Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/08 (Sigma Co " d.o.o. Prijedor)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-916/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 916/08, rješavajući apelaciju « Sigma Co » d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija « Sigma Co » d.o.o. Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-795/04 od 20. februara 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. " Sigma Co " d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-795/04 od 20. februara 2008. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave carina, Carinarnica Novi Grad (u daljnjem tekstu: Carinarnica) 03/1-broj-483-UP-79/7 od 17. marta 2004. godine apelantu je za robu prijavljenu za carinjenje po JCI CI Novi Grad broj 540 od 2. februara 2000. godine utvrđen novi i veći carinski osnov, te su mu naknadno obračunate carine i druge uvozne dažbine na taj osnov, pa je apelant na osnovu toga dužan, zbog prvobitno manje uplaćene carine, ponovo da uplati iznos od 1.337,87 KM od čega carine u iznosu od 1.216,25 KM i naknadu za carinsko evidentiranje u iznosu od 121,62 KM. Postupak naplate navedenih javnih prihoda pokrenut je po službenoj dužnosti, odnosno po predlogu Sektora za suzbijanje krijumčarenja, carinske istrage i obavještavanja Republičke uprave carina Banja Luka broj 03/2-483-915/03 od 4. septembra 2003. godine i dopuni predloga broj 03/2-483-915-2/03 od 24. septembra 2003. godine, jer je kontrolom postupka carinjenja utvrđeno da je apelant prijavio manju vrijednost robe od njene stvarne vrijednosti, zbog čega su obračunate i naplaćene uvozne dažbine u znatno manjem iznosu.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Carinarnice 03/1-broj-483-UP-79/7 od 17. marta 2004. godine, Ministarstvo finansija, Republička uprava carina, Banja Luka (sada: Uprava za indirektno oporezivanje BiH; u daljnjem tekstu: tuženi) je donijelo Rješenje 02/1-2 broj: UP/II-104/04 od 21. maja 2004. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Apelant je tužbom u upravnom sporu osporio zakonitost navedenog upravnog rješenja.

4. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj U-795/04 od 20. februara 2008. godine odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na utvrđeno stanje pravilno primijenjen zakon, jer se apelant deklarisao kao uvoznik predmetne robe (jer je u JCI označen kao primalac robe). Time je preuzeo obavezu da će postupiti po članu 83 Zakona o carinskoj politici, budući da se apelant podnošenjem prijave Carinarnici smatra carinskim obveznikom odgovornim prema propisima za tačnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i postupanje u skladu sa tim obavezama. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je protekao jednogodišnji rok za naknadni obračun carina i drugih uvoznih dažbina, budući da je članom 194 stav 4 Zakona o carinskoj politici naknadni obračun manje plaćenih uvoznih dažbina moguć u roku od pet godina od dana podnošenja carinske deklaracije.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kom je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o carinskoj politici, te pošto Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, u njegovoj nadležnosti nije da ispituje ispravnost primjene pozitivnopravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o carinskoj politici BiH) od upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije usvojio stanovište da apelant ne može da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP 829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene carinskog zakonodavstva, odnosno relevantnih odredbi Zakona o carinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02), a Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava. Shodno tome, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, moraju da se odbace kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/08 (Sigma Co " d.o.o. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio