Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-754/08 (N. A.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-754/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 754/08, rješavajući apelaciju Nevena Akšamije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevena Akšamije podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

2831/05 od 27. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-980/03 od 18. jula 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Neven Akšamija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2831/05 od 27. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-980/03 od 18. jula 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj Pr-980/03 od 18. jula 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-2831/05 od 27. decembra 2007. godine, prvostepeni sud se proglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje po apelantovoj tužbi od 4. aprila 2003. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u pravnoj stvari za upis (priznavanje) radnog staža apelanta za period od 24. maja 1992. godine do 31. decembra 2005. godine, po osnovu njegovog učešća u Armiji Bosne i Hercegovine u navedenom periodu. Apelant je u svojstvu profesionalnog vojnog lica bio u službi pri Ministarstvu do 31. januara 2003. godine kada je razriješen dužnosti na lični zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom

219. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 15/96, u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) propisano da se pripadnicima oružanih snaga redovnog i rezervnog sastava policije, za vrijeme provedeno u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, uračunava poseban staž u dvostrukom trajanju, a što je, također, propisano i članom 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06), koji u svom drugom stavu sadrži odredbu kojom se propisuje da će Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) donijeti podzakonske akte o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih će se vršiti priznavanje staža kao posebnog. Imajući u vidu da Vlada nije donijela navede podzakonske akte, te kako ne postoji ni odluka kojom je povrijeđeno apelantu iz radnog odnosa, prvostepeni sud je zaključio, a drugostepeni potvrdio, da se u konkretnom slučaju ne radi o povredama prava koje predviđa odredba člana 102., odnosno 103. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), te se proglasio nenadležnim za odlučivanje u apelantovom predmetu.

3. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Općinskog suda broj Pr-980/03 od 18. jula 2007. godine i Kantonalnog suda broj Gž-2831/05 od 27. decembra 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. U konkretnom slučaju apelant je 4. aprila 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu za upis (priznavanje) radnog staža apelanta za period od 24. maja 1992. godine do 31. decembra 2005. godine, po osnovu njegovog učešća u Armiji Bosne i Hercegovine u navedenom periodu. Ustavni sud zapaža da se prvostepeni Općinski sud svojim rješenjem Pr-980/03 od 18. jula 2007. godine proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u apelantovom predmetu, što je potvrđeno i od strane drugostepenog Kantonalnog suda rješenjem broj Gž-2831/05 od 27. decembra 2007. godine.

7. Imajući u vidu odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o odbrani, te da je odredbom člana 9. Zakona o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 34/04, u daljnjem tekstu: Zakon o službi u vojsci), a u vezi sa odredbama čl. 45-53. istog zakona propisan upravni postupak, odnosno primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u pogledu ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao mogućnost obratiti se, tj. podnijeti zahtjev, prvenstveno, Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) za priznanje radnog staža za naprijed navedeni sporni period, odnosno Ministarstvu kako u smislu odredbi Zakona o odbrani, tako i u smislu odredbi Zakona o službi u vojsci nakon stupanja na snagu istog. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, podnošenjem tužbe Općinskom sudu, nije iscrpio efektivne pravne lijekove, već je samo formalno podnio tužbu nadležnom sudu, na temelju koje Općinski sud nije mogao meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje upisa (priznavanje) radnog staža za sporni ratni period pred nadležnim upravnim organima, apelant bi, uslijed eventualne ćutnje administracije, odnosno negativnog ishoda postupka pred upravnim organima, imao mogućnost da u skladu, kako sa ranijim Zakonom o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUS), tako i sa važećim ZUS („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05), pokrene upravni spor pred nadležnim sudom, koji bi u tom slučaju bio nadležan da meritorno raspravlja apalentove navode iz apelancije. Prema tome, pošto apelant nije podnio predmetni zahtjev, niti je opravdao nemogućnost, odnosno propust podnošenja istog, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić