Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2181/07 (T. G.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 237
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 104
- Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja · čl. 2, 6
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2181/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2181/07, rješavajući apelaciju Taneta Gašanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Taneta Gašanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2998/03 od 30. maja 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1078726084 od 2. oktobra 2003. godine i Rješenja Kantonalne Administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Sarajevo broj MB 1078726084 od 26. augusta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tane Gašanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2998/03 od 30. maja 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Mostar ( u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO/PIO) broj 02/1-1078726084 od 2. oktobra 2003. godine i Rješenja Kantonalne Administrativne službe Federalnog zavoda MIO/PIO Sarajevo broj MB 1078726084 od 26. augusta 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. augusta 2007. godine, 14. augusta 2007. godine, 9. maja 2008. godine, 9. septembra 2008. godine, 12. maja 2009. godine i 23. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda MIO/PIO Sarajevo broj 1078726084 od 26. augusta 2003. godine, odbijen je apelantov zahtjev za retroaktivnu isplatu razlike penzije koja mu je isplaćivana u Republici Srpskoj u odnosu na penziju koja bi mu u periodu od 1. novembra 1993. godine do 31. jula 2003. godine pripadala kod Federalnog zavoda MIO/PIO. U toku postupka je utvrđeno da apelant rođen 20. januara 1931. godine, da je ostvario pravo na starosnu penziju počev od 19. juna 1989. godine, i da je Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Javni fond RS) apelantu isplaćivao penziju počev od 1. februara 1994. godine do 31. jula 2003. godine na adresu M. Čvora bb, Pale. Nadalje, postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj U-2151/01 od 24. aprila 2003. godine Federalni MIO/PIO je uspostavio isplatu penzije apelantu od 1. augusta 2003. godine, odnosno prvog narednog mjeseca nakon prestanka isplate starosne penzije od strane Javnog fonda RS.
3. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelantu ponovo uspostavljena isplata penzije kod Federalnog zavoda MIO/PIO od 1. augusta 2003. godine i da je u navedenom periodu, odnosno periodu za koji traži isplatu razlike, penziju primao od Javnog fonda RS, te da, stoga, ne postoji zakonski osnov za priznavanje retroaktivne isplate razlike penzije u smislu odredaba čl. 104. i 113. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 29/98), na način kako je zahtijevao apelant. Naime, članom 104. navedenog zakona je utvrđeno da se «penzija [...] isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad». Zatim, članom 113. ovog zakona je izričito utvrđeno da « ako osiguranik, odnosno korisnik penzije ispuni uvjete za sticanje prava na dvije ili više penzija po ovom zakonu, može koristiti samo jednu penziju, po vlastitom izboru». Nadležna Kantonalna administrativna služba je zaključila da se konkretna apelantova pravna situacija može podvesti pod navedene odredbe penzijsko-invalidskog zakonodavstva, pa je u tom smislu i donijela osporeno prvostepeno rješenje.
4. Na navedeno prvestepeno rješenje apelant je podnio žalbu koja je Rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO broj 02/1-1078726084 od 2. oktobra 2003. godine odbijena. U obrazloženju ovog rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO je navedeno da je iz finansijskih pokazatelja ovog zavoda vidljivo da je ovaj zavod vršio isplatu penzije zaključno sa julom mjesecom 1994. godine. Nadalje, na osnovu uvjerenja Javnog fonda RS od 24. maja 2001. godine proizilazi da je taj fond od 1. februara 1994. godine preuzeo isplatu penzija apelantu i istu mu isplaćivao zaključno sa 31. jula 2003. godine, kako je to vidljivo iz uvjerenja istog fonda od 14. augusta 2003. godine. Obzirom da se apelant u periodu od 1. februara 1994. godine do 31. jula 2003. godine opredjelio za korištenje penzije kod Javnog fonda RS, to su neosnovani njegovi navodi da mu je Federalni zavod MIO/PIO dužan po zakonu isplatiti razliku u visini penzije kod ovog podnosioca osiguranja u odnosu na penziju koju je uživao kod Javnog fonda RS. Na osnovu svega izloženog, a prema odredbi člana 237. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 2/98), rješeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja.
5. Protiv navedenog drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom. Presudom Vrhovnog suda broj U-2998/03 od 30. maja 2007. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu protiv konačnog akta tuženog Federalnog zavoda MIO/PIO broj 02/1-1078726084 od 2. oktobra 2003. godine. Cijeneći zakonitost osporenog akta u smislu člana 36. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), a u vezi sa članom 75. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 9/05), Vrhovni sud je tužbu odbio, prihvatajući u obrazloženju činjenične i pravne razloge navedene u drugostepenom rješenju tuženog Federalnog zavoda MIO/PIO. Vrhovni sud je zaključio da su odluka upravnog organa pravilna i zakonita, jer se zasniva na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
6. Iako to apelant nije decidno naveo, iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tačno da je Javnom fondu RS 1994. godine dostavio poslednji ček od penzije, ali da on nikada formalno nije podnio zahtjev da mu taj fond nastavi isplatu penzije. On navodi da mu je Javni fond RS nastavio isplaćivati penziju prema odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH», broj 24/00), za koji apelant smatra da je neustavan i za koji traži njegovo poništenje pred Ustavnim sudom. Nadalje, svi penzioneri koji su kod sebe imali ček od poslednje penzije uključeni su kao korisnici penzije u Republici Srpskoj koja je, kako navodi apelant, za njega bila nepovoljna u odnosu na penziju koju je primao u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je 18. oktobra 1999. godine podnio zahtjev da mu se nastavi isplata penzija iz Federalnog Fonda MIO/PIO što znači prije nego što je zaključen Sporazum o međusobnim pravima i obavezama penzionih fondova entiteta. Zatim je apelant iznio detaljno hronologiju odluka upravnih organa i Vrhovnog suda, na način kako je ona prikazana u činjeničnom dijelu ove odluke.
7. Apelant zaključuje da podnosi apelaciju kako bi Ustavni sud usvojio njegovu apelaciju kojom traži retroaktivnu isplatu razlike manje isplaćene penzije od 1. februara 1994. godine do 31. jula 2003. godine, obzirom da je apelant time, kako navodi, pretrpio štetu koju nije skrivio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava kao i stavove kojio su navedeni u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant je u apelaciji zatražio i ocjenu ustavnosti Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH», broj 24/00), Međutim, u okviru svoje apelacione nadležnosti Ustavni sud ne može razmatrati ustavnost odredbi opštih pravnih akata, pa prema tome ni navedenog Sporazuma. Naime, ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović