Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/07 («Sigma Co» d.o.o. Prijedor)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2443/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2443/07, rješavajući apelaciju «Sigma Co» d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Sigma Co» d.o.o. Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-792/04 od 4. jula 2007. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Sigma Co» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-792/04 od 4. jula 2007. godine.

2. Rješenjem Republičke uprave carina, Carinarnica Novi Grad (u daljnjem tekstu: Carinarnica), 03/1-broj-483-UP-468/17 od 9. marta 2004. godine utvrđena je carinska osnovica za robu, i to: 19.483,20 kg bruto, 12.602,60 kg neto «nutela namaza», uvozno ocarinjenu u JCI CI Novi Grad broj 436 od 28. januara 2000. godine, koja glasi: 74.961,72 KM na koju se obračunava i naplaćuje 10% carine u iznosu od 7.496,17 KM, 1% dažbine za evidentiranje u iznosu od 749,62 KM i posebna taksa u iznosu od 12.602,60 KM. Takođe, apelant je obavezan da uplati iznos od 6.488,74 KM, od čega carine u iznosu od 5.898,85 KM i naknadu za carinsko evidentiranje u iznosu od 589,89 KM u roku od 8 dana od dana konačnosti rješenja pod prijetnjom prinudne naplate uz obačun i naplatu zatezne kamate. Postupak naplate navedenih javnih prihoda pokrenut je po zvaničnoj dužnosti, odnosno po Predlogu Sektora za suzbijanje krijumčarenja, carinske istrage i obavještavanja Republičke uprave carina Banja Luka broj 03/2-483-915/03 od 4. septembra 2003. godine.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Carinarnice 03/1-broj-

483-UP-468/17 od 9. marta 2004. godine, Ministarstvo finansija, Republička uprava carina, Banja Luka (sada: Uprava za indirektno oporezivanje BiH; u daljnjem tekstu: tuženi) je donijelo Rješenje 02/1-2 broj: UP/II-109/04 od 21. maja 2004. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Apelant je tužbom u upravnom sporu osporio zakonitost navedenog upravnog rješenja.

4. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj U-792/04 od 4. jula 2007. godine odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je na utvrđeno stanje pravilno primijenjen zakon, jer se apelant deklarisao kao uvoznik predmetne robe. Time je preuzeo obavezu da će postupati prema članu 83 Zakona o carinskoj politici, budući da se apelant podnošenjem prijave Carinarnici smatra carinskim obveznikom odgovornim prema propisima za tačnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i postupanje u skladu sa tim obavezama. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je protekao jednogodišnji rok za naknadni obračun carina i drugih uvoznih dažbina, budući da je članom 194 stav 4 Zakona o carinskoj politici naknadni obračun manje plaćenih uvoznih dažbina moguć u roku od pet godina od dana podnošenja carinske deklaracije.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U skladu sa ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud podsjeća na to da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava. Stoga, one ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza koja je u naravi novčana «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kom je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, pošto se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o carinskoj politici, te pošto Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo na to da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, u njegovoj nadležnosti nije da ispituje da li su upravni organi i redovni sudovi ispravno primijenili pozitivnopravne propise (u ovom slučaju Zakona o carinskoj politici BiH), već da je to zadatak, upravo, tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije usvojio stanovište da apelant ne može da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, prema materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP 829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene carinskog zakonodavstva, odnosno relevantnih odredbi Zakona o carinskoj politici BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02). Shodno tome, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, moraju da se odbace kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/07 («Sigma Co» d.o.o. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio