Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/10 (K. M.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 45
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 3
Predmeti (1)
AP-911/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 911/10, rješavajući apelaciju Kerima Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kerima Muminovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000247 od 30. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-07-000 124 od 25. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1984758243 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1984758243 od 11. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kerim Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000247 od 30. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (Kantonalni sud) broj 007-0-U-07-000 124 od 25. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 02/1-1984758243 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1984758243 od 11. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 1984758243 od 11. oktobra 2006. godine, donesenim u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj U-1456/05 od 8. marta 2006. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 642,9830 KM, počev od 1. juna 2004. godine.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant pravo na penziju ostvario na temelju odredbe člana 3. stav 1. Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu. Uredba) kojim je propisano da vojni osiguranici koji se otpuštaju iz vojne službe zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH), a koji imaju najmanje 45 godina života i 20 godina penzijskog staža i najmanje tri godine efektivnog staža tokom rata kao vojni osiguranici, stiču pravo na starosnu penziju na prijedlog Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO). Iz obračuna za utvrđivanje najpovoljnijeg penzijskog osnova, koji je sastavni dio prvostepenog rješenja, proizlazi da je penzijski osnov apelantu utvrđen na osnovu prosjeka plata koje je ostvario za period od 1999. do 2003. godine s tim što je Kantonalna administrativna služba apelantovu platu ostvarenu u 1999. godini valorizovala koeficijentom valorizacije 0,582, dok je plate ostvarene u periodu od 2000. do 2003. godine uzela u nominalnom iznosu, odnosno primijenila koeficijent valorizacije 1,00.
4. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 02/1-1984758243 od 17. januara 2007. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe matični broj 1984758243 od 11. oktobra 2006. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ, u skladu sa članom 4. stav 2. Uredbe, apelantov penzijski osnov utvrdio na osnovu prosjeka plata za period 1999. do 2003. godine kojom prilikom je njegovu platu ostvarenu u 1999. godini pravilno valorizovao koeficijentom valorizacije 0,582, dok je plate ostvarene u periodu od 2000. do 2003. godine valorizovao koeficijentom valorizacije 1,00, shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. novine FBiH“ br. 29/98 i 32/01), koji se, shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe, primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana pomenutom uredbom.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-000 124 od 25. aprila 2007. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je pokrenuo protiv Rješenja Federalnog zavoda PIO broj 02/1-1984758243 od 17. januara 2007. godine.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju uredio sve načine sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i u odnosu na tu oblast predstavlja opći zakon. Drugi zakoni i propisi (uredbe) koji regulišu na drugačiji način sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojednih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja predstavljaju izuzetak u odnosu na taj zakon i u odnosu na njega imaju karakter specijalnog zakona, odnosno propisa. S obzirom na to da specijalni zakon ili propis derogira opći zakon i u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava, koje je inače predmet regulisanja općeg zakona, taj izuzetak mora biti decidirano predviđen specijalnim zakonom ili propisom, jer će se u suprotnom po istom pitanju primjenjivati odredbe općeg zakona. U konkretnom slučaju, zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije FBiH, donesena je Uredba o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH. Članom 4. stav 2. Uredbe iz 2004. godine je proipisano da se vojnim osiguranicima utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plata, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plata kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Kada se ima u vidu da se radi o specijalnom propisu u odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojim se propisuju izuzeci u odnosu na taj zakon kao opći zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanih plata upućuje na zaključak da će se penzijski osnov utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer specijalnim propisom nije regulisan drugačiji način. Takođe, shodno članu 10. stav 1. Uredbe iz 2004. godine, moraju se primijeniti odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao općeg zakona na sva pitanja koja nisu regulisana pomenutom uredbom (Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-
000 179 od 29. juna 2006. godine). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilnom primjenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Uredbe pravilno utvrdili apelantovo pravo na starosnu penziju i njenu visinu.
7. Kantonalni sud je, takođe, istakao da apelant neosnovano tužbom traži da mu se kod utvrđivanja penzijskog osnova primijeni odredba člana 48. Zakona o službi u Vojsci FBiH. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je članom 48. stav 1. Zakona o službi u Vojsci FBiH („Službene novine FBiH“ broj 34/04 ) propisano da se penzijski osnov za sticanje prava na penziju utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plata ostvarenih u posljednjih pet godina prije godine u kojoj ostvaruje pravo na penziju. Međutim, članom 46. navedenog zakona je propisano da vojni osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, odnosno kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Apelantu je priznato pravo na starosnu penziju pod posebnim - povoljnijim uslovima propisanim članom 5. stav 1. Uredbe, a apelantu se i nije moglo priznati pravo na starosnu penziju kao vojnom osiguraniku u smislu odredbe člana 46. navedenog Zakona o službi u Vojsci FBiH, jer apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju koji su propisani tom odredbom, pa nije bilo osnova da mu se penzijski osnov utvrdi primjenom člana 48. tog zakona.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000247 od 30. novembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-000 124 od 25. aprila 2007. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude u potpunosti podržao obrazloženje koje je Kantonalni sud dao u svojoj presudi.
9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su mu pogrešno utvrdili visinu penzije pogrešno primjenjujući materijalno pravo. Apelant ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni odredaba Uredbe, jer da mu je penzijski osnov trebalo utvrditi na osnovu nevalorizovanih plata. Takođe navodi da je članom 1. navedene uredbe izričito propisano da se tom uredbom privremeno uređuje pravo na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH do donošenja odgovarajućeg zakona, a to je Zakon o službi u Vojsci FBiH kojim je u članu 48. propisano da se penzijski osnov za sticanje prava na penziju utvrđuje od mjesečnog prosjeka nevalorizovanih plata ostvarenih u posljednjih pet godina prije godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju, pa mu je donošenjem tog zakona trebalo utvrditi u skladu sa odredbama tog zakona. S obzirom na navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima o diskriminaciji, apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna. Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić