Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/07 (V. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na prisustvo suđenju
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku · čl. 424
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 269
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 269
- Zakon o krivičnom postupku
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 269
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1149/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1149/07, rješavajući apelaciju Veljke Simovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljke Simovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Kž-
07-000 002 od 3. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 045-0-K-06-000 036 od 29. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Simović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Kž-07-000 002 od 3. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-K-06-000 036 od 29. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 045-0-K-06-000 036 od 29. decembra 2006. godine apelant je, nakon što je nekoliko puta ponavljan postupak protiv njega, oglašen krivim za počinjeno krivično djelo nedopuštene trgovine iz člana 269. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine F BIH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02 - u daljnjem tekstu: KZ FBIH). Apelantu je primjenom čl. 40, 50. i 51 istog zakona izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Navedenom presudom je, također, apelantu na osnovu člana 269. stav 3. ovog KZ FBIH oduzet predmet nedopuštene trgovine-700 šteka cigareta marke «Partner», te je apelant obavezan da sudu na ime paušala plati iznos od 50 KM. U navedenoj presudi je istaknuto da apelant nije pristupio na glavni pretres iako je «ovaj sud od donošenja posljednjeg rješenja Kantonalnog suda od 15.08.2006. kojim je ukinuta prvostepena presuda, pokušavao čak četiri puta da uruči poziv za ročište optuženom, ali je na svakoj dostavnici konstatovano isto-da je «dostava pokušana, kuća zaključana, ostavljen izvještaj o prispjeću pošiljke.» Sud je shodno čl. 424. stav 4. ranijeg ZKP FBIH (“Službene novine Federacije BiH”, br. 43/98 i 23/99) iskoristio mogućnost vođenja postupka bez prisustva istog, obzirom da je u ovom članu navedeno da ako okrivljeni ne dođe na glavni pretres, jer mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, sud može odlučiti da se glavni pretres održi u njegovom odstustvu pod uslovom da njegova prisutnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan.» Općinski sud je nadalje naveo da je apelant u toku trajanja postupka, počev od 2003. godine, sedam puta bio ispitan i da je svaki put ostao pri istom iskazu koji je dao prilikom prvog ispitivanja 14. aprila 2003. godine. S tim u vezi, a imajući u vidu da je glavnom pretresu bio prisutan branitelj apelanta, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni svi zakonski uvjeti iz člana 424. stav 4. ranijeg ZKP FBIH za održavanje glavnog pretresa bez prisustva okrivljenog, te da je neosnovan prigovor branitelja apelanta da se u ovom slučaju radi o suđenju u odustvu koje je odredbama novog ZKP FBIH zabranjeno. Nadalje, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelant krajem 2002. godine na pijaci u Foči za 3.500 KM od nepoznatog lica kupio 700 šteka cigareta marke «Partner» koje nisu imale nadzornu markicu i da ih je, iako nije imao ovlaštenje da se bavi trgovinom, prodao Željki Mitroviću za 3.700 KM, što apelant nije opovrgao. Nadalje je utvrđeno da je navedena količina cigareta pronađena u vozilu «JETA» kojim je upravljao Spomenko Filipović iz Foče i to kada je to vozilo zaustavljeno na putu Njuhe-Ustikolina. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene trgovine iz člana 269. stav 1. ranijeg KZ FBIH i izrekao mu kaznu kao u dispozitivu predmetne presude. Osim toga, Općinski sud je u presudi naveo da su neosnovani navodi apelantovog branitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu već carinskom prekršaju jer nije ispunjen imovinski cenzus za postojanje krivičnog djela kao i da je od dana podizanja optužnice pa do dana presuđenja krivični zakon više puta mijenjan te da je na apelanta trebalo primjeniti odredbe člana 267. stav 1. važećeg KZ FBIH jer su te odredbe po apelanta povoljnije od primjenjenih odredbi. Ovo stoga jer je, prema zaključku Općinskog suda, članom 31. stav 3. Zakona o duhanu promet stranim cigaretama bez nadzorne markice Ministarstva finansija F BIH zabranjen pa se, s tim u vezi, u konkretnom slučaju radi o robi čiji je promet zabranjen. S tim u vezi je Općinski sud naveo da se u konkretnom slučaju nesporno radi o krivičnom djelu nedozvoljenje trgovine. Općinski sud je nadalje naveo da je članom 267. stav 2. važećeg KZ FBIH, za koji je apelantov branitelj tvrdio da je povoljniji po apelanta, za krivično djelo nedozvoljene trgovine propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a članom 269. stav 1. ranijeg zakona (koji je na apelanta primjenjen) propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, te da je s tim u vezi važeći zakon teži, a ne povoljniji po apelanta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio predmetnu presudu i apelantu izrekao uvjetnu osudu.
3. Protiv navedene presude apelantov branitelj je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 005-0-Kž-07-000 002 od 3. marta 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ranijeg ZKP FBIH u ovom predmetu pokrenut postupak podnošenjem optužnog prijedloga broj KT:1/03 od 6. februara 2003. godine, te da se u takvom slučaju shodno odredbama člana 452. stav 5. sada važećeg ZKP FBIH koji je objavljen u «Službenim novinama F BIH» broj 35/03 i koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, postupak dovršava prema dotadašnjim propisima ako odredbama te glave nije drugačije određeno. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu da ni žalbom nije dovedena u pitanje činjenica da apelantu nije bilo moguće uručiti poziv za glavni pretres, te da je apelant više puta prije toga ispitivan i da je svaki put ostao pri istom iskazu koji je dao prilikom prvog ispitivanja, po mišljenju Kantonalnog suda prisustvo apelanta glavnom pretresu nije bilo nužno. Kantonalni sud je, također, naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonski uslovi iz člana 424. stav 4. ranijeg ZKP FBIH za održavanje pretresa u odsustvu optuženog i da se u ovom slučaju ne radi o suđenju u odsustvu kako je to u žalbi navedeno, pa da iz tog razloga ove žalbene navode smatra neosnovanim. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi iz žalbe da apelant nije počinio krivično djelo već carinski prekršaj budući da radnja izvršenja navedena u izmijenjenom optužnom prijedlogu-kupovina cigareta bez nadzorne markice-predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz člana 269. stav 1. ranijeg KZ FBIH. S tim u vezi, Kantonalni sud je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostpenu presudu.
4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je krivični postupk protiv njega vođen u odsustvu što je Evropskom konvencijom i novim ZKP FBIH zabranjeno. Osim toga, apelant smatra da je ovakvim presuđenjima povrijeđen i član 5. KZ FBIH jer je prema apelantovom mišljenju odredba člana 267. važećeg KZ FBIH povoljnija za njega od odredbe člana 269. ranijeg KZ FBIH za koje je krivično djelo apelant oglašen krivim, te da su s tim u vezi sudovi bili obavezni da primjene blaži zakon.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane sudova jer mu je suprotno odredbama ZKP FBIH koji je na snazi suđeno u odsustvu te da na njega nije primjenjen blaži već teži zakon. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud podsjeća da je suđenje u odsustvu bilo predviđeno odredbama člana 295. ranijeg ZKP FBIH kojim je bilo propisano da se «optuženom može suditi u odsutnosti samo ako je u bjegu ili inače nije dostižan državnim organima ni nakon preduzimanja svih potrebnih mjera na njegovom pronalaženju, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan”, a ne citiranog člana 424. ranijeg ZKP FBIH kojim je bila propisana mogućnost održavanja glavnog pretresa bez prisustva okrivljenog ukoliko mu nije bilo moguće uručiti poziv za glavni pretres zbog promjene adrese i ukoliko je okrivljeni već ispitan. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, a prije njega i Općinski sud, nedvosmisleno i jasno obrazložio zašto su neosnovani prigovori apelanta da mu je suđeno u odsutnosti, te da u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo da je u pogledu ovog pitanja primjena odredbi materijalnog prava od strane redovnih sudova bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i obrazloženja sudova vezana za pitanje koji je zakon trebalo smatrati povoljnijim po apelanta u potpunosti zadovoljavajuća. Pri tom Ustavni sud ima u vidu odredbe čl. 269. ranijeg KZ FBIH i odredbe člana 267. stav 2. važećeg KZ FBIH iz kojih jasno proizlazi da je ranijim KZ FBIH bila propisana niža kazna za predmetno krivično djelo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, također, primjećuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje već da se radi o navodima koje je apelant već isticao u toku postupka pred nadležnim sudovima i koje su ti sudovi detaljno ispitali i stav o njima obrazložili u svojim odlukama. Imajući u vidu sve navedeno kao i stav naveden u tački 9. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović