Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/07 („Skršopromet“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-324/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007.godine, u predmetu broj AP-324/07, rješavajući apelacije „Skršopromet“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Skršopromet” d.o.o Sarajevo podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. U-

1062/05, U-1031/05, U-1061/05, U-1063/05, U-1133/05, U-1065/05,

U-1064/05, U-1029/05, U-1070/05, U-1058/05, U-1054/05, U-

1040/05, U-1048/05, U-1066/05 od 6. novembra 2006. godine, U-

1055/05 od 16. novembra 2006. godine, U-1059/05 od 13. novembra 2006. godine, U-1042/05 i U-1041/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1045/05 od 15. novembra 2006. godine, U-1038/05 i U-1039/05 od 7. novembra 2006. godine, U-1056/05 i U-1134/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1044/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1057/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1043/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1025/05 od 25. oktobra 2006. godine, U-1035/05 i U-1027/05 od 3. novembra 2006. godine, U-1037/05 od 7. novembra 2006. godine, U-

1069/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1028/05 od 3. novembra 2006. godine, U-1067/05 od 9. novembra 2006. godine, U-1034/05, U-

1033/05, U-1032/05 i U-1030/05 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Skršopromet“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa direktor Islam Hadžiasimbeg, podnio je 18. januara 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br U-1062/05, U-1031/05, U-1061/05, U-1063/05, U-1133/05, U-1065/05, U-

1064/05, U-1029/05, U-1070/05, U-1058/05, U-1054/05, U-1040/05, U-1048/05, U-1066/05 od 6. novembra 2006. godine, U-1055/05 od 16. novembra 2006. godine, U-1059/05 od 13. novembra 2006. godine, U-1042/05 i U-1041/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1045/05 od 15. novembra 2006. godine, U-1038/05 i U-1039/05 od 7. novembra 2006. godine, U-1056/05 i U-1134/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1044/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1057/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1043/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1025/05 od 25. oktobra 2006. godine, U-

1035/05 i U-1027/05 od 3. novembra 2006. godine, U-1037/05 od 7. novembra 2006. godine, U-

1069/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1028/05 od 3. novembra 2006. godine, U-1067/05 od 9. novembra 2006. godine, U-1034/05, U-1033/05, U-1032/05 i U-1030/05 od 6. novembra 2006. godine. Apelacije su registrovane u Ustavnom sudu pod br. AP-324/07, AP-325/07, AP-326/07, AP-

327/07, AP-328/07, AP-329/07, AP-330/07, AP-331/07, AP-332/07, AP-333/07, AP-334/07, AP-

335/07, AP-336/07, AP-337/07, AP-338/07, AP-339/07, AP-340/07, AP-341/07, AP-342/07, AP-

343/07, AP-344/07, AP-345/07, AP-346/07, AP-347/07, AP-348/07, AP-349/07, AP-361/07, AP-

362/07, AP-363/07, AP-364/07, AP-365/07, AP-366/07, AP-367/07, AP-368/07, AP-369/07, AP-

370/07 i AP-371/07. Apelant je podnio i zahtjeve za donošenje privremenih mjera „kako bi se preduprijedilo daljnje propadanje uloženog privatnog i državnog kapitala“, ne precizirajući šta bi trebalo biti naloženo privremenim mjerama. Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-324/07.

2. Sud BiH je presudama br U-1062/05, U-1031/05, U-1061/05, U-1063/05, U-1133/05, U-

1065/05, U-1064/05, U-1029/05, U-1070/05, U-1058/05, U-1054/05, U-1040/05, U-1048/05, U-

1066/05 od 6. novembra 2006. godine, U-1055/05 od 16. novembra 2006. godine, U-1059/05 od 13. novembra 2006. godine, U-1042/05 i U-1041/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1045/05 od 15. novembra 2006. godine, U-1038/05 i U-1039/05 od 7. novembra 2006. godine, U-1056/05 i U-

1134/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1044/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1057/05 od 10. novembra 2006. godine i U-1043/05 od 14. novembra 2006. godine, U-1025/05 od 25. oktobra 2006. godine, U-1035/05 i U-1027/05 od 3. novembra 2006. godine, U-1037/05 od 7. novembra 2006. godine, U-1069/05 od 10. novembra 2006. godine, U-1028/05 od 3. novembra 2006. godine, U-

1067/05 od 9. novembra 2006. godine, U-1034/05, U-1033/05, U-1032/05 i U-1030/05 od 6. novembra 2006. godine odbio apelantove tužbe kojima su osporena rješenja Uprave za indirektno oporezivanje donesena u žalbenom postupku protiv rješenja carinskih organa. Rješenjima carinskih organa apelant je obavezan na uplatu određenih iznosa na ime manje plaćenih carinskih dadžbina za robu puštenu u slobodan promet po određenim jedinstvenim carinskim ispravama (JCI). Sud BiH je u osporenim presudama odbio apelantov prigovor da u konkretnom slučaju nije mogao biti primjenjen član 129. Zakona o carinskoj politici („Službeni glasnik BiH“, broj 21/98 i 10/02) uz obrazloženje da je apelant zahtjevom na temelju čl. 122-129. citiranog zakona tražio odobrenje za unutrašnju obradu robe smještene u slobodnoj zoni. Nakon što mu je odobrenje izdato, navodi se dalje u obrazloženju, apelant je, ukoliko je smatrao da je odobrenje izdato suprotno njegovom zahtjevu, mogao isto osporiti što on nije učinio pa je rješenje postalo konačno. Shodno tome, zaključeno je u presudi u vezi sa navedenim tužbenim navodom, da je apelant bio u svemu dužan da postupa u skladu sa čl. 122. do 129. citiranog zakona. Sud BiH je također odbio kao neosnovan apelantov navod da su počinjene povrede postupka, s obzirom da mu je, suprotno apelantovim navodima, bilo omogućeno dva puta da se izjasni o svim odlučnim činjenicama kao i da se očituje na nalaz i izvještaj Odsjeka za kontrolu koji je bio temelj donošenja osporenih rješenja carinskih organa.

3. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da mu je nezakonito retroaktivno naplaćen veliki iznos sredstava na ime manje plaćene carine a da apelant nije raspolagao tim sredstvima te je zbog toga došlo do njegovog potpunog finansijskog kraha. Nadalje je u apelaciji navedeno „da čak i da se ispostavi poslije ovog spora da je apelant zaista dužan ova finansijska sredstva na isti način bi trebalo bti postupljeno i sa ostalim subjektima u državi BiH koji su svoja poslovanja odvijali na isti način.“

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

5. Budući da apelacija pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo, mora odlučiti o primjenjivosti garancija iz navedenih članova u konkretnom slučaju.

6. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).

7. Konkretan slučaj se tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu carinskih propisa. Ustavni sud, shodno svojoj ustaljenoj praksi (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-1103/04 od 17. februara 2005. godine i AP-1445/05 od 13. oktobra 2005. godine), kao i ustaljenoj praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), zaključuje da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ukoliko ne dođe do očigledne zloupotrebe toga prava. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, te kako Ustavni sud nije našao da postoje očigledne zloupotrebe tog prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Također, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju i ukoliko njegova primjena nije izazvala prekomjeran i disproporcionalan teret za pojedinca ili pravni subjekt (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, br. AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-285/03 od 23. jula 2004. godine). Shodno tome, i ovi apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremenih mjera.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/07 („Skršopromet“ d.o.o. Visoko) | Sudska praksa | Aktio