Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1344/05 (M. B.-R.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1344/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1344/05, rješavajući apelaciju Marine Bajagić-Rajković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marine Bajagić- Rajković, podnesena zbog neizvršenja pravomoćne presude Općinskog suda II u Sarajevu broj K-1069/02 od 27. marta 2003.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marina Bajagić-Rajković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 15. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravomoćne presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine. Ustavni sud je od apelantice tražio dopunu apelacije 19. aprila 2006. godine. Apelantica je postupila po nalogu Ustavnog suda te dopunila apelaciju 10. maja 2006. godine. Osim toga, Ustavni sud je od Općinskog suda tražio odgovor u pogledu navoda apelantice o neizvršenju navedene pravomoćne presude, ujedno tražeći dostavu fotokopije predmetnog sudskog spisa. Općinski sud je dostavio odgovor i traženu fotokopiju predmetnog sudskog spisa Ustavnom sudu 26. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kž-367/03 od 12. februara 2004. godine, Himzo Vilogorac je oglašen krivim što je prilikom napuštanja stana, u kojem je neovlašteno boravio a na kojem je apelantica nositeljica stanarskog prava, iz istog otuđio stavari u vrijednosti od 1.390,00 KM, za koji iznos je oštetio apelanticu, čime je počinio krivično djelo krađe iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH“, broj 43/98), te je osuđen na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo, dok je istom presudom Himzi Vilogorcu, u skladu sa članom 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98 i 23/99), naloženo da apelantici kao oštećenoj isplati iznos od 1.390,00 KM na ime naknade štete.
3. Nakon toga, apelantica je 5. maja 2004. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv Himze Vilogorca, uz napomenu da je prijedlog greškom upućen Krivičnom odjelu Općinskog suda, te da je apelantica prijedlog dostavila u tri primjerka, dok uz isti nije priložila izvršnu ispravu tj. krivične sudske presude, već je navela da se te presude nalaze u sudskom spisu, a apelantica u prijedlogu nije naznačila ni način na koji se izvršenje treba provesti. Navedeni prijedlog za izvršenje je Vanparničnom odjelu Općinskog suda dostavljen, preko Krivičnog odjela, 14. maja 2004. godine. Apelanticin prijedlog za izvršenje dobio je broj I-3024/04, a Općinski sud je dopisom broj I-3024/04 od 7. oktobra 2004. godine pozvao apelanticu da dostavi ovjerenu fotokopiju izvršene isprave na temelju koje traži izvršenje. Apelantica je postupila po nalogu suda šaljući traženu dokumentaciju, uz dopis koji je Općinski sud primio 27. decembra 2004. godine. Nakon toga, Općinski sud je 14. februara 2005. godine apelantici uputio novi dopis, u kojem je od apelantice zahtijevno da dostavi četiri uredna prijedloga za izvršenje. Apelantica je postupila po nalogu Općinskog suda, te je tom sudu 9. maja 2005. godine dostavila četiri prijedloga za izvršenje, s tim da ni u navedenom prijedlogu nije naznačeno na koji način se izvršenje treba provesti. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju u korist apelantice pod brojem I-3024/04 od 19. avgusta 2005. godine, ujedno je pozvavši da dostavi dokaz o uplati sudske takse. Izvršenik Himzo Vilogorac je 5. septembra 2005. godine podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, naglašavajući da apelantica, tj. tražilac izvršenja nema izvršnu ispravu na temelju koje bi mogla tražiti izvršenje. Apelantica je dokaz o uplati sudske takse Općinskom sudu dostavila 6. septembra 2005. godine, dok je odgovor na prigovor izvršenika dostavila 10. novembra 2005. godine. Općinski sud je rješenjem broj I-3024/04 od 15. juna 2006. godine odbio prigovor izvršenika te svoje ranije izvršenje broj I-3024/04 od 19. avgusta 2005. godine u cijelosti ostavio na snazi. Dopisom broj I-3024/04 od 16. juna 2006 (očitom greškom napisano je da se radi o 2004. godini) apelantici je dostavljeno rješenje o prigovoru izvršenika broji I-3024/04 od 15. juna 2006. godine, te joj je naloženo da precizira prijedlog za izvršenje u dijelu koji se odnosi na način naplate duga. U predmetnom sudskom spisu, kao ni u spisu apelacije nema podataka o tome da li je apelantica postupila po nalogu Općinskog suda, te precizirala prijedlog za izvršenje u dijelu koji se odnosi na način naplate duga od izvršenika.
4. U apelaciji apelantica naglašava da se žali zbog neizvršenja pravomoćne presude Općinskog suda broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine, navodeći da je ugroženo njeno ljudsko pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica traži od Ustavnog suda da spriječi navodnu opstrukciju sutkinje redovnog suda u ovom predmetu, odnosno da ista postupi po pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine, kao i da Ustavni sud donese odluku o prinudnoj naplati duga u iznosu od 1.390,00 KM od Himze Vilogorca kao izvršenika, a u korist apelantice.
5. U izjašnjenju na navode apelantice, Općinski sud naglašava da je usljed preopretećenosti izvršnog odjela tog suda (cca 40.000 predmeta po izvršnom sudiji) došlo do grešeke, te je spis apelantice izmješan sa spisima mlađe evidencije, što je i osnovni razlog što je rješenje o izvršenju donešeno sa zakašnjenjem.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da je u prethodnom krivičnom postupku utvrđeno građansko pravo apelantice, tako što je Hilmo Vilogorac pravomoćnom presudom obavezan da istoj isplati novčani iznos 1.390,00 KM na ime naknade štete za otuđene stvari. Navedeni krivični postupak je okončan presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine i Kž-367/03 od 12. februara 2004. godine. Nakon pravomoćnog okončanja navedenog krivičnog postupka, apelantica je prijedlogom od 5. maja 2004. godine pokrenula izvršni postupak, obzirom da izvršenik Hilmo Vilogorac nije dobrovoljno postupio po presudi kojom mu je naloženo da apelantici isplati pomenuti novčani iznos. U apelaciji apelantica je naglasila da apelaciju podnosi zbog „neizvršenja pravomoćne presude Općinskog suda Sarajevo broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine“. Dakle, apelantica se žali na izvršni postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu.
9. Ustavni sud naglašava da izvršni postupak, u principu, ne određuje građanska prava i obaveze (vidi kao skoriji primjer Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sud, CH/03/14010, Mahmutbegović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. januara 2005. godine, kao i odluku Ustavnog suda broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 22. „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 38/03). Naime, u konkretnom slučaju, građanska prava su utvrđena u krivičnom postupku, koji je prethodio izvršnom postupku. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da se pravo na pravičan postupak može garantovati samo pri utvrđenju nečijih građanskih prava, koja prava se ne utvrđuju u izvršnom postupku.
10. Međutim, tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i presudu Ustavnog suda broj, AP- 288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i efektivan (djelotvoran) način. Obaveza obezbijeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.
11. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u apelanticinom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravomoćno utvrđeno građansko pravo, odnosno Ustavni sud ne vidi bilo kakvu „opstrukciju“ Izvršnog odjela Općinskog suda da izvrši pravomoćnu presudu tog suda broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine u korist apelantice, iz razloga što je taj sud u potpunosti proveo proceduru predviđenu Zakonom o izvršnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/03), čime su ujedno ispunjeni i standardi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije.
12. Naime, Općinski sud je, nakon što mu je preko Krivičnog odjela tog suda 14. maja 2004. godine dostavljen apelanticin prijedlog za izvršenje, 7. oktobra 2004. godine pozvao apelanticu da dopuni prijedlog za izvršenje tako što treba dostaviti ovjerenu fotokopiju izvršene isprave na temelju koje se traži izvršenje, da bi je zatim 14. februara 2005. godine ponovo pozvao da dostavi četiri uredna prijedloga za izvršenje. Nakon toga, Općinski sud je 19. avgusta 2005. godine dozvolio izvršenje u korist apelantice, da bi, nakon prigovora izvršenika od 5. septembra 2005. godine, donio rješenje od 15. juna 2006. godine kojim je odbio prigovor izvršenika te ostavio na snazi svoje ranije rješenje o dozvoli izvršenja u korist apelantice, te ponovo pozvao apelanticu 16. juna 2006. godine, da precizira prijedlog u dijelu koji se odnosi na način naplate duga od izvršenika. Dakle, kod postojanja navedenih nespornih činjenica, ne može se govoriti o nikakvoj „opstrukciji“ odnosno o odbijanju Općinskog suda da provede izvršenje u korist apelantice tj. izvrši pravomoćnu presudu, u stvari, prije bi se moglo reći da je apelantica svojim greškama, tj. nepodnošenjem prijedloga za izvršenje u skladu sa članom 36. Zakona o izvršenom postupku (uz prijedlog nije dostavljena izvršna isprava, prijedlog nije podnesen u dovoljnom broju primjeraka i prijedlog nije sadržavao način naplate duga od izvršenika), doprinijela da predmetno izvršenje još uvijek nije okončano prema stanju spisa apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtijev“ odnosno nije učinila vjerovatnima na bilo koji način da je Općinski sud odbijao da postupi po njenom prijedlogu za izvršenje i da nije u mogućnosti da izvrši pravomoćnu presudu kojom su utvrđena njena građanska prava, te je stoga i njena apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na neizvršenje presude i povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Što se tiče navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud smatra da su isti također očigledno (prima facie) neosnvani, iz razloga što je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj K-1069/02 od 27. marta 2003. godine utvrđeno apelanticino pravo na imovinu, dok je rješenjima o izvršenju Općinskog suda od 19. avgusta 2005. godine i 15. juna 2006. godine određeno izvršenje navedene presude u korist apelantice, a na teret izvršenika. Činjenica da izvršenje nije još uvijek provedeno, tj. iz izvršenikove imovine nije naplaćen iznos od 1390,00 KM, ne može se smatrati kao «miješanje» u apelanticino pravo na imovinu od strane Općinskog suda, već kao propust apelantice što u prijedlogu za izvršenje nije navela način na koji se izvršenje treba provesti (npr. pljenidba pa prodaja izvršenikove imovine, naplata sa izvršenikovih računa itd.). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović