Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1376/06 (I. B. i «Burović» d.o.o)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Odustanak od apelacije
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi · čl. 37, 153
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 45, 53
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi
- Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-1376/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1376/06, rješavajući apelaciju Ismeta Burovića i «Burović» d.o.o Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 3, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ismeta Burovića i “Burović” d.o.o.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽP-07-000837 od 27. augusta 2008. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ismetu Buroviću i “Burović” d.o.o, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Burovića i «Burović» d.o.o podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine zbog toga što je podnosilac apelacije odustao od apelacije.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ismet Burović i «Burović» d.o.o (u daljnjem tekstu: apelanti) sa Ilidže-Sarajevo podnijeli su 12. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine. Apelanti su 15. februara 2007. godine dostavili dopunu apelacije u kojoj su naveli da postupak u njihovom predmetu pred upravnim i sudskim organima traje nerazumno dugo, te da smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pored navedenog, apelanti su 9. jula i 4. oktobra 2007. godine dostavili dopune apelacije u kojima su, između ostalog, naveli da odustaju od dijela apelacije koji se odnosi na Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine kojim, prema tvrdnji apelanata, nije riješeno o njihovom prigovoru o stvarnoj nadležnosti Komisije za poreske prekršaje, a da u cijelosti ostaju kod prijedloga za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda 16. maja 2006. godine, te od Federalnog vijeća za prekršaje (u daljnjem tekstu: Federalno vijeće) i Poreske uprave-Kantonalni ured, Komisije za poreske prekršaje (u daljnjem tekstu: Komisija za prekršaje) 7. jula 2007. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 29. maja 2006. godine, Federalno vijeće 14. jula 2006. godine, te Komisija za prekršaje 25. jula 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantima 15. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Postupak do donošenja Rješenja Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine
6. Inspektori Poreske uprave Sarajevo su 12. marta 2002. godine, u aktivnostima vezanim za kontrolu poslovanja i porijekla robe apelanata, izvršili pregled kamiona i stambenog objekta apelanata, kao i pregled prateće dokumentacije, o čemu je sačinjen Zapisnik o inspekcijskom nadzoru (u daljnjem tekstu: Zapisnik) broj 10/01-15-2074-04/01-1 od 12. marta 2002. godine. Tom prilikom je od apelanata privremeno oduzeta roba, i to 150 vreća sirove kafe pakovane po 60 kilograma, te mu je izdata Potvrda o privremeno oduzetoj robi broj 10/01-15-2074-04701-2 od 12. marta 2002. godine.
7. Na navedeni Zapisnik apelanti su 18. marta 2002. godine, u zakonskom roku, uložili primjedbe. Poreska uprava Sarajevo je Zaključkom broj 10/01-15-2074-04/02 od 26. marta 2002. godine primjedbe apelanata odbila kao neosnovane. Protiv navedenog zaključka nije bila dozvoljena žalba, ali se njegova osnovanost mogla pobijati u žalbi protiv rješenja o glavnoj stvari.
8. Apelanti su 17. novembra 2003. godine podnijeli žalbu Federalnom ministarstvu finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zbog nedonošenja posebnog rješenja o privremenom oduzimanju robe koji je izvršila Poreska uprava Sarajevo, te predložili da Federalno ministarstvo uvaži žalbu i vrati privremeno oduzetu robu. Apelanti su 26. decembra 2003. godine Federalnom ministarstvu podnijeli zahtjev za donošenje rješenja, a nakon toga su, 9. februara 2004. godine, tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenuli upravni spor zbog nedonošenja posebnog rješenja o oduzimanju sporne robe.
9. Vrhovni sud je Presudom broj U-504/04 od 9. juna 2004. godine tužbu uvažio i naložio Federalnom ministarstvu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje o žalbi apelanata.
10. Federalno ministarstvo je Rješenjem broj 07-15-1297/03 od 16. jula 2004. godine naložilo Poreskoj upravi Sarajevo da, u roku od 10 dana od prijema rješenja, donese rješenje o zahtjevu apelanata u predmetu privremenog oduzimanja robe. Apelanti su 6. augusta 2004. godine od Federalnog ministarstva ponovo zahtijevali donošenje rješenja, a 10. septembra 2004. godine pred Vrhovnim sudom su ponovo pokrenuli upravni spor sa prijedlogom da se donese rješenje kojim će se naložiti vraćanje privremeno oduzete robe ili isplatiti njena protuvrijednost.
11. U međuvremenu, Poreska uprava Sarajevo-Regionalna istražna jedinica-regija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Regionalna istražna jedinica) je 19. marta 2002. godine podnijela Komisiji za prekršaje prijavu za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata zbog počinjenog prekršaja iz člana 45. stav 1. alineja 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) koji je kažnjiv po članu 53. stav 1. tačka 3. istog zakona.
12. Komisija za prekršaje je Rješenjem broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine kaznila apelante novčanom kaznom u iznosu od 300.00 KM, a odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, jer su u momentu kontrole apelanti imali nepropisnu dokumentaciju o porijeklu robe i obavljenom prometu s njom, čime su počinili prekršaj iz člana 45. stav 1. alineja 5. Zakona o porezu. Navedenim rješenjem izrečena je i zaštitna mjera trajnog oduzimanja robe po popisnoj listi broj 1 od 12. marta 2002. godine, za koju apelanti nisu imali valjanu evidenciju i dokumentaciju o porijeklu, te naloženo plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 30,00 KM.
13. Odlučujući o žalbi apelanata, Federalno vijeće je Rješenjem broj Pž-339/03 od 7. aprila 2003. godine odbilo žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
14. Odlučujući povodom zahtjeva za sudsku zaštitu koji su podnijeli apelanti, Vrhovni sud je Rješenjem broj Pvl-30/03 od 3. oktobra 2003. godine ukinuo Rješenje Federalnog vijeća broj Pž- 339/03 od 7. aprila 2003. godine, kao i Rješenje Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine i predmet vratio Komisiji za prekršaje na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da se, prema članu 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju Federalni propisi («Službene novine Federacije BiH» br. 9/96 i 29/00), zahtjev za sudsku zaštitu može izjaviti samo protiv rješenja Federalnog vijeća kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna u iznosu preko 20.000,00 KM, a odgovornom licu preko 5.000,00 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 30.000,00 KM, ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 30.000,00 KM. S obzirom da rješenjima iz prethodnog postupka nije utvrđena vrijednost oduzetih predmeta, nije se mogla ocijeniti dozvoljenost podnošenja zahtjeva za sudsku zaštitu, te je predmet vraćen da se utvrdi vrijednost oduzete robe u trenutku njenog oduzimanja.
15. U ponovnom postupku Komisija za prekršaje utvrdila je da je vrijednost oduzete robe u vrijeme kontrole iznosila 28.500,00 KM i, Rješenjem broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine, kaznila apelante novčanom kaznom u iznosu od 300.00 KM, a odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, za počinjeni prekršaj. Navedenim rješenjem izrečena je i zaštitna mjera trajnog oduzimanja robe po popisnoj listi broj 1 od 12. marta 2002. godine, za koju apelanti nisu imali valjanu evidenciju i dokumentaciju o porijeklu, te je naloženo plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 30,00 KM.
16. Nakon toga apelanti su 27. augusta 2004. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, registriranu pod brojem AP 1009/04, zbog nerazumnog trajanja upravnog postupka u predmetu Poreske uprave Sarajevo broj 1001-15-2074-04/01-1 i istovremeno zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio povrat robe koja je privremeno oduzeta prilikom inspekcijskog nadzora Poreske uprave.
17. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1009/04 od 12. septembra 2006. godine odbacio navedenu apelaciju zbog toga što je prima facie (očigledno) neosnovana, jer je zaključio «da Regionalna istražna jedinica nije ni nadležna da provede postupak i donese rješenje o trajnom oduzimanju robe, već je nadležna da Komisiji za poreske prekršaje podnese prijavu za pokretanje prekršajnog postupka, što je i učinila 19. marta 2002. godine. Komisija za poreske prekršaje je Rješenjem broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine apelanta proglasila krivim i kaznila ga novčanom kaznom, te mu izrekla i zaštitnu mjeru trajnog oduzimanja robe, što je apelant propustio da navede u apelaciji. Pored toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da u postupku inspekcijskog nadzora, koji je vođen pred Poreskom upravom Sarajevo- Regionalna istražna jedinica, kojom prilikom je privremeno oduzeta roba od apelanata i izdata pismena potvrda, postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.»
b) Postupak do donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine
18. Apelanti su 24. marta 2005. godine podnijeli žalbu Federalnom vijeću na Rješenje Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine. Federalno vijeće je Rješenjem broj Pž: 331/05 od 1. juna 2005. godine žalbu apelanata odbilo kao neosnovanu i potvrdilo Rješenje Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine, kojim su apelanti proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 53. st. 1. i 2. tačka 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95, 14/97, 25/97, 27/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) i kažnjeni, kao pravno lice, novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM, dok je odgovorno lice u pravnom licu kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, te im je, na osnovu čl. 37. i 38. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi („Službene novine Federacije BiH“ br. 9/96 i 29/00) (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), izrečena zaštitna mjera oduzimanja robe u iznosu od 28.500,00 KM, a obavezani su i na snošenje troškova prekršajnog postupka.
19. U vezi sa navedenim rješenjem, apelanti su 29. juna 2005. godine Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu.
20. Nakon toga, apelanti su 23. jula 2005. godine podnijeli Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Federalnog vijeća broj Pž:331/05 od 1. juna 2005. godine koja je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 1559/05.
21. U međuvremenu, Vrhovni sud je svojim Rješenjem broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine usvojio zahtjev za sudsku zaštitu, te je ukinuo Rješenje Federalnog vijeća broj Pž:331/05 od 1. juna 2005. godine i predmet vratio tom vijeću na ponovni postupak jer je zaključio da navedeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama te se zbog toga ne može ni ispitati njegova zakonitost.
22. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1559/05 od 12. septembra 2006. godine navedenu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je preuranjena, odnosno jer ponovljeni postupak pred Federalnim vijećem nije završen.
c) Postupak do donošenja odluke Ustavnog suda
23. Postupajući po nalogu Vrhovnog suda iz Rješenja broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine, Federalno vijeće je Rješenjem broj PŽ-28/2006 od 24. marta 2006. godine žalbu apelanata uvažilo, ukinulo prvostepeno rješenje i predmet ponovo vratilo Komisiji za prekršaje jer je utvrdilo da vrijednost oduzete robe nije pravilno utvrđena te da je potrebno da Komisija za prekršaje u ponovljenom postupku o tom pitanju zatraži i mišljenje vještaka finansijske struke.
24. U međuvremenu, usljed promjene stvarne nadležnosti, nadležnost u konkretnom predmetu je sa Komisije za prekršaje prešla na Općinski sud u Sarajevu, Prekršajno odjeljenje Centar (u daljnjem tekstu: Prekršajno odjeljenje).
25. Prekršajno odjeljenje je 12. jula 2007. godine donijelo Rješenje broj 065-1-Pr-07-009561-IV kojim je prekršajni postupak protiv apelanata obustavljen. Navedeno rješenje je doneseno zbog toga što je utvrđeno da je Komisija za prekršaje podneskom od 8. maja 2002. godine zatražila od podnosioca prijave da otkloni nedostatke u prekršajnoj prijavi u skladu sa članom 98. stav 1. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi i ostavila rok od pet dana za postupanje, te upozorila podnosioca prijave da će se, ako ne otkloni nedostatke, smatrati da je podnosilac prijave odustao od nje. S obzirom da je Prekršajno odjeljenje utvrdilo da podnosilac prijave nije postupio prema nalogu, Komisija za prekršaje je odbacila prijavu. Pored toga, Prekršajno odjeljenje je utvrdilo da je Komisija za prekršaje donijela identičan zaključak pod novim brojem P-I-1277/02 od 4. septembra 2002. godine u kojem je navela da je uvidom u raniji prekršajni spis P-I-278/02 utvrđeno da je prema istom činjeničnom stanju i protiv istih lica podnesena prijava koja je odbačena zaključkom 20. juna 2002. godine jer podnosilac prijave nije otklonio nedostatke u prekršajnoj prijavi pa se smatralo da je podnosilac prijave od nje odustao. Pored toga, utvrđeno je da u spisu ne postoji žalba na spomenuti zaključak niti bilo koji drugi podnesak kojim bi Zaključak bio osporen, da je rok za žalbu protekao pa je time Zaključak postao pravosnažan. Osim toga, podnosilac nije podnio novu prijavu, pa je iz tih razloga Prekršajno odjeljenje donijelo predmetno rješenje.
26. Na navedeno rješenje Regionalna istražna jedinica je podnijela žalbu Prekršajnom odjeljenju koje je žalbu odbacilo kao neblagovremenu Rješenjem broj 065-1-Pr-07-009561-IV od 12. septembra 2007. godine.
27. Regionalna istražna jedinica je na Rješenje Prekršajnog odjeljenja broj 065-1-Pr-07-009561- IV od 12. septembra 2007. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je Rješenjem broj 009-0-PŽP-07-000837 od 27. augusta 2008. preinačio osporeno rješenje Prekršajnog odjeljenja tako što je obustavio prekršajni postupak protiv apelanata zbog apsolutne zastare prekršajnog gonjenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelanti se žale na neopravdano dugo vođenje postupka pred upravnim i sudskim organima povodom prekršajne prijave podnesene protiv njih, čime je prekršeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelanti su zahtijevali da im se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja navedenog prava u iznosu od 2.000,00 KM i 1.000,00 KM na ime troškova parničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, s obzirom da je Vrhovni sud usvojio apelantove zahtjeve za sudsku zaštitu, prava apelanata pred tim sudom nisu mogla biti povrijeđena.
30. Federalno vijeće je u odgovoru na apelaciju navelo da je u potpunosti postupano po nalozima Vrhovnog suda i u skladu sa Zakonom o prekršajima, pa su zato netačni navodi apelanata da su postupkom pred Federalnim vijećem povrijeđena njihova prava.
31. Komisija za prekršaje je u odgovoru na apelaciju istakla da u toku 2003. godine ni nakon niza urgencija nisu od Federalnog vijeća dobili predmetni spis u rad jer je spis u međuvremenu zagubljen pa je morala biti izvršena njegova rekonstrukcija. Pored toga što je spis bio zagubljen, Komisija za prekršaje nije bila u punom sastavu jer nije bio imenovan predsjednik Komisije za prekršaje, a ročište za glavnu raspravu je moguće zakazati, održati i okončati i bez imenovanja predsjednika ali se rješenje nije moglo donijeti sve do njegovog imenovanja, jer je predsjednik jedini ovlašten za potpisivanje rješenja. S tim u vezi, Komisija za prekršaje smatra da nije došlo do povrede prava apelanata navedenih u apelaciji.
V. Relevantni propisi
32. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/96 i 29/00) u relevantnom dijelu glasi:
„Član 54.
Federalni organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da nastoji da postupak provede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.“
VI. Dopustivost
a)Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-22/05 od 29.
novembra 2005. godine
33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 3. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 3. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
3. Podnosilac apelacije je odustao od apelacije.“
34. Apelanti su 9. jula 2007. godine dostavili Ustavnom sudu dopunu apelacije u kojoj su naveli da odustaju od dijela apelacije koji se odnosi na stvarnu nadležnost Komisije za prekršaje, a to pitanje nije razmatrano u Rješenju Vrhovnog suda broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine.
35. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant odustao od apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
38. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
39. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
40. Apelanti se pozivaju na njihovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što postupak pred upravnim organima i redovnim sudovima traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
42. Apelanti su apelaciju podnijeli Ustavnom sudu 12. maja 2006. godine u vrijeme kada je postupak pred upravnim i sudskim organima još uvijek bio u toku i kada je bilo neizvjesno kada će postupak biti okončan. Navedeni postupak je završen donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-PŽP-07-000837 od 27. augusta 2008. godine, te imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
43. Apelanti su podnijeli apelaciju zbog povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku.
44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
„1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.“
46. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.
47. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
48. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koja su klasificirana kao prekršaji prema Zakonu o prekršajima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sva fizička i pravna lica, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Svrha kazne je u konkretnom prekršajnom postupku, prema članu 2. Zakona, sprečavanje djelatnosti kojima se «vrše povrede javnog poretka propisane federalnim zakonima i drugim federalnim propisima za koje se predviđaju prekršajne kazne i zaštitne mjere». Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji.
49. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra bitnim i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, tačnije od 500,00 do 50.000,00 KM, kao i da se izrečene novčane kazne, pod određenim okolnostima iz člana 29. Zakona o prekršajima, mogu zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi.
50. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitoj praksi, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Period koji se uzima u obzir
51. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
52. U konkretnom slučaju postupak je počeo 18. marta 2002. godine kada su apelanti Poreskoj upravi Sarajevo podnijeli prigovor na Zapisnik broj 10/01-15-2074-04/01-1 od 12. marta 2002. godine. Predmetni postupak je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽP- 07-000837 od 27. augusta 2008. godine. Dakle, konstatira se da je postupak trajao ukupno šest godina i pet mjeseci. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
b) Složenost predmeta
53. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje upravni organi i redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
54. U konkretnom slučaju trebalo je riješiti pitanje jesu li apelanti počinili prekršaj u oblasti poreza, utvrditi vrijednost robe oduzete prilikom inspekcijskog nadzora i treba li navedenu robu vratiti apelantima. Dokazni postupak koji je upravni organ trebalo da provede do donošenja prvostepene odluke sastojao se od provođenja dokaza - uvida u relevantnu dokumentaciju, te utvrđivanja stvarne vrijednosti oduzete robe. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.
c) Ponašanje apelanta
55. Ustavni sud ističe da se, prema praksi Evropskog suda, u krivičnim predmetima stav ili ponašanje apelanta uzimaju u obzir kod odlučivanja je li poštovan zahtjev razumnog roka. Iako se od optuženog lica ne traži aktivna saradnja u postupku koji može dovesti do krivične presude, njegovo ponašanje predstavlja objektivnu činjenicu koja se uzima u obzir kada se odlučuje je li postupak trajao duže nego što je razuman rok iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Eckle, presuda od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, stav 82).
56. U vezi sa navedenim, Ustavni sud će ispitati jesu li apelanti svojim ponašanjem doprinijeli da se predmet ne završi u razumnom roku.
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da su apelanti tokom cijelog postupka urgirali što hitnije okončanje postupka jer im je u cilju bilo da im se oduzeta roba što prije vrati. Pored toga, apelanti su dva puta pokretali upravni spor pred Vrhovnim sudom i dva puta podnosili zahtjev za sudsku zaštitu. Svaki od ovih postupaka bio je okončan usvajanjem zahtjeva i prijedloga apelanata i kao rezultat imao vraćanje na ponovno rješavanje.
58. Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da ponašanje apelanata nije uopće doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.
d) Ponašanje upravnih organa i sudova
59. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi upravni organi i sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
60. Kad je riječ o ponašanju upravnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je postupak u prvom dijelu trajao od 18. marta 2002. godine do 17. marta 2005. godine, i u tom periodu je predmet vraćan na ponovni postupak Naime, Vrhovni sud je, nakon što su apelanti podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu, Rješenjem broj Pvl-30/03 od 3. oktobra 2003. godine ukinuo Rješenje Federalnog vijeća broj Pž-339/03 od 7. aprila 2003. godine, kao i Rješenje Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine i predmet vratio Komisiji za prekršaje na ponovno rješavanje radi utvrđivanja stvarne vrijednosti oduzete robe. Ponovni postupak pred Komisijom za prekršaje je trajao do 17. marta 2005. godine, odnosno do donošenja Rješenja Komisije za prekršaje broj P-II-1815/02. Dakle, postupak je u ovom dijelu trajao pune tri godine.
61. Nakon donošenja spomenutog rješenja Komisije za prekršaje apelanti su 24. marta 2005. godine podnijeli žalbu Federalnom vijeću koje ju je Rješenjem broj Pž:331/05 od 1. juna 2005. godine odbilo kao neosnovanu i potvrdilo Rješenje broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine. U vezi sa navedenim rješenjem, apelanti su 29. juna 2005. godine Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu koji je Vrhovni sud svojim Rješenjem broj Pvl-22/05 od 29. novembra 2005. godine usvojio, te je ukinuo Rješenje Federalnog vijeća broj Pž:331/05 od 1. juna 2005. godine i predmet vratio tom vijeću na ponovni postupak jer je zaključio da navedeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama te se zbog toga ne može ni ispitati njegova zakonitost. Postupajući po nalogu Vrhovnog suda, Federalno vijeće je Rješenjem broj PŽ-28/2006 od 24. marta 2006. godine žalbu apelanata uvažilo, ukinulo prvostepeno rješenje i predmet ponovo vratio Komisiji za prekršaje jer je utvrdilo da vrijednost oduzete robe nije pravilno utvrđena te da je potrebno da Komisija za prekršaje u ponovljenom postupku o tom pitanju zatraži i mišljenje vještaka finansijske struke.
62. U međuvremenu, zbog promjene stvarne nadležnosti, nadležnost u konkretnom predmetu je sa Komisije za prekršaje prešla na Prekršajno odjeljenje koje je 12. jula 2007. godine donijelo Rješenje broj 065-1-Pr-07-009561-IV kojim je prekršajni postupak protiv apelanata obustavljen. Na navedeno Rješenje Regionalna istražna jedinica je podnijela žalbu Prekršajnom odjeljenju koje je Rješenjem broj 065-1-Pr-07-009561-IV od 12. septembra 2007. godine žalbu odbacilo kao neblagovremenu. Na navedeno rješenje Regionalna istražna jedinica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu pred kojim je postupak završen donošenjem Rješenja 009-0-PŽP-07-000837 od 27. augusta 2008. godine. Dakle, u ovom drugom dijelu postupak je trajao tri godine i pet mjeseci.
63. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa i sudova, te da se period odlučivanja u apelantovom predmetu, u postupku koji je započeo 18. marta 2002. godine i koji je završen 27. augusta 2008. godine, ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, sama činjenica da je predmet u relevantnom periodu dva puta vraćan prvostepenom organu na ponovno odlučivanje i to iz suštinski istog razloga, da je postupak trajao šest godina i pet mjeseci, kao i da apelanti nisu ničim doprinijeli dužini trajanja postupka, vode prema zaključku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka povodom apelantovih žalbi može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima i redovnim sudovima.
64. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
65. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u iznosu od 2.000,00 KM, te naknadu za troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
66. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150,00 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantima isplati iznos od 900,00 KM ili po 150,00 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u razumnom roku. Navedenu naknadu zbog neopravdano dugog trajanja postupka pred upravnim i sudskim organima apelantima je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razumnog opravdanja da postupak za utvrđivanje prekršajne odgovornosti apelanata traje šest godina i pet mjeseci, pa je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
68. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 3. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić