Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/05 (Goran Pranjić-M-Lukić)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku · čl. 88
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 177
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 177
- Zakon o krivičnom postupku
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 177
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 154
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2550/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2550/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića-M- Lukića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1063/05 od 17. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-236/03-II od 13. juna 2005. godine godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1063/05 od 17. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Općiski sud) broj P- 236/03-II od 13. juna 2005. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-236/03-II od 13. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1063/05 od 17. novembra 2005. godine, odbio u cijelosti apelanta sa njegovim tužbenim zahtijevom. kojim je tražio da mu tuženi (S.J.) naknadi finansijsku štetu u iznosu od 3.732,27 KM (1.908,27 EUR). Apelant je smatrao da je „finansijsku štetu“ pretrpio zbog krivičnog postupka, koji je pokrenut na temelju njegove privatne tužbe protiv S.J. te je štetu potraživao zbog troškova koje je imao u krivičnom postupku koji je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda II Mostar broj K-153/02 od 5. marta 2003. godine. Navedenom presudom odbijena je privatna tužba apelanta za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) jer se postupak nije vodio po zahtijevu ovlaštenog tužitelja, dok je S.J. oslobođen od optužbi za krivično djelo uvrede i krivično djelo klevete iz čl. 213. i 214. Krivičnog zakona, obzirom da nakon izmjena pomenutog zakona navedena djela više nisu predstavljala krivična djela u smislu Krivičnog zakona.
3. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtijev apelanta uz obrazloženje da o troškovima krivičnog postupka, u smislu člana 88. Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98 i 23/99), odlučuje sud koji vodi taj postupak u smislu člana 89. Zakona o krivičnom postupku. Ukoliko o troškovima krivičnog postupka ne bude odlučeno u odluci kojom se okončava takav postupak, osoba koja ima pravo na naknadu troškova može svoj zahtjev podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca, od kada joj je dostavljena odluka kojom je okončan krivični postupak. Apelant to nije uradio, a u smislu citiranih odredbi Zakona o krivičnom postupku parnični sud nema bilo kakvog ovlaštenja da, u parnicama radi naknade štete, odluči o troškovima za koje apelant smatra da su za njega nastali u pravomoćno okončanom krivičnom postupku. Osim toga, redovni sudovi su naglasili da za ostalu štetu za koju apelant smatra da mu je nanesena vođenjem krivičnog postupka (izgubljena dobit) ne postoji uzročno-posljedična veza u smislu čl. 154. i 158 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 te „Službeni list Republike BiH“, br. 2/92 i 13/93), između eventualne štete koja je nastala za apelanta i S.J. koji je oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku koji je vođen po apelantovoj privatnoj tužbi.
4. Apelant smatra da je navedenim presudama došlo do povrede njegovih prava na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i do povrede prava na jednakost pred sudovima i prava na zaštitu zakona bez diskriminacije iz čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima , te prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana te da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede citiranih ustavnih prava, obzirom da su redovni sudovi bez proizvoljnosti primjenili važeće zakonske odredbe (čl. 88. i 89. Zakona o krivičnom postupku i čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima) i u vezi istih dali odgovarajuće obrazloženje, nakon čega su apelanta odbili sa postavljenim tužbenim zahtjevom, te ne može biti govora o povredi prava na pravično suđenje, dok po pitanju povrede prava na zabranu diskriminacije Ustavni sud u spisu apelacije nije našao bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na postojanje vjerovatnoće da je došlo do povrede tog prava, a sama primjena zakonskih odredbi o naknadi troškova krivičnog postupka nije sama po sebi diskriminirajuća.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović