Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/07 (M. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3479/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 3479/07, rješavajući apelaciju Mesuda Hotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Hotića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-
07-000 342 od 26. septembra 2007. godine, Rješenja Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Banjaluka, Regionalni centar Tuzla 03/4/II-broj: P-2399/06 od 8. septembra 2006. godine, Rješenja Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Regionalnog centra Tuzla 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesud Hotić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-07-000 342 od 26. septembra 2007. godine, Rješenja Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Banjaluka, Regionalni centar Tuzla (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) 03/4/II-broj: P-2399/06 od 8. septembra 2006. godine, Rješenja Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno vijeće za prekršaje) Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Regionalnog centra Tuzla (u daljnjem tekstu: Komisija za carinske prekršaje) 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine okrivljeni DOO «Ilma» Tešanj i Nail Mudrov oglašeni su odgovornim što su u julu 2005. godine primili od Elmira Srkalovića na čuvanje u svoje skladište putnički automobil, bliže opisan u izreci rješenja, za koje su mogli znati da je ušlo u carinsko područje Bosne i Hercegovine bez prijavljivanja graničnoj carinskoj kanacelariji, čime su počinili prekršaj iz člana 17. u vezi sa članom 8. stav 3. i 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima BiH; «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 88/05). Za navedeni prekršaj DOO «Ilma» Tešanj je kažnjen novčnom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, a Nail Mudrov novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM. Određeno je da se na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH predmetno motorno vozilo oduzima kao predmet prekršaja i da će isto biti prodato putem javne licitacije, po pravosnažnosti rješenja.
3. Federalno vijeće za prekršaje, odlučujući o žalbama okrivljenih i apelanta kao oštećenog protiv Rješenja Komisije za carinske prekršaje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine, donijelo je Rješenje Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine kojim su žalbe odbijene i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni ogan pravilno izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja motornog vozila jer su se za njeno izricanje ispunili uslovi iz člana 19. stav 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanta istaknuti u tom pravcu.
4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 8. septembra 2006. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta za ponavljanje prekršajnog postupka okončanog pravosnažnim Rješenjem Komisije za carinske prekršaje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant kao oštećeni nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetnog zahtjeva, budući da je odredbama člana 149. stav 1. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/96 i 29/00) propisano da zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka mogu podnijeti lice kažnjeno za prekršaj ili njegov branilac.
5. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje 03/4/II-broj: P-2399/06 8. septembra 2006. godine, donio je Rješenje broj 004-0-Pžp-
07-000 342 od 26. septembra 2007. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine.).
10. Iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i bivše Evropske komisije za ljudska prava slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i bivša Evropska komisija za ljudska prava, presuda G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).
11. U konkretnom slučaju, Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje 03/4/II-broj: P-
2399/06 8. septembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Pžp-
07-000 342 od 26. septembra 2007. godine, odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta za ponavljanje prekršajnog postupka okončanog pravosnažnim Rješenjem Komisije za carinske prekršaje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine kojim je odbijena žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Komisije za carinske prekršaje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 20. aprila 2006. godine.
12. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljeno Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine. S obzirom da je Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje 03/4/II-broj: P-2399/06 od 8. septembra 2006. godine odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za ponavljanje predmetnog prekršajnog postupka, samo po sebi se podrazumijeva da je apelant Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje Pž-broj: 433/06 od 20. juna 2006. godine primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 19. decembra 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijano rješenje Federalnog vijeća za prekršaje.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović