USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 7/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1203/05, rješavajući apelaciju "MM Company" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine,
- -Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 75. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1."MM Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i "Avaza" d.o.o. Sarajevo i Fahrudina Radončića, tužilaca u postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 12. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 7. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je 24. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužioci su 29. augusta 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. juna 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Tužioci su Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanta 3. jula 2003. godine u kojoj su tražili naknadu nematerijalne štete za klevetu u iznosu od 200.000 KM, i to za svakog od tužilaca po 100.000 KM, kao i da sud obaveže apelanta da pravosnažnu presudu objavi o svom trošku u prvom narednom broju lista "San", čiji je izdavač apelant. U obrazloženju tužbe je bilo navedeno da je apelant, kao izdavač lista "San", u broju 236 od 8. aprila 2003. godine, na naslovnoj strani objavio sliku drugotužioca pored kojeg je napisao: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", kojim se upućuje na tekst objavljen na 3. strani u kojem je preneseno navodno pismo Udruženja građana- majke Srebrenice i Podrinja, kao i najavu teksta na istoj strani, pod naslovom "Istraga o državljanstvu i adresi stanovanja", u kojem je navedeno da se vodi opsežna istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Podneskom od 9. septembra 2004. godine tužioci su precizirali tužbeni zahtjev tako što su potraživali iznos od 20.000 KM, kao i da se apelant obaveže da će objaviti pravosnažnu presudu o svom trošku u listu "San" i opozvati iznesenu neistinu uz izvinjenje tužiocu, i to na naslovnoj strani na kojoj je i prvobitno objavljena.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj P-141/03 od 17. decembra 2004. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, a apelanta obavezao da drugotužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 6.000 KM sa zateznim zakonskim kamatama. Apelant je presudom obavezan da uvod i izreku presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u prvom narednom broju lista "San" o svom trošku a u roku od 30 dana. Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev prvotužioca, iznoseći zaključak da pravno lice može pretrpjeti samo materijalnu štetu, a ne i nematerijalnu štetu. Taj svoj stav Kantonalni sud je obrazložio da će sud " u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava i smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. Dakle, da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje duševnih bolova kao uslova koji se prethodno mora ispuniti. Pravna lica ne mogu osjećati duševne bolove, pa ni duševne bolove nastale usljed povrede ugleda".
- 8.U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da, imajući u vidu zakonsku definiciju klevete, taj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se neki navodi iz objavljenog članka mogu smatrati klevetom. U članku je, kako je navedeno u presudi, preneseno pismo Ibrana Mustafića, predsjednika Upravnog odbora Udruženja građana-majke Srebrenice i Podrinja, upućeno Visokom predstavniku u BiH, u kojem je navedeno da je vlasnik "Avaza" jedan od posljednjih recidiva Miloševićevog režima u BiH, da su osnovni kapital na kojem je nastao "Avaz", između ostalih, i sredstva donirana jetimima Srebrenice i Podrinja, da je vlasnik "Avaza" jedan od najvećih kriminalaca koji se na njima obogatio, da bi sada pljuvao po ljudima bez kojih bi sudbina djece bez roditelja bila krajnje neizvjesna, da je vlasnik "Avaza" pred početak agresije na RBiH u grad došao s manjom uzlom od srebreničkih stradalnika 1995. godine, a da bi sada rezidencija američkog ambasadora bila njegova vila. Sud je zaključio da se očigledno pod "vlasnikom" "Avaza" podrazumijeva drugotužilac, a da se on takvim tvrdnjama identificira javnosti kao lice koje se obogatilo na donacijama za djecu Srebrenice.
- 9.Kantonalni sud je zaključio da, u smislu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno, a u smislu stava 2. istog člana navedenog zakona, prilikom donošenja takve odluke sud uzima u obzir sve okolnosti, a naročito, između ostalog, dobronamjenost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog i činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica. Kantonalni sud je naveo da autentičnost pisma Ibrana Mustafića upućenog Visokom predstavniku u BiH nije sporna između parničnih stranaka, ali da je, prema mišljenju tog suda, očit nedostatak dobronamjernosti i apelantovog nepostupanja po profesionalnim standardima prilikom prenošenja izražavanja, posebno imajući u vidu da apelant nije pokušao kontaktirati sa drugom stranom, tj. drugotužiocem radi komentara u vezi sa objavljenim pismom. Kantonalni sud, stoga, smatra da prenošenje izražavanja nije bilo razumno, te da ne postoji taj osnov za oslobađanje apelanta od odgovornosti. Također, dalje je navedeno u obrazloženju, osim samog teksta pisma, redakcija lista je objavila i naslov, i to rečenicu koja se ne nalazi u pismu a koja glasi: "Radončić se obogatio na donacijama za djecu Srebrenice", čime redakcija lista izražava tvrdnja čija se istinitost ili neistinitost može utvrđivati. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u postupku je utvrđeno da se drugotužilac nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane, niti da se vodi istraga radi sumnjivog dobijanja državljanstva i registracije firme drugotužioca čime je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih Zakonom o zaštiti od klevete, a to je da sporno izražavanje predstavlja klevetu. Sud je zaključio, da bi se neko izražavanje moglo smatrati klevetom, potrebno je da činjenično tvrđenje, koje je u njemu sadržano, prema objektivnoj ocjeni, može škoditi časti i ugledu drugog lica. U vezi sa nastankom štete, Kantonalni sud je naveo da se "postojanje štete (se) cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku postupka". Zaključeno je da je u postupku utvrđeno da je apelant znao da je izražavanje o drugotužiocu neistinito ili je nepažnjom zanemario njegovu neistinitost, pa su ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog predviđeni zakonom.
- 10.Vrhovni sud je Presudom broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine odbio žalbu tužilaca kao neosnovanu, a djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđenom dijelu smanjivanjem iznosa od 6.000 KM na 3.000 KM, smatrajući da naknada dosuđena prvostepenom presudom predstavlja odstupanje od sudske prakse u sličnim slučajevima. Vrhovni sud je zaključio da je tačno da se drugotužilac, kao vlasnik prvotužioca, može smatrati javnim službenikom u smislu člana 4. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, kako je navedeno u žalbi, ali da sadržaj izražavanja bilo da se iznosi ili prenosi sredstvima javnog informiranja mora biti u suštini istinit, jer ako to nije slučaj, podložan je sankcijama predviđenim tim zakonom, kao i Zakonom o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je, odgovarajući na apelantov žalbeni navod da drugotužilac nije pružio nijedan dokaz u vezi sa okolnosti postojanja duševnih bolova zbog povrede ugleda, ponovio stav iznesen u presudi Kantonalnog suda u vezi sa nastankom štete radi klevete koji je prenesen u tački 9. ove odluke.
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja i prava na imovinu iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 12.U pogledu povrede prava na slobodu izražavanja, apelant je naveo da je "drugotužitelj kao javna osoba, a što je utvrdio i prvostepeni i drugostepeni sud prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH i člana 10. Evropske konvencije bio dužan otrpjeti ovo izražavanje koje je moglo uvrijediti i koje prema stanovištu Vrhovnog suda predstavlja uvredu, a ne klevetu". Apelant se pozvao na presude Evropskog suda za ljudska prava (presude u predmetu Lindgens od 8. jula 1986, Handyside od 7. decembra 1976, The Observer and Guardian od 26. decembra 1991, Thorgeir Thorgeison od 26. aprila 1995. i Prager i Obersclick od 26. aprila 1995. godine) koje su se odnosile na navodne povrede člana 10. Evropske konvencije, navodeći kako su osporene presude suprotne navedenoj sudskoj praksi, te da se osporenim presudama ograničava sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure.
- 13.U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neko lice uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Apelant je naveo da drugotužilac, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije pružio niti jedan dokaz da mu je nastala nematerijalna šteta.
- 14.Apelant je, na kraju, naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, odnosno da je apelant lišen svoje imovine s obzirom na neosnovan zaključak prvostepenog suda da je, iako je odbijen tužbeni zahtjev prvotužioca, a zahtjev drugotužioca uspio sa 3 posto, pravično da svaka stranka snosi svoje troškove. Također je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da u odnosu na odbijanje prvotužioca nisu nastali posebni troškovi apelantu, jer se primjenom odredaba člana 57. Advokatske tarife u najgorem slučaju apelantu trebalo dosuditi 50 posto uvećanih troškova tužilaca.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je odgovorio da ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude.
- 16.Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji. U odgovoru je, također, navedeno da donošenjem prvostepene presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda koje je zaštićeno stavom 2. istog člana.
- 17.Tužioci su naveli da apelantovo pisanje o tužiocima ima oblike pogromaškog napada na pojedince i izdavače koji drugačije misle, te da to nije nikakvo novinarstvo i nikakva sloboda izražavanja putem novina. Apelantovo pisanje o tužiocima, kako je navedeno u odgovoru, jeste blaćenje i izvrgavanje osudi javnosti tužilaca koje mora biti sankcionirano, kao što bi bilo u svakom demokratskom društvu. U odgovoru je, dalje, navedeno da je prvostepeni sud dokazao, a drugostepeni potvrdio, da je apelantovo izražavanje bilo neistinito i da je apelant to znao, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja o drugotužiocu a da apelant nije dokazao suprotno.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02)
"Cilj Zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje
Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
- a)izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
- b)javni organ - organ, odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Federacija ) i to:
organ zakonodavne vlasti,
organ izvršne vlasti,
organ sudske vlasti,
organ uprave,
pravno lice sa javnim ovlaštenjima koje je osnovano u skladu sa zakonom,
pravno lice koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor.
- c)javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu;
- d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja Zakona
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom organu nije dopušteno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
(3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
Odgovornost za klevetu
Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
prirodu i stepen prouzrokovane štete,
dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
pristanak oštećenog,
vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja."
- 19.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."
- 20.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)
"Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
Član 125.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.
Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.
Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
Član 386. stav 2.
(3) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-45/05 od 19. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 9. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će stoga razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog propusta drugotužioca da pruži bilo kakav dokaz da je za njega nastala šteta. Apelant je naveo da drugotužilac nije dokazao da mu je nastala šteta, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim, tako da neko lice uopće neće reagirati na istovrsno izražavanje dok drugo lice može trpjeti teške duševne bolove koji mogu čak ostaviti i trajne posljedice. Dakle, apelant se u suštini žali da redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice u postupku.
- 29.Ustavni sud je već imao priliku u prijašnjim predmetima da odlučuje o sličnim navodima. Tom prilikom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 30.Međutim, sa druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 31.U konkretnom slučaju redovni sudovi su uspostavili princip koji je protivan važećim zakonskim normama zaključkom da se "postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu drugotužioca što je nesumnjivo utvrđeno u toku postupka". Naime, ni Zakon o zaštiti od klevete ni Zakon o obligacionim odnosima ne poznaju institut "mogućeg nastanka štete" kao kriterij za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Prema članu 200. Zakona o obligacionim odnosima, sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu "ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava". Također, prema članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu je odgovorno "svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica". Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju.
- 32.Upravo su kontradiktorna obrazloženja presude Kantonalnog suda u vezi sa pitanjem utvrđivanja apelantove odgovornosti za štetu tužiocima. Naime, u dijelu presude u kojem se daju razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotužioca navedeno je "da bi moglo doći do nastanka nematerijalne štete zbog povrede ugleda, podrazumijeva se i postojanje bolova, kao uslova koji se prethodno mora ispuniti" i zaključuje se da nema odgovornosti za nematerijalnu štetu u odnosu na prvotužioca, jer se radi o pravnom licu koje ne može osjećati duševne bolove. Ipak, u dijelu presude u kojem se usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužioca Kantonalni sud ne smatra potrebnim utvrđivati "postojanje duševnih bolova", zaključivši da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom".
- 33.Ustavni sud podsjeća da je usvajanjem novog Zakona o parničnom postupku unesena radikalna izmjena u parničnom postupku uvođenjem raspravnog načela propisanog u članu 7. Zakona o parničnom postupku, koji je zamijenio ranije načelo materijalne istine. U prenesenom značenju, ovo načelo znači "koliko činjenica, toliko prava" i podrazumijeva obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Podrazumijeva se da to načelo mora biti primijenjeno i u predmetima koji se tiču klevete. Tužioci su naveli da je nastala šteta, ali u tom smislu nisu predložili dokaze, niti je Kantonalni sud s tim u vezi izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući princip da je "dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom". Ustavni sud ukazuje i na član 8. Zakona o parničnom postupku prema kojem će sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, a dužan je da brižljivo i savjesno ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud smatra da je za integritet redovnih sudova, a tako i ekonomičnost postupka, izuzetno značajan ovaj princip koji podrazumijeva diskreciju suda u pogledu pitanja koje će činjenice utvrđivati, odnosno koje će dokaze izvesti s tim u vezi. Uvodeći princip da se kod klevete šteta pretpostavlja, redovnim sudovima se praktično ostavlja mogućnost da ne utvrđuju okolnosti slučaja, a naročito jačinu bolova i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud naglašava da je u članu 125. Zakona o parničnom postupku jasno propisano koje se činjenice ne treba da dokazuju, i to: činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice; ako stranka činjenice koje je priznala porekne, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije nešto drugo određeno, te činjenice koje su općepoznate. Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku.
- 34.Prema članu 127. Zakona o parničnom postupku, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete ali se tačna visina iznosa ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će odlučiti prema svojoj ocjeni. Međutim, u konkretnom slučaju, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova, predstavlja utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne utvrđivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade, pa su sudovi dužni prvo utvrditi postojanje ovih relevantnih činjenica, pa tek onda odlučiti o iznosu naknade. Ne namjeravajući da se upušta u način na koji će redovni sudovi utvrđivati visinu štete u predmetima koji se tiču klevete, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, na koju se ukazuje i u dijelu ove odluke u kojem se raspravlja o članu 10. Evropske konvencije, u predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
- 35.U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravni osnov, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
- 36.Ustavni sud smatra da je u parničnim postupcima koji se vode po zahtjevima za naknadu štete radi klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Samo na taj način će se izbjeći moguće arbitrarno postupanje redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima kao što je to bilo u konkretnom slučaju.
- 37.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)slobodu izražavanja;"
Član 10. Evropske konvencije glasi:
"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."
- 38.Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom društvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava, nego ga potvrđuje.
- 39.Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
- 40.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 41.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 42.Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
- 43.Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 44.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 45.Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
- 46.U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 47.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužioci protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih".
- 48.Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiočevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
- 49.Da li je u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava drugotužioca na ugled?
- 50.Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Kantonalni sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužilaca u kojem je zatražena naknada štete zbog klevete u vezi sa prenošenjem teksta navodnog pisma u kojem se drugotužilac spominje u negativnom kontekstu vezano za donacije za Srebrenicu, kao i zbog teksta u istim novinama u kojem se navodi da se protiv drugotužioca vodi istraga o načinu na koji je drugotužilac dobio državljanstvo, odnosno registrirao firmu. Prvostepeni i drugostepeni sud su zaključili da se u oba slučaja radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati, čime se implicira da se radi o činjenicama, a ne o vrijednosnom sudu.
- 51.U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da se protiv drugotužioca ne vodi istraga radi "sumnjivog" dobijanja državljanstva i registracije firme, što nije osporio ni apelant, niti je predložio dokaze za utvrđivanje istinitosti navedenih činjenica. Apelant je objavljivanje navedene informacije opravdao navodom da je podatke dobio od povjerljivog izvora koji nije dužan otkriti, u smislu člana 9. Zakona o zaštiti od klevete, i da nije imao namjeru da objavi neistinite činjenice, nego se radilo o komentaru radnji nadležnog organa. Iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizlazi da apelant nije kontaktirao sa tužiocima radi eventualnog dobijanja njihovog mišljenja ili provjere informacija koje je objavio a koje su predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, stoga, smatra nespornim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o drugotužiocu radilo o prenošenju činjenica za koje su redovni sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zaključci redovnih sudova.
- 52.Ustavni sud, međutim, smatra spornim zaključak redovnih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kojem je preneseno pismo Ibrana Mustafića, odnosno u odnosu na naslov u tekstu o tome da se drugotužilac obogatio na donacijama za Srebrenicu. Redovni sudovi su zaključili da je apelant odgovoran za nanošenje štete drugotužiocu prenošenjem sadržaja pisma, uz obrazloženje da to prenošenje nije bilo razumno u smislu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete, a također i da je u postupku utvrđeno da se drugotužilac "nije mogao obogatiti na donacijama za Srebreničane". Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno prenošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo mjesta za primjenu člana 7. stav 1. tačka c) Zakona o zaštiti od klevete u apelantovom slučaju, jer primjena tog člana dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o prenošenju neistinitih činjenica, a nikako prenošenju nečijih vrijednosnih ocjena.
- 53.Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tome da li je uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničenja sloboda izražavanja i zaštite prava drugih na ugled potrebno utvrditi da li su sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra "vrijednosna ocjena" i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezoniranje suda imalo utjecaja na ograničenje slobode izražavanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/06, stav 38). Ustavni sud je već zaključio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija. Iako su redovni sudovi utvrdili postojanje klevete općenito i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebno, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u principu je mogao kasnije imati utjecaja na utvrđivanje visine štete, jer će od "obima" iznesene klevete zavisiti i težina posljedica po ugled nekog lica. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava princip, na koji je već ukazano u ovoj odluci, prema kojem dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, prema principu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava drugotužioca na ugled. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi takvim postupanjem izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.
- 54.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 55.Apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 56.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj306-B, strana 46, stav 53). U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku suda prema kojoj je obavezan da plaća dio troškova postupka, što se nesporno može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 57.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države-članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 58.Iako je naveo da je nezakonito lišen svoje imovine, te se tako indirektno pozvao na jedan od principa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelant se, u suštini, žali na pogrešnu primjenu zakona redovnih sudova u odluci o troškovima. Apelant, naime, smatra da su redovni sudovi pogrešno odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno da za apelanta nisu nastali posebni troškovi odbijanjem tužbenog zahtjeva prvotužioca. Ustavni sud ponovo ukazuje na svoj stav, koji je već iznesen u ovoj odluci, da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je primijenio svoju diskreciju propisanu članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku i za tu svoju odluku dao adekvatno obrazloženje. Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u takvoj odluci Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na suštinu apelantovih navoda, kao i prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno dalje obrazlagati principe iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 59.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 60.U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Što se tiče apelantovih navoda o povredi člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama propustili da naprave pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio objavljenih informacija, što je u principu moglo imati utjecaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. Također, nema proizvoljnosti u odluci redovnih sudova o troškovima postupka zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 61.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
- 62.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.