Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3801/08 ("Jedinstvo-promet" d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 14. 10. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3801/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 3801/08, rješavajući apelaciju "Jedinstvo-promet" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Jedinstvo-promet" d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-107/04 od 10. septembra 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Jedinstvo-promet" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Pravuljac advokat iz Novog Grada, podnio je 6. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-107/04 od 10. septembra 2008. godine.
2. Apelant je kao podnosilac garancije podnio prigovor na zahtjev rješenja Republičke uprave carina, Carinarnica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Carinarnica) broj 03-483-713.6-18-35do 37/03 od 9. septembra 2003. godine, kojim je pokrenut postupak naplate iz garancije broj 177-02/03.
3. Rješenjem Carinarnice 03-broj:483-713.6-18-35,36,37,39,44 i 45/03-2 od 3. novembra 2003. godine, odbijeni su kao neosnovani prigovori apelanta i zainteresiranog lica (Nova Banjalučka banka a.d. Banja Lukagarant banka) podnesen na zahtjev Carinarnice za naplatu sredstava iz garancija broj 177-02/03 i 297-02/03, kao i zahtjev garant banke za povrat sredstava u iznosu od 83.051,90 KM.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Carinarnice 03-broj:483-713.6-18-
35,36,37,39,44 i 45/03-2 od 3. novembra 2003. godine, Ministarstvo finansija, Republička uprava carina, Banja Luka (sada: Uprava za indirektno oporezivanje BiH, u daljnjem tekstu: tuženi) je donio rješenje, 04-483-127-1251-6/03 od 23. januara 2004. godine, kojim je žalbe apelanta i garant banke odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je između ostalog navedeno da je apelant predstavnik koji predstavljanje obavlja kao profesionalnu djelatnost u smislu odredbi člana 6. Zakona o carniskoj politici BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/98 i 10/02), i koji je izvršio i popunjavanje predmetnih prijava pri čemu je upravo svoju garanciju označio kao instrument obezbjeđenja za izmirenje nastalog carinskog duga. Slijedom navedenog, a shodno odredbi člana 83. Zakona o carinskoj politici, apelanta to i čini odgovornim za postupanje u skladu sa obavezama koje se odnose na ulazak određene robe koja podliježe odgovarajućoj carinskoj proceduri. Prema tome, budući da je apelant preuzeo obavezu izmirenja carinskog duga, te kako navedeni dug nije u cjelosti izmiren uplatom sredstava na odgovarajući račun, to je nadležni odrgan bio u obavezi da pokrene postupak naplate iz položene garancije.
5. Apelant i garant banka su tužbama u upravnom sporu, osporili zakonitost navedenog upravnog rješenja.
6. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj U-107/04 od 10. septembra 2008. godine, odbio tužbe apelanta i garant banke protiv drugostepenog rješenja kao neosnovane. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan prigovor apelanta da on kao špediter, bez obzira što je podnosilac carinske garancije (vjerovatno se misli na bankarsku garanciju) i popunilac podataka u carinskoj prijavi nema karakter carinskog obaveznika, niti može biti carinski dužnik. Naime, u svim Jedinstvenim carinskim ispravama primaocem uvezene robe je označeno preduzeće "Orea Group" iz Trna, a kao podnosilac carinski isprava sa ovlašćenjem da može preduzimati u carinskom postupku radnje za koje se vezuje bankarska garancija. Imajući u vidu navedeno, apelantov status carinskog obaveznika proizilazi i iz odredbi člana 4. Zakona o carinskoj politici, a kojim nisu suprotne ni odredbe člana 21. Carinskog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 4/93). Naime on je podnosilac bankarskih garancija kojim se garantuje podmirenje carinskog duga, a u tim garancijama izričito je označen kao carinski dužnik. Prema tome, opravdano je prvostepeni oragan po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za naplatu carinskih obaveza za uvezenu robu iz datih bankarskih garancija, a tuženi organ je osnovano odbio žalbe čijim je navodima osporavan osnov takvog podmirenja obaveza.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati carinske i druge uvozne dažbine, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona carinskoj politici te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o carniskoj politici BiH) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene carinskog zaknodavstva, odnosno relevantnih odredaba Zakona o carniskoj politici BiH, pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović