Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2274/08 (Kanton Sarajevo-Ministarstvo unutrašnjih poslova)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2274/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2274/08, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo-Ministarstva unutrašnjih poslova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević. sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kantona Sarajevo- Ministarstva unutrašnjih poslova podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 0090-Gž-06-001 653 od 11. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P: 2007/03-A od 31. marta 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kanton Sarajevo-Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 0090-Gž-06-001 653 od 11. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 2007/03-A od 31. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 30. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od učesnika u postupku Esada Rustemovića (u daljnjem tekstu: tužitelj), Adnana Foče (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Fahrete Ahmetović (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatražano je 8. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. augusta 2008. godine, Općinski sud 21. augusta 2008. godine, a prvotuženi i drugotužena 21. aprila 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 25. augusta 2008. godine, a odgovori prvotuženog i drugotužene 28. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužiteljev otac Avdo Rustemović, kojeg je tužitelj ovlastio za kupovinu automobila 27. augusta 2001. godine na autopijaci «Stup» kod Sarajeva, zaključio je ugovor o kupoprodaji vozila marke „WV Golf 1,9 SDI“ (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) sa prvotuženim kao opunomoćenikom drugotužene a nakon uvida u saobraćajnu dozvolu koju je izdao apelant na ime drugotužene. Nakon predaje automobila prvotuženi je primio kupoprodajnu cijenu.

7. Policijska uprava Vogošća podnijela je 24. aprila 2003. godine prijavu za pokretanje prekršajnog postupka protiv tužitelja i drugotužene zbog osnovane sumnje da su počinili prekršaj iz člana 6. st. 1. i 3. tač. 2. i 3. i člana 20. Zakona o carinskim prekršajima.

8. Rješenjem Ministarstva finansija Federacije Bosne i Hercegovine-Carinarnica Sarajevo (u daljnjem tekstu: Carinarnica Sarajevo) broj 09 1003 broj P-170/03 od 17. jula 2003. godine utvrđeno je da je drugotužena odgovorna što je 27. augusta 2001. godine predala na upotrebu predmetno vozilo oslobođeno od plaćanja carine po osnovu invaliditeta, prije isteka roka od tri godine od dana kada je pušteno u promet, a tužitelj je odgovoran što je isto vozilo primio na upotrebu iako je znao da je uvezeno na osnovu carinske povlastice i da ga vlasnik ne smije davati drugome na upotrebu prije isteka roka. Navedenim rješenjem drugotužena je kažnjena novčanom kaznom od 100,00 KM, a tužitelj novčanom kaznom od 300,00 KM. Tužitelj i drugotužena su obavezani da na ime troškova prekršajnog postupka uplate iznos od po 15,00 KM. Navedenim rješenjem je, također, naznačeno da će Carinarnica Sarajevo po službenoj dužnosti izvršiti naplatu carine i carinskih taksa za predmetno vozilo.

9. Tužitelj je na račun javnih prihoda budžeta Federacije BiH uplatio iznos od 315,00 KM na ime izrečene novčane kazne i troškova prekršajnog postupka, iznos od 100,00 KM u ime drugotužene na ime novčane kazne, te iznos od 2.248,50 KM u ime drugotužene na ime carine i carinskih taksa za predmetno vozilo.

10. Tužitelj je podnio 2. decembra 2003. godine tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog, drugotužene i apelanta radi naknade štete. U tužbi je naveo da je 27. augusta 2001. godine njegov otac Avdo Rustemović, kojeg je ovlastio, postigao dogovor sa prvotuženim o kupovini predmetnog vozila a nakon uvida u saobraćajnu dozvolu koju je izdao apelant na ime drugotužene. Tužitelj je, dalje, istakao da je nakon predaje automobila prvotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu, ali da je 24. aprila 2003. godine protiv njega pokrenut prekršajni postupak nakon čega je proglašen krivim za prekršaj iz člana 6. st. 1. i 3. Zakona o carinskim prekršajima, te je kažnjen novčanom kaznom od 300 KM. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je predložio da sud utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila koji su zaključili 27. augusta 2001. godine njegov otac Avdo Rustemović, kao opunomoćenik, i prvotuženi, kao opunomoćenik prodavca, jer je on suprotan prinudnim propisima s obzirom na to da ga je prvotuženi doveo u zabludu ne predočivši mu okolnost da je promet predmetnog vozila u vrijeme kupoprodaje bio zabranjen sve do 15. juna 2003. godine, te da se utvrdi da su i drugotužena i apelant doprinijeli da dođe do zaključenja ovako ništavog ugovora. Tužitelj je, dalje, predložio da se tuženi solidarno obavežu na naknadu štete koju je pretrpio plaćanjem iznosa od 4.373,60 KM na ime poreza na promet 5. februara 2004. godine, iznosa od 2.248,50 KM na ime plaćene carine za predmetno vozilo, iznosa od 300,00 KM na ime plaćene novčane kazne za carinski prekršaj, iznosa od 15 KM na ime troškova prekršajnog postupka, iznosa od 100,00 KM na ime plaćene novčane kazne u prekršajnom postupku umjesto drugotužene, iznosa od 903,00 KM na ime troškova odbrane advokata u prekršajnom postupku, što ukupno iznosi 7.949,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

11. Presudom Općinskog suda broj P: 2007/03-A od 31. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 0090-Gž-06-001 653 od 11. aprila 2008. godine, prvotuženi i apelant solidarno su obavezani da isplate tužitelju iznos od 2.248,50 KM na ime plaćene carine, iznos od 315,00 KM na ime novčane kazne i troškova prekršajnog postupka, te iznos od 903,00 KM na ime troškova odbrane u prekršajnom postupku, sve sa zakonskom zateznom kamatom, bliže navedeno u stavu I izreke presude, te troškove parničnog postupka u iznosu od 3.019,50 KM. Stavom II izreke presude obavezan je prvotuženi da isplati tužitelju iznos od 4.375,60 KM na ime poreza na promet sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. februara 2004. godine, a stavom III izreke presude obavezana je drugotužena da isplati tužitelju iznos od 100,00 KM na ime kazne u prekršajnom postupku sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. februara 2004. godine. Stavom IV izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev pod stavom I izreke u odnosu na drugotuženu, tužbeni zahtjev pod tačkom II izreke u odnosu na drugotuženu i apelanta i tužbeni zahtjev pod tačkom III u odnosu na prvotuženog i apelanta. Stavom V izreke presude odbijen je kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavim ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila zaključen 27. augusta 2001. godine između prvotuženog kao opunomoćenika prodavca i tužitelja kao kupca.

12. Općinski sud je u toku dokaznog postupka uvidom u saobraćajnu dozvolu broj BH 0910707 utvrdio da je drugotužena evidentirana kao vlasnik predmetnog vozila i da u saobraćajnoj dozvoli nije evidentirana zabrana otuđenja vozila. Također je utvrđeno da carinska isprava od 5. juna 2000. godine izdata za predmetno vozilo sadrži napomenu da se vozilo ne može otuđiti tri godine od dana carinjenja, te da se, u slučaju otuđenja prije navedenog roka, moraju platiti carina, carinske dažbine i kamata, a rješenjem Carinske uprave Sarajevo od 12. juna 2000. godine drugotužena je oslobođena plaćanja carine za uvoz predmetnog vozila, te je naznačena zabrana otuđenja vozila tri godine od dana uvoza. Uvidom u rješenje Poreske uprave Kantonalnog ureda Sarajevo drugotužena je oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda uvezenog putničkog vozila uz napomenu da, ako vozilo bude u roku od tri godine od dana nabavke otuđeno ili dato na upotrebu drugom licu, izvršit će se naplata poreza na promet proizvoda. Uvidom u punomoć ovjerenu u Švedskoj 8. septembra 2001. godine utvrđeno je da je drugotužena ovlastila prvotuženog da može upravljati u zemlji i inozemstvu vozilom, da ga može registrirati, prodati trećim licima, prevesti na svoje ime, te dati punomoć trećim licima. Iz Rješenja Carinarnice Sarajevo broj 09 1003 broj P-170/03 od 17. jula 2003. godine utvrđeno je da je drugotužena odgovorna što je 27. augusta 2001. godine predala na upotrebu predmetno vozilo oslobođeno od plaćanja carine po osnovu invaliditeta prije isteka roka od tri godine od dana kada je pušteno u promet, a tužitelj je odgovoran što je predmetno vozilo primio na upotrebu iako je znao da je uvezeno na osnovu carinske povlastice i da ga vlasnik ne smije davati drugome na upotrebu prije isteka roka. Utvrđeno je da je drugotužena kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, a tužitelj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Također je utvrđeno da je tužitelj na ime poreza na promet uplatio iznos od 4.373,60 KM, na ime carine iznos od 2.248,50 KM i na ime izrečene novčane kazne u prekršajnom postupku 300 KM, na ime troškova prekršajnog postupka 15,00 KM, kao i da je na ime troškova zastupanja advokata u prekršajnom postupku platio iznos od 903,00 KM.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je kao neosnovan odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio poništenje kupoprodajnog ugovora. Naime, promet automobila koji je uvezen uz oslobađanje od carine i poreza na promet usluga nije zabranjen, nego je ograničen na tri godine prema članu 162. Zakona o carinskoj politici BiH, a postupanje protivno ograničenju otuđenja automobila nema kao posljedicu poništenje pravnog posla, nego gubitak povlastice i nastanak obaveze plaćanja carine i poreza. Tužitelj je predmetno vozilo preuzeo nakon isplate kupoprodajne cijene, izvršio prijenos vlasništva vozila, čime je ugovor izvršen, te prema članu 107. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužitelj ne može isticati ništavost ugovora. Provedeni dokazi, nastavio je dalje sud, ukazuju da tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora nije imao saznanje da je zabranjen promet vozila koje je bilo predmet kupoprodaje, jer vozilo nije kupio od drugotužene kao vlasnika vozila i u saobraćajnoj dozvoli nije bila evidentirana zabrana otuđenja vozila. Tužitelj je nakon zaključenja ugovora svojim sredstvima platio carinu, porez na promet robe i usluga za predmetno vozilo, te novčanu kaznu i troškove prekršajnog postupka, čime je došlo do umanjenja njegove imovine i čime je pretrpio štetu u smislu člana 155. ZOO. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. ZOO kojom je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

14. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je provedenim dokazima utvrđeno da je prvotuženi u svojstvu prodavca zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila sa tužiteljem s obzirom na to da se iz ponašanja prvotuženog sa sigurnošću može zaključiti postojanje volje da ugovor zaključi za svoj račun, čime je nastupio kao prodavac. Ovakav zaključak sud izvodi iz činjenice da je prvotuženi postigao dogovor o bitnim elementima ugovora, primio kupoprodajnu cijenu i predao automobil tužitelju kao kupcu a tim radnjama drugotužena nije prisustvovala. Prvotuženi je prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji predao na uvid saobraćajnu dozvolu na ime drugotužene na kojoj nije bilo zabrane prometa vozilom. Prema članu 478. st. 1. i 2. ZOO, nastavio je dalje sud, prodavac odgovara za materijalne nedostatke koje je stvar imala u trenutku prelaska rizika na kupca bez obzira na to da li mu je bilo poznato, te odgovara i za materijalne nedostatke stvari koji se pojave poslije prelaska rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga. Stoga je Općinski sud našao odgovornost prvotuženog za štetu koja je proizišla za tužitelja iz ugovora o kupoprodaji.

15. Iz saobraćajne dozvole za predmetno vozilo, Općinski sud je utvrdio da nije evidentirana zabrana prodaje vozila iako je ona unesena u karton - redni broj registra 4312. Izdavanje saobraćajne dozvole je u apelantovoj nadležnosti, pa i odgovornost za tačnost podataka iz saobraćajne dozvole, te je Općinski sud zaključio da je apelant pasivno legitimiran u ovom postupku, a apelantova odgovornost nalazi se u odredbama člana 172. stav 1. ZOO prema kojem pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem funkcije. Na osnovu citiranih odredaba i u vezi sa članom 206. stav 1. ZOO, Općinski sud je zasnovao solidarnu odgovornost prvotuženog i apelanta da tužitelju nadoknade štetu koju je pretrpio plaćanjem carine u iznosu od 2.248,50 KM, kazne i troškova prekršajnog postupka u iznosu od 315,00 KM i troškova branioca u prekršajnom postupku u iznosu od 903,00 KM. Za naknadu navedenih troškova sud nije ustanovio odgovornost drugotužene s obzirom na to da nije bila u obligacionom odnosu sa tužiteljem, jer prvotuženi nije ugovor zaključio za njen račun.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i utvrdio da je prvotuženi predmetni ugovor o kupoprodaji vozila sa tužiteljem zaključio kao prodavac, a ne kao opunomoćenik bez obzira na to što je ovaj ugovor zaključio na osnovu punomoći koju mu je izdala drugotužena. Općinski sud je pravilno zaključio da je prvotuženi predmetnim automobilom raspolagao kao vlasnik a punomoć koju mu je drugotužena izdala samo je fingirana da bi ovaj ugovor mogao biti i formalno valjan. Dakle, zaključio je Kantonalni sud, prvotuženi kao prodavac odgovara kupcu za pravne nedostatke, a ne, kako to prvostepeni sud nalazi, da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti za materijalne nedostatke, te se odgovornost prvotuženog zasniva na odredbi člana 508. ZOO, jer je prvotuženi morao znati da predmetna stvar ima pravne nedostatke u zabrani otuđenja u roku od tri godine od dana uvoza u Bosnu i Hercegovinu zbog čega je prvotuženi solidarno sa apelantom dužan tužitelju namiriti troškove na ime plaćene carine, na ime novčane kazne i troškova plaćenih u prekršajnom postupku, kao i na ime troškova koje je tužitelj imao u vezi sa zastupanjem advokata u prekršajnom postupku. Apelantova odgovornost, kako je dalje naveo sud, temelji se na odredbi člana 172. ZOO, tj. na odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ uzrokuje licu u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Ovo iz razloga što je apelantovo ovlašteno lice (ovlašteno službeno lice PU Vogošća) prilikom izdavanja saobraćajne dozvole izostavilo u nju upisati činjenicu zabrane otuđenja predmetnog vozila u roku od tri godine. Kantonalni sud je zaključio da je u ovom dijelu prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo bez obzira na to što se prilikom utvrđivanja obaveze prvotuženog pozvao na osnov za odgovornost po osnovu materijalnih nedostataka, a ne pravnih nedostataka, ali je odluka meritorno ispravna, te su žalbe prvotuženog i apelanta neosnovane. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je neosnovana žalba drugotužene, budući da u postupku nije prezentirala dokaz da je ona sama izmirila svoju obavezu iz osnova rješenja o prekršaju iako joj je taj dokaz bio dostupan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je drugotužena postupila protivno prinudnim propisima kojim je propisano da robu oslobođenu od plaćanja carine nije dozvoljeno u roku od tri godine od dana uvoza otuđiti dok se ne prijavi carinskom organu i dok se ne obavi carinski postupak. Drugotužena je, i pored saznanja o zabrani otuđenja vozila, prodala povlasticu, izdala punomoć trećim licima za upravljanje i otuđenje vozila a da prethodno to vozilo nije prijavila carinskom organu radi carinjenja. Redovni sudovi, prema apelantovom mišljenju, a pored svih utvrđenih činjenica, nisu utvrdili odgovornost drugotužene iako je ona pokrenula lanac događaja koji je kao krajnji ishod imao štetu za tužitelja, odnosno zajedno sa prvotuženim solidarno je odgovorna za štetu koja je nastupila tužitelju. Apelant smatra da su u odnosu na njega proizvoljno primijenjene odredbe ZOO, jer nije u obligacionom odnosu sa tužiteljem s obzirom na to da je prvotuženi zaključio ugovor o kupoprodaji vozila, pa je, shodno članu 508. ZOO, i odgovoran za štetu, a drugotužena je izdala punomoć za otuđenje vozila prije isteka roka ograničenja, te je u takvoj situaciji sud jedino mogao solidarno obavezati prvotuženog i drugotuženu za naknadu štete tužitelju. Predložio je da se apelacija usvoji i da se ukine presuda Kantonalnog suda, te da se predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te da ostaju pri obrazloženju presude i predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao da je prvostepeni postupak proveden prema relevantnim zakonima u vrijeme donošenja presude, da je u toku postupka strankama dana mogućnost da raspravljaju i iznose činjenice i predlažu dokaze, te da je presuda donesena na osnovu brižljive ocjene dokaza. Strankama je u toku postupka omogućeno pravo na pravično suđenje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju prvotuženi je istakao da je djelomično saglasan sa navodima apelacije, navodeći da je saobraćajna knjižica javna isprava u koju se svako ko ima uvid može pouzdati kao u vjerodostojnu, odnosno svako treće lice koje se u svakodnevnom životu pouzda u tačnost podataka upisanih u saobraćajnu knjižicu ne može zbog toga snositi bilo kakve štetne posljedice. Prvotuženi je, dalje, naveo da odgovornost za kupoprodaju vozila koje nije moglo biti u prometu treba da snosi drugotužena kao vlasnik vozila, ili apelant koji je odgovoran za neupisivanje zabrane tereta u javnu ispravu.

21. U odgovoru na apelaciju drugotužena je navela da nije učestvovala u prevari tužitelja, niti je doprinijela šteti koja je nastupila za tužitelja. Istakla je da je apelantova krivica što nije u saobraćajnoj dozvoli upisana zabrana otuđenja vozila a što je dovelo do situacije da vozilo bude prodato tužitelju prije isteka roka od tri godine. Smatra da je njena jedina krivica u tome što je prodala povlasticu za 1.000,00 KM a taj novac iskoristila da plati put do Švedske, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 107. st. 1. i 2.

Ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

Član 154.

Ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 206.

Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno. Član 296.

Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

Član 300.

Kada obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima.

Član 478.

1. Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaska rizika na kupca bez obzira na to da li mu je to bilo poznato.

2. Prodavac odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave poslije prelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.

Član 508.

Prodavac odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo a o čijem pravu kupac nije obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.

23. U Zakonu o carinskim prekršajima («Službene novine Federacije BiH» broj 46/00) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se carinski prekršaji koje pravna i fizička lica učine u primjeni Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 21/98), propisuju kazne i mjere za učinjene prekršaje, kao i nadležnost organa za vođenje prekršajnog postupka.

Član 6.

Novčanom kaznom od jednostrukog do sedmerostrukog iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj pravno lice:

3. ako robu uvezenu na osnovu carinske povlastice otuđi prije propisanog roka ili je preda drugom na upotrebu ili je upotrijebi u druge svrhe, a ne u svrhe zbog kojih je ta roba u cjelini ili djelomično oslobođena od plaćanja carine i ostalih uvoznih dažbina (član 162. Zakona).

Za radnje iz stava 1. ovog člana kaznit će se i fizičko lice novčanom kaznom propisanom za pravno lice.

Član 20.

Pravno lice i fizičko lice koje robu kupi, proda, primi na poklon […] po ma kom osnovu a za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz člana […] 6. stav 1. tač. 2, 3, 4. i 6. ovog zakona kaznit će se istom kaznom propisanom za izvršioca.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 653 od 11. aprila 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

31. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno, jer je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo s obzirom na to da nije u obligacionom odnosu sa tužiteljem, jer je prvotuženi zaključio ugovor o kupoprodaji vozila, te je i odgovoran za štetu, a drugotužena je izdala punomoć za otuđenje vozila prije isteka roka ograničenja, te je sud jedino mogao solidarno obavezati prvotuženog i drugotuženu za naknadu štete tužitelju.

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenljivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda i u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila koji je zaključio sa prvotuženim i da mu prvotuženi, drugotužena i apelant solidarno isplate naknadu štete koju je pretrpio plaćanjem poreza na promet, carine, novčane kazne i troškova prekršajnog postupka, te troškova na ime odbrane u prekršajnom postupku, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj radi čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

35. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jeste da ocijeni da li je primjena zakona u postupku pred redovnim sudovima bila proizvoljna ili ne.

36. Ustavni sud primjećuje da su osporenim odlukama, između ostalog, solidarno obavezani prvotuženi i apelant da tužitelju na ime novčane kazne koju je platio u prekršajnom postupku koji je protiv njega vođen isplate iznos od 300,00 KM, iznos od 15 KM na ime troškova prekršajnog postupka, te da mu isplate troškove u iznosu od 903,00 KM koje je imao na ime zastupanja advokata u prekršajnom postupku, kao i da mu nadoknade troškove u iznosu od 2.248,50 KM koje je imao na ime plaćene carine. Redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli da tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora o kupovini predmetnog vozila nije imao saznanje da je promet vozila zabranjen, te je nakon zaključenja ugovora svojim sredstvima platio carinu, porez na promet robe i usluga za predmetno vozilo, novčanu kaznu u prekršajnom postupku a imao je i troškove prekršajnog postupka za koji je angažirao branioca na koji način je došlo do umanjenja njegove imovine, čime je pretrpio štetu u smislu člana 155. ZOO. Redovni sudovi su apelantovu odgovornost zasnovali na odredbi člana 172. ZOO, tj. na odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcije s obzirom na to da su utvrdili da je u konkretnom slučaju nesporno ovlašteno apelantovo službeno lice (službenik PU Vogošća) prilikom izdavanja saobraćajne dozvole za predmetno vozilo izostavilo da u nju upiše činjenicu zabrane otuđenja predmetnog vozila u roku od tri godine. Kantonalni sud je odgovornost prvotuženog zasnovao na odredbi člana 508. ZOO, navodeći da je prvotuženi morao znati da predmetno vozilo ima pravne nedostatke, tj. zabranu otuđenja u roku od tri godine od dana uvoza u Bosnu i Hercegovinu, zbog čega je solidarno sa apelantom obavezan tužitelju namiriti štetu.

37. Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su Općinski i Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložili da se u konkretnom slučaju apelantova odgovornost zasniva na odredbi člana 172. ZOO, tj. na odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ uzrokuje licu u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija, te zašto je, u smislu člana 206. stav 1. ZOO, zasnovao solidarnu odgovornost prvotuženog i apelanta da tužitelju nadoknade štetu koju je pretrpio plaćanjem carine, novčane kazne, troškova prekršajnog postupka i troškova branioca u prekršajnom postupku.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Kantonalni i Općinski sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.

39. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

40. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje odluke koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno, precizno i detaljno su obrazloženi. U osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2274/08 (Kanton Sarajevo-Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio