Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/13 (M. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3478/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 3478/13, rješavajući apelaciju Marinka Planinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Planinića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005972 13 Ko od 6. juna 2013. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Planinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupaju Zdravko Rajić i Davor Martinović, advokati iz Mostara, podnio je 5. avgusta 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 005972 13 Ko od 6. juna 2013. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će se zabraniti Sudu BiH vršenje bilo kakvih radnji predviđenih Zakonom o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, u daljnjem tekstu: KZ BIH), sve do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj T20 0 KT 0002917 03 od 26. aprila 2013. godine, koja je potvrđena od strane Suda BiH 13. maja 2013. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo Zloupotreba ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2., u vezi sa stavom 1. tačka 3. Kivičnog zakona Federacije BiH («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, u daljnjem tekstu: KZ FBIH).
3. Protiv navedene optužnice, apelant je podnio prethodne prigovore iz zakonskih razloga, propisanih odredbom člana 233. stav 1. tačke a) i c) ZKP BiH, osporavajući nadležnost Suda BiH, te zbog formalnih nedostataka u optužnici.
4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 005972 13 Ko od 6. juna 2013. godine, temeljem člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKP BiH, odbijeni su kao neosnovani prethodni prigovori apelanta protiv gore navedene optužnice. U odnosu na apelantov prigovor koji se odnosi na stvarnu nadležnost Suda BiH za postupanje u ovom kaznenopopravnom predmetu Sud se pozvao na odredbe člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH zaključujući da je pažiljivo razmotrio na koji način je moguće objektivizirati uvjete za zasnivanje nadležnosti Suda BiH te je primjenjujući pravila tumačenje Suda zaključio da je zakonodavac očigledno imao u vidu namjeru da proširi osnovnu djelatnost Suda sa ciljem da se država zaštiti i od posljedica krivičnih djela koja predviđaju entitetski zakoni ukoliko okolnosti izvršenja kaznenog djela ukazuju na poseban stepen ugrožavanja društvenih vrijednosti. Nadalje, osvrčući se na navedeni prigovor Sud se pozvao na razloge odluke izvanraspravnog Vijeća istog Suda broj S1 2K 005972 11 Kv od 16. juna 2011. godine kojom je ustanovljena nadležnost Suda BiH, a koje rješenje je potvrđeno odlukom Apelacionog Vijeća istog suda broj S1 2K 005972 11 Kž1 od 26. jula 2011. godine. Takođe, Sud navodi da je temeljem člana 228. stav 1. ZKP BiH po službenoj dužnosti ponovo ispitao nadležnost te utvrdio da je stvarno nadležan za postupanje, ističući da se u odnosu na pomenuta rješenja Suda BiH iz faze istrage nisu izmjenile relevantne činjenice za odlučivanje o stvarnoj nadležnosi Suda BiH. Sud je ocjenio da su prigovori odbrane na formalne nedostatake u optužnici, paušalno i u potpunosti neosnovani, te da optužnica sadrži sve elemente propisane članom 227. stav 1. ZKP BiH.
5. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;»
7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
8. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 005972 13 Ko od 6. juna 2013. godine, kojim je odlučeno o prethodnim prigovorima apelanata protiv Optužnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0002917 03 od 26. aprila 2013. godine, protiv kojeg nije moguće izjaviti posebnu žalbu, a apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
9. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
10. U apelantovom slučaju, rješenje Suda BiH, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo odbijen zahtjev apelanta kojim osporava nadležnost Suda BiH i formalne nedostatake iz optužnice i time je riješeno jedno proceduralno pitanje. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Sudom BiH, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hrecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29 dostupna na www.ustavnisud.ba ).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić