Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1995/07 (G. N.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 7
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 216
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1995/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1995/07, rješavajući apelaciju Gene Nedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gene Nedić podnesena zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za isplatu penzije u punom iznosu, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gena Nedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za isplatu penzije u punom iznosu.
2. Apelantica se, 13. aprila 2006. godine, obratila Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Sektoru za sistem i sprovođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: PIO FBiH), sa zahtjevom da joj se prizna pravo na veći iznos porodične penzije iza smrti supruga M.N, pripadnika bivše JNA, odnosno da joj se "uskladi penzija sa ostalim vojnim penzionerima JNA a na osnovu člana 139. Zakona o penzijskom i invlidskom osiguranju u Fedraciji Bosne i Hercegovine", kao i da joj se isplate tri neisplaćene penzije – akontacije za mjesec novembar i decembar 2003. godine i januar 2004. godine.
3. PIO FBiH je dopisom, broj MB–1262404076 od 20. aprila 2006. godine, obavijestio apelanticu da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list R BiH", br. 16/92, 8/93 i 13/94) propisano da će se vojnim osiguranicima, pripadnicima bivše JNA, državljanima Bosne i Hercegovine koji su ostvarili pravo na penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, penzija isplaćivati u visini 50 % iznosa penzije određene u skladu sa pomenutim zakonom. Također, je navedeno da su ovi korisnici preuzeti na isplatu penzije kod bivšeg Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH početkom 1992. godine na osnovu čeka o isplaćenoj penziji za mart 1992. godine i to u visini 50 % penzije koja im je pripadala za taj mjesec. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) koji se primjenjuje od 30. jula 1998. godine, na isti način je rješeno pitanje isplate penzija za korisnike vojnih penzija, pripadnika bivše JNA (član 139. Zakona). Osim toga, predmetnim dopisom je naglašeno da je neosnovan zahtjev apelantice kojim potražuje tri neisplaćene penzije, obzirom da je povodom zahtjeva istog sadržaja od 27. decembra 2004. godine, PIO FBiH apelantici odgovorio aktom, broj FZ-01-1262404076 od 14. februara 2005. godine, pri kojim razlozima i dalje ostaje (predmetni dopis nije u spisu predmeta).
4. Apelantica se ponovno, 6. feburara 2007. godine, obatila PIO FBiH, sa istim zahtjevom.
5. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema članu 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 i 73/05) prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje je na zahtjeve apelantice odgovarao u formi obavijesti, iako je trebalo da po tim zahtjevima pokrene upravni postupak i donese odgovarajuća rješenja, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98 i 48/99). U konkretnom slučaju, nakon što o zahtjevima apelantice nije doneseno rješenje u skladu sa Zakonom o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br.2/98 i 48/99), niti joj je isto dostavljeno u roku koji je propisan istim zakonom, apelantica je mogla podnijeti žalbu nadležnom drugostepenom organu, kako to predviđa odredba člana 216. stav 3. navedenog zakona, a nakon toga i tužbu u upravnom sporu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00 i 11/05»), kako bi došala do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom. Budući da je apelantica propustila da iskoristi raspoloživa pravna sredstva prije obraćanja Ustavnom sudu slijedi da nije iscrpila efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović