Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-612/09 (J. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku · čl. 253
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 45
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-612/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 612/09, rješavajući apelaciju Jasmina Meškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Meškovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001856 08 U od 22. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Mešković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001856 08 U od 22. decembra 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton – Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1841-1930/07-1 od 20. decembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije priznate privremenim rješenjem ovog organa broj 1982736581 od 10. februara 2006. godine primjenom člana 253. stav 3. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP). Predmetnim privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe od 10. februara 2006. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uslovima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba).
3. U obrazloženju rješenja od 20. decembra 2007. godine, Kantonalna administrativna služba se pozvala na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) iz presude tog suda broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. juna 2006. godine da je kod obračuna penzijskog osnova pravilna primjena čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98-59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a na osnovu odredbe člana 10. stav 1. Uredbe, te da se ne može drugačije riješiti upravna stvar u ovom predmetu, pa je u skladu sa odredbama člana 253. stav 3. ZUP riješeno kao u dispozitivu rješenja. Protiv ovog rješenja apelant je podnio žalbu Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO).
4. Federalni zavod za PIO je donio rješenje broj 01/1-1982736581 od 8. maja 2008. godine kojim je apelantovu žalbu djelimično uvažio i izmijenio ožalbeno rješenje tako što je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja odbio. U obrazloženju je navedeno je apelantovom pravu odlučeno privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe od 10. februara 2006. godine, u smislu odredbe člana 215. stav 1. ZUP, dok se ne obezbijede zvanični podaci o stažu apelanta ostvarenom u bivšoj JNA potrebni za utvrđivanje pripadajućeg iznosa penzije, nakon čijeg pribavljanja će biti privremeno rješenje biti zamijenjeno trajnim rješenjem. Dalje je navedeno da je apelant podneskom od 22. februara 2007. godine zatražio izmjenu privremenog rješenja primjenom odredbe člana 100. Zakona o PIO, prema kojoj se odredbi pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može izmijeniti novim rješenjem ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava. Međutim, Federalni zavod za PIO je istakao da je prvostepeni upravni organ takav apelantov zahtjev-podnesak pogrešno okvalifikovao kao prijedlog za obnovu postupka iz kojeg razloga je apelantovu žalbu valjalo djelimično uvažiti a ožalbeno rješenje izmijeniti. Dalje je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ privremenim rješenjem od 10. februara 2006. godine pravilno utvrdio apelantu penzijski osnov u skladu sa odredbama člana 4. stav 2. Uredbe, na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine, kojom prilikom je njegovu plaću ostvarenu u 1999. godini valorizirao koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000., 2001., 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, prema odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO, koji se, shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe, primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulirana spomenutom Uredbom. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je ovakvo pravno stanovište usvojio i Vrhovni sud u svojoj presudi broj 070-0-Uvp-06-000179 od 29. juna 2006. godine. S obzirom na navedeno, Fond za PIO je utvrdio da je pravosnažnim privremenim rješenjem od 10. februara 2006. godine pravilno utvrđen penzijski osnov i visina apelantove penzije, a u međuvremenu nisu pribavljeni podaci o apelantovom stažu ostvarenom u bivšoj JNA, pa je neosnovan njegov zahtjev za izmjenu tog pravosnažnog rješenja s obzirom na to da nije došlo do povrede zakona na štetu korisnika prava. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja primjenom odredbi člana 241. ZUP. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
5. Kantonalni sud je presudom broj 07 0 U 001856 08 U od 22. decembra 2008. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Zakon o PIO uredio sve načine stjecanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji u odnosu na tu oblast predstavlja opći zakon. Drugi zakoni i propisi, kao što su uredbe, koji na drugačiji način reguliraju sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa u odnosu na neko pravo. Navedeni specijalni zakoni i propisi derogiraju opći zakon u odnosu na neko pravo i takav izuzetak i pravo moraju biti decidirano predviđeni specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom primjenjivati odredbe općeg zakona. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH donesena Uredba i da je članom 4. stav 2. Uredbe iz 2004. godine propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije utvrđeno da se taj osnov utvrđuje iz nevaloriziranog mjesečnog prosjeka, kako je bilo utvrđeno ranijom Uredbom iz 2000. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju upravni organi pravilno postupili kada su penzijski osnov apelantu utvrdili primjenjujući odredbe Zakona o PIO, budući da je članom 10. stav 1. Uredbe, koja je primijenjena na konkretan slučaj, propisano da se u slučaju kada uredbom neko pitanje nije regulirano primjenjuju odredbe Zakona o PIO koje se na to pitanje odnose.
6. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da Zakon o službi u Vojsci Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 34/04) decidno propisao da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plaća i da se visina penzije ostvaruje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža osiguranika (član 48.), kao i da Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) na potpuno identičan način, kao i prethodni federalni zakon, propisuje utvrđivanje penzijskog osnova od mjesečno prosjeka nevalorizovanih plaća (član 49. st. 1. i 2.). S tim u vezi, Kantonalni sud je konstatovao da navedeni državni i federalni zakon predstavljaju specijelne zakone u odnosu na Zakon o PIO i ovim zakonima je potpuno i jasno određeno da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka njihovih nevalorizovanih plaća za zakonom propisani vremenski period. Također je navedeno da ne stoje ni apelantovi tužbeni navodi o nepravilnoj primjeni koeficijenta valorizacije za 2004. godinu, s obzirom da je za tu godinu kao i za 2000., 2001., 2002. i 2003. godinu primijenjen koeficijent valorizacije 1,000. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi drugostepeni upravni organ pravilno primijenio primijenio relevatne zakonske odredbe i pravilno utvrdio pravo apelanta na starosnu penziju, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene presude.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, prema njegovom navodu, Uredbom decidirano navedeno da se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosjeka plaća, bez naznake da će se vršiti valorizacija za 1999. godinu, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o PIO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u Odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja apelantovog prava na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu i utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, zaključeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović