Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-783/08 (D. D.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o srednjoškolskom obrazovanju · čl. 10, 111
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju
- Zakon o srednjoškolskom obrazovanju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-783/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 783/08, rješavajući apelaciju Dragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragomira Došenovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom koji je okončan Presudom tog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Došenovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž -3066/05 od 24.
decembra i Presude Općinskog suda broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Škole za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 20. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 25. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj PR-681/03.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. marta 2008. godine, Općinski sud 14. aprila 2008. godine, a tužena 3. aprila 2008. godine. Općinski sud je 23. novembra 2010. godine dostavio spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. aprila 2008. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je Općinskom sudu 11. novembra 2003. godine podnio tužbu radi poništenja odluke Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine i naknade štete. Pripremna ročišta su održana 7. i 14. oktobra 2004. godine, a ročišta za glavnu raspravu 9. i 17. februara 2005. godine.
7. Presudom Općinskog suda broj PR-681/03 od 17. marta 2005. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluku Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine, kao i sve radnje provedene po njoj, na temelju koje je Muhamed Sarvan (u daljnjem tekstu: izabrani kandidat) izabran i primljen u radni odnos. Također, odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi šteta na ime izgubljene zarade u visini jedne polovine prosječne plaće nastavnika sa završenim VII stepenom stručne spreme u Kantonu Sarajevo u srednjim stručnim školama za period od 18. septembra 2003. godine do 30. juna 2004. godine u ukupnom iznosu od 2.445,20 eura ili protuvrijednosti od 4.782,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. novembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te pribavio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na okolnost visine izgubljene zarade, utvrdio da apelantov zahtjev nije osnovan. Tokom postupka sud je utvrdio da oba kandidata, apelant i izabrani kandidat, ispunjavaju uvjete iz konkursa, s tim da izabrani kandidat ima iskustvo u izvođenju nastave s djecom ometenom u razvoju, radeći povremeno kod tužene gdje je ostavio dobar utisak kao nastavnik i suradnik. U vezi s apelantovim navodima da izabrani kandidat ne ispunjava uvjete iz konkursa jer nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta, sud se u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 111. stav 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju («Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 11/98 i 9/00; u daljnjem tekstu: Zakon), kojom je propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji tokom studija nisu završili pedagošku-andragošku grupu predmeta, dužni tu grupu položiti u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da izabrani kandidat kod tuženog do sada nije zasnivao radni odnos na period duži od godinu dana, te da ova činjenica, stoga, nije od presudnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Na kraju, sud je zaključio da pribavljeni nalaz i mišljenje vještaka nije uzeo u obzir u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je apelantov zahtjev neosnovan.
8. Apelant je protiv prvostepene presude 17. maja 2005. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
9. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da oba kandidata ispunjavaju uvjet za nastavnika, pozivajući se na odredbu člana 103. stav
1. Zakona, kojom je propisano da se nastavnim planom i programom, u zavisnosti od vrste i tipa srednje škole, utvrđuje odgovarajuća stručna sprema profesora, nastavnika i stručnih suradnika u općeobrazovnoj, stručnoj, teorijskoj i praktičnoj nastavi. Kantonalni sud je dalje naveo da je Nastavnim planom i programom za lako mentalno retardirane učenike za zanimanje auto-lakirer, kao stručna sprema nastavnika predviđen, između ostalih, mašinski fakultet, te da je nesporno utvrđeno da izabrani kandidat ima zvanje diplomiranog mašinskog inženjera. Kantonalni sud je, također, istakao da je tačno da je odlukom tužene izabran kandidat koji nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta. Međutim, ta činjenica sama po sebi nije predstavljala zakonsku smetnju da tužena izabere navedenog kandidata, budući da je odredbom člana 111. stav 7. Zakona propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta tu grupu obavezni položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa, a prvostepeni sud je jasno obrazložio da izabrani kandidat nema navršenu godinu radnog staža. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da navedena činjenica nije uticala na zakonitost osporene odluke. Kantonalni sud je našao da su neosnovani i apelantovi navodi istaknuti u žalbi, da je pogrešno utvrđena činjenica o iskustvu izabranog kandidata u radu s djecom ometenom u razvoju, što, također, predstavlja daljnji uvjet iz objavljenog konkursa za prijem kandidata. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ova činjenica proizlazi iz same odluke tužene o izboru kandidata odnosno iz dopisa tužene upućenog apelantu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje ističe da redovni sudovi nisu u potpunosti utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant se žali i na dužinu trajanja postupka, jer je trajao duže od četiri godine, iako je u pitanju radni spor koji je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), hitan. Dalje, prema apelantovom mišljenju, sudovi su propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijene, te nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenog zahtjeva. Apelant dalje navodi da presude redovnih sudova nisu obrazložene, odnosno da su donesene bez provedenog dokaznog postupka i nisu pravno utemeljene. Također, apelant ističe da su se sudovi «stavili na stranu tužene», čime je povrijeđen «princip jednakosti strana i nepristrasnosti sudova».
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je u svome odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi koja se apelacijom osporava, te da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Na apelantove navode da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao bezrazložno dugo, ovaj sud nije odgovorio.
12. Općinski sud je u svome odgovoru istakao da je svoje mišljenje u vezi s predmetom već naveo u obrazloženju presude, te dodao da je apelacija u cijelosti neosnovana i da ju treba odbiti.
13. Tužena je u svome odgovoru navela da smatra da je apelacija neosnovana jer joj manjkaju očigledni dokazi, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju povredu ljudskih prava i sloboda. V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 11/98 i 9/00) relevantne odredbe glase:
Član 103.
(3) Profesor diplomirani inženjer sa završenim VII stepenom stručne spreme mora imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta na fakultetu nastavnog smjera.
Član 111.
(7) Nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni su istu položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant osporava presude redovnih sudova jer smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
20. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
21. Zatim, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
22. Iz dokaza priloženih uz apelaciju proizlazi da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom Općinskom sudu 11. novembra 2003. godine. Općinski sud je o tužbi odlučio 17. marta 2005. godine, a Kantonalni sud je, po žalbi od 11. maja 2005. godine, presudu donio 24. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je dvostepeni postupak trajao četiri godine i jedan mjesec. Ustavni sud primjećuje da su pred Općinskim sudom održana četiri ročišta, da je tokom postupka izveden veliki broj dokaza, te da je prvostepena presuda donesena u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Međutim, Kantonalni sud je po žalbi apelanta presudu donio u roku od dvije godine i osam mjeseci. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku preispitivanja prvostepene presude utvrdio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava te potvrdio prvostepenu presudu. Dakle, Kantonalni sud u postupku po žalbi nije utvrđivao nove činjenice, niti je provodio nove dokaze, odnosno ponovno izvodio već izvedene dokaze, niti je održao raspravu, što bi eventualno moglo biti opravdanje za dužinu trajanja konkretnog postupka. Kantonalni sud u svome odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na temelju čega bi se moglo zaključiti da postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovoj žalbi. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja ovog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da period od četiri godine i jedan mjesec za donošenje konačne meritorne odluke, odnosno dvije godine i osam mjeseci za donošenje odluke o žalbi, u predmetu koji je u suštini jednostavan, a pri tome je riječ o postupku koji je po samom zakonu hitne prirode, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» u smislu standarda prava na pravično suđenje, za šta odgovornost snosi Kantonalni sud.
23. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
24. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se, između ostalog, na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kuck protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna, precizna i detaljna obrazloženja kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tužene i naknadu na ime materijalne štete kao neosnovan, iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali da su sud ili konkretni sudija bili pristrasni i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Pored toga, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovnim sudovima koji bi se mogli izjasniti o njemu. Stoga ne postoje pretpostavke da Ustavni sud ispituje ove apelantove navode.
27. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. U odnosu na apelantove navode, prema kojima su redovni sudovi propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijene pa nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, „što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenog zahtjeva“, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo je navodno diskriminiran, niti je ponudio bilo koji dokaz iz kojeg bi proistekla diskriminacija po bilo kojem osnovu, pa Ustavni sud nije u prilici da razmotri navedeni prigovor.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je u suštini jednostavan, ali po samom zakonu hitne prirode, meritorno okončan nakon četiri godine i jedan mjesec, pri čemu je Kantonalni sud o žalbi odlučio nakon dvije godine i osam mjeseci, a da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.
30. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te kada je apelant samo paušalno u apelaciji prigovorio da o njegovim pravima nije odlučivao nepristrasan sud a da za to nije ponudio dokaze niti je to pitanje postavljao pred redovne sudove što je pretpostavka da se Ustavni sud bavi ispitivanjem ovih navoda.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović