Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/07 (L. R.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3316/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3316/07, rješavajući apelaciju Ljubiše Relje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Relje podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-000 484 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Uprava policije Sarajevo PP.Broj 05/1-81/05 od 11. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Relja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 6. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-000 484 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Uprava policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) PP.Broj 05/1-81/05 od 11. januara 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva PP.Broj 05/1-81/05 od 11. januara 2006. godine apelant je oglašen krivim za prekršaj iz člana 19. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Za navedeni prekršaj apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 250,00 KM i izrečena mu je zaštitna mjera oduzimanja pištolja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prekršajni postupak protiv apelanta pokrenut na osnovu zahtjeva PU Zenica PS Centar broj 08-02/4-3-35-O/05 od 28. novembra 2005. godine. U rješenju se dalje navodi, da je Ministarstvo izvelo dokaze tako što je saslušalo apelanta, izvršilo uvid u prekršajnu prijavu od 17. novembra 2005. godine, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 31. oktobra 2005. godine, oružni list broj 134/04, te u zapisnik o saslušanju osumnjičenog od 31. oktobra 2005. godine. Nakon izvođenja dokaza Ministarstvo je utvrdilo da je sestra apelanta u ranim jutarnjim satima 31. oktobra 2005. godine, iskoristila nepažnju apelanta i uzela njegov pištolj kojim je počinila krivično djelo tako što je istim udarala po vozilu svoga momka a nakon toga ispalila dva metka u vozilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom

19. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije («Službeni list SR BiH» br. 42/90 i 13/94) propisano da se oružje brižljivo čuva da ne dođe u ruke maloljetnom ili neovlaštenom licu, dok je članom 42. stav 1. tačka 9. istog zakona propisano da će se kazniti ko postupi protivno odredbama člana 19. Također, članom 12. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/96 i 29/00) je propisano da nepoznavanje propisa kojim se određuje prekršaj ne izvinjava. Ministarstvo je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, zaključilo da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti obzirom da nije obezbijedio da vatreno oružje

– pištolj ne dođe u ruke neovlaštenih lica. Zaštitnu mjeru oduzimanja pištolja Ministarstvo je izreklo u skladu sa članom 38. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi i člana 42. stav 3. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio rješenje broj 004-0-Pžp-000 484 od 16. oktobra 2007. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo materijalno pravo. U vezi sa navodima apelanta da se predmetni prekršaj može izvršiti samo sa umišljajem, Kantonalni sud je naveo odredbe čl. 6. i 10. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi zaključivši da je apelant izvršio prekršaj propuštanjem radnje koju je bio dužan da izvrši. Također, sud je zaključio da je nepotrebno utvrđivati krivičnu odgovornost apelantove sestre, obzirom da apelant ne osporava da je njegova sestra uzela pištolj i isti upotrijebila čime su ostvarena obilježja prekršaja za koji je apelant oglašen krivim. U obrazloženju se dalje navodi, da je Ministarstvo u potpunosti dalo valjane i jasne razloge za svoje odlučenje koje se odnosi na visinu izrečene kazne i zaštitnu mjeru koje kao pravilne u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije i «pravo na pravnu sigurnost». Povreda prava na pravično suđenje se kako navodi, ogleda u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa, odnosno da su osporena rješenja zasnovana na neriješenom prethodnom pitanju postojanja krivičnog djela. Povreda prava na imovinu se ogleda, prema apelantovim navodima, u oduzimanju apelantove privatne imovine bez valjanog pravnog osnova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su Ministarstvo i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (prima facie) neosnovani.

10. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu zbog toga što je apelantu oduzet pištolj, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj «imovini» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je apelant osporenim odlukama lišen te imovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant lišen imovine u skladu sa zakonom, zato što mu je izrečena zaštitna mjera predviđena Zakonom o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi i Zakonom o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, kojima je takva mjera propisana. Također, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama navedeno da je cilj izricanja zaštitne mjere interes opšte bezbjednosti, te zaštita života i imovine drugih. Budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije preduzeo sve mjere da spriječi da oružje dođe u posjed neovlaštenih lica, te da je zbog toga drugo lice tim oružjem počinilo krivično djelo, Ustavni sud smatra da je mjera koja je izrečena proporcionalna cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/07 (L. R.) | Sudska praksa | Aktio