Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-413/09 (S. M. i drugi)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-413/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-413/09, rješavajući apelaciju Smaje Mašovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Mašovića, Ibrahima Kovačevića, Smaila Hadžića, Bajre Drekovića, Ivana Moškova, Ivana Lausa, Dušana Žigića, Miloja Živanovića, Vere Huremović, Munire Fafulić, Anđelke Tarade, Ankice Đurić, Osmana Vrce, Ibrahima Kukuruzovića, Osmana Halilovića, Pašana Mehmedinovića, Marije Eljšan, Razije Bandić, Nade Ficko, Mejre Muratović, Hanumice Ikanović, Julijane Bradarić i Matije Ivković, podnesena zbog neizvršenja obaveza Bosne i Hercegovine preuzetih Sporazumom o pitanju sukcesije, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajo Mašović i drugi (ukupno 23 lica navedena u izreci ove odluke, u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 11. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja obaveza Bosne i Hercegovine preuzetih Sporazumom o pitanju sukcesije.

2. Apelanti su se nekoliko puta obraćali Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), sa zahtjevima da im se penzija isplaćuje u punom iznosu jer im se sada, kao pripadnicima bivše JNA-državljanima Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritorji Federacije Bosne i Hercegovine, a na osnovu odredbe člana 139. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (''Službeni glasnik FBiH, broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO ), penzija isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, te da je na osnovu primjene odredbi Sporazuma o pitanju sukcesije, koji je stupio na snagu 2. juna 2004. godine, potrebno penzije isplatiti u punom iznosu i izvršiti preuzete obaveze. Do dana podnošenja apelacije apelanti nisu primili rješenja Federalnog zavoda već isključivo odgovore odnosno obavijesti istog na podnesene zahtjeve u kojima je navedeno da je nosilac osiguranja samo preuzeo na isplatu korisnike vojnih penzija i nije im rješenjima priznao pravo na penziju, tako da ne postoji zakonski osnov da se ta penzija isplaćuje u punom iznosu, odnosno u iznosu utvrđenom rješenjem Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd. Također je navedeno da se apelantima ne može priznati pravo na penziju na osnovu radnog staža koji je ostvaren kod vojnog zavoda u Beogradu, budući da u matičnoj evidenciji osiguranika koja se vodi kod Federalnog zavoda nije registrovano da je apelant ostvario penzijski staž u Federaciji BiH.

3. Apelanti navode da su na ovaj način označeni kao penzioneri ''drugog reda'' te im je isplatom penzije u iznosu od 50 % od punog iznosa penzije određene propisima Zakona o PIO uskraćeno i povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Prema članu 7. Zakona o PIO, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku. Federalni zavod je na zahtjeve apelanta odgovarao u formi obavijesti-odgovora, te nije pokrenuo upravni postupak i donio odgovarajuća rješenja, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku FBiH (''Službene novine FBiH'' br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: Zakon o upravnom postupku). U konkretnom slučaju, nakon što o zahtjevima apelanta nije doneseno rješenje u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, niti im je isto dostavljeno u roku koji je propisan istim zakonom, apelanti su mogli podnijeti žalbu nadležnom drugostepenom organu, kako to predviđa odredba člana 216. stav 3. navedenog zakona, a nakon toga i tužbu u upravnom sporu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima (''Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00 i 11/05), kako bi došli do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom. Budući da su apelanti propustili da iskoriste raspoloživa pravna sredstva prije obraćanja Ustavnom sudu, slijedi da nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-413/09 (S. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio