Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/08 (K. Z.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Penzija
  • Penzije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-966/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 966/08, rješavajući apelaciju Kemala Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Zečevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 000021 07 U od 4. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko osiguranje Mostar broj 02/1-1087938458 od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1841-7313/04-1 od 20. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 000021 07 U od 4. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 02/1-1087938458 od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1841-7313/04-1 od 20. oktobra 2004. godine. Apelant je 28. aprila 2008. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je dostavio rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 U 000021 07 U od 11. aprila 2008. godine kojim je izvršena ispravka presude tog suda od 4. marta 2008. godine u pogledu datuma donošenja presude. Apelant je dostavio i dopunu apelacije 8. marta 2008. godine u kojem je naveo da traži «mirovanje postupka po apelaciji do okončanja postupka po njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je podnio Vrhovnom sudu Federacije BiH», te 12. oktobra 2010. godine kojom je zatražio da se postupak po apelaciji nastavi budući da je njegov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen i, mada je tu odluku dostavio, nije je posebno osporio.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1841-7313/04-1 od 20. oktobra 2004. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. jula 2004. godine u iznosu od 668,65 KM a shodno odredbama člana 4. stav 2. i člana 5. stav 4. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske F BIH („Službene novine F BiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/07 – u daljnjem tekstu: Uredba).

3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Fondu PIO. Fond PIO je donio rješenje broj 02/1-1087938458 od 21. decembra 2005. godine kojim je apelantovu žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da mu prilikom izračunavanja penzijskog prosjeka, plata iz 1999. godine nije smjela biti valorizovana. Fond PIO je obrazložio da iz činjenica predmeta proizlazi da je prvostepeni organ utvrdio apelantu penzijski prosjek na osnovu prosjeka plata za period od 1999. godine do 2003. godine i to tako što je platu iz 1999. godine valorizovao koeficijentom valorizacije 0,582 a plate ostvarene u 2000., 2001., 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000. U obrazloženju je navedeno da je ovakav penzijski prosjek utvrđen prema odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO („Službene novine F BIH“ br. 29/98 i 32/01) koji se shodno odredbama člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana uredbom. Iz navedenih razloga Fond PIO je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 000021 07 U od 4. marta 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Zakon o PIO uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz PIO koji u odnosu na tu oblast predstavlja opći zakon. Drugi zakoni i propisi kao što su uredbe koji na drugačin način regulišu sitcanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti PIO predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa u odnosu na neko pravo. Navedeni specijalni zakoni i propisi derogiraju opći zakon u odnosu na neko pravo i takav izuzetak i pravo moraju biti decidno predviđeni specijalnim zakonom ili propisom jer će se u suprotnom primjenjivati odredbe općeg zakona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plata ali nije utvrđeno da se taj osnov utvrđuje iz nevalorizovanog mjesečnog prosjeka kako je bilo utvrđeno ranijom Uredbom iz 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno postupili kada su penzijski prosjek apelantu utvrdili primjenjujući odredbe Zakona o PIO budući da je članom 10. stav 1. Uredbe koja je primjenjena na konkretan slučaj propisano da se u slučaju kada uredbom neko pitanje nije regulisano primjenjuju se odredbe Zakona o PIO koji se na to pitanje odnose.

5. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da se apelant neopravdano poziva na odredbe člana 48. Zakona o službi u vojsci Federacije BiH („Službene novine F BIH“ broj 34/04) jer je apelant zahjtev za prestanak radnog odnosa i odlazak u penziju podnio Federalnom ministarstvu odbrane pozivajući se na odredbe Uredbe koja je kao jedini propis primjenjena u postupku ostvarivanja apelantovog prava na starosnu penziju. S tim u vezi, Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, prema njegovom navodu, Uredbom decidno navedeno da se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosjeka plaća i da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o PIO. Osim toga apelant smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge vojne prenzionere koji su penzionisani na osnovu ranije važeće Uredbe i kojima 1999. godine nije ušla u prosjek odnosno nije izvršena valorizacija.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja prava apelanta na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, zaključeno je da je Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci u vezi navoda apelanta da je osporenim odlukama diskriminiran, da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, je Ustavni sud zaključio da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom pravana pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/08 (K. Z.) | Sudska praksa | Aktio