Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/09 (E. A.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3148/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 3148/09, rješavajući apelaciju Esada Ahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Ahmetovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002260 08 U od 24. augusta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1984798593 od 24. septembra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton broj 1984798593 od 30. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002260 08 U od 24. augusta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1984798593 od 24. septembra 2008. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1984798593 od 30. maja 2008. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1984798593 od 30. maja 2008. godine, u upravnoj stvari apelanta, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju, a u izvršenju Rješenja direktora Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1984798593 od 15. aprila 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog Rješenja Kantonalne administrativne službe od 6. aprila 2006. godine, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 100. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). U obrazloženju rješenja je navedeno da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 22. februara 2007. godine podnio zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Kantonalne administrativne službe od 6. aprila 2006. godine, kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju, u skladu s odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba), zbog pogrešne primjene Uredbe kao specijalnog propisa. Dalje je istaknuto da je prvostepeni organ rješenjem od 28. decembra 2007. godine odbio apelantov zahtjev za obnovu postupka okončanog rješenjem Kantonalne administrativne službe od 6. aprila 2006. godine, kao i da je, povodom apelantove žalbe protiv tog rješenja, drugostepeni organ poništio rješenje od 28. decembra 2007. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Zatim je konstatovano da je u ponovnom postupku prvostepeni organ donio rješenje od 30. maja 2008. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Kantonalne administrativne službe od 6. aprila 2006. godine.

3. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1984798593 od 24. septembra 2008. godine apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe 1984798593 od 30. maja 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno okvalifikovao apelantov zahtjev kao zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja, kao i da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio apelantov penzijski osnov u skladu s odredbama člana 4. stav 2. Uredbe kojom je propisano da se penzijski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, te da je shodno citiranoj odredbi Uredbe, apelantov penzijski osnov utvrđen od prosjeka plaća iz perioda od 1999. do 2003. godine, i taj prosjek iznosi 976,285999 KM. Također je istaknuto da je prilikom valorizacije plaća iz navedenog perioda plaća ostvarena u 1999. godini valorizovana koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO, a koji se shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na ona pitanja koja nisu regulisana navedenom Uredbom. Konačno, konstatovano je da iz navedenog proizlazi da je prvostepeni organ, određujući apelantovu penziju u smislu člana 4. stav 2. i člana 10. Uredbe, pravilno valorizovao lične dohotke primjenom čl. 45. i 46. Zakona o PIO, te da je navedeno pravno stanovište zauzeo i Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojoj presudi od 29. juna 2006. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002260 08 U od 24. augusta 2009. godine, u apelantovom upravnom sporu protiv akta tuženog Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1984798593 od 24. septembra 2008. godine, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je naveo da je sporno pitanje u konkretnoj upravnoj stvari to da li su organi uprave pravilno utvrdili apelantov penzijski osnov, odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka apelantovih valorizovanih plaća, kako su to učinili upravni organi, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plaća. Zatim, sud je istakao da je Zakon o PIO uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, i da u odnosu na tu oblast prava predstavlja opći Zakon, dok drugi zakoni i propisi (uredbe), koji na drugačiji način regulišu sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u odnosu na opći Zakon, predstavljaju izuzetak u odnosu na taj Zakon, i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog Zakona, odnosno propisa. U vezi s tim, sud je konstatovao da je općeprihvaćeno pravno načelo da specijalni Zakon ili propis derogira (ukida, stavlja van snage) opći Zakon i u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava, koje je inače predmet regulisanja općeg Zakona, pa taj izuzetak mora biti decidno predviđen specijalnim Zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom o tom pitanju primjenjivati odredbe općeg Zakona. Dalje, sud je naveo da je zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije BiH donesena navedena Uredba, te da je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Također, sud je konstatovao da, s obzirom da se radi o specijalnom propisu u odnosu na Zakon o PIO, kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon, kao opći Zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanog prosjeka plaća upućuje na zaključak da se apelantov penzijski osnov morao utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o PIO, budući da drugačiji način specijalnim propisom nije regulisan, te da se zbog toga, na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe, u ovom slučaju moraju primijeniti odredbe Zakona o PIO, kao općeg Zakona, shodno navedenoj presudi Vrhovnog suda.

5. Kantonalni sud je naveo da je Zakon o službi u Vojsci Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 34/04), koji je stupio na snagu 4. jula 2004. godine, decidno propisao da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plaća i da se visina penzije ostvaruje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža osiguranika (član 48), kao i Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 88/05), koji je stupio na snagu 28. decembra 2005.godine, a primjenjuje se od 1. januara 2006. godine, članom 49. st. 1. i 2, na potpuno identičan način kao i prethodni federalni zakon, propisao utvrđivanje penzijskog osnova od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plaća. U vezi s tim, sud je istakao da navedeni zakoni predstavljaju specijalne zakone u odnosu na Zakon o PIO, te da je tim zakonima potpuno i jasno određeno da se penzijski osnov vojnih osiguranika utvrđuje od mjesečnog prosjeka njihovih nevalorizovanih plaća za zakonom propisani vremenski period. Shodno tome, sud je konstatovao da je očigledno da tako nije propisano Uredbom iz 2004. godine i da su tom Uredbom propisani nepovoljniji uvjeti za penzionisanje vojnih osiguranika od onih u Uredbi iz 2000. godine koja se, u konkretnom slučaju, primjenjuje na apelanta s obzirom da je apelant zahtjev za utvrđivanje prava na starosnu penziju podnio na osnovu citirane Uredbe. Isto tako, sud je naveo da ne stoje ni apelantovi tužbeni navodi o nepravilnoj primjeni koeficijenta valorizacije za 2004. godinu, s obzirom da je za tu godinu, kao i za 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu primijenjen koeficijent valorizacije 1,000. Zatim, sud je istakao da su također neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni organ nije imao, niti je nadležni organ objavio, bilo kakvo saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje ostvaruju pravo na penziju u 2004. godini. Naime, sud je naveo da je prvostepeni organ raspolagao podacima o koeficijentu valorizacije za 1999, 2000. i 2001. godinu koji su objavljeni u «Službenim novinama Federacije BiH» broj 25/03, te da je u tom saopćenju navedeno da je koeficijent valorizacije za 1999. godinu 0,582, koji je tuženi primijenio prilikom određivanja penzije apelantu za tu godinu, dok je za 2000. i 2001. godinu koeficijent valorizacije bio 1,000, koji je tuženi primijenio i za 2002. i 2003. godinu, pa kako je prema tim koeficijentima tuženi uzeo plaće u nominalnom iznosu bez valorizacije, za te godine i nije bitno da li su objavljeni podaci o koeficijentima valorizacije plaća. Konačno, sud je istakao da na temelju navedenog smatra da je Federalni zavod PIO pravilnom primjenom odredaba Zakona o PIO i navedene Uredbe pravilno utvrdio apelantovo pravo na starosnu penziju.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u postupku određivanja visine starosne penzije pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je došlo do grube povrede upravnog postupka prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, te da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava apelantu određena niža penzija, čime je direktno povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Dalje, apelant ukazuje da je prvostepeni organ prilikom izračuna osnovice za penziju koristio podatke o ostvarenom prosječnom primanju kao petogodišnji prosjek za period od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2003. godine, ali da je, međutim, prvostepeni organ za 1999. godinu kao polaznu godinu za utvrđivanje penzijske osnove, umjesto koeficijenta valorizacije 1,000, utvrdio koeficijent 0,582, tako da je apelantu valorizovana plaća «sa iznos od 13.420 KM na iznos od 7.810,43 KM, dakle skoro prepolovljena». Također, apelant ističe da je, polazeći od činjenice da se predmetna penzija ostvaruje po posebnom propisu, dakle po Uredbi, jasno da se na nju primjenjuju posebni propisi, koji ukazuju da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o PIO, kao kod ostvarivanja prava na penziju u redovnom postupku. Apelant citira i detaljno analizira odredbe člana 4. Uredbe, te navodi da Federalni zavod PIO nije imao osnova za valorizaciju primanja vojnih osiguranika za 1999. godinu, jer je time narušio Uredbu kao specijalni propis, koji govori o pravu na penzionisanje pod povoljnijim uvjetima. Isto tako, apelant posebno naglašava da prvostepeni organ, koji je odlučivao o pravu na penziju u toku 2004. godine, kada je pravo ostvareno, nije imao, niti je nadležni organ objavio saopćenje i bilo kakve koeficijente valorizacije za osobe koje ostvaruju u toj godini pravo na penziju, te da se iz tog razloga navedeno rješenje može smatrati nepravilnim i donesenim na temelju nepravilne primjene pravnih propisa o penzionisanju po osnovu Uredbe, kao i da to istovremeno znači da se odredba člana 10. Uredbe ne primjenjuje, jer je potpuno jasno da je osnov za penziju nesporan i ne podliježe valorizaciji na način kako to provodi Federalni zavod PIO, tako da nema osnova da se primjenjuje bilo kakav propis ili tumačenje iz Zakona o PIO.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/09 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio