Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/09 (H. F.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 100
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
Predmeti (1)
AP-622/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 622/09, rješavajući apelaciju Huse Fejzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huse Fejzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001849 08 U od 22. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko osiguranje Mostar broj 01/1-1108207683 od 7. maja 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj MB-1108207683 od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Huso Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001849 08 U od 22. decembra 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1108207683 od 7. maja 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj MB-1108207683 od 27. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj MB-1108207683 od 27. decembra 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za obnovu postupka okončanog Rješenjem Kantonalne službe broj MB- 1108207683 od 17. septembra 2004. godine, a kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. maja 2004. godine u iznosu od 431,475 KM, u skladu sa odredbama člana 4. stav 2. i člana 5. stav 4. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH («Službene novine FBiH» br. 18/04, 27/04 i 47/07; u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Rješenjem Fonda PIO broj 01/1-1108207683 od 7. maja 2008. godine apelantova žalba protiv Rješenja Kantonalne službe broj MB-1108207683 od 27. decembra 2007. godine je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje je izmijenjeno tako što je zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je apelant podneskom od 24. augusta 2007. godine zatražio izmjenu pravosnažnog rješenja Kantonalne službe broj MB-1108207683 od 17. septembra 2004. godine, kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe, a primjenom odredbi člana 100. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06), a da je prvostepeni organ apelantov podnesak pogrešno okvalificirao kao prijedlog za obnovu postupka, te je u tom dijelu apelantova žalba uvažena. U pogledu ostalih žalbenih navoda koji se odnose na način utvrđivanja penzijskog osnova, u obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ rješenjem od 17. septembra 2004. godine pravilno apelantu utvrdio penzijski osnov, u skladu sa odredbama člana 4. stav 2. Uredbe, na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine, kojom prilikom je njegovu plaću ostvarenu u 1999. godini valorizirao koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, prema odredbama čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji se, shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe, primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulirana spomenutom Uredbom. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je ovakvo pravno stanovište usvojio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj Presudi broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. juna 2006. godine. S obzorom na navedeno, Fond PIO je utvrdio da je pravosnažnim rješenjem od 17. septembra 2004. godine pravilno utvrđen penzijski osnov i visina apelantove penzije, pa je neosnovan njegov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja s obzirom na to da nije došlo do povrede zakona na štetu korisnika prava.
4. Protiv navedenog rješenja Fonda PIO apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001849 08 U od 22. decembra 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji u odnosu na tu oblast predstavlja opći zakon. Drugi zakoni i propisi, kao što su uredbe, koji na drugačiji način reguliraju sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa u odnosu na neko pravo. Navedeni specijalni zakoni i propisi derogiraju opći zakon u odnosu na neko pravo i takav izuzetak i pravo moraju biti decidirano predviđeni specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom primjenjivati odredbe općeg zakona. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH donesena Uredba i da je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije utvrđeno da se taj osnov utvrđuje iz nevaloriziranog mjesečnog prosjeka, kako je bilo utvrđeno ranijom Uredbom iz 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno postupili kada su penzijski osnov apelantu utvrdili primjenjujući odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, budući da je članom 10. stav 1. Uredbe, koja je primijenjena na konkretan slučaj, propisano da se u slučaju kada uredbom neko pitanje nije regulirano primjenjuju odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koje se na to pitanje odnose.
5. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da se apelant neopravdano poziva na odredbe člana 48. Zakona o službi u Vojsci Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 34/04) jer je apelant zahtjev za prestanak radnog odnosa i odlazak u penziju podnio Federalnom ministarstvu odbrane pozivajući se na odredbe Uredbe koja je kao jedini propis primijenjena u postupku ostvarivanja apelantovog prava na starosnu penziju. S tim u vezi, Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, prema njegovom navodu, Uredbom decidirano navedeno da se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosjeka plaća, bez naznake da će se vršiti valorizacija za 1999. godinu, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u Odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelantovog prava na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu i utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, zaključeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović