Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/07 (D. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1766/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1766/07, rješavajući apelaciju Danijela Marinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijela Marinića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijel Marinić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na Odjelu za izdržavanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ), podnio je, 13. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine apelantu je, u skladu sa članom 63. tada važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00, u daljnjem tekstu KZFBIH), izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti, kao posljedici duševne bolesti (šizofrenije), ubio svoje roditelje. Rješenje je sadržalo pouku o pravnom lijeku da je protiv istog dozvoljena žalba Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana prijema prvostepenog rješenja.

3. Apelant je radi provođenja mjere sigurnosti smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se, prema stanju spisa, još uvijek nalazi. Predmet broj AP-2271/05

4. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu smatrajući da je, nakon stupanja na snagu novog Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, njegovo daljnje zadržavanje na Odjelu forenzike KPZZ suprotno navedenim zakonima i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je tražio da bude pušten i da liječenje nastavi na slobodi, pod nadzorom nadležnog centra za socijalni rad. Ustavni sud je, postupajući po predmetnoj apelaciji, donio odluku broj AP-2271/05 od 21. decembra 2006. godine, kojom je utvrdio da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije jer lišavanje slobode apelanta kao lica koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev «zakonitosti» u smislu Evropske konvencije, zato što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja i/ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi tog lica, te pristup «sudu» radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona, te što smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev «zakonitosti» iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je u predmetnoj odluci zaključio da kršenje ovog prava postoji i zato što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud je naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja predmetne odluke preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja ustavnih prava apelanta u skladu sa tom odlukom.

5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, navodi da nije kriv za počinjeno krivično djelo i da je duševno zdrava osoba, te traži da se dozvoli ponavljanje postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant je propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa čl. 354. i 476. stav 5. ranije važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98 i 23/99) i poukom o pravnom lijeku koje je sadržalo rješenje Kantonalnog suda broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine, u ostavljenom roku protiv pobijanog rješenja podnese žalbu Vrhovnom sudu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/07 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio