Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/08 ("Sigma CO" d.o.o. Prijedor)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1121/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1121/08, rješavajući apelaciju "Sigma CO" d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Sigma CO" d.o.o. Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-791/04 od 13. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENjE

1. "Sigma CO" d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-791/04 od 13. februara 2008. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave carina, Carinarnica Novi Grad (u daljnjem tekstu: Carinarnica), 03/1-broj: 483-UP-466/17 od 9. marta 2004. godine, apelantu je za robu, prijavljenu za carinjenje po JCI CI Novi Grad, broj 383 od 25. januara 2000. godine, utvrđena nova i veća carinska osnova, te su mu naknadno obračunate carine i druge uvozne dažbine na tu osnovu, te je apelant temeljem toga dužan, zbog prvobitno manje uplaćene carine, ponovo uplatiti iznos od 15.267,23 KM od čega carine u iznosu od 13.879,30 KM i naknadu za carinsko evidentiranje u iznosu od 1.387,93 KM. Postupak naplate navedenih javnih prihoda pokrenut je po službenoj dužnosti, odnosno po prijedlogu Sektora za suzbijenje krijumčarenja, carinske istrage i obavještavanja Republičke uprave carina Banja Luka, broj 03/2-483-915/03 od 4. septembra 2003. godine, jer je kontrolom postupka carinjenja utvrđeno da je apelant prijavio vrijednost robe manju od njene stvarne vrijednosti, zbog čega su obračunate i naplaćene uvozne dažbine u znatno manjem iznosu.

3. Nakon toga, Ministarstvo finansija, Republička uprava carina, Banja Luka (sada: Uprava za indirektno oporezivanje BiH; u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem, 02/1-2 broj UP/II-

108/04 od 21. maja 2004. godine, odbilo žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja, pa je apelant, tužbom u upravnom sporu, osporio zakonitost navedenog upravnog rješenja.

4. Vrhovni sud je, osporenom presudom, broj U-791/04 od 13. februara 2008. godine, odbio tužbu apelanta protiv drugostepenog rješenja kao neosnovanu. U obrazloženju presude navodi se da je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na utvrđeno stanje pravilno primijenjen zakon.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi, da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o carniskoj politici BiH) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava, ukoliko nije bilo arbitrarnosti u njegovoj primjeni (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene carinskog zaknodavstva, odnosno relevantnih odredaba Zakona o carniskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98 i 10/02), pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/08 ("Sigma CO" d.o.o. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio