Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2233/06 (Ž. O.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vještak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2233/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2233/06 rješavajući apelaciju Željka Ostojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Ostojića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj 006-0-
Kž-06-000 058 od 29. marta 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno, broj K-79/02 od 8. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banja Luke, podnio je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Kž-06-000 058 od 29. marta 2006. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-79/02 od 8. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-79/02 od 8. jula 2005. godine, apelant je oglašen krivim što je u vremenskom periodu od 1. januara 1998. godine, do 13. decembra 1998. godine, radeći u svojstvu odgovornog lica TUP D.O.O. S&S «Company» G-Vakuf-Uskoplje, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga, poreza na dobit postupio suprotno odredbama čl. 28 i 29. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, uvezao robu pojedinačno pobrojanu u dispozitivu presude, koju je prodavao raznim kupcima na području Federacije BiH i Republike Srpske, ostvarujući na taj način dobit, a što nije evidentirano u poslovnim knjigama i tako izbjegao plaćanje poreskih obaveza u ukupnom iznosu od 601.873,00 KM, čime je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 43/98, 2/99 i 15/99, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud na temelju ove zakonske odredbe te odredbi čl. 33, 37. i 40. KZ FBiH i člana 346. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH, broj 43/98, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 10.000 KM, koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, a koja će se u nemogućnosti naplate zamijeniti kaznom zatvora računajući svakih započetih 50 KM za jedan dan zatvora. Istom presudom, temeljem odredbi člana 111. stav 1. KZ FBiH od optuženog je oduzeta imovinska korist u iznosu od 601.873,00 KM, a na temelju člana 91. stav 1. ZKP optuženi je obavezan naknaditi sudu troškove postupka u iznosu od 400 KM od čega na ime paušala iznos od 100 KM. U toku prvostepenog postupka, sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, proveo vještačenje po vještaku grafologu, vještaku finansijske struke te izvršio uvid u finansijsku i drugu dokumentaciju.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud navodi da je iz provredenih dokaza i navoda odbrane utveđeno da je sam apelant registrovao firmu S&S «Compani» sa sjedištem u G-Vakufu, a iz izkaza svjedoka je utvrđeno da apelant nije nikada prijavio navedenu firmu poreznoj upravi, da nije platio nikakav porez na ime izvršenog prometa roba i usluga u toku 1998. godine a da je navedena firma imala veliki promet preko svog žiro računa, te zaključio da apelant u namjeri da izbjegne plaćanje poreza nije prijavio prihod koji je od uticaja na utvrđenje poreza, jer radnja izvršenja ovog krivičnog djela se sastoji u ne prijavljivanju zakonito stečenih prihoda, koje su od uticaja na utvrđivanje poreskih obaveza. Sud također ističe da je kod apelanta postojala namjera da izbjegne plaćanje poreza, a krivično djelo se smatra dovršenim kada je protekao rok do koga je porezni obveznik bio dužan prijaviti podatke bitne za utvrđivanje poreznih obaveza, dakle utvrđeno je da je apelant ovo krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem pa kako je izbjegao plaćanje poreza u većem iznosu od 5.000,00 KM, to je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. KZFBiH. U odnosu na apelanta, cjeneći sve okolnosti značajne za odmjeravanje vrste i visine kazne sud je imao u vidu kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti, a posebno visinu utajenog poreza, kao i to da su krivična djela ove vrste u porastu, te je smatrao da se sa izrečenom kaznom zatvora od dvije godine i deset mjeseci i novčanom kaznom od 10.000,00 KM može ostvariti svrha kažnjavanja, te da će uticati na apelanta da ne vrši ovakva ili slična krivična djela.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o izrečenoj krivičnoj sankciji. Odlučujući o žalbi optuženog Kantonalni sud je presudom, broj 006-0-Kž-06-000 058 od 29. marta 2006. godine, žalbu djelimično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda tako da se apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci i na novčanu kaznu u iznosu od 10.000 KM, koju je dužan platiti na način kako je određeno u prvostepenoj presudi.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da odbijanje prijedloga odbrane za provođenje određenih dokaza od strane prvostepenog suda ne može se smatrati onemogućavanjem odbrani da pred sudom iznesu dokaze koji potvrđuju tezu odbrane. Ovo pogotovo, nastavlja dalje sud, što je dužnost ispitati samo one argumenta koje sud smatra relevantnim a u konkretnom slučaju prvostepeni sud je ispoštovao te principe i prihvatio pravno relevantne dokaze po prijedlogu apelanta i saslušao određeni broj svjedoka te omogućio apelantu i njegovom braniocu da ispitaju svjedoke i vještake. Također u odnosu na prigovor apelanta da se nisu rasvijetlila odlučna činjenica, ko je kontrolisao poslovanje firme koju je registrovao apelant, ovaj sud navodi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio osnivač i isključivi vlasnik društva i jedino registrovano lice ovlašteno za zastupanje i kao takav isključivo upisan u sudski registar, koji je vršio funkciju ovlaštenog lica u poslovima unutrašnjeg i vanjskotrgovinskog poslovanja. Imajući to svojstvo, zakonska obaveza mu je bila da i odgovara za zakonito poslovanje društva kako je to regulisano članom 23. Zakona o privrednim društvima. Odredbe navedenog zakona, nastavlja dalje sud, precizno regulišu čija je obaveza i dužnost a i odgovornost za nastale posljedice poslovanja društva, te je po mišljenju ovog suda prvostepeni sud sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice na koje je apelant ukazao kao i one koje ga terete. Kantonalni sud navodi da su razlozi iz obrazloženja prvostepene presude detaljno i iscrpno analizirani i obrazloženi te kao takvi prihvatljivi i za taj sud, i da su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene od strane prvostepenog suda. Također ovaj sud smatra da su neosnovani navodi žalbe o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona jer je prvostepena presuda pravilan i zakonita. U konkretnom slučaju je pravilno primjenjen krivični zakon jer je prvostepeni sud apelanta osnovano proglasio krivim za krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi stava 1. dosadašnjeg KZ FBiH koji je najpovoljnijji u konkretnoj situaciji za apelanta. U odnosu na odluku o kazni ovaj sud je mišljenja da je kazna zatvora od dvije godine i deset mjeseci prestroga te je apelanta osudio na kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci smatrajući da u prvostepenoj presudi olakšavajuće okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja. U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi Kantonalni sud navodi da prema članu 110. KZFBiH proizilazi da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom a u toku postupka je utvrđeno da je apelant kao poreski obveznik izbjegao platiti porez odnosno ostale propisane obaveze u iznosu od 601.873,00 KM, te je pravilno od apelanta oduzeta imovinska korist koja je pribavljena počinjenim krivičnim djelom.
6. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Općinski sud je rješenjem, broj K-79/02 od 12. jula 2006. godine, odbacio kao nedopušten zahtjev za zaštitu zakonitosti apelanta podnesen protiv presude Kantonalnog suda, broj 006-0-Kž-06-000 058 od 29. marta 2006. godine i presude Općinskog suda, broj K-79/02 od 8. jula 2005. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, bitne povrede odredaba ZKP i KZFBiH. Nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ogleda se prvenstveno u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za provođenje određenih dokaza i što nije posebno obrazložio iz kojih razloga je odbio provođenje predloženih dokaza, čime je počinio povredu odredaba krivičnog postupka. Nadalje, smatra da sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ga terete i koje mu idu u prilog. Također smatra da sud nije obrazložio njegove imovinske prilike kod izricanja novčane kazne, te da nisu obrazložena pravila o vremenskoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem je apelanti učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud će ispitati da li je apelant imao «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
11. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, smatra da su sudovi povrjedili procesni zakon i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Osim u slučaju povrede ustavnih prava što će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava
Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
12. U odnosu na prigovor apelanta da je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za provođenje određenih dokaza, te nije posebno obrazložio iz kojih razloga je odbio provođenje predloženih dokaza, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Zadatak redovnog suda je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
13. U tom smislu, apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanta za provođenjem dokaza saslušanjem određenih svejdoka i vještaka. Odbijanje suda da provodi ponovni dokaz vještačenjem po vještaku grafologu koji je već dao svoj nalaz i mišljenje i da sasluša svjedoke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68)
14. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, kao i da saslušava svjedoke koje je on predložio i svjedoke optužbe, te da daje primjedbe na nalaz vještaka grafologa i vještaka finansijske struke. Dalje, u prvostepenom postupku provedeni su i drugi odgovarajući dokazi na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Općinski sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primjenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, dok je razloge odbijanja izvođenja pojedinih predloženih dokaza detaljno obrazložio na stranici 13. svoje presude, te jasno obrazložio oblik vinosti apelanta Također, u vezi sa žalbenim navodima apelanta u vezi vremenske primjene materijalnog prava, apelant u apelaciji samo ponavlja svoje ranije žalbene navode, na koje je već odgovorio Kantonalni sud, a obrazloženje i Kantonalnog suda i Općinskog suda je jasno i logično i ne sadrži elemente proizvoljnosti u primjeni prava. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa garancijama ustavnog prava na pravično suđenje.
15. U vezi sa prigovorom apelanta da sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ga tereta i koje mu idu u prilog, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 342. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu
13. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
16. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.
17-U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantaa u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Kantonalni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant poćinio krivično djelo utaje poreza.
18. I u odnosu na žalbene navode apelanta da sud nije obrazložio imovinske prilike optuženog kod izricanja novčane kazne i oduzimanje imovinske koristi, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu izrečene zatvorske kazne, tako što je djelimično uvažio žalbu apelanta i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci i na novčanu kaznu u iznosu od 10. 000 KM, i s tim u vezi u obrazloženju presude naveo da je pri izricanju iste prvostepeni sud vodio računa o imovnim prilikama i porodičnim obavezama, ali i o društvenoj opasnosti konkretno počinjenog krivičnog djela, pobudama zbog kojih je djelo učinjeno, kao i posljedicama izvršenja djela, te da je izrečena novčana kazna adekvatna navedenim okolnostima. Vezano za oduzimanje imovinske koristi, Ustavni sud napominje da je Kantonalni sud u obrazloženju presude dao detaljno obrazloženje zakonske odredbe tačnije člana 110. KZ FBiH prema kojem je propisano da: «Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela, pod uvjetima predviđenim ovim zakonom», te naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao poreski obveznik izbjegao platiti porez odnosno ostale propisane obaveze u ukupnom iznosu od 601.873,00 KM pa mu je u smislu člana 111. stav 1. KZ FBiH oduzeta imovinska korist pribavljena počinjenim krivičnim djelom.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović