Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/08 (S. Č.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1301/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine, u predmetu broj AP 1301/08, rješavajući apelaciju Saliha Čilaša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Čilaša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 U 000 446 08 U od 4. travnja 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1-1077164332 od 19. studenog 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Mostar, matični broj 0001077164332-0 od 28. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Čilaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka podnio je 30. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 U 000 446 08 U od 4. travnja 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) matični broj 01/1-1077164332 od 19. studenog 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Mostar (u daljnjem tekstu: Administrativna služba), matični broj 0001077164332-0 od 28. lipnja 2007. godine.
2. Apelantu kao vojnom osiguraniku Administrativna služba je Rješenjem matični broj 0001077164332-0 od 14. rujna 2004. godine priznala pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 662,70 KM.
3. Apelant je 19. ožujka 2007. godine podnio zahtjev da mu se ponovo utvrdi visina mirovine.
4. Rješenjem Administrativne službe matični broj 0001077164332-0 od 28. lipnja 2007. godine apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 662,70 KM. U obrazloženju rješenja Administrativna služba je navela da je rješenjem iz prethodnog postupka apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosi 662,70 KM, koja je određena od mirovinskog osnova u iznosu od 883,61 KM. Dalje, u ovom postupku utvrđeno je da je apelant rođen 18. listopada 1955. godine, da mu je 31. svibnja 2004. godine prestala služba u Vojsci Federacije BiH, da je na dan stjecanja prava imao 48 godina života, te da mu staž do dana prestanka osiguranja iznosi 33 godine i 3 dana. S tim u svezi, Administrativna služba je istakla da su, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na starosnu mirovinu u odnosu na apelanta. Dalje je navedeno da je mirovinski osnov utvrđen na temelju prosjeka plaća iz perioda od 1999. do 2003. godine, u smislu članka 4. stavak 2. Uredbe, i da iznosi 883,61 KM, a kako se u smislu članka 4. stavak 1. Uredbe mirovina određuje u visini od 75% mirovinskog osnova, to apelantova mirovina iznosi 662,70 KM.
5. Rješenjem Zavoda broj 01/1-1077164332 od 19. studenog 2007. godine odbijena je apelantova žalba. Odgovarajući na žalbene navode, Zavod je istakao da je prvostupanjski organ, sukladno odredbama članka 4. stavak 2. Uredbe, mirovinski osnov utvrdio na temelju prosjeka plaća za period od 1999. do 2003. godine, da je njegovu plaću ostvarenu u 1999. godini pravilno valorizirao koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,00, sukladno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), koji se, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, primjenjuju na sva pitanja koja nisu regulirana Uredbom.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 000 446 08 U od 4. travnja 2008. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su točni apelantovi navodi da je sud u istim pravnim stvarima (stvarima koje se tiču utvrđivanja mirovinskog osnova) članak 4. stavak 2. Uredbe primjenjivao na drugačiji način, odnosno da pri utvrđivanju mirovinskog osnova nije primjenjivao čl. 45. i 46. Zakona o MIO-u, u svezi sa člankom 10. stavak 1. Uredbe. Međutim, nakon toga su Kantonalni sud i Vrhovni sud usvojili drugačije pravno stajalište u odnosu na primjenu članka 4. stavak 2. Uredbe. Naime, točno je da članak 4. stavak 2. Uredbe propisuje da se vojnom osiguraniku mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, tj. da nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrditi na osnovu valoriziranog prosjeka plaća, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, upućuje na primjenu Zakona o MIO-u, odnosno da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i 46. Zakona o MIO-u.
7. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na rad. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su mu pogrešno utvrdili mirovinski osnov, tj. da odredba članka 4. stavak 2. Uredbe propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnim osiguranicima pripada za zadnjih pet godina, da odredba članka 48. Zakona o službi u Vojsci Federacije, također, propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje od mjesečnog prosjeka plaća ostvarenih u zadnjih pet godina, te da je na djelatnike koji su ranije ostvarili mirovinu u potpunosti primjenjivan članak 48. navedenog zakona. Apelant ističe da je ovakvim postupanjem organa uprave i Kantonalnog suda doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge vojne umirovljenike. Apelant je dostavio presudu Kantonalnog suda od 4. svibnja 2006. godine kojom su poništena rješenja Zavoda i Administrativne službe zbog pogrešno primijenjene odredbe članka 4. Uredbe, odnosno u kojoj je konstatirano da se na vojnog osiguranika pri utvrđivanju mirovinskog osnova ne mogu primijeniti odredbe Zakona o MIO-u.
8. U Uredbi o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Vojni osiguranici koji se po potrebi službe otpuštaju iz vojne službe, zbog racionalizacije i smanjenja brojčanog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska Federacije), a koji imaju najmanje 45 godina života i 20 godina mirovinskog staža i najmanje tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranici stiču pravo na starosnu mirovinu na prijedlog Federalnog ministarstva obrane-Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane).
Članak 4. Starosna mirovina vojnih osiguranika utvrđuje se u procentu od mirovinskog osnova prema dužini mirovinskog staža, te za 20 godina mirovinskog staža iznosi 55% od mirovinskog osnova, a za svaku daljnju navršenu godinu mirovinskog staža uvećava se za 2%, s tim da ne može iznositi više od 75% od mirovinskog osnova.
Mirovinski osnov se utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije.
Članak 10.
Na sva pitanja koja nisu regulirana ovom uredbom primjenjivat će se odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01). [...]
9. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00 i 32/01) relevantne odredbe glase:
Članak 45. Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Valorizacija plaće iz ranijih godina, prema kojima se glede članka 32. ovog zakona utvrđuje mirovina, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na mirovinu, odnosno prema kretanju mirovine u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje mirovina prema kretanju plaća svih uposlenih. Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina utvrđuje Fond, svake godine jedinstveno za sve plaće na temelju statističkih podataka o kretanju plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Članak 46. Koeficijenti valorizacije izražavaju se cijelim brojevima, sa tri decimale. Koeficijenti valorizacije za svaku godinu jedinstveni su za sve plaće, bez obzira na njihovu visinu. Priopćenje o koeficijentu valorizacije objavljuje se u «Službenim novinama Federacije BiH».
10. U Zakonu o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 34/04) relevantne odredbe glase: Članak 48. Mirovinska osnova za stjecanje prava na mirovinu utvrđuje se od mjesečnog prosjeka nevaloriziranih plaća ostvarenih u posljednjih pet godina prije godine u kojoj ostvaruje pravo na mirovinu. Visina mirovine ostvaruje se u procentu od mirovinske osnove prema dužini mirovinskog staža i iznosi za 20 godina 55% od mirovinske osnove, a za svaku narednu navršenu godinu uvećava se za 2%, s tim što ne može iznositi više od 75% od mirovinske osnove.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
13. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju kakvo je Ustavni sud već riješio svojom Odlukom broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine. Stoga, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na obrazloženje iz Odluke o dopustivosti broj AP 2649/06 od 17. rujna 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), kojom je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni. Naime, predmetna apelacija podnesena je protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. lipnja 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Zavoda za izvanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-1628/05 od 20. veljače 2006. godine, koja je preinačena, te odbijena apelantova tužba. Razlog za navedeno Vrhovni sud je obrazložio time da je Uredba iz 2004. godine donesena zbog procesa racionalizacije i smanjenja Vojske Federacije i Federalnog ministarstva obrane za 2004. godine i, u svezi s tim, otpuštanja vojnih osiguranika iz vojne službe, uz povoljnije uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Člankom 4. stavak 2. Uredbe propisano je da se vojnom osiguraniku utvrđuje mirovinski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano ranijom Uredbom iz 2000. godine. S tim u svezi, nepropisivanje da će se mirovinski osnov utvrditi na osnovu valoriziranog prosjeka plaća, u smislu odredbi članka 10. stavak 1. Uredbe, upućuje na primjenu Zakona o MIO-u, odnosno da se mirovinski osnov apelantu morao odrediti u smislu čl. 45. i
46. Zakona o MIO-u. Dalje, u prilog ovakvom pravnom stavu, Vrhovni sud je istakao da članak 48. Zakona o službi u Vojsci FBiH, odnosno članak 49. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, propisuje da se mirovinski osnov utvrđuje od prosjeka nevaloriziranih plaća. Međutim, očito je da Uredba ne propisuje tako, što se može objasniti velikim brojem osoba koje idu u mirovinu i nedostatkom materijalnih sredstava, što donositelj Uredbe nije mogao zanemariti i zbog kojih je u članku 9. Uredbe propisao da korištenje prava iz Uredbe imaju samo vojni osiguranici koji potpišu sporazum sa Ministarstvom obrane o uvjetima umirovljenja.
15. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na nediskriminaciju
16. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su sudovi «različito sudili u istim slučajevima».
17. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226).
18. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke naveo da je promijenio praksu, tj. da se pri obračunu mirovinskog osnova primjenjuju odredbe Zakona o MIO-u. Ustavni sud ukazuje na to da, čak i da se radi o situaciji gdje redoviti sud u analognoj situaciji donese drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj točki ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
Ostali navodi
19. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud uočava da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, nego svoje navode temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na rad.
20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović