potraživanje evidentiralo u verifikaciju općih obaveza sa isplatom na obveznice. Zbog toga, predlažu Ustavnom sudu da se navedena apelacija odbije. V. Relevantni propisi 15. Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz Budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04): "Član 1. Ovim zakonom privremeno se odgađa od izvršenja izmirenje potraživanja iz Budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2. stav 1. alineja 4. Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug Budžeta Republike Srpske prema pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to: - izvršne sudske odluke i drugi akti na teret Budžeta Republike Srpske. Član 3. stav 1. Privremeno odgađanje na osnovu ovog zakona primjenjivat će se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati način izmirenja potraživanja iz Budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine): "II-OPĆE OBAVEZE Definicija Član 4. stav 1. Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: 1. obaveze za invalidnine, po svim osnovama utvrđenim u Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u ukupnom iznosu od 59,8 miliona KM, 2. obaveze Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) za neisplaćene penzije, u ukupnom iznosu od do 103,8 miliona KM, 3. obaveze prema dostavljačima po svim osnovama, u ukupnom iznosu od 87,6 miliona KM, 4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona, 5. obaveze za plaće i naknade u ukupnom iznosu do 40,6 miliona KM, 6. ostale obaveze u ukupnom iznosu do 30,0 miliona KM Š...Ć. Četvrtak, 22.2.2007. Član 6. stav 1. Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 9. stav 1. tačka 2. Emisijom dugoročnih obveznica izmirit će se opće obaveze u ukupnom iznosu do 167,6 miliona KM ,i to: 2. obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona. Član 10. Emisija dugoročnih obveznica za opće obaveze iz člana 9. ovog zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 40 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od desete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i 3. bez kamate. Član 23. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz Budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 17. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94): "Član 39. stav 2. Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva." 18. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05): "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7. (1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene. (3) Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja. Član 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Član 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Član 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć (7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. Član 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju. Član 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Član 229.a Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama Š člana 7. stav 3. i člana 166. stav 7. ovog zakonaĆ, a odnose se na sva potraživanja iz Budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona. Član 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Član 231.a Primjena člana 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94). Uredba o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/05) Član 8. Uvjete za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama osiguravaju Ministarstvo finansija, mjerodavna ministarstva i budžetski korisnici koji imaju iskazane obaveze po izvršnim sudskim odlukama, i to samo za obaveze po izvršnim sudskim odlukama budžetskih korisnika koji su narečeni u Odluci o usvajanju Budžeta Republike Srpske za 2004. godinu. Postupak za verifikaciju obaveza po izvršnim sudskim odlukama je sljedeći: 1. Ministarstvu finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju : - mjerodavni sudovi, izvršna sudska rješenja .... 4. Ukoliko se primljene izvršne sudske odluke ne odnose na obaveze iz stava 1. ovog člana, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom će ih unijeti u odgovarajuće programe." 19. Odluka o isplati obaveza na osnovu sudskih izvršnih rješenja iz radnih odnosa ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 87/05): " I. Ovom odlukom odobrava se isplata obaveza Republike Srpske na osnovu sudskih izvršnih rješenja iz radnih odnosa. Pod obavezama na osnovu sudskih izvršnih rješenja iz stava 1. ovog člana podrazumijevaju se obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), odnosno obaveze na osnovu sudskih izvršnih rješenja nastale do 31. decembra 2002. godine, a po zaprimljenim sudskim izvršnim rješenjima do 30. septembra 2005. godine, i to: -osnovni dug (glavnica) po rješenjima mjerodavnih sudova; -troškovi spora i troškovi izvršenja po rješenjima mjerodavnih sudova i -porezi i doprinosi po rješenjima mjerodavnih sudova. Broj 12 – Strana 999 Pod obavezama na osnovu sudskih izvršnih rješenja iz stava 1. ove tačke ne podrazumijevaju se obaveze na osnovu presuđenih kamata na osnovni dug (glavnicu), kao ni obaveza na osnovu presuđenih kamata na osnovni dug (glavnicu), kao ni obaveze na osnovu presuđenih kamata na troškove spora i troškove izvršenja po rješenjima mjerodavnih sudova. V. U slučaju da povjerioci ne prihvataju vansudska poravnanja, obaveze podliježu verifikaciji i načinu izmirenja prema odredbama člana 9. stav 1. tačka 2. Zakona o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu. 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u Broj 12 – Strana 1000 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju pravosnažne sudske presude, kao i da apelantica nije imala na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigla traženo izvršenje. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelantica smatra da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom joj je dosuđena isplata na ime duga po osnovu otpremnine prilikom odlaska u penziju. U pogledu citiranih apelanticinih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 31. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Četvrtak, 22.2.2007. Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 32. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude. 33. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelantica posjeduje pravosnažnu presudu, čije je izvršenje dopušteno rješenjem Osnovnog suda. Predmetna presuda se ne izvršava, jer banka odbija da postupi po nalogu suda, pravdajući takvo postupanje zakonskom zabranom na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud, također, zapaža da sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku prema kojem "ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju". 34. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutrašnji dug čine: 1) opće obaveze, 2) stara devizna štednja i 3) materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja; zatim, definirala navedene elemente unutrašnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivanja i izmirivanja. Konkretni predmet se tiče općih obaveza, kao jednog dijela unutrašnjeg duga, pod kojim se, prema članu 3. navedenog zakona, podrazumijevaju opće neisplaćene obaveze Budžeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja koje preuzima Budžet nastal? do 31. decembra 2002. godine u iznosu do 386,8 miliona KM. 35. Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Ipak, Ustavni sud primjećuje da se ne može osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom, čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava kao što je, naprimjer, pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama-članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije. Navedenim zakonom spriječeno je izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz Budžeta Republike Srpske. U pogledu donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije. 37. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotična lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 38. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirenja općih obaveza po izvršnim sudskim odlukama, kao dijela unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, osim toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovu obaveza po izvršnim sudskim odlukama, a koji je naveden u članu 4. stav 1. tačka 4. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članu 10. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena "emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 40 godina" usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, odnosno pravnih lica, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako efektivno ostvariti svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05) zaključio da primjena odredaba navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje. 39. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantici omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke koje je dopušteno pravosnažnim sudskim rješenjem. 40. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince" čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1001 43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1680/05, rješavajući apelaciju Borislavke Tešić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borislavke Tešić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelantice sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borislavka Tešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice podnijela je 11. kolovoza 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-772/04 od 23. lipnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i sudionika u postupku, Republičkog pravobraniteljstva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko pravobraniteljstvo) i Ministarstva financija Republike Srpske - Sektor za trezor i upravljanje dugom (u daljnjem tekstu: Trezor RS), zatraženo je 2. veljače 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud je odgovorio 24. veljače 2006. godine, Republičko pravobraniteljstvo 27. veljače 2006. godine, a Trezor RS 3. travnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 14. srpnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-59/03 od 19. ožujka 2004. godine kojom se obvezuje tuženi, Osnovni sud u Vlasenici, da apelantici isplati otpremninu zbog odlaska u mirovinu u visini apelantičine trostruke prosječne plaće u rujnu 1998. godine u iznosu od 733,00 KM sa zakonskom zateznom Broj 12 – Strana 1002 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kamatom, počevši od 19. studenog 1998. godine do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. 7. Apelantica je podnijela prijedlog za ovrhu navedene pravomoćne presude 10. svibnja 2004. godine. Osnovni sud je Rješenjem o ovrsi broj I-772/04 od 23. lipnja 2004. godine dopustio traženu ovrhu. 8. Osnovni sud je predmetno rješenje o ovrsi dostavio Razvojnoj banci Jugoistočne Europe radi provedbe. Međutim, navedena banka je dopisom broj 05/II-102 od 21. srpnja 2004. godine obavijestila Osnovni sud da vraća navedeno rješenje i da ne može izvršiti predmetno rješenje. 9. Osnovni sud je nakon toga 29. srpnja 2004. godine upitno rješenje dostavio Trezoru RS. 10. Ovrha do danas nije provedena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali na povredu njezinog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što nije provedeno Rješenje o ovrsi Osnovnog suda broj I-772/04 od 23. lipnja 2004. godine. Također, smatra da njezino potraživanje po osnovi prava na otpremninu prigodom odlaska u mirovinu nije trebalo biti regulirano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga RS i određeno kao opća neisplaćena obveza Proračuna RS, već je trebalo biti isplaćeno sa računa Osnovnog suda u Vlasenici, kao ovršenika. Apelantica je bila u radnome odnosu kod Osnovnog suda u Vlasenici do 19. listopada 1998. godine, kada joj je radni odnos prestao zbog odlaska u mirovinu sa pravom na otpremninu. b) Odgovor na apelaciju 12. Osnovni sud ističe da je na zakonit način proveo postupak ovrhe povodom apelantičinog prijedloga s tim što je isplata potraživanja u konkretnoj pravnoj stvari regulirana Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga RS, kao i na temelju Uredbe o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obveza. 13. Republičko pravobraniteljstvo, kao zakonski zastupnik tuženog, u odgovoru je navelo da je Sud 23. lipnja 2004. godine donio rješenje o ovrsi i dostavio ga ovršeniku. Sud je rješenje o ovrsi dostavio i Trezoru RS radi ovrhe, i to 29. srpnja 2004. godine, sa nalogom da Sud obavijeste u roku od osam dana o postupanju. Trezor RS je obavijestio Sud da apelantičina potraživanja podliježu odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, kojim je apelantičino potraživanje definirano kao unutarnji dug RS i ujedno je propisan način izmirenja takvih potraživanja. Naime, Zakonom je propisano da se sva potraživanja izmiruju emisijom obveznica sa određenim rokom dospjelosti s tim da će se izmirenje potraživanja vršiti u posebnom postupku verifikacije. 14. Trezor RS je u odgovoru naveo da je sudbeno ovršno rješenje broj I-772/04 zaprimljeno u Trezoru RS 2. kolovoza 2004. godine i evidentirano u verifikaciji općih obveza po osnovi Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske. Na temelju navedenog zakona Vlada RS je donijela Odluku o isplati obveza po osnovi sudbenih ovršnih rješenja iz radnih odnosa. Sa tražiteljima ovrhe čija su potraživanja podlijegala ovoj odluci sklopljen je sporazum o isplati potraživanja u kojem su se odrekli kamata s tim da su, osim navedenih potraživanja, isplaćeni porezi i doprinosi iz radnih odnosa, kako bi se povezao njihov staž ili uvećali iznosi po osnovi M-4 formulara za MIO. Sukladno članku 6. navedenog zakona, određen je otpis kamata po osnovi općih obveza tako da se, uz izjave obje strane, postigao sporazum o isplati i prestanku potraživanja prema sudbenim odlukama. Svrha ovakvog načina isplata je da se što više sudbenih odluka iz radnih odnosa isključi iz verifikacije i pokuša isplatiti gotovinom. Apelantici je ponuđen ovakav način isplate, što ona nije prihvatila, te se njezino potraživanje evidentiralo u verifikaciju općih obveza sa isplatom na obveznice. Zbog toga, predlažu Ustavnom sudu da se navedena apelacija odbije. Četvrtak, 22.2.2007. V. Relevantni propisi 15. Zakon o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja iz Proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04): "Članak 1. Ovim zakonom privremeno se odgađa od ovrhe izmirenje potraživanja iz Proračuna Republike Srpske po osnovi unutarnjeg javnog duga. Članak 2. stavak 1. alineja 4. Pod unutarnjim dugom podrazumijeva se javni dug Proračuna Republike Srpske prema pravnim i fizičkim osobama nastao do 31. prosinca 2002. godine, i to: - ovršne sudbene odluke i drugi akti na teret Proračuna Republike Srpske. Članak 3. stavak 1. Privremeno odgađanje na osnovi ovog zakona primjenjivat će se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati način izmirenja potraživanja iz Proračuna Republike Srpske po osnovi unutarnjeg duga, a najkasnije do 31. prosinca 2004. godine." 16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. srpnja 2004. godine): "II-OPĆE OBVEZE Definicija Članak 4. stavak 1. Pod općim obvezama podrazumijevaju se obveze nastale do 31. prosinca 2002. godine, i to: 1. obveze za invalidnine, po svim osnovama utvrđenim u Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u ukupnom iznosu od 59,8 milijuna KM, 2. obveze Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje po osnovi Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) za neisplaćene mirovine, u ukupnom iznosu od do 103,8 milijuna KM, 3. obveze prema dostavljačima po svim osnovama, u ukupnom iznosu od 87,6 milijuna KM, 4. obveze po ovršnim sudbenim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 milijuna KM, isključujući sudbene odluke i odluke drugih nadležnih tijela po osnovi stare devizne štednje iz članka 3. stavak 1. točka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz članka 3. stavak 1. točka 3. ovog zakona, 5. obveze za plaće i naknade u ukupnom iznosu do 40,6 milijuna KM, 6. ostale obveze u ukupnom iznosu do 30,0 milijuna KM Š...Ć. Članak 6. stavak 1. Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 9. stavak 1. točka 2. Emisijom dugoročnih obveznica izmirit će se opće obveze u ukupnom iznosu do 167,6 milijuna KM ,i to: 2. obveze po ovršnim sudbenim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 milijuna KM, isključujući sudbene odluke i odluke drugih nadležnih tijela po osnovi stare devizne štednje iz članka 3. stavak 1. točka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz članka 3. stavak 1. točka 3. ovog zakona. Članak 10. Emisija dugoročnih obveznica za opće obveze iz članka 9. ovog zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 40 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od desete godine prije krajnjeg nadnevka dospijeća i 3. bez kamate. Članak 23. Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja po osnovi ovršnih odluka na teret Proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja iz Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Proračuna Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. lipnja 2004. godine." 17. Zakon o ovršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94): "Članak 39. stavak 2. Rješenje o ovrsi na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o ovrsi na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva." 18. Zakon o ovršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05): "Članak 5. (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati hitno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Članak 7. (1) Predmet ovrhe ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet ovrhe ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene. (3) Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih poduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet ovrhe. Članak 23. (1) Ovršne isprave su: 1) ovršna odluka sudova i ovršno sudbeno poravnanje,Š...Ć Članak 25. (1) Sudbena odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dragovoljno ispunjenje. (...) Članak 166. (1) Ovrha radi ostvarenja novčanog potraživanja prema ovršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć (7) Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebita za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. Članak 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII ovog zakona, zadržat će rješenje o ovrsi, izvršiti ovrhu sredstava ovršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja ovrhe i banku o daljnjem postupanju. Članak 229. Postupak ovrhe započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Članak 229.a Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započete ovrhe koje su oprečne odredbama Š članka 7. stavak 3. i članka 166. stavak 7. ovog zakonaĆ, a odnose se na sva potraživanja iz Proračuna Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Odgađanje iz stavka 1. ovog članka traje do donošenja posebnih zakona. Članak 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid ovrhe neće se primjenjivati u ovršnom postupku. Članak 231.a Primjena članka 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati ovrha sudbenih odluka Broj 12 – Strana 1003 po osnovi isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovi ostalih sudbenih odluka, izvansudbenih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovi potraživanja iz razdoblja ratnih djelovanja između 20. svibnja 1992. i 19. lipnja1996. godine. Članak 232. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti odredbe Zakona o ovršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94). Uredba o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obveza Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/05) Članak 8. Uvjete za verifikaciju obveza po ovršnim sudbenim odlukama osiguravaju Ministarstvo financija, mjerodavna ministarstva i proračunski korisnici koji imaju iskazane obveze po ovršnim sudbenim odlukama, i to samo za obveze po ovršnim sudbenim odlukama proračunskih korisnika koji su narečeni u Odluci o usvajanju Proračuna Republike Srpske za 2004. godinu. Postupak za verifikaciju obveza po ovršnim sudbenim odlukama je sljedeći: 1. Ministarstvu financija-Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju : - mjerodavni sudovi, ovršna sudbena rješenja .... 4. Ukoliko se primljene ovršne sudbene odluke ne odnose na obveze iz stavka 1. ovog članka, Ministarstvo financija-Sektor za trezor i upravljanje dugom će ih unijeti u odgovarajuće programe." 19. Odluka o isplati obveza na temelju sudbenih ovršnih rješenja iz radnih odnosa ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 87/05): " I. Ovom odlukom odobrava se isplata obveza Republike Srpske na temelju sudbenih ovršnih rješenja iz radnih odnosa. Pod obvezama na temelju sudbenih ovršnih rješenja iz stavka 1. ovog članka podrazumijevaju se obveze iz članka 4. stavak 1. točka 4. Zakona o utvrđenju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04), odnosno obveze na temelju sudbenih ovršnih rješenja nastale do 31. prosinca 2002. godine, a po zaprimljenim sudbenim ovršnim rješenjima do 30. rujna 2005. godine, i to: - temeljni dug (glavnica) po rješenjima mjerodavnih sudova; -troškovi prijepora i troškovi ovrhe po rješenjima mjerodavnih sudova i -porezi i doprinosi po rješenjima mjerodavnih sudova. Pod obvezama na temelju sudbenih ovršnih rješenja iz stavka 1. ove točke ne podrazumijevaju se obveze na temelju presuđenih kamata na temeljni dug (glavnicu), kao ni obveza na temelju presuđenih kamata na temeljni dug (glavnicu), kao ni obveze na temelju presuđenih kamata na troškove prijepora i troškove ovrhe po rješenjima mjerodavnih sudova. V. U slučaju da povjeritelji ne prihvataju izvansudbena poravnanja, obveze podliježu verifikaciji i načinu izmirenja prema odredbama članka 9. stavak 1. točka 2. Zakona o utvrđenju i načinu izmirenja unutarnjega duga." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Broj 12 – Strana 1004 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu. 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnog rješenja kojim je dopuštena ovrha sudbene presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudbenog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se ovrši pravomoćno rješenje o ovrsi pravomoćne sudbene presude, kao i da apelantica nije imala na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigla traženu ovrhu. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelantica smatra da je neizvršenjem rješenja o ovrsi sudbene presude došlo do povrede njezinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Četvrtak, 22.2.2007. Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tomu što se ne izvršava sudbena odluka kojom joj je dosuđena isplata na ime duga po osnovi otpremnine prigodom odlaska u mirovinu. Glede citiranih apelantičinih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo iznijeti zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tribunal; to obuhvaća "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne ovršne sudbene odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije dane strankama postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudbene odluke; tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, ovrha presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrana kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Europski sud za ljudska prava je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20). 31. Osim navedene prakse Europskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije utemeljene sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje članka 6. Europske konvencije zbog neizvršenja pravomoćnih sudbenih odluka. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je zaključio da su vlasti obvezne osigurati ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa glede stava da neizvršavanje pravomoćnih sudbenih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 32. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravomoćne sudbene odluke. Ustavni sud dodaje da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita sudionika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obvezu upravnih tijela da ispoštuju presudu suda" (vidi stavak 41. navedene odluke). Na koncu, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Europski sud za ljudska prava odlučio da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale ovrhu sudbene presude. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 33. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa glede toga da neizvršavanje pravomoćnih sudbenih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije upitno da apelantica posjeduje pravomoćnu presudu, čija je ovrha dopuštena rješenjem Osnovnog suda. Predmetna presuda se ne izvršava, jer banka odbija postupiti po nalogu suda, pravdajući takvo postupanje zakonskom zabranom na temelju Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud, također, zapaža da sud nije postupio u smislu članka 170. Zakona o ovršnom postupku prema kojem "ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja ovrhe i banku o daljnjem postupanju". 34. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutarnji dug čine: 1) opće obveze, 2) stara devizna štednja i 3) materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnih djelovanja; potom, definirala navedene elemente unutarnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivanja i izmirivanja. Konkretni predmet se tiče općih obveza, kao jednog dijela unutarnjeg duga, pod kojim se, prema članku 3. navedenog zakona, podrazumijevaju opće neisplaćene obveze Proračuna Republike Srpske i dio obveza Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja koje preuzima Proračun nastal? do 31. prosinca 2002. godine u iznosu do 386,8 milijuna KM. 35. Ustavni sud naglašava da država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, potom, i pravu na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Ipak, Ustavni sud primjećuje da se ne može pobiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Europskom konvencijom, čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava kao što je, primjerice, pravo na imovinu i sl. Međutim, Europska konvencija ne daje pravo državama-članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti ovrha pravomoćnih sudbenih odluka donesenih sukladno članku 6. navedene konvencije. Navedenim zakonom spriječena je ovrha pravomoćne sudbene odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz Proračuna Republike Srpske. Glede donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obveza preuzetih ratifikacijom Europske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članku 15. Europske konvencije. 37. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu Europske konvencije, mora voditi računa o uspostavi pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebita ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju snositi prevelik teret" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 38. Kada se navedeni stavovi dovedu u svezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirenja općih obveza po ovršnim sudbenim odlukama, kao dijela unutarnjega duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, osim toga što je upitno njegovo donošenje u smislu načela iz Europske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovi obveza po ovršnim sudbenim odlukama, a koji je naveden u članku 4. stavak 1. točka 4. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1005 donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je u članku 10. stavak 1. točka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravomoćnim sudbenim presudama biti izmirena "emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 40 godina" usljed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li itko od građana, odnosno pravnih osoba, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako efektivno ostvariti svoja prava. Osim toga, upitnim zakonom je predviđeno da će se obveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeno razdoblje odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05) zaključio da primjena odredaba navedenog zakona onemogućava ovrhu pravomoćne sudbene odluke na način i u opsegu utvrđenim pravomoćnom sudbenom odlukom, što je oprečno pravu na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje. 39. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potrebita zakonska kvaliteta u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije sukladan njemu. Ustavni sud zaključuje da je, u svrhu podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obvezna apelantici omogućiti ovrhu pravomoćne sudbene odluke koja je dopuštena pravomoćnim sudbenim rješenjem. 40. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućena ovrha pravomoćne sudbene presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince" čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1780/05, rješavajući apelaciju Tomislava Gelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Gelića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Broj 12 – Strana 1006 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Travniku broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine i Presude Opštinskog suda Travnik broj K-862/04 od 15. februara 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Tomislav Gelić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnio je 23. avgusta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine i Presude Opštinskog suda Travnik (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K-862/04 od 14. februara 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravosnažne presude dok se ne donese odluka o apelaciji. Dopune apelacije apelant je podnio 9. i 14. septembra 2005. godine i 7. oktobra 2005. godine, II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1780/05 od 13. septembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daqnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 23. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. februara 2006. godine, a tužilaštvo 3. februara 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužilaštva su 25. jula 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Opštinskog suda broj K-862/04 od 14. februara 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršewa krivičnog djela poreske utaje iz člana 272 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona FBiH, pa je za to djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 225.042,00 KM, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal. 8. Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio lično i preko svog branioca, donio je Rješenje broj Kž-127/05 kojim je navedenu presudu Opštinskog suda ukinuo i odredio da se održi pretres pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješewa je navedeno da su osnovani žalbeni prigovori da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka, jer u situaciji kada je pretres vođen sa njega je bio odsutan tužilac, a da to nije registrovano u zapisniku o glavnom pretresu od 18. januara 2005. godine. Takođe, sud nalazi da žalba s pravom ukazuje da je počinjena još jedna bitna povreda odredbi krivičnog postupka, jer prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, prvostepeni sud je odbio određene predloge odbrane u pogledu dopune dokaznog postupka, što je vidqivo iz zapisnika od 18. januara 2005. godine, a u svom obrazloženju osporavana presuda ne sadrži razloge zašto su ovi predlozi odbijeni, čime obrazloženje presude nema razloga o odlučnim činjenicama. Pošto je utvrdio da postoje bitne povrede odredbi krivičnog postupka zbog kojih mora da se ukine prvostepena presuda, Kantonalni sud se nije dalje upuštao u ispitivanje žalbene osnove - pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. Četvrtak, 22.2.2007. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim radi izvršewa krivičnog djela poreske utaje iz člana 272 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca kao i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant je ovom presudom obavezan da plati sudske troškove i paušal, a na osnovu člana 111 Krivičnog zakona FBiH oduzima mu se imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 207.040,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su mu Opštinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije istinito i pravilno utvrdio relevantne činjenice i nije pravilno ocijenio izvedene dokaze. Apelant ističe da u fazi istrage nije bio upoznat o formalnoj i materijalnoj strani osnovane sumnje, tj. prilikom prvog saslušavawa apelantu nije bila predočena materijalno-finansijska dokumentacija koja je predmet predočene osnovane sumnje; nije bio prisutan materijalno-finansijskom vještačenju kako bi bio u mogućnosti da se brani i da daje svoje primjedbe. Apelant se žali da su u fazi postupka optužewa svaki predlog, svako mišljenje i svaki stav odbrane odbijeni rješewima suda, što ukazuje na nezakonito postupanje suda. U vezi sa postupkom u predmetu K-862/04 apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je sud bio dužan da odgovori na svaki žalbeni navod, a posebno na transparentno ukazivanje na korumpiranost tužilaca. Apelant ističe da niti jedan objektivni ili subjektivni dokaz ne dokazuje apelantovu krivicu. Apelant je u svoju odbranu priložio nalaz i mišljenje drugog sudskog vještaka, koji je dijametralno suprotan i različit po pristupu, analizi i zakqučcima nalaza sudskog vještaka kog je angažovao sud. Apelant smatra da je sud morao da angažuje trećeg vještaka ili super vještačenje da bi došao do objektivnog i nepristrasnog zakqučka. Apelant ukazuje da sud nije elaborisao vrlo teške optužbe iznesene u nalazu vještaka odbrane o pranju novca koje je počinila firma "Best", niti je elaborisao zakqučke vještaka o svim aspektima i činjenicama koje oslobađaju apelanta krivice. 11. U dopuni apelacije od 9. septembra 2005. godine apelant navodi da se činjenični supstrat sudskih odluka bazira na nevjerodostojnim ili nejasnim dokumentima ili dokumentima koji ukazuju na pranje novca. Apelantova krivica ne može da se bazira na takvim dokumentima posebno zbog toga što niko apelantu nije predočio niti jedan dokument koji bi ukazivao da ga je on potpisao. U dopuni apelacije od 14. septembra 2005. godine apelant je naveo da je jedina radwa u fazi istrage sa kojom je upoznat bilo njegovo saslušanje, gdje je dao neistinitu izjavu na nagovor tadašnjeg javnog tužioca gosp. Dujmovića i vlasnika preduzeća "Best" gosp. Frančića. Takođe, navodi da mu je konspirativno nuđena nagodba sa tužilaštvom - ako javno prizna krivicu sudiće mu gosp. Dujmović i dobiće uslovnu osudu. Apelant zakqučuje da je mogao mnogo bolje proći da je prihvatio ponudu sa konspirativnog sastanka, ali on to nije učinio jer je htio da pomogne vladi i državi da lanac kriminala počne da se odmotava. U konkretnom slučaju preduzeće "Best" je utajilo porez, ali tužilac to nezakonito ne želi da procesuira zbog korumpiranosti i apelant je osuđen za utaju poreza kao "najslabija karika" u tom lancu. U dopuni apelacije od 7. oktobra 2005. godine apelant je dostavio nalaz i mišljenje Instituta za organizaciju i ekonomiku Sarajevo, koji, kako navodi apelant, potvrđuje korektnost nalaza i mišljewa sudskog vještaka Abida Hoxića (kog je on angažovao kroz žalbeni postupak), a na kom nije zasnovana drugostepena odluka, odnosno potvrđuje nekorektnost nalaza i mišljewa sudskog vještaka Mate Anića (kog je angažovao sud), na kom je zasnovana prvostepena i drugostepena odluka. Apelant zakqučuje da je drugostepeni sud povrijedio apelantovo Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovno pravo na odbranu, jer je trebao da sprovede treće vještačenje radi donošewa zakonite i pravilne odluke. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da osporenim odlukama nije učinjena povreda zakona koja bi uticala na wihovu zakonitost kao ni povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Smatraju da su navodi apelacije neosnovani, jer je apelant u apelaciji ustvari zatražio da se izvrši provjera utvrđivawa činjenica, odnosno da se ponovo tumače odluke redovnih sudova, što i nije nadležnost Ustavnog suda. Osporena presuda je dala odgovor na sva činjenična i pravna pitawa pa tako i ona koja se ponavljaju u apelaciji. Smatraju da ove povrede ne stoje zbog toga što član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, odnosno vještake pred sudom, iako su u konkretnoj faktičkoj situaciji saslušani kako predloženi svjedoci tako i vještak koje su predložili optuženi i branilac, te izvedeni i svi ostali dokazi koje su predlagali optuženi i njegov branilac. Nije na Ustavnom sudu, već na sudu koji je odlučio u konkretnom slučaju, da ocijeni da li su izjave saslušanih svjedoka odnosno vještaka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude neophodne i korisne informacije za meritornu ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Isto tako prvostepeni i drugostepeni sudovi su ovlašćeni i dužni da daju ocjenu kvaliteta dozvoljenih dokaza što je u konkretnom slučaju i učinjeno shodno ovlašćewima iz člana 16 Zakona o krivičnom postupku FBiH, koje propisuje slobodnu ocjenu dokaza. Stoga apelantove tvrdnje koje su iznesene u konkretnoj apelaciji ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Na kraju predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da je zakonito podignuta optužnica i da se cijelo vrijeme postupalo u skladu sa zakonom, te da nikakvim radwama tužilaštvo nije vršilo uticaj kako na Opštinski sud tako ni na Kantonalni sud prilikom donošewa odluka. Optužnica je podignuta na osnovu zakonito prikupljenih dokaza, što je u toku postupka utvrdio i sud koji je postupao u ovom predmetu, pa su na osnovu takvih zakonitih dokaza i donesene navedene presude. Takođe ističu da je na Presudu Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine apelant preko svog branioca uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, nakon čega je Vrhovni sud donio Rješenje broj Kž-461/05, kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena. Predlažu da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Poreska utaja Član 272 (1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osigurawa ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako je iznos obaveze iz stava 1 ovog člana, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom." 15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98, 23/99 i 50/01) relevantne odredbe glase: Broj 12 – Strana 1007 "Član 13 (1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašwih poslova dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (...). Član 14 Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašwih poslova da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 245 Ako se podaci vještaka o wihovom nalazu bitno razilaze ili ako je wihov nalaz nejasan, nepotpun ili u protivrječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti podaci ne mogu da se otklone ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Član 246 Ako u mišljenju vještaka ima protivrječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumwa u tačnost datog mišljewa, a ti nedostaci i sumwa ne mogu da se otklone ponovnim saslušanjem vještaka, zatražiće se mišljenje drugih vještaka. Član 342 (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 1. avgusta 2005. godine. Apelacija je podnesena 23. avgusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Broj 12 – Strana 1008 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 24. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 26. Ustavni sud zapaža, a što je navedeno i u osporenoj presudi Kantonalnog suda, da je pred tim sudom održan pretres povodom apelantove žalbe, na kom su izvedeni dokazi koji su ranije izvedeni pred prvostepenim sudom kao i novi dokazi, saslušanje vještaka kog je angažovao apelantov branilac, te saslušanje novih svjedoka koje su predložili apelant i njegov branilac, te nadležni tužilac. Kantonalni sud je svoju presudu između ostalih dokaza zasnovao i na apelantovom iskazu, koji je unesen u zapisnik pri saslušanju kod istražnog sudije tada nadležnog Opštinskog suda Travnik broj Ki-29/01 od 1. oktobra 2005. godine, gdje uglavnom priznaje radnje izvršewa krivičnog djela za koje se tereti. Ovaj dokaz Kantonalni sud smatra zakonitim, a kao razloge za to navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je taj iskaz apelant dao pod prinudom ili prijetwom, a okolnosti i činjenice koje je istakao tokom glavnog pretresa, kada je izmijenio iskaz, nemaju uporišta u ostalim izvedenim dokazima i tako iznesene tvrdnje su suprotne stanju u spisu. U vezi sa nalazom i mišljenjem dvojice vještaka, Kantonalni sud je obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka (kog je angažovao sud), odnosno dao je razloge zašto smatra da je nalaz vještaka, kog je angažovao apelant kroz žalbeni postupak, neprihvatqiv. Sud je, takođe, naveo da je korektna tvrdwa vještaka kog je angažovao apelant u vezi s računom i iznosom novca koji su van vremena optužewa i za taj iznos sud je izvršio korekciju iznosa poreza koji je naveden u optužnici. Kantonalni sud je obrazložio da ovako izvršena korekcija ne predstavlja povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude, jer, kako je u tom smislu sudska praksa već zauzela stav, ne postoji povreda ovakvog identiteta kada su u presudi izostavljene pojedine nedokazane činjenice navedene u optužnici, odnosno kada ove izmjene i korekcije, koje su izvršene u izreci ove presude, idu u apelantovu korist, a radi se o istom krivičnom djelu, što je slučaj u konkretnom predmetu. 27. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklawaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga Četvrtak, 22.2.2007. redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 28. U pogledu apelantovih navoda da sud nije raspolagao originalnom dokumentacijom, te stoga nije pravilno utvrdio odlučne činjenice, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sudovi utvrdili da je sudski vještak vršio uvid u originalnu dokumentaciju, koju mu je dostavljao kwigovođa koji je vodio poslovne kwige u apelantovom preduzeću, a koju je vještak nakon uvida vraćao apelantu. Kantonalni sud je, pored toga, dao razložna obrazložewa na osnovne prigovore i tvrdnje apelanta sa glavnog pretresa, odnosno vještaka kog je on angažovao. Stoga su iz postojeće optužbe, te iz nalaza vještaka kog je angažovao sud, izostavljeni kao dobavljači svi oni računi koji se odnose na firmu UTP "Best". Utvrđeni iznos utajenog poreza u izreci presude čine samo oni računi koji se odnose na druge dobavljače kao pravna lica, te se stoga navedeni prigovori, zakqučuje Kantonalni sud, čine bespredmetnim. 29. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza drugostepenog suda na pretresu u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nije bila očigledno proizvoqna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svoje presude. 30. Na kraju, iz stawa spisa proizilazi da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, da je imao advokata sve vrijeme trajawa postupka, te iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Ne postoje naznake da je Kantonalni sud prilikom donošewa presude proizvoqno ili na diskriminatorski način primijenio važeće procesne i materijalne propise. Presuda Kantonalnog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva. 31. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, jer procjena dokaza drugostepenog suda u pretresu po apelantovoj žalbi nije bila očigledno proizvoqna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osporena presuda drugostepenog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva, i ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1780/05, rješavajući apelaciju Tomislava Gelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Gelića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj K-862/04 od 15. februara 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Tomislav Gelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnio je 23. augusta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-862/04 od 14. februara 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji. Dopune apelacije apelant je podnio 9. i 14. septembra 2005. godine i 7. oktobra 2005. godine, II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1780/05 od 13. septembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 23. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. februara 2006. godine, a tužilaštvo 3. februara 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužilaštva su 25. jula 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda broj K-862/04 od 14. februara 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, pa je za to djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 225.042,00 KM, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal. 8. Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio lično i preko svog branioca, donio je Rješenje broj Kž-127/05 kojim je navedenu presudu Općinskog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da su osnovani žalbeni prigovori da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer u situaciji kada je pretres vođen sa njega je bio odsutan tužilac, a da to nije registrovano u zapisniku o glavnom pretresu od 18. januara 2005. godine. Također, sud nalazi da žalba s pravom ukazuje da je počinjena još jedna bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer prvostepena 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1009 presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, prvostepeni sud je odbio određene prijedloge odbrane u pogledu dopune dokaznog postupka, što je vidljivo iz zapisnika od 18. januara 2005. godine, a u svom obrazloženju pobijana presuda ne sadrži razloge zašto su ovi prijedlozi odbijeni, čime obrazloženje presude nema razloga o odlučnim činjenicama. Pošto je utvrdio da postoje bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog kojih mora ukinuti prvostepenu presudu, Kantonalni sud se nije dalje upuštao u ispitivanje žalbene osnove - pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim radi izvršenja krivičnog djela poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca kao i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant je ovom presudom obavezan da plati sudske troškove i paušal, a na temelju člana 111. Krivičnog zakona FBiH oduzima mu se imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 207.040,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije istinito i pravilno utvrdio relevantne činjenice i nije pravilno ocijenio izvedene dokaze. Apelant ističe da u fazi istrage nije bio upoznat o formalnoj i materijalnoj strani osnovane sumnje, tj. prilikom prvog saslušavanja apelantu nije bila predočena materijalno-finansijska dokumentacija koja je predmet predočene osnovane sumnje; nije bio prisutan materijalno-finansijskom vještačenju kako bi bio u mogućnosti da se brani i da daje svoje primjedbe. Apelant se žali da su u fazi postupka optuženja svaki prijedlog, svako mišljenje i svaki stav odbrane odbijeni rješenjima suda, što ukazuje na nezakonito postupanje suda. U vezi sa postupkom u predmetu K-862/04 apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je sud bio dužan da odgovori na svaki žalbeni navod, a posebno na transparentno ukazivanje na korumpiranost tužilaca. Apelant ističe da niti jedan objektivni ili subjektivni dokaz ne dokazuje apelantovu krivicu. Apelant je u svoju odbranu priložio nalaz i mišljenje drugog sudskog vještaka, koji je dijametralno suprotan i različit po pristupu, analizi i zaključcima nalaza sudskog vještaka kojeg je angažirao sud. Apelant smatra da je sud morao angažirati trećeg vještaka ili super vještačenje da bi došao do objektivnog i nepristranog zaključka. Apelant ukazuje da sud nije elaborirao vrlo teške optužbe iznesene u nalazu vještaka odbrane o pranju novca koje je počinila firma "Best", niti je elaborirao zaključke vještaka o svim aspektima i činjenicama koje oslobađaju apelanta krivice. 11. U dopuni apelacije od 9. septembra 2005. godine apelant navodi da se činjenični supstrat sudskih odluka bazira na nevjerodostojnim ili nejasnim dokumentima ili dokumentima koji ukazuju na pranje novca. Apelantova krivica se ne može bazirati na takvim dokumentima posebno zbog toga što niko apelantu nije predočio niti jedan dokument koji bi ukazivao da ga je on potpisao. U dopuni apelacije od 14. septembra 2005. godine apelant je naveo da je jedina radnja u fazi istrage sa kojom je upoznat bilo njegovo saslušanje, gdje je dao neistinitu izjavu na nagovor tadašnjeg javnog tužioca gosp. Dujmovića i vlasnika preduzeća "Best" gosp. Frančića. Također, navodi da mu je konspirativno nuđena nagodba sa tužilaštvom - ako javno prizna krivnju sudit će mu gosp. Dujmović i dobit će uvjetnu osudu. Apelant zaključuje da je mogao mnogo bolje proći da je prihvatio ponudu sa konspirativnog sastanka, ali on to nije učinio jer je htio pomoći vladi i državi da se lanac kriminala počne odmotavati. U konkretnom slučaju preduzeće "Best" je utajilo porez, ali tužilac to nezakonito ne želi procesuirati zbog korumpiranosti i apelant je osuđen za utaju poreza kao "najslabija karika" u tom Broj 12 – Strana 1010 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH lancu. U dopuni apelacije od 7. oktobra 2005. godine apelant je dostavio nalaz i mišljenje Instituta za organizaciju i ekonomiku Sarajevo, koji, kako navodi apelant, potvrđuje korektnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka Abida Hodžića (kojeg je on angažirao kroz žalbeni postupak), a na kojem nije zasnovana drugostepena odluka, odnosno potvrđuje nekorektnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka Mate Anića (kojeg je angažirao sud), na kojem je zasnovana prvostepena i drugostepena odluka. Apelant zaključuje da je drugostepeni sud povrijedio apelantovo osnovno pravo na odbranu, jer je trebao provesti treće vještačenje radi donošenja zakonite i pravilne odluke. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da osporenim odlukama nije učinjena povreda zakona koja bi uticala na njihovu zakonitost kao ni povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da su navodi apelacije neosnovani, jer je apelant u apelaciji ustvari zatražio da se izvrši provjera utvrđivanja činjenica, odnosno da se ponovo tumače odluke redovnih sudova, što i nije nadležnost Ustavnog suda. Osporena presuda je dala odgovor na sva činjenična i pravna pitanja pa tako i ona koja se ponavljaju u apelaciji. Smatraju da ove povrede ne stoje zbog toga što član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, odnosno vještake pred sudom, iako su u konkretnoj faktičkoj situaciji saslušani kako predloženi svjedoci tako i vještak koje su predložili optuženi i branilac, te izvedeni i svi ostali dokazi koje su predlagali optuženi i njegov branilac. Nije na Ustavnom sudu, već na sudu koji je odlučio u konkretnom slučaju, da ocijeni jesu li izjave saslušanih svjedoka odnosno vještaka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi neophodne i korisne informacije za meritornu ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Isto tako prvostepeni i drugostepeni sudovi su ovlašteni i dužni dati ocjenu kvaliteta dozvoljenih dokaza što je u konkretnom slučaju i učinjeno prema ovlastima iz člana 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, koje propisuje slobodnu ocjenu dokaza. Stoga apelantove tvrdnje koje su iznesene u konkretnoj apelaciji ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Na kraju predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da je zakonito podignuta optužnica i da se cijelo vrijeme postupalo u skladu sa zakonom, te da nikakvim radnjama tužilaštvo nije vršilo uticaj kako na Općinski sud tako ni na Kantonalni sud prilikom donošenja odluka. Optužnica je podignuta na osnovu zakonito prikupljenih dokaza, što je u toku postupka utvrdio i sud koji je postupao u ovom predmetu, pa su na osnovu takvih zakonitih dokaza i donesene navedene presude. Također ističu da je na Presudu Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine apelant preko svog branioca uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, nakon čega je Vrhovni sud donio Rješenje broj Kž-461/05, kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena. Predlažu da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Poreska utaja Član 272. (1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. Četvrtak, 22.2.2007. (2) Ako je iznos obaveze iz stava 1. ovog člana, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom." 15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98, 23/99 i 50/01) relevantne odredbe glase: "Član 13. (1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (...). Član 14. Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 245. Ako se podaci vještaka o njihovom nalazu bitno razilaze ili ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se podaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Član 246. Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci i sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Član 342. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 1. augusta 2005. godine. Apelacija je podnesena 23. augusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 26. Ustavni sud zapaža, a što je navedeno i u osporenoj presudi Kantonalnog suda, da je pred tim sudom održan pretres povodom apelantove žalbe, na kojem su izvedeni dokazi koji su ranije izvedeni pred prvostepenim sudom kao i novi dokazi, saslušanje vještaka kojeg je angažirao apelantov branilac, te saslušanje novih svjedoka koje su predložili apelant i njegov branilac, te nadležni tužilac. Kantonalni sud je svoju presudu između ostalih dokaza zasnovao i na apelantovom iskazu, koji je unesen u zapisnik pri saslušanju kod istražnog sudije tada nadležnog Općinskog suda Travnik broj Ki-29/01 od 1. oktobra 2005. godine, gdje uglavnom priznaje radnje izvršenja krivičnog djela za koje se tereti. Ovaj dokaz Kantonalni sud smatra zakonitim, a kao razloge za to navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je taj iskaz apelant dao pod prinudom ili prijetnjom, a okolnosti i činjenice koje je istakao tokom glavnog pretresa, kada je izmijenio iskaz, nemaju uporišta u ostalim izvedenim dokazima i tako iznesene tvrdnje su suprotne stanju u spisu. U vezi s nalazom i mišljenjem dvojice vještaka, Kantonalni sud je obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka (kojeg je angažirao sud), odnosno dao je razloge zašto smatra da je nalaz vještaka, kojeg je angažirao apelant kroz žalbeni postupak, neprihvatljiv. Sud je, također, naveo da je korektna tvrdnja vještaka kojeg je angažirao apelant u vezi s računom i iznosom novca koji su izvan vremena optuženja i za taj iznos sud je izvršio korekciju iznosa poreza koji je naveden u optužnici. Kantonalni sud je obrazložio da ovako izvršena korekcija ne predstavlja povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude, jer, kako je u tom smislu sudska praksa već zauzela stav, ne postoji povreda ovakvog identiteta kada su u presudi izostavljene pojedine nedokazane činjenice navedene u optužnici, odnosno kada ove izmjene i korekcije, koje su izvršene u izreci ove presude, idu u apelantovu korist, a radi se o istom krivičnom djelu, što je slučaj u konkretnom predmetu. 27. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima Broj 12 – Strana 1011 jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 28. U pogledu apelantovih navoda da sud nije raspolagao originalnom dokumentacijom, te stoga nije pravilno utvrdio odlučne činjenice, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sudovi utvrdili da je sudski vještak vršio uvid u originalnu dokumentaciju, koju mu je dostavljao knjigovođa koji je vodio poslovne knjige u apelantovom preduzeću, a koju je vještak nakon uvida vraćao apelantu. Kantonalni sud je, pored toga, dao razložna obrazloženja na osnovne prigovore i tvrdnje apelanta sa glavnog pretresa, odnosno vještaka kojeg je on angažirao. Stoga su iz postojeće optužbe, te iz nalaza vještaka kojeg je angažirao sud, izostavljeni kao dobavljači svi oni računi koji se odnose na firmu UTP "Best". Utvrđeni iznos utajenog poreza u izreci presude čine samo oni računi koji se odnose na druge dobavljače kao pravna lica, te se stoga navedeni prigovori, zaključuje Kantonalni sud, čine bespredmetnim. 29. Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza drugostepenog suda na pretresu u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Kantonalni sud je dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svoje presude. 30. Naposljetku, iz stanja spisa proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, da je imao advokata sve vrijeme trajanja postupka, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Ne postoje naznake da je Kantonalni sud prilikom donošenja presude proizvoljno ili na diskriminacijski način primijenio važeće procesne i materijalne propise. Presuda Kantonalnog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva. 31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer procjena dokaza drugostepenog suda u pretresu po apelantovoj žalbi nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osporena presuda drugostepenog suda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva, i ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1780/05, rješavajući apelaciju Tomislava Gelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Broj 12 – Strana 1012 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Tomislava Gelića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-2/05 od 27. srpnja 2005. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj K-862/04 od 15. veljače 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Tomislav Gelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Nikica Bodul, odvjetnik iz Zenice, je podnio 23. kolovoza 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-2/05 od 27. srpnja 2005. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-862/04 od 14. veljače 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji. Dopune apelacije apelant je podnio 9. i 14. rujna 2005. godine i 7. listopada 2005. godine, II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 1780/05 od 13. rujna 2005. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva Travnik (u daljnjem tekstu: tužiteljstvo), je zatraženo 23. siječnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 1. veljače 2006. godine, a tužiteljstvo 3. veljače 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužiteljstva su 25. srpnja 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Općinskog suda broj K-862/04 od 14. veljače 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela porezne utaje iz članka 272. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH, pa je za to djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom u iznosu od 225.042,00 KM, te je obvezan platiti troškove kaznenog postupka i sudski paušal. 8. Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom prizivu koji je izjavio osobno i preko svog branitelja, donio je Rješenje broj Kž-127/05 kojim je navedenu presudu Općinskog suda ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da su utemeljeni prizivni prigovori da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer u situaciji kada je pretres vođen sa njega je bio izočan tužitelj, a da to nije registrirano u zapisniku o glavnom pretresu od 18. siječnja 2005. godine. Također, sud nalazi da priziv s pravom ukazuje da je počinjena još jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. prvostupanjski je sud odbio određene prijedloge obrane glede dopune dokaznog postupka, što je vidljivo iz zapisnika od 18. siječnja 2005. godine, a u svom obrazloženju pobijana presuda ne sadrži razloge zašto su ovi prijedlozi odbijeni, čime obrazloženje presude nema razloga o odlučnim činjenicama. Pošto je utvrdio da postoje bitne povrede odredaba kaznenog postupka zbog kojih mora ukinuti prvostupanjsku presudu, Kantonalni sud se nije dalje upuštao u ispitivanje prizivne osnove - pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 9. Presudom Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. srpnja 2005. godine apelant je proglašen krivim radi izvršenja kaznenog djela porezne utaje iz članka 272. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca kao i na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant je ovom presudom obvezan platiti sudske troškove i paušal, a na temelju članka 111. Kaznenog zakona FBiH oduzima mu se imovinska korist stečena kaznenim djelom u iznosu od 207.040,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer nije istinito i pravilno utvrdio relevantne činjenice i nije pravilno ocijenio izvedene dokaze. Apelant ističe da u fazi istrage nije bio upoznat o formalnoj i materijalnoj strani utemeljene dvojbe, tj. prigodom prvog saslušavanja apelantu nije bila podastrta materijalno-financijska dokumentacija koja je predmetom podastrte utemeljene dvojbe; nije bio nazočan materijalno-financijskom vještačenju kako bi bio u mogućnosti braniti se i dati svoje primjedbe. Apelant se žali da su u fazi postupka optuženja svaki prijedlog, svako mišljenje i svaki stav obrane odbijeni rješenjima suda, što ukazuje na nezakonito postupanje suda. U svezi s postupkom u predmetu K-862/04 apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obranu, jer je sud bio dužan odgovoriti na svaki prizivni navod, a posebice na transparentno ukazivanje na korumpiranost tužitelja. Apelant ističe da niti jedan objektivni ili subjektivni dokaz ne dokazuje apelantovu krivnju. Apelant je u svoju obranu priložio nalaz i mišljenje drugog sudskog vještaka, koji je dijametralno oprečan i različit po pristupu, analizi i zaključcima nalaza sudskog vještaka kojeg je angažirao sud. Apelant smatra da je sud morao angažirati trećeg vještaka ili super vještačenje da bi došao do objektivnog i nepristranog zaključka. Apelant ukazuje da sud nije elaborirao vrlo teške optužbe iznesene u nalazu vještaka obrane o pranju novca koje je počinila firma "Best", niti je elaborirao zaključke vještaka o svim aspektima i činjenicama koje oslobađaju apelanta krivnje. 11. U dopuni apelacije od 9. rujna 2005. godine apelant navodi da se činjenični supstrat sudskih odluka bazira na nevjerodostojnim ili nejasnim dokumentima ili dokumentima koji ukazuju na pranje novca. Apelantova se krivnja ne može bazirati na takvim dokumentima posebice zbog toga što nitko apelantu nije predočio niti jedan dokument koji bi ukazivao da ga je on potpisao. U dopuni apelacije od 14. rujna 2005. godine apelant je naveo da je jedina radnja u fazi istrage sa kojom je upoznat bilo njegovo saslušanje, gdje je dao neistinitu izjavu na nagovor tadašnjeg javnog tužitelja gosp. Dujmovića i vlasnika poduzeća "Best" gosp. Frančića. Također, navodi da mu je konspirativno nuđena nagodba s tužiteljstvom - ako javno prizna krivnju sudit će mu gosp. Dujmović i dobit će uvjetnu osudu. Apelant zaključuje da je mogao mnogo bolje proći da je prihvatio ponudu s konspirativnog sastanka, ali on to nije učinio jer je htio pomoći vladi i državi da se lanac kriminala počne odmotavati. U konkretnom slučaju poduzeće "Best" je utajilo porez, ali tužitelj to nezakonito ne želi procesuirati zbog korumpiranosti i apelant je osuđen za utaju poreza kao "najslabija karika" u tom lancu. U dopuni apelacije od 7. listopada 2005. godine apelant je dostavio nalaz i mišljenje Instituta za organizaciju i ekonomiku Sarajevo, koji, Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kako navodi apelant, potvrđuje korektnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka Abida Hodžića (kojeg je on angažirao kroz prizivni postupak), a na kojem nije utemeljena drugostupanjska odluka, odnosno potvrđuje nekorektnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka Mate Anića (kojeg je angažirao sud), na kojem je utemeljena prvostupanjska i drugostupanjska odluka. Apelant zaključuje da je drugostupanjski sud povrijedio apelantovo temeljno pravo na obranu, jer je trebao provesti treće vještačenje radi donošenja zakonite i pravilne odluke. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da pobijanim odlukama nije učinjena povreda zakona koja bi uticala na njihovu zakonitost kao ni povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Smatraju da su navodi apelacije neutemeljeni, jer je apelant u apelaciji ustvari zatražio da se izvrši provjera utvrđivanja činjenica, odnosno da se ponovno tumače odluke redovitih sudova, što i nije nadležnost Ustavnog suda. Pobijana je presuda dala odgovor na sva činjenična i pravna pitanja pa tako i ona koja se ponavljaju u apelaciji. Smatraju da ove povrede ne stoje zbog toga što članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo saslušavanja svjedoka, odnosno vještaka pred sudom, iako su u konkretnoj faktičkoj situaciji saslušani kako predloženi svjedoci tako i vještak koje su predložili optuženi i branitelj, te izvedeni i svi ostali dokazi koje su predlagali optuženi i njegov branitelj. Nije na Ustavnom sudu, već na sudu koji je odlučio u konkretnom slučaju, ocjena jesu li izjave saslušanih svjedoka odnosno vještaka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi nužne i korisne informacije za meritornu ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Isto tako prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su ovlašteni i dužni dati ocjenu kvalitete dozvoljenih dokaza što je u konkretnom slučaju i učinjeno prema ovlastima iz članka 16. Zakona o kaznenom postupku FBiH, koje propisuje slobodnu ocjenu dokaza. Stoga apelantove tvrdnje koje su iznesene u konkretnoj apelaciji ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Na koncu predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Tužiteljstvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da je zakonito podignuta optužnica i da se cijelo vrijeme postupalo sukladno zakonu, te da nikakvim radnjama tužiteljstvo nije vršilo utjecaj kako na Općinski sud tako ni na Kantonalni sud prigodom donošenja odluka. Optužnica je podignuta na temelju zakonito prikupljenih dokaza, što je tijekom postupka utvrdio i sud koji je postupao u ovom predmetu, pa su na temelju takvih zakonitih dokaza i donesene navedene presude. Također ističu da je na Presudu Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. srpnja 2005. godine apelant preko svog branitelja uložio priziv Vrhovnom sudu Federacije BiH, nakon čega je Vrhovni sud donio Rješenje broj Kž-461/05, kojim se odbacuje priziv kao nedopušten. Predlažu da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. Kazneni zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Porezna utaja Članak 272. (1) Tko u namjeri da on ili tko drugi izbjegne potpuno ili djelomično plaćanje poreza, doprinosa socijalnog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obveza ili tko u istoj namjeri u slučaju obvezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obveza, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 1.000 KM kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako je iznos obveze iz stavka 1. ovog članka, čije se plaćanje izbjegava veći od 5.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom." Broj 12 – Strana 1013 15. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98, 23/99 i 50/01) relevantne odredbe glase: "Članak 13. (1) Sud, nadležni tužitelj i tijelo unutarnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (...). Članak 14. Pravo suda, nadležnog tužitelja i tijela unutarnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 245. Ako se podaci vještaka o njihovom nalazu bitno razilaze ili ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se podaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Članak 246. Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojavi utemeljena dvojba u točnost datog mišljenja, a ti se nedostaci i dvojba ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Članak 342. (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-2/05 od 27. srpnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 1. kolovoza 2005. godine. Apelacija je podnesena 23. kolovoza 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako Broj 12 – Strana 1014 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 24. Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 26. Ustavni sud opaža, a što je navedeno i u pobijanoj presudi Kantonalnog suda, da je pred tim sudom održan pretres povodom apelantovog priziva, na kojem su izvedeni dokazi koji su ranije izvedeni pred prvostupanjskim sudom kao i novi dokazi, saslušanje vještaka kojeg je angažirao apelantov branitelj, te saslušanje novih svjedoka koje su predložili apelant i njegov branitelj, te mjerodavni tužitelj. Kantonalni je sud svoju presudu između ostalih dokaza temeljio i na apelantovom iskazu, koji je unesen u zapisnik pri saslušanju kod istražnog suca tada mjerodavnog Općinskog suda Travnik broj Ki-29/01 od 1. listopada 2005. godine, gdje uglavnom priznaje radnje izvršenja kaznenog djela za koje se tereti. Ovaj dokaz Kantonalni sud smatra zakonitim, a kao razloge za to navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je taj iskaz apelant dao pod prinudom ili prijetnjom, a okolnosti i činjenice koje je istaknuo tijekom glavnog pretresa, kada je izmijenio iskaz, nemaju uporišta u ostalim izvedenim dokazima i tako iznesene tvrdnje su oprečne stanju u spisu. U svezi s nalazom i mišljenjem dvojice vještaka, Kantonalni je sud obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka (kojeg je angažirao sud), odnosno dao je razloge zašto smatra da je nalaz vještaka, kojeg je angažirao apelant kroz prizivni postupak, neprihvatljiv. Sud je, također, naveo da je korektna tvrdnja vještaka kojeg je angažirao apelant u vezi s računom i iznosom novca koji su izvan vremena optuženja i za taj iznos sud je izvršio korekciju iznosa poreza koji je naveden u optužnici. Kantonalni je sud obrazložio da ovako izvršena korekcija ne predstavlja povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude, jer, kako je u tom smislu sudska praksa već zauzela stav, ne postoji povreda ovakvog identiteta kada su u presudi izostavljene pojedine nedokazane činjenice navedene u optužnici, odnosno kada ove izmjene i korekcije, koje su izvršene u izreci ove presude, idu u apelantovu korist, a radi se o istom kaznenom djelu, što je slučaj u konkretnom predmetu. 27. Pored navedenog, Ustavni sud opaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni se sud neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Četvrtak, 22.2.2007. Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 28. Glede apelantovih navoda da sud nije raspolagao originalnom dokumentacijom, te stoga nije pravilno utvrdio odlučne činjenice, Ustavni sud opaža da su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi utvrdili da je sudski vještak vršio uvid u originalnu dokumentaciju, koju mu je dostavljao knjigovođa koji je vodio poslovne knjige u apelantovom poduzeću, a koju je vještak nakon uvida vraćao apelantu. Kantonalni je sud, pored toga, dao razložna obrazloženja na osnovne prigovore i tvrdnje apelanta sa glavnog pretresa, odnosno vještaka kojeg je on angažirao. Stoga su iz postojeće optužbe, te iz nalaza vještaka kojeg je angažirao sud, izostavljeni kao dobavljači svi oni računi koji se odnose na firmu UTP "Best". Utvrđeni iznos utajenog poreza u izreci presude čine samo oni računi koji se odnose na druge dobavljače kao pravne osobe, te se stoga navedeni prigovori, zaključuje Kantonalni sud, čine bespredmetnim. 29. Ustavni sud ima zadaću procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. U svezi s tim, Ustavni je sud ocijenio da procjena dokaza drugostupanjskog suda na pretresu u prizivnom postupku u konkretnom slučaju nije bila očevidno proizvoljna, niti je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Kantonalni je sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svoje presude. 30. Naposljetku, iz stanja spisa proizlazi da je apelantu bilo omogućeno sudjelovanje u predmetnom kaznenom postupku, da je imao odvjetnika sve vrijeme trajanja postupka, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u kaznenom postupku koji je okončan pobijanom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Ne postoje naznake da je Kantonalni sud prigodom donošenja presude proizvoljno ili na diskriminacijski način primijenio važeće procesne i materijalne propise. Presuda Kantonalnog suda u obrazloženju sadrži precizne i razvidne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelji. 31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer procjena dokaza drugostupanjskog suda u pretresu po apelantovom prizivu nije bila očevidno proizvoljna, niti je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Pobijana presuda drugostupanjskog suda u obrazloženju sadrži precizne i razvidne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelji, i ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2078/05, rješavajući apelaciju Ratka Macanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Macanovića podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-34/04 od 26. avgusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ratko Macanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 5. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-34/04 od 26. avgusta 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud carinskim organima zabranio prodaju oduzetog apelantovog vozila marke "folksvagen", tip pasat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, dok se ne donese odluka o apelaciji. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2078/05 od 13. oktobra 2005. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) i učesnika u postupku Uprave za indirektno oporezivanje (u daqnjem tekstu: Uprava), kao pravnog sljedbenika bivše Republičke uprave carina Republike Srpske, zatraženo je 7. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, a Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 27. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Uprave, kao učesnika u postupku, dostavljen je apelantu 3. novembra 2005. godine, a odgovor Vrhovnog suda 14. novembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Stojak Daničić (u daqnjem tekstu: prvookrivljeni) je neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine na auto-pijaci "Arizona" u Lončarima kupio od neidentifikovanog lica putnički automobil marke "folksvagen", tip pasat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254. To neidentifikovano lice je navedeno vozilo uvezlo u Bosnu i Hercegovinu iz Italije, a da ga prilikom prelaska granice nije prijavilo nadležnom carinskom organu. Prvookrivljeni je predmetno vozilo zatim prodao apelantu neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine za iznos od 33.831,46 KM. Prvookrivljeni je prodao, a apelant je kupio predmetno vozilo, iako su znali da vozilo prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici za uvoz. 7. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinske uprave Novi Grad broj 03/2- 483-P-39/04 od 13. jula 2004. godine prvookrivljeni i apelant su proglašeni krivim za carinski prekršaj iz člana 19 Zakona o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00), jer je prvookrivljeni prodao, a apelant kupio vozilo koje prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici i kažnjeni su novčanim kaznama u iznosu od po 5.100,00 KM. Na osnovu člana 21 stav 1 istog zakona 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1015 apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimawa predmeta, i to vozila "folksvagen", tip pasat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254. Takođe, apelant i okrivljeni su obavezani da plate troškove prekršajnog postupka i određeno je da se oduzeto vozilo izloži javnoj prodaji. 8. Republička uprava carina Bawa Luka, sektor 03, apelantu je izdala potvrdu broj 03/3-483-PD-11/04 od 22. aprila 2004. godine o privremenom oduzimanju vozila "folksvagen", tip pasat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do završetka prekršajnog postupka. 9. Republička uprava carina Bawa Luka je povodom žalbe koju je izjavio apelant protiv prvostepenog rješewa i po zvaničnoj dužnosti donijela Rješenje broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine kojim je preinačeno rješenje prvostepenog organa u odnosu na apelanta u pravnoj kvalifikaciji djela, tako što je djelo za koje je proglašen krivim okvalifikovano kao carinski prekršaj iz člana 19 u vezi sa članom 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima, a u preostalom dijelu je potvrđeno prvostepeno rješenje. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Pvl-34/04 od 26. avgusta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za sudsku zaštitu podnesen protiv Rješewa Republičke uprave carina broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine. U obrazloženju osporenog rješewa se ističe da je apelant u trenutku kupovine vozila bio svjestan činjenice od odlučnog značaja da vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije, čime je postupao sa umišljajem, te je prekršaj za koji je proglašen krivim izvršen momentom kupovine vozila čime je počinjen carinski prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima (vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije). Sem navedenog, ističe se da su, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stawa, pravilnom primjenom zakona radnje kažnjenog okvalifikovane kao prekršaj iz člana 19 u vezi sa članom 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima. Dalje se navodi da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, članom 21 Zakona o carinskim prekršajima propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimawa predmeta ako je roba predmet prekršaja iz člana 5 stav 1 tačka 3 i svojina počinioca prekršaja. Sem navedenog, u obrazloženju osporenog rješewa se ističe da s obzirom na to da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, citiranom zakonskom odredbom propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimawa predmeta, ako su oni svojina počinioca prekršaja, zakonodavac je ocijenio i odredio proporcionalnost između propisane mjere i pravnog cilja kome se teži. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da su u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoqnoj primjeni materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju apelant ne spori da je počinio prekršaj iz člana 19 navedenog zakona, da je kupio vozilo za koje nije plaćena carina, niti spori da mu je izrečena propisana i adekvatna sankcija za takvo djelo. Međutim, apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogla da bude primijenjena odredba člana 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima i izrečena mu zaštitna mjera oduzimawa spornog automobila. Da bi uopšte mogla da se izrekne navedena zaštitna mjera učiniocu prekršaja iz člana 19 tog zakona, potrebno je da se kumulativno ispuni i drugi uslov: da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radwi iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13 ovog zakona. Iz činjeničnog supstrata koji je utvrdio Broj 12 – Strana 1016 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prvostepeni carinski organ nesumwivo proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant počinio samo carinski prekršaj iz člana 19, a nije počinio prekršaj iz čl. 2, 3, 4, 5, 6 i 13 Zakona o carinskim prekršajima, jer je nepoznato treće lice počinilo prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima, te se na apelanta nije mogao da primijeni član 21, nego član 24, odnosno pokretanje po zvaničnoj dužnosti naplate carine za predmetno vozilo. 13. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je apelantu imovina oduzeta na osnovu člana 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima, koji nije mogao da se primijeni, niti je izrečena mjera proporcionalna ciqu koji želi da se postigne, jer izrečena mjera, oduzimanje vozila za koje je platio gotovo 40.000,00 KM a kojim nije počinio prekršaj neprijavqivawa vozila carinarnici prilikom prelaska carinske linije, predstavlja lični i neprimjereni teret za apelanta spram legitimnog cilja sprečavawa lica da krijumčare robu preko granice a da ne plaćaju carinske takse. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije identični navodima iz zahtjeva za sudsku zaštitu, o čemu je Vrhovni sud dao ocjenu u osporenom rješenju, te u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U odgovoru na apelaciju Uprava ističe da su navodi apelacije o pogrešnoj i proizvoqnoj primjeni člana 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima neosnovani. Takođe, u odgovoru se navodi da je apelant proglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 19 stav 1 u vezi sa članom 5 stav 1 tačka 3, odnosno da je u domaćem carinskom području kupio, a zatim koristio sporno putničko vozilo, znajući da vozilo prilikom uvoza u domaće carinsko područje nije prijavljeno carinskim organima. Članom 19 Zakona o carinskim prekršajima propisano je da će se lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje shodno bilo kom osnovu, za koju zna ili je moglo da zna da je wome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5, 7 i 9, člana 6 tač. 1, 2, 3, 5, 7 i 10 i člana 13 navedenog zakona, kazniti za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca. Shodno članu 21 stav 1 istog zakona, propisano je da će se obavezno oduzeti roba koja je predmet iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13, kao i roba koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radwi iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13. Shodno prirodi radwi koje čine obilježje carinskog prekršaja iz člana 19 Zakona o carinskim prekršajima, proizilazi da ovaj prekršaj ne može da učini lice koje je učinilo neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13 Zakona o carinskim prekršajima, tj. lice koje je robu unijelo u domaće carinsko područje bez prijave carinskim organima (član 5 stav 1 tačka 3) tu robu ne može od sebe da kupi, sebi da proda, sebi da proturi... znajući ili imajući mogućnost da sazna da ta roba nije prijavljena carinskim organima prilikom unošewa preko carinske linije, te da ne može da postoji sticaj između nekog od navedenih prekršaja i prekršaja iz člana 19. Zato, Uprava zakqučuje da pravilnom interpretacijom odredbi člana 21 stav 1 pod izvršiocem prekršaja iz ove odredbe podrazumijeva se izvršilac prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13, a nikako prekršaja iz člana 19. 16. Uprava ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu, takođe, neosnovani. Zaštitna mjera oduzimawa robe izrečena je apelantu na osnovu zakonske odredbe, koja određuje obavezno izricanje licu koje je izvršilo prekršaj iz člana 19 Zakona o prekršajima robom čiji je sopstvenik i za koju je to lice znalo da pri unosu preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, a takve činjenice u konkretnom predmetu nesporno su utvrđene. Dalje se navodi da je ciq ove odredbe, između ostalog, sprečavanje lica da unose robu u zemqu bez plaćawa carine, ali i da se spriječe lica da tako unesenom robom prometuju-kupuju, Četvrtak, 22.2.2007. prodaju, što predstavlja legitiman ciq u javnom interesu, te da je u konkretnom slučaju uspostavljena ravnoteža između zaštite imovine i opšteg javnog interesa, pa nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. V. Relevantni propisi 17. Zakon o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00) "Član 5 stav 1 tačka 3 Novčanom kaznom od jednostrukog do osmostrukog iznosa uskraćene carine ili dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kazniće se za prekršaj pravno lice: (...) 3. Ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije. Član 19 Pravno lice, udruženje i lice registrovano za obavljanje određene djelatnosti, a koje nema status pravnog lica, odgovorno lice u pravnom licu, domaće i strano fizičko lice: - koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo da zna da je wome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač.1, 2, 3, 4, 5, 7 i 9; člana 6 tač. 1, 2,3 ,5, 7 i 10 i člana 13. - Kazniće se za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca. Član 21 stav 1 Roba koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6 tačka 1, člana 13 i roba koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radwi iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1,2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13, oduzeće se. Član 24 Ako se rješenjem o prekršaju za prekršaje navedene u ovom zakonu roba ne oduzima, odnosno ako je prekršajni postupak obustavljen ili ne može da se vodi zbog toga što je učinilac nepoznat ili nedostupan nadležnim organima ili zbog postojawa drugih zakonskih smetwi, carinarnica će po zvaničnoj dužnosti pokrenuti postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-34/04 od 26. avgusta 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Meritum 22. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su u postupku koji je okončan tim rješenjem povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Shodno odredbama Zakona, uvoz robe bez plaćawa carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo određivanje kao prekršaja ili krivičnog djela, ne određuje primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud za qudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasifikovano kao prekršaj može, ipak, da pokrene pitanje krivične optužbe u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iako je suštinski karakter legislativne sheme shodno svojoj prirodi prije krivičan nego građanski - da bi se omogućilo da država ne može da izbjegne obavezu da obezbijedi pravičan postupak jednostavnim klasifikovanjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za qudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; M.P. i T.P. protiv Švajcarske, presuda od 19. avgusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65). 26. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivičan, sudovi moraju da razmotre niz faktora, ukqučujući posebno: (a) da li je ciq ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažwavanje određenog ponašawa, (b) ako postoji ciq sprečavawa ili kažwavawa, da li ponašanje koje treba da bude spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne može da se nametne za prekršaj. Evropski sud za qudska prava smatra da postupak nametawa kazni ili dodatnih poreza i oduzimanje imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreću pitawa krivične optužbe iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme krivičan u pogledu tih faktora (vidi, Evropski sud, Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je usvojio isto stanovište u svojoj Odluci broj U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, stav 28 i dalje, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04). 27. Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametawa novčane kazne i oduzimawa imovine, koja je bila predmet prekršaja, u suštini krivična shodno svojoj prirodi. Wen jasan ciq je da spriječi qude da unose robu u zemqu a da ne plaćaju carinu na nju, kao i da spriječi qude da takvom robom prometuju, te da kazni qude koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na Broj 12 – Strana 1017 činjenici da je apelant znao da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je ono uvezeno a koje je on naknadno kupio od prvookrivljenog. Novčana kazna i izrečena zaštitna mjera koje su nametnute apelantu predstavljaju veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zakqučuje da, shodno Ustavu Bosne i Hercegovine, apelant u konkretnom predmetu ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju qudima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6 Evropske konvencije. 28. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. I ovom prilikom Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđeno stanovište da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). S obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju ukazuje upravo na to da je primjena zakona bila proizvoqna, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak da ispita apelantove navode u vezi sa proizvoqnosti primjene prava u ovom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/05). 30. U suštini apelant se žali da su carinski organi i Vrhovni sud u osporenim rješewima na tačno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo, jer su u konkretnom slučaju primijenili član 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima iako se nisu stekli zakonski uslovi za to. Apelant ističe da se nisu stekli zakonski uslovi za izricanje zaštitne mjere oduzimawa spornog vozila, jer se za njeno izricanje apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19 Zakona o carinskim prekršajima, nije ispunio drugi kumulativni uslov - da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radwi iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13 ovog zakona, budući da je utvrđeno da je nepoznato treće lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima. Zato, apelant smatra da je u predmetnom postupku, zbog proizvoqne primjene materijalnog prava, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, s obzirom na to da apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju proizvoqno primijenjen zakon, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak da ispita da li je u ovom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. 32. U suštini apelant se žali da su carinski upravni organi i Vrhovni sud u osporenim rješewima na tačno utvrđeno činjenično stanje na proizvoljan način primijenili Broj 12 – Strana 1018 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH materijalno pravo, jer su na konkretnu situaciju primijenili odredbu člana 21 stav 1 Zakona, koja u ovakvom slučaju nije mogla da se primijeni. Apelant, naime, ističe da se nisu stekli zakonski uslovi da se izrekne zaštitna mjera oduzimawa spornog vozila, jer se za izricanje ove zaštitne mjere apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19 Zakona, nije ispunio drugi kumulativni uslov iz odredbe člana 21 stav 1 Zakona - da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku radnju iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13 Zakona. Ovakvo apelantovo stanovište zasniva se na nespornoj činjenici, koju su kao takvu utvrdili carinski organi, a prihvatio ju je i Vrhovni sud, da je treće nepoznato lice prevezlo sporno vozilo preko carinske linije a da nije platilo carinu, čime je to lice, a ne apelant, počinilo prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona. 33. Na osnovu navoda iz apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizilazi da je nesporno utvrđeno da je treće nepoznato lice uvezlo na domaće carinsko područje vozilo "folksvagen", tip pasat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, a da ga pri prelasku carinske linije nije prijavilo nadležnom carinskom organu, čime je treće nepoznato lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima. Dalje je utvrđeno da je apelant predmetno vozilo kupio od prvookrivljenog neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine iako su znali da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, čime su počinili prekršaj iz člana 19 Zakona o carinskim prekršajima, za šta su proglašeni krivim i kažnjeni sa po 5.100 KM. Sem navedenog, apelantu je, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, izrečena mjera oduzimawa vozila iz člana 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima. 34. Član 19 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima propisuje da će se učiniocu ovog prekršaja koji je kupio, prodao, proturio, primio na poklon, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje, shodno bilo kom osnovu, robu za koju je znao ili je mogao da zna da je wome izvršen neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6 tačka 1, člana 13 izreći kazna kao i učiniocu nekog od tih prekršaja. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, iako je treće nepoznato lice direktno počinilo prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 predmetnim vozilom, i sam apelant postupao s eventualnim umišljajem, jer je znao da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, te je kupivši vozilo koje je predmet prekršaja pristao na moguće posljedice počinjenog prekršaja, ukqučujući i izricanje mjere oduzimawa vozila koja je propisana za robu kom je izvršen prekršaj iz člana 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima. 36. Budući da član 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima propisuje obavezno oduzimanje robe koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6 tačka 1, člana 13 i robe koja je predmet prekršaja iz člana 19, a da član 19 propisuje da će se učiniocu tog prekršaja izreći ista kazna kao i izvršiocu prekršaja počinjenog robom koju je počinilac prekršaja iz člana 19 kupio, prodao, proturio, primio na poklon, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje shodno bilo kom osnovu, iako je znao i mogao da zna da je ta roba predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4 i 5 tač. 1, 2, 3, 4, 5 i 6, člana 6 tačka 1 i člana 13, slijedi da je pravilnim tumačenjem navedenih odredbi utvrđeno da apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, treba da se izrekne i mjera oduzimawa robe koja je predmet prekršaja iz člana 5 stav 1 tačka 3. 37. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoqne primjene materijalnog prava, te u postupku okončanom osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Četvrtak, 22.2.2007. b) Pravo na imovinu 38. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da je tim rješewima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 39. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo mora da se utvrdi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju vođen je prekršajni postupak u kom je apelantu izrečena zaštitna mjera, oduzimanje vozila za koje je apelant isplatio kupoprodajnu sumu prodavcu. Zato, Ustavni sud konstatuje da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih zato treba tumačiti u okviru opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. 41. Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba da se tumači na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da ukqučuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primawa propisana zakonom. S druge strane, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, uopšteno shvaćeno, tako da ne ukqučuje pravo sticawa imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stav 50). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zakqučuje da osporena rješewa Vrhovnog suda i carinskih organa, kojim je izrečena mjera oduzimawa vozila za koje je apelant prodavcu isplatio kupoprodajni iznos i koje je apelantova svojina, nesumwivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjewivo drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima se pojedinac može da liši imovine. 43. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je navedeni sud opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može da bude slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 44. Razmatrajući pitanje da li su osporena rješewa carinskih organa i Vrhovnog suda kojim je apelant lišen imovine zasnovana na zakonu, Ustavni sud ističe da je pri ocjeni pravičnosti postupka već utvrdio da je takvo Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH lišavanje predviđeno zakonom, i to članom 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima. 45. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine sprovedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. 46. Ustavni sud konstatuje da odredba člana 21 stav 1 Zakona o carinskim prekršajima propisuje da se obavezno izrekne zaštitna mjera oduzimawa robe koja je predmet carinskog prekršaja licu koje je počinilo prekršaj iz člana 19 Zakona o carinskim prekršajima robom čiji je sopstvenik i za koju je znalo da pri unošenju preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, odnosno da je predmet carinskog prekršaja. Ciq ove odredbe je da se spriječe lica da robu unose u domaće carinsko područje bez plaćawa carine, kao i da se spriječe lica da robom unesenom na domaće carinsko područje na takav način dalje prometuju, da je prodaju, kupuju, primaju na poklon, čuvaju. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. 47. Na kraju, Ustavni sud mora da razmotri pitanje da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno ciqu koji želi da se postigne, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. 48. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno vozila koje je kupio, iako je znao da je tim vozilom počinjen carinski prekršaj, u skladu sa zakonom i javnim interesom, te da je proporcionalno ciqu uvođewa carinske discipline i prevencije pojava prometovawa robom koja je predmet carinskog prekršaja, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u poređenju sa ostalim učesnicima u prometu robom koja se uvozi na domaće carinsko područje. 49. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 50. Na osnovu navedenog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant žali na proizvoqnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da su ovi navodi osnovani, niti da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 51. Budući da je apelant lišen imovine na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to lišavanje proporcionalno zakonitom ciqu kome se teži, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2078/05, rješavajući apelaciju Ratka Macanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. 1 Odluka je objavnjena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1019 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ratka Macanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ratko Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 5. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud carinskim organima zabranio prodaju oduzetog apelantovog vozila marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2078/05 od 13. oktobra 2005. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i učesnika u postupku Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava), kao pravnog sljednika bivše Republičke uprave carina Republike Srpske, zatraženo je 7. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, a Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 27. oktobra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Uprave, kao učesnika u postupku, dostavljen je apelantu 3. novembra 2005. godine, a odgovor Vrhovnog suda dostavljen je 14. novembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Stojak Daničić (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) je neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine na autopijaci "Arizona" u Lončarima kupio od neidentificiranog lica putnički automobil marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254. To neidentificirano lice je navedeno vozilo uvezlo u Bosnu i Hercegovinu iz Italije, a da ga prilikom prelaska granice nije prijavilo nadležnom carinskom organu. Prvookrivljeni je predmetno vozilo potom prodao apelantu neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine za iznos od 33.831,46 KM. Prvookrivljeni je prodao, a apelant je kupio predmetno vozilo, iako su znali da vozilo prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici za uvoz. 7. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinske uprave Novi Grad broj 03/2- 483-P-39/04 od 13. jula 2004. godine prvookrivljeni i apelant su proglašeni krivim za carinski prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00), jer je prvookrivljeni prodao, a apelant kupio vozilo koje prilikom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno Broj 12 – Strana 1020 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ulaznoj carinarnici i kažnjeni su novčanim kaznama u iznosu od po 5.100,00 KM. Na osnovu člana 21. stav 1. istog zakona apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, i to vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254.Također, apelant i okrivljeni su obavezani da plate troškove prekršajnog postupka i određeno je da se oduzeto vozilo izloži javnoj prodaji. 8. Republička uprava carina Banja Luka, sektor 03, apelantu je izdala potvrdu broj 03/3-483-PD-11/04 od 22. aprila 2004. godine o privremenom oduzimanju vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do završetka prekršajnog postupka. 9. Republička uprava carina Banja Luka je povodom žalbe koju je izjavio apelant protiv prvostepenog rješenja i po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine kojim je preinačeno rješenje prvostepenog organa u odnosu na apelanta u pravnoj kvalifikaciji djela, tako što je djelo za koje je proglašen krivim okvalificirano kao carinski prekršaj iz člana 19. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima, a u preostalom dijelu je potvrđeno prvostepeno rješenje. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za sudsku zaštitu podnesen protiv Rješenja Republičke uprave carina broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. oktobra 2004. godine. U obrazloženju osporenog rješenja se ističe da je apelant u trenutku kupovine vozila bio svjestan činjenice od odlučnog značaja da vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije, čime je postupao sa umišljajem, te je prekršaj za koji je proglašen krivim izvršen momentom kupovine vozila čime je počinjen carinski prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima (vozilo nije prijavljeno carinarnici prilikom prelaska carinske linije). Osim navedenog, ističe se da su, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom zakona radnje kažnjenog okvalificirane kao prekršaj iz člana 19. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje se navodi da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, članom 21. Zakona o carinskim prekršajima propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta ako je roba predmet prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 3. i vlasništvo počinioca prekršaja. Osim navedenog, u obrazloženju osporenog rješenja se ističe da s obzirom na to da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, citiranom zakonskom odredbom propisano obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta, ako su oni vlasništvo počinioca prekršaja, zakonodavac je ocijenio i odredio proporcionalnost između propisane mjere i pravnog cilja kome se teži. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da su u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju apelant ne spori da je počinio prekršaj iz člana 19. navedenog zakona, da je kupio vozilo za koje nije plaćena carina, niti spori da mu je izrečena propisana i adekvatna sankcija za takvo djelo. Međutim, apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogla biti primijenjena odredba člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima i izrečena mu zaštitna mjera oduzimanja spornog automobila. Da bi se uopće mogla izreći navedena zaštitna mjera učiniocu prekršaja iz člana 19. tog zakona, potrebno je da se kumulativno ispuni i drugi uvjet: da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. ovog zakona. Iz činjeničnog supstrata koji je utvrdio prvostepeni carinski organ nesumnjivo proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant Četvrtak, 22.2.2007. počinio samo carinski prekršaj iz člana 19, a nije počinio prekršaj iz čl. 2, 3, 4, 5, 6. i 13. Zakona o carinskim prekršajima, jer je nepoznato treće lice počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima, te se na apelanta nije mogao primijeniti član 21, nego član 24, odnosno pokretanje po službenoj dužnosti naplate carine za predmetno vozilo. 13. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je apelantu imovina oduzeta na osnovu člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, koji se nije mogao primijeniti, niti je izrečena mjera proporcionalna cilju koji se želi postići, jer izrečena mjera, oduzimanje vozila za koje je platio gotovo 40.000,00 KM a kojim nije počinio prekršaj neprijavljivanja vozila carinarnici prilikom prelaska carinske linije, predstavlja lični i neprimjereni teret za apelanta naspram legitimnog cilja sprečavanja lica da krijumčare robu preko granice a da ne plaćaju carinske takse. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije identični navodima iz zahtjeva za sudsku zaštitu, o čemu je Vrhovni sud dao ocjenu u osporenom rješenju, te u svemu ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U odgovoru na apelaciju Uprava ističe da su navodi apelacije o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima neosnovani. Također, u odgovoru se navodi da je apelant proglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 19. stav 1. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3, odnosno da je u domaćem carinskom području kupio, a potom koristio sporno putničko vozilo, znajući da vozilo prilikom uvoza u domaće carinsko područje nije prijavljeno carinskim organima. Članom 19. Zakona o carinskim prekršajima propisano je da će se lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na dar, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje prema bilo kojem osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 7. i 9, člana 6. tač. 1, 2, 3, 5, 7. i 10. i člana 13. navedenog zakona, kazniti za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca. Prema članu 21. stav 1. istog zakona, propisano je obavezno oduzimanje robe koja je predmet iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, kao i robe koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Prema prirodi radnji koje čine obilježje carinskog prekršaja iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, proizlazi da ovaj prekršaj ne može učiniti lice koje je učinilo neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Zakona o carinskim prekršajima, tj. lice koje je robu unijelo u domaće carinsko područje bez prijave carinskim organima (član 5. stav 1. tačka 3) tu robu ne može od sebe kupiti, sebi prodati, sebi proturiti... znajući ili imajući mogućnost da sazna da ta roba nije prijavljena carinskim organima prilikom unošenja preko carinske linije, te da ne može postojati stjecaj između nekog od navedenih prekršaja i prekršaja iz člana 19. Stoga, Uprava zaključuje da pravilnom interpretacijom odredaba člana 21. stav 1. pod izvršiocem prekršaja iz ove odredbe podrazumijeva se izvršilac prekršaja iz čl. 2, 3, 4, 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, a nikako prekršaja iz člana 19. 16. Uprava ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu, također, neosnovani. Zaštitna mjera oduzimanja robe izrečena je apelantu na osnovu zakonske odredbe, koja određuje obavezno izricanje licu koje je izvršilo prekršaj iz člana 19. Zakona o prekršajima robom čiji je vlasnik i za koju je to lice znalo da pri unosu preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, a takve činjenice u konkretnom predmetu nesporno su utvrđene. Dalje se navodi da je cilj ove odredbe, između ostalog, sprečavanje lica da unose robu u zemlju bez plaćanja carine, ali i da se spriječe lica da tako unesenom robom prometuju-kupuju, prodaju, što predstavlja legitiman cilj u javnom interesu, te da je u konkretnom slučaju uspostavljena ravnoteža između zaštite imovine i općeg javnog interesa, pa nije došlo do povrede Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. V. Relevantni propisi 17. Zakon o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00) "Član 5. stav 1. tačka 3. Novčanom kaznom od jednostrukog do osmostrukog iznosa uskraćene carine ili dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj pravno lice: (...) 3. Ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije. Član 19. Pravno lice, udruženje i lice registrirano za obavljanje određene djelatnosti, a koje nema status pravnog lica, odgovorno lice u pravnom licu, domaće i strano fizičko lice: - koje robu kupi, proda, proturi, primi na dar, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač.1, 2, 3, 4, 5, 7. i 9; člana 6. tač.1, 2,3 ,5, 7. i 10. i člana 13. - Kaznit će se za prekršaj istom kaznom propisanom za izvršioca. Član 21. stav 1. Roba koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. i roba koja je predmet prekršaja iz člana 19, ako je izvršilac prekršaja učinio neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1,2, 3, 4, 5. i 6 , člana 6. tačka 1. i člana 13, oduzet će se. Član 24. Ako se rješenjem o prekršaju za prekršaje navedene u ovom zakonu roba ne oduzima, odnosno ako je prekršajni postupak obustavljen ili se ne može voditi zbog toga što je učinilac nepoznat ili nedostupan nadležnim organima ili zbog postojanja drugih zakonskih smetnji, carinarnica će po službenoj dužnosti pokrenuti postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-34/04 od 26. augusta 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su u postupku koji je okončan tim rješenjem povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Broj 12 – Strana 1021 a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Prema odredbama Zakona, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo određivanje kao prekršaja ili krivičnog djela, ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iako je suštinski karakter legislativne sheme prema svojoj prirodi prije krivičan nego građanski - da bi se omogućilo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog postupka jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65). 26. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivičan, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, (b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski sud za ljudska prava smatra da postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanje imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreću pitanja krivične optužbe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme krivičan u pogledu tih faktora (vidi, Evropski sud, Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je usvojio isti stav u svojoj Odluci broj U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, stav 28. i dalje, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04). 27. Gledano sa stajališta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, koj? je bil? predmet prekršaja, u suštini krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne plaćaju carinu na nju, kao i sprečavanje ljudi da takvom robom prometuju, te kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant znao da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je ono uvezeno a koje je on naknadno kupio od prvookrivljenog. Novčana kazna i izrečena zaštitna mjera koje su nametnute apelantu predstavljaju veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, apelant u konkretnom predmetu ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju ljudima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije. 28. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda bio Broj 12 – Strana 1022 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. I ovom prilikom Ustavni sud podsjeća na svoj ranije utvrđeni stav da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). S obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju ukazuje upravo na to da je primjena zakona bila proizvoljna, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati apelantove navode u vezi sa proizvoljnosti primjene prava u ovom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/05). 30. U suštini apelant se žali da su carinski organi i Vrhovni sud u osporenim rješenjima na tačno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo, jer su u konkretnom slučaju primijenili član 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima iako se nisu stekli zakonski uvjeti za to. Apelant ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila, jer se za njeno izricanje apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, nije ispunio drugi kumulativni uvjet-da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. ovog zakona, budući da je utvrđeno da je nepoznato treće lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Stoga, apelant smatra da je u predmetnom postupku, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, s obzirom na to da apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen zakon, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju. 32. U suštini apelant se žali da su carinski upravni organi i Vrhovni sud u osporenim rješenjima na tačno utvrđeno činjenično stanje na proizvoljan način primijenili materijalno pravo, jer su na konkretnu situaciju primijenili odredbu člana 21. stav 1. Zakona, koja se u ovakvom slučaju nije mogla primijeniti. Apelant, naime, ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog vozila, jer se za izricanje ove zaštitne mjere apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19. Zakona, nije ispunio drugi kumulativni uvjet iz odredbe člana 21. stav 1. Zakona - da je izvršilac tog prekršaja učinio i neku radnju iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13. Zakona. Ovakav apelantov stav zasniva se na nespornoj činjenici, koju su kao takvu utvrdili carinski organi, a prihvatio ju je i Vrhovni sud, da je treće nepoznato lice prevezlo sporno vozilo preko carinske linije a Četvrtak, 22.2.2007. da nije platilo carinu, čime je to lice, a ne apelant, počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona. 33. Na osnovu navoda iz apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je nesporno utvrđeno da je treće nepoznato lice uvezlo na domaće carinsko područje vozilo "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, a da ga pri prelasku carinske linije nije prijavilo nadležnom carinskom organu, čime je treće nepoznato lice predmetnim vozilom počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje je utvrđeno da je apelant predmetno vozilo kupio od prvookrivljenog neutvrđenog dana u oktobru 2003. godine iako su znali da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, čime su počinili prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima, za šta su proglašeni krivim i kažnjeni sa po 5.100 KM. Osim navedenog, apelantu je, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, izrečena mjera oduzimanja vozila iz člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima. 34. Član 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje da će se učiniocu ovog prekršaja koji je kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje, prema bilo kojem osnovu, robu za koju je znao ili je mogao znati da je njome izvršen neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. izreći kazna kao i učiniocu nekog od tih prekršaja. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, iako je treće nepoznato lice neposredno počinilo prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. predmetnim vozilom, i sam apelant postupao s eventualnim umišljajem, jer je znao da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom organu prilikom prelaska carinske linije, te je kupivši vozilo koje je predmet prekršaja pristao na moguće posljedice počinjenog prekršaja, uključujući i izricanje mjere oduzimanja vozila koja je propisana za robu kojom je izvršen prekršaj iz člana 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima. 36. Budući da član 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obavezno oduzimanje robe koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, člana 6. tačka 1, člana 13. i robe koja je predmet prekršaja iz člana 19, a da član 19. propisuje da će se učiniocu tog prekršaja izreći ista kazna kao i izvršiocu prekršaja počinjenog robom koju je počinilac prekršaja iz člana 19. kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje prema bilo kojem osnovu, iako je znao i mogao znati da je ta roba predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. tač. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, člana 6. tačka 1. i člana 13, slijedi da je pravilnim tumačenjem navedenih odredaba utvrđeno da se apelantu, kao učiniocu prekršaja iz člana 19, treba izreći i mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 3. 37. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te u postupku okončanom osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 38. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 39. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju vođen je prekršajni postupak u kom je apelantu izrečena zaštitna mjera, oduzimanje vozila za koje je apelant isplatio kupoprodajnu sumu prodavcu. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 41. Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stav 50). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja Vrhovnog suda i carinskih organa, kojim je izrečena mjera oduzimanja vozila za koje je apelant prodavcu isplatio kupoprodajni iznos i koje je apelantovo vlasništvo, nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 43. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je navedeni sud opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 44. Razmatrajući pitanje da li su osporena rješenja carinskih organa i Vrhovnog suda kojim je apelant lišen imovine zasnovana na zakonu, Ustavni sud ističe da je pri ocjeni pravičnosti postupka već utvrdio da je takvo lišavanje predviđeno zakonom, i to članom 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima. 45. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. 46. Ustavni sud konstatira da odredba člana 21. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja robe koja je predmet carinskog prekršaja licu koje je počinilo prekršaj iz člana 19. Zakona o carinskim prekršajima robom čiji je vlasnik i za koju je znalo da pri unošenju preko granične linije nije prijavljena carinskim organima, odnosno da je predmet carinskog prekršaja. Cilj ove odredbe je sprečavanje lica da robu unose u domaće carinsko područje bez plaćanja carine, kao i sprečavanje lica da robom unesenom na domaće carinsko područje na takav način dalje 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1023 prometuju, da je prodaju, kupuju, primaju na dar, čuvaju. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. 47. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 48. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno vozila koje je kupio, iako je znao da je tim vozilom počinjen carinski prekršaj, u skladu sa zakonom i javnim interesom, te da je proporcionalno cilju uvođenja carinske discipline i prevencije pojava prometovanja robom koja je predmet carinskog prekršaja, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u poređenju sa ostalim učesnicima u prometu robom koja se uvozi na domaće carinsko područje. 49. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 50. Na osnovu navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da su ovi navodi osnovani, niti da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 51. Budući da je apelant lišen imovine na osnovu zakona, u javnom interesu i da je to lišavanje proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2078/05, rješavajući apelaciju Ratka Macanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Jovo Rosić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. travnja 2006. godine je donio ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ratka Macanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-34/04 od 26. kolovoza 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 12 – Strana 1024 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ratko Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora je podnio 5. listopada 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-34/04 od 26. kolovoza 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud carinskim tijelima zabranio prodaju oduzetog apelantovog vozila marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2078/05 od 13. listopada 2005. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i sudionika u postupku Uprave za neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava), kao pravnog sljednika bivše Republičke uprave carina Republike Srpske, zatraženo je 7. listopada 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. studenoga 2005. godine, a Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 27. listopada 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Uprave, kao sudionika u postupku, dostavljen je apelantu 3. studenoga 2005. godine, a odgovor Vrhovnog suda je dostavljen 14. studenoga 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Stojak Daničić (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) je neutvrđenog dana u listopadu 2003. godine na autopijaci "Arizona" u Lončarima kupio od neidentificirane osobe osobni automobil marke "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254. Ta neidentificirana osoba je navedeno vozilo uvezla u Bosnu i Hercegovinu iz Italije, a da ga prigodom prelaska granice nije prijavila nadležnom carinskom tijelu. Prvookrivljeni je predmetno vozilo potom prodao apelantu neutvrđenog dana u listopadu 2003. godine za iznos od 33.831,46 KM. Prvookrivljeni je prodao, a apelant je kupio predmetno vozilo, iako su znali da vozilo prigodom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici za uvoz. 7. Rješenjem Povjerenstva za carinske prekršaje Carinske uprave Novi Grad broj 03/2- 483-P-39/04 od 13. srpnja 2004. godine prvookrivljeni i apelant su proglašeni krivim za carinski prekršaj iz članka 19. Zakona o carinskim prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00), jer je prvookrivljeni prodao, a apelant kupio vozilo koje prigodom uvoza na carinsko područje Republike Srpske nije prijavljeno ulaznoj carinarnici i kažnjeni su novčanim kaznama u iznosu od po 5.100,00 KM. Na temelju članka 21. stavak 1. istog zakona apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, i to vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254.Također, apelant i okrivljeni su obvezani platiti troškove prekršajnog postupka i određeno je da se oduzeto vozilo izloži javnoj prodaji. 8. Republička uprava carina Banjaluka, sektor 03, apelantu je izdala potvrdu broj 03/3-483-PD-11/04 od 22. travnja 2004. godine o privremenom oduzimanju vozila "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, do završetka prekršajnog postupka. 9. Republička uprava carina Banjaluka je povodom priziva koji je uložio apelant protiv prvostupanjskoga rješenja i po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. listopada 2004. godine kojim je preinačeno rješenje prvostupanjskoga tijela u odnosu na apelanta u pravnoj kvalifikaciji djela, tako što je djelo za koje je proglašen krivim Četvrtak, 22.2.2007. okvalificirano kao carinski prekršaj iz članka 19. u svezi članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima, a u preostalom dijelu je potvrđeno prvostupanjsko rješenje. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Pvl-34/04 od 26. kolovoza 2005. godine odbio apelantov zahtjev za sudbenu zaštitu podnesen protiv Rješenja Republičke uprave carina broj 02/1-2 broj P/II-185/04 od 15. listopada 2004. godine. U obrazloženju pobijanog rješenja se ističe da je apelant u trenutku kupovine vozila bio svjestan činjenice od odlučnog značaja da vozilo nije prijavljeno carinarnici prigodom prelaska carinske crte, čime je postupao sa predumišljajem, te je prekršaj za koji je proglašen krivim izvršen trenutkom kupovine vozila čime je počinjen carinski prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima (vozilo nije prijavljeno carinarnici prigodom prelaska carinske crte). Osim navedenog, ističe se da su, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom zakona radnje kažnjenog okvalificirane kao prekršaj iz članka 19. u svezi članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje se navodi da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, člankom 21. Zakona o carinskim prekršajima propisano obvezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta ako je roba predmet prekršaja iz članka 5. stavak 1. točka 3. i vlasništvo počinitelja prekršaja. Osim navedenog, u obrazloženju pobijanog rješenja se ističe da obzirom da je za predmetni prekršaj, za koji je apelant proglašen krivim, citiranom zakonskom odredbom propisano obvezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta, ako su oni vlasništvo počinitelja prekršaja, zakonodavac je ocijenio i odredio proporcionalnost između propisane mjere i pravnog cilja kojem se teži. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da su u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju apelant ne pobija da je počinio prekršaj iz članka 19. navedenog zakona, da je kupio vozilo za koje nije plaćena carina, niti pobija da mu je izrečena propisana i adekvatna sankcija za takvo djelo. Međutim, apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogla biti primijenjena odredba članka 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima i izrečena mu zaštitna mjera oduzimanja upitnoga automobila. Da bi se uopće mogla izreći navedena zaštitna mjera učinitelju prekršaja iz članka 19. toga zakona, potrebito je da se kumulativno ispuni i drugi uvjet: da je izvršitelj tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, članka 6. točka 1. i članka 13. ovog zakona. Iz činjeničnog supstrata koji je utvrdilo prvostupanjsko carinsko tijelo nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant počinio samo carinski prekršaj iz članka 19, a nije počinio prekršaj iz čl. 2, 3, 4, 5, 6. i 13. Zakona o carinskim prekršajima, jer je nepoznata treća osoba počinila prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima, te se na apelanta nije mogao primijeniti članak 21, nego članak 24, odnosno pokretanje po službenoj dužnosti naplate carine za predmetno vozilo. 13. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tomu što je apelantu imovina oduzeta na temelju članka 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima, koji se nije mogao primijeniti, niti je izrečena mjera proporcionalna cilju koji se želi postignuti, jer izrečena mjera, oduzimanje vozila za koje je platio gotovo 40.000,00 KM a kojim nije počinio prekršaj neprijavljivanja vozila carinarnici prigodom prelaska carinske crte, predstavlja osobni i neprimjereni teret za apelanta naspram legitimnog cilja sprečavanja osoba da krijumčare robu preko granice a da ne plaćaju carinske pristojbe. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije identični navodima iz zahtjeva za sudbenu zaštitu, o čemu je Vrhovni sud dao ocjenu u pobijanom rješenju, te u svemu ostaje pri obrazloženju danom u pobijanom rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 15. U odgovoru na apelaciju Uprava ističe da su navodi apelacije o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni članka 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima neutemeljeni. Također, u odgovoru se navodi da je apelant proglašen krivim za carinski prekršaj iz članka 19. stavak 1. u svezi članka 5. stavak 1. točka 3, odnosno da je u domaćem carinskom području kupio, a potom koristio upitno osobno vozilo, znajući da vozilo ovoru se navod Broj 12 – Strana 1026 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kaznenog djela, ne određuje primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Europski sud za ljudska prava smatra da je "kaznena optužba" autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje kaznene optužbe u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iako je bitni karakter legislativne sheme prema svojoj naravi prije kazneni nego građanski - da bi se omogućilo da država ne može izbjeći obvezu osiguravanja pravičnog postupka jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svojem zakonodavstvu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. lipnja 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. svibnja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. kolovoza 1997. godine, Izvješća 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. rujna 1998. godine, Izvješća 1998 -VI, str. 2492, stavak 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine, Izvješća 2002-VII, stavak 65). 26. Da bi se odredilo je li bitni karakter legislativne sheme kazneni, sudovi moraju razmotriti niz činitelja, uključujući posebice: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenoga ponašanja, (b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivnju (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Europski sud za ljudska prava smatra da postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanje imovine u svezi neplaćanja pristojbi pokreću pitanja kaznene optužbe iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ako je bitni karakter legislativne sheme kazneni glede tih činitelja (vidi, Europski sud, Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je usvojio isto stajalište u svojoj Odluci broj U 58/03 (odluka od 26. ožujka 2004. godine, stavak 28. i dalje, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04). 27. Gledano sa stajališta sudbene prakse u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet glede nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, koj? je bil? predmet prekršaja, u biti kaznena prema svojoj naravi. Njezin jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne plaćaju carinu na nju, kao i sprečavanje ljudi da takvom robom prometuju, te kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivnje u ovom slučaju je utemeljeno na činjenici da je apelant znao da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je ono uvezeno a koje je on naknadno kupio od prvookrivljenoga. Novčana kazna i izrečena zaštitna mjera koje su nametnute apelantu predstavljaju veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne činitelje, Ustavni sud zaključuje da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, apelant u konkretnom predmetu ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju ljudima u utvrđivanju kaznene optužbe iz članka 6. Europske konvencije. 28. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak okončan pobijanim rješenjem Vrhovnog suda bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. I ovom prigodom Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđeno stajalište da, uopćeno, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Obzirom da apelant u konkretnom slučaju ukazuje upravo na to da je primjena zakona bila proizvoljna, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima Četvrtak, 22.2.2007. nadležnost i zadatak ispitati apelantove navode u svezi proizvoljnosti primjene prava u ovom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 979/04 od 17. veljače 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 48/05). 30. U biti apelant se žali da su carinska tijela i Vrhovni sud u pobijanim rješenjima na točno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo, jer su u konkretnom slučaju primijenili članak 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima iako se nisu stekli zakonski uvjeti za to. Apelant ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja upitnog vozila, jer se za njezino izricanje apelantu, kao učinitelju prekršaja iz članka 19. Zakona o carinskim prekršajima, nije ispunio drugi kumulativni uvjet-da je izvršitelj tog prekršaja učinio i neku od radnji iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, članka 6. točka 1. i članka 13. ovoga zakona, budući da je utvrđeno da je nepoznata treća osoba predmetnim vozilom počinila prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Stoga, apelant smatra da je u predmetnom postupku, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje. 31. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, obzirom da apelant ukazuje upravo da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen zakon, čija je posljedica bilo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovome slučaju. 32. U biti apelant se žali da su carinska upravna tijela i Vrhovni sud u pobijanim rješenjima na točno utvrđeno činjenično stanje na proizvoljan način primijenili materijalno pravo, jer su na konkretnu situaciju primijenili odredbu članka 21. stavak 1. Zakona, koja se u ovakvom slučaju nije mogla primijeniti. Apelant, naime, ističe da se nisu stekli zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere oduzimanja upitnog vozila, jer se za izricanje ove zaštitne mjere apelantu, kao učinitelju prekršaja iz članka 19. Zakona, nije ispunio drugi kumulativni uvjet iz odredbe članka 21. stavak 1. Zakona - da je izvršitelj tog prekršaja učinio i neku radnju iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, članka 6. točka 1. i članka 13. Zakona. Ovakvo apelantovo stajalište se temelji na nepobitnoj činjenici, koju su kao takvu utvrdila carinska tijela, a prihvatio ju je i Vrhovni sud, da je treća nepoznata osoba prevezla upitno vozilo preko carinske crte a da nije platila carinu, čime je ta osoba, a ne apelant, počinila prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona. 33. Na temelju navoda iz apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je nepobitno utvrđeno da je treća nepoznata osoba uvezla na domaće carinsko područje vozilo "Volkswagen", tip Passat, broj šasije WVWZZZ3BZ3E076096, broj motora AVF246254, a da ga prigodom prelaska carinske crte nije prijavila nadležnom carinskom tijelu, čime je treća nepoznata osoba predmetnim vozilom počinila prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima. Dalje je utvrđeno da je apelant predmetno vozilo kupio od prvookrivljenoga neutvrđenoga dana u listopadu 2003. godine iako su znali da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom tijelu prigodom prelaska carinske crte, čime su počinili prekršaj iz članka 19. Zakona o carinskim prekršajima, za što su proglašeni krivim i kažnjeni sa po 5.100 KM. Osim navedenog, apelantu je, kao učinitelju Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prekršaja iz članka 19, izrečena mjera oduzimanja vozila iz članka 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima. 34. Članak 19. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje da će se učinitelju ovog prekršaja koji je kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje, prema bilo kojoj osnovi, robu za koju je znao ili je mogao znati da je njome izvršen neki od prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6, članka 6. točka 1, članka 13. izreći kazna kao i učinitelju nekog od tih prekršaja. 35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, iako je treća nepoznata osoba izravno počinila prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. predmetnim vozilom, i sam apelant postupao s eventualnim predumišljajem, jer je znao da je predmetno vozilo uvezeno na domaće carinsko područje a da nije prijavljeno nadležnom carinskom tijelu prigodom prelaska carinske crte, te je kupivši vozilo koje je predmet prekršaja pristao na moguće posljedice počinjenoga prekršaja, uključujući i izricanje mjere oduzimanja vozila koja je propisana za robu kojom je izvršen prekršaj iz članka 5. stavak 1. točka 3. Zakona o carinskim prekršajima. 36. Budući da članak 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obvezno oduzimanje robe koja je predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6, članka 6. točka 1, članka 13. i robe koja je predmet prekršaja iz članka 19, a da članak 19. propisuje da će se učinitelju tog prekršaja izreći ista kazna kao i izvršitelju prekršaja počinjenog robom koju je počinitelj prekršaja iz članka 19. kupio, prodao, proturio, primio na dar, primio na čuvanje, upotrijebio ili primio na držanje prema bilo kojoj osnovi, iako je znao i mogao znati da je ta roba predmet prekršaja iz čl. 2, 3, 4. i 5. toč. 1, 2, 3, 4, 5. i 6, članka 6. točka 1. i članka 13, slijedi da je pravilnim tumačenjem navedenih odredaba utvrđeno da se apelantu, kao učinitelju prekršaja iz članka 19, treba izreći i mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja iz članka 5. stavak 1. točka 3. 37. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te u postupku okončanom pobijanim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 38. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 39. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja se ubrajaju u članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U konkretnom slučaju vođen je prekršajni postupak u kojem je apelantu izrečena zaštitna mjera, oduzimanje vozila za koje je apelant isplatio kupoprodajni iznos prodavcu. Stoga, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Broj 12 – Strana 1027 40. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostaloga, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu. 41. Pojam "imovina" koji se navodi u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi utemeljeni na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31, stavak 50). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da pobijana rješenja Vrhovnog suda i carinskih tijela, kojim je izrečena mjera oduzimanja vozila za koje je apelant prodavcu isplatio kupoprodajni iznos i koje je apelantovo vlasništvo, nedvojbeno predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 43. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati je li navedeni sud opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 44. Razmatrajući pitanje jesu li pobijana rješenja carinskih tijela i Vrhovnog suda kojim je apelant lišen imovine utemeljena na zakonu, Ustavni sud ističe da je prigodom ocjene pravičnosti postupka već utvrdio da je takvo lišavanje predviđeno zakonom, i to člankom 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima. 45. Ustavnom sudu ostaje da ispita je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti. 46. Ustavni sud konstatira da odredba članka 21. stavak 1. Zakona o carinskim prekršajima propisuje obvezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja robe koja je predmet carinskog prekršaja osobi koja je počinila prekršaj iz članka 19. Zakona o carinskim prekršajima robom čiji je vlasnik i za koju je znala da prigodom unošenja preko granične crte nije prijavljena carinskim tijelima, odnosno da je predmet carinskog prekršaja. Cilj ove odredbe je sprečavanje osoba da robu unose u domaće carinsko područje bez plaćanja carine, kao i sprečavanje osoba da robom unesenom na domaće carinsko područje na takav način dalje prometuju, da je prodaju, kupuju, primaju na dar, čuvaju. Dakle, na temelju izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. 47. Na koncu, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koje je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postignuti, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. 48. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta njegove imovine, odnosno vozila koje je kupio, iako je znao da je tim vozilom počinjen carinski prekršaj, sukladno zakonu i javnom interesu, te da je proporcionalno cilju uvođenja carinske stege i prevencije pojava prometovanja robom koja je predmet carinskog prekršaja, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u usporedbi sa ostalim sudionicima u prometu robom koja se uvozi na domaće carinsko područje. 49. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na Broj 12 – Strana 1028 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 50. Na temelju navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje i na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da su ovi navodi utemeljeni, niti da je u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem na drugi način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 51. Budući da je apelant lišen imovine na temelju zakona, u javnom interesu i da je to lišavanje proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2252/05, rješavajući apelaciju Zinete Miskić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zinete Miskić, podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješewa Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda u Zenici broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zineta Miskić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješewa Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Xemala Miskića, kao druge strane u postupku, zatraženo je 21. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. decembra 2005. godine, Opštinski sud 20. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Xemal Miskić u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 11. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 9. avgusta 1999. godine kod Opštinskog suda podnijela predlog protiv bivšeg supruga (u daqnjem tekstu: protivpredlagač), od kog je razvedena po pravosnažnoj presudi od 22. juna 1999. godine, radi utvrđivawa svojstva nosioca stanarskog prava u njenu korist i iseljewa i predaje u posjed stana u Zenici, ul. Crkvice broj 29, u stvarnosti "garsonijera". Opštinski sud je Rješenjem broj R-113/01 od 20. novembra 2001. godine odredio apelantkinju za nosioca stanarskog prava te naložio protivpredlagaču da iseli iz predmetnog stana. Odlučujući o žalbi protivpredlagača, Kantonalni sud je Rješenjem Gž-326/02 od 10. juna 2002. godine ukinuo Rješenje Opštinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. 7. U ponovljenom postupku Opštinski sud je utvrdio sljedeće činjenice: za vrijeme trajawa bračne zajednice apelantkiwa i protivpredlagač su živjeli u dvosobnom stanu koji je na korišćenje dobio protivpredlagač kao radnik "Željezare", a koji su zamijenili za "garsonijeru" uz doplatu. Dobijena sredstva su, shodno izjavi protivpredlagača, zatim zajednički koristili kao supružnici, a shodno apelantkiwinoj izjavi ona nije bila svjesna da potpisuje saglasnost za zamjenu stana. Brak je razveden po zahtjevu apelantkinje, koja je iz predmetnog stana preselila kod brata u februaru 1999. godine, jer nije mogla da podnosi protivpredlagačevo fizičko zlostavljanje. Protivpredlagač je penzioner koji mjesečno izdvaja 40% od penzije na ime apelantkiwinog izdržavawa. Oboje su bez bilo kakve druge imovine i slabog zdravstvenog stawa. Apelantkiwine navode o navodnom protivpredlagačevom fizičkom zlostavljanju nije moguće utvrditi, jer apelantkiwa nema nikakvih dokaza, pa ni svjedoka koji bi mogli da potvrde te njene navode. Prema riječima protivpredlagača brak je razveden zbog nepomirqivosti stavova u vezi sa odnosom sa wihovom kćerkom i zetom. Protivpredlagač često putuje na relaciji Zenica - Cazin jer pokušava da dodatno zaradi. Trenutno u spornom stanu živi protivpredlagačeva vanbračna supruga sa svojom djecom, a on kao penzioner nema uslova da stekne drugi stan. Dalje, protivpredlagač je izjavio i da je više puta pozivao apelantkinju da se vrati u ovaj stan i da nastave zajednički život, što je ona odbijala, te da se on ne protivi njenom povratku u stan, ali da se protivi zahtjevu da se apelantkiwi dodijeli stanarsko pravo i odredi njegovo iseljenje, jer ni sam nema gdje drugo da živi. 8. Na osnovu navedenih činjenica, a u skladu sa članom 20 stav 1 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), sud će, u slučaju razvoda braka kada supružnici ne mogu da se sporazume ko će od wih ostati nosilac stanarskog prava, po zahtjevu jednog od wih odlučiti kome će pripasti to pravo, vodeći računa o potrebama oba bračna druga, wihove djece i drugih lica koja zajedno sa wima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima. Opštinski sud je Rješenjem broj R-191/02 od 28. marta 2003. godine za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredio protivpredlagača. U svom obrazloženju Opštinski sud je Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH naveo da su utvrđene činjenice koje se odnose na to da je apelantkiwa sama napustila predmetni stan u februaru 1999. godine a da nije dokazala da je fizički zlostavljana, da je protivpredlagač penzioner koji apelantkiwi plaća 40% od penzije te da je i sam slabog imovnog stawa, da su oboje slabog zdravstvenog stawa, da u predmetnom stanu trenutno živi protivpredlagač sa vanbračnom suprugom i njenom djecom, iako je protivpredlagač često odsutan radi dodatnog zarađivawa u Cazinu, a da je apelantkiwa sama, te da nije moguće da se stan, s obzirom da je "garsonijera", zamijeni za manje stanove, nesumwivo opredijelile sud da donese ovakvo rješenje. 9. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine žalbu odbio a prvostepeno rješenje potvrdio u cjelini. Kantonalni sud u svom obrazloženju navodi da je prvostepeni sud, nakon ukidawa prethodnog rješewa i vraćawa na ponovni postupak, ovaj put izveo sve potrebne parnične radnje i raspravio sva sporna pitawa koja je, u skladu sa članom 20 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, i trebao da raspravi. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine odbio apelantkiwinu reviziju, pozivajući se u potpunosti na razloge drugostepenog rješewa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protivpredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivawa, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga, smatra da su sudovi proizvoqno utvrdili dokaze u postupcima koji su sprovedeni, čime su joj povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da se apelantkiwa ne slaže sa donesenim odlukama jer je nezadovoqna ishodom postupka za nju, ali da u postupcima koji su sprovedeni ne stoji niti jedan njen navod o kršenju qudskih prava. 13. Opštinski sud u svom odgovoru takođe smatra da u postupcima koji su sprovedeni nije došlo ni do kakvog kršewa apelantkiwinih qudskih prava. V. Relevantni propisi 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) "Član 20 stav 1 Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazume koji će od wih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od wih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, wihove djece i drugih lica koja zajedno s wima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 102 stav 2 (1) Svaka stranka treba u svojim izlagawima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih predloga, ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Broj 12 – Strana 1029 Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku." 16. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Član 2 stav 2 U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkiwa je primila 2. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantkiwa osporava navedena rješewa tvrdeći da joj je tim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Apelantkiwa navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protivpredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivawa, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Broj 12 – Strana 1030 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stoga smatra da su sudovi proizvoqno utvrdili dokaze i u vezi s tim počinili navedene povrede njenih prava. 25. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 26. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantkiwa "žrtva" povrede prava na pravično suđenje. Naime, redovni sudovi su u tri instance zauzeli identičan stav, koji se u osnovi svodi na donošenje odluke u korist protivpredlagača a po utvrđenim činjenicama da su apelantkiwa i protivpredlagač sličnog imovnog i zdravstvenog stawa, da je apelantkiwa samoinicijativno napustila predmetni stan, da u njemu ne boravi od 1999. godine, da protivpredlagač ima novu, vanbračnu zajednicu, te da živi u tom istom stanu, sa povremenim odlascima radi dodatnog zarađivawa. Apelantkiwa nije uspjela da dokaže da je stan napustila zbog toga što ju je protivpredlagač fizički zlostavljao, iako je svoj zahtjev prvobitno zasnivala na toj činjenici, niti je, nakon protivpredlagačevog predočavawa voznih karata koje su svjedočile o vremenu i načinu odlaska iz Zenice dala u postupcima ikakav dokaz o tome da protivpredlagač ne živi u Zenici, a što je shodno članu 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku, koji kaže da je svaka strana dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, bila dužna da učini. Činjenicu da je protivpredlagač penzioner, bez bilo kakve druge imovine sem povremenih dodatnih zarada, koji 40% od svoje penzije mjesečno izdvaja za apelantkinju na ime izdržavawa, takođe nije osporila u postupcima koji su sprovedeni, iako je, shodno članu 102 stav 2 Zakona o parničnom postupku, strana koja daje određene predloge, iste dužna da potkrijepi odgovarajućim dokazima, te da se izjasni o navodima i dokazima suprotne strane. Dalje, za svoje odluke sudovi su dali detaqna i logična obrazložewa, vezujući činjenice utvrđene u kontradiktornom postupku za važeće odredbe materijalnog prava, sve vrijeme postupajući u skladu sa članom 20 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, koji određuje da odluku donosi sud vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga i drugih lica koja žive sa wima, o razlozima zbog kojih je brak razveden i o drugim socijalnim okolnostima, te iz tako sprovedenih radwi Ustavni sud ne može da zakquči da postoje bilo kakve naznake koje bi upućivale da se radi o bilo kakvoj proizvoqnosti u utvrđivanju činjenica, kao i u primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apelantkiwin navod o povredi njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije potpuno neosnovan. Pravo na imovinu 27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." 28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje Četvrtak, 22.2.2007. imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 29. Što se tiče apelantkiwinih navoda koji se odnose na kršenje njenog prava na imovinu navedenim sudskim odlukama, Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te stoga treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. 30. U konkretnom slučaju, apelantkiwa smatra da su joj redovni sudovi svojim rješewima povrijedili pravo na imovinu, s obzirom da su odlukama kojima je protivpredlagač određen za nosioca stanarskog prava na stanu u kom je živjela s protivpredlagačem prije razvoda braka oduzeli pravo na taj isti stan. 31. Prije svega, na predmetnom stanu apelantkiwa je prije razvoda braka imala pravo sukorisništva stanarskog prava, zajedno s protivpredlagačem. Što se tiče umiješanosti sudova, donesene odluke po kojima je za nosioca stanarskog prava određen protivpredlagač zasnovane su na Zakonu o stambenim odnosima, javno objavljenom i svima dostupnom, napisanom na potpuno razumqiv i nedvosmislen način, uspostavljenom radi pravne sigurnosti i u opštem interesu. Opšti interes se nalazi u odredbi člana 20 stav 1 navedenog zakona, kojom je dato u nadležnost sudovima da u svim sličnim situacijama u kojima nema sporazuma između bivših supružnika o korišćenju do tada zajedničkog stana, na osnovu svih ispitanih okolnosti donesu odluku na najboqi mogući način u svakom pojedinačnom slučaju. Redovni sudovi su izvršili potrebna ispitivawa i utvrđivawa činjenica, te na osnovu tako utvrđenog stawa, a u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, donijeli osporavane odluke. 32. Na kraju, imajući u vidu činjenicu da apelantkiwa svojom voqom ne živi u predmetnom stanu, na koji je imala pravo sukorisništva, od februara 1999. godine te da je navedeno miješanje izvršeno u skladu sa zakonskim propisima koji su javno objavljeni i kao takvi mogli da budu poznati apelantkiwi, Ustavni sud smatra da osporavanim odlukama nije stavljen pretjeran teret na apelantkinju, koji bi bio neproporcionalan u odnosu na opšti interes koji se štiti zakonskim propisima, a na osnovu kojih je izvršeno miješanje. Zbog toga Ustavni sud apelantkiwin navod da joj je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatra neosnovanim. Pravo na dom 33. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 34. Član 8 Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. U odnosu na apelantkiwin navod da joj je osporavanim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, Ustavni sud podsjeća na pravilo po kom, da bi miješanje bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj se uslov zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i razumqivošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 36. Međutim, čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da se postigne jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi Evropski sud za qudska prava, Niemietz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Kako je kod razmatrawa apelantkiwinih navoda o povredi prava na imovinu konstatovano da je miješanje izvršeno na osnovu zakonskih propisa, javno objavljenih i stoga dostupnih apelantkiwi, na potpuno jasan i razumqiv način napisanih, ostaje da se utvrdi da li je izvršeno miješanje u apelantkiwino pravo na dom bilo neophodno. 38. S obzirom da je apelantkiwa sama napustila stan i pokrenula zahtjev za konačno određivanje nosioca stanarskog prava, odbijajući predlog protivpredlagača da nastavi da živi u tom istom stanu, te kako sudovi na osnovu utvrđenih činjenica i u skladu sa zakonskim propisima nisu imali uporišta za drugačije odlučivanje, odnosno da ovakvim rješavawima nije narušen princip proporcionalnosti između izvršenog miješawa i cilja koji se donesenim zakonskim propisima nastoji postići, a koji se ogleda u pravičnom rješavanju svakog ovakvog slučaja pojedinačno u zavisnosti od ukupnosti svih okolnosti, a gdje jedna strana uvijek i nužno mora da ostane bez stanarskog prava jer se radi o nemogućnosti daqnjeg zajedničkog života i nemogućnosti da se podijeli ili zamijeni "garsonijera" za dva mawa stana, Ustavni sud smatra da je donošenje osporavanih odluka bilo jedino moguće rješenje, odnosno neophodno u konkretnom slučaju, zbog čega i ovaj apelantkiwin navod smatra neosnovanim. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer se apelantkiwa žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, ne postoji kršenje prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8 Evropske konvencije, jer je miješanje u ova prava bilo zasnovano na zakonu, u skladu sa javnim interesom i proporcionalno zahtjevima javnog interesa i apelantkiwinim ustavnim pravima. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1031 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2252/05, rješavajući apelaciju Zinete Miskić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zinete Miskić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zineta Miskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokatica iz Zenice, podnijela je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R191/2002 od 28. marta 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Džemala Miskića, kao druge strane u postupku, zatraženo je 21. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. decembra 2005. godine, Općinski sud 20. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Džemal Miskić u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 11. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 9. augusta 1999. godine kod Općinskog suda podnijela prijedlog protiv bivšeg supruga (u daljnjem tekstu: protupredlagač), od kojeg je razvedena po pravomoćnoj presudi od 22. juna 1999. godine, radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava u njenu korist i iseljenja i predaje u posjed stana u Zenici, ul. Crkvice broj 29, u stvarnosti "garsonijera". Općinski sud je Rješenjem broj R-113/01 od 20. novembra 2001. godine odredio apelanticu za nosioca Broj 12 – Strana 1032 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stanarskog prava te naložio protupredlagaču da iseli iz predmetnog stana. Odlučujući o žalbi protupredlagača, Kantonalni sud je Rješenjem Gž-326/02 od 10. juna 2002. godine ukinuo Rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. 7. U ponovljenom postupku Općinski sud je utvrdio sljedeće činjenice: za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantica i protupredlagač su živjeli u dvosobnom stanu koji je na korištenje dobio protupredlagač kao radnik "Željezare", a koji su zamijenili za "garsonijeru" uz doplatu. Dobijena sredstva su, prema izjavi protupredlagača, potom zajednički koristili kao supružnici, a prema apelanticinoj izjavi ona nije bila svjesna da potpisuje saglasnost za zamjenu stana. Brak je razveden po zahtjevu apelantice, koja je iz predmetnog stana preselila kod brata u februaru 1999. godine, jer nije mogla podnositi protupredlagačevo fizičko zlostavljanje. Protupredlagač je penzioner koji mjesečno izdvaja 40% od penzije na ime apelanticinog izdržavanja. Oboje su bez bilo kakve druge imovine i slabog zdravstvenog stanja. Apelanticine navode o navodnom protupredlagačevom fizičkom zlostavljanju nije moguće utvrditi, jer apelantica nema nikakvih dokaza, pa ni svjedoka koji bi mogli potvrditi te njene navode. Prema riječima protupredlagača brak je razveden zbog nepomirljivosti stavova u vezi sa odnosom sa njihovom kćerkom i zetom. Protupredlagač često putuje na relaciji Zenica - Cazin jer pokušava dodatno zaraditi. Trenutno u spornom stanu živi protupredlagačeva vanbračna supruga sa svojom djecom, a on kao penzioner nema uvjeta za sticanje drugog stana. Dalje, protupredlagač je izjavio i da je više puta pozivao apelanticu da se vrati u ovaj stan i da nastave zajednički život, što je ona odbijala, te da se on ne protivi njenom povratku u stan, ali da se protivi zahtjevu da se apelantici dodijeli stanarsko pravo i odredi njegovo iseljenje, jer ni sam nema gdje drugdje živjeti. 8. Na osnovu navedenih činjenica, a u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), sud će, u slučaju razvoda braka kada se supružnici ne mogu sporazumjeti ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava, po zahtjevu jednog od njih odlučiti kome će pripasti to pravo, vodeći računa o potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima. Općinski sud je Rješenjem broj R-191/02 od 28. marta 2003. godine za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredio protupredlagača. U svom obrazloženju Općinski sud je naveo da su utvrđene činjenice koje se odnose na to da je apelantica sama napustila predmetni stan u februaru 1999. godine a da nije dokazala da je fizički zlostavljana, da je protupredlagač penzioner koji apelantici plaća 40% od penzije te da je i sam slabog imovnog stanja, da su oboje slabog zdravstvenog stanja, da u predmetnom stanu trenutno živi protupredlagač sa vanbračnom suprugom i njenom djecom, iako je protupredlagač često odsutan radi dodatnog zarađivanja u Cazinu, a da je apelantica sama, te da stan, s obzirom da je "garsonijera", nije moguće zamijeniti za manje stanove, nesumnjivo opredijelile sud da donese ovakvo rješenje. 9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1287/03 od 14. aprila 2004. godine žalbu odbio a prvostepeno rješenje potvrdio u cjelini. Kantonalni sud u svom obrazloženju navodi da je prvostepeni sud, nakon ukidanja prethodnog rješenja i vraćanja na ponovni postupak, ovaj put izveo sve potrebne parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja koja je, u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, i trebao raspraviti. 10. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine odbio apelanticinu reviziju, pozivajući se u potpunosti na razloge drugostepenog rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Četvrtak, 22.2.2007. Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga, smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze u provedenim postupcima, čime su joj povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da se apelantica ne slaže sa donesenim odlukama jer je nezadovoljna ishodom postupka za nju, ali da ne stoji niti jedan njen navod o kršenju ljudskih prava u provedenim postupcima. 13. Općinski sud u svom odgovoru također smatra da u provedenim postupcima nije došlo ni do kakvog kršenja apelanticinih ljudskih prava. V. Relevantni propisi 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) "Član 20. stav 1. Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 102. stav 2. (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku." 16. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Član 2. stav 2. U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-611/04 od 9. juna 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 2. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagača da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze i u vezi s tim počinili navedene povrede njenih prava. 25. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, t? krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 26. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantica "žrtva" povrede prava na pravično suđenje. Naime, redovni sudovi su u tri instance zauzeli identičan stav, koji se u osnovi svodi na donošenje odluke u korist protupredlagača a po utvrđenim činjenicama da su apelantica i protupredlagač sličnog imovnog i zdravstvenog stanja, da je apelantica samoinicijativno napustila predmetni stan, da u njemu ne boravi od 1999. godine, da protupredlagač ima novu, vanbračnu zajednicu, te da živi u tom istom stanu, sa povremenim odlascima radi dodatnog zarađivanja. Apelantica nije uspjela dokazati da je stan napustila zbog toga što ju je protupredlagač fizički zlostavljao, iako je svoj zahtjev prvobitno temeljila na toj činjenici, niti je, nakon protupredlagačevog predočavanja voznih karata koje su svjedočile o vremenu i načinu odlaska iz Zenice dala u postupcima ikakav dokaz o tome da protupredlagač ne živi u Broj 12 – Strana 1033 Zenici, a što je prema članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koji kaže da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, bila dužna učiniti. Činjenicu da je protupredlagač penzioner, bez bilo kakve druge imovine osim povremenih dodatnih zarada, koji 40% od svoje penzije mjesečno izdvaja za apelanticu na ime izdržavanja, također nije osporila u provedenim postupcima, iako je, prema članu 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, strana koja daje određene prijedloge, iste dužna potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te se izjasniti o navodima i dokazima suprotne strane. Dalje, za svoje odluke sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, vezujući činjenice utvrđene u kontradiktornom postupku za važeće odredbe materijalnog prava, sve vrijeme postupajući u skladu s članom 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, koji određuje da odluku donosi sud vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga i drugih lica koja žive s njima, o razlozima zbog kojih je brak razveden i o drugim socijalnim okolnostima, te iz tako provedenih radnji Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi upućivale da se radi o bilo kakvoj proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, kao i u primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apelanticin navod o povredi njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije potpuno neosnovan. Pravo na imovinu 27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 29. Što se tiče apelanticinih navoda koji se odnose na kršenje njenog prava na imovinu navedenim sudskim odlukama, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 30. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su joj redovni sudovi svojim rješenjima povrijedili pravo na imovinu, s obzirom da su odlukama kojima je protupredlagač određen za nosioca stanarskog prava na stanu u kojemu je živjela s protupredlagačem prije razvoda braka oduzeli pravo na taj isti stan. 31. Prije svega, na predmetnom stanu apelantica je prije razvoda braka imala pravo sukorisništva stanarskog prava, zajedno s protupredlagačem. Što se tiče umiješanosti sudova, donesene odluke po kojima je za nosioca stanarskog prava određen protupredlagač zasnovane su na Zakonu o stambenim odnosima, javno objavljenom i svima dostupnom, napisanom na potpuno razumljiv i nedvosmislen način, uspostavljenom radi pravne sigurnosti i u općem interesu. Opći interes se nalazi u odredbi člana 20. stav 1. navedenog zakona, kojom je dato u nadležnost sudovima da u svim sličnim situacijama u kojima nema sporazuma između bivših supružnika o korištenju do tada Broj 12 – Strana 1034 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zajedničkog stana, na osnovu svih ispitanih okolnosti donesu odluku na najbolji mogući način u svakom pojedinačnom slučaju. Redovni sudovi su izvršili potrebna ispitivanja i utvrđivanja činjenica, te na osnovu tako utvrđenog stanja, a u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, donijeli osporavane odluke. 32. Naposljetku, imajući u vidu činjenicu da apelantica svojom voljom ne živi u predmetnom stanu, na kojemu je imala pravo sukorisništva, od februara 1999. godine te da je navedeno miješanje izvršeno u skladu sa zakonskim propisima koji su javno objavljeni i kao takvi mogli biti poznati apelantici, Ustavni sud smatra da osporavanim odlukama nije stavljen pretjeran teret na apelanticu, koji bi bio neproporcionalan u odnosu na opći interes koji se štiti zakonskim propisima, a na osnovu kojih je izvršeno miješanje. Zbog toga Ustavni sud apelanticin navod da joj je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, smatra neosnovanim. Pravo na dom 33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 34. Član 8. Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. U odnosu na apelanticin navod da joj je osporavanim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, Ustavni sud podsjeća na pravilo po kojemu, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj se uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i razumljivošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 36. Međutim, čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Kako je kod razmatranja apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu konstatirano da je miješanje izvršeno na osnovu zakonskih propisa, javno objavljenih i stoga dostupnih apelantici, na potpuno jasan i razumljiv način napisanih, ostaje da se utvrdi je li izvršeno miješanje u apelanticino pravo na dom bilo neophodno. 38. S obzirom da je apelantica sama napustila stan i pokrenula zahtjev za konačno određivanje nosioca stanarskog prava, odbijajući prijedlog protupredlagača da nastavi živjeti u tom istom stanu, te kako sudovi na osnovu utvrđenih činjenica i u skladu sa zakonskim propisima nisu imali uporišta za 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. drugačije odlučivanje, odnosno da ovakvim rješavanjima nije narušen princip proporcionalnosti između izvršenog miješanja i cilja koji se donesenim zakonskim propisima nastoji postići, a koji se ogleda u pravičnom rješavanju svakog ovakvog slučaja pojedinačno u zavisnosti od ukupnosti svih okolnosti, a gdje jedna strana uvijek i nužno mora ostati bez stanarskog prava jer se radi o nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života i nemogućnosti da se podijeli ili zamijeni "garsonijera" za dva manja stana, Ustavni sud smatra da je donošenje osporavanih odluka bilo jedino moguće rješenje, odnosno neophodno u konkretnom slučaju, zbog čega i ovaj apelanticin navod smatra neosnovanim. Dakle, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u postupanju redovnih sudova. Također, ne postoji kršenje prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u ova prava bilo zasnovano na zakonu, u skladu s javnim interesom i proporcionalno zahtjevima javnog interesa i apelanticinim ustavnim pravima. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2252/05, rješavajući apelaciju Zinete Miskić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zinete Miskić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-611/04 od 9. lipnja 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1287/03 od 14. travnja 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj R191/2002 od 28. ožujka 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zineta Miskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, odvjetnica iz Zenice, je podnijela 1. studenoga 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-611/04 od 9. lipnja Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1287/03 od 14. travnja 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R191/2002 od 28. ožujka 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Džemala Miskića, kao druge strane u postupku, zatraženo je 21. studenoga 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 2. prosinca 2005. godine, Općinski sud 20. prosinca 2005. godine, dok Vrhovni sud i Džemal Miskić u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 11. srpnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 9. kolovoza 1999. godine kod Općinskog suda podnijela prijedlog protiv bivšeg supruga (u daljnjem tekstu: protupredlagatelj), od kojeg je razvedena po pravomoćnoj presudi od 22. lipnja 1999. godine, radi utvrđivanja svojstva nositelja stanarskog prava u njezinu korist i iseljenja i predaje u posjed stana u Zenici, ul. Crkvice broj 29, u naravi "garsonijera". Općinski je sud Rješenjem broj R-113/01 od 20. studenoga 2001. godine odredio apelanticu za nositeljicu stanarskog prava te naložio protupredlagatelju da iseli iz predmetnog stana. Odlučujući o prizivu protupredlagatelja, Kantonalni je sud Rješenjem Gž-326/02 od 10. lipnja 2002. godine ukinuo Rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. 7. U ponovljenom je postupku Općinski sud ustvrdio sljedeće činjenice: za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantica i protupredlagatelj su živjeli u dvosobnom stanu koji je na korištenje dobio protupredlagatelj kao djelatnik "Željezare", a koji su zamijenili za "garsonijeru" uz doplatu. Dobivena su sredstva, prema izjavi protupredlagatelja, potom zajednički koristili kao supružnici, a prema apelantičinoj izjavi ona nije bila svjesna da potpisuje suglasnost za zamjenu stana. Brak je razveden po zahtjevu apelantice, koja je iz predmetnog stana preselila kod brata u veljači 1999. godine, jer nije mogla podnositi protupredlagateljevo fizičko zlostavljanje. Protupredlagatelj je umirovljenik koji mjesečno izdvaja 40% od mirovine na ime apelantičinog uzdržavanja. Oboje su bez bilo kakve druge imovine i slabog zdravstvenog stanja. Apelantičine navode o navodnom protupredlagateljevom fizičkom zlostavljanju nije moguće utvrditi, jer apelantica nema nikakvih dokaza, pa ni svjedoka koji bi mogli potvrditi te njezine navode. Prema riječima protupredlagatelja brak je razveden zbog nepomirljivosti stavova u svezi s odnosom sa njihovom kćerkom i zetom. Protupredlagatelj često putuje na relaciji Zenica - Cazin jer pokušava dodatno zaraditi. Trenutačno u prijepornom stanu živi protupredlagateljeva vanbračna supruga sa svojom djecom, a on kao umirovljenik nema uvjeta za stjecanje drugog stana. Dalje, protupredlagatelj je izjavio i da je više puta pozivao apelanticu da se vrati u ovaj stan i da nastave zajednički život, što je ona odbijala, te da se on ne protivi njezinom povratku u stan, ali da se protivi zahtjevu da se apelantici dodijeli stanarsko pravo i odredi njegovo iseljenje, jer ni sam nema gdje drugdje živjeti. 8. Na temelju navedenih činjenica, a sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), sud će, u slučaju razvoda braka kada se supružnici ne mogu sporazumjeti tko će od njih ostati nositelj stanarskog prava, po zahtjevu jednog od njih odlučiti kome će pripasti to pravo, vodeći računa o potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima. Općinski je sud Rješenjem broj R-191/02 od 28. ožujka 2003. Broj 12 – Strana 1035 godine za nositelja stanarskog prava na prijepornom stanu odredio protupredlagatelja. U svom obrazloženju Općinski je sud naveo da su utvrđene činjenice koje se odnose na to da je apelantica sama napustila predmetni stan u veljači 1999. godine a da nije dokazala da je fizički zlostavljana, da je protupredlagatelj umirovljenik koji apelantici plaća 40% od mirovine te da je i sam slabog imovnog stanja, da su oboje slabog zdravstvenog stanja, da u predmetnom stanu trenutačno živi protupredlagatelj s vanbračnom suprugom i njezinom djecom, iako je protupredlagatelj često odsutan radi dodatnog zarađivanja u Cazinu, a da je apelantica sama, te da stan, obzirom da je "garsonijera", nije moguće zamijeniti za manje stanove, nedvojbeno opredijelile sud da donese ovakvo rješenje. 9. Odlučujući o apelantičinom prizivu, Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-1287/03 od 14. travnja 2004. godine priziv odbio a prvostupanjsko rješenje potvrdio u cjelini. Kantonalni sud u svom obrazloženju navodi da je prvostupanjski sud, nakon ukidanja prethodnog rješenja i vraćanja na ponovni postupak, ovaj put izveo sve potrebne parnične radnje i raspravio sva prijeporna pitanja koja je, sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, i trebao raspraviti. 10. Vrhovni je sud Rješenjem broj Rev-611/04 od 9. lipnja 2005. godine odbio apelantičinu reviziju, pozivajući se u potpunosti na razloge drugostupanjskog rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagatelja da on živi u predmetnom stanu sa vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga, smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze u provedenim postupcima, čime su joj povrijedili pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da se apelantica ne slaže s donesenim odlukama jer je nezadovoljna ishodom postupka za nju, ali da ne stoji niti jedan njezin navod o kršenju ljudskih prava u provedenim postupcima. 13. Općinski sud u svom odgovoru također smatra da u provedenim postupcima nije došlo ni do kakvog kršenja apelantičinih ljudskih prava. V. Relevantni propisi 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) "Članak 20. stavak 1. Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nositelji stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanarskog prava o tomu, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Članak 102. stavak 2. (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Broj 12 – Strana 1036 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 123. (3) Svaka je stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (4) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku." 16. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Članak 2. stavak 2. U vanparničnom postupku dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drukčije određeno." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-611/04 od 9. lipnja 2005. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje apelantica primila 2. rujna 2005. godine a apelacija je podnesena 1. studenoga 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a nepravičnim odlukama smatra da su joj povrijeđeni i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Članak 6. stav 1. Europske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Apelantica navodi da su sudovi suviše jednostavno prihvatili navod protupredlagatelja da on živi u predmetnom stanu s vanbračnom suprugom i da samo povremeno odlazi u Cazin radi dodatnog zarađivanja, a da stalno ipak živi u predmetnom stanu, te da su pogrešno utvrdili da kod oboje bivših supružnika postoje "prilično jednake okolnosti". Stoga smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili dokaze i u svezi s tim počinili navedene povrede njezinih prava. Četvrtak, 22.2.2007. 25. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadaća upravo redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, t? krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine). 26. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantica "žrtva" povrede prava na pravično suđenje. Naime, redoviti su sudovi u tri instance zauzeli identičan stav, koji se u osnovi svodi na donošenje odluke u korist protupredlagatelja a po utvrđenim činjenicama da su apelantica i protupredlagatelj sličnog imovnog i zdravstvenog stanja, da je apelantica samoinicijativno napustila predmetni stan, da u njemu ne boravi od 1999. godine, da protupredlagatelj ima novu, vanbračnu zajednicu, te da živi u tom istom stanu, s povremenim odlascima radi dodatnog zarađivanja. Apelantica nije uspjela dokazati da je stan napustila zbog toga što ju je protupredlagatelj fizički zlostavljao, iako je svoj zahtjev prvobitno temeljila na toj činjenici, niti je, nakon protupredlagateljevog predočavanja voznih karata koje su svjedočile o vremenu i načinu odlaska iz Zenice dala u postupcima ikakav dokaz o tomu da protupredlagatelj ne živi u Zenici, a što je prema članku 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koji kaže da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, bila dužna učiniti. Činjenicu da je protupredlagatelj umirovljenik, bez bilo kakve druge imovine osim povremenih dodatnih zarada, koji 40% od svoje mirovine mjesečno izdvaja za apelanticu na ime uzdržavanja, također nije pobila u provedenim postupcima, iako je, prema članku 102. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, strana koja daje određene prijedloge, iste dužna potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te se izjasniti o navodima i dokazima oprečne strane. Dalje, za svoje odluke sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, vezujući činjenice utvrđene u kontradiktornom postupku za važeće odredbe materijalnog prava, sve vrijeme postupajući sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, koji određuje da odluku donosi sud vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga i drugih osoba koje žive s njima, o razlozima zbog kojih je brak razveden i o drugim socijalnim okolnostima, te iz tako provedenih radnji Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi upućivale da se radi o bilo kakvoj proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, kao i u primjeni materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apelantičin navod o povredi njezinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije potpuno neutemeljen. Pravo na imovinu 27. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 28. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 29. Što se tiče apelantičinih navoda koji se odnose na kršenje njezinog prava na imovinu navedenim sudskim odlukama, Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu. 30. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su joj redoviti sudovi svojim rješenjima povrijedili pravo na imovinu, obzirom da su odlukama kojima je protupredlagatelj određen za nositelja stanarskog prava na stanu u kojemu je živjela s protupredlagateljem prije razvoda braka oduzeli pravo na taj isti stan. 31. Prije svega, na predmetnom stanu apelantica je prije razvoda braka imala pravo sukorisništva stanarskog prava, zajedno s protupredlagateljem. Što se tiče umiješanosti sudova, donesene odluke po kojima je za nositelja stanarskog prava određen protupredlagatelj utemeljene su na Zakonu o stambenim odnosima, javno objavljenom i svima dostupnom, napisanom na potpuno razumljiv i nedvosmislen način, uspostavljenom radi pravne sigurnosti i u općem interesu. Opći se interes nalazi u odredbi članka 20. stavak 1. navedenog zakona, kojom je dato u nadležnost sudovima da u svim sličnim situacijama u kojima nema sporazuma između bivših supružnika o korištenju do tada zajedničkog stana, na temelju svih ispitanih okolnosti donesu odluku na najbolji mogući način u svakom pojedinačnom slučaju. Redoviti su sudovi izvršili potrebna ispitivanja i utvrđivanja činjenica, te na temelju tako utvrđenog stanja, a sukladno Zakonu o stambenim odnosima, donijeli pobijane odluke. 32. Naposljetku, imajući u vidu činjenicu da apelantica svojom voljom ne živi u predmetnom stanu, na kojemu je imala pravo sukorisništva, od veljače 1999. godine te da je navedeno miješanje izvršeno sukladno zakonskim propisima koji su javno objavljeni i kao takvi mogli biti poznati apelantici, Ustavni sud smatra da pobijanim odlukama nije stavljen pretjeran teret na apelanticu, koji bi bio neproporcionalan u odnosu na opći interes koji se štiti zakonskim propisima, a na temelju kojih je izvršeno miješanje. Zbog toga Ustavni sud apelantičin navod da joj je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, smatra neutemeljenim. Pravo na dom 33. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". 34. Članak 8. Europske konvencije: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 35. U odnosu na apelantičin navod da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, Ustavni sud podsjeća na pravilo po kojemu, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više Broj 12 – Strana 1037 elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i razumljivošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 36. Međutim, čak ako se i ispostavi da je to miješanje sukladno zakonu, i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da nije "nužno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. "Nužno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 37. Kako je kod razmatranja apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu konstatirano da je miješanje izvršeno na temelju zakonskih propisa, javno objavljenih i stoga dostupnih apelantici, na potpuno razvidan i razumljiv način napisanih, ostaje da se utvrdi je li izvršeno miješanje u apelantičino pravo na dom bilo nužno. 38. Obzirom da je apelantica sama napustila stan i pokrenula zahtjev za konačno određivanje nositelja stanarskog prava, odbijajući prijedlog protupredlagatelja da nastavi živjeti u tom istom stanu, te kako sudovi na temelju utvrđenih činjenica i sukladno zakonskim propisima nisu imali uporišta za drukčije odlučivanje, odnosno da ovakvim rješavanjima nije narušeno načelo proporcionalnosti između izvršenog miješanja i cilja koji se donesenim zakonskim propisima nastoji postići, a koji se ogleda u pravičnom rješavanju svakog ovakvog slučaja pojedinačno u ovisnosti o ukupnosti svih okolnosti, a gdje jedna strana uvijek i nužno mora ostati bez stanarskog prava jer se radi o nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života i nemogućnosti da se podijeli ili zamijeni "garsonijera" za dva manja stana, Ustavni sud smatra da je donošenje pobijanih odluka bilo jedino moguće rješenje, odnosno nužno u konkretnom slučaju, zbog čega i ovaj apelantičin navod smatra neutemeljenim. Dakle, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost u postupanju redovitih sudova. Također, ne postoji kršenje prava na imovinu i prava na dom iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 8. Europske konvencije, jer je miješanje u ova prava bilo utemeljeno na zakonu, sukladno javnom interesu i proporcionalno zahtjevima javnog interesa i apelantičinim ustavnim pravima. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2597/05, rješavajući apelaciju Petra Đajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Broj 12 – Strana 1038 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Đajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Petar Đajić (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 17. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenim presudama dok se ne donese odluka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2597/05 od 16. januara 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju, zatraženo je 9. januara 2001. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Okružni sud je dostavio odgovor 19. januara 2006. godine, Osnovni sud 26. januara 2006. godine, a Okružno tužilaštvo 1. februara 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Na osnovu optužnice Višeg javnog tužilaštva Mostar, broj Kt-91/91 od 27. novembra 1991. godine, apelant je optužen zbog teškog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186 stav 2 u vezi sa krivičnim djelom ugrožavawa javnog saobraćaja iz člana 181 stav 1 Krivičnog zakona SRBiH. Na glavnom pretresu 26. decembra 2000. godine, tužilac Osnovnog javnog tužilaštva Trebinje izvršio je pravnu prekvalifikaciju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske. Na glavnom pretresu od 1. juna 2005. godine okružni tužilac iz Trebiwa ostao je kod izmijenjene pravne kvalifikacije, s tim što je precizirao činjenični opis djela. 8. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine apelanta proglasio krivim zbog izvršewa krivičnog djela ugrožavawa javnog saobraćaja iz člana 400 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U toku postupka sud je proveo veliki broj dokaza: izvršio uvid u zapisnik o uviđaju od 22. aprila 1991. godine, nalaz i mišljenje o vrsti i težini, te načinu nanošewa 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. povreda i smrti oštećenog koje je dao vještak medicinske struke, uvid u zapisnik o rekonstrukciji od 2. juna 2000. godine, crtež lica mjesta s rekonstrukcije i uvid u fotografije s rekonstrukcije, uvid u nalaz neuropsihijatra, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, dopunu nalaza vještaka saobraćajne struke u odnosu na nalaz vještaka medicinske struke, saslušao dva vještaka i dva svjedoka. U obrazloženju presude ovaj sud je istakao da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant kritične prilike upravljao vozilom u stanju alkoholisanosti (22,14 mmol/L alkohola u krvi, a krajwa dozvoljena granica je 0,5g/kg) zbog čega nije bio sposoban za bezbjednu vožnju, niti je obratio pažnju na pješaka D.G. starog 11 godina, koji se kretao ispred njega na lijevoj strani kolovoza već je, prešavši na lijevu stranu kolovoza, udario pješaka nanijevši mu teške tjelesne povrede zbog kojih je pješak umro. Utvrđeno je da je u konkretnoj situaciji, u odnosu na osnovno djelo apelant postupao s eventualnim umišljajem, a u odnosu na daqnju posljedicu, povređivanje pješaka, postupao je iz nehata, jer je olako držao da neće doći do daqwih posljedica. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine preinačio u odluci o kazni, pa je apelantu za izvršeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U pogledu apelantovog predloga da se sprovedu novi dokazi za koje odbrana nije znala, a radi se o saslušanju svjedoka koji su bili očevici saobraćajne nesreće, ovaj sud je u obrazloženju presude istakao da je takav predlog neprihvatqiv i našao neprimjerenim da nakon protoka više od 14 godina saslušava svjedoke, navodne očevice predmetne nezgode, a pogotovo ne iz razloga koje je obrazložio apelantov branilac. Ovaj sud prihvata utvrđenje prvostepenog suda, do kog je došao analizom velikog broja dokaza, da je do saobraćajne nesreće došlo iskqučivo zbog stepena apelantove alkoholisanosti, koje je u uzročnoj vezi sa greškama u vožwi zbog kojih je došlo do prouzrokovawa predmetne nesreće i smrtne posljedice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da za takvu presudu nije imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a Okružni sud mu je nakon okončawa prvostepenog postupka uskratio sprovođenje dokaza saslušanjem svjedoka - neposrednih očevidaca saobraćajne nesreće, za koje je naknadno saznao. Smatra da redovni sudovi nisu dali razloge niti objašnjenje zašto su povjerovali saslušanim svjedocima. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da donošenjem Presude broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine nije došlo do kršewa ustavnih prava koja se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 12. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo da su navodi apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje. Istakao je da su u prvostepenom postupku sprovedeni svi dokazi koji su predloženi, a u toku postupka poštovana sva apelantova prava koji je sve vrijeme imao svoga branioca. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 13. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nije bilo kršewa prava na pravično suđenje te da apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, u daqnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Član 283 (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 296 " Š...Ć (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine predloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo koji sud u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelacija je podnesena 17. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 21. Član 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u Broj 12 – Strana 1039 razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe." 22. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. U ovom predmetu apelant se žali na bitne povrede odredbi krivičnog postupka jer je prvostepeni sud, shodno njegovom mišljenju, osuđujuću presudu donio bez ijednog valjanog materijalnog dokaza, a drugostepeni sud mu je uskratio da sasluša svjedoke - očevice događaja za koje je naknadno saznao. U tom kontekstu, navodi da se radi o događaju od 22. aprila 1991. godine, a odbijanjem da se saslušaju predloženi svjedoci onemogućena mu je odbrana pred sudom, koja je garantovana članom 6 stav 3d. Evropske konvencije. 24. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor činjenica da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da nije imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a da je Okružni sud odlučujući o njegovoj žalbi, suprotno Ustavu i Evropskoj konvenciji, odbio da sasluša svjedoke, neposredne očevice saobraćajne nezgode, za koje je odbrana saznala naknadno. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju shodno kojoj član 6 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima, a iz člana 6 stav 3d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 26. Ustavni sud s tim u vezi ističe da član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a u konkretnom slučaju Okružni sud je tako i postupio. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je prvi i osnovni uzrok saobraćajne nezgode u ovoj krivičnoj stvari stepen apelantove alkoholisanosti, zbog čega on nije bio sposoban za vožnju. Dovodeći u vezu ovu nespornu činjenicu s ostalim dokazima koji su sprovedeni, redovni sudovi su izveli zakqučak da je kod apelanta koncentracija alkohola u krvi u uzročnoj vezi sa greškama u vožwi koje su prouzrokovale saobraćajnu nezgodu sa smrtnom posljedicom, zbog čega bi saslušanje novih svjedoka - neposrednih očevidaca, po protoku 14 godina od predmetne nezgode, bilo neprimjereno i nepotrebno (vidi Evropski sud za qudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za qudska prava, CH /00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Broj 12 – Strana 1040 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 27. U pogledu prigovora o nedostatku materijalnih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je apelant ovaj prigovor isticao u žalbi na prvostepenu presudu, te da je Okružni sud prilikom odlučivawa o woj dao jasna i potpuna obrazložewa i istakao da je u prvostepenom postupku sproveden veliki broj dokaza s ciljem da se potpuno i pravilno utvrdi činjenično stawa, koje je i sam prihvatio kao valjane. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije jer se apelantovi navodi odnose iskqučivo na bitnu povredu krivičnog postupka. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud odbio apelantov predlog da se sprovedu dokazi saslušanjem novih svjedoka - očevidaca saobraćajne nesreće, ali je za takvu odluku dao razumno i jasno obrazloženje. U pogledu drugog prigovora, nedostatka materijalnih dokaza za donošenje prvostepene presude, Ustavni sud je već naglasio da je ovaj apelantov prigovor isticao u žalbi, te je o tome riješeno presudom Okružnog suda, jasnim i potpunim obrazloženjem, primjenom pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, pa shodno tome niti da su moguća kršewa navedenih prava. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2597/05, rješavajući apelaciju Petra Đajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Đajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Đajić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 17. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine i Presude 1 Odluka je objavnjena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2597/05 od 16. januara 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju, zatraženo je 9. januara 2001. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Okružni sud je dostavio odgovor 19. januara 2006. godine, Osnovni sud 26. januara 2006. godine, a Okružno tužilaštvo 1. februara 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Na osnovu optužnice Višeg javnog tužilaštva Mostar, broj Kt-91/91 od 27. novembra 1991. godine, apelant je optužen zbog teškog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 2. u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 181. stav 1. Krivičnog zakona SRBiH. Na glavnom pretresu 26. decembra 2000. godine, tužilac Osnovnog javnog tužilaštva Trebinje je izvršio pravnu prekvalifikaciju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, stavljajući mu na teret izvršenje krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Na glavnom pretresu od 1. juna 2005. godine, okružni tužilac iz Trebinja ostao je kod izmijenjene pravne kvalifikacije, s tim što je precizirao činjenični opis djela. 8. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine apelanta proglasio krivim zbog izvršenja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U toku postupka sud je proveo veliki broj dokaza: izvršio uvid u zapisnik o uviđaju od 22. aprila 1991. godine, nalaz i mišljenje o vrsti i težini, te načinu nanošenja povreda i smrti oštećenog koje je dao vještak medicinske struke, uvid u zapisnik o rekonstrukciji od 2. juna 2000. godine, crtež lica mjesta s rekonstrukcije i uvid u fotografije s rekonstrukcije, uvid u nalaz neuropsihijatra, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, dopunu nalaza vještaka saobraćajne struke u odnosu na nalaz vještaka medicinske struke, saslušao dva vještaka i dva svjedoka. U obrazloženju presude ovaj sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant kritične prilike upravljao vozilom u stanju alkoholisanosti (22,14 mmol/L alkohola u krvi, a krajnja dozvoljena granica je 0,5g/kg) zbog čega nije bio sposoban za bezbjednu vožnju, niti je obratio pažnju na pješaka D.G. starog 11 godina, koji se kretao ispred njega na lijevoj strani kolovoza već je, prešavši na lijevu stranu kolovoza, udario pješaka nanijevši mu teške tjelesne povrede zbog kojih je pješak umro. Utvrđeno je da je u konkretnoj situaciji, u odnosu na osnovno djelo apelant postupao s eventualnim umišljajem, a u odnosu na daljnju posljedicu, povređivanje pješaka, postupao je iz nehata, jer je olako držao da neće doći do daljnjih posljedica. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine, kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio i Presudu broj K-177/01 od 1. juna 2005. godine preinačio u odluci o kazni, pa je apelantu za izvršeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U pogledu apelantovog prijedloga da se provedu novi dokazi za koje odbrana nije znala, a radi se o Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH saslušanju svjedoka koji su bili očevici saobraćajne nesreće, ovaj sud je u obrazloženju presude istakao da je takav prijedlog neprihvatljiv i našao neprimjerenim nakon proteka više od 14 godina saslušavati svjedoke, navodne očevice predmetne nezgode, a pogotovo ne iz razloga koje je obrazložio apelantov branilac. Ovaj sud prihvata utvrđenje prvostepenog suda, do kojeg je došao analizom velikog broja dokaza, da je do saobraćajne nesreće došlo isključivo zbog stepena apelantove alkoholisanosti, koje je u uzročnoj vezi sa greškama u vožnji zbog kojih je došlo do prouzrokovanja predmetne nesreće i smrtne posljedice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da za takvu presudu nije imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a Okružni sud mu je nakon okončanja prvostepenog postupka uskratio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka - neposrednih očevidaca saobraćajne nesreće, za koje je naknadno saznao. Smatra da redovni sudovi nisu dali razloge niti objašnjenje zašto su povjerovali saslušanim svjedocima. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da donošenjem Presude broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine nije došlo do kršenja ustavnih prava koja se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 12. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo da su navodi apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje. Istakao je da su u prvostepenom postupku provedeni svi predloženi dokazi, a u toku postupka poštovana sva apelantova prava koji je sve vrijeme imao svoga branioca. 13. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje te da apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Član 283. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296. " Š...Ć (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Broj 12 – Strana 1041 djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-48/05 od 1. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 . st. 1. i 3.d. Evropske konvencije. 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 21. Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe." 22. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. U ovom predmetu apelant se žali na bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je prvostepeni sud, prema njegovom mišljenju, osuđujuću presudu donio bez ijednog valjanog materijalnog dokaza, a drugostepeni sud mu je uskratio da sasluša svjedoke - očevice događaja za koje je naknadno saznao. U tom kontekstu, navodi da se radi o događaju od 22. aprila 1991. godine, a odbijanjem da se saslušaju predloženi svjedoci onemogućena mu je odbrana pred sudom, koja je garantovana članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije. 24. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor činjenica da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da nije Broj 12 – Strana 1042 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a da je Okružni sud odlučujući o njegovoj žalbi, suprotno Ustavu i Evropskoj konvenciji, odbio saslušati svjedoke, neposredne očevice saobraćajne nezgode, za koje je odbrana saznala naknadno. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 26. Ustavni sud s tim u vezi ističe da član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a u konkretnom slučaju Okružni sud je tako i postupio. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je prvi i osnovni uzrok saobraćajne nezgode u ovoj krivičnoj stvari stepen apelantove alkoholisanosti, zbog čega on nije bio sposoban za vožnju. Dovodeći u vezu ovu nespornu činjenicu s ostalim provedenim dokazima, redovni sudovi su izveli zaključak da je kod apelanta koncentracija alkohola u krvi u uzročnoj vezi sa greškama u vožnji koje su prouzrokovale saobraćajnu nezgodu sa smrtnom posljedicom, zbog čega bi saslušanje novih svjedoka - neposrednih očevidaca, po proteku 14 godina od predmetne nezgode, bilo neprimjereno i nepotrebno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 27. U pogledu prigovora o nedostatku materijalnih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je apelant ovaj prigovor isticao u žalbi na prvostepenu presudu, te da je Okružni sud prilikom odlučivanja o njoj dao jasna i potpuna obrazloženja i istakao da je u prvostepenom postupku proveden veliki broj dokaza s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, koje je i sam prihvatio kao valjane. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije jer se apelantovi navodi odnose isključivo na bitnu povredu krivičnog postupka. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud odbio apelantov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem novih svjedoka očevidaca saobraćajne nesreće, ali je za takvu odluku dao razumno i jasno obrazloženje. U pogledu drugog prigovora, nedostatka materijalnih dokaza za donošenje prvostepene presude, Ustavni sud je već naglasio da je ovaj apelantov prigovor isticao u žalbi, te je o tome riješeno presudom Okružnog suda, jasnim i potpunim obrazloženjem, primjenom pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, pa prema tome niti da su moguća kršenja navedenih prava. 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2597/05, rješavajući apelaciju Petra Đajića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Petra Đajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-48/05 od 1. studenoga 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-177/01 od 1. lipnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Petar Đajić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 17. prosinca 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-48/05 od 1. studenoga 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-177/01 od 1. lipnja 2005. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene pobijanim presudama do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 2597/05 od 16. siječnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva u Trebinju, je zatraženo 9. siječnja 2001. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Okružni je sud dostavio odgovor 19. siječnja 2006. godine, Osnovni sud 26. siječnja 2006. godine, a Okružno tužiteljstvo 1. veljače 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. lipnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Na temelju optužnice Višeg javnog tužiteljstva Mostar, broj Kt-91/91 od 27. studenoga 1991. godine, apelant je optužen zbog teškog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 186. stavak 2. u svezi s kaznenim djelom ugrožavanja javnog prometa iz članka 181. stavak 1. Kaznenog zakona SRBiH. Na glavnom pretresu 26. prosinca 2000. godine, tužitelj Osnovnog javnog tužiteljstva Trebinje je izvršio pravnu prekvalifikaciju kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, stavljajući mu na teret izvršenje kaznenog djela ugrožavanje javnog prometa iz članka 400. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske. Na glavnom pretresu od 1. lipnja 2005. godine, okružni tužitelj iz Trebinja je ostao kod izmijenjene pravne kvalifikacije, s tim što je precizirao činjenični opis djela. 8. Osnovni sud u Trebinju je Presudom broj K-177/01 od 1. lipnja 2005. godine apelanta proglasio krivim zbog izvršenja Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kaznenog djela ugrožavanja javnog prometa iz članka 400. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Tijekom postupka sud je proveo veliki broj dokaza: izvršio uvid u zapisnik o očevidu od 22. travnja 1991. godine, nalaz i mišljenje o vrsti i težini, te načinu nanošenja povreda i smrti oštećenog koje je dao vještak medicinske struke, uvid u zapisnik o rekonstrukciji od 2. lipnja 2000. godine, crtež lica mjesta s rekonstrukcije i uvid u fotografije s rekonstrukcije, uvid u nalaz neuropsihijatra, nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, dopunu nalaza vještaka prometne struke u odnosu na nalaz vještaka medicinske struke, saslušao dva vještaka i dva svjedoka. U obrazloženju presude ovaj je sud istaknuo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant kritične prigode upravljao vozilom u stanju alkoholiziranosti (22,14 mmol/L alkohola u krvi, a krajnja dopuštena granica je 0,5g/kg) zbog čega nije bio sposoban za sigurnu vožnju, niti je obratio pažnju na pješaka D.G. starog 11 godina, koji se kretao ispred njega na lijevoj strani kolovoza već je, prešavši na lijevu stranu kolovoza, udario pješaka nanijevši mu teške tjelesne povrede zbog kojih je pješak umro. Utvrđeno je da je u konkretnoj situaciji, u odnosu na osnovno djelo apelant postupao s eventualnim umišljajem, a u odnosu na daljnju posljedicu, povređivanje pješaka, postupao je iz nehata, jer je olako držao da neće doći do daljnjih posljedica. 9. Odlučujući o apelantovom prizivu, Okružni je sud donio Presudu broj Kž-48/05 od 1. studenoga 2005. godine, kojom je apelantov priziv djelomično uvažio i Presudu broj K-177/01 od 1. lipnja 2005. godine preinačio u odluci o kazni, pa je apelantu za izvršeno kazneno djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostupanjska je presuda ostala neizmijenjena. Glede apelantovog prijedloga da se provedu novi dokazi za koje obrana nije znala, a radi se o saslušanju svjedoka koji su bili očevici prometne nesreće, ovaj je sud u obrazloženju presude istaknuo da je takav prijedlog neprihvatljiv i našao neprimjerenim nakon proteka više od 14 godina saslušavati svjedoke, navodne očevice predmetne nezgode, a pogotovu ne iz razloga koje je obrazložio apelantov branitelj. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda, do kojeg je došao analizom velikog broja dokaza, da je do prometne nesreće došlo isključivo zbog stupnja apelantove alkoholiziranosti, koje je u uzročnoj vezi sa greškama u vožnji zbog kojih je došlo do prouzrokovanja predmetne nesreće i smrtne posljedice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je tijekom postupka pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da za takvu presudu nije imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a Okružni mu je sud nakon okončanja prvostupanjskog postupka uskratio provedbu dokaza saslušanjem svjedoka - neposrednih očevidaca prometne nesreće, za koje je naknadno saznao. Smatra da redoviti sudovi nisu dali razloge niti objašnjenje zašto su povjerovali saslušanim svjedocima. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da donošenjem Presude broj Kž-48/05 od 1. studenoga 2005. godine nije došlo do kršenja ustavnih prava koja se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 12. Osnovni je sud u svom odgovoru naveo da su navodi apelacije neutemeljeni i da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje. Istaknuo je da su u prvostupanjskom postupku provedeni svi predloženi dokazi, a tijekom postupka poštovana sva apelantova prava koji je sve vrijeme imao svoga branitelja. Broj 12 – Strana 1043 13. Okružno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje te da apelaciju treba odbiti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Članak 283. (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 296. " Š...Ć (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Kž-48/05 od 1. studenoga 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 17. prosinca 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 . st. 1. i 3.d. Europske konvencije. 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe." Broj 12 – Strana 1044 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. Postupak pred redovitim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. U ovom se predmetu apelant žali na bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud, prema njegovom mišljenju, osuđujuću presudu donio bez ijednog valjanog materijalnog dokaza, a drugostupanjski mu je sud uskratio da sasluša svjedoke - očevice događaja za koje je naknadno saznao. U tom kontekstu, navodi da se radi o događaju od 22. travnja 1991. godine, a odbijanjem da se saslušaju predloženi svjedoci onemogućena mu je obrana pred sudom, koja je zajamčena člankom 6. stavak 3.d. Europske konvencije. 24. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud opaža da je osnovni apelantov prigovor činjenica da je Osnovni sud donio osuđujuću presudu a da nije imao niti jedan valjan materijalni dokaz, a da je Okružni sud odlučujući o njegovom prizivu, oprečno Ustavu i Europskoj konvenciji, odbio saslušati svjedoke, neposredne očevice prometne nezgode, za koje je odbrana saznala naknadno. U svezi s ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo saslušavanja svjedoka pred sudom, već je na redovitom sudu ocijeniti bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz članka 6. stavak 3.d. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti iznošenja dokaza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 26. Ustavni sud s tim u svezi ističe da članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a u konkretnom slučaju Okružni je sud tako i postupio. U obrazloženju presude taj je sud istaknuo da je prvi i osnovni uzrok prometne nezgode u ovoj kaznenoj stvari stupanj apelantove alkoholiziranosti, zbog čega on nije bio sposoban za vožnju. Dovodeći u svezu ovu neprijepornu činjenicu s ostalim provedenim dokazima, redoviti su sudovi izveli zaključak da je kod apelanta koncentracija alkohola u krvi u uzročnoj vezi s greškama u vožnji koje su prouzročile prometnu nezgodu sa smrtnom posljedicom, zbog čega bi saslušanje novih svjedoka - neposrednih očevidaca, po proteku 14 godina od predmetne nezgode, bilo neprimjereno i nepotrebno (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68). 27. Glede prigovora o nedostatku materijalnih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je apelant ovaj prigovor isticao u prizivu na prvostupanjsku presudu, te da je Okružni sud prigodom odlučivanja o njoj dao jasna i potpuna obrazloženja i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. istaknuo da je u prvostupanjskom postupku proveden veliki broj dokaza s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, koje je i sam prihvatio kao valjane. 28. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije jer se apelantovi navodi odnose isključivo na bitnu povredu kaznenog postupka. Ustavni je sud ustvrdio da je Okružni sud odbio apelantov prijedlog za provedbu dokaza saslušanjem novih svjedoka očevidaca prometne nesreće, ali je za takvu odluku dao razumno i jasno obrazloženje. Glede drugog prigovora, nedostatka materijalnih dokaza za donošenje prvostupanjske presude, Ustavni je sud već naglasio da je ovaj apelantov prigovor isticao u prizivu, te je o tome riješeno presudom Okružnog suda, jasnim i potpunim obrazloženjem, primjenom pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud opaža da u konkretnom slučaju nije bilo drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, pa prema tomu niti da su moguća kršenja navedenih prava. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2653/05, rješavajući apelaciju Živka Tanasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Živka Tanasića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Vladi Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Živko Tanasić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nesprovođewa izvršewa dozvoljenog Rješenjem Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-1062/05 od 14. marta 2005. godine i 29. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odgovori na apelaciju Opštinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane koje zastupa Pravobranilaštvo (u daqnjem tekstu: izvršenik) u ovoj odluci nisu traženi posebno zbog toga što su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobijeni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04 (odluka od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. maja 2005. godine). S obzirom na to da se ova odluka u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o identičnim pravnim i činjeničnim osnovima, nije bilo neophodno pribavljati odgovore učesnika u postupku na navode iz apelacije. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 4. Povodom apelantove tužbe protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane koje zastupa Pravobranilaštvo (u daqnjem tekstu: izvršenik) radi naknade štete Opštinski sud I Sarajevo (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) donio je Presudu broj P-81/97 od 8. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-246/04 od 13. maja 2004. godine, kom je obavezao izvršenika da apelantu na ime naknade štete zbog izuzetih putničkih motornih vozila marke "audi 80 TD" i "mercedes 207 D" isplati ukupan iznos od 52.399,15 KM. 5. S obzirom na to da izvršenik nije dobrovoqno izvršio obavezu utvrđenu pravosnažnom presudom, apelant je 10. marta 2005. godine podnio predlog za dozvolu izvršewa pravosnažne presude. Postupajući po apelantovom predlogu, Opštinski sud je donio Rješenje broj I -1062/05 od 14. marta 2005. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je pravovremeno, 17. marta 2005. godine, protiv tog rješewa izjavio prigovor, ističući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je proglašeno javnim dugom Federacije Bosne i Hercegovine, da se na takva potraživawa ne obračunava kamata i da se ta potraživawa do donošewa propisa iz člana 7 Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti neće isplaćivati. Takođe je istakao da sud, na osnovu Uredbe o načinu utvrđivawa i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti, nije nadležan da postupa u konkretnoj pravnoj stvari, već da, u skladu sa navedenim propisima, izvršnu odluku treba da uputi Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa. Izvršenik je u prigovoru istakao da je Zakonom o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta FBiH izvršenje u konkretnom slučaju odgođeno, pa je predložio da ga sud, postupajući po prigovoru, usvoji, stavi van snage rješenje o izvršenju i ukine sve sprovedene izvršne radnje. 6. Rješavajući prigovor izvršenika, Opštinski sud je donio Rješenje broj I-1062/05 od 29. juna 2005. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan, a Rješenje o izvršenju od 14. marta 2005. godine ostavio na snazi. U obrazloženju rješewa sud je istakao da je prigovor izvršenika neosnovan, jer je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršne isprave Presude Opštinskog suda broj P-81/97 od 8. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-246/04 od 13. maja 2004. godine, a kom je obavezan izvršenik da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 52.399,15 KM uz troškove postupka. S obzirom na to da je izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave, navodi izvršenika da se radi o javnom dugu, shodno mišljenju suda, neosnovani su jer je potraživanje utvrđeno sudskom odlukom 8. jula 2003. godine, kad je bio na snazi Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju Broj 12 – Strana 1045 potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti. 7. Opštinski sud je zakqučio da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju potraživawa obuhvaćenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta FBiH, kojim je propisano da se izvršenje na osnovu izvršnih sudskih odluka na teret Buxeta Federacije privremeno odgađa do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka, koji je stupio na snagu 1. juna 2004. godine. Sud je istakao da je 28. novembra 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine u kom je, odredbom člana 3 stav 5, izričito propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, što je prilikom donošewa ovog rješewa uzeto u obzir. Dakle, pomenutim zakonima, u odnosu na konkretno apelantovo potraživanje, na drugi način je propisano postupanje u odnosu na ranije doneseni zakon koji je istovrsna potraživawa kvalifikovao kao javni dug. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je odgađanje izvršewa pravosnažne presude u direktnoj suprotnosti sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji su zaštićeni članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država, shodno apelantovom mišljenju, ne može da donosi propise kojima će se zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravu na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 9. Odgovori na apelaciju u ovoj odluci nisu zatraženi posebno, jer su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobijeni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04, koji se tiču identičnog činjeničnog i pravnog osnova ( Odluka od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. maja 2005. godine). V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršewa potraživawa pravnih i fizičkih lica prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stawa i direktne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Izvršenje presuda i upravnih akata za potraživanje iz stava 1 ovog člana, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupawa na snagu ovog zakona." 11. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Član 3 Pod potraživawima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživawa pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovima: - mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, Broj 12 – Strana 1046 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili opštim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Š...Ć Član 6 Potraživawa iz člana 3 ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na wih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Do donošewa propisa iz člana 7 ovog zakona potraživawa iz stava 1 ovog člana neće se isplaćivati. Član 7 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na predlog Ministarstva finansija, propisaće način utvrđivawa i realizacije javnog duga iz člana 6 ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona." 12. U Uredbi o načinu utvrđivawa i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Član 2 Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživawa iz člana 3 Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti Š...Ć (u daqnjem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8.4.1992. do 23.12.1996. godine, i to: - mobilisana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili opštim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Član 3 Pravna i fizička lica koja imaju potraživawa prema Federaciji na osnovu člana 2 Zakona svoja potraživawa mogu da prijave Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživawa nastalih za vrijeme ratnih stawa i direktne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Komisija). Š...Ć Član 6 Komisija će koordinisati aktivnosti na sprovođenju ove uredbe, utvrditi ukupan iznos potraživawa i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivawa konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Š...Ć Član 12 U slučaju pokretawa izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješewima Ministarstva odbrane i MUP-a i nadležnih organa uprave, a koje se odnose na javni dug iz člana 3 Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost. Pravno lice kome se dostavi izvršna odluka za potraživanje iz osnova javnog duga u skladu sa članom 3 Zakona obavezno je da dostavi odmah odluku Komisiji koja postupa u skladu sa odredbama ove uredbe. Mišljenje Komisije obavezujuće je za sudove i pravna lica iz st. 1 i 2 ovog člana." 13. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i opština. Član 2 Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršna dokumenta donesena u sudskom i upravnom postupku, a koja se odnose na potraživawa nastala na osnovu: - stare devizne štednje; Četvrtak, 22.2.2007. - razne materijalne i nematerijalne štete; - potraživawa nastala za vrijeme rata i direktne ratne opasnosti; - zaostalih neizmirenih obaveza korisnika Buxeta. Član 3 Ovaj zakon će se primjewivati do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka iz člana ovog zakona, a najkasnije do 31.5.2004. godine. Š...Ć Član 8 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98)." 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) u članu 3 u drugom redu iza riječi "člana" dodaje se broj "2", a u trećem redu iza riječi "zakona" stavlja se tačka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 15. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) relevantne odredbe glase: "Član 3 Unutrašwi dug Federacije iznosi Š...Ć, a čine ga: Š...Ć obaveze za potraživawa nastala u ratu ili tokom direktne ratne opasnosti (u daqnjem tekstu: ratna potraživawa), kao materijalne i nematerijalne štete Š...Ć Š...Ć Unutrašwi dug koji se izmiruje putem izdavawa obveznica predstavlja potpunu isplatu svakog potraživawa za koje su izdate obveznice. Š...Ć Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine Š...Ć primjenjuju se odredbe ovog zakona. Š...Ć Član 16 Ratna potraživawa iz člana 3 ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživawa, shodno Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivawa i realizovawa javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti Š...Ć. Član 17 Obaveze za ratna potraživawa izmirivaće se izdavanjem obveznica. Kamata na ratna potraživawa otpisuje se. Š...Ć Član 20 Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživawa izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM, ne akumulišu kamatu, imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivaće se u deset godišwih rata počev najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća." 16. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 8 Š...Ć Protiv rješewa o izvršenju dužnik može da izjavi prigovor (član 48).Š...Ć Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Protiv rješewa donesenog po prigovoru može da se izjavi žalba. Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog kwigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o izvršenju, doneseno na osnovu vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog kwigovodstva tek pošto postane pravosnažno.Š...Ć" 17. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno.Š...Ć Š...Ć Član 166 Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se provede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Š...Ć Član 170 (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetwama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetwama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daqnjem postupanju. Š...Ć Član 226 Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Član 228 U izvršnom postupku regulisanom ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršewa. Član 229 Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen izvršni postupak, a koji su se primjewivali na teritoriji Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Član 230 Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH", a počeće se primjewivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupawa na snagu." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta Broj 12 – Strana 1047 treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Zato, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu. 22. Polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava u pogledu iscrpqivawa pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjewivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 23. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnih presuda. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji sudskog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju sudske presude, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigao sprovođenje rješewa o izvršenju. 26. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zakqučuje da je apelacija dopustiva. VII. Meritum 27. Apelant smatra da je nesprovođenjem pravosnažnog rješewa o izvršenju sudske presude povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Broj 12 – Strana 1048 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Apelant se, u suštini, žali na to što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka kom mu je dosuđen određeni novčani iznos za izuzeta motorna vozila, na ime štete nastale u ratnom periodu. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi, Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljavao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije detaqno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 29. Osim navedene prakse Evropskog suda za qudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za qudska prava (vidi, predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) u kojima je utvrđeno kršenje člana 6 Evropske konvencije zbog neizvršewa pravosnažnih sudskih odluka. Takođe, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zakqučio da su vlasti obavezne da obezbijede izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizilazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 30. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu da primijene i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se apelant upravo žali na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. U konkretnom slučaju izvršenje pravosnažne presude je dozvoljeno 14. marta 2005. godine. Opštinski sud u obrazloženju rješewa kojim je odbio prigovor izvršenika i ostavio na snazi rješenje o izvršenju od 14. marta 2005. godine ističe da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju potraživawa koje je obuhvaćeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se izvršenje na osnovu izvršnih sudskih odluka privremeno odgađa do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza FBiH (stupio na snagu 28. novembra 2004. godine) u odredbi 3 stav 5 izričito je propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o Četvrtak, 22.2.2007. privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04). U članu 3 pomenutog zakona propisano je da će se ovaj zakon primjewivati "do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka, a najkasnije do 31. maja 2004. godine". 31. Takav propis nije donesen do navedenog roka, već je 1. juna 2004. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04), kojim je rok 31. maj 2004. godine izbrisan, pa proizilazi da će se, nakon donošewa ovih izmjena, Zakon o privremenom odgađanju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret Buxeta Federacije BiH primjewivati do "donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka", ali se ne precizira rok za donošenje takvog propisa. 32. Takođe, Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti iz 2001. godine potraživawa pravnih i fizičkih lica iz tog perioda, koja su navedena u članu 3 tog zakona, proglašena su javnim dugom. Nakon toga je Uredbom o načinu utvrđivawa i realizaciji javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti iz 2002. godine propisano da će se ta potraživawa prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti (u daqnjem tekstu: Komisija). Navedenom uredbom je, takođe, propisano i da "u slučaju pokretawa izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda Š...Ć a koja se odnose na javni dug Š...Ć, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji", te da je "mišljenje Komisije obavezujuće za sudove". Zatim je Federacija BiH 2004. godine donijela Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije BiH, kojim je ratna potraživawa definisala kao unutrašwi dug, te regulisala način izmirivawa tog duga. Ovaj zakon je, očigledno, propis koji reguliše način izmirewa obaveza po osnovu izvršnih odluka na koji upućuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije BiH. 33. Ustavni sud naglašava da postoji obaveza svih da poštuju pravosnažne sudske presude. Takođe, Ustavni sud ističe da država, u principu, ne može da donosi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i pravu na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Naravno, ne može da se ospori pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena qudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom, shodno kojoj se određena prava, kao, na primjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uslovima ograničiti. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama potpisnicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, donesenih u skladu sa članom 6 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju upravo je zakonima spriječeno izvršenje pravosnažne sudske odluke, koja se odnosi na utvrđena potraživawa koja treba isplatiti iz buxeta opštine, odnosno kantona. Međutim, u pogledu donošewa navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15 Evropske konvencije (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 288/03). 35. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavawa qudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konevncije, mora da vodi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, neće biti Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH utvrđena ako "dotična lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedeske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, strane 26-28, st. 70-73). 36. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa relevantnim propisima u konkretnom slučaju, dolazi se do zakqučka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno wihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, ali i po drugim osnovima, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince". Zbog toga, nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 37. Osnovni razlog zbog kog Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) regulisano da će se te obaveze izmiriti izdavanjem obveznica, a kamate na ta potraživawa će se otpisati. Dalje, u članu 20 istog zakona propisuje se da će ove obveznice imati "rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivaće se u deset godišwih rata, počev najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća". U ovakvoj situaciji opravdano se postavlja pitanje da li će iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako efektivno ostvari svoja prava. Osim toga, navedenim zakonom je predviđeno da će se obaveze po ratnim potraživawima izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period moguće odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u ranije citiranoj odluci broj AP 288/03 zakqučio da primjena ovakvih odredbi, u suštini, onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu koji su utvrđeni takvim odlukama, što je suprotno pravu na pristup sudu koji je integralni elemenat prava na pravično suđenje. 38. Ustavni sud, takođe, smatra da je onemogućavanje izvršewa pravosnažnih sudskih odluka, ali i propisivanje da su mišljewa organa izvršne vlasti "obavezujuća za sudove", kao što to zakonodavac čini u Uredbi o načinu utvrđivawa i realizaciji javnog duga Federacije BiH za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02), u suprotnosti i sa pravom na "nezavisan sud" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, ovo pravo u sebi sadrži i princip da niko van sudske vlasti ne može da mijewa ili suspenduje od izvršewa obavezujuće sudske odluke na štetu pojedinca. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj je ovlašćenje za donošenje obavezujućih odluka ono što je važna karakteristika "suda" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a čini i sastavni dio pojma "nezavisan" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Benthem protiv Holandije, presuda od 23. oktobra 1985. godine, serija A, broj 97, stav 40, i Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stav 45). Takođe, "sud", u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ne smatra se "nezavisnim" ukoliko traži i prihvata obavezujuća mišljewa izvršne vlasti, budući da se na taj način "potčiwava sudska funkcija izvršnoj vlasti" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Beaumartin protiv Francuske, presuda od 24. novembra 1994. godine, serija A, broj 296 B, stav 38). Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su propisi koji su u pitanju u suprotnosti sa pravom na "nezavisan sud", koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu svoju dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1049 se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). 40. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da navedenoj zakonskoj regulativi nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustav Bosne i Hercegovine je najviši oblik opšteg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s wim. Takođe, Evropska konvencija, koja se na osnovu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje, ima "prioritet". Ustavni sud zakqučuje da je, s ciljem podržavawa Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna da apelantu omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke. 41. Na osnovu izloženog Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 42. S obzirom na zakqučak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ostalih prava na koja se apelant poziva. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Takođe, postoji povreda prava na "nezavisan sud", koje je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukoliko se aktima zakonodavne ili izvršne vlasti mijewaju ili suspenduju od izvršewa obavezujuće sudske odluke ili kada se propisuje da su mišljewa izvršne vlasti obavezujuća za sudove. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2653/05, rješavajući apelaciju Živka Tanasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Živka Tanasića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Broj 12 – Strana 1050 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Vladi Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Živko Tanasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja izvršenja dopuštenog Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-1062/05 od 14. marta 2005. godine i 29. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odgovori na apelaciju Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane koje zastupa Pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: izvršenik) u ovoj odluci nisu traženi posebno zbog toga što su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04 (odluka od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. maja 2005. godine). S obzirom na to da se ova odluka u svom obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o identičnim pravnim i činjeničnim osnovima, nije bilo neophodno pribavljati odgovore učesnika u postupku na navode iz apelacije. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 4. Povodom apelantove tužbe protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane koje zastupa Pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naknade štete Općinski sud I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-81/97 od 8. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-246/04 od 13. maja 2004. godine, kojom je obavezao izvršenika da apelantu na ime naknade štete zbog izuzetih putničkih motornih vozila marke "audi 80 TD" i "mercedes 207 D" isplati ukupan iznos od 52.399,15 KM. 5. S obzirom na to da izvršenik nije dobrovoljno izvršio obavezu utvrđenu pravosnažnom presudom, apelant je 10. marta 2005. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne presude. Postupajući po apelantovom prijedlogu, Općinski sud je donio Rješenje broj I-1062/05 od 14. marta 2005. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje. Izvršenik je pravovremeno, 17. marta 2005. godine, protiv tog rješenja izjavio prigovor, ističući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je proglašeno javnim dugom Federacije Bosne i Hercegovine, da se na takva potraživanja ne obračunava kamata i da se ta potraživanja do donošenja propisa iz člana 7. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti neće isplaćivati. Također je istakao da sud, na osnovu Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, nije nadležan da postupa u konkretnoj pravnoj stvari, već da, u skladu sa navedenim propisima, izvršnu odluku treba uputiti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja. Izvršenik je u prigovoru istakao da je Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH izvršenje u konkretnom slučaju odgođeno, pa je predložio da ga sud, postupajući po prigovoru, usvoji, stavi van snage rješenje o izvršenju i ukine sve provedene izvršne radnje. Četvrtak, 22.2.2007. 6. Rješavajući prigovor izvršenika, Općinski sud je donio Rješenje broj I-1062/05 od 29. juna 2005. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan, a Rješenje o izvršenju od 14. marta 2005. godine ostavio na snazi. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prigovor izvršenika neosnovan, jer je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršne isprave Presude Općinskog suda broj P-81/97 od 8. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-246/04 od 13. maja 2004. godine, a kojom je obavezan izvršenik da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 52.399,15 KM uz troškove postupka. S obzirom na to da je izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave, navodi izvršenika da se radi o javnom dugu, prema mišljenju suda, neosnovani su jer je potraživanje utvrđeno sudskom odlukom 8. jula 2003. godine, kad je bio na snazi Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. 7. Općinski sud je zaključio da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju potraživanja obuhvaćenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH, kojim je propisano da se izvršenje na osnovu izvršnih sudskih odluka na teret Budžeta Federacije privremeno odgađa do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka, koji je stupio na snagu 1. juna 2004. godine. Sud je istakao da je 28. novembra 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine u kojem je, odredbom člana 3. stav 5, izričito propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, što je prilikom donošenja ovog rješenja uzeto u obzir. Dakle, spomenutim zakonima, u odnosu na konkretno apelantovo potraživanje, na drugi način je propisano postupanje u odnosu na ranije doneseni zakon koji je istovrsna potraživanja kvalificirao kao javni dug. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je odgađanje izvršenja pravosnažne presude u direktnoj suprotnosti sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji su zaštićeni članom II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država, prema apelantovom mišljenju, ne može donositi propise kojima će se zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravu na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 9. Odgovori na apelaciju u ovoj odluci nisu zatraženi posebno, jer su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04, koji se tiču identičnog činjeničnog i pravnog osnova ( Odluka od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. maja 2005. godine). V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršenja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Izvršenje presuda i upravnih akata za potraživanje iz stava 1. ovog člana, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona." 11. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Član 3. Pod potraživanjima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovama: - mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i - drugim osnovama za potrebe odbrane. Š...Ć Član 6. Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati. Član 7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva finansija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona." 12. U Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Član 2. Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć (u daljnjem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8.4.1992. do 23.12.1996. godine, i to: - mobilizirana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Član 3. Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnih stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Komisija). Š...Ć Član 6. Komisija će koordinirati aktivnosti na provođenju ove uredbe, utvrditi ukupan iznos potraživanja i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivanja konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Š...Ć Član 12. U slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješenjima Ministarstva odbrane i MUP-a i nadležnih organa uprave, a koje se odnose na javni dug iz člana 3. Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost. Pravno lice kome se dostavi izvršna odluka za potraživanje iz osnova javnog duga u skladu sa članom 3. Zakona obavezno je odluku dostaviti odmah Komisiji koja postupa u skladu sa odredbama ove uredbe. Broj 12 – Strana 1051 Mišljenje Komisije obavezujuće je za sudove i pravna lica iz st. 1. i 2. ovog člana." 13. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. Član 2. Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršni dokumenti doneseni u sudskom i upravnom postupku, a koji se odnose na potraživanja nastala na osnovu: - stare devizne štednje; - razne materijalne i nematerijalne štete; - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti; - zaostalih neizmirenih obaveza korisnika Budžeta. Član 3. Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana ovog zakona, a najkasnije do 31.5.2004. godine. Š...Ć Član 8. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98)." 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) u članu 3. u drugom redu iza riječi "člana" dodaje se broj "2", a u trećem redu iza riječi "zakona" stavlja se tačka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 15. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) relevantne odredbe glase: "Član 3. Unutrašnji dug Federacije iznosi Š...Ć, a čine ga: Š...Ć obaveze za potraživanja nastala u ratu ili tokom neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: ratna potraživanja), kao materijalne i nematerijalne štete Š...Ć Š...Ć Unutrašnji dug koji se izmiruje putem izdavanja obveznica predstavlja potpunu isplatu svakog potraživanja za koje su izdate obveznice. Š...Ć Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine Š...Ć primjenjuju se odredbe ovog zakona. Š...Ć Član 16. Ratna potraživanja iz člana 3. ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć. Broj 12 – Strana 1052 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 17. Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica. Kamata na ratna potraživanja otpisuje se. Š...Ć Član 20. Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM, ne akumuliraju kamatu, imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća." 16. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 8. Š...Ć Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (član 48).Š...Ć Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba. ršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog knjigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o izvršenju, doneseno na osnovu vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva tek pošto postane pravosnažno.Š...Ć" 17. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.Š...Ć Š...Ć Član 166. Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Š...Ć Član 170. (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Š...Ć Član 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Član 228. U izvršnom postupku reguliranom ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja. Član 229. Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen izvršni postupak, a koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Član 230. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Četvrtak, 22.2.2007. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu. 22. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 23. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da se izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju sudske presude, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigao provođenje rješenja o izvršenju. 26. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva. VII. Meritum 27. Apelant smatra da je neprovođenjem pravosnažnog rješenja o izvršenju sudske presude povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Apelant se, u suštini, žali na to što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka kojom mu je dosuđen određeni novčani iznos za izuzeta motorna vozila, na ime štete nastale u ratnom periodu. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 29. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi, predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 30. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se apelant upravo žali na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. U konkretnom slučaju izvršenje pravosnažne presude je dopušteno 14. marta 2005. godine. Općinski sud u obrazloženju rješenja kojim je odbio prigovor izvršenika i ostavio na snazi rješenje o izvršenju od 14. marta 2005. godine ističe da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju Broj 12 – Strana 1053 potraživanja koje je obuhvaćeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se izvršenje na osnovu izvršnih sudskih odluka privremeno odgađa do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH (stupio na snagu 28. novembra 2004. godine) u odredbi 3. stav 5. izričito je propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04). U članu 3. spomenutog zakona propisano je da će se ovaj zakon primjenjivati "do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka, a najkasnije do 31. maja 2004. godine". 31. Takav propis nije donesen do navedenog roka, već je 1. juna 2004. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04), kojim je rok 31. maj 2004. godine izbrisan, pa proizlazi da će se, nakon donošenja ovih izmjena, Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH primjenjivati do "donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka", ali se ne precizira rok za donošenje takvog propisa. 32. Također, Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti iz 2001. godine potraživanja pravnih i fizičkih lica iz tog perioda, koja su navedena u članu 3. tog zakona, proglašena su javnim dugom. Nakon toga je Uredbom o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti iz 2002. godine propisano da će se ta potraživanja prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Komisija). Navedenom uredbom je, također, propisano i da "u slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda Š...Ć a koja se odnose na javni dug Š...Ć, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji", te da je "mišljenje Komisije obavezujuće za sudove". Zatim je Federacija BiH 2004. godine donijela Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, kojim je ratna potraživanja definirala kao unutrašnji dug, te regulirala način izmirivanja tog duga. Ovaj zakon je, očigledno, propis koji regulira način izmirenja obaveza po osnovu izvršnih odluka na koji upućuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH. 33. Ustavni sud naglašava da postoji obaveza svih da poštuju pravosnažne sudske presude. Također, Ustavni sud ističe da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom, prema kojoj se određena prava, kao, naprimjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama potpisnicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, donesenih u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju upravo je zakonima spriječeno izvršenje pravosnažne sudske odluke, koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta općine, odnosno kantona. Međutim, u pogledu donošenja navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Broj 12 – Strana 1054 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropske konvencije (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 288/03). 35. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konevncije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, neće biti utvrđena ako "dotična lica moraju snositi prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedeske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, strane 26-28, st. 70-73). 36. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa relevantnim propisima u konkretnom slučaju, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih djelovanja, ali i po drugim osnovima, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince". Zbog toga, nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 37. Osnovni razlog zbog kojeg Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) regulirano da će se te obaveze izmiriti izdavanjem obveznica, a kamate na ta potraživanja će se otpisati. Dalje, u članu 20. istog zakona propisuje se da će ove obveznice imati "rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata, počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća". U ovakvoj situaciji opravdano se postavlja pitanje da li će iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako efektivno ostvari svoja prava. Osim toga, navedenim zakonom je predviđeno da će se obaveze po ratnim potraživanjima izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period moguće odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u ranije citiranoj odluci broj AP 288/03 zaključio da primjena ovakvih odredaba, u suštini, onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu koji su utvrđeni takvim odlukama, što je suprotno pravu na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje. 38. Ustavni sud, također, smatra da je onemogućavanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, ali i propisivanje da su mišljenja organa izvršne vlasti "obavezujuća za sudove", kao što to zakonodavac čini u Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije BiH za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02), u suprotnosti i sa pravom na "nezavisan sud" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, ovo pravo u sebi sadrži i princip da niko izvan sudske vlasti ne može mijenjati ili suspendirati od izvršenja obavezujuće sudske odluke na štetu pojedinca. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je ovlaštenje za donošenje obavezujućih odluka ono što je važna karakteristika "suda" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a čini i sastavni dio pojma "nezavisan" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Benthem protiv Holandije, presuda od 23. oktobra 1985. godine, serija A, broj 97, stav 40. i Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stav 45). Također, "sud", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ne smatra se "nezavisnim" ukoliko traži i prihvata obavezujuća mišljenja izvršne vlasti, budući da se na taj način "potčinjava sudska funkcija izvršnoj vlasti" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Beaumartin protiv Francuske, presuda od 24. novembra 1994. godine, serija A, broj 296 B, stav 38). Na osnovu izloženog Četvrtak, 22.2.2007. Ustavni sud smatra da su propisi koji su u pitanju u suprotnosti sa pravom na "nezavisan sud", koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu svoju dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). 40. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da navedenoj zakonskoj regulativi nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustav Bosne i Hercegovine je najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Također, Evropska konvencija, koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje, ima "prioritet". Ustavni sud zaključuje da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna apelantu omogućiti izvršenje pravosnažne sudske odluke. 41. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 42. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ostalih prava na koja se apelant poziva. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, postoji povreda prava na "nezavisan sud", koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukoliko se aktima zakonodavne ili izvršne vlasti mijenjaju ili suspendiraju od izvršenja obavezujuće sudske odluke ili kada se propisuje da su mišljenja izvršne vlasti obavezujuća za sudove. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2653/05, rješavajući apelaciju Živka Tanasića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 12. rujna 2006. godine je donio Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Živka Tanasića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava sukladno ovoj odluci. Vladi Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Živko Tanasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 27. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovedbe ovrhe dopuštene Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-1062/05 od 14. ožujka 2005. godine i 29. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odgovori na apelaciju Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva obrane koje zastupa Pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: ovršenik) u ovoj odluci nisu traženi posebice zbog toga što su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04 (odluka od 23. ožujka 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. svibnja 2005. godine). Obzirom da se ova odluka u svojem obrazloženju dopustivosti i merituma poziva na navedene odluke, jer se radi o identičnim pravnim i činjeničnim osnovima, nije bilo neophodno pribavljati odgovore sudionika u postupku na navode iz apelacije. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 4. Povodom apelantove tužbe protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva obrane koje zastupa Pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: ovršenik) radi naknade štete Općinski sud I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-81/97 od 8. travnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-246/04 od 13. svibnja 2004. godine, kojom je obvezao ovršenika da apelantu na ime naknade štete zbog izuzetih osobnih motornih vozila marke "audi 80 TD" i "mercedes 207 D" isplati ukupan iznos od 52.399,15 KM. 5. Obzirom da ovršenik nije dragovoljno izvršio obvezu utvrđenu pravomoćnom presudom, apelant je 10. ožujka 2005. godine podnio prijedlog za dozvolu ovrhe pravomoćne presude. Postupajući po apelantovom prijedlogu, Općinski sud je donio Rješenje broj I-1062/05 od 14. ožujka 2005. godine kojim je dopustio predloženu ovrhu. Ovršenik je pravodobno, 17. ožujka 2005. godine, protiv tog rješenja uložio prigovor, ističući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je proglašeno javnim dugom Federacije Bosne i Hercegovine, da se na takva potraživanja ne obračunava kamata i da se ta potraživanja do donošenja propisa iz članka 7. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti neće isplaćivati. Također je istaknuo da sud, na temelju Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, nije nadležan postupati u konkretnoj pravnoj stvari, već da, sukladno navedenim propisima, ovršnu odluku treba uputiti 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1055 Povjerenstvu za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja. Ovršenik je u prigovoru istaknuo da je Zakonom o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna FBiH ovrha u konkretnom slučaju odgođena, pa je predložio da ga sud, postupajući po prigovoru, usvoji, stavi izvan snage rješenje o ovrsi i ukine sve provedene ovršne radnje. 6. Rješavajući prigovor ovršenika, Općinski sud je donio Rješenje broj I-1062/05 od 29. lipnja 2005. godine kojim je prigovor odbio kao neutemeljen, a Rješenje o ovrsi od 14. ožujka 2005. godine ostavio na snazi. U obrazloženju rješenja sud je istaknuo da je prigovor ovršenika neutemeljen, jer je rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave - Presude Općinskog suda broj P-81/97 od 8. srpnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-246/04 od 13. svibnja 2004. godine, a kojom je ovršenik obvezan apelantu na ime naknade štete isplatiti iznos od 52.399,15 KM uz troškove postupka. Obzirom da je ovrha određena na temelju ovršne isprave, navodi ovršenika da se radi o javnome dugu, prema mišljenju suda, neutemeljeni su jer je potraživanje utvrđeno sudbenom odlukom 8. srpnja 2003. godine, kad je bio na snazi Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. 7. Općinski sud je zaključio da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju potraživanja obuhvaćenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna FBiH, kojim je propisano da se ovrha na temelju ovršnih sudbenih odluka na teret Proračuna Federacije privremeno odgađa do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz ovršnih odluka, koji je stupio na snagu 1. lipnja 2004. godine. Sud je istaknuo da je 28. studenog 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine u kojem je, odredbom članka 3. stavak 5, izričito propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na ovršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, što je prigodom donošenja ovog rješenja uzeto u obzir. Dakle, spomenutim zakonima, u odnosu na konkretno apelantovo potraživanje, na drugi način je propisano postupanje u odnosu na ranije doneseni zakon koji je istovrsna potraživanja kvalificirao kao javni dug. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je odgađanje ovrhe pravomoćne presude u izravnoj suprotnosti sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji su zaštićeni člankom II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Država, prema apelantovom mišljenju, ne može donositi propise kojima će se zaustaviti ovrha pravomoćnih sudbenih odluka, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravu na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na apelaciju 9. Odgovori na apelaciju u ovoj odluci nisu zatraženi posebice, jer su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetima broj AP 905/05 i AP 703/04, koji se tiču identičnog činjeničnog i pravnog temelja ( Odluka od 23. ožujka 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05 od 24. svibnja 2005. godine). V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o privremenoj obustavi od ovrhe potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne Broj 12 – Strana 1056 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od ovrhe potraživanja pravnih i fizičkih osoba prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastalih za potrebe obrane u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Ovrha presuda i upravnih akata za potraživanje iz stavka 1. ovog članka, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona." 11. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Pod potraživanjima, koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih osoba po sljedećim osnovama: - mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe obrane, - ustupljenih novčanih sredstava sukladno Zakonu, drugom propisu ili općem aktu i - drugim osnovama za potrebe obrane. Š...Ć Članak 6. Potraživanja iz članka 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za razdoblje od dana nastanka do dana realizacije. Do donošenja propisa iz članka 7. ovog zakona potraživanja iz stavka 1. ovog člana neće se isplaćivati. Članak 7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva financija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz članka 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona." 12. U Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz članka 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć (u daljnjem tekstu: Zakon) nastala u razdoblju od 8.4.1992. do 23.12.1996. godine, i to: - mobilizirana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe obrane, - ustupljenih novčanih sredstava sukladno Zakonu, drugom propisu ili općem aktu i - drugim osnovama za potrebe obrane. Članak 3. Pravne i fizičke osobe koje imaju potraživanja prema Federaciji na temelju članka 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Povjerenstvu za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnih stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Povjerenstvo). Š...Ć Članak 6. Povjerenstvo će koordinirati aktivnosti na provedbi ove uredbe, utvrditi ukupan iznos potraživanja i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivanja konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Š...Ć Članak 12. U slučaju pokretanja ovršnog postupka po pravomoćnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješenjima Četvrtak, 22.2.2007. Ministarstva obrane i MUP-a i nadležnih tijela uprave, a koje se odnose na javni dug iz članka 3. Zakona, sud će ovršnu odluku uputiti Povjerenstvu na nadležnost. Pravna osoba kojoj se dostavi ovršna odluka za potraživanje iz osnova javnog duga sukladno članku 3. Zakona obvezna je odluku dostaviti odmah Povjerenstvu koje postupa sukladno odredbama ove uredbe. Mišljenje Povjerenstva je obvezujuće za sudove i pravne osobe iz st. 1. i 2. ovog članka." 13. U Zakonu o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim zakonom se privremeno odgađaju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. Članak 2. Pod ovršnim odlukama podrazumijevaju se ovršni dokumenti doneseni u sudbenom i upravnom postupku, a koji se odnose na potraživanja nastala na temelju: - stare devizne štednje; - razne materijalne i nematerijalne štete; - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti; - zaostalih neizmirenih obveza korisnika Proračuna. Članak 3. Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz ovršnih odluka iz članka ovog zakona, a najkasnije do 31.5.2004. godine. Š...Ć Članak 8. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o privremenoj obustavi od ovrhe potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98)." 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Članak 1. U Zakonu o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04) u članku 3. u drugom redu iza riječi "članka" dodaje se broj "2", a u trećem redu iza riječi "zakona" stavlja se točka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 15. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Unutarnji dug Federacije iznosi Š...Ć, a čine ga: Š...Ć obveze za potraživanja nastala u ratu ili tijekom neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: ratna potraživanja), kao materijalne i nematerijalne štete Š...Ć Š...Ć Unutarnji dug koji se izmiruje putem izdavanja obveznica predstavlja potpunu isplatu svakog potraživanja za koje su izdane obveznice. Š...Ć Na ovršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine Š...Ć primjenjuju se odredbe ovog zakona. Š...Ć Članak 16. Ratna potraživanja iz članka 3. ovog zakona su obveze nastale u razdoblju od 18. rujna 1991. godine do 23. prosinca 1996. godine i za koja su fizičke i pravne osobe propisno prijavile potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć. Članak 17. Obveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica. Kamata na ratna potraživanja otpisuje se. Š...Ć Članak 20. Obveznice za izmirenje obveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 milijuna KM, ne akumuliraju kamatu, imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća." 16. U Zakonu o ovršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Š...Ć Protiv rješenja o ovrsi dužnik može uložiti prigovor (članak 48).Š...Ć Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se uložiti priziv. Priziv i prigovor ne odgađaju ovrhu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Odluka donesena po prizivu je pravomoćna.Š...Ć Članak 10. U postupku ovrhe i osiguranja sud je dužan postupati hitno. Š...Ć Članak 39. Š...Ć Rješenje o ovrsi na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o ovrsi na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog knjigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o ovrsi, doneseno na temelju vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva tek pošto postane pravomoćna. Š...Ć" 17. U Zakonu o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati hitno.Š...Ć Š...Ć Članak 166. Ovrha radi ostvarenja novčanog potraživanja prema ovršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Š...Ć Članak 170. (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za ovrhu po odredbama poglavlja XII ovog zakona, zadržat će rješenje o ovrsi, izvršiti ovrhu sredstava ovršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja ovrhe i banku o daljnjem postupanju. Š...Ć Članak 226. Postupak ovrhe započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Članak 228. U ovršnom postupku reguliranom ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid ovrhe. Članak 229. Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen ovršni postupak, a koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Članak 230. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet Broj 12 – Strana 1057 će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu. 22. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava glede iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prigodom primjene odredaba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 23. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja su pojedincu na raspolaganju, trebaju biti lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju ovrhe pravomoćnog rješenja o ovrsi sudbene presude, kao i da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigao provedbu rješenja o ovrsi. Broj 12 – Strana 1058 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 26. Na temelju svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva. VII. Meritum 27. Apelant smatra da je neprovedbom pravomoćnog rješenja o ovrsi sudbene presude povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Apelant se, u biti, žali na to što se ne izvršava pravomoćna sudbena odluka kojom mu je dosuđen određeni novčani iznos za izuzeta motorna vozila, na ime štete nastale u ratnom razdoblju. Glede ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tribunal (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40). U tome smislu to obuhvaća "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sustav država ugovornica dopuštao da konačne ovršne sudbene odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije dane strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudbene odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Europsku konvenciju. Stoga, ovrha presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrana kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 29. Osim navedene prakse Europskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije utemeljene sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi, predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine) u kojima je utvrđeno kršenje članka 6. Europske konvencije zbog neizvršenja pravomoćnih sudbenih odluka. Također, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da su vlasti obvezne osigurati ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa glede stava da neizvršavanje pravomoćnih sudbenih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. 30. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju obzirom da se apelant Četvrtak, 22.2.2007. upravo žali na neizvršavanje pravomoćne sudbene odluke. U konkretnom slučaju izvršenje pravomoćne presude je dopušteno 14. ožujka 2005. godine. Općinski sud u obrazloženju rješenja kojim je odbio prigovor ovršenika i ostavio na snazi rješenje o ovrsi od 14. ožujka 2005. godine ističe da se apelantovo potraživanje ubraja u kategoriju potraživanja koje je obuhvaćeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se ovrha na temelju ovršnih sudbenih odluka privremeno odgađa do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz ovršnih odluka. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH (stupio na snagu 28. studenog 2004. godine) u odredbi 3. stavak 5. izričito je propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na ovršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/04). U članku 3. spomenutog zakona je propisano da će se ovaj zakon primjenjivati "do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz ovršnih odluka, a najkasnije do 31. svibnja 2004. godine". 31. Takav propis nije donesen do navedenog roka, već je 1. lipnja 2004. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04), kojim je rok 31. svibanj 2004. godine izbrisan, pa proizlazi da će se, nakon donošenja ovih izmjena, Zakon o privremenom odgađanju od ovrhe potraživanja na temelju ovršnih odluka na teret Proračuna Federacije BiH primjenjivati do "donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz ovršnih odluka", ali se ne precizira rok za donošenje takvog propisa. 32. Također, Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti iz 2001. godine potraživanja pravnih i fizičkih osoba iz tog razdoblja, koja su navedena u članku 3. tog zakona, proglašena su javnim dugom. Nakon toga je Uredbom o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti iz 2002. godine propisano da će se ta potraživanja prijaviti Povjerenstvu za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Navedenom uredbom je, također, propisano i da "u slučaju pokretanja ovršnog postupka po pravomoćnim presudama nadležnog suda Š...Ć a koja se odnose na javni dug Š...Ć, sud će ovršnu odluku uputiti Povjerenstvu", te da je "mišljenje Povjerenstva obvezujuće za sudove". Potom je Federacija BiH 2004. godine donijela Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH, kojim je ratna potraživanja definirala kao unutarnji dug, te regulirala način izmirivanja tog duga. Ovaj zakon je, očigledno, propis koji regulira način izmirenja obveza po osnovi ovršnih odluka na koji upućuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH. 33. Ustavni sud naglašava da postoji obveza svih da poštuju pravomoćne sudbene presude. Također, Ustavni sud ističe da država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, potom, i pravu na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Naravno, ne može se pobiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Europskom konvencijom, prema kojoj se određena prava, kao, primjerice, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. Međutim, Europska konvencija ne daje pravo državama potpisnicama da donesu zakone kojima će se spriječiti ovrha pravomoćnih sudbenih odluka, donesenih sukladno članku 6. Europske konvencije. U konkretnom slučaju upravo je zakonima spriječena ovrha pravomoćne sudbene odluke, koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH treba isplatiti iz proračuna općine, odnosno kantona. Međutim, glede donošenja navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obveza preuzetih ratificiranjem Europske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članku 15. Europske konvencije (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 288/03). 35. Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u smislu Europske konevncije, mora voditi računa o uspostavi pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebita ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca, neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju snositi prevelik teret" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedeske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A-52, strane 26-28, st. 70-73). 36. Kada se navedena stajališta dovedu u svezu sa relevantnim propisima u konkretnom slučaju, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu načela iz Europske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale tijekom ratnih djelovanja, ali i po drugim osnovima, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince". Zbog toga, nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. 37. Temeljni razlog zbog kojeg Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) regulirano da će se te obveze izmiriti izdavanjem obveznica, a kamate na ta potraživanja će se otpisati. Dalje, u članku 20. istog zakona se propisuje da će ove obveznice imati "rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata, počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća". U ovakvoj situaciji opravdano se postavlja pitanje hoće li itko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako efektivno ostvari svoja prava. Osim toga, navedenim zakonom je predviđeno da će se obveze po ratnim potraživanjima izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeno razdoblje moguće odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u ranije citiranoj odluci broj AP 288/03 zaključio da primjena ovakvih odredaba, u biti, onemogućava ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka na način i u opsegu koji su utvrđeni takvim odlukama, što je oprečno pravu na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje. 38. Ustavni sud, također, smatra da je onemogućavanje ovrhe pravomoćnih sudbenih odluka, ali i propisivanje da su mišljenja tijela izvršne vlasti "obvezujuća za sudove", kao što to zakonodavac čini u Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije BiH za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02), oprečno i pravu na "neovisan sud" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, ovo pravo u sebi sadrži i načelo da nitko izvan sudbene vlasti ne može mijenjati ili suspendirati od ovrhe obvezujuće sudbene odluke na štetu pojedinca. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je ovlast za donošenje obvezujućih odluka ono što je važna karakteristika "suda" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a čini i sastavni dio pojma "neovisan" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Benthem protiv Nizozemske, presuda od 23. listopada 1985. godine, serija A, broj 97, stavak 40. i Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, serija A, broj 288, stavak 45). Također, "sud", u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ne smatra se "neovisnim" ukoliko traži i prihvaća obvezujuća mišljenja izvršne vlasti, budući da se na Broj 12 – Strana 1059 taj način "potčinjava sudbena funkcija izvršnoj vlasti" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Beaumartin protiv Francuske, presuda od 24. studenog 1994. godine, serija A, broj 296 B, stavak 38). Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da su propisi koji su u pitanju oprečni pravu na "neovisan sud", koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. U svezi s navedenim, a imajući u vidu svoju dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud smatra da ima nadležnost u postupku iz apelacijske jurisdikcije izvršiti i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebito. U protivnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. listopada 2004. godine). 40. Sukladno tomu, Ustavni sud smatra da navedenoj zakonskoj regulativi nedostaje potrebita zakonska kvaliteta u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustav Bosne i Hercegovine je najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije sukladan njemu. Također, Europska konvencija, koja se na temelju članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje, ima "prioritet". Ustavni sud zaključuje da je, u svrhu podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obvezna apelantu omogućiti ovrhu pravomoćne sudbene odluke. 41. Na temelju izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 42. Obzirom na zaključak u svezi sa kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te ostalih prava na koja se apelant poziva. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućena ovrha pravomoćne sudbene presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. Također, postoji povreda prava na "neovisan sud", koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ukoliko se aktima zakonodavne ili izvršne vlasti mijenjaju ili suspendiraju od ovrhe obvezujuće sudbene odluke ili kada se propisuje da su mišljenja izvršne vlasti obvezujuća za sudove. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 49/03, rješavajući apelaciju Dijane Tica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Broj 12 – Strana 1060 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Jovo Rosić, sudija Constance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dijane Tica. Utvrđuje se povreda člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 198/00 od 19. marta 2002. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dijana Tica (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Banje Luke, koju zastupa Mara Rodić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine. Apelantkiwa je, takođe, podnijela predlog da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješewa Sekretarijata za stambene poslove grada Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Sekretarijat) broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine, kojim je odbijen njen zahtjev da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana i kojim je naloženo apelantkiwi da u roku od 15 dana po konačnosti rješewa isprazni stan od lica i stvari i preda ga u posjed davaocu stana na korišćenje, te da Ustavni sud zabrani davaocu stana na korišćenje da sa drugim licem, Milenom Rujević, zakquči ugovor o kupoprodaji predmetnog stana dok se ne donese odluka Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 23. septembra 2003. godine da odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2003. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantkiwi. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 26. avgusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu podnesenu apelaciju. 6. Apelantkiwa je podnijela zahtjev da se preispita navedena odluka. 7. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 22. jula 2005. godine kojom je usvojio apelantkiwin zahtjev da preispita svoju odluku broj U 49/03 od 26. avgusta 2004. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Četvrtak, 22.2.2007. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 9. Apelantkiwa je 14. jula 1999. godine podnijela zahtjev davaocu stana na korišćenje Opštinskom odboru SUBNOR Bawa Luka za prenos stanarskog prava na stanu u Bawoj Luci u ul. Talijanskog bataqona Mateoti broj 7 (u daqnjem tekstu: sporni stan) sa djeda koji je bio nosilac stanarskog prava i koji je umro 7. juna 1999. godine. Osnov za podnošenje zahtjeva je bio taj što je apelantkiwa sa djedom i bakom, koja je umrla ranije, živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine, prvo u drugom stanu, a zatim nakon zajedničkog preseljewa 1991. godine u spornom stanu. Nosilac prava raspolagawa je ovaj zahtjev odbio uz obrazloženje da apelantkiwa, kao unuka ranijeg nosioca stanarskog prava koja ima žive roditelje, ne može da ostvari pravo na prenos stanarskog prava. Nosilac prava raspolagawa je 15. jula 1999. godine donio rješenje kojim je sporni stan dodijelio drugom licu, Mileni Rujević. 10. Nakon toga, apelantkiwa je 9. avgusta 1999. godine podnijela zahtjev Sekretarijatu da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju spornog stana. Apelantkiwa je u svom zahtjevu istakla da je sa djedom i bakom živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine pa sve do wihove smrti; da su ranije stanovali u drugom stanu, kada je izvršena zamjena navedenog stana za predmetni stan zato što su djed i baka bili bolesni pa im je bio potreban stan u prizemqu i njega i pomoć, a da je ona nastavila da živi sa wima; da je baka umrla prije djeda, a ona je nastavila da živi s wim i da vodi brigu o zajedničkom domaćinstvu, te da je djed posljednju godinu bio potpuno nepokretan pa su, zajedno sa wom, brigu o njemu obavljali svi u porodici. U posebnom pismenom podnesku apelantkiwa je navela da je sa djedom i bakom, zajedno sa svojim bratom, živjela od malena (od 1978. godine) iz više razloga: što su njeni roditeqi bili u teškoj materijalnoj situaciji i stanovali u početku kao podstanari, a od 1982. godine u privremenom smještaju koji je bio neuslovan. Kada su dobili stan 1986. godine, sa wima se preselio i njen brat, a ona je nastavila da živi sa djedom i bakom, kući je rijetko odlazila, a njeni roditeqi su više dolazili kod wih, posebno što je baka bila bolesna, a i kada je djed teško obolio njeni roditeqi i drugi u porodici svakodnevno su dolazili da bi pomogli apelantkiwi i brinuli o djedu. 11. Nosilac prava raspolagawa na spornom stanu se, takođe, obratio Sekretarijatu sa zahtjevom da se apelantkiwa iseli iz spornog stana. Sekretarijat je izvršio spajanje ovih predmeta i donio Rješenje broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine kojim je odbio apelantkiwin zahtjev, a usvojio zahtjev nosioca prava raspolagawa i naložio apelantkiwi da sporni stan isprazni od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješewa je navedeno da je Sekretarijat nakon sprovedenog dokaznog postupka u kom je saslušano više svjedoka i izvršen uvid u odgovarajuće potvrde, utvrdio da nije postojala ekonomska zajednica života između apelantkinje i njenog djeda kao nosioca stanarskog prava, odnosno da prije može da se govori o ekonomskoj zajednici apelantkinje, njenih roditelja i bake i djeda. Na osnovu toga, u konkretnom slučaju je primijenjena odredba člana 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, shodno kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. 12. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-684/99 od 24. oktobra 2000. godine odbilo kao neosnovanu apelantkiwinu žalbu izrečenu na navedeno prvostepeno rješenje Sekretarijata. U obrazloženju ovog rješewa je takođe, između ostalog, navedeno da je u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava na snazi bila zakonska odredba shodno kojoj se unuci ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, pa shodno tome, "okolnost da je žaliteqka do 10. oktobra 1993. godine kao dana stupawa na snagu novele zakona o stambenim odnosima živjela u porodičnoj zajednici sa svojim djedom Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH najmanje deset godina i pod pretpostavkom da je tačna, nije bitna sa stanovišta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari". 13. Vrhovni sud je Presudom broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu apelantkiwinu tužbu izrečenu protiv navedenog rješewa Ministarstva. U obrazloženju ove presude je navedeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro u vrijeme kada je važila izmijenjena odredba člana 6 Zakona o stambenim odnosima koja se primjenjuje na konkretni pravni slučaj, a shodno kojoj apelantkiwa nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva jer nije ulazila u krug lica koja su to po osnovu srodstva, niti je postojala obaveza nosioca stanarskog prava da je izdržava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zakonska odredba kojom je sužen krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz člana 6 Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, i u pravcu eliminisawa unuka iz tog kruga, ukinuta Zakonom o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine. Međutim, Vrhovni sud je zakqučio da ovaj zakon nema odredbe o povratnom dejstvu, pa ne može da se primijeni u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje doneseno nakon stupawa na snagu ovog zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantkiwa je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa obrazlaže time što je pravnim shvatanjem iz osporene presude dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na članove porodičnog domaćinstva koji su to svojstvo stekli nakon stupawa na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Navela ja da je svojstvo člana porodičnog domaćinstva stekla prije stupawa na snagu zakona kojim su iz kruga članova porodičnog domaćinstva iskqučeni unuci, pa smatra da činjenica da je nosilac stanarskog prava umro u spornom periodu važewa navedenog zakona ne može da utiče na gubitak stečenog svojstva člana porodičnog domaćinstva. Povredu prava na poštovanje doma apelantkiwa obrazlaže time što sporni stan smatra svojim domom u kom je živjela od ranog djetiwstva. Povredu prava na imovinu apelantkiwa obrazlaže time što ima ispunjen uslov za sticanje stanarskog prava, a stanarsko pravo predstavlja imovinu. 16. Zahtjev da se donese privremena mjera apelantkiwa je obrazložila time što bi omogućavanjem Mileni Rujević, kojoj je sporni stan dodijeljen rješenjem nosioca prava raspolagawa, da stan otkupi u postupku privatizacije za nju nastala nenadoknadiva šteta jer više ne bi mogla da ostvari svoja prava na spornom stanu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je razlog apelacije, označen kao povreda prava na pravičan postupak, obrazložen tako da se wime, u stvari, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bilo kakvu povredu pravila postupka, koja bi mogla se da se okvalifikuje kao povreda prava na pravičan postupak; nema osnova za apelantkiwinu tvrdnju da joj je povrijeđeno pravo na poštovanje doma jer je u zakonito sprovedenom postupku utvrđeno da apelantkiwi ne pripada pravo da nastavi da koristi predmetni stan nakon smrti nosioca stanarskog prava i da je u tom postupku, a na zahtjev davaoca stana, pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odlučeno da ona iseli iz stana; predmetni stan je u državnoj svojini, a apelantkiwa nikada nije bila nosilac stanarskog prava na tom stanu i na njemu nije imala nikakvo pravno Broj 12 – Strana 1061 priznato imovinsko pravo, pa tako ne može osnovano da se govori o povredi njenog prava na imovinu; u svemu ostalom ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporavane presude. V. Relevantni propisi 18. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) u relevantnom dijelu glasi: "Član 6 stav 2 Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditeqi bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s wima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21 Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć." 19. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) u relevantnom dijelu glasi "Član 2 U članu 6 stav 2 mijewa se i glasi: "Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditeqi bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa wim trajno žive i stanuju". 20. Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99) "Član 1 U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) brišu se sljedeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7 i 8. Član 2. Ovaj zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine." 21. Odluke Ustavnog suda SFRJ, U br. 409/87 i 213/88 od 20. septembra 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89) "Utvrđuje se da je 31. jula 1989. godine prestao da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja". VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 2. aprila 2002. godine a apelacija je Broj 12 – Strana 1062 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH podnesena 29. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantkiwa je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštovanje doma 27. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 28. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitražnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je predmetni stan predstavljao apelantkiwin "dom" u značenju člana 8 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantkiwa poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1997. godine, serija A, br. 30, stav 49). 31. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da se postigne jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidjeti npr. Evropski sud za qudska prava, Niemictz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251). 32. Apelantkiwa tvrdi da je u spornom stanu živjela od useljewa u njega zajedno sa svojim djedom i bakom 1991. godine do smrti svog djeda 1999. godine, a da je i nakon njegove smrti nastavila da živi u tom stanu kog smatra svojim domom. Iako ima žive roditelje sve vrijeme je živjela u spornom stanu gdje Četvrtak, 22.2.2007. se brinula o svojoj baki dok je bila živa i o svom djedu sve do njegove smrti. Weni roditeqi su često boravili u spornom stanu i takođe dijelili brigu o bolesnoj baki i djedu. Apelantkiwine navode su potvrdili predloženi svjedoci saslušani u upravnom postupku pred prvostepenim organom uprave, a potvrđeni su i potvrdom Kućnog savjeta. Činjenica da je apelantkiwa dugi niz godina živjela u spornom stanu nije osporena ni u upravnom postupku niti osporenom presudom u upravnom sporu. 33. Ustavni sud je u svojoj prvobitnoj Odluci broj U 49/03 od 26. avgusta 2004. godine zakqučio da sporni stan ne predstavlja apelantkiwin dom u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije, jer apelantkiwa nije imala pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva njenog djeda kao nosioca stanarskog prava, što bi bio osnov za zakonito korišćenje spornog stana, na osnovu čega bi onda taj stan mogao da se smatra njenim "domom". Međutim, u svojoj kasnijoj praksi Ustavni sud je povodom identičnog činjeničnog stawa u Odluci broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine, tačka 36, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05), naveo i sljedeće: "S obzirom da ni osporenom sudskom odlukom nije utvrđeno drugačije stanje od navoda iz apelacije, proizilazi da je apelant u dugom vremenskom periodu živio sa svojom bakom u spornom stanu, te da je nastavio da ga koristi i poslije njene smrti, pa Ustavni sud zakqučuje da sporni stan predstavlja njegov 'dom'". Takođe, u svojoj odluci broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine, tač. 27 i 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH broj 23/05), Ustavni sud je naveo "da je 'dom' pojedinca, u smislu člana 8 Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe", i dalje, "činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, Š...Ć sporni stan može da se smatra apelantovim domom u značenju člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije". Ova novija praksa Ustavnog suda je bila i osnov za prihvatanje apelantkiwinog zahtjeva da se preispita Odluka Ustavnog suda broj U 49/03 od 26. avgusta 2004. godine. 34. Na osnovu navedenih okolnosti konkretnog slučaja, dovedenih u kontekst svoje novije prakse, Ustavni sud zakqučuje da sporni stan može da se smatra apelantkiwinim "domom" u smislu značewa iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 35. Nesporno je da osporena presuda Vrhovnog suda kojom je okončan postupak u kom je odbijen kao neosnovan apelantkiwin zahtjev za prenos stanarskog prava koji bi joj omogućio da dalje nesmetano uživa svoj "dom", predstavlja "miješanje" u pravo na poštovanje doma. 36. Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je to miješanje bilo na osnovu zakona. Apelantkiwin zahtjev je odbijen primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima, pa Ustavni sud mora da da ocjenu njegove primjene u konkretnom slučaju. 37. Shodno članu 21 Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da trajno i nesmetano nastave da koriste taj stan pod zakonom propisanim uslovima. Za konkretni slučaj je relevantno da shodno članu 6 Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, mogu da se smatraju i unučad. Pri tome nije relevantno da li se radi o unučadi čiji su roditeqi živi, s obzirom na odluku Ustavnog suda SFRJ iz 1989. godine, kojom je brisan dio odredbe iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja". Međutim, sporno je da li je u konkretnom slučaju, u odnosu na vrijeme smrti nosioca stanarskog prava i važenje relevantne zakonske odredbe, trebalo da se primijeni odredba člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima kako je ona glasila prije izmjene iz 1993. godine kada je sužen krug članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unučadi, odnosno kako je ona ponovo glasila nakon stupawa na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1999. Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine. Ili je, pak, trebalo da se primijeni odredba člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima kako je ona izmijenjena 1993. godine, s obzirom da je taj zakon još uvijek bio na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. 38. Vrhovni sud je u osporenoj presudi, kao i organi uprave u upravnom postupku, primijenio odredbu izmijenjenog člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima shodno kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, jer je zakqučio da zakon kojim je navedena odredba brisana nema odredbe o povratnom dejstvu, pa ne može da se primijeni u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje u upravnom postupku doneseno nakon stupawa na snagu ovog zakona. 39. U svojoj praksi Ustavni sud je u gotovo identičnom slučaju u kom je, takođe, nosilac stanarskog prava umro prije stupawa na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, u Odluci broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine, tač. 30 i 31, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 43/04) utvrdio da Vrhovni sud svoju odluku zasniva na odredbama člana 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug lica mogućih članova porodičnog domaćinstva pa su iz tog kruga eliminisani unuci. Postupak prenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravosnažno je okončan nakon što je došlo do ukidawa spornog člana Zakona o stambenim odnosima, nakon čega su unuci nosioca stanarskog prava ponovo ukqučeni u krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je zakqučio da bi tumačenje dato u osporenim odlukama "bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom ciqu i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivawa prava na stan. Ustavni sud zakqučuje da je presudom Vrhovnog suda apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumwivo predstavlja njegov dom i zakqučuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma nije bilo u skladu sa zakonom u smislu člana 8 Evropske konvencije". 40. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da interes pravne sigurnosti i odsustvo bilo kakvih razloga za drugačije postupanje nalažu isto postupanje i u ovom slučaju. Naime, shodno pravnom shvatanju iz osporene presude apelantkiwa nije obezbijedila pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu shodno pozitivnim propisima, zbog čega nije udovoljeno njenom zahtjevu za prenos stanarskog prava. Vrhovni sud, kao ni organi uprave koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio ciq osporavawa apelantkiwi prava da nastavi da koristi sporni stan koji je bio njen "dom". Iz obrazložewa osporene presude proizilazi da je data samo pravna ocjena primjene relevantnih zakonskih odredbi, ali nisu razmatrani kriterijumi i standardi iz člana 8 Evropske konvencije u odnosu na položaj apelantkinje i njen status u vezi sa spornim stanom. 41. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelantkiwino pravo na poštovanje doma koje je zasnovano na proizvoqnoj primjeni zakona i shodno tome nije zasnovano na zakonu. 42. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje apelantkiwinog prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 43. Imajući u vidu zakqučak da postoji kršenje prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i nalog da sud donese novu odluku u skladu sa ovim članovima, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. Takođe, iz istih razloga nepotrebno je da posebno razmatra apelantkiwin zahtjev da se donese privremena mjera. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1063 VIII. Zakqučak 44. U postupku prenosa stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava na unuku kojoj je taj stan "dom", primjena odredbe člana 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je sužen krug mogućih članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unuka, nakon stupawa na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je taj član brisan, predstavlja proizvoqnu primjenu zakona i nije "miješanje" na osnovu zakona, te se radi o kršenju prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 49/03, rješavajući apelaciju Dijane Tica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dijane Tica. Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 198/00 od 19. marta 2002. godine. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dijana Tica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Mara Rodić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 29. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine. Broj 12 – Strana 1064 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Apelantica je, također, podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Sekretarijata za stambene poslove grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine, kojim je odbijen njezin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i kojim je naloženo apelantici da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni stan od lica i stvari i preda ga u posjed davaocu stana na korištenje, te da Ustavni sud zabrani davaocu stana na korištenje da sa drugim licem, Milenom Rujević, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do donošenja odluke Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 23. septembra 2003. godine da odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2003. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu podnesenu apelaciju. 6. Apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje navedene odluke. 7. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 22. jula 2005. godine kojom je usvojio apelanticin zahtjev za preispitivanje svoje Odluke broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Apelantica je 14. jula 1999. godine podnijela zahtjev davaocu stana na korištenje Općinskom odboru SUBNOR Banja Luka za prijenos stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci u ul. Talijanskog bataljona Mateoti broj 7 (u daljnjem tekstu: sporni stan) sa djeda koji je bio nosilac stanarskog prava i koji je umro 7. juna 1999. godine. Osnov za podnošenje zahtjeva je bio taj što je apelantica sa djedom i bakom, koja je umrla ranije, živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine, prvo u drugom stanu, a zatim nakon zajedničkog preseljenja 1991. godine u spornom stanu. Nosilac prava raspolaganja je ovaj zahtjev odbio uz obrazloženje da apelantica, kao unuka ranijeg nosioca stanarskog prava koja ima žive roditelje, ne može ostvariti pravo na prijenos stanarskog prava. Nosilac prava raspolaganja je 15. jula 1999. godine donio rješenje kojim je sporni stan dodijelio drugom licu, Mileni Rujević. 10. Nakon toga, apelantica je 9. augusta 1999. godine podnijela zahtjev Sekretarijatu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica je u svom zahtjevu istakla da je sa djedom i bakom živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine pa sve do njihove smrti; da su ranije stanovali u drugom stanu, kada je izvršena zamjena navedenog stana za predmetni stan zato što su djed i baka bili bolesni pa im je bio potreban stan u prizemlju i njega i pomoć, a da je ona nastavila živjeti sa njima; da je baka umrla prije djeda, a ona je nastavila živjeti s njim i voditi brigu o zajedničkom domaćinstvu, te da je djed posljednju godinu bio potpuno nepokretan pa su, zajedno sa njom, brigu o njemu obavljali svi u porodici. U posebnom pismenom podnesku apelantica je navela da je sa djedom i bakom, zajedno sa svojim bratom, živjela od malena (od 1978. godine) iz više razloga: što su njezini roditelji bili u teškoj materijalnoj situaciji i stanovali u početku kao podstanari, a od 1982. godine u privremenom smještaju koji je bio neuvjetan. Kada su dobili stan 1986. godine, sa njima se preselio i njezin brat, a ona je nastavila živjeti sa djedom i bakom, kući je rijetko odlazila, a njezini roditelji su više dolazili kod njih, posebno Četvrtak, 22.2.2007. što je baka bila bolesna, a i kada je djed teško obolio njezini roditelji i drugi u porodici svakodnevno su dolazili radi pomoći apelantici i brige o djedu. 11. Nosilac prava raspolaganja na spornom stanu se, također, obratio Sekretarijatu sa zahtjevom za iseljenje apelantice iz spornog stana. Sekretarijat je izvršio spajanje ovih predmeta i donio Rješenje broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine kojim je odbio apelanticin zahtjev, a usvojio zahtjev nosioca prava raspolaganja i naložio apelantici da sporni stan isprazni od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Sekretarijat nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušano više svjedoka i izvršen uvid u odgovarajuće potvrde, utvrdio da nije postojala ekonomska zajednica života između apelantice i njezinog djeda kao nosioca stanarskog prava, odnosno da se prije može govoriti o ekonomskoj zajednici apelantice, njezinih roditelja i bake i djeda. Na osnovu toga, u konkretnom slučaju je primijenjena odredba člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. 12. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-684/99 od 24. oktobra 2000. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu na navedeno prvostepeno rješenje Sekretarijata. U obrazloženju ovog rješenja je također, između ostalog, navedeno da je u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava na snazi bila zakonska odredba prema kojoj se unuci ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, pa prema tome, "okolnost da je žaliteljica do 10. oktobra 1993. godine kao dana stupanja na snagu novele zakona o stambenim odnosima živjela u porodičnoj zajednici sa svojim djedom najmanje deset godina i pod pretpostavkom da je tačna, nije bitna sa stanovišta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari". 13. Vrhovni sud je Presudom broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu izjavljenu protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude je navedeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro u vrijeme važenja izmijenjene odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima koja se primjenjuje na konkretni pravni slučaj, a prema kojoj apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva jer nije ulazila u krug lica koja su to po osnovu srodstva, niti je postojala obaveza nosioca stanarskog prava da je izdržava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zakonska odredba kojom je sužen krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, i u pravcu eliminisanja unuka iz tog kruga, ukinuta Zakonom o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da ovaj zakon nema odredbe o povratnom dejstvu, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Povredu prava na pravično suđenje apelantica obrazlaže time što je pravnim shvatanjem iz osporene presude dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na članove porodičnog domaćinstva koji su to svojstvo stekli nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Navela ja da je svojstvo člana porodičnog domaćinstva stekla prije stupanja na snagu zakona kojim su iz kruga članova porodičnog domaćinstva isključeni unuci, pa smatra da činjenica da je nosilac stanarskog prava umro u spornom Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH periodu važenja navedenog zakona ne može uticati na gubitak stečenog svojstva člana porodičnog domaćinstva. Povredu prava na poštivanje doma apelantica obrazlaže time što sporni stan smatra svojim domom u kojem je živjela od ranog djetinjstva. Povredu prava na imovinu apelantica obrazlaže time što ima ispunjen uvjet za sticanje stanarskog prava, a stanarsko pravo predstavlja imovinu. 16. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica je obrazložila time što bi omogućavanjem Mileni Rujević, kojoj je sporni stan dodijeljen rješenjem nosioca prava raspolaganja, da stan otkupi u postupku privatizacije za nju nastala nenadoknadiva šteta jer više ne bi mogla ostvariti svoja prava na spornom stanu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je razlog apelacije, označen kao povreda prava na pravičan postupak, obrazložen tako da se njime, u stvari, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bilo kakvu povredu pravila postupka, koja bi se mogla kvalificirati kao povreda prava na pravičan postupak; nema osnova za apelanticinu tvrdnju da je povrijeđeno njezino pravo na poštovanje doma jer je u zakonito provedenom postupku utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava i da je u tom postupku, a na zahtjev davaoca stana, pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odlučeno da ona iseli iz stana; predmetni stan je u državnom vlasništvu, a apelantica nikada nije bila nosilac stanarskog prava na tom stanu i na njemu nije imala nikakvo pravno priznato imovinsko pravo, pa se tako ne može osnovano govoriti o povredi njezinog prava na imovinu; u svemu ostalom ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude. V. Relevantni propisi 18. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) u relevantnom dijelu glasi: "Član 6. stav 2. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim Zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć." 19. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) u relevantnom dijelu glasi "Član 2. U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi: "Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju". 20. Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99) "Član 1. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) brišu se sljedeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8. Broj 12 – Strana 1065 Član 2. Ovaj Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine." 21. Odluke Ustavnog suda SFRJ, U br. 409/87 i 213/88 od 20. septembra 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89) "Utvrđuje se da je 31. jula 1989. godine prestao da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja". VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2002. godine a apelacija je podnesena 29. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na poštivanje doma 27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 28. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitražnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelanticin "dom" u značenju člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili Broj 12 – Strana 1066 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1997. godine, serija A, br. 30, stav 49). 31. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti npr. Evropski sud za ljudska prava, Niemictz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251). 32. Apelantica tvrdi da je u spornom stanu živjela od useljenja u njega zajedno sa svojim djedom i bakom 1991. godine do smrti svog djeda 1999. godine, a da je i nakon njegove smrti nastavila da živi u tom stanu kojeg smatra svojim domom. Iako ima žive roditelje sve vrijeme je živjela u spornom stanu gdje se brinula o svojoj baki dok je bila živa i o svom djedu sve do njegove smrti. Njezini roditelji su često boravili u spornom stanu i također dijelili brigu o bolesnoj baki i djedu. Apelanticine navode su potvrdili predloženi svjedoci saslušani u upravnom postupku pred prvostepenim organom uprave, a potvrđeni su i potvrdom Kućnog savjeta. Činjenica da je apelantica dugi niz godina živjela u spornom stanu nije osporena ni u upravnom postupku niti osporenom presudom u upravnom sporu. 33. Ustavni sud je u svojoj prvobitnoj Odluci broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine zaključio da sporni stan ne predstavlja apelanticin dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije imala pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva njezinog djeda kao nosioca stanarskog prava, što bi bila osnova za zakonito korištenje spornog stana, na osnovu čega bi se onda taj stan mogao smatrati njezinim "domom". Međutim, u svojoj kasnijoj praksi Ustavni sud je povodom identičnog činjeničnog stanja u Odluci broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine, tačka 36, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05), naveo i sljedeće: "S obzirom da ni osporenom sudskom odlukom nije utvrđeno drugačije stanje od navoda iz apelacije, proizlazi da je apelant u dugom vremenskom periodu živio sa svojom bakom u spornom stanu, te da ga je nastavio koristiti i poslije njezine smrti, pa Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja njegov 'dom'". Također, u svojoj Odluci broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine, tač. 27. i 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH broj 23/05), Ustavni sud je naveo "da je 'dom' pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe", i dalje, "činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, Š...Ć sporni stan se može smatrati apelantovim domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije". Ova novija praksa Ustavnog suda je bila i osnova za prihvatanje apelanticinog zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine. 34. Na osnovu navedenih okolnosti konkretnog slučaja, dovedenih u kontekst svoje novije prakse, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelanticinim "domom" u smislu značenja iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 35. Nesporno je da osporena presuda Vrhovnog suda kojom je okončan postupak u kojem je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za prijenos stanarskog prava koji bi joj Četvrtak, 22.2.2007. omogućio dalje nesmetano uživanje njezinog "doma", predstavlja "miješanje" u pravo na poštivanje doma. 36. Ustavni sud prvo mora utvrditi je li to miješanje bilo na osnovu zakona. Apelanticin zahtjev je odbijen primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima, pa Ustavni sud mora dati ocjenu njegove primjene u konkretnom slučaju. 37. Prema članu 21. Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da trajno i nesmetano nastave koristiti taj stan pod zakonom propisanim uvjetima. Za konkretni slučaj je relevantno da se prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, mogu smatrati i unučad. Pri tome nije relevantno radi li se o unučadi čiji su roditelji živi, s obzirom na odluku Ustavnog suda SFRJ iz 1989. godine, kojom je brisan dio odredbe iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja". Međutim, sporno je da li je u konkretnom slučaju, u odnosu na vrijeme smrti nosioca stanarskog prava i važenje relevantne zakonske odredbe, trebalo primijeniti odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona glasila prije izmjene iz 1993. godine kada je sužen krug članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unučadi, odnosno kako je ona ponovo glasila nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1999. godine. Ili je, pak, trebalo primijeniti odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona izmijenjena 1993. godine, s obzirom da je taj zakon još uvijek bio na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. 38. Vrhovni sud je u osporenoj presudi, kao i organi uprave u upravnom postupku, primijenio odredbu izmijenjenog člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, jer je zaključio da zakon kojim je navedena odredba brisana nema odredbe o povratnom dejstvu, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje u upravnom postupku doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona. 39. U svojoj praksi Ustavni sud je u gotovo identičnom slučaju u kojem je, također, nosilac stanarskog prava umro prije stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, u Odluci broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine, tač. 30. i 31, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 43/04) utvrdio da Vrhovni sud svoju odluku temelji na odredbama člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug lica mogućih članova porodičnog domaćinstva pa su iz tog kruga eliminirani unuci. Postupak prijenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravosnažno je okončan nakon što je došlo do ukidanja spornog člana Zakona o stambenim odnosima, nakon čega su unuci nosioca stanarskog prava ponovo uključeni u krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je zaključio da bi tumačenje dato u osporenim odlukama "bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan. Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa zakonom u smislu člana 8. Evropske konvencije". 40. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da interes pravne sigurnosti i odsustvo bilo kakvih razloga za drugačije postupanje nalažu isto postupanje i u ovom slučaju. Naime, prema pravnom shvatanju iz osporene presude apelantica nije obezbijedila pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu prema pozitivnim propisima, zbog čega nije udovoljeno njezinom zahtjevu za prijenos stanarskog prava. Vrhovni sud, kao ni organi uprave koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj osporavanja apelantici Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava da nastavi sa korištenjem spornog stana koji je bio njezin "dom". Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je data samo pravna ocjena primjene relevantnih zakonskih odredaba, ali nisu razmatrani kriteriji i standardi iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na položaj apelantice i njezin status u vezi sa spornim stanom. 41. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma koje je zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona i prema tome nije zasnovano na zakonu. 42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 43. Imajući u vidu zaključak o postojanju kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i nalog da sud donese novu odluku u skladu sa ovim članovima, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatranje ostalih navoda iz apelacije. Također, iz istih razloga nepotrebno je posebno razmatranje apelanticinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. VIII. Zaključak 44. U postupku prijenosa stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava na unuku kojoj je taj stan "dom", primjena odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je sužen krug mogućih članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unuka, nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je taj član brisan, predstavlja proizvoljnu primjenu zakona i nije "miješanje" na osnovu zakona, te se radi o kršenju prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 49/03, rješavajući apelaciju Dijane Tica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica David Feldman, sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. svibnja 2006. godine donio ODLUKU O MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dijane Tica. Utvrđuje se povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 198/00 od 19. ožujka 2002. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 7/07. Broj 12 – Strana 1067 Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dijana Tica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Mara Rodić, odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je 29. svibnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-198/00 od 19. ožujka 2002. godine. Apelantica je, također, podnijela prijedlog za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Tajništva za stambene poslove grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 02-372-515/99 od 26. listopada 1999. godine, kojim je odbijen njezin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i kojim je naloženo apelantici da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni stan od osoba i stvari i preda ga u posjed davatelju stana na korištenje, te da Ustavni sud zabrani davatelju stana na korištenje da sa drugom osobom, Milenom Rujević, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do donošenja odluke Ustavnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je zatraženo 23. rujna 2003. godine da odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 6. listopada 2003. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo traženi odgovor. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici. 5. Ustavni je sud donio Odluku broj U 49/03 od 26. kolovoza 2004. godine, kojom je odbio kao neutemeljenu podnesenu apelaciju. 6. Apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanjem navedene odluke. 7. Nakon toga, Ustavni je sud donio Odluku broj U 49/03 od 22. srpnja 2005. godine kojom je usvojio apelantičin zahtjev za preispitivanjem svoje Odluke broj U 49/03 od 26. kolovoza 2004. godine. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Apelantica je 14. srpnja 1999. godine podnijela zahtjev davatelju stana na korištenje Općinskom odboru SUBNOR Banjaluka za prijenos stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci u ul. Talijanskog batallipnja Mateoti broj 7 (u daljnjem tekstu: prijeporni stan) sa djeda koji je bio nositelj stanarskog prava i koji je umro 7. lipnja 1999. godine. Osnova za podnošenje zahtjeva je bila ta što je apelantica sa djedom i bakom, koja je umrla ranije, živjela u zajedničkom kućanstvu od 1978. godine, prvo u drugom stanu, a potom nakon zajedničkog preseljenja 1991. godine u prijepornom stanu. Nositelj prava raspolaganja je ovaj zahtjev odbio uz obrazloženje da apelantica, kao unuka Broj 12 – Strana 1068 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ranijeg nositelja stanarskog prava koja ima žive roditelje, ne može ostvariti pravo na prijenos stanarskog prava. Nositelj prava raspolaganja je 15. srpnja 1999. godine donio rješenje kojim je prijeporni stan dodijelio drugoj osobi, Mileni Rujević. 10. Nakon toga, apelantica je 9. kolovoza 1999. godine podnijela zahtjev Tajništvu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju prijepornog stana. Apelantica je u svom zahtjevu istaknula da je sa djedom i bakom živjela u zajedničkom kućanstvu od 1978. godine pa sve do njihove smrti; da su ranije stanovali u drugom stanu, kada je izvršena zamjena navedenog stana za predmetni stan zato što su djed i baka bili bolesni pa im je bio potreban stan u prizemlju i njega i pomoć, a da je ona nastavila živjeti s njima; da je baka umrla prije djeda, a ona je nastavila živjeti s njim i skrbiti o zajedničkom kućanstvu, te da je djed posljednju godinu bio potpuno nepokretan pa su, zajedno sa njom, skrb o njemu obavljali svi u obitelji. U posebnom pismenom podnesku apelantica je navela da je sa djedom i bakom, zajedno sa svojim bratom, živjela od malena (od 1978. godine) iz više razloga: što su njezini roditelji bili u teškoj materijalnoj situaciji i stanovali u početku kao podstanari, a od 1982. godine u privremenom smještaju koji je bio neuvjetan. Kada su dobili stan 1986. godine, s njima se preselio i njezin brat, a ona je nastavila živjeti sa djedom i bakom, kući je rijetko odlazila, a njezini roditelji su više dolazili kod njih, posebice što je baka bila bolesna, a i kada je djed teško obolio njezini roditelji i drugi u obitelji su svakodnevno dolazili radi pomoći apelantici i skrbi o djedu. 11. Nositelj prava raspolaganja na prijepornom stanu se, također, obratio Tajništvu sa zahtjevom za iseljenje apelantice iz prijepornog stana. tajništvo je izvršilo spajanje ovih predmeta i donijelo Rješenje broj 02-372-515/99 od 26. listopada 1999. godine kojim je odbilo apelantičin zahtjev, a usvojilo zahtjev nositelja prava raspolaganja i naložio apelantici da prijeporni stan isprazni od osoba i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Tajništvo nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušano više svjedoka i izvršen uvid u odgovarajuće potvrde, ustvrdilo da nije postojala ekonomska zajednica života između apelantice i njezinog djeda kao nositelja stanarskog prava, odnosno da se prije može govoriti o ekonomskoj zajednici apelantice, njezinih roditelja i bake i djeda. Na temelju toga, u konkretnom je slučaju primijenjena odredba članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima obiteljskog kućanstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. 12. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-684/99 od 24. listopada 2000. godine odbilo kao neutemeljen apelantičin priziv izjavljenu na navedeno prvostupanjsko rješenje Tajništva. U obrazloženju ovog rješenja je također, između ostalog, navedeno da je u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava na snazi bila zakonska odredba prema kojoj se unuci ne smatraju članovima obiteljskog kućanstva, pa prema tomu, "okolnost da je žaliteljica do 10. listopada 1993. godine kao dana stupanja na snagu novele zakona o stambenim odnosima živjela u obiteljskoj zajednici sa svojim djedom najmanje deset godina i pod pretpostavkom da je točna, nije bitna sa stajališta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari". 13. Vrhovni je sud Presudom broj U-198/00 od 19. ožujka 2002. godine odbio kao neutemeljenu apelantičinu tužbu izjavljenu protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude je navedeno da je nositelj stanarskog prava na prijepornom stanu umro u vrijeme važenja izmijenjene odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima koja se primjenjuje na konkretni pravni slučaj, a prema kojoj apelantica nije imala svojstvo člana obiteljskog kućanstva jer nije ulazila u krug osoba koje su to temeljem srodstva, niti je postojala obveza nositelja stanarskog prava da je uzdržava. Dalje, Vrhovni je sud naveo da je zakonska odredba kojom je sužen krug članova obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava iz članka 6. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, i u pravcu eliminiranja unuka iz tog kruga, ukinuta Zakonom o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na Četvrtak, 22.2.2007. snagu 28. listopada 1999. godine. Međutim, Vrhovni je sud zaključio da ovaj zakon nema odredbe o povratnom djelovanju, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostupanjsko rješenje doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 15. Povredu prava na pravično suđenje apelantica obrazlaže time što je pravnim shvaćanjem iz pobijane presude dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na članove obiteljskog kućanstva koji su to svojstvo stekli nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članaka u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Navela ja da je svojstvo člana obiteljskog kućanstva stekla prije stupanja na snagu zakona kojim su iz kruga članova obiteljskog kućanstva isključeni unuci, pa smatra da činjenica da je nositelj stanarskog prava umro u prijepornom razdoblju važenja navedenog zakona ne može uticati na gubitak stečenog svojstva člana obiteljskog kućanstva. Povredu prava na poštivanje doma apelantica obrazlaže time što prijeporni stan smatra svojim domom u kojem je živjela od ranog djetinjstva. Povredu prava na imovinu apelantica obrazlaže time što ima ispunjen uvjet za stjecanje stanarskog prava, a stanarsko pravo predstavlja imovinu. 16. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica je obrazložila time što bi omogućavanjem Mileni Rujević, kojoj je prijeporni stan dodijeljen rješenjem nositelja prava raspolaganja, da stan otkupi u postupku privatizacije za nju nastala nenadoknadiva šteta jer više ne bi mogla ostvariti svoja prava na prijepornom stanu. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud u svojemu odgovoru navodi da je razlog apelacije, označen kao povreda prava na pravičan postupak, obrazložen tako da se njime, u stvari, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bilo kakvu povredu pravila postupka, koja bi se mogla kvalificirati kao povreda prava na pravičan postupak; nema osnova za apelantičinu tvrdnju da je povrijeđeno njezino pravo na poštovanje doma jer je u zakonito provedenom postupku utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana nakon smrti nositelja stanarskog prava i da je u tom postupku, a na zahtjev davatelja stana, pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odlučeno da ona iseli iz stana; predmetni stan je u državnom vlasništvu, a apelantica nikada nije bila nositelj stanarskog prava na tom stanu i na njemu nije imala nikakvo pravno priznato imovinsko pravo, pa se tako ne može utemeljeno govoriti o povredi njezinog prava na imovinu; u svemu ostalom ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude. V. Relevantni propisi 18. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 6. stavak 2. Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća i sestre, unučad, kao i osobe koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati ili su te osobe dužne po zakonu uzdržavati nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su Četvrtak, 22.2.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH se uselile u stan na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nositelja stanarskog prava. Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim Zakonom. Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava Š...Ć." 19. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) u relevantnom dijelu glasi "Članak 2. U članku 6. stavak 2. mijenja se i glasi: "Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati, a koja sa njim trajno žive i stanuju". 20. Zakon o ukidanju članaka u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99) "Članak 1. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) brišu se sljedeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8. Članak 2. Ovaj Zakon stupa na snagu 28. listopada 1999. godine." 21. Odluke Ustavnog suda SFRJ, U br. 409/87 i 213/88 od 20. rujna 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89) "Utvrđuje se da je 31. srpnja 1989. godine prestao važiti dio odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja". VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-198/00 od 19. ožujka 2002. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 2. travnja 2002. godine a apelacija je podnesena 29. svibnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Broj 12 – Strana 1069 Pravo na poštivanje doma 27. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku". 28. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od arbitražnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelantičin "dom" u značenju članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1997. godine, serija A, br. 30, stavak 49). 31. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da nije "nužno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Nužno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti npr. Europski sud za ljudska prava, Niemictz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, br. 251). 32. Apelantica tvrdi da je u prijepornom stanu živjela od useljenja u njega zajedno sa svojim djedom i bakom 1991. godine do smrti svog djeda 1999. godine, a da je i nakon njegove smrti nastavila živjeti u tom stanu kojeg smatra svojim domom. Iako ima žive roditelje sve vrijeme je živjela u prijepornom stanu gdje je skrbila o svojoj baki dok je bila živa i o svom djedu sve do njegove smrti. Njezini su roditelji često boravili u prijepornom stanu i također dijelili skrb o bolesnoj baki i djedu. Apelantičine navode su potvrdili predloženi svjedoci saslušani u upravnom postupku pred prvostupanjskim tijelom uprave, a potvrđeni su i potvrdom Kućnog savjeta. Činjenica da je apelantica dugi niz godina živjela u prijepornom stanu nije pobijana ni u upravnom postupku niti pobijanom presudom u upravnom sporu. 33. Ustavni je sud u svojoj prvobitnoj Odluci broj U 49/03 od 26. kolovoza 2004. godine zaključio da prijeporni stan ne predstavlja apelantičin dom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije, jer apelantica nije imala pravno priznatu poziciju člana obiteljskog kućanstva njezinog djeda kao nositelja stanarskog prava, što bi bila osnova za zakonito korištenje prijepornog stana, na temelju čega bi se onda taj stan mogao smatrati njezinim "domom". Međutim, u svojoj kasnijoj praksi Ustavni je sud povodom identičnog činjeničnog stanja u Odluci broj U 1/02 od 17. prosinca 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/02 od 17. prosinca 2004. godine, točka Broj 12 – Strana 1070 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 36, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05), naveo i sljedeće: "Obzirom da ni pobijanom sudskom odlukom nije utvrđeno drukčije stanje od navoda iz apelacije, proizlazi da je apelant u dugom vremenskom razdoblju živio sa svojom bakom u prijepornom stanu, te da ga je nastavio koristiti i poslije njezine smrti, pa Ustavni sud zaključuje da prijeporni stan predstavlja njegov 'dom'". Također, u svojoj Odluci broj U 77/03 od 19. studenoga 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 77/03 od 19. studenoga 2004. godine, toč. 27. i 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH broj 23/05), Ustavni je sud naveo "da je 'dom' pojedinca, u smislu članka 8. Europske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe", i dalje, "činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je neprijeporna u postupku koji je vođen pred mjerodavnim sudovima. Dakle, Š...Ć prijeporni se stan može smatrati apelantovim domom u značenju članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije". Ova novija praksa Ustavnog suda je bila i osnova za prihvaćanje apelantičinog zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj U 49/03 od 26. kolovoza 2004. godine. 34. Na temelju navedenih okolnosti konkretnog slučaja, dovedenih u kontekst svoje novije prakse, Ustavni sud zaključuje da se prijeporni stan može smatrati apelantičinim "domom" u smislu značenja iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 35. Neprijeporno je da pobijana presuda Vrhovnog suda kojom je okončan postupak u kojem je odbijen kao neutemeljen apelantičin zahtjev za prijenos stanarskog prava koji bi joj omogućio dalje nesmetano uživanje njezinog "doma", predstavlja "miješanje" u pravo na poštivanje doma. 36. Ustavni sud prvo mora ustvrditi je li to miješanje bilo na temelju zakona. Apelantičin je zahtjev odbijen primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima, pa Ustavni sud mora dati ocjenu njegove primjene u konkretnom slučaju. 37. Prema članku 21. Zakona o stambenim odnosima članovima obiteljskog kućanstva poslije smrti nositelja stanarskog prava pripada pravo da trajno i nesmetano nastave koristiti taj stan pod zakonom propisanim uvjetima. Za konkretni je slučaj relevantno da se prema članku 6. Zakona o stambenim odnosima članovima obiteljskog kućanstva, između ostalih, mogu smatrati i unučad. Pri tome nije relevantno radi li se o unučadi čiji su roditelji živi, obzirom na odluku Ustavnog suda SFRJ iz 1989. godine, kojom je brisan dio odredbe iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja". Međutim, prijeporno je da li je u konkretnom slučaju, u odnosu na vrijeme smrti nositelja stanarskog prava i važenje relevantne zakonske odredbe, trebalo primijeniti odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona glasila prije izmjene iz 1993. godine kada je sužen krug članova obiteljskog kućanstva eliminacijom unučadi, odnosno kako je ona ponovno glasila nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1999. godine. Ili je, pak, trebalo primijeniti odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona izmijenjena 1993. godine, obzirom da je taj zakon još uvijek bio na snazi u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. 38. Vrhovni je sud u pobijanoj presudi, kao i tijela uprave u upravnom postupku, primijenio odredbu izmijenjenog članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima obiteljskog kućanstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava, jer je zaključio da zakon kojim je navedena odredba brisana nema odredbe o povratnom djelovanju, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostupanjsko rješenje u upravnom postupku doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona. 39. U svojoj praksi Ustavni je sud u gotovo identičnom slučaju u kojem je, također, nositelj stanarskog prava umro prije stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, u Odluci broj U 160/03 od 23. srpnja 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. srpnja 2004. godine, toč. Četvrtak, 22.2.2007. 30. i 31, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 43/04) ustvrdio da Vrhovni sud svoju odluku temelji na odredbama članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug osoba mogućih članova obiteljskog kućanstva pa su iz tog kruga eliminirani unuci. Postupak prijenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravomoćno je okončan nakon što je došlo do ukidanja prijepornog članka Zakona o stambenim odnosima, nakon čega su unuci nositelja stanarskog prava ponovno uključeni u krug članova obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava. Ustavni je sud zaključio da bi tumačenje dato u pobijanim odlukama "bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana obiteljskog kućanstva, u neravnopravan položaj glede ostvarivanja prava na stan. Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda apelantu uskraćena mogućnost korištenja prijepornog stana, koji nedvojbeno predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo sukladno zakonu u smislu članka 8. Europske konvencije". 40. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da interes pravne sigurnosti i odsustvo bilo kakvih razloga za drukčije postupanje nalažu isto postupanje i u ovom slučaju. Naime, prema pravnom shvaćanju iz pobijane presude apelantica nije osigurala pravnu poziciju za stjecanje stanarskog prava na prijepornom stanu prema pozitivnim propisima, zbog čega nije udovoljeno njezinom zahtjevu za prijenosom stanarskog prava. Vrhovni sud, kao ni tijela uprave koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj pobijanja apelantici prava da nastavi sa korištenjem prijepornog stana koji je bio njezin "dom". Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je data samo pravna ocjena primjene relevantnih zakonskih odredaba, ali nisu razmatrani kriteriji i standardi iz članka 8. Europske konvencije u odnosu na položaj apelantice i njezin status u vezi s prijepornim stanom. 41. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da pobijana presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma koje je utemeljeno na proizvoljnoj primjeni zakona i prema tome nije utemeljeno na zakonu. 42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 43. Imajući u vidu zaključak o postojanju kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i nalog da sud donese novu odluku sukladno ovim člancima, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. Također, iz istih razloga je nepotrebno posebice razmatrati apelantičin zahtjev za donošenjem privremene mjere. VIII. Zaključak 44. U postupku prijenosa stanarskog prava sa umrlog nositelja stanarskog prava na unuku kojoj je taj stan "dom", primjena odredbe članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je sužen krug mogućih članova obiteljskog kućanstva eliminacijom unuka, nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je taj član brisan, predstavlja proizvoljnu primjenu zakona i nije "miješanje" na temelju zakona, te se radi o kršenju prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Četvrtak, 22.2.2007. Broj 12 – Strana 1071 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ŽUPANIJA POSAVSKA VLADA ŽUPANIJE Na temelju članka 18. stavak 1. Zakona o Vladi Županije Posavske ("Narodne novine Županije Posavske", broj 1/96, 4/96 i 8/00) i članka 11. Zakona o Županijskoj Agenciji za privatizaciju ("Narodne novine Županije Posavske", broj 2/97), Vlada Županije Posavske, na sjednici održanoj 12. veljače 2007. godine, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU UPRAVNOG ODBORA ŽUPANIJSKE AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU I. U Upravni odbor Županijske Agencije za privatizaciju, na mandatni rok od 4 godine imenuju se 1. SENAHID GARIĆ, iz Odžaka, za predsjednika 2. RUŽA NEDIĆ, iz Orašja, za zamjenika predsjednika 3. ILJO ILIŠEVIĆ, iz Orašja, za člana 4. SENIHAD HEĆIMOVIĆ, iz Orašja, za člana 5. MARKO KNEŽEVIĆ, iz Orašja, za člana 6. IVKA BOŽIĆ, iz Odžaka, za člana 7. ANA ANDRIĆ, iz Odžaka, za člana II. Ovo Rješenje stupa na snagu idućeg dana od dana objavljivanja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH", i u "Narodnim novinama Županije Posavske". Broj 01-02-41/07 12. veljače/februara 2007. godine Predsjednik Vlade Orašje Mijo Matanović, v. r. OPŠTINA CENTAR SARAJEVO OPŠTINSKI NAČELNIK Općinski načelnik Općine Centar Sarajevo, rješavajući po zahtjevu Bašalić Zinete iz Sarajeva u predmetu ispravke greške u Rješenju o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Javne ustanove Centar za kulturu "Sarajevo" a na osnovu člana 217. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi ZAKLJUČAK U Rješenju načelnika općine Centar Sarajevo broj 10-49-2375/06 od 14. 11. 2006. godine, kojim je utvrđeno konačno imenovanje predsjednika i članova Upravnog odbora Javne ustanove Centar za kulturu "Sarajevo", u tački I. pod rednim brojem 3. pogrešno je upisano ime člana Upravnog odbora BAŠALIĆ IZETA, a treba da glasi BAŠALIĆ ZINETA, pa se ovim navedena greška ispravlja. Broj 13-49-246/07 6. februara/veljače 2007. godine Općinski načelnik Sarajevo Dževad Bećirević, s. r. Broj 12 – Strana 1072 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Četvrtak, 22.2.2007. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 143 Odluka o preraspodjeli dijela neraspoređenog viška prihoda ostvarenog po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje zaposlenih na radu u inostranstvu zaključno sa 31. 12. 2005. godine 877 144 Rješenje o imenovanju članova Upravnog odbora Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine