USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 7/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 49/03, rješavajući apelaciju Dijane Tica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Dijane Tica.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 198/00 od 19. marta 2002. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske, u smislu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Dijana Tica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Mara Rodić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 29. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine. Apelantica je, također, podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Sekretarijata za stambene poslove grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine, kojim je odbijen njezin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i kojim je naloženo apelantici da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni stan od lica i stvari i preda ga u posjed davaocu stana na korištenje, te da Ustavni sud zabrani davaocu stana na korištenje da sa drugim licem, Milenom Rujević, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do donošenja odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 23. septembra 2003. godine da odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2003. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo traženi odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici.
- 5.Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu podnesenu apelaciju.
- 6.Apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje navedene odluke.
- 7.Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj U 49/03 od 22. jula 2005. godine kojom je usvojio apelanticin zahtjev za preispitivanje svoje Odluke broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Apelantica je 14. jula 1999. godine podnijela zahtjev davaocu stana na korištenje Općinskom odboru SUBNOR Banja Luka za prijenos stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci u ul. Talijanskog bataljona Mateoti broj 7 (u daljnjem tekstu: sporni stan) sa djeda koji je bio nosilac stanarskog prava i koji je umro 7. juna 1999. godine. Osnov za podnošenje zahtjeva je bio taj što je apelantica sa djedom i bakom, koja je umrla ranije, živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine, prvo u drugom stanu, a zatim nakon zajedničkog preseljenja 1991. godine u spornom stanu. Nosilac prava raspolaganja je ovaj zahtjev odbio uz obrazloženje da apelantica, kao unuka ranijeg nosioca stanarskog prava koja ima žive roditelje, ne može ostvariti pravo na prijenos stanarskog prava. Nosilac prava raspolaganja je 15. jula 1999. godine donio rješenje kojim je sporni stan dodijelio drugom licu, Mileni Rujević.
- 10.Nakon toga, apelantica je 9. augusta 1999. godine podnijela zahtjev Sekretarijatu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica je u svom zahtjevu istakla da je sa djedom i bakom živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1978. godine pa sve do njihove smrti; da su ranije stanovali u drugom stanu, kada je izvršena zamjena navedenog stana za predmetni stan zato što su djed i baka bili bolesni pa im je bio potreban stan u prizemlju i njega i pomoć, a da je ona nastavila živjeti sa njima; da je baka umrla prije djeda, a ona je nastavila živjeti s njim i voditi brigu o zajedničkom domaćinstvu, te da je djed posljednju godinu bio potpuno nepokretan pa su, zajedno sa njom, brigu o njemu obavljali svi u porodici. U posebnom pismenom podnesku apelantica je navela da je sa djedom i bakom, zajedno sa svojim bratom, živjela od malena (od 1978. godine) iz više razloga: što su njezini roditelji bili u teškoj materijalnoj situaciji i stanovali u početku kao podstanari, a od 1982. godine u privremenom smještaju koji je bio neuvjetan. Kada su dobili stan 1986. godine, sa njima se preselio i njezin brat, a ona je nastavila živjeti sa djedom i bakom, kući je rijetko odlazila, a njezini roditelji su više dolazili kod njih, posebno što je baka bila bolesna, a i kada je djed teško obolio njezini roditelji i drugi u porodici svakodnevno su dolazili radi pomoći apelantici i brige o djedu.
- 11.Nosilac prava raspolaganja na spornom stanu se, također, obratio Sekretarijatu sa zahtjevom za iseljenje apelantice iz spornog stana. Sekretarijat je izvršio spajanje ovih predmeta i donio Rješenje broj 02-372-515/99 od 26. oktobra 1999. godine kojim je odbio apelanticin zahtjev, a usvojio zahtjev nosioca prava raspolaganja i naložio apelantici da sporni stan isprazni od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Sekretarijat nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušano više svjedoka i izvršen uvid u odgovarajuće potvrde, utvrdio da nije postojala ekonomska zajednica života između apelantice i njezinog djeda kao nosioca stanarskog prava, odnosno da se prije može govoriti o ekonomskoj zajednici apelantice, njezinih roditelja i bake i djeda. Na osnovu toga, u konkretnom slučaju je primijenjena odredba člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava.
- 12.Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-684/99 od 24. oktobra 2000. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu na navedeno prvostepeno rješenje Sekretarijata. U obrazloženju ovog rješenja je također, između ostalog, navedeno da je u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava na snazi bila zakonska odredba prema kojoj se unuci ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, pa prema tome, "okolnost da je žaliteljica do 10. oktobra 1993. godine kao dana stupanja na snagu novele zakona o stambenim odnosima živjela u porodičnoj zajednici sa svojim djedom najmanje deset godina i pod pretpostavkom da je tačna, nije bitna sa stanovišta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari".
- 13.Vrhovni sud je Presudom broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu izjavljenu protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude je navedeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro u vrijeme važenja izmijenjene odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima koja se primjenjuje na konkretni pravni slučaj, a prema kojoj apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva jer nije ulazila u krug lica koja su to po osnovu srodstva, niti je postojala obaveza nosioca stanarskog prava da je izdržava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zakonska odredba kojom je sužen krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, i u pravcu eliminisanja unuka iz tog kruga, ukinuta Zakonom o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da ovaj zakon nema odredbe o povratnom dejstvu, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 15.Povredu prava na pravično suđenje apelantica obrazlaže time što je pravnim shvatanjem iz osporene presude dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na članove porodičnog domaćinstva koji su to svojstvo stekli nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Navela ja da je svojstvo člana porodičnog domaćinstva stekla prije stupanja na snagu zakona kojim su iz kruga članova porodičnog domaćinstva isključeni unuci, pa smatra da činjenica da je nosilac stanarskog prava umro u spornom periodu važenja navedenog zakona ne može uticati na gubitak stečenog svojstva člana porodičnog domaćinstva. Povredu prava na poštivanje doma apelantica obrazlaže time što sporni stan smatra svojim domom u kojem je živjela od ranog djetinjstva. Povredu prava na imovinu apelantica obrazlaže time što ima ispunjen uvjet za sticanje stanarskog prava, a stanarsko pravo predstavlja imovinu.
- 16.Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica je obrazložila time što bi omogućavanjem Mileni Rujević, kojoj je sporni stan dodijeljen rješenjem nosioca prava raspolaganja, da stan otkupi u postupku privatizacije za nju nastala nenadoknadiva šteta jer više ne bi mogla ostvariti svoja prava na spornom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je razlog apelacije, označen kao povreda prava na pravičan postupak, obrazložen tako da se njime, u stvari, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne na bilo kakvu povredu pravila postupka, koja bi se mogla kvalificirati kao povreda prava na pravičan postupak; nema osnova za apelanticinu tvrdnju da je povrijeđeno njezino pravo na poštovanje doma jer je u zakonito provedenom postupku utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da nastavi korištenje predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava i da je u tom postupku, a na zahtjev davaoca stana, pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odlučeno da ona iseli iz stana; predmetni stan je u državnom vlasništvu, a apelantica nikada nije bila nosilac stanarskog prava na tom stanu i na njemu nije imala nikakvo pravno priznato imovinsko pravo, pa se tako ne može osnovano govoriti o povredi njezinog prava na imovinu; u svemu ostalom ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 6. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim Zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć."
- 19.Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) u relevantnom dijelu glasi
"Član 2.
U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi:
"Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju".
- 20.Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99)
"Član 1.
U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) brišu se sljedeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8.
Član 2.
Ovaj Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine."
- 21.Odluke Ustavnog suda SFRJ, U br. 409/87 i 213/88 od 20. septembra 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89)
"Utvrđuje se da je 31. jula 1989. godine prestao da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja".
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-198/00 od 19. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2002. godine a apelacija je podnesena 29. maja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelantica je navela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje doma
- 27.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 28.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 28.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 29.Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitražnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 30.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelanticin "dom" u značenju člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1997. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 31.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti npr. Evropski sud za ljudska prava, Niemictz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 32.Apelantica tvrdi da je u spornom stanu živjela od useljenja u njega zajedno sa svojim djedom i bakom 1991. godine do smrti svog djeda 1999. godine, a da je i nakon njegove smrti nastavila da živi u tom stanu kojeg smatra svojim domom. Iako ima žive roditelje sve vrijeme je živjela u spornom stanu gdje se brinula o svojoj baki dok je bila živa i o svom djedu sve do njegove smrti. Njezini roditelji su često boravili u spornom stanu i također dijelili brigu o bolesnoj baki i djedu. Apelanticine navode su potvrdili predloženi svjedoci saslušani u upravnom postupku pred prvostepenim organom uprave, a potvrđeni su i potvrdom Kućnog savjeta. Činjenica da je apelantica dugi niz godina živjela u spornom stanu nije osporena ni u upravnom postupku niti osporenom presudom u upravnom sporu.
- 33.Ustavni sud je u svojoj prvobitnoj Odluci broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine zaključio da sporni stan ne predstavlja apelanticin dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije imala pravno priznatu poziciju člana porodičnog domaćinstva njezinog djeda kao nosioca stanarskog prava, što bi bila osnova za zakonito korištenje spornog stana, na osnovu čega bi se onda taj stan mogao smatrati njezinim "domom". Međutim, u svojoj kasnijoj praksi Ustavni sud je povodom identičnog činjeničnog stanja u Odluci broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/02 od 17. decembra 2004. godine, tačka 36, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05), naveo i sljedeće: "S obzirom da ni osporenom sudskom odlukom nije utvrđeno drugačije stanje od navoda iz apelacije, proizlazi da je apelant u dugom vremenskom periodu živio sa svojom bakom u spornom stanu, te da ga je nastavio koristiti i poslije njezine smrti, pa Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja njegov 'dom'". Također, u svojoj Odluci broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine, tač. 27. i 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH broj 23/05), Ustavni sud je naveo "da je 'dom' pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe", i dalje, "činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, Š...Ć sporni stan se može smatrati apelantovim domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije". Ova novija praksa Ustavnog suda je bila i osnova za prihvatanje apelanticinog zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj U 49/03 od 26. augusta 2004. godine.
- 34.Na osnovu navedenih okolnosti konkretnog slučaja, dovedenih u kontekst svoje novije prakse, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelanticinim "domom" u smislu značenja iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 35.Nesporno je da osporena presuda Vrhovnog suda kojom je okončan postupak u kojem je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za prijenos stanarskog prava koji bi joj omogućio dalje nesmetano uživanje njezinog "doma", predstavlja "miješanje" u pravo na poštivanje doma.
- 36.Ustavni sud prvo mora utvrditi je li to miješanje bilo na osnovu zakona. Apelanticin zahtjev je odbijen primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima, pa Ustavni sud mora dati ocjenu njegove primjene u konkretnom slučaju.
- 37.Prema članu 21. Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da trajno i nesmetano nastave koristiti taj stan pod zakonom propisanim uvjetima. Za konkretni slučaj je relevantno da se prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, mogu smatrati i unučad. Pri tome nije relevantno radi li se o unučadi čiji su roditelji živi, s obzirom na odluku Ustavnog suda SFRJ iz 1989. godine, kojom je brisan dio odredbe iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi "bez roditelja". Međutim, sporno je da li je u konkretnom slučaju, u odnosu na vrijeme smrti nosioca stanarskog prava i važenje relevantne zakonske odredbe, trebalo primijeniti odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona glasila prije izmjene iz 1993. godine kada je sužen krug članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unučadi, odnosno kako je ona ponovo glasila nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1999. godine. Ili je, pak, trebalo primijeniti odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kako je ona izmijenjena 1993. godine, s obzirom da je taj zakon još uvijek bio na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava.
- 38.Vrhovni sud je u osporenoj presudi, kao i organi uprave u upravnom postupku, primijenio odredbu izmijenjenog člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima prema kojoj se unuci više ne smatraju članovima porodičnog domaćinstva, a koja je bila na snazi u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, jer je zaključio da zakon kojim je navedena odredba brisana nema odredbe o povratnom dejstvu, pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, te je irelevantno to što je prvostepeno rješenje u upravnom postupku doneseno nakon stupanja na snagu ovog Zakona.
- 39.U svojoj praksi Ustavni sud je u gotovo identičnom slučaju u kojem je, također, nosilac stanarskog prava umro prije stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, u Odluci broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine, tač. 30. i 31, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 43/04) utvrdio da Vrhovni sud svoju odluku temelji na odredbama člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug lica mogućih članova porodičnog domaćinstva pa su iz tog kruga eliminirani unuci. Postupak prijenosa stanarskog prava, koje je apelant tražio, pravosnažno je okončan nakon što je došlo do ukidanja spornog člana Zakona o stambenim odnosima, nakon čega su unuci nosioca stanarskog prava ponovo uključeni u krug članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je zaključio da bi tumačenje dato u osporenim odlukama "bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan. Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa zakonom u smislu člana 8. Evropske konvencije".
- 40.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da interes pravne sigurnosti i odsustvo bilo kakvih razloga za drugačije postupanje nalažu isto postupanje i u ovom slučaju. Naime, prema pravnom shvatanju iz osporene presude apelantica nije obezbijedila pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu prema pozitivnim propisima, zbog čega nije udovoljeno njezinom zahtjevu za prijenos stanarskog prava. Vrhovni sud, kao ni organi uprave koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj osporavanja apelantici prava da nastavi sa korištenjem spornog stana koji je bio njezin "dom". Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je data samo pravna ocjena primjene relevantnih zakonskih odredaba, ali nisu razmatrani kriteriji i standardi iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na položaj apelantice i njezin status u vezi sa spornim stanom.
- 41.Prema navedenom, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma koje je zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona i prema tome nije zasnovano na zakonu.
- 42.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 43.Imajući u vidu zaključak o postojanju kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i nalog da sud donese novu odluku u skladu sa ovim članovima, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatranje ostalih navoda iz apelacije. Također, iz istih razloga nepotrebno je posebno razmatranje apelanticinog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
VIII. Zaključak
- 44.U postupku prijenosa stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava na unuku kojoj je taj stan "dom", primjena odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je sužen krug mogućih članova porodičnog domaćinstva eliminacijom unuka, nakon stupanja na snagu Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojom je taj član brisan, predstavlja proizvoljnu primjenu zakona i nije "miješanje" na osnovu zakona, te se radi o kršenju prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.