Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1315/08 (B. Š.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1315/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1315/08, rješavajući apelaciju Blagoja Šarenca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Šarenca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-06-002001 od 20. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Sarajevo broj P-2887/05 od 9. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagoja Šarenac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgraba, podnio je, 5. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002001 od 20. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 2887/05 od 9. juna 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i IP Sarajevo šume (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik zemljišta u k.o. Lokve sa kojeg je izbjegao za vrijeme ratnog stanja, te da je prilikom povratka ustanovio da na parcelama čiji je vlasnik nedostaju jelovi trupci u količini od 35 m3, koje je neposredno prije izbijanja rata posjekao u svojoj šumi.
3. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu donio presudu broj P- 2887/05 od 9. juna 2006. godine kojom je apelantov zahtjev, da mu prvotuženi i drugotuženi na ime materijalne štete isplate iznos od 3.500,00 KM sa kamatama i troškovima postupka, odbio u cijelosti. Istom presudom, Općinski sud je obavezao apelanta na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog i drugotuženog osnovani, zbog čega je apelantov zahtjev odbijen. Naime, kako je dalje istakao Općinski sud, apelant je u tužbi i tokom postupka isticao da su drvnu masu-jalove trupce odvezli pripadnici Vojske FBiH, a na okolnost da je to učinio prvotuženi nije dostavio niti jedan dokaz. Imajući u vidu Uredbu sa zakonskom snagom o šumama («Službene novine RBiH» broj 23/93), Zakon o šumama Kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 4/99) te odredbe Zakona o šumama FBiH («Službene novine FBiH» br. 20/02, 29/903 i 37/04), Općinski sud je zaključio da Šumska privredna društva gospodare šumama i šumskim zemljištem koje se nalazi u državnom a ne privatnom vlasništvu, zbog čega nije bilo obaveze drugotuženog da čuva apelantovu drvnu građu, pa stoga niti njegove pasivne legitimacije u konkretnom postupku.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi djelomično uvažio apelantovu žalbu u dijelu odluke o troškovima postupka i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka. Potvrđujući prvostepenu presudu u preostalom dijelu, Kantonalni sud je istakao da je presuda jasna i na zakonu zasnovana jer apelant tokom postupka pred prvostepenim sudom nije dostavio relevantne dokaze na okolnost kada je napustio svoje nekretnine niti je dokazao da li su i kada njegove nekretnine stavljene pod privremenu upravu prvotuženog. Pored toga, kako je dalje navedeno, apelant nije dostavio dokaz koliko je drvne građe posjekao, niti je utvrđeno kako je nestala, ko i kada ju je otuđio, pogotovu što je sve vrijeme tokom trajanja postupka tvrdio da mu je drvnu građu otuđila Vojska FBiH koja kao stranka nije bila označena u konkretnom postupku. Apelant, kako je dalje istakao Kantonalni sud, nije imao dokaznih prijedloga u cilju utvrđivanja odlučne činjenice koja se odnosi na odgovornost prvotuženog i drugotuženog, zbog čega je zaključio da posljedice takve neaktivnosti može snositi samo apelant.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II. stav 3. tač. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi zanemarili bitnu činjenicu iz koje proizilazi da mu je drvnu građu oduzela Vojska FBiH.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da apelant nije dokazao odgovornost prvotuženog i drugotuženog, radi čega je njegov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije odbijen u cijelosti. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović