Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3700/08 (D.L.)

Odluka donesena 22. 10. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3700/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 3700/08, rješavajući apelaciju D.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.L. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-U-07-000 034 od 26. septembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. D.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz SAD-a, koga zastupa Miloš Stanimirović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-U-07-000 034 od 26. septembra 2009. godine. Apelant je 16. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Zaključkom Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-

02/2-23-33356/02 od 6. novembra 2002. godine, koji je postao pravosnažan 17. marta 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Tuzli, Slatina K-1A, ulaz II, sprat II, broj stana 48. U obrazloženju zaključka Služba se pozvala na član 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03) odbacivši zahtjev apelanta kao neblagovremen.

3. Apelant je putem svog punomoćnika ponovo 17. februara 2005. godine podnio Službi zahtjev za povrat predmetnog stana. Obzirom da Služba nije donijela odluku u zakonskom roku apelant je u skladu sa članom 216. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98, 48/98 i 8/00) izjavio žalbu Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

4. Rješenjem Ministarstva, broj 12-06/1-23-1086/02 i 269/05 od 28. aprila 2005. godine, odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je u upravnom postupku jednom odlučeno o zahtjevu apelanta za povrat predmetnog stana, odnosno da se radi o presuđenoj stvari jer je o istoj stvari već pravosnažno odlučeno. Također je navedeno da se žalbeni navodi apelanta u kojima se poziva na Sporazum o pitanjima sukcesije ne mogu dovesti do drugačije odluke.

5. Odlučujući o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje zbog propuštenog roka, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) je donijela rješenje, V. broj 305/06 od 8. juna 2006. godine, kojim je odbila žalbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno, da apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje suštinski ima karakter žalbe protiv rješenja Ministarstva u kojoj apelant tvrdi da se u konkretnoj stvari treba primjeniti Sporazum o pitanjima sukcesije i odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dalje se navodi, da je apelant u svojstvu nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u društvenom vlasništvu propustio da na temelju Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima otkupi predmetni stan, te da stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu nije predmet Sporazuma o pitanjima sukcesije i člana 1. Aneksa «G»-Privatno vlasništvo i stečena imovina («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» - Međunarodni ugovori, broj 10/01). Vlada je na kraju zaključila da apelant ne može tražiti povrat predmetnog stana na osnovu odluke o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-U-07-000 034 od 26. septembra 2009. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Vlade, V. broj 305/06 od 8. juna 2006. godine. U obrazloženju presude sud je između ostalog naveo, da je apelant imao pravo da u skladu sa važećim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima traži povrat predmetnog stana po osnovu stanarskog prava, a ne kako to apelant pogrešno tumači po navedenom Sporazumu i Odluci o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije.

7. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen je kao neblagovremen zaključkom Službe, broj 05-02/2-23-33356/02 od 6. novembra 2002. godine, koji je postao pravosnažan 17. marta 2005. godine. Odlučujući o ponovnom zahtjevu apelanta Ministarstvo je rješenjem, broj 12-06/1-23-1086/02 i 269/05 od 28. aprila 2005. godine, odbacilo kao nedopušten zahtjev apelanta, dok je Vlada rješenjem V. broj 305/06 od 8. juna 2006. godine odbila kao nesonovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Ministarstva. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Vlade od 8. juna 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu, broj 003-0-U-07-000 034 od 26. septembra 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je apelant imao pravo da u skladu sa važećim zakonom traži povrat predmetnog stana a ne po navedenom Sporazumu i Odluci o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije.

11. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbijen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović