Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3116/08 (H. H.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3116/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3116/08, rješavajući apelaciju Hajrudina Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Kž-08-000163 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-07-001364 od 14. februara 2008. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hajrudin Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 3. oktobra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-08-000163 od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-001364 od 14. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 8. januara 2009. godine, a Općinski sud 13. januara 2009. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Optužnicom Tužiteljstva broj KT-1401/01 od 15. maja 2002. godine apelant je optužen za počinjeno produženo krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. Optužnim prijedlogom broj KT-1311/03 od 3. jula 2003. godine apelant je optužen da je počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti lica iz člana 190. stav 1. KZFBiH.

8. Rješenjem Općinskog suda broj KI-565/01 od 8. novembra 2001. godine apelantu je određena mjera pritvora iz zakonskih osnova propisanih članom 183. stav 1. tač. 1, 2, 3. i 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pošto apelant nije bio dostupan državnim organima BiH, za apelantom je raspisana međunarodna potjernica, te je apelant 9. februara 2006. godine u Austriji lišen slobode i sproveden u KPZ Sarajevo. Nakon toga, rješenjima donesenim u periodu od 7. marta 2006. godine do 28. juna 2008. godine apelantu je, nakon redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, pritvor u kontinuitetu produžavan. Rješenjem od 11. jula 2008. godine apelantu je ukinut pritvor i upućen je na izdržavanje izrečene kazne zatvora.

9. Rješenjem Općinskog suda broj K-590/02-B od 24. marta 2006. godine riješeno je da se spoje postupci i vodi jedinstven krivični postupak protiv apelanta po navedenim optužnicama.

10. Općinski sud je u toku postupka održao 22 ročišta na kojim je izveo brojne dokaze, uključujući ispitivanje svjedoka, među kojima je bila i oštećena, te vještačenja psihijatrijske, psihološke, neuropsihijatrijske i grafološke struke.

11. Presudom Općinskog suda broj K-590/02-B od 21. maja 2007. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno produženo krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Navedenom presudom odbijena je optužba protiv apelanta da je počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti lica iz člana 190. stav 1. KZFBiH.

12. Protiv navedene presude žalbe Kantonalnom sudu su izjavili apelant i Tužilaštvo. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Kž-07-000201 od 3. septembra 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu ukinuo, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a u ostalom dijelu prvostepenu presudu je ostavio neizmijenjenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na sjednici vijeća tog suda, koja je održana shodno odredbama člana 365. ZKPFBiH, taj sud ispitao prvostepenu presudu u vezi sa navodima obje žalbe, kao i po službenoj dužnosti i utvrdio da je iz obrazloženja pobijane presude, kao i prvostepenog spisa vidljivo da je prvostepeni sud tokom postupka izveo brojne dokaze i da je s obzirom na to bio dužan u obrazloženju presude dati obrazloženje svakog dokaza, te posebno navesti koji dokaz prihvata i zašto, a koji ne može prihvatiti i dati određene razloge za to. „U konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu koje je najčešće nepristupačno neposrednim svjedocima, gdje se prvenstveno treba ocijeniti iskaz oštećene i odbrana okrivljenog. Međutim, prvostepeni sud interpretira samo iskaz oštećene, ne daje ocjenu njenog iskaza ne navodeći zašto ga prihvata, niti isti dovodi u vezu sa drugim dokazima i odbranom okrivljenog.“ Kantonalni sud je naveo da ni iskaze svjedoka koje je prvostepeni sud interpretirao taj sud nije ocijenio, kao i da iskaze nekih od svjedoka uopće nije ni interpretirao, odnosno nije ih spomenuo u obrazloženju presude iako su u postupku saslušani. Obrazloženo je i da je u presudi navedeno da je prvostepeni sud pročitao nalaz Klinike za ginekologiju i akušerstvo i biološko vještačenje MUP-a Kantona Sarajevo, ali da sadržaji tih nalaza nisu u presudi navedeni, niti je data ocjena da li taj sud te nalaze prihvata ili ne, kao i da u prvostepenoj presudi apelantova odbrana, iako je interpretirana u obrazloženju presude, nije uopće analizirana osim u dijelu koji se odnosio na apelantovu tvrdnju da je oštećena pobjegla sa novcem u Prijepolje. Kantonalni sud je obrazložio i da u činjeničnom opisu radnje izvršenja stoji da je okrivljeni u periodu od juna 2000. godine do 21. septembra 2001. godine svakodnevno zlostavljao oštećenu iako u spisu postoje dokazi da je u periodima bliže navedenim u presudi apelant bio u pritvoru u trajanju od 30 dana, a da se prvostepeni sud o tome nije u presudi izjasnio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz nalog da prvostepeni sud u ponovnom postupku otkloni manjkavosti na koje je Kantonalni sud ukazao.

13. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao 11 ročišta i donio Presudu broj 065-0-K-07-001364 od 14. februara 2008. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim što je u junu 2000. godine, nakon što je svoju nepriznatu malodobnu kćerku, čije je ime navedeno u presudi (u daljnjem tekstu: oštećena), iz Sarajeva doveo u svoj restoran „Han“ u mjestu Podorašac, općina Konjic, te na način bliže naveden u presudi nad oštećenom izvršio obljubu uz prijetnje po život oštećenoj i njenoj majci, nakon čega je kontinuirano u više navrata (osim u periodu od 26. augusta 2000. godine do 1. septembra 2000. godine i od 27. marta 2001. godine do 19. aprila 2001. godine, kada se nalazio u pritvorima u KPZ Sarajevo i KPZ Mostar zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti) oštećenu sve do 21. septembra 2001. godine držao pod stalnim nadzorom na način i na mjestima bliže navedenim u presudi. Na tim mjestima ju je, također, kontinuirano seksualno zlostavljao uz prijetnju pištoljem koji je stalno držao u blizini oštećene, koja je 21. septembra 2001. godine, nakon što je apelant ponovno nad njom izvršio obljubu, uspjela pobjeći i zatražiti pomoć u SOS sigurnoj kući, čime je apelant počinio produženo krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. ranije važećeg KZFBiH i uz primjenu navedenog člana i člana 37. st. 1. i 2. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Apelantu je u izrečenu kaznu zatvora, na osnovu člana 48. stav 1. istog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 17. januara 2006. godine pa do pravosnažnosti predmetne presude, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne. Na osnovu člana 91. stav 4. ranijeg ZKPFBiH apelant je oslobođen od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku, na osnovu analize i ocjenom apelantovog iskaza i u presudi poimenično navedenih svjedoka, nalaza vještaka i provedenih materijalnih dokaza, nesporno utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu od juna 2000. godine do 21. septembra 2001. godine kontinuirano i u više navrata, osim u periodu u kojem se nalazio u pritvoru, na način detaljno naveden u presudi, fizički zlostavljao i prinuđivao na obljubu oštećenu upotrebom sile i prijetnje da će neposredno napasti na život i tijelo oštećene i njene majke, što je onemogućilo svaki otpor oštećene, pa da se, s obzirom na to da je apelant izvršio više istovrsnih odvojenih radnji silovanja u određenom kontinuiranom vremenskom periodu, radi o produženom krivičnom djelu silovanja iz člana 221. stav 1. ranije važećeg KZFBiH. S tim u vezi, Općinski sud je u obrazloženju presude detaljno interpretirao iskaze svjedoka poimenično navedenih u presudi, među kojima su i ljekari koji su liječili oštećenu nakon što je pobjegla od apelanta, te da je, dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je netačna apelantova tvrdnja da je oštećena pobjegla sa novcem od njega i da ju je tražio u Prijepolju, jer iz izjave saslušanih svjedoka, a posebno iz izjave Jagode Savić iz SOS sigurne kuće, proizlazi da je oštećena, napustivši apelanta, boravila u SOS kući, zatim kod hraniteljske porodice na Vratniku i Vojničkom Polju, pa u bolnici. Sud je naveo da iz mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra, koje je taj sud ocijenio i prihvatio jer ih je dao kvalificirani vještak za takvu vrstu vještačenja i koji potvrđuje iskaze svjedoka Jagode Savić, a pobija tvrdnju odbrane, proizlazi da je posttraumatski stresni poremećaj nastao kontinuiranim seksualnim i fizičkim zlostavljanjem, a ne boravkom oštećene u izbjegličkom centru. U vezi sa navedenim mišljenjem, Općinski sud je naveo da mišljenje obrazlaže zašto oštećena nije napustila apelanta i mnogo prije, navodeći da je postala ovisna o svom zlostavljaču, te da je morala biti poslušna, da je uvijek bila u strahu za svoj život, da se bojala kazne, da je bila nemoćna da odlučuje o svom životu zbog čega se kod oštećene javilo i osjećanje stida da se može desiti da joj niko ne vjeruje šta je proživljavala i da je na taj način oštećena izbjegavala vlastito suočavanje sa činjenicom da je žrtva, te da joj je trebalo vremena da dođe do SOS kuće.

15. Dalje, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka navedenog u presudi proizlazi da je oštećena došla u bolnicu (Dječija psihijatrijska klinika) u pratnji radnika SOS kuće i lica poimenično navedenog u presudi pod kliničkom slikom posttraumatskog stresnog događaja-imala je osjećaj moralne prljavštine i straha od muških lica, što su sve simptomi koji su uobičajeni za djecu koja su seksualno zlostavljana. Također je navedeno da iz iskaza svjedoka sa Odjeljenja dječije psihijatrije proizlazi da je oštećena imala osjećanje stida i prljavštine, da je sanjala oca koji je htio da je ubije, da se budila noću plačući iz čega nedvosmisleno proizlazi da je doživjela traumu od seksualnog zlostavljanja, kao i da iz nalaza vještaka neuropsihijatra, čiji je sadržaj detaljno naveden u obrazloženju presude, proizlazi da je psihotraumatizacija koju je „vidjela kod oštećene autentična i da je doživljaj autentičan a izvor te traumatizacije su stresom uslovljeni psihički poremećaji a stres je jakog intenziteta i jednostavno su izvan uobičajenog ljudskog iskustva, a stresor je bilo zlostavljanje od neke druge osobe“.

16. Prema obrazloženju presude, iz iskaza majke oštećene i oštećene, koji se međusobno dopunjuju, a koji su u saglasnosti i sa ostalim iskazima koje je taj sud prihvatio kao vjerodostojne, proizlazi da je apelant otac oštećene sa kojim je majka oštećene živjela u vanbračnoj zajednici, da oštećena u junu 2000. godine nije došla kući iz škole, pa je majka oštećene u razgovoru sa direktorom škole, te nakon što je slučaj prijavila policiji, i sa policijom saznala da je oštećena otišla sa ocem - apelantom da živi kod njega, jer on ima restoran i bogat je, te da joj je apelant obećao da će voditi brigu o njoj. Navedeno je i da je majka oštećene, nakon izvjesnog vremena, uspostavila kontakt sa oštećenom i da u početku nije bilo nikakvih problema, ali da joj je nakon izvjesnog vremena, kada su otišli u Sarajevo, gdje apelant ima stan, oštećena javila da ima problema, da je apelant tuče i da pijan dolazi kući, ali da ne smije o tome pričati, jer joj je apelant prijetio da će je ubiti. Dalje, obrazloženo je da je navedeni iskaz potvrđen i iskazom Jagode Savić iz SOS sigurne kuće prema kojem je oštećena došla u prostorije SOS 20. septembra oko 23 sata i rekla da je pobjegla od oca koji ju je fizički i seksualno zlostavljao uz prijetnje da će ubiti nju i njenu majku, nakon čega je osoblje SOS slučaj prijavilo policiji, odvelo oštećenu na ginekološki pregled nakon čega je liječena na dječijoj psihijatrijskoj klinici i smještena u hraniteljsku porodicu.

17. Općinski sud je obrazložio da svjedoci odbrane koji su u postupku saslušani ničim nisu doveli u sumnju iskaze oštećene, njene majke i Jagode Savić i da su izjave tih svjedoka u bitnom iste - da se oštećena slobodno kretala i da nije zlostavljana, ali da iz tih izjava proizlazi da oštećena nikada nije bila sama, već uvijek u pratnji apelantove rodbine koja ju je smatrala apelantovom kćerkom, te da iz iskaza svjedoka poimenično navedenog u presudi proizlazi da je „bila žalostiva i čim je neko nešto upita, počela bi da plače, bila je povučena i bila je u kontaktu samo sa curama, što opet upućuje na tačnost izjave oštećene da je u tom objektu seksualno zlostavljana“. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je apelanta proglasio krivim za počinjeno produženo krivično djelo silovanja i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Općinski sud je naveo i da iz dopisa Saveznog ministarstva odbrane Republike Austrije proizlazi da se apelant nalazio u ekstradicijskom pritvoru jer je prilikom lišavanja slobode svoj identitet iskazao lažnim pasošem i vozačkom dozvolom na ime Sabit Hafizović, a da iz dopisa Pokrajinskog suda Wels od 15. novembra 2005. godine proizlazi da je apelant u Austriji osuđen na ukupnu kaznu od 30 mjeseci zatvora i da je izdržao 22 mjeseca, a za ostatak od osam mjeseci odobreno mu je uvjetno pomilovanje pa je pušten na slobodu 17. januara 2006. godine, kada mu je izrečen pritvor do pravosnažosti konkretne presude, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne, koji je uračunat u izrečenu kaznu zatvora.

18. Protiv navedene presude Kantonalnom sudu su žalbe izjavili i apelant i Tužilaštvo. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Kž-08-000163 od 29. maja 2008. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud na održanoj sjednici vijeća utvrdio da, suprotno navodima iz apelantove žalbe, prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer „razlozi pobijane presude nisu u proturječnosti sa izvedenim dokazima. Ničeg nejasnog nema u određenju pojedinih činjenica ili njihovih međusobnih veza, jer su u svemu jasno prikazani dokazni osnovi na kojima su odlučne činjenice utvrđene i nema proturječnosti između stvarnog sadržaja dokaza i njihove reprodukcije u obrazloženju. Prvostepeni sud je u pobijanoj presudi odbranu okrivljenog, kao i sve izvedene dokaze pravilno analizirao i o svakom odlučnom zaključku koji je iz te analize izveo iznio ubjedljive i iscrpne razloge pa, prema tome, nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama“. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi vezani za nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i, s tim u vezi, pogrešno izvedeni zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, jer je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude na dovoljno jasan način prikazao zašto je utvrđeno da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i pri čemu je svoje zaključke zasnovao na činjenicama koje prihvata i Kantonalni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i doveo u međusobnu vezu izvedene dokaze, a posebno iskaze saslušanih svjedoka - oštećene, Jagode Savić, majke oštećene, nalaze i mišljenje vještaka grafologa, biološko vještačenje, neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje, nalaze Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i Klinike za ginekologiju i akušerstvo, kao i druge izvedene dokaze, te na osnovu tih dokaza obrazložio zašto je dokazano da je apelant počinio produženo krivično djelo silovanja.

19. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je posttraumatski stresni poremećaj kod oštećene nastao kao posljedica seksualnog zlostavljanja, a što, prema navodima Kantonalnog suda, nedvosmisleno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Obrazloženo je i da iz prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud odbio da provede određene dokaze koje je predložio apelantov branilac, kao i saslušanje određenih svjedoka, i da je povodom tog pitanja, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud dao obrazloženje koje prihvata i Kantonalni sud, jer provođenje tih dokaza ne bi u bitnom izmijenilo utvrđeno činjenično stanje.

Kantonalni sud je, također, naveo da su neosnovani žalbeni navodi i apelanta i Tužiteljstva vezani za visinu izrečene kazne, jer je prvostepeni sud prilikom izricanja kazne apelantu ocijenio kao olakšavajuće okolnosti apelantovu životnu dob i činjenicu da oštećena nije postavila imovinskopravni zahtjev, a od otežavajućih okolnosti da je apelant ranije osuđivan, da je oštećena u vrijeme kada ju je apelant odveo sa sobom imala samo 15 godina, te način i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Prema zaključku Kantonalnog suda, iz toga proizlazi da je izrečena kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela, stepenu društvene opasnosti i dovoljna da bi se postigla svrha kažnjavanja.

20. Nakon toga apelantu je rješenjem od 11. jula 2008. godine ukinut pritvor i upućen je na izdržavanje kazne zatvora.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da je lišen slobode na nezakonit način, jer nikada nije izveden pred sud da bi se izjasnio o razlozima zbog kojih je pritvoren, te da ni tokom cijelog krivičnog postupka nije imao jednak tretman kao suprotna strana, jer mu nije odobreno da dostavi nesporne dokaze u svoju korist, niti da izvede vještačenja koja je predlagao. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer su glavna rasprava i pritvor koji mu je određen trajali dvije i po godine, te da su sudovi ignorirali njegove zahtjeve za suđenje u razumnom roku, kao i da viši sud održi pretres u što kraćem roku, te da nadležni sudovi nisu ispoštovali principe presumpcije nevinosti i da su ga osudili, a da njegova krivica nikada nije dokazana. Zbog toga su osporene presude bez presedana u sudskoj praksi u smislu da se jednom licu sudi za krivičnu odgovornost, a da se ne izvode dokazi na te okolnosti (saslušanje ginekologa koji su vještačili oštećenu), čime odbrani nije data mogućnost da na adekvatan način odgovori na dokaze optužbe. Navodi i da mu nikada nije dozvoljeno da u punom kapacitetu pristupi dokazima u toku postupka, te da bi, ako bi se i radilo o produženom krivičnom djelu silovanja, sud bio dužan da detaljno navede kada se svako pojedinačno silovanje desilo i kako se koja od pojedinačnih radnji odvijala, odnosno da na nesumnjiv način “izvan razumne sumnje, tokom krivičnog postupka dokaže egzistenciju kako objektivnih, tako i subjektivnih elemenata krivičnog djela u radnjama optuženog. Međutim, Tužilaštvo je u konkretnom slučaju čak i ignoriralo i krivičnopravne institute koji definiraju objektivnu prirodu krivičnih djela i sud isto prihvata zbog čega čini označene povrede“. Apelant navodi da je predmetna optužnica „samo gola konstrukcija postupajućeg tužiteljstva koja je plod nečije, najblaže rečeno, loše mašte (...)“.

22. Apelant smatra da u toku postupka ničim nije dokazano da je u rodbinskoj vezi sa navodno oštećenom, da je imala bolji ili lošiji život od onog prije dolaska kod njega, jer je živjela u izbjegličkom kampu i bila maltretirana od očuha, da ju je tukao i silovao, da su je apelant, njegova rodbina i prijatelji držali pod bilo kakvim nadzorom, te da su, s tim u vezi, presude nedovoljno obrazložene, nerazumljive i protivrječne samim razlozima presuda. Apelant smatra da, nasuprot tome, iz svih iskaza i dokaza proizlazi da oštećena nije govorila istinu, te da je nedvojbeno da oštećena i njena majka „ odbijaju da ispričaju kompletnu priču o svom životu“ i da su „dokazi saslušanja Jagode Savić i doktora medicinske struke, koji su navodno liječili oštećenu, dokazi koji se izvode i naslanjaju na dječiju priču iskazanu iz adolescenta koji je želio pobjeći ne od počinitelja krivičnopravne radnje, nego od vlastite potrebe navodne oštećene i unutrašnjim nagonom za nemirnim životom“. S tim u vezi, apelant navodi da „odbrani nije omogućeno da izvede svoje vještake koji bi doveli u sumnju navode svjedoka optužbe, što govori u prilog tezi odbrane da je oštećena samo nemirni adolescent iz kritičnog perioda, koja je bila u rukama vještog manipulatora, a nikako da se radi o osobi koja je bila izložena sistematskom seksualnom zlostavljanju tokom perioda dužeg od godinu dana i da ima navodno trajne posttraumatske poremećaje“.

23. U vezi sa izrečenom kaznom, apelant navodi da su sudovi povrijedili odredbe o krivičnoj sankciji čime je, također, doveden u neravnopravan položaj, jer je u odnosu na druga lica protiv kojih je vođen krivični postupak zbog istog djela, koji su puštani na slobodu nakon nekoliko mjeseci, on ostao mnogo duže u pritvoru i zatvoru. Zbog svih navedenih razloga, apelant traži da Ustavni sud ukine osporene presude i naloži Općinskom sudu da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda provede novi krivični postupak protiv apelanta.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u postupku koji je vođen protiv apelanta nisu povrijeđena prava koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, zato što je apelant, nakon što je u Austriji lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice i isporučen organima BiH, izveden pred sudiju i postavljen mu je branitelj kako je propisano zakonom, te zato što je u toku cijelog postupka imao pristup svim dokazima koji su se nalazili u sudskom spisu. Navedeno je da je taj sud proveo sve dokaze relevantne za konkretan predmet i ocjenjivao ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu takve ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne i da je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.

V. Relevantni propisi

26. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:

Član 221.

(1) Ko prinudi na obljubu drugu osobu upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo te ili njoj bliske osobe, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

U Zakonu o krivičnom postupku FBiH (“Službene novine Federacije BiH” br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Član 12.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.

Član 13.

(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 317.

(1) Pošto je optuženi ispitan, postupak se nastavlja izvođenjem dokaza.

(2) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje.

(3) Dokazi se izvode onim redom koji utvrdi predsjednik vijeća. Ako oštećeni koji je prisutan treba da se sasluša kao svjedok, njegovo saslušanje će se obaviti odmah poslije ispitivanja optuženog.

(4) Stranke, branilac i oštećeni mogu do završetka glavnog pretresa predlagati da se izvide nove činjenice i pribave novi dokazi, a mogu ponoviti i one prijedloge koje je predsjednik vijeća ili vijeće ranije odbilo.

(5) Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao.

Član 342.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000163 od 29. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2008. godine a apelacija je podnesena 27. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije. Apelant smatra i da je predmetni krivični postupak trajao nerazumno dugo. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su predmet apelacije presude redovnih sudova donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta na osnovu optužnice Tužiteljstva za produženo krivično djelo silovanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da «optužba», u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo «što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica » (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji «optužba» moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.

35. U konkretnom slučaju protiv apelanta je pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo silovanja. Pošto je apelant bio u bjekstvu, protiv njega je raspisana međunarodna potjernica, te je nakon lišavanja slobode u Austriji izručen državnim organima BiH, određen mu je pritvor, koji je u toku postupka produžavan, i krivični postupak protiv apelanta okončan osuđujućom presudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju postoji „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su, dosljedno tome, apelantu u predmetnom postupku morale biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Shodno praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18).

38. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je optužnica protiv apelanta podignuta 2001. godine i da mu je određen pritvor (8. novembra 2001. godine) ali da je apelant, budući da tada nije bio dostupan državnim organima BiH, stavljen u pritvor tek 9. februara 2006. godine, kada je lišen slobode u Austriji i predat državnim organima BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da sa datumom lišavanja slobode apelanta počinje teći predmetni postupak. Dalje, krivični postupak protiv apelanta okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000163 od 29. maja 2008. godine iz čega proizlazi da je relevantan period za trajanje ovog postupka koji će Ustavni sud razmatrati dvije godine i tri mjeseca i dvadeset dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Rukovodeći se kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.

40. U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je počinio produženo krivično djelo silovanja. S obzirom na težinu i vrstu krivičnog djela, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju bilo potrebno saslušati veći broj svjedoka i izvršiti brojna vještačenja, a posebno imajući u vidu činjenicu da su apelant i oštećena u srodstvu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih, tako i pravnih pitanja.

41. Sljedeći kriterij koji će Ustavni sud ispitati jeste ponašanje stranaka u postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, proizlazi da apelant, nakon što je predat državnim organima, svojim ponašanjem u toku postupka nije doprinio dužini postupka. S druge strane, ocjenjujući postupanje nadležnih sudova pred kojima je vođen postupak protiv apelanta, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da treba da uspostavi i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između ovih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant lišen slobode u februaru 2006. godine i izručen organima BiH, prvi pretres u njegovom predmetu održan 24. marta 2006. godine, dakle, nakon više od mjesec dana od lišavanja apelanta slobode, te da je Općinski sud, nakon toga, održao još 21 ročište i donio prvostepenu presudu 21. maja 2007. godine iz čega proizlazi da je prvostepeni postupak trajao jednu godinu i dva mjeseca. Dalje, postupak po žalbi protiv navedene presude pred Kantonalnim sudom je trajao do 3. septembra 2007. godine (dakle, manje od tri mjeseca), kada je Kantonalni sud donio Rješenje broj 009-0-Kž-07-000201 kojim je ukinuo prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak u tom dijelu a zbog nedostataka u obrazloženju presude koji su interpretirani u prethodnim tačkama ove odluke. Dalje, u ponovljenom postupku Općinski sud je održao 11 ročišta i donio Presudu broj 065-0-K-07-001364 od 14. februara 2008. godine, dakle, za malo više od pet mjeseci, a postupak po žalbi trajao je do 29. maja 2008. godine ( tri mjeseca), kada je postupak i okončan. Imajući u vidu navedeno, činjenicu da su nadležni sudovi aktivno radili na predmetu, uzimajući u obzir složenost predmeta, kao i kriterije navedene u prethodnim tačkama ove odluke, i pored činjenice da je dio postupka protiv apelanta ponovljen, Ustavni sud smatra da se trajanje konkretnog krivičnog postupka od dvije godine i četiri mjeseca ne smatra nerazumno dugim.

43. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju postupka koji je vođen protiv njega neosnovani, te da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

44. Apelant navodi i da su mu povrijeđeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, jer nadležni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, da je osuđen a da u toku postupka nije dokazano da je počinio djelo koje mu je stavljeno na teret, te da nije imao ravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo.

45. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proveli obiman dokazni postupak i analizirali izvedene dokaze, te s tim u vezi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i iscrpne razloge za zaključak da je apelant, na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na konkretan predmet primijenili relevantne zakonske odredbe iz čega proizlazi da primjena prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud nije našao ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantu onemogućen pristup sudu, budući da u spisu nema dokaza koji bi ukazivali da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, te imajući u vidu da je, prema stanju spisa, apelant aktivno učestvovao u postupku pred prvostepenim sudom, da je imao mogućnost da predlaže dokaze za svoje tvrdnje i da osporava dokaze Tužilaštva, kao i da je imao i koristio pravo na izjavljivanje žalbe drugostepenom sudu, koji je razmotrio apelantove žalbene navode i u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, a što je u skladu sa relevantnim odredbama ranijeg ZKPFBiH koji je primijenjen na konkretan slučaj. Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

47. U vezi sa apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da je povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

48. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke, proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisana ocjena dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu neprihvatanja iskaza poimenično navedenih svjedoka odbrane, kao i apelantovog prijedloga za vršenje novih vještačenja oštećene sudovi dali obrazloženja koja ni po čemu ne izgledaju proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

49. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer mu sudovi nisu dopustili da iznosi dokaze u svoju korist, čime je stavljen u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom, te da mu je izrečena kazna u dužem trajanju nego licima koja su osuđena za istovjetno djelo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

50. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je onemogućen u iznošenju svoje odbrane na bilo koji način. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ospori dokaze optužbe. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da neke od dokaza čije je izvođenje apelant predložio sud nije izveo, pri čemu je obrazložio razloge za takvu odluku, kako je to već rečeno, sama po sebi, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža iz spisa predmeta da je apelant tokom cijelog postupka imao nesmetan pristup dokazima Tužiteljstva, te da činjenica da je odbijen zahtjev apelantovog branioca za pristup informacijama, zbog zaštite privatnosti, koje su se ticale ličnih podataka oštećene i posebno njenog boravka u sigurnoj kući, kao što je već naglašeno, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantu kazna izrečena odmjeravanjem olakšajućih i otežavajućih okolnosti koje su, prema svojoj prirodi, individualne, te je zbog tog razloga apelantovo pozivanje na neravnopravan položaj u odnosu na druga osuđena lica kojima je izrečena kazna u kraćem trajanju neosnovano. Ovo stoga što sud u svakom konkretnom krivičnom predmetu počiniocu krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, koje su, dakle, po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da svim licima koja su osuđena za isto krivično djelo treba izreći identičnu kaznu, što nije u redu i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) neosnovani.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

52. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku, zbog osude na kaznu zatvora bez ikakvog zakonskog osnova, povrijeđena prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije.

53. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

54. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

55. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim presudama kojima je osuđen na zatvorsku kaznu, kako apelant smatra, bez ikakvog pravnog osnova povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član

5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ranijeg ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

56. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

57. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u Austriji po osnovu međunarodne potjernice (jer je bio u bijegu) a na osnovu optužnice da je počinio produženo krivično djelo silovanja, te da mu je inicijalnim rješenjem određen pritvor u trajanju od 30 dana i da je apelant nakon izručenja državnim organima BiH izveden pred nadležnog sudiju i upoznat sa optužnicom, kao i da je mjesec dana nakon pritvaranja započeo sudski postupak protiv apelanta. Nakon toga, iz stanja spisa proizlazi da je apelantu pritvor produžavan po dva mjeseca iz osnova koji propisuje odredba člana 183. stav 1. tač. 2, 3. i 4. ranijeg ZKPFBiH, a uz redovnu kontrolu prije donošenja rješenja o produženju pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda o nezakonitom pritvaranju, u apelaciji nije eksplicitno osporio rješenja kojim mu je pritvor određen i produžavan, već da apelacijom osporava presude kojima mu je izrečena kazna zatvora.

58. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja konačne i pravosnažne presude kojom je apelant osuđen na šest godina zatvora, apelantu pritvor produžen do upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne, te da je nakon toga apelant i upućen na izdržavanje izrečene kazne. U tom kontekstu, uzimajući u obzir elaboraciju iz prethodnih tačaka vezanu za pravo na pravično suđenje i zaključak Ustavnog suda da nema povrede navedenog prava, Ustavni sud smatra da je apelant lišen slobode na osnovu presuda koje su donesene u skladu sa relevantnim zakonom i u postupku koji je proveden u skladu sa odredbama zakona i Evropske konvencije, te da se od tada više ne radi o lišavanju slobode iz osnova sadržanog u članu 5. stav 1.c), već na osnovu člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije, jer je apelant lišen slobode „po presudi nadležnog suda“. S obzirom na to da apelant ukazuje na povredu člana 5. stav 1.c) koji regulira pitanje o lišavanju slobode kada postoji opravdana sumnja da je neko lice izvršilo krivično djelo, o čemu se u apelantovom slučaju odlučivalo rješenjima o određivanju i produženju pritvora koja, kako je to rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelant u apelaciji nije osporio i koja ne bi bila dopustiva zbog uvjeta propisanih članom 16. Pravila Ustavnog suda o vremenu njihove dostave apelantu, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), a time i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na nedonošenje odluke u razumnom roku i pored činjenice da je postupak u jednom dijelu ponovljen, da je krivični postupak koji je vođen protiv apelanta trajao dvije godine i četiri mjeseca, pri čemu su nadležni sudovi radili aktivno na složenom predmetu koji je zahtijevao saslušanje brojnih svjedoka i izvođenje više složenih vještačenja.

60. Ni ostali aspekti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije nisu povrijeđeni kada su nadležni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo i kada je nesporno dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pri čemu je apelant sa svojim braniocem aktivno učestvovao u predmetnom postupku.

61. Osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije budući da je apelant lišen slobode-upućen na izdržavanje kazne zatvora u skladu sa članom 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije na osnovu pravosnažne osuđujuće presude koja je donesena u skladu sa standardima Evropske konvencije.

62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3116/08 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio