Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2271/05 (D. M. i drugi)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Habeas corpus – postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2271/05

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2271/05, rješavajući apelaciju Danijela Marinića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Danijela Marinića, Fikreta Hadžića, Adisa Hadžića, Seada Mehića, Muharema Bajramovića, Ismeta Kukrice i Rasima Odobašića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja ustavnih prava apelanata u skladu sa ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Danijel Marinić 7. novembra 2005. godine, Fikret Hadžić 15. novembra 2005. godine, Adis Hadžić 23. januara 2006. godine, Sead Mehić i Muharem Bajramović 9. marta 2006. godine i Ismet Kukrica i Rasim Odobašić 13. marta 2006. godine (u daljnjem tekstu: apelanti), svi na Odjelu za izdržavanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ). U svim apelacijama apelanti smatraju da je, nakon stupanja na snagu novog Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), njihovo daljnje zadržavanje na Odjelu forenzike KPZZ suprotno navedenim zakonima i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te traže da budu pušteni i da liječenje nastave na slobodi, pod nadzorom nadležnog centra za socijalni rad.

2. Apelanti su, u više navrata, dopunjavali apelacije, tražeći hitno rješavanje svojih predmeta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2271/05, AP 2347/05, AP 125/06, AP 1250/06, AP 1251/06, AP 1252/06, AP 1253/06 i AP 1254/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2271/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Kantonalnog suda u Mostaru i Ustanove Centar za socijalni rad Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 4. jula 2005. godine, Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) 4. jula 2005. godine i 27. septembra 2006. godine, te Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara BiH), Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) i Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 27. septembra 2006. godine.

5. Kantonalni sud u Mostaru je dostavio odgovor 11. jula 2005. godine, Centar za socijalni rad 28. jula 2005. godine, Vlada FBiH 5. oktobra, Ministarstvo pravde BiH 11. oktobra, a Ministarstvo FBiH 26. oktobra 2006. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

1. AP 2271/05 Danijel Marinić

8. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine apelantu je, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti, kao posljedici duševne bolesti (šizofrenije), ubio svoje roditelje. Apelant je radi provođenja ove mjere smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi.

9. Apelant se 19. aprila 2004. godine obratio Kantonalnom sudu u Mostaru, tražeći da se primijeni novo krivičnopravno zakonodavstvo i donese rješenje o zadržavanju u trajanju od još 30 dana u KPZZ, a zatim pusti na slobodu i stavi pod nadzor Centra za socijalni rad, u skladu sa čl. 220. i 410. novog ZKPFBiH. Dopisom Kantonalnog suda u Mostaru od 22. aprila 2004. godine apelant je obaviješten da je njegov predmet ustupljen Centru za socijalni rad na daljnje postupanje.

10. Centar za socijalni rad dopisom od 10. juna 2004. godine obavijestio je apelanta da se radi o novini u njihovoj praksi, zbog čega su pojašnjenje za daljnje postupanje zatražili od Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji ih je obavijestio da u ovim slučajevima treba postupati kao i do sada, sve do rješavanja pitanja smještaja neuračunljivih počinilaca krivičnih djela.

11. Apelant se ponovo obratio Centru za socijalni rad 13. maja 2005. godine, koji ga je obavijestio da se Odjel psihijatrije Kliničke bolnice Mostar, po njihovom traženju, izjasnio da nema kapaciteta za smještaj neuračunljivih počinilaca krivičnih djela, a da im je KPZZ dostavio mišljenje da je apelanta i dalje potrebno liječiti i čuvati u zdravstvenoj ustanovi.

12. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, koje je dopisom od 21. novembra 2005. godine obavijestilo apelanta da je njegov predmet sada slučaj Centra za socijalni rad, te da je Vlada FBiH, na sjednici održanoj 6. novembra 2005. godine, utvrdila prijedlog za osnivanje socijalno-zdravstvene ustanove «Misoča» u Ilijašu. Drugim dopisom od 9. decembra 2005. godine Ministarstvo pravde FBiH je obavijestilo apelanta da se može obratiti Ombudsmenu FBiH ukoliko smatra da su mu povrijeđena ljudska prava, kao i da Ministarstvo pravde FBiH nije nadležno da postupa u konkretnom slučaju.

2. AP 2347/05 i AP 1254/06 Fikret Hadžić

13. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli 23. septembra 2002. godine, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio trostruko ubistvo. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi.

14. Apelant se neutvrđenog datuma obratio Kantonalnom sudu u Tuzli zahtjevom da bude pušten sa obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja sa Odjela forenzike KPZZ. Kantonalni sud u Tuzli je ovaj apelantov zahtjev odbio 26. marta 2004. godine, zato što je nalazom vještaka od 15. marta 2003. godine konstatirano da apelant boluje od paranoje, te da je još opasan. Ovu odluku je potvrdio Vrhovni sud Federacije BiH 18. maja 2004. godine.

15. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, žaleći se na uvjete u kojima se mjera sigurnosti provodi i navodeći da nema odgovarajući medicinski tretman. Ministarstvo pravde 3. augusta 2004. godine obavijestilo ga je da nije nadležno da se bavi takvim pritužbama, pa je njegovu pritužbu proslijedilo nadležnim vlastima. U vezi sa uvjetima na Odjelu forenzike KPZZ apelant se žalio i ombudsmenima za ljudska prava BiH i instituciji Obmudsmena FBiH.

16. Apelant je 17. marta 2004. godine podnio aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj se žalio na uvjete na Odjelu forenzike KPZZ i na medicinski tretman. Odlukom Evropskog suda broj 11123/04 od 11. oktobra 2005. godine apelantova aplikacija je brisana sa liste predmeta, budući da su apelant i Bosna i Hercegovina sklopili vansudsku nagodbu. Ovom nagodbom Bosna i Hercegovina se obavezala da će sve pacijente koji se nalaze na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu «što je prije moguće, a najkasnije do 31. decembra 2005. godine», kao i da će apelantu isplatiti na ime kompenzacije iznos od 9.000 eura, protivvrijednost u KM prema važećem kursu na dan isplate, a u roku od tri mjeseca, te da će u slučaju kašnjenja apelantu platiti i kamate.

17. Apelantu je, kako navodi, protivvrijednost iznosa od 9.000 eura isplaćena 2. marta 2006. godine, ali još nije premješten u odgovarajuću ustanovu.

18. Na osnovu ove odluke Evropskog suda, pod okriljem Ministarstva pravde BiH, 22. juna 2006. godine zaključen je Memorandum o razumijevanju o pravnoj pomoći i službenoj saradnji u oblasti izvršenja mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečenih u krivičnom postupku između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Memorandum). Ovim memorandumom su se potpisnice, između ostalog, obavezale da će se sve mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečene od bilo kojeg suda u BiH izvršavati u Psihijatrijskoj bolnici «Podromanija» u Sokocu. Međutim, do apelantovog premještaja nije još došlo.

3. AP 125/06 Adis Hadžić

19. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-30/03 od 9. aprila 2003. godine, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio ubistvo jednog lica, a drugom licu nanio teške i po život opasne povrede. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi.

20. Kantonalni sud je u više navrata produžavao trajanje izrečene mjere sigurnosti apelantu, i to rješenjima broj K-30/03 od 29. maja 2003. godine, broj K-435/03 od 28. novembra 2003. godine, broj Kv-214/04 od 9. juna 2004. godine i broj Kv-92/05 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj Kž-205/05 od 17. maja 2005. godine. Prije donošenja svakog od ovih rješenja sud je uzimao u obzir mišljenje dvojice ljekara specijalista

– neuropsihijatara, koji su preporučili da se dalje nastavi izrečena mjera sigurnosti.

21. Apelant se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu, tražeći «usklađivanje izrečenih krivičnopravnih sankcija prema članu 420. KZFBiH», koji je u međuvremenu stupio na snagu. Kantonalni sud je dopisima broj K-30/03 od 22. januara 2004. godine, te od 4. marta 2004. godine i 11. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da su aktom Ministarstva pravde FBiH broj 03-02- 3132/03 od 22. decembra 2003. godine «konstatirani nedostaci odgovarajućih ustanova zatvorenog tipa na području Federacije BiH za smještaj lica shodno navedenim odredbama ZKPFBiH, pa je sugerirano da se takva lica smjeste u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način, do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području Federacije BiH». Stoga je Kantonalni sud zaključio da nije moguće usklađivanje koje apelant traži, «naročito imajući u vidu novo zakonsko rješenje iz članova 409, 410. i 411. važećeg ZKPFBiH u pogledu nadležnosti Centra za socijalni rad».

4. AP 1250/06 Sead Mehić

22. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-243/94 od 9. januara 1995. godine izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi.

23. Kantonalni sud u Zenici je rješenjima broj Kv-25/03 od 13. marta 2003. godine, broj Kv- 172/03 od 15. decembra 2003. godine i broj KV-123/05 od 7. novembra 2005. godine, primjenjujući odredbe prijašnjeg ZKPFBiH, produžio apelantu izrečenu mjeru sigurnosti, a nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista.

5. AP 1251/06 Muharem Bajramović

24. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-55/90 od 21. novembra 1999. godine, zbog toga što je izvršio krivično djelo u stanju potpune neuračunljivosti, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja se izvršava na Odjelu forenzike KPZZ.

25. Rješenjima Kantonalnog suda u Zenici broj Kv-26/03 od 28. februara 2003. godine, Kv- 49/04 od 25. februara 2004. godine, Kv-135/04 od 1. novembra 2004. godine, Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine i Kv-80/05 od 14. marta 2006. godine apelantu je, nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista, produžena izrečena sigurnosna mjera.

26. Apelant se 22. decembra 2004. godine obratio zahtjevom Kantonalnom sudu u Zenici, tražeći da se taj sud proglasi apsolutno nenadležnim za rješavanje daljnjeg izvršavanja mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, te da se kompletan predmet dostavi nadležnom centru za socijalni rad, u skladu sa novim ZKPFBiH. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine odbio ovaj apelantov prijedlog. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nadležni organi za pitanja socijalnog staranja nisu regulirali ovu problematiku, te da će se, prema Mišljenju Ministarstva pravde FBiH broj 03-02- 3113 od 22. decembra 2003. godine, ovakva lica i dalje «držati u ustanovama na dosadašnji način, odnosno do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području FBiH».

27. Apelant se zahtjevom za ukidanje sigurnosne mjere obratio i JU Centar za socijalni rad Općine Zenica. Dopisom od 17. maja 2005. godine Centar za socijalni rad je obavijestio apelanta da, prema odredbama ZKPFBiH, nije nadležan da odlučuje i mijenja sudske odluke, te da takav zahtjev treba uputiti nadležnom sudu. Centar za socijalni rad se, također, pozvao na navedeno mišljenje Ministarstva pravde FBiH, koje je «sugeriralo sudovima da u međuvremenu, dok se ne osiguraju uvjeti za primjenu novog ZKPFBiH, lica će se smjestiti u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način [...] Prema tome, svi slučajevi koji su obuhvaćeni ZKPFBiH iz 1998. godine će se nastaviti provoditi po odredbama ovog ZKP-a, a ne po odredbama novog ZKP-a, čije odredbe će se primjenjivati na nove slučajeve».

6. AP 1252/06 Ismet Kukrica

28. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj K-21/01 od 12. februara 2001. godine, zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo izvršio u stanju potpune neuračunljivosti. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. U spisu nema podataka o tome da li je i kada izrečena mjera preispitivana.

7. AP 1253/06 Rasim Odobašić

29. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj K-8/03 od 12. marta 2003. godine, zbog krivičnog djela ubistva, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo učinio u stanju potpune neuračunljivosti. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi.

30. Nakon stupanja na snagu novog KZ i ZKPFBiH, Kantonalni sud u Travniku je donio Rješenje broj Kv-88/03 od 10. oktobra 2003. godine kojim je ustupio apelantov predmet «nadležnom organu Općine Žepče za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka, shodno odredbama člana 410. stav 1. ZKPFBiH». U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da, prema novom KZFBiH, nije predviđena kao mogućnost mjera sigurnosti koja je bila propisana prijašnjim zakonom, «tako da ovaj zakon ne predviđa mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi». Imajući u vidu odredbu člana 420. KZFBiH, Kantonalni sud je, kako navodi, pristupio usklađivanju pravosnažno izrečene odluke u pogledu naziva krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere sa nazivima predviđenim u novom KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ovakvu odluku zasnovao i na odredbi člana 410. novog ZKPFBiH, koji predviđa da će se predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja kada se utvrdi da je osumnjičeni krivično djelo počinio u stanju neuračunljivosti.

31. Apelant se u nekoliko navrata obraćao Kantonalnom sudu u vezi sa svojim daljnjim boravkom na Odjelu forenzike KPZZ, pa mu je Kantonalni sud dopisima od 21. juna 2004. godine, 28. septembra 2004. godine i 1. juna 2005. godine odgovorio da nema daljnju nadležnost nakon donošenja pravosnažnog rješenja od 10. oktobra 2003. godine, «koje je postalo pravosnažno i izvršno i koje su dužni poštivati svi organi, institucije i pojedinci, a nadležan za realizaciju i rješenje [apelantovog] slučaja je isključivo Centar za socijalni rad Općine Žepče».

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacija

32. Iako se apelanti eksplicitno ne žale na kršenje nekog određenog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću pitanja koja se tiču njihovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svi apelanti smatraju da su se donošenjem novog krivičnopravnog zakonodavstva stekli uvjeti da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u ZKPFBiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da apelantima bude i dalje produžavana mjera čuvanja u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj se ta mjera uopće može provoditi.

33. U tom smislu apelanti se pozivaju i na Specijalni izvještaj Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmeni BiH) u vezi sa žalbama lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, odnosno bitno smanjene uračunljivosti (u daljnjem tekstu: Specijalni izvještaj). U Specijalnom izvještaju Ombudsmeni BiH su utvrdili da smještaj podnosilaca žalbi u posebnom odjelu zatvorske ustanove nije adekvatan sa aspekta poštivanja ljudskih prava «jer ova lica treba posmatrati samo kao pacijente, te u tom smislu osigurati za njih smještaj u bolnici, odnosno za to odgovarajućoj ustanovi». U tom pravcu Ombudsmeni BiH su preporučili Vladi FBiH da, između ostalog, preduzme sve neophodne korake da se donese zakon ili izmjene i dopune postojećih zakona kojima bi se na jasan i precizan način regulirao položaj ovih lica, uz uvažavanje principa navedenih u članu 5. Evropske konvencije.

34. Apelant Fikret Hadžić je, također, naveo da je, povodom aplikacije koju je podnio Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio vansudsko poravnanje sa Bosnom i Hercegovinom (u daljnjem tekstu: BiH). Apelant navodi da se tim sporazumom BiH obavezala da će sve pacijente koji se čuvaju na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu najkasnije do 31. decembra 2005. godine, kao i da će ovom apelantu isplatiti na ime kompenzacije 9.000 eura u iznosu konvertiranom u KM prema kursu u vrijeme isplate, u roku od tri mjeseca od prijema odluke Evropskog suda o brisanju predmeta sa evidencije u skladu sa članom 37. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je BiH isplatila iznos od 17.684,62 KM u martu 2006. godine, bez isplate kamata, ali da nisu preduzete nikakve mjere za premještaj iz Odjela forenzike KPZZ.

b) Odgovor na apelaciju

35. U odgovoru na apelaciju Danijela Marinića Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da su stupanjem na snagu novog ZKP «prestale bilo kakve ingerencije ovog suda» u vezi sa daljnjom primjenom izrečene mjere sigurnosti, kao i da je sva nadležnost prešla na Centar za socijalni rad Mostar. Također, Kantonalni sud navodi da je apelanta upućivao na odredbe novog zakona, kao i na potrebu da se obrati Centru za socijalni rad, «ali on izgleda ne razumije zakonske promjene koje su nastupile, pa se uporno obraća ovom sudu i Vrhovnom sudu FBiH koji nemaju bilo kakvih zakonskih ingerencija vezano za njegovo daljnje liječenje». Odgovarajući, također, na navode ovog apelanta, Centar za socijalni rad je naveo da su se odmah nakon prijema predmeta obratili Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačkoneretvanskog kantona za mišljenje, koji im je dopisom od 26. aprila 2004. godine odgovorio da se sa ovakvim slučajem postupa u skladu sa ranijim slučajevima i postupanjima prema ovim licima, sve dok Ministarstvo pravde FBiH ne propiše uvjete za rješavanje statusa neuračunljivih počinilaca krivičnih djela. Također, Centar za socijalni rad se obratio i Kliničkoj bolnici u Mostaru, Odjelu za psihijatriju, u vezi sa mogućnošću provođenja mjere sigurnosti čuvanja i liječenja. Međutim, u odgovoru ove institucije je navedeno da nemaju odjel zatvorenog tipa i stoga ni mogućnosti da ovu mjeru provode, zbog čega nisu u mogućnosti primiti ni apelanta, niti druge pacijente kojima je potrebno čuvanje i liječenje. Centar za socijalni rad je, također, naveo da je u nekoliko navrata od nadležnog neuropsihijatra dobio izvještaje da i dalje postoji potreba da se nastavi izrečena mjera sigurnosti obaveznog čuvanja i liječenja, ali da oni nemaju nikakvu mogućnost njegovog izmještanja u bilo koju ustanovu koja bi bila odgovarajuća.

36. U odgovoru na apelacije svih apelanata Ministarstvo pravde BiH je navelo da je, na inicijativu tog ministarstva, 22. juna 2006. godine zaključen Memorandum o razumijevanju između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH u vezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koju izrekne bilo koji sud u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Memorandum, objavljen u «Službenom glasniku BiH» broj 44/06). Nakon toga, Vijeće ministara je na sjednici od 15. jula 2006. godine donijelo odluku o prihvatanju Memoranduma («Službeni glasnik BiH» broj 55/06), a zatim Odluku o imenovanju Nadzornog odbora za kontrolu uloženih sredstava za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac, Odluku o imenovanju koordinatora realizacije Projekta za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac i Odluku o formiranju jedinice za implementaciju Projekta sanacije Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac («Službeni glasnik BiH» broj 72/06). Također, Ministarstvo pravde BiH navodi da je, s ciljem ubrzanja implementacije odluke Evropskog suda donesene u predmetu apelanta Fikreta Hadžića, dostavilo informaciju Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH u kojoj se predlaže da se nakon izvršenih provjera u pogledu vlasništva objekta koji se sanira odluči da li će se kao titular imovine imenovati BiH, te da se pokrene procedura za donošenje zakona o osnivanju Psihijatrijske klinike u Sokocu kao ustanove od posebnog interesa za BiH, čime bi se trajno riješilo pitanje smještaja lica upućenih na izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje je uputio bilo koji sud u BiH. Ministarstvo pravde BiH, također, navodi da je u međuvremenu, 8. juna 2006. godine, potpisan Ugovor o naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje su izrekli u krivičnom postupku Sud BiH, sudovi FBiH, sudovi RS i sudovi Distrikta Brčko BiH. Ministarstvo pravde BiH smatra da su svim navedenim mjerama «uređeni potrebni pravni propisi, kao i date odgovarajuće inicijative Vijeću ministara BiH za donošenje odluka» koje su navedene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo pravde BiH smatra da Nadzorni odbor u narednom periodu treba vršiti kontrolu utroška sredstava, izrade projektne dokumentacije, nabavke neophodne opreme, materijalnih troškova, kao i troškova funkcioniranja jedinice za implementaciju Projekta. Stoga, predlažu da Ustavni sud zatraži od Nadzornog odbora izvještaj o trenutnim aktivnostima u pogledu dinamike adaptacije navedenog objekta i «drugih radnji koje su date u nadležnost navedenim organima».

37. Ministarstvo pravde FBiH u odgovoru na apelacije navelo je da je Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99) regulirana nadležnost organa u vezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. Zbog nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove u FBiH, navodi dalje Ministarstvo pravde FBiH, ova mjera se i dalje izvršava na Odjelu forenzike KPZZ, što se «silom prilika» nastavilo i nakon stupanja na snagu novog ZKP i Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U prilogu svog odgovora Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo informaciju KPZZ o svim licima koja su primljena ili otpuštena sa Odjela forenzike od dana stupanja na snagu novih KZFBiH i ZKPFBiH, kao i informaciju KPZZ o apelantima. Dalje u odgovoru Ministarstvo pravde FBiH navodi da se upućivanje i otpuštanje lica koja izdržavaju mjeru sigurnosti vrši isključivo po nalogu nadležnog suda i organa socijalnog staranja. Problem nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove prije, a naročito nakon stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva, bio je predmet razmatranja sudova, federalnih i kantonalnih ministarstava rada i socijalne politike, te kantonalnih i općinskih centara za socijalni rad, Federalnog ministarstva zdravstva i Ministarstva pravde FBiH. Ministarstvo pravde FBiH navodi dalje da je u vezi sa ovim problemom dalo Mišljenje broj 03-02- 3132/03 od 22. decembra 2003. godine i 26. januara 2004. godine u kojem je data instrukcija da «takva lica treba i dalje smjestiti u Odjel forenzike [KPZZ] na dosadašnji način, s tim da rješenje centra za socijalni rad ima snagu izvršnog naslova». Također, ovo ministarstvo je podnijelo i inicijativu Vijeću ministara BiH da Psihijatrijska klinika Sokolac – Sudska psihijatrija dobije funkciju socijalno-zdravstvene ustanove zatvorenog tipa za potrebe cijele BiH, kao što je njena namjena bila i prije rata.

38. Dalje, Ministarstvo pravde FBiH navodi da je Vlada FBiH donijela Odluku o davanju na korištenje objekta Kasarne «Misoča» u Ilijašu sa pripadajućim zemljištem socijalno-zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, te da je utvrdila Prijedlog Zakona o osnivanju socijalno-zdravstvene ustanove «Misoča» u Ilijašu. Ovaj prijedlog Zakona je upućen u parlamentarnu proceduru, ali zbog protivljenja stanovnika općine Ilijaš, ali i zbog neusaglašenih stavova zastupnika u Parlamentu FBiH, taj prijedlog Zakona skinut je sa dnevnog reda i nikada nije razmatran. S obzirom na to da je u međuvremenu apelant Fikret Hadžić podnio aplikaciju Evropskom sudu, Vlada FBiH je putem pravobranioca BiH o ovim aktivnostima izvijestila Evropski sud, pa je predložena nagodba o mirnom rješenju spora, što je i postignuto. Međutim, kako predloženi zakon nije usvojen, to ni obaveze iz odluke Evropskog suda, odnosno nagodbe, nisu provedene u ostavljenom roku, pa je Evropski sud obaviješten o ovim problemima, zbog čega je dao BiH novi rok za izvršenje odluke do 1. septembra 2006. godine. Ministarstvo pravde FBiH, također, navodi da je potpisan Memorandum, te da je napravljen Nacrt Zakona o osnivanju psihijatrijske ustanove za izvršenje mjere sigurnosti obaveznog liječenja na nivou BiH, koji je upućen Ministarstvu pravde BiH kako bi ga proslijedilo Vijeću ministara BiH radi upućivanja u parlamentarnu proceduru. Međutim, kako dalje navode, Ministarstvo pravde BiH nikada taj nacrt Zakona nije poslalo u daljnju proceduru, već je predložilo Vijeću ministara BiH da se navedeni državni objekt sanira za potrebe Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac u sastavu Kliničkog centra Istočno Sarajevo umjesto da se osnuje kao posebna ustanova na državnom nivou.

39. Što se tiče konkretnih apelacija, Ministarstvo pravde FBiH navodi da apelanti i ostala lica kojima je, zbog krivičnog djela, izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i dalje borave na Odjelu forenzike KPZZ, te da «njihovo zadržavanje nije u potpunosti u skladu sa propisima, ali je prihvatljivije kao nužna alternativa», budući da i dalje, na osnovu nalaza psihijatara i rješenja nadležnih sudova, postoji značajna opasnost i rizik da bi na slobodi počinili nova krivična djela.

40. Oba ministarstva u svojim odgovorima navela su da u Psihijatrijskoj klinici Podromanija - Sokolac nema uvjeta za izdržavanje mjere sigurnosti. Ministarstvo pravde BiH je navelo da je ova klinika 17. aprila 2006. godine dostavila izvještaj da se na zatvorenom dijelu sudskog odjela desio požar, te da je cijela zgrada tog odjela neupotrebljiva, zbog čega nisu u mogućnosti prihvatiti lica iz Odjela forenzike KPZZ u skladu sa Memorandumom, te da do dana dostavljanja ove informacije, 14. septembra 2006. godine, objekt nije saniran. Ministarstvo pravde FBiH je navelo da su uvjeti u ovoj ustanovi i gori od uvjeta na Odjelu forenzike KPZZ, te da se već u vrijeme potpisivanja Memoranduma znalo za to, kao i za činjenicu da postoji objekt u neposrednoj blizini čija je namjena i bila predviđena za smještaj ovih lica iz cijele BiH.

V. Relevantni propisi

41. U Krivičnom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase:

«Član 61.

Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

1) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; [...] Član 63.

Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinilac mogao izvršiti teška krivična djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost se može izbjeći jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. [...]»

42. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

«Član 475.

(1) Ako je okrivljeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, nadležni tužilac će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja takvog učinioca u zdravstvenoj ustanovi [...] ako za izricanje takve mjere postoje uvjeti predviđeni u čl. 63. i 64. Krivičnog zakona Federacije. [...] Član 476.

(1) O primjeni mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi [...] rješava, poslije održanog glavnog pretresa, sud koji je nadležan za suđenje u prvom stepenu. [...] (3) Ako sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdi da je okrivljeni učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv, odlučit će, na osnovu saslušanja pozvanih lica i nalaza i mišljenja vještaka, da li će okrivljenom izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, [...] Član 480.

(1) Sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužan je svakih šest mjeseci po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se učinilac liječi i čuva odlučiti o potrebi daljeg trajanja ove mjere sigurnosti.

(2) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a po saslušanju nadležnog tužioca i branioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. [...]»

43. U Krivičnom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odrebe glase:

«Član 71.

Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove sigurnosne mjere:

a) obavezno psihijatrijsko liječenje; [...] Član 74.

(1) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da počini novo krivično djelo. [...] Član 420.

(1) Izvršenje krivičnopravnih sankcija pravosnažno izrečenih u skladu sa odredbama Krivičnog zakona iz člana 419. (prestanak važenja bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započelo ili je u toku, ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu.

(2) Usklađivanje pravosnažno izrečene odluke iz stava 1. ovog člana vrši sud koji je donio tu odluku u prvom stepenu. Ovo usklađivanje se vrši po službenoj funkciji u roku od 30 dana od dana početka primjene ovog zakona.»

44. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase:

«Član 410.

(1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. [...] (3) U slučaju iz stava 1. ovog člana osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena.

Član 427.

(1) Molba za prestanak primjene mjera sigurnosti propisanih u KZFBiH i drugih mjera propisanih zakonom podnosi se sudu.

(2) Sudija koji za to bude određen prethodno će ispitati da li je proteklo potrebno vrijeme po zakonu, a zatim će zakazati i provesti saslušanja - radi utvrđivanja činjenica na koje se podnosilac molbe poziva. Sudija će pozvati tužioca i podnosioca molbe.

(3) Sudija iz stava 2. ovog člana može zahtijevati izvještaj o ponašanju osuđenog od policijskog organa, odnosno od ustanove u kojoj je osuđeni izdržao kaznu.

(4) U slučaju odbijanja molbe, nova molba se ne može podnijeti prije isteka roka od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja o odbijanju ranije molbe.»

45. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99) relevantne odredbe glase:

«Član 2.

Lica prema kojima se izvršavaju sankcije lišavaju se prava ili se ograničavaju u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe pojedinih sankcija, u skladu sa zakonom. Član 22.

Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 167.

Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove (u daljnjem tekstu: posebni odjel).

Član 168.

Posebna zdravstvena ustanova iz člana 167. ovog zakona osniva se i ukida federalnim zakonom. Federalno ministarstvo zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeli za izvršenje mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

Član 169.

Izuzetno od odredbe člana 167. ovog zakona, mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izvršavati u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu (u daljnjem tekstu: posebni odjel zavoda).

Član 170.

Upućivanje lica na izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi vrši sud iz člana 22. ovog zakona.

Član 172.

Zdravstvena ustanova u koju je upućeno lice radi obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužna je da najmanje jedanput godišnje obavještava o zdravstvenom stanju tog lica sud koji je izrekao mjeru.

Kad se završi liječenje lica [...], zdravstvena ustanova obavijestit će o tome sud koji je izrekao mjeru sigurnosti, a može predložiti uvjetni otpust licu kojem još nije istekla kazna zatvora u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Federacije.

Ako sud utvrdi da je dalje zadržavanje [...], donijet će odluku o prestanku mjere[...]. Član 176.

Nadzor u pogledu izvršenja mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, kao i posebnog odjela zavoda vrši Federalno ministarstvo zdravstva. Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupanja prema licima iz stava 1. ovog člana vrši sud koji je izrekao mjeru i sud na čijem području se nalazi posebna zdravstvena ustanova, odnosno poseban odjel u kome se izvršava mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

Član 232.

[...] Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se za sva lica sa teritorije Federacije u posebnom odjelu pri Kazneno-popravnom zavodu u Zenici dok Federalno ministarstvo i Federalno ministarstvo zdravstva ne odrede zdravstvenu ustanovu u kojoj će se izvršavati ova mjera.

Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se u posebnom odjelu iz stava 2. ovog člana najduže tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona do kada će se organizirati izvršenje mjere u ustanovi iz člana 167. ovog zakona.»

46. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» broj 37/01) relevantne odredbe glase:

«Član 43.

Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u krivičnom postupku izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, u skladu sa odredbama čl. 63. i 64. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 475. do 480. Zakona o krivičnom postupku ('Službene novine Federacije BiH' broj 43/98). Član 44.

Izvršenje mjere sigurnosti iz člana 43. ovog zakona provodi se u skladu sa čl. 167. do 182. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 44/98).»

VI. Dopustivost

47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

49. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti da li postoje djelotvorni pravni lijekovi i, ako je tako, da li su apelanti dokazali da su ih iscrpili, te da li su dokazali da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je donesena konačna odluka.

51. Ustavni sud, na prvom mjestu, napominje da je pri primjeni principa iscrpljivanja pravnih lijekova potrebno ispitati, u svakom pojedinom slučaju, da li je pravni lijek djelotvoran ili ne prema relevantnim zakonima države. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je ukazao da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 30/02). Dalje, djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Dakle, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti podobni za zaštitu konkretnih prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 9/04).

52. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već etablirana praksa da se podnosioci apelacije mogu obratiti direktno Ustavnom sudu u slučaju kada nema djelotvornih pravnih lijekova u vezi sa određenim ustavnim pravom i pravima iz Evropske konvencije. Tako je, naprimjer, u svim slučajevima nerazumnog trajanja postupka zaključeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja upravnog postupka. Zbog toga, apelanti se nisu morali obratiti niti jednom domaćem organu, već direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili, ranije, Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, radi zaštite navedenog prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 23, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). U vezi sa navedenim, Ustavni sud je, također, ukazao i da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

53. Ustavni sud navodi da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu prava na koja se apelanti pozivaju to da od dana stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva apelanti nisu u mogućnosti ostvariti zaštitu prava koja traže, budući da ih sudovi upućuju na centre za socijalni rad, a centri za socijalni rad se pravdaju da nemaju potrebne uvjete da bi preuzeli brigu o apelantima. Također, Ustavni sud zapaža da ni do dana donošenja ove odluke nadležne vlasti nisu izvršile svoju obavezu iz predmeta koji je pred Evropskim sudom okončan sporazumom nadležnih vlasti sa jednim od apelanata, tj. da će sva lica koja su krivično djelo počinila u stanju neuračunljivosti smjestiti u odgovarajuću ustanovu.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije.

55. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenog člana u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

56. Apelanti kojima je mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izrečena sudskim odlukama zato što su krivična djela počinili u stanju neuračunljivosti žale se, u suštini, da im je daljnjim zadržavanjem na Odjelu forenzike KPZZ nakon stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da primjenom novih propisa moraju biti pušteni da se liječe sa slobode.

57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.(...)»

58. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

« 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; [...]

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.(...)»

a) Član 5. stav 1.e) Evropske konvencije

59. Ustavni sud podsjeća da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

60. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije «proizvoljan», tj. da bi bio ispunjen zahtjev «zakonitosti» u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Prvo, «duševna poremećenost» u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, «duševna poremećenost» mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred «sudom» koji ima ovlašćenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlašćenja da takva lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

61. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnim slučajevima svim apelantima odlukama nadležnih sudova izrečena mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja je postojala prema prijašnjem KZFBiH, zato što su različita teška krivična djela učinili u neuračunljivom stanju. Također, kod svih apelanata je prije određivanja navedene mjere konstatirano, putem odgovarajućih ljekarskih vještačenja i nalaza, da pate od ozbiljnih mentalnih poremećaja, zbog kojih su opasni po okolicu i zbog kojih je potrebno da se liječe i čuvaju u zdravstvenoj ustanovi. Međutim, nakon izricanja ove mjere, na snagu je stupio novi KZFBiH iz 2003. godine koji je usvojio drugačiji pristup. Naime, novi KZFBiH propisuje da se mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja može izreći samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo. Dakle, novi KZFBiH ne sadrži više mogućnost izricanja ove mjere sigurnosti licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti. Upravo na ovome apelanti zasnivaju svoj zahtjev da budu pušteni da se liječe sa slobode, smatrajući da ovakve zakonske odredbe znače njihovo puštanje na slobodu i liječenje pod nadzorom nadležnih centara za socijalni rad. Istovremeno, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u smislu Evropske konvencije, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanti, ustvari, osporavaju zakonitost njihovog daljnjeg lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije.

62. U konkretnim slučajevima se radi o nastavku izvršenja izrečenih mjera. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da, nakon usvajanja novog zakonodavstva, sudska praksa u vezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupanja na snagu novih KZ i ZKPFBiH ova lica nisu više u njihovoj nadležnosti, već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješenja o zadržavanju tih lica do 30 dana, prema odredbi člana 410. stav 2. novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uvjete da prime takva lica, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ova lica i dalje zadržavaju u Odjelu forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kojeg nadležnog organa. S druge strane, neki sudovi donose rješenja o produžetku trajanja izrečene mjere sigurnosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju) – ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljenja ljekara, osiguranje prava na žalbu itd.

63. Ustavni sud smatra da neprecizni zakoni ostavljaju veliki prostor za proizvoljnost, što, očigledno, potvrđuje različita praksa sudova u istim slučajevima. Naime, u prvom slučaju, kada sudovi smatraju da nisu nadležni, a centri za socijalni rad nisu u mogućnosti primiti ova lica, niti imaju propisane procedure, otvoren je prostor da mentalno oboljelim licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti mjera lišavanja slobode bude produžena bez ikakve odluke nadležnog organa, što je suprotno uvjetima koji su neophodni da bi lišavanje slobode u ovakvim slučajevima bilo «zakonito» u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Ovo naročito zato što drugi relevantni propisi, tj. Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju nisu usklađeni sa novim krivičnopravnim zakonodavstvom, već samo upućuju na primjenu starog ZKPFBiH, koji više nije na snazi.

64. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao da važi, također problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je zasnovana na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim licima mjera sigurnosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa zasnovana na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti lica i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašnjih propisa, ukazuje na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog principa pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu ispuniti zahtjev «zakonitosti» iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije.

65. Također, apelanti navode, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH, da institucija u koju su smješteni, tačnije posebni odjel zatvora u Zenici, ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi, također, zaključio da «zakonitost» bilo kojeg lišavanja slobode mora postojati kako pri određivanju, tako i pri izvršenju te mjere prema nekom licu. Takva «zakonitost» podrazumijeva usklađenost sa domaćim zakonom, ali i usklađenost sa zahtjevima iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, zaključio da mora postojati određena veza između osnova dopuštenog lišavanja slobode na koji se poziva i mjesta i uvjeta gdje se ta mjera izvršava. U principu, «zatvaranje lica koje je mentalno oboljelo bit će zakonito u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije samo ako se izvršava u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu» (vidi, Evropski sud, ranije citirana presuda Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva).

66. Ustavni sud ukazuje da se mjera sigurnosti prema licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti primjenjuje, u pravilu, u Odjelu forenzike KPZZ kako dok su na snazi bili prijašnji KZ i ZKP, tako i od kada su na snagu stupili novi krivičnopravni propisi. Ova lica su, dakle, od početka bila smještena u zatvorski odjel iako je i u vrijeme kada je apelantima bila izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi na snazi bio Zakon o izvršenju koji propisuje izvršenje ove mjere «u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo u tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove», a samo izuzetno «u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu». Međutim, Ustavni sud zapaža da posebna ustanova koju Zakon o izvršenju propisuje nikada nije osnovana, već su ova lica, po pravilu, a ne kao izuzetak, smještena u posebni odjel zatvora u Zenici.

67. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu sa domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev «zakonitosti» lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava.

68. Ustavni sud, također, zapaža da su Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo pravde FBiH naveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema «odgovarajuće institucije», ali da do donošenja ove odluke Ustavnog suda to pitanje nije konačno riješeno iako je u vezi s tim država dala garancije i Evropskom sudu. Ustavni sud neće ulaziti u to da li će ovakva institucija biti osnovana na državnom ili na entitetskim nivoima, jer je to pitanje koje moraju riješiti nadležne domaće vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da je ovo pitanje neophodno hitno riješiti na način koji će biti u skladu sa zahtjevima iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, a s ciljem zaštite ljudskih prava apelanata. To uključuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnivanje odgovarajuće institucije, kao i njeno faktičko osnivanje i korištenje. Pri tome ovo ne znači istovremeno i bezuvjetno puštanje apelanata na slobodu, ukoliko nalazi i mišljenja ljekara nesumnjivo potvrđuju da zdravstveno stanje apelanata još ne dopušta da se donese takva odluka.

69. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se okončanje mjere lišavanja slobode lica za koja je sud prethodno utvrdio da su mentalno oboljela i da su opasna po okolicu tiče ne samo tih lica već i društva i zajednice u kojoj će takva lica živjeti nakon puštanja na slobodu. Imajući u vidu ozbiljnu prirodu ovog društvenog interesa, a naročito ozbiljnost počinjenih krivičnih djela u stanju neuračunljivosti, Evropski sud je u predmetu Luberti protiv Italije zaključio da je nadležna vlast opravdano postupala oprezno u odlučivanju o puštanju aplikanta na slobodu, čak i kada su medicinski nalazi ukazivali na njegov oporavak (presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 85).

70. Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na aktivnosti nadležnih vlasti u rješavanju ovog problema, Ustavni sud smatra da je, zbog nedostatka ažurnosti nadležnih vlasti, prekršeno pravo apelanata iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, jer njihovo lišavanje slobode nije «zakonito» kako to zahtijeva Evropska konvencija.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

71. Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću i pitanje da li je apelantima omogućeno da o produžetku njihovog lišavanja slobode odlučuje «sud» u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije, naročito imajući u vidu praksu sudova u Federaciji BiH (vidi tačku 60. ove odluke).

72. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno o tome prema kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje da u odnosu na lišavanje slobode pojam «zakonitosti» mora imati isti značaj u stavovima 1.e) i 4. člana 5. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e), suštinski ne samo za «zakonitost» inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu «duševnog poremećaja» već i za «zakonitost» produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58, i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80).

73. Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

74. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da je prijašnji ZKPFBiH predviđao obavezu suda koji je izrekao mjeru obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi da svakih šest mjeseci preispita potrebu daljnjeg trajanja ove mjere, a po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se lice liječi i čuva. Također, isti sud je bio nadležan da, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, obustavi ovu mjeru i odredi otpuštanje lica ako utvrdi da je prestala potreba za daljnjim provođenjem izrečene mjere sigurnosti. Međutim, novi ZKPFBiH više uopće ne sadrži nikakve proceduralne odredbe koje se tiču lica koja su krivična djela počinila u stanju neuračunljivosti, nego samo propisuje da će se takvi predmeti uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka, ne definirajući pojam «odgovarajući postupak». U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji predviđa Zakon o zaštiti lica u čl. 42. i 43. ne može biti «odgovarajući postupak» na koji upućuje novi ZKPFBiH, budući da ovaj zakon nije, kako je već rečeno, noveliran i usklađen sa promjenama u ZKPFBiH, već navedene odredbe upućuju na proceduru iz prijašnjeg ZKPFBiH, koji se više ne primjenjuje, čime se krug zatvara. Moglo bi se pretpostaviti da se na ova lica mogu primijeniti ili procesna pravila upravnog postupka, budući da se pred organima socijalnog staranja primjenjuju pravila upravnog postupka, ili procesna pravila vanparničnog postupka koja se primjenjuju u slučaju prisilnog zadržavanja duševno oboljelih lica koja nisu počinila krivično djelo, kako je to propisano Zakonom o zaštiti lica. Međutim, niti jednim važećim propisom nije jasno propisano kojem «sudu» i u kojem postupku se apelanti mogu obratiti radi ispitivanja zakonitosti produženja pritvora, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produženja izrečene mjere, koje su im procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti.

75. Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno pravo apelanata iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

76. Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije «suda» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, a da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu.

77. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati «zakonitost» lišavanja slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti iz člana 5. stav 1.e) i pristup «sudu» radi preispitivanja «zakonitosti» izricanja ili trajanja te mjere iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije predstavljaju pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, preduzete mjere moraju ispunjavati standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produžavanje i prestanak mjere čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa «sudu».

78. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo ukazuje da novi KZFBiH u članu 420. stav 2. propisuje da izvršenje krivičnopravnih sankcija koje nije započelo ili je u toku «ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu». Međutim, Ustavni sud zapaža da KZFBiH ne predviđa mogućnost izricanja bilo kakve mjere licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, niti predviđa nadležnost suda u krivičnom postupku da vodi ikakav postupak protiv tih lica, već ta lica mora predati u nadležnost organa socijalnog staranja. Ustavni sud smatra da to, u suštini, znači da se ranije izrečena mjera sigurnosti iz člana 63. prijašnjeg KZFBiH nikako ne može uskladiti sa bilo kojom novom mjerom predviđenom članom 74. važećeg KZFBiH, koja se može izreći samo licima koja su krivično djelo počinila u stanju bitno smanjene, odnosno smanjene uračunljivosti. Istovremeno, KZFBiH upućuje na primjenu «odgovarajućeg postupka», a da pri tome preciznije ne određuje o kakvom je postupku riječ, kako je već navedeno. Ustavni sud, također, primjećuje da su neki sudovi, primjenjujući odredbe člana 410. stav 2. ZKPFBiH, donijeli rješenja o privremenom zadržavanju nekih od apelanata. Međutim, ovim članom je regulirano da će sud osumnjičenom, odnosno optuženom koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti, a koji se nalazi u pritvoru, odnosno psihijatrijskoj ustanovi, prema tužiočevom prijedlogu, donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana. Očigledno je da se ovaj propis odnosi na buduće slučajeve, a ne na situacije u kojima se apelanti nalaze, budući da oni nemaju ni status «osumnjičenog» ni status «optuženog», nego su oni lica kojima je mjera već izrečena. Ustavni sud smatra da ovakva nepreciznost i nejasnoće u odredbi krivičnopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zaključku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e) i

4. Evropske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoljno primjenjuju.

79. Dalje, Ustavni sud, također, ukazuje da Zakon o zaštiti lica ne predviđa nikakav postupak izricanja, produženja ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kad su u pitanju lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti. Naime, ovaj zakon od usvajanja novih KZ i ZKPFBiH nije izmijenjen, pa stoga i ne sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji organ, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produžiti ili obustaviti ovu mjeru, ne osigurava pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući sve ovo u vidu, kao i to da ovaj zakon, tri godine nakon izmjene krivičnopravnih propisa, i dalje upućuje na primjenu nevažećeg prijašnjeg propisa, Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti lica ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije.

80. Također, Ustavni sud primjećuje da ni Zakon o izvršenju krivičnih sankcija nije noveliran kako bi se uskladio sa novim rješenjima iz KZ i ZKPFBiH i zahtjevima iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije. Ovaj zakon, naročito, predviđa mogućnost da se mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može izvršavati u posebnom odjelu zatvora, što je, kako je već rečeno, suprotno standardima člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Osim toga, ovaj zakon, također, upućuje na postupak koji je bio propisan prijašnjim ZKPFBiH, koji nije na snazi duže od tri godine, čime ostavlja otvoreno pitanje koji je to «sud» koji će vršiti nadzor nad izvršenjem ove mjere i odlučivati o produženju ili prestanku izrečene mjere, u kojem postupku i u kojim rokovima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da Zakon o izvršenju, također, ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

81. Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštivanje prava apelanata i drugih lica koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiv zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno preduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude «zakonito», kako to zahtijeva član 5. stav 1.e) Evropske konvencije, što uključuje i smještaj apelanata u odgovarajuću zdravstvenu instituciju, kao i mjere kojima će se osigurati tim licima pravo na pristup «sudu», u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

82. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

83. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije kada lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev «zakonitosti» u smislu Evropske konvencije, zato što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja i/ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih lica, te pristup «sudu» radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev «zakonitosti» iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Također, kršenje ovog prava postoji i zato što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

84. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

85. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2271/05 (D. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio