Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/10 ("Euros" d.o.o. Srbac)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1649/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1649/10, rješavajući apelaciju "Euros" d.o.o. Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „EUROS“ d.o.o. Srbac podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1340/07 od 4. marta 2010.

godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luke broj 01/4-UP/II- 693/07 od 6. novembra 2007. godine i Rješenja Regionalnog centra Banja Luka Odsjeka za carine Grupa za procedure broj 03/4-2/I-Up-3192/06 od 16. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Euros" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Pravuljac advokat iz Novog Grada, podnio je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1340/07 od 4. marta 2010. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luke (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) broj 01/4-UP/II-693/07 od 6. novembra 2007. godine i Rješenja Regionalnog centra Banja Luka Odsjeka za carine Grupa za procedure (u daljnjem tekstu: Odsjek za carina) broj 03/4-2/I-Up-3192/06 od 16. marta 2007. godine.

2. Rješenjem Odsjeka za carine broj 03/4-2/I Up-3192/06 od 16. marta 2007. godine koje je potvrđeno Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-UP/II-693/07 od 6. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za isplatu zatezne kamate.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. aprila 2002. godine podnio zahtjev ovom organu za isplatu zatezne kamate u iznosu od 173.694,72 KM po osnovu uplaćenog glavnog duga-posebne takse na određene uvezene proizvode, da je rješenjem ovog organa broj 03/4-2/I Up- 2993/06 od 12. januara 2007. godine donesenom u ponovnom postupku po presudi Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-24/03 zahtjev apelanta za povrat glavnog duga-posebne takse odbačen kao neblagovremen, koje rješenje je postalo konačno, obzirom da je rješenjem direktora Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-UP/II-310/07 od 7. marta 2007. godine žalba apelanta izjavljena protiv navedenog rješenja odbijena kao neosnovana. Dakle iz spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje od 12. januara 2007. godine odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat glavnog duga-posebne takse, pa je s tim takođe navedeno u odnosu na zahtjev apelanta na isplatu zakonske zatezne kamate da s obzirom da glavni dug-posebna taksa nije isplaćena, da iz navedenog razloga slijedi da zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate treba odbiti jer isi nema uporište u člana 208. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 1/98 i 34/00, u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) koji je bio važeći u vrijeme podnošenja zahtjeva) i člana 234. važećeg Zakona o carinskoj politici („Službeni glasnik BiH“, broj 57/04 i 51/06). S obzirom da je prema članu 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kamata pridružne prirode uz glavni dug, to je imajući u vidu član 208. Zakon o carinskoj politici koji je bio važeći u vrijeme podnošenja zahtjeva obrazloženo da glavni dug nije isplaćen, stoga taj organ taj organ zahtjev apelanta za isplatu zakonske kamate ne može usvojiti, jer nema uporište kako u odredbi Zakona o carinskoj politici koji je važio u momentu podnošenja zahtjeva i članu 234. važećeg Zakona o carinskoj politici. Članom 234. Zakona o carinskoj politici je propisano da povrat iznosa uvoznih i izvoznih dažbina ili zatezne kamate koja je plaćena prilikom plaćanja navedenih dažbina ne dovodi do obaveze isplaćivanja kamate od strane carinskih organa, ali da se kamata isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Dakle citiranom odredbom Zakona o carinskoj politici je propisano pravo na isplatu zateznih kamata samo u slučaju kada odluka kojom je odobren povrat naplaćenih uvoznih ili izvoznih dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke

4. Uprava za indirektno oporezivanje u obrazloženju rješenja je navela da smatra odluku Odsjeka za carine pravilnom i utemeljen na odredbi člana 277. ZOO, članu 208. Zakona o carinskoj politici koji je bio na snazi u momentu podnošenja zahtjeva apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate i članu 234. važećeg Zakona o carinskoj politici. Uprava za indirektno oporezivanje je u obrazloženju rješenja takođe navela da kako su žalbeni navodi apelanta takvi da nemaju uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, pa je ovaj organ postupajući shodno članu 228. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučio kao u izreci rješenja.

5. Sud BiH je rješavajući u upravnom sporu apelanta pokrentog protiv rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-UP/II-693/07 od 6. novembra 2007. godine Presudom broj U- 1340/07 od 4. marta 2010. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

6. Apelant je u istorijatu tužbe naveo da je 1999. godine izvršio uvoz određenih proizvoda, da je platio posebnu taksu na određene proizvode, a da je 10. augusta 2001. godine podnio zahtjev za povrat plaćenih sredstava po osnovu posebne takse na određene proizvode za zakonskom zateznom kamatom, iz razloga što je smatrao da su sredstava nezakonito naplaćena. Sud BiH je ispitao zakonitost i pravilnost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02 do 83/08, u daljnjem tekstu: ZUS) na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. Sud BiH je utvrdio da iz stanja spisa ove upravne stvari proizilazi da s obzirom da prema članu 277. ZOO kamata uz glavni dug ima karakter pridružne prirode, te imajući u vidu da je rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje broj 03/4-2/I-Up- 2993/06 od 12. januara 2007. godine odbijen zahtjev apelanta za povrat i isplatu glavnog duga-posebne takse, koje rješenje jer je postalo konačno obzirom da je rješenjem direktora Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-Up/II-310/07 od 7. marta 2007. godine žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Uprave odbijena kao neosnovana, Sud BiH smatra pravilnim stav Uprave za indirektno oporezivanje da je zahtjev za isplatu zakonske kamate neosnovan. Iimajući u vidu navedeno taj sud je utvrdio da budući da glavni dug-posebna taksa nije isplaćena, to ne postoji obaveza organa uprave na isplatu zakonske kamate apelantu, zbog njene akcesorne prirode. Osim toga je ukazao na odredbu člana 214. ZOO kojom je regulisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po utvrđenim stopama. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je Uprava za indirektno oporezivanje u postupku donošenja osporene odluke imala u vidu Zakon o carinskoj politici kao propis koji je bio na snazi u momentu podnošenja zahtjeva obzirom da na primjenu tog zakona upućuje odredba člana 64. važećeg Zakona o carinskoj politici.

7. Uz odgovoru na apelaciju Sud BiH je dostavio Presudu tog suda broj Uvl-36/10 od 22. septembra 2010. godine iz koje slijedi da je apelant tom sudu podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH broj U-1340/07 od 2. marta 2010. godine koji je Apelaciono vijeće tog suda Presudom broj Uvl-36/10 od 22. septembra 2010. godine odbilo kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće tog suda je navelo da smatra da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno primjenilo odredbe ZUS kada je tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje broj 01/4-2/1 UP-3192/06 od 16 marta 2007. godine u upravnoj stvari isplate zakonske kamate odbilo kao neosnovanu, cijeneći pravilnim stav tog organa da zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate nema uporište u odredbi člana

208. Zakona o carinskoj politici koji je bio važeći u vrijeme podnošenja zahtjeva i u odredbi člana 234. važećeg Zakona o carinskoj politici. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 234. važećeg zakona propisano, da povrat iznosa uvoznih i izvoznih dažbina ili zatezne kamate koja je plaćena prilikom plaćanja navedenih dažbina ne dovodi do obaveze isplaćivanja zatezne kamate od strane carinskih organa, ali da se kamata isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, što u konkretnom predmetu nije slučaj. S obzirom na navedeno Apelaciono vijeće suda BiH je na temelju člana 54. stav 1. ZUS zahtjev apelanta za preispitivanje odluke Suda BiH broj U-1340/07 od 4. marta 2010. godine odbilo kao neosnovan.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su odluke organa uprave i sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ZOO i Zakona o carinskoj politici. Dalje navodi hronologiju postupanja u konkretnom pravnoj stvari u postupku pred organima uprave i u postupku pred Sudom BiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, jer su očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/10 ("Euros" d.o.o. Srbac) | Sudska praksa | Aktio