Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2443/08 (J. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2443/08

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2443/08, rješavajući apelaciju Jasmina Kurtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jasmina Kurtića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine u odnosu na Jasmina Kurtića.

Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003- 0-Gž-06-000774 od 30. marta 2007. godine u odnosu na Jasmina Kurtića.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Kurtić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 20. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 28. augusta 2008. godine, Općinski sud 4. augusta 2008. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 6. septembra 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 12. septembra 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je, zajedno za dvojicom drugih tužilaca, podnio tužbu Općinskom sudu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, radi poništenja rješenja o suspenziji i rješenja prvostepene i drugostepene disciplinske komisije tuženog, kojima je utvrđena njihova disciplinska odgovornost i izrečene su im disciplinske sankcije.

7. Presudom Općinskog suda broj P-1772/04 od 6. aprila 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje o suspenziji broj 08- 02/1-7-34.3-3637/03 od 27. maja 2003. godine, Rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08- 01-34.3-4186/03 od 3. oktobra 2003. godine, Rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08- 01-34.3-4186/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenje drugostepene disciplinske komisije broj 08- 01-34.3-4186/03 od 1. aprila 2004. godine, te da se utvrdi da je navedenim rješenjima nezakonito izvršena njegova suspenzija, nezakonito utvrđeno da je počinio težu povredu radnih dužnosti, a zbog čega mu je nezakonito izrečena mjera premještaja na drugo radno mjesto u trajanju od 12 mjeseci, pa da se navedena rješenja ponište. Dalje, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu uspostavi radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa počevši od dana nezakonito izrečene mjere premještaja, te da ga rasporedi na radno mjesto u skladu sa rješenjem koje je imao prije izricanja rješenja o suspenziji. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaće u navedenom procentu i za vremenski period suspenzije od 27. maja 2003. godine pa do 21. aprila 2004. godine, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant proglašen krivim i disciplinski kažnjen u postupku u kojem je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeni materijalni propisi, odnosno da je pravilno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 74. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima FBiH), kao i da su pravilno primijenjene odredbe Općeg uputstva 300, tačka 3.10 načela i procedura, tačka 4.3, te tačke 2.3. i 3.9., kao i da nije bilo propusta u toku vođenja disciplinskog postupka. Općinski sud je smatrao da apelant i ostali tužioci nisu dokazali da nisu imali kontakta za vrijeme i nakon odvijanja akcije tuženog sa licima za koje je poznato da imaju reputaciju protivzakonitog ponašanja. Naime, iz iskaza apelanta i ostalih tužilaca proizlazi da su imali lična poznanstva sa licima koja imaju reputaciju protivzakonitog ponašanja i da su bili na licu mjesta koje je bilo poznato kao mjesto okupljanja tih lica, a trećetužilac je mobilnim telefonom kontaktirao lice koje je trebalo biti lišeno slobode kritičnog dana i koje se nalazi u evidenciji sumnjivih i kažnjavanih lica. Također, iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, a koji su kritičnog dana bili na licu mjesta, nesporno je utvrđeno da su apelant i druga dva tužioca kritičnog dana bili na mjestu gdje je izvršena akcija tuženog, i to trećetužilac dok je bio na dužnosti, a apelant i drugotužilac u slobodno vrijeme, te su njihove izjave o vremenu i telefonskim kontaktima paušalni i, prema mišljenju suda, kontradiktorni sa iskazom saslušanih svjedoka koji su bili na licu mjesta, kao i materijalnim dokazima u spisu suda (ispis telefonskih poziva sa oduzetih mobitela, te fotodokumentacija). S obzirom na to da je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen, Općinski sud nije ni obrazlagao apelantov zahtjev za naknadu plaće jer je ovo pravo apelant mogao crpiti samo u slučaju da je tuženi postupao nezakonito, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Općinski sud je, također, smatrao da je postupak okončan u zakonom predviđenim rokovima. Općinski sud je istakao da je prvostepena disciplinska komisija donijela rješenje o pokretanju disciplinskog postupka 2. septembra 2003. godine i okončala disciplinski postupak u roku od 30 dana od donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, jer je on okončan 29. septembra 2003. godine, a rješenje prvostepene disciplinske komisije tuženog je sačinjeno 3. oktobra 2003. godine (Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije naveo zbog čega smatra da se ovaj datum ima smatrati datumom okončanja disciplinskog postupka, ali iz Rješenja prvostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 3. oktobra 2003. godine proizlazi da je to datum održavanja glavnog pretresa pred prvostepenom disciplinskom komisijom). Osim toga, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, jer, prema članu 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima FBiH, vođenje disciplinskog postupka zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od godinu dana od dana izvršene povrede.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000774 od 30. marta 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako da je poništeno Rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 9. februara 2004. godine kao i Rješenje drugostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 1. aprila 2004. godine, te tuženi obavezan da apelantu uspostavi radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa počevši od 21. aprila 2004. godine, te da ga rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da se, u skladu sa članom 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH, a koji se ima primijeniti na konkretni slučaj, shodno članu 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima Tuzlanskog kantona), postupak zbog povrede službene dužnosti provodi što prije, s tim da se mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju prekršajnog postupka. U konkretnom slučaju, a na osnovu provedenih dokaza i nespornih navoda stranaka, utvrđeno je da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka doneseno 2. septembra 2003. godine, da je Rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 3. oktobra 2003. godine doneseno 3. oktobra 2003. godine, da je to rješenje ukinuto Rješenjem drugostepene disciplinske komisije broj 08-01- 34.3.4186/03 od 1. decembra 2003. godine i da je u ponovnom postupku doneseno Rješenje prvostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 9. februara 2004. godine kao i Rješenje drugostepene disciplinske komisije broj 08-01-34.3-4186/03 od 1. aprila 2004. godine. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da je disciplinski postupak konačno okončan 1. aprila 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana, koji je propisan članom 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH. U vezi sa navodima tuženog da nije zastarjelo vođenje disciplinskog postupka, u smislu člana 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima FBiH, istaknuto je da osporena rješenja prvostepene i drugostepene disciplinske komisije nisu nezakonita zbog zastare vođenja disciplinskog postupka već zbog propusta tuženog da u roku od 30 dana okonča disciplinski postupak protiv apelanta, računajući od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Dalje, na osnovu člana 96. Zakona o radu, te člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koji se primjenjuju u skladu sa članom 7. Zakona o radnim odnosima FBiH, tuženom je naloženo da apelantu uspostavi radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa počevši od 21. aprila 2004. godine, te da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine uvažena je revizija tuženog, te je drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelantova žalba protiv prvostepene presude odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je istaknuto da nije bilo potrebe za primjenu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je revizija dopuštena s obzirom na činjenicu da je vrijednost spora označena u iznosu od 3.000,00 KM bez utjecaja s obzirom na to da je već na pripremnom ročištu vrijednost spora označena u iznosu od 11.500,00 KM, odnosno veća od zakonom predviđenog cenzusa. Također, istaknuto je da bi se, bez obzira na navedeno, vrijednost spora i bez toga računala u smislu člana 317. ZPP s obzirom na to da je postavljenim tužbenim zahtjevom tražena isplata plaća, a trećetužilac A.S. je uz ovaj iznos tražio i sve neisplaćene plaće za navedeni period. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova (prvostepenog suda), apelant nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva jer je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je počinio težu povredu službene dužnosti propisanu Zakonom o radnim odnosima FBiH, Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika i namještenika tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti), te Općim uputstvom načela i procedure tuženog. Naime, u toku postupka pred Općinskim sudom je nesporno utvrđeno da su apelant i ostali tužioci, prilikom odvijanja akcije tuženog od 24. maja 2003. godine, imali kontakt sa licima za koja je poznato da imaju reputaciju lica protivzakonitog ponašanja. Sami tužioci su potvrdili da su imali lična poznanstva sa navedenim licima, a bili su i na mjestu koje je poznato kao mjesto okupljanja takvih lica, i to apelant i drugotužilac u slobodno vrijeme, a trećetužilac je putem mobilnog telefona kontaktirao lice koje je kritičnog dana trebalo biti lišeno slobode (24. maj 2003. godine) i koje je u evidenciji sumnjivih i kažnjavanih lica. Vrhovni sud je zaključio da je tokom disciplinskog postupka, u kojem je apelant proglašen krivim i disciplinski kažnjen, pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjeni materijalni propisi, jer je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti predviđenu članom 74. Zakona o radnim odnosima FBiH, kao što su pravilno primijenjene i odredbe Općeg uputstva 300. načela i procedura pobliže opisanih u nižestepenim odlukama. Ujedno, prvostepeni sud je konstatirao da nije bilo propusta tokom vođenja disciplinskog postupka i ponovljenog prvostepenog disciplinskog postupka zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

10. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim stav Kantonalnog suda u pogledu primjene člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH. Vrhovni sud je ukazao na to da je tačno da citirana odredba predviđa da se postupak zbog povrede službene dužnosti mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja, ali je istakao da je u drugoj rečenici citirane odredbe izričito navedeno da se u postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće primjenjuju odredbe zakona kojim je uređen krivični postupak. Imajući u vidu odredbe citiranog zakona (74-78) i Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), zatim odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona (88-89), koji predviđaju način vođenja i razloge koji čine teže povrede radne dužnosti utvrđene navedenim zakonom i Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti koji detaljno uređuju način vođenja disciplinskog postupka, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizioni navod tuženog da ne postoji nikakva mogućnost okončanja disciplinskog postupka u roku od 30 dana. Pozivajući se na odredbe navedenih propisa, Vrhovni sud je prikazao tok disciplinskog postupka navodeći za svaku pojedinačnu radnju rokove u kojim ona mora biti preduzeta, te utvrdio da je tehnički neizvodljivo da se u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka disciplinski postupak pravosnažno okonča. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti član 78. Zakona o radnim odnosima FBiH, jer predviđa vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od jedne godine od dana izvršene povrede. U konkretnom slučaju, a suprotno zaključku drugostepenog suda, od donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta (2. septembar 2003. godine) pa do pravosnažnog i konačnog okončanja disciplinskog postupka (1. april 2004. godine), nije protekla jedna godina, u smislu člana 78. Zakona o radnim odnosima FBiH, člana 20. stav 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti i člana 73. Zakona o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona, s obzirom na to da se radilo o težoj povredi službene dužnosti. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

12. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za izjavljivanje revizije. S tim u vezi, ističe da je kao vrijednost spora u tužbi označen iznos od 3.000,00 KM, ali da je Vrhovni sud prihvatio da je vrijednost spora 11.500,00 KM, kako je to bilo istaknuto na pripremnom ročištu. Ističe da je na ovaj način prekršen član 53. ZPP koji propisuje obavezni sadržaj tužbe. S tim u vezi, apelant zaključuje da se vrijednost spora utvrđuje s obzirom na okolnosti u vrijeme podnošenja tužbe, na osnovu činjeničnih navoda tužbe, te da je za tako određenu vrijednost spora sud vezan do pravosnažnog okončanja postupka. S obzirom na to da je Vrhovni sud zaključio da nije bilo potrebno primijeniti član 237. stav 3. ZPP, na čemu je tuženi zasnivao reviziju, te da vrijednost spora nije premašila iznos od 10.000,00 KM, apelant smatra da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za odlučivanje o reviziji. Dalje, apelant osporava način na koji je Vrhovni sud obrazložio svoj zaključak o navodno počinjenoj težoj povredi službene dužnosti, te ističe da žalbene navode u ovom dijelu nije ispitivao ni Kantonalni sud. Apelant osporava i stav Vrhovnog suda da u njegovom slučaju nije mogao biti primijenjen član 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH. S tim u vezi, ukazuje na to da član 19. stav 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, kao i citirana zakonska odredba, propisuje da se postupak zbog povrede službene dužnosti mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Pri tome, apelant ističe da niti jedna od citiranih odredbi ne pravi razliku između težih i lakših povreda službene dužnosti. Apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju imao primijeniti član 78. Zakona o radnim odnosima FBiH, jer, prema njegovom mišljenju, navedena odredba regulira zastaru vođenja postupka i zastaru izvršenja kazne za težu povredu službene dužnosti, a nikako i prekluzivne rokove u kojim se postupak, koji je otpočeo donošenjem rješenja o njegovom pokretanju, mora okončati. Na osnovu navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđen i član 7. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da donošenjem njegove odluke nisu povrijeđena prava koja su navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stanovištu iz svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud smatra da njegovom presudom nisu povrijeđena prava koja su navedena u apelaciji, te da ostaje pri svojoj odluci.

16. Tuženi ističe da je Vrhovni sud pravilno primijenio odredbu člana 237. stav 2. ZPP. S tim u vezi, tuženi ističe da je Vrhovni sud donio pravilnu odluku.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

18. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Član 74.

Teške povrede službene dužnosti su:

3) davanje netačnih podataka kojima se utiče na donošenje odluka nadležnih organa ili time nastaju druge štetne posljedice;

9) obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s interesima službe ili bez prethodnog dopuštanja rukovoditelja tijela uprave odnosno službe za upravu;

Član 77. st. 1. i 4.

Za teške povrede službene dužnosti mogu se izreći slijedeće disciplinske kazne: 3) premještaj službenika na drugo radno mjesto;

Premještaj službenika na drugo radno mjesto izriče se na vrijeme od šest mjeseci do jedne godine.

Član 78. stav 2.

Vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od godine dana od dana izvršene povrede.

Član 79.

Pri izricanju disciplinske mjere odnosno kazne za povrede službene dužnosti ocjenjuju se težina povrede i njene posljedice, eventualno nastala šteta, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.

Član 81. st. 2. i 4.

U postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se primjenjuju odredbe zakona kojim je uređen krivični postupak.

Postupak zbog povrede službene dužnosti provodi se što prije, s tim da se mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka.

19. U Zakonu o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 28/97 i 26/02) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Rukovodioci organa uprave donose propise u cilju omogućavanja izvršavanja zakona i drugih propisa iz svoje nadležnosti, kada su za to zakonom ovlašteni, kao i druge propise u skladu sa Ustavom i zakonom.

Član 135.

Provedbeni propis je pravilnik. Pravilnikom se razrađuju pojedine odredbe federalnih zakona ili propisa Vlade Federacije radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona i propisa.

20. U Zakonu o kantonalnoj upravi („Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona“ broj 1/99) relevantne odredbe glase:

Član 81. st. 1. i 3.

Organi uprave i upravne ustanove mogu donositi provedbene propise i opće akte, kada su za to ovlašćeni zakonom ili drugim propisom, i to: pravilnike, uputstva, instrukcije i naredbe.

Pravilnikom se razrađuju pojedine odredbe kantonalnog zakona ili propisa Vlade Kantona radi njihove primjene.

21. U Zakonu o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona“ br. 6/97, 1/98 i 2/98, te „Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 5/02, 9/02 i 16/02) relevantne odredbe glase:

Član 73.

Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti pokreće ministar ili drugi službenik koga on za to ovlasti. Disciplinski postupak bliže se uređuje pravilnikom koji donosi ministar.

Član 74.

Pored težih povreda radne dužnosti utvrđenih zakonom, kao teža povreda radne dužnosti smatra se i:

1. nemarno obavljanje poslova i zadataka koje može dovesti do povrede propisa o tajnosti, 9. ponašanje koje šteti ugledu Ministarstva.

22. U Pravilniku o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti službenika i namještenika Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona relevantne odredbe glase:

Član 19. stav 3.

Postupak zbog povrede službene dužnosti provodi se što prije s tim što se mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka Član 20. st. 1. i 4.

Podnošenje zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana saznanja za povredu službene dužnosti i za učinioca, odnosno u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena.

Vođenje postupka zbog teže povrede službene dužnosti, zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i učinioca, a najduže u roku od godine dana od dana izvršene povrede VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-001073 od 29. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odlučivao o reviziji tuženog nalazeći da su ispunjeni uvjeti za razmatranje revizije, tj. da osporeni iznos pravosnažne presude prelazi 10.000,00 KM, kao i da li su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o radnim odnosima koje se tiču rokova koji se odnose na tok i vođenje disciplinskog postupka.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

32. Također, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

33. U vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 2. ZPP, nalazeći da su ispunjeni uvjeti za razmatranje revizije, tj. da osporeni iznos pravosnažne presude prelazi 10.000,00 KM, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju razloga za svoju odluku u pogledu dopuštenosti revizije tuženog naveo da je revizija dopuštena s obzirom na činjenicu da je vrijednost spora označena u tužbi u iznosu od 3.000,00 KM bez utjecaja, imajući u vidu da je već na pripremnom ročištu vrijednost spora označena u iznosu od 11.500,00 KM, odnosno veća od zakonom predviđenog cenzusa. Također, istaknuto je da bi se, bez obzira na navedeno, vrijednost spora i bez toga računala u smislu člana 317. ZPP, s obzirom na to da je postavljenim tužbenim zahtjevom tražena isplata plaća, a trećetužilac A.S. je uz ovaj iznos tražio i sve neisplaćene plaće za navedeni period. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku navodeći razloge zbog kojih je smatrao da je revizija u konkretnom slučaju dopuštena. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 237. stav 2. ZPP, te da je dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje.

34. U vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o radnim odnosima FBiH, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude istakao da odredba člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH predviđa da se postupak zbog povrede službene dužnosti mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Međutim, Vrhovni sud je, dalje, istakao da je u drugoj rečenici citirane odredbe izričito navedeno da se u postupku zbog teške povrede službene dužnosti primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen krivični postupak, te je, pozivajući se na odredbe Zakona o radnim odnosima FBiH i ZKPFBiH, zatim odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona, koji predviđaju način vođenja i razloge koji čine teže povrede radne dužnosti utvrđene navedenim zakonom i Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti koji detaljno uređuje način vođenja disciplinskog postupka, prikazao tok disciplinskog postupka navodeći za svaku pojedinačnu radnju rokove u kojim ona mora biti preduzeta i utvrdio da je tehnički neizvodljivo da se u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka disciplinski postupak pravosnažno okonča. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti član 78. Zakona o radnim odnosima FBiH, jer predviđa vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za izvršenu povredu i počinioca, a najduže u roku od jedne godine od dana izvršene povrede.

35. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima predviđeno da se postupak zbog povrede službene dužnosti mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Ova zakonska odredba je imperativnog karaktera i njom se izričito nameće obaveza organima koji vode disciplinski postupak da disciplinski postupak moraju okončati u roku od 30 dana. Ovom, a niti bilo kojom drugom odredbom Zakona o radnim odnosima FBiH nije predviđeno da se ovaj rok može produžavati. Također, ova odredba je unesena i u Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti kao podzakonski provedbeni akt kojim je detaljnije uređen način vođenja disciplinskog postupka. Dakle, rok iz člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH i člana 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti je strogi prekluzivni rok koji predstavlja vremenski okvir u kojem se disciplinski postupak mora okončati, a istekom tog roka se gubi pravo na vođenje disciplinskog postupka.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je članom 81. stav 2. Zakona o radnim odnosim FBiH predviđeno da se u postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće primjenjuju odredbe zakona kojim je uređen krivični postupak. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je upravo ovom odredbom propisano da se odredbe zakona o krivičnom postupku „odgovarajuće primjenjuju“, a to, prema mišljenju Ustavnog suda, znači da se primjenjuju na način koji mora biti usklađen sa Zakonom o radnim odnosima FBiH, te da se ne može isključiti primjena tog zakona, pa tako ni člana 81. stav 4. Konačno, Ustavni sud zapaža da obrazloženje Vrhovnog suda da je nemoguće okončati disciplinski postupak u roku od 30 dana, imajući u vidu sve procesne radnje koje je potrebno preduzeti i rokove koji su predviđeni za preduzimanje svake procesne radnje, ne može dovesti do drugačijeg tumačenja odredbe člana 81. stav 4. Zakona. Naime, odredbe kojima su regulirani rokovi za provođenje određenih procesnih radnji ne mogu se primijeniti na način da disciplinski postupak traje duže od 30 dana s obzirom na to da je odredba člana 81. stav 4, kako je već ranije navedeno, imperativnog karaktera, a da je rok od 30 dana koji je propisan tom odredbom strogi prekluzivni rok.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio odredbu člana 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima FBiH kojom je regulirana zastara vođenja disciplinskog postupka, u potpunosti zanemarujući imperativni karakter odredbe člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH kojom je propisano da se disciplinski postupak mora okončati u roku od 30 dana, proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. S druge strane, Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene presude istakao da je u konkretnom slučaju rješenje o pokretanju disciplinskog postupka doneseno 2. septembra 2003. godine, a disciplinski postupak je okončan 1. aprila 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana, koji je propisan članom 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima FBiH. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su osporena rješenja prvostepene i drugostepene disciplinske komisije nezakonita zbog propusta tuženog da u roku od 30 dana okonča disciplinski postupak protiv apelanta računajući od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 78. stav 2. Zakona o radnim odnosima FBiH, koje se odnose na rokove zastare vođenja disciplinskog postupka. S obzirom na navedeno, presuda Kantonalnog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljila standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Zbog navedenih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda odlučio da se ovaj predmet može meritorno okončati tako što će Ustavni sud ukinuti presudu Vrhovnog suda i ostaviti na pravnoj snazi drugostepenu presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000774 od 30. marta 2007. godine.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

40. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da mu je navedeno pravo povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle vezano za pravo na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ove apelantove navode.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, u postupku u kojem se odlučivalo o tome da li su zakonita rješenja donesena u disciplinskom postupku, očigledno proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, odnosno primijenio je odredbu člana 78. stav 2. kojom je regulirana zastara vođenja disciplinskog postupka umjesto odredbu člana 81. stav 4. Zakona o radnim odnosima kojom je propisan rok od 30 dana u kojem se disciplinski postupak mora okončati.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2443/08 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio