Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/09 (Z. G. iz Širkog Brijega, J. S. iz Čerina, D. A. iz Mostara, D. L. iz Jara, D. S. iz Posušja i D. P. iz Širokog Brijega)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 168
- Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-256/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 256/09, rješavajući apelaciju Zdravka Glavine i dr. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Glavine, Jure Sušac, Darka Aničića, Drage Lasića, Drage Sabljo i Dragana Pinjuha podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013182 08 Gž od 7. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 013182 03 P od 28. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Glavina iz Širkog Brijega, Jure Sušac iz Čerina, Darko Aničić iz Mostara, Drago Lasić iz Jara, Drago Sabljo iz Posušja i Dragan Pinjuh iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jure Čužić, advokat iz Mostara, podnijeli su 29. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 013182 08 Gž od 7. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 013182 03 P od 28. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 013182 03 P od 28. marta 2008. godine je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata te je tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da apelantima i još dvojici tužitelja na ime manje isplaćenih i nesiplaćenih plaća, za periode precizirane u izreci presude, isplati pojedinačno precizirane novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude te je odlučeno, u odnosu na apelante koji su potraživali troškove postupka, da svaka stranka snosi svoje troškove. Kako je naveo Općinski sud, iz tužbe proizilazi da su apelanti bili u djelatnoj službi kod tužene te da su do decembra 1999. godine redovno primali plaću, nakon čega počinju primati umanjenu plaću, a u periodu od 1. januara 2001. godine pa do 15. juna 2001. godine plaću nisu primali nikako, iako su obavljali svoje redovne radne dužnosti. Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom predmetu sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva i koji od dva Pravilnika primijeniti: Pravilnik o plaćama HVO ili Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane/obrane. Navedeno je da se za rješavanje pitanja prava iz radnog odnosa, plaća i drugih naknada pripadnika oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) prema članu 168. stav 4. primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98), a na sva prava obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori (član 7. istog Zakona). Razmatrajući prigovor neblagovremenosti po prijedlogu tužene, a i po službenoj dužnosti, Općinski sud je utvrdio da isti nije osnovan. Naime, kako je utvrdio Općinski sud, rok od godinu dana propisan odredbom člana 103. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00) ima se primijeniti na ostala potraživanja iz radnog odnosa, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer apelanti ovom tužbom ne zahtijevaju zaštitu svojih prava iz radnog odnosa nego isplatu utvrđenog prava, pa zbog navedenog nema mjesta prigovoru neblagovremenosti tužbe. Nadalje, kako je naveo Općinski sud, rok iz člana 106. Zakona o radu FBiH je zastarni rok materijalnog prava, čijim protekom ne prestaje samo pravo na koje se odnosi, već samo zaposlenik kao vjerovnik, zbog svog pasivnog držanja, gubi zaštitu toga prava, ako poslodavac kao dužnik odluči iskoristiti svoje pravo, koje je za njega nastalo zbog takvog zaposlenikovog držanja (pravo prigovora zastare - član 360. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, na okolnosti visine tužbenog zahtjeva Općinski sud je proveo finansijsko vještačenje po vještaku S. A. Kako je naveo Općinski sud, opće poznata je činjenica da su u periodu od 1. marta 2001. godine do 15. juna 2001. godine postrojbe HVO istupile iz oružanih snaga Vojske Federacije BiH, povodom proglašenja Samouprave HR H-B (član 125. stav 4. ZPP-a FBiH). Apelanti su bili pripadnici postrojbi HVO, pa su za ostvarivanje pune plaće u ovom periodu morali dokazati da su radili u tijelu tužene odnosno Oružanim snagama FBiH i da njihova postrojba HVO nije istupila iz oružanih snaga VF BiH, što oni nisu dokazali, jer na tu okolnost nisu prezentirali nijedan dokaz. Općinski sud, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, nije mogao svoje uvjerenje zasnovati na njihovim iskazima u svojstvu parnične stranke zbog neposredne zainteresiranosti za uspjeh u sporu. Konačno, nakon utvrđivanja činjenica i provođenja dokaza prvoapelantu je priznata na ime isplate manje plaće i neisplaćene plaće 2.989,00 KM, drugoapelantu 2.658,00 KM, trećeapelantu 4.793,00, četvrtoapelantu 2.635,00 KM, petoapelantu 3.811,00 KM i šestoapelantu 1.734,00 KM. Navedene iznose Općinski sud je apelantima dosudio temeljem odredbe člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, a u vezi sa čl. 68. 69 i 72. Zakona o radu FBiH i čl. 262. i 154. Zakon o obligacionim odnosima: (u daljnjem tekstu ZOO), dok su apelanti sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijeni kao previsoko i neosnovano postavljenim. I najzad, kako je obrazložio Općinski sud, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze pored glavnice duguje i kamatu, pa je Općinski sud pored glavnice apelantima dosudio zateznu zakonsku kamatu od dana kada je podnesena tužba za svakog apelanta posebno jer se radi o povremenim novčanim potraživanjima, a na osnovu člana 277. i 279. stav 3. ZOO pa do 28. novembra 2004. godine. Naime, tada je na pravnu snagu stupio Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, a članom 3. Zakona o izmjenama dopunama navedenog Zakona („Službene novine FBiH“ broj 35/06) propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4 ovog Zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. 28. novembra 2004. godine, pa do konačne isplate.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 013182 08 Gž od 7. novembra 2008. godine, koju je punomoćnik apelanata primio 1. decembra 2008. godine, žalba tužene je odbijena, a žalba apelanata djelomično uvažena, pobijana presuda u dijelu odluke o troškovima preinačena, pa je tužena obavezana da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.676,52 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Kantonalni sud zaključio, nisu osnovani navodi tužene da je tužba neblagovremena i da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba iz člana 67. stav l. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), jer tužbu kao takvu nije odbacio. Kako je naveo Kantonalni sud, tužena se neosnovano poziva i na odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1318/06 od 13. decembra 2006. godine. Naime, ova odluka Ustavnog suda donesena je u vezi odredbe člana 105. Zakona radu Republike Srpske, kojom je izričito propisano da radnik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Po mišljenju Kantonalnog suda, nisu osnovani ni žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud počinio povrede iz čl. 385. - 397. ZPP FBiH-a, kada je apelantima Dragi Sabljo i Nikoli Sušić priznao troškove postupka. Troškovi su priznati u skladu sa uspjehom u parnici zbog čega je neosnovana žalbena tvrdnja da je u odnosu na njih trebalo odlučiti u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP FBiH, tj. da stranke same snose svoje troškove. U provedenom postupku, po ocjeni Kantonalnog suda, nema povreda postupka u pogledu kojih je prvostepena presuda ispitana po službenoj dužnosti kada su u pitanju potraživanja na ime manje isplaćenih neisplaćenih plaća tužitelja, kao i dosuđenih kamata od dana podnošenja tužbi pa do 28. novembra 2004. godine. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvata Kantonalni sud. U ovoj pravnoj stvari svi apelanti su, kako je naveo Kantonalni sud, tražili isplatu navedenih novčanih iznosa zbog manje isplaćenih i neisplaćenih plaća u periodu od 1. decembra 1999. godine do 15. juna 2001 godine, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelanti su isplatu plaća tražili na osnovu Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio da apelantima pripada razlika na ime manje isplaćenih plaća obračunata po Privremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane/obrane. Kako je naveo Kantonalni sud, članom 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH propisano je da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na pripadnike oružanih snaga FBiH, dok je članom 135. stav 2. Zakona o upravi („Službene novine FBiH" broj 28/97), propisano da se Pravilnikom razrađuju pojedine odredbe federalnih zakona ili Vlade FBiH radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona i propisa. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio visinu plaća za utužene periode, kao i naknade plaća u periodu Hrvatske samouprave kada su postrojbe HVO-a istupile iz oružanih snaga FBiH, pa je za period od 1. marta do 15. juna 2001. godine svim apelantima utvrdio naknadu u visini od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH. Prema tome, suprotno navodima žalbe apelanti nisu dokazali da su radili u tijelu tužene, odnosno oružanim snagama FBiH, pa je, kako je zaključio Kantonalni sud, Općinski sud pravilno zaključio da apelantima pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo, zbog povrede za koje zaposlenik nije kriv u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu (član 72. stav 3. Zakona o radu FBiH). Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi žalbe u pogledu dosuđenih zakonskih kamata. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno primijenio odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH („Službene novine FBiH" broj 35/06) kojom je propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. ovog Zakona, za period od stupanja na snagu Osnovnog zakona, što znači da kamate mogu da teku samo do 28. novembra 2004. godine. Kako se plate smatraju povremenim potraživanjima iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zatezna kamata na ovakva potraživanja teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu (član 279. stav 3. ZOO), pa do 28. novembra 2004. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se u žalbi tužitelja navodi da je prvostepeni sud pogriješio što je prihvatio prigovor zastare potraživanja za mjesec decembar 1999. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su djelomično zastarjela potraživanja apelanata od 1. decembra 1999. do 01. februara 2000. godine u odnosu na apelante Zdravka Glavinu, Darka Aničića i Dragu Lasića. Međutim, osnovano se, po zaključku Kantonalnog suda, u žalbama apelanata ističe da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena protivno odredbama člana 388. ZPP FBiH. Apelanti su zastupani po punomoćnicima, pa u vezi sa tim imali su troškove za zastupanje i druge radnje.
4. Apelanti su naveli da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelanti vide u činjenici da sudovi u prvom redu polazi od pogrešne činjenice (navodno opće poznate) da je komponenta HVO Vojske FBiH od 1. marta 2001. godine bila raspuštena, što ne odgovara istini. Ni ta činjenica ne daje, po mišljenju apelanata, za pravo sudu da zauzme generalni stav kako apelanti u periodu od 1. marta pa do 15. juna 2001 godine uopće nisu dolazili na posao, te im za taj period dosuđuje naknadu od 55 % od federalne neto plaće. Naprotiv pred sudom je dokazano da su apelanti i pored samouprave dolazili na posao. Da je to tačno potvrđuju iskazi saslušanih apelanata kao i nalaz sudskog vještaka koji je utvrdio da su apelanti proveli na radu puni fond sati za mjesece za koje im je obračunata plaća. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelanti vide u tome što sud neopravdano osporava Pravilnik po kojem su apelanti primali plaću, iako je isti bio na ocjeni kod Ustavnog suda Federacije BiH po zahtjevu tužene, ali je taj zahtjev odbačen. Po mišljenju apelanata redovni sud ne može cijeniti zakonitost i ustavnost jednog akta kakav je Pravilnika o plaćama. I konačno, apelanti smatraju da je sud počinio i bitne povrede postupka koje apelanti vide u razlozima presuda jer sud, navodno, nije cijenio relevantne dokaze apelanata, kao što je Nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke u pogledu visine tužbenog zahtjeva po oba Pravilnika, te uredni dolazak apelanata na posao za utuženi period. Sud je, po ocjeni apelanata, neosnovano i diskriminirajuće prihvatio neutemeljene i paušalne prigovore tužene strane, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, čime je počinjena bitna povreda postupka. Apelanti zaključuju da osporene presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama. Iz navedenih razloga, apelanti predlažu da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju, ukine pobijane presude i predmet vrati sudu na ponovni postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka.
8. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnoh vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog Ministarstva odbrane/obrane koji je u spornom periodu na koji se apelanti pozivaju bio na snazi, i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 1804/08 od 27. oktobra 2010. godine i AP 2582/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović