Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3080/09 (V. A.)
Odluka donesena 25. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinska mjera
- Disciplinski postupak
- Izuzeće
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - razuman rok
- Protek roka
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 56
- Zakon o parničnom postupku · čl. 54
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 68
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH
- Odluka o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3080/09
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3080/09, rješavajući apelaciju Vlade Adamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1. i stav 3. tačka c), člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. i člana 68. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Adamovića podnesena protiv Presude Suda Bosne Hercegovine broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine, odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine br. VSTV-02-1107-30052008 od 29. maja 2008. godine i VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Adamovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Su: 02-1-
456/08 od 24. juna 2008. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlado Adamović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev. 1/09 od 8. septembra 2009. godine, Presude Suda BiH broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine, Rješenja Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine, Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine i Odluke VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje odluke Suda BiH broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine i Odluke VSTV broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je 28. oktobra 2009. godine precizirao apelaciju. Apelant je dopunio apelaciju 26. maja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: ranije važeća Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH, VSTV, Drugostepene komisije i Prvostepene komisije zatraženo je 2. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Dalje, 11. marta 2010. godine je zatraženo od Apelacionog vijeća Suda BiH i Ureda disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: disciplinski tužilac) da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 12. novembra, a VSTV 10. novembra 2009. godine. Apelaciono vijeće Suda BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 22. marta, a Ured disciplinskog tužioca 24. marta 2010. godine. Drugostepena i Prvostepena komisija nisu dostavile odgovore na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važećih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. aprila 2010. godine.
4. Ustavni sud je Odlukom broj AP 347/09 od 16. jula 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv odluka Suda BiH, VSTV, Drugostepene i Prvostepene komisije navedenih u tački 1. obrazloženja ove odluke (osim Rješenja Suda BiH broj Rev.1/09 od 8. septembra 2009. godine) zbog toga što je u vrijeme donošenja te odluke Ustavnog suda bio u toku postupak po apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Suda BiH broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine koja je u međuvremenu odbačena kao nedopuštena.
5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine kojom se apelacija smatra odbijenom. U obrazloženju presude Ustavni sud je naveo sve relevantne činjenice i relevantne zakonske odredbe, te ponudio pravne argumente „za“ i „protiv“ usvajanja /odbijanja apelacije. U donošenju odluke učestvovalo je osam sudija Ustavnog suda, te je Ustavni sud, primjenom člana 40. st. 3. i 4. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da najmanje pet sudija nije identično glasalo za prijedlog odluke, donio odluku da se apelacija smatra odbijenom.
6. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), rješavajući (između ostalih) o apelantovoj aplikaciji, donio je presudu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 19. novembra 2013. godine (vidi presudu Evropskog suda Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11, od 19. novembra 2013. godine), kojom je utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu apelanta i ostalih aplikanata. Evropski sud je obavezao Bosnu i Hercegovinu da apelantu i ostalim aplikantima plati naknadu na ime nematerijalne štete zbog utvrđene povrede (u iznosu od po 3.600 eura). U obrazloženju presude Evropski sud je naveo da su aplikanti (između ostalih, i apelant) dovedeni u situaciju da im „odlučivanje“ o građanskim stvarima bude samo formalno, jer Ustavni sud nije odlučio o dopustivosti i meritumu predmeta, a zbog činjenice da Ustavni sud nije imao većinu za donošenje odluke kojom se apelacija usvaja ili odbija, čime je pravo pristupa sudu aplikantima postalo „iluzorno“.
7. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika /agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom 3. decembra 2013. godine dostavilo je Ustavnom sudu prevod presude Evropskog suda, a 26. februara 2014. godine je dostavilo Ustavnom sudu Informaciju o konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Avdić i drugi (u daljnjem tekstu: Informacija). U Informaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu navedeno je: „Uzimajući u obzir da je presuda Avdić i drugi protiv BiH postala konačna, a utvrđene povrede prava odnose se na postupanje Ustavnog suda BiH, molimo vas da pristupite izvršenju individualnih i generalnih mjera na koje je tužena Bosna i Hercegovina obavezana po presudi.“ U Informaciji je, dalje, istaknuto: „U okviru obaveze da se izvrše individualne mjere po presudi Avdić i drugi protiv BiH, Ustavni sud je dužan da omogući aplikantima S. Avdiću, V. Adamoviću i D. Kovačeviću ponavljanje postupka pred Ustavnim sudom BiH.“ U dostavljenoj Informaciji zastupnik Vijeća ministara pred Evropskim sudom iznio je i sljedeći stav: „U okviru obaveze da se izvrše generalne mjere, Ustavni sud je dužan pristupiti izmjeni člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda BiH, kako bi se osiguralo da Ustavni sud BiH ubuduće donosi odluke kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanata u skladu sa garancijama prava na pristup sudu iz člana 6. Konvencije.“
8. Ustavni sud je donio nova Pravila Ustavnog suda, koja su objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 od 24. marta 2014. godine, a koja su stupila na snagu 1. aprila 2014. godine, i Odluku o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 57/14 od 22. jula 2014. godine, a koja je stupila na snagu 30. jula 2014. godine.
9. Na sjednici Ustavnog suda, održanoj 24. septembra 2014. godine, Ustavni sud je na osnovu člana 91. stav 1. alineja c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Disciplinski postupak
11. Disciplinski tužilac je tužbom podnesenom 4. decembra 2006. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta, sudije Suda BiH, zbog disciplinskog prekršaja iz člana 56. tač. 22. i 23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 25/04, 93/05 i 48/07, u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV).
12. Odlukom VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine, donesenom na prijedlog Prvostepene komisije, utvrđeno je da je opravdano produženje roka za okončanje disciplinskog postupka protiv apelanta broj DCVA (sudije) 14/2006 na način da je odlučeno da se disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od šest mjeseci, računajući od 4. decembra 2007. godine. U obrazloženju odluke VSTV je, prvo, navelo tok dotadašnjeg postupka iz kojeg proizlazi da je Prvostepena komisija zakazala tri pripremna ročišta koja su odgođena (16. marta, 10. i 25. aprila 2007. godine, dva puta zbog apelantovog zahtjeva za izuzeće predsjednika VSTV, člana Prvostepene komisije i glavnog disciplinskog tužioca, a jednom zbog spriječenosti člana Prvostepene komisije), a da je pripremno ročište održano 28. maja 2007. godine, kao i da je zakazano više ročišta za glavnu raspravu (27. i 28. juna, 5. i 9. jula, 27. i 28. augusta, 20. i 21. septembra, 15. i 24. oktobra 2007. godine) koja su odgađana, u pravilu, na apelantov prijedlog (zbog suđenja u drugom predmetu, radi pripremanja opunomoćenika, zbog apelantove bolesti, izuzeća novog člana Prvostepene komisije…). Navedeno je da je za 16. novembar 2007. godine određen nastavak glavne rasprave. Budući da je Prvostepena komisija 24. oktobra 2007. godine uputila prijedlog «za produženje roka zastarjelosti u ovom disciplinskom predmetu», VSTV je utvrdilo, imajući u vidu dotadašnji tok postupka, da je postupak produžen za oko 140 dana prvenstveno zbog apelantovog postupanja. Stoga je VSTV, s obzirom na složenost predmeta, te okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka, «ocijenilo da je opravdan prijedlog Prvostepene komisije da se produži zastarni rok» u smislu člana
73. Zakona o VSTV, ocjenjujući da taj rok neće prouzrokovati povredu apelantovih prava na postupanje u razumnim rokovima u smislu Evropske konvencije.
13. Odlukom Prvostepene komisije broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine odbijena je disciplinska tužba protiv apelanta kao sudije Suda BiH u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV - ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Nasuprot tome, utvrđeno je da je apelant odgovoran što je počinio prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 22. Zakona o VSTVBiH – ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije, pa mu je na osnovu člana 58. stav 1. tačka f. Zakona o VSTVBiH izrečena disciplinska mjera razrješenje sa dužnosti. Navedeno je da je Prvostepena komisija u dokaznom postupku provela dokaze koje je predložio disciplinski tužilac (saslušanje sedam svjedoka: B.B., M.K., S.Š., Z.C., I.Š., S.Đ. i M.Đ., saslušanje vještaka M.K.K., te izvršila uvid u niz materijalnih dokaza: članaka, zapisnika, dnevnu naredbu, potvrdu optužnice, službenu zabilješku, izjave, izjašnjenje, odluku…). Navedeno je da su na apelantov prijedlog izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka J.O.Č. i B.G., te da je izvršen uvid u rezultate Suda BiH a da je, s obzirom na to da je apelant tvrdio da je svjedok S.Š. mijenjala svoj iskaz, izvršeno upoređivanje iskaza ovog svjedoka iz zapisnika o saslušanju broj Kta: 1847/06 od 5. septembra 2006. godine i iskaza datog u disciplinskom postupku. Obrazlažući odbijanje disciplinske tužbe u odnosu na tačku III.2, navedeno je da disciplinski tužilac nije dokazao navode iz ovog dijela tužbe, niti da izvedeni dokazi potvrđuju činjenični opis navedenog disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV. Prvostepena komisija je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno apelantovog i iskaza svjedoka S.Š., a zatim i svjedoka Z.C., dajući detaljnu analizu oba iskaza, te obrazlažući zbog čega je poklonila vjeru nekom od njih, utvrdila da je apelant u prvoj polovini 2006. godine „najmanje dva puta“ dolazio u cvjećaru „Evergrin“ i da je nepobitno utvrđeno da je apelant 7. jula 2006. godine došao u predmetnu cvjećaru, sišao za svjedokom S.Š. u podrumski dio i poljubio je. Navedeno je da je svjedok nakon njegovog odlaska bila vidno uzbuđena i potresena u toj mjeri da nije mogla nastaviti posao, da se tresla i da je plakala, te da je svjedoku Z.C. ispričala tok događaja u podrumu cvjećarnice na isti način kako je to učinila na glavnoj raspravi, što je, kako se navodi u obrazloženju, učvrstilo uvjerenje Prvostepene komisije da je svjedok S.Š. istinito i objektivno iznijela činjenice. Prvostepena komisija je u obrazloženju, dalje, navela, analizirajući izjave M.K.K. koja je u postupku saslušana kao vještak (na prijedlog disciplinskog tužioca) i kao svjedok (na apelantov prijedlog), da ekspertiza ličnosti svjedoka S.Š., koja je u cijelosti prihvaćena, ničim ne dovodi u pitanje validnost, objektivnost i istinitost izjave svjedoka. Konačno je u obrazloženju odluke navedeno da je za Prvostepenu komisiju nesporno da apelantovo ponašanje, na navedeni način, predstavlja atak na fizički i duševni integritet svjedoka S.Š. i svojevrsno nasilno ponašanje prema svjedoku koje remeti njen uobičajeni životni i radni mir, što je, prema zaključku Prvostepene komisije, kod svjedoka prouzrokovalo traumatično i stresno stanje i iskustvo. U vezi sa tačkom III.3. disciplinske tužbe, Komisija je, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza, izjave svjedoka S.Đ. i djelimično apelantove izjave, utvrdila da je apelant kritične prilike ušao u ženski WC u prostoru Suda BiH idući za zaposlenicom S.Đ., koju je prethodno na hodniku pozvao da zajedno popiju kafu, te je sa njom vodio konverzaciju ne pokušavajući da s njom ostvari fizički kontakt. Navedeno je da je apelantov postupak i ponašanje izazvalo određene negativne i uznemiravajuće posljedice na svjedoka S.Đ., koja je o tome obavijestila svoju majku i šeficu.
14. U obrazloženju odluke je, dalje, navedeno da se apelantu stavlja na teret da je radnjama opisanim u tač. III.1. i III.3. disciplinske tužbe počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV, odnosno da se apelant ponašao u sudu (tačka III.3) i van suda (tačka 3.1) na način koji šteti ugledu sudske djelatnosti, kao i da je apelant radnjama navedenim u ovim tačkama povrijedio član 4. Etičkog kodeksa za sudije koji se odnosi na integritet i dolično ponašanje, te st. 4.1. i 4.2. Etičkog kodeksa. S obzirom na činjenice utvrđene u predmetnom disciplinskom postupku, Prvostepena komisija je zaključila da apelantovo ponašanje prema S.Š. predstavlja grubo kršenje načela integriteta sudije i sudijskog lika, kao i pravosuđa u cjelini, te da je eklatantan primjer nedoličnog ponašanja sudije izvan suda i sudnice. Navedeno je da to ponašanje «ima sva konstitutivna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTVBiH, odnosno da predstavlja ponašanje izvan suda koje je sasvim sigurno, imajući u vidu veliki publicitet ovog događaja u sredstvima informiranja, drastično naštetilo ugledu sudijske dužnosti», i to ne samo apelantovom ugledu već su, «nakon objavljivanja događaja u svim javnim medijima u Bosni i Hercegovini, sasvim sigurno narušeni moralni dignitet i dostojanstvo sudijske funkcije u širem smislu». Također je navedeno da postupak apelanta, koji je mimo normalnih i ustaljenih kodeksa ponašanja ušao «za njemu nepoznatom ženskom osobom u ženski WC, također prema mišljenju Komisije, predstavlja izraz nemoralnog i nedoličnog ponašanja unutar samog suda koje ne priliči bilo kome, a pogotovo ne jednom sudiji Suda Bosne i Hercegovine i koje, svakako, predstavlja narušavanje digniteta sudijske funkcije i šteti ugledu sudijske dužnosti». Dalje je navedeno da je Komisija kao nepobitno utvrdila da je apelant učinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret tač. III.1. i III.3. disciplinske tužbe, te da se Komisija opredijelila za izricanje najteže disciplinske mjere – razrješenje sa dužnosti iz člana 58. stav 1. tačka f. Zakona o VSTV. Navedeno je da je, imajući u vidu principe iz člana 59. Zakona o VSTV, ocijenjeno da se radi o veoma ozbiljnom disciplinskom prekršaju sa teškim posljedicama za dignitet pravosuđa, te je ocijenjeno, imajući u vidu okolnosti slučaja, da je apelant nepodoban i nedostojan da dalje vrši dužnost sudije. Ocijenjeno je da nijedna druga disciplinska mjera ne bi bila adekvatna apelantovom djelu i njegovim posljedicama na pravosuđe i sudsku funkciju. Dalje je navedeno da okolnosti u vezi sa apelantovim dotadašnjim radom i karijerom ne mogu biti olakšavajuće okolnosti koje bi dovele do blažeg kažnjavanja, a da je ova najstrožija disciplinska mjera izrečena radi zaštite najviših moralnih i društvenih vrijednosti, kao i visokih etičkih standarda postavljenih sudijama.
15. Odlukom Drugostepene komisije broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Odlukom VSTV broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je potvrđena odluka Prvostepene komisije broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine. U vezi sa prigovorom «zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka», istaknuto je da pri činjenici da funkcionalna nadležnost za odlučivanje o ovom pitanju nije zakonom određena, VSTV, kao najviši organ, treba da bude tijelo koje će odlučivati o tom pitanju, budući da donošenje odluke Vijeća kao cjeline pruža veći stepen garancije zaštite prava lica protiv kojih se vodi postupak. Navedeno je da zakonom nije propisana mogućnost da se uloži posebna žalba na odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, ali da apelant tu odluku može osporavati u žalbi na odluku o disciplinskom prekršaju. Dalje je navedeno da žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja na kojem je utemeljen zaključak VSTV o postojanju razloga za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, te su ocijenjene neosnovanim apelantove tvrdnje o povredi pravila postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su u apelantovom slučaju svi dokazi izvedeni na glavnoj raspravi, te da upravo ti dokazi na koje se poziva prvostepena odluka predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak o počinjenom disciplinskom prekršaju. Istaknuto je da propusti Prvostepene komisije u vidu izostanka ocjene dokaza odbrane iskaza svjedoka J.O.Č. i B.G. u obrazloženju nisu imali posljedicu negativne refleksije na pravilnost i potpunost činjenične osnove, budući da su iskazi tih svjedoka bez značaja za pravnu kvalifikaciju radnji koje je preduzeo apelant, te je ocijenjeno da izostanak analize ovih dokaza nije utjecao na pravilnost i zakonitost odluke. Navedeno je da je za disciplinski prekršaj opisan u tački III.3. disciplinske tužbe od odlučnog značaja činjenica koja je nesporno utvrđena da je apelant ušao za S.Đ. u ženski WC u kojem je s njom vodio konverzaciju, te da je sasvim irelevantno šta je prethodilo takvom apelantovom ponašanju, o kojim činjenicama se izjašnjavao svjedok J.O.Č. u svom iskazu. Istaknuto je da se svjedok B.G. izjašnjavala na okolnosti koje bi ukazivale na bliskost apelanta i oštećene S.Š., ali je Drugostepena komisija ocijenila da su te okolnosti bez značaja za pravnu kvalifikaciju apelantovih radnji preduzetih kritičnog događaja, a koje se prema svom sadržaju manifestiraju kao seksualno uznemiravanje sa posljedicom nanošenja štete dignitetu oštećene. Kao beznačajni na pravilnost odluke su ocijenjeni i žalbeni navodi u vezi sa iskazom dr. M.K.K., budući da činjenice na koje se ona izjašnjavala nisu značajne za postojanje disciplinskog prekršaja iz člana 56. stav 1. tačka 22. Zakona o VSTV, kada se ima u vidu da je zaštitni objekt ovog disciplinskog prekršaja ugled sudijske funkcije, a da je radnja izvršenja definirana kao svako ponašanje sudije koje može dovesti do takve posljedice, dok se posljedica predmetnog krivičnog djela ogleda u povredi digniteta ličnosti. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima «da pobijana odluka nije utvrdila niti obrazložila oblik vinosti kao bitan element disciplinskog prekršaja, te da je u pogledu prekršaja koji se odnosi na oštećenu S.Đ. prekoračena tužba», Drugostepena komisija je navela da je apelant bio svjestan da počinjene radnje iz člana III.1. disciplinske tužbe predstavljaju nedolično ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije, te da se, u situaciji kada je te radnje i pored postojanja svijesti o tome preduzeo, njegov psihički odnos prema djelu ogleda u direktnom umišljaju. Stoga su ocijenjeni kao neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu utvrđivanja oblika vinosti, kao i apelantovi navodi da je u pogledu disciplinskog prekršaja iz tačke III.3. disciplinske tužbe tužbeni zahtjev prekoračen, budući da je Prvostepena komisija iz radnje izvršenja izostavila one radnje koje u postupku nisu dokazane, pri čemu je djelo sa svojim bitnim elementima ostalo u okviru istog disciplinskog prekršaja. Ocjenjujući žalbene navode u vezi sa disciplinskom mjerom, navedeno je da je izrečena mjera srazmjerna sa težinom disciplinskog prekršaja i stepenom apelantove odgovornosti. Drugostepena komisija je potvrdila da apelantov dotadašnji rad nema značaj olakšavajućih okolnosti kada je u pitanju ova vrsta prekršaja. S obzirom na navedeno, Drugostepena komisija je na osnovu člana 60. stav 4. Zakona o VSTV odbila apelantovu žalbu kao neosnovanu.
16. Sud BiH je donio Presudu broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Odluke VSTV broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, kao i prijedlog o donošenju mjere osiguranja kojom će se vratiti na posao na mjesto sudije u Sudu BiH do okončanja disciplinskog postupka. Ocjenjujući navode žalbe u smislu da je izvršena materijalna povreda pravila disciplinskog postupka supsidijarnom primjenom ZPPFBiH, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 39. Poslovnika VSTV, pravilno primijenjen ZPPFBiH, budući da je u apelantovom slučaju disciplinski prekršaj učinjen u Sarajevu u FBiH. Također je ocijenjeno da je odluka o «produženju roka zastare vođenja krivičnog postupka» donesena u skladu sa članom 73. Zakona o VSTV, jer je VSTV utvrdilo postojanje opravdanih razloga za «produženje roka za vođenje disciplinskog postupka» za šest mjeseci. Navedeno je da disciplinski postupak provodi Prvostepena komisija koja je u apelantovom slučaju provela tri pripremna ročišta i 11 ročišta za glavnu raspravu, koja su odgođena prije održavanja ili tokom provođenja, po apelantovom prijedlogu ili zbog podnesenih zahtjeva za izuzeće (predsjednika Prvostepene komisije, predsjednika VSTV, glavnog disciplinskog tužioca, člana Prvostepene komisije), te zbog odgode ročišta uslijed pripreme novog opunomoćenika, angažiranog dan prije rasprave, iz zdravstvenih razloga, zbog pripreme za krivični postupak, zbog zauzetosti opunomoćenika. Dalje je navedeno da niti jednom odredbom Prvostepena disciplinska komisija nije izuzeta od mogućnosti da podnese prijedlog za produženje roka, da je opravdanost razloga za produženje obrazložena u odluci VSTV, te je navedeno da su Drugostepena komisija i VSTV u obrazloženju odluka, suprotno apelantovim navodima, odgovorili na ove žalbene navode. Zaključeno je da VSTV nije postupalo izvan svojih ovlaštenja kad je donijelo odluku o «produženju roka za vođenje» disciplinskog postupka, koja rješava procesno pitanje. Okolnost da Zakonom o VSTV nije propisan pravni lijek protiv odluke o produženju roka, prema ocjeni suda, nema kao posljedicu povredu apelantovih prava, budući da se takva odluka može osporavati u žalbi na odluku Prvostepene i Drugostepene komisije. Stoga je sud ocijenio da su bez značaja apelantovi navodi da je u nekim drugim disciplinskim postupcima odluku o produženju donijela Prvostepena komisija na prijedlog disciplinskog tužioca.
17. Sud BiH je ocijenio da Prvostepena komisija nije prekoračila tužbeni zahtjev, budući da je apelant proglašen odgovornim za jedan od prekršaja koji mu je stavljen na teret disciplinskom tužbom (član 56. stav 1. tačka 22) uz obrazloženje radnji u kojima su se stekla obilježja prekršaja za koji je proglašen odgovornim. Navedeno je da je članom 54. Zakona o VSTV propisano «da je sudija disciplinski odgovoran za zakonom propisane disciplinske prekršaje koji su učinjeni sa umišljajem ili iz nehata», te da, stoga, «utvrđivanje i obrazloženje vinosti nema značaja za zakonitost odluke ukoliko disciplinska komisija utvrdi da su se ponašanjem žalitelja stekla obilježja jednog od disciplinskih prekršaja propisanih članom 56» Zakona o VSTV. Dalje je navedeno da odluke Prvostepene i Drugostepene komisije sadrže valjano i zakonito obrazloženje bitnih elemenata prekršaja, utvrđenih činjenica i razloga za izricanje sankcije, te je navedeno da je Drugostepena komisija ocijenila da iskazi svjedoka odbrane nisu relevantni, te da, shodno praksi Ustavnog suda (Odluka broj U 62/01), izostanak ocjene nerelevantnog dokaza nema kao posljedicu nezakonitost odluke.
18. Dalje, sud je naveo da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, da je apelant prisustvovao svim ročištima pred Prvostepenom komisijom, da je Drugostepena komisija odluku donijela bez ročišta i izvođenja novih dokaza, da sjednicama nisu prisustvovali ni apelant niti disciplinski tužilac, pa da time apelant nije doveden u neravnopravan položaj. Istaknuto je da apelant u žalbama protiv odluka nije predlagao izvođenje novih dokaza, te su instance koje su odlučivale o žalbi odlučile bez otvaranja rasprave shodno članu 217. stav 1. ZPPFBiH, pa je sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da su dokazi ocijenjeni bez prisustva stranaka i rasprave. Sud BiH je naveo da je, ocjenjujući disciplinski postupak u cjelini, utvrdio da je postupak proveden zakonito uz osiguranje načela kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u svim fazama, te je zaključio da apelantu nije uskraćeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, budući da se, prema praksi Evropskog suda, na javnost rasprave primjenjuje domaće zakonodavstvo. Konačno, utvrđeno je da je apelant u toku cijelog disciplinskog postupka mogao iznijeti svoju odbranu, angažirati branioca, da su svi apelantovi prijedlozi prihvaćeni, da je apelant imao i iskoristio pravo na izjavljivanje pravnih lijekova, te da je postupak proveo nezavisan i nepristrasan arbitar ustanovljen zakonom putem disciplinskih organa, a konačnu odluku, shodno članu 60. stav 5. Zakona o VSTV, donijelo je Vijeće kao cjelina. Sud BiH je utvrdio da je prilikom vođenja disciplinskog postupka VSTV postupalo zakonito uz poštivanje prava koja garantiraju Evropska konvencija i Ustav BiH zbog čega je primjenom člana 193. ZPP pred Sudom BiH žalbu odbio a, slijedeći to, i apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja.
19. Rješenjem Suda BiH broj Rev-1/09 od 8. jula 2009. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude istog suda broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine kao nedopuštena. Navedeno je da, prema članu 204. stav 2. ZPP, pred Sudom BiH stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju nije donesena drugostepena presuda, jer postupak nije pokrenut tužbom pred Sudom BiH, već je odlučivano o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv odluke VSTV na osnovu člana 60. st. 7. i 8. Zakona o VSTV a protiv takve odluke suda nije dopuštena revizija.
Sporni novinski članci
20. U dnevnim novinama «Večenji list» od 23. augusta 2006. godine objavljen je članak autorice Valentine Rupčić pod naslovom «Adamović: Optužba za bludničenje» sa sljedećim sadržajem: «Sarajevo - Krivična prijava kojom se sudac Suda BiH Vlado Adamović optužuje za bludne radnje podnesena je Tužiteljstvu Sarajevske županije. Glasnogovornik Tužiteljstva Oleg Čavka potvrdio je da je podnesena prijava protiv suca Adamovića, ali nije mogao dati nikakve druge informacije. On je objasnio da je MUP Sarajevske županije protiv suca Adamovića podnio krivičnu prijavu na zahtjev oštećene.
Adamović je odbio komentirati cijeli slučaj. - Nemam komentara. Komentar će dati Tužiteljstvo - rekao je sudac. Adamović je, također, dodao: - Neugodno mi je zbog svega toga.
Sudac Suda BiH optužen je po članu 208. Krivičnog zakona Federacije BiH. Čavka je objasnio kako «je to širok pojam» i odbio da komentira slučaj. Mislim da to znači zadovoljavanje tjelesne pohote od onog koji vrši bludnu radnju - kazao je Čavka. Trojica policijskih dužnosnika kazala su novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) da je krivičnu prijavu podnijela osamnaestogodišnja djevojka koja radi u jednoj sarajevskoj cvjećarnici. Ako sudac bude proglašen krivim, mogao bi se suočiti sa zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Branko Perić, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, rekao je za CIN da ne želi komentirati slučaj, ali je dodao: - Čuo sam za to. On je poseban čovjek, ako je čovjek. Perić je rekao da takva optužba može biti katastrofalna za suca. Policijski službenici su kazali da je sudac pod imunitetom za veliki broj krivičnih djela zbog svoje pozicije, ali nije zaštićen od ovakve vrste optužbi. Četrdeset sedmogodišnji ugledni sudac Vlado Adamović oženjen je i otac dvoje djece. Za suca Suda BiH imenovan je 2003, gdje radi u Odjelu za opći kriminal.»
21. Tekst identičnog sadržaja pod naslovom «Podnesena krivična prijava protiv suca Suda BiH Vlade Adamovića» također je objavljen 23. augusta 2006. godine i na www.cin.ba.
22. Dalje, u dnevnim novinama «San» od 3. novembra 2006. godine objavljen je tekst pod naslovom «Adamović i dalje u sudnici» sa sljedećim sadržajem: «Glavni disciplinski tužilac Anđelko Marjanović uputio je prije tri dana Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH zahtjev da se sudija Vlado Adamović privremeno udalji sa dužnosti u prvostepenoj disciplinskoj komisiji VSTV. Učinjeno je to na osnovu čl. 77. i 78. Zakona o VSTVBiH i čl. 58. i 62. Poslovnika VSTV.
Radi bez problema
Kantonalno tužilaštvo je, podsjetimo, 15. septembra donijelo naredbu o provođenju istrage protiv Adamovića zbog krivičnog djela iz člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH. Nakon toga je 16. oktobra podnesena optužnica.
Imajući u vidu činjenicu da je protiv Adamovića pokrenuta istraga u krivičnom postupku, da je podignuta optužnica, te da je u toku provođenje krivičnog postupka, Ured disciplinskog tužioca zahtijeva od prvostepene disciplinske komisije da privremeno udalji suca od vršenja dužnosti do okončanja krivičnog postupka. Potpredsjednik VSTV Mladen Jurišić je potvrdio za SAN da je otvorena istraga i da se, ustvari, radi o tome da se Adamović udalji s posla dok se ne završi cijeli postupak. I pored toga, u Sudu BiH su nam rekli da sudija Adamović dolazi na posao i radi bez problema.
Pitanje imuniteta
- Sada bi VSTV trebalo da formira prvostupanjsku disciplinsku komisiju koja će odlučiti o Marjanovićevom zahtjevu i to bi se trebalo desiti što prije. Prema propisima, ne može se automatski suspendirati, nego će to uraditi određeni organ nakon potvrđivanja optužnice. Imamo Zakon o imunitetu koji se treba strogo primjenjivati i moramo razlikovati da li je djelo počinjeno u stvarnom vršenju službe ili izvan službe. No i sudije i tužioci mogu odgovarati - kaže Jurišić za SAN. Naime, VSTV može skinuti imunitet i sudijama i tužiocima i oni mogu odgovarati.
- Ako se istraga otvori i on se pozove na imunitet, sud donosi rješenje da li ima pravo na imunitet ili nema - kaže Jurišić.
Slučaj Adamović nije, podsjetimo, jedini. Bivšeg predsjednika Ustavnog suda BiH Matu Tadića teretilo se, prema Jurišićevim riječima, za teža djela, ali bez obzira na to, on je ostao na poslu.
- Kolegij Ustavnog suda BiH je odlučio da Tadić ostane na poslu. Tu je bila na ispitu moralnost Suda koji je, faktički, zaštitio Tadića. Pošto za Ustavni sud niko nije nadležan, a VSTV ne može da ih postavlja i razrješava, odlučeno je da samo kolegij Suda o tome može odlučivati - pojašnjava Jurišić.»
Izjašnjenje članova VSTV u vezi sa zahtjevima za izuzeće
23. U vezi sa apelantovim zahtjevom za izuzeće predsjednika VSTV Branka Perića, koji je istaknut na pripremnom ročištu pred Prvostepenom komisijom, predsjednik VSTV je dao sljedeće izjašnjenje: «1. Ni na koji način ne učestvujem u prvostepenom disciplinskom postupku koji se vodi protiv sudije Vlade Adamovića da bi se mogao postaviti zahtjev za moje izuzeće.
2. Činjenice na kojima se pokušava činjenično i pravno zasnovati zahtjev za izuzeće nisu u vezi sa disciplinskim postupkom koji se vodi protiv sudije Adamovića. U intervjuu Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) izjavio sam da ne želim komentarisati 'slučaj Adamović', što je u autorskom tekstu doslovno preneseno. Nažalost, novinar se poslužio proizvoljnim interpretacijama neformalnog razgovora i konstruisao rečenicu na koju se sudija Adamović poziva. Ovaj dio objavljenog teksta sam demantovao u prvom narednom broju 'Nezavisnih novina'. Takođe, zatražio sam razgovor sa urednicom CIN-a u vezi sa neprofesionalnim postupkom novinarke i taj razgovor je obavljen u VSTV u prisustvu portparola VSTV Admira Katice.
3. Napominjem da nisam imao nikakvog uvida u postupanje UDT u slučaju Adamović, niti sam na bilo koji način uticao na procesuiranje slučaja.
4. U vezi sa slučajem nisam davao nikakve naknadne medijske izjave ili komentare.
5. Disciplinska komisija koja postupa u slučaju je stalna komisija i formirana je prije više od godinu dana.
6. Smatram zahtjev za izuzeće neosnovanim.»
24. U vezi sa apelantovim zahtjevom za izuzeće Mladena Jurišića, člana Prvostepene komisije, Jurišić je dao sljedeću izjavu: «Sudac Adamović je prije pripremnog ročišta od 16.3.2007. godine zatražio moje izuzeće povodom dijela moje izjave koju sam dao za novine SAN od 3.11.2006. godine a u kojem pominjem slučaj odlučivanja Ustavnog suda BiH o suspenziji predsjednika tog suda Mate Tadića, koji je optužen da je počinio teže kazneno djelo od suca Adamovića, a u kojoj izjavi sam naveo da je Ustavni sud zaštitio suca Matu Tadića, jer ga nije suspendirao s posla, te da je u tom slučaju na ispitu bila moralnost Ustavnog suda BiH.
Kako je nedugo poslije te moje izjave sudac Adamović odlukom prvostupanjske komisije VSTVBiH (čiji sam bio član) suspendiran, odnosno privremeno udaljen s posla, sudac Adamović zaključuje (po principu argumentum ad contrario) da sam ja već unaprijed imao predubjeđenje kako ga treba suspendirati i udaljiti s posla, te da, stoga, ne mogu biti nepristran u ovom konkretnom disciplinskom postupku koji se trenutno vodi protiv njega.
Ja i danas smatram, u vezi s mojom citiranom izjavom za dnevnik SAN, da je slučaj predsjednika Ustavnog suda Mate Tadića zasluživao privremeno udaljenje s posla, i to je moje osobno mišljenje, isto što sam po vlastitoj savjesti i mišljenju glasovao i za privremeno udaljenje suca Adamovića s funkcije suca Suda BiH do okončanja prvostupanjskog kaznenog postupka koji se vodi protiv njega, a na temelju svih činjenica i dokumenata koje je prvostupanjska disciplinska komisija imala pred sobom.
Ja nemam nikakvih osobnih razloga da bih bio tendenciozan ili nepristran u ovom disciplinskom postupku, niti imam bilo kakvih osobnih konflikata sa sucem Adamovićem, a smatram da moj osobni stav glede slučaja predsjednika Ustavnog suda BiH Mate Tadića nema nikakve dodirne veze sa ovim slučajem suca Adamovića.
Određeno nepovjerenje i animozitet suca Adamovića prema meni bi eventualno mogli poticati od mog sudjelovanja u radu prvostupanjske disciplinske komisije koja je ranije disciplinski kaznila suca Adamovića zbog neprijavljivanja u aplikacijskom materijalu dobijanja novog i većeg stana, ali pošto je ista odluka prvostupanjske disciplinske komisije na kraju potvrđena i od VSTV, smatram da sam i u tom postupku ispravno postupao i nepristrano.
Zbog izloženog, smatram zahtjev suca Adamovića za moje izuzeće u ovom disciplinskom postupku neosnovanim.»
25. U toku trajanja prvostepenog disciplinskog postupka VSTV je donijelo rješenja br. VSTV-02-
0602-30032007 i VSTV-02-0603-30032007, oba od 22. marta 2007. godine, kojim je odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće člana Prvostepene komisije, sudije Mladena Jurišića i izuzeće predsjednika VSTV, sudije Branka Perića u postupanju u disciplinskom predmetu broj DCVA (sudije) 14/2006. U vezi sa izuzećem sudije Mladena Jurišića, VSTV je u Rješenju broj VSTV-02-
0602-30032007 navelo da zahtjev nije osnovan, budući da spominjanje bivšeg predsjednika Ustavnog suda BiH u intervjuu ne dovodi u pitanje nepristrasnost prilikom odlučivanja povodom disciplinske tužbe podnesene protiv apelanta, jer se, prema zaključku VSTV, ne radi o postojanju objektivnih okolnosti koje bi predstavljale osnov za izuzeće sudije Jurišića, a apelant ničim nije dokazao da postoji subjektivna pristrasnost. U vezi sa predsjednikom VSTV Brankom Perićem, u Rješenju broj VSTV-02-0603-30032007 je navedeno da zahtjev za izuzeće nije osnovan, budući da izjava objavljena u novinama, a na kojoj se temelji zahtjev za izuzeće, izvorno ne potječe od predsjednika VSTV, te da, stoga, i ne može biti osnov za izuzeće.
Prestanak radnog odnosa
26. Rješenjem Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine apelantu je prestao radni odnos sa 30. majem 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlukom Prvostepene komisije, koja je potvrđena odlukom Drugostepene komisije, a ova odlukom VSTV, apelantu izrečena disciplinska mjera razrješenja sa dužnosti. Dalje je navedeno da je odluka VSTV konačna, te da je predmetno rješenje doneseno radi izvršenja te odluke.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen princip zakonitosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
28. U vezi sa povredom člana 6. Evropske konvencije, apelant navodi da se ona ogleda u pristrasnom vođenju postupka, povredi pravila postupka, povredama odredaba materijalnog prava, neosnovano izrečenoj sankciji, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeno je da svaka od osporenih odluka «ima sadržanu povredu ustavnih prava i prava iz Konvencije, te je cijeli postupak bio van okvira, fer-postupka i pravičnosti». Apelant smatra da su predsjednik VSTV Branko Perić i predsjednik Prvostepene komisije Mladen Jurišić davanjem javnih komentara objavljenih u štampi narušili princip povjerljivosti iz člana 70. Zakona o VSTV iz čega je, prema apelantovom mišljenju, proistekla i pristrasnost sudija, jer su tim izjavama nametnuli «javnu 'stigmu krivnje' i prije nego što su otpočeli 'suđenje'». Ove izjave, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na pristrasnost sudija i u objektivnom i u subjektivnom smislu, pri čemu se apelant poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Olujić protiv Hrvatske. Vrhunac pristrasnosti apelant vidi u činjenici da su ove izjave sadržane u novinskim člancima priložene kao dokaz optužbe, te apelant smatra da su sudije svoje izjave ocijenile kao dokaze optužbe.
29. Dalje, apelant smatra da je predsjednica Suda BiH Rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine donijela mimo ovlaštenja, jer odluka VSTV nije izvršiva, budući da ima samo formalnu, a ne materijalnu pravomoćnost, jer je još uvijek bio u toku postupak po apelantovoj žalbi. Stoga, apelant smatra da je predmetnim rješenjem koje je doneseno uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, budući da su odlukom o suspenziji apelantu bile garantirane sve plaće do pravomoćnog okončanja postupka.
30. U vezi sa Rješenjem Suda BiH broj Rev. 1/09 od 8. septembra 2009. godine, apelant smatra da odredbama niti jednog zakona nije zabranjena revizija u predmetima žalbenih postupaka pred Sudom BiH protiv odluka VSTV.
31. Apelant smatra da je Odluka VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine o «produženju roka zastare» donesena suprotno članu 73. Zakona o VSTV, te ističe da prijedlog za «produženje roka zastare» nije mogla podnijeti Prvostepena komisija, jer se to kosi sa principom nezavisnosti disciplinskih komisija iz člana 60. stav 1. navedenog zakona, već je te radnje, prema apelantovom mišljenju, trebalo da preduzima disciplinski tužilac. Apelant navodi da je VSTV samo u još dva predmeta odlučivalo o «produženju roka zastare», te smatra da je diskriminiran, jer za razliku od drugih disciplinskih postupaka, on nije imao pravo na posebnu žalbu koja je zakonom dozvoljena premda se sudilo prema istim zakonima i u istovjetnom postupku. Dalje, apelant smatra da su članovi Prvostepene komisije, nezavisno od odredbe člana 60. stav 6. Zakona o VSTV, morali biti izuzeti iz odlučivanja o prijedlogu za «produženje roka zastare» shodno članu 60. stav 2. Zakona o VSTV. Osim navedenog, apelant smatra da je imao pravo da prisustvuje sjednici na kojoj se odlučivalo o «produžetku roka zastare», jer je Zakonom o VSTV izričito propisano da tuženi ima pravo da prisustvuje svakoj raspravi.
32. Dalje, apelant navodi da je u konkretnom slučaju izostalo utvrđivanje vinosti u potpunosti na zakonit i pravičan način, te ističe da bez utvrđivanja vinosti nema utvrđenja odgovornosti, budući da prvostepena odluka uopće nema obrazloženja krivnje, a drugostepena sama utvrđuje postojanje umišljaja, ali samo za jednu radnju izvršenja. Međutim, apelant smatra da drugostepena odluka uopće nije ocijenila tzv. voljni moment, te takva ocjena vinosti predstavlja objektiviziranje odgovornosti koja prema zakonu nije dozvoljena. Dalje, apelant za svaku odluku posebno navodi niz propusta koji ukazuju na povredu svih segmenata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud sve osporene odluke ukine. U dopuni apelacije apelant se očitovao na odgovore na apelaciju, te istakao da ti odgovori predstavljaju ponavljanje istih stavova. Apelant je naveo da je sve pravno utemeljeno na očitom konceptu in fraudem legis agere i pojasnio da je to «postupak kojim se, držeći se prividno slova zakona, ustvari, nastoji izigrati sam zakonski postupak», te istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak (da mu nije osiguran pristup kompetentnom sudu ustanovljenom zakonom, da komisije nisu bile nepristrasne, da su sve kasnije odluke zasnovane na nezakonitoj odluci kojom su utvrđeni razlozi za «produžetak roka zastare», da je povrijeđeno pravo na obrazloženje odluke, da smatra da je narušen princip jednakosti oružja, da je drugostepena odluka utvrdila oblik vinosti samo za jedan prekršaj ...).
b) Odgovor na apelaciju
33. Apelaciono vijeće Suda BiH, koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv odluke VSTV, navelo je da su apelantu tokom cijelog postupka osigurana sva propisana procesna prava, da je poštovana ravnopravnost stranaka u postupku, te da je apelantu osigurano pravo na odbranu i pristup sudu uz poštivanje načela kontradiktornosti, da je to vijeće, kao nadležan sud ustanovljen zakonom, donijelo presudu nakon nepristrasnog i nezavisnog odlučivanja uz poštivanje principa zakonitosti. Zbog navedenih razloga, Apelaciono vijeće je predložilo da se odbije apelacija kao neosnovana, budući da nisu počinjene povrede prava zajamčenih Ustavom BiH na koja apelant ukazuje. Također je navedeno da je reviziono rješenje Suda BiH zasnovano na odredbama člana 204. stav 1. i člana 214. stav 2. ZPP pred Sudom BiH, te člana 60. st. 7. i 8. Zakona o VSTV, kao lex specialis, kojim je u ovakvoj vrsti predmeta propisana samo mogućnost izjavljivanja žalbe.
34. U pogledu Rješenja Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine istaknuto je da tim rješenjem nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, budući da navedeno rješenje, imajući u vidu odluku VSTV, ima samo deklaratorni karakter.
35. U odgovoru na apelaciju VSTV navodi da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju principa povjerljivosti iz člana 70. Zakona o VSTV, o pristrasnosti predsjednika VSTV Branka Perića i potpredsjednika Mladena Jurišića, te je navedeno da je «odluku o produženju roka zastare» donijelo VSTV kao kolektivni organ koji ima 15 članova u kojem se odluke donose većinom glasova, da članovi komisije u VSTV predstavljaju apsolutnu manjinu, a da je odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka apelant mogao osporavati u okviru žalbe na odluku o meritumu. Dalje je navedeno da je VSTV na sjednicama raspravljalo o pravnim aspektima slučaja, te da sjednicama nije prisustvovao ni disciplinski tužilac. Navedeno je da su i ostali apelantovi navodi neosnovani, kao i apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije, budući da apelant nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je u istoj ili sličnoj situaciji tretiran drugačije od drugih, te apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2581/05, koja, osim što se radi o istom apelantu, nema sličnosti sa ovim predmetom.
36. Disciplinski tužilac prvenstveno ističe da je apelacija nedopustiva u smislu člana 16. stav 4. tač. 7. i 13. Pravila Ustavnog suda (koja su važila u vrijeme dostave odgovora), jer se ne može prihvatiti da je apelant precizirao prvobitno podnesenu apelaciju (od 2. oktobra 2009. godine), te je navedeno da apelacija sadrži navode koji «su nebitni za postupak odlučivanja Ustavnog sud», što, prema mišljenju disciplinskog tužitelja, predstavlja zloupotrebu prava. Dalje je navedeno da je predmetna apelacija neosnovana, jer pobijanim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da je višestepenost predmetnog postupka i dostupnost brojnih efikasnih pravnih lijekova neuobičajena u domaćoj i međunarodnoj praksi i da prevazilazi garancije date Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
37. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 25/04, 93/05 i 48/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 2. (2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravnog lica.
Član 17.
Nadležnost
Vijeće ima sljedeće nadležnosti: (...) (4) prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima; (5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima;
Član 54.
Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 56.
Disciplinski prekršaji sudija
Disciplinski prekršaji sudija su: (...)
22. ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske dužnosti; ili
23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.
Član 58. stav 1.
Vrste disciplinskih mjera
Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera: (...) ( f)razrješenje od dužnosti.
Član 60.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:
a) Prvostepena disciplinska komisija ib)Drugostepena disciplinska komisija. (2) Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari. Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji. (3) Prvostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana, od kojih su barem dva članovi Vijeća, u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče mjere. (4) Drugostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana Vijeća odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može potvrditi, ukinuti ili preinačiti odluku ili disciplinske mjere koje je izrekla Prvostepena disciplinska komisija. (5) U disciplinskim postupcima koji se vode protiv sudija, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti sudije. U disciplinskim postupcima koji se vode protiv tužilaca, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti tužioci. (6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari. (7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba razloga:
a) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
b) da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon. (8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.
Član 62. stav 1.
Disciplinski organi i disciplinski postupak (1)Svojim poslovnikom o radu Vijeće uređuje osnivanje i rad disciplinskih organa, kao i provođenje disciplinskog postupka u skladu sa ovim zakonom.
Član 68.
Prava stranaka tokom disciplinskog postupka
Disciplinski postupak se vodi na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće : (a)pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pisanoj formi ili usmeno na zapisnik; (b)pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave uinteresu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kad je, po mišljenju komisije, to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvo javnosti bilo na štetu interesa pravde; (c)pravo da ne daje odgovor na pitanja koja bi ga mogla izložiti krivičnomgonjenju i pravo da prisustvuje na svakoj raspravi, te da se brani od optužbi uz pomoć branioca po svom izboru; (d)pravo da odluke budu javno objavljene i/ili na neki način dostupne javnosti; i (e)pravo da izjavi žalbu na, po njega, negativnu odluku.
Član 70. stav 1.
Povjerljivost (1)Svi postupci ili radnje koje se odnose na navode o povredi dužnosti ili nesposobnosti za vršenje dužnosti, a koje su poduzete prije nego što Ured disciplinskog tužioca podnese zvaničnu tužbu, povjerljive su prirode, osim ako se sudija ili tužilac na kojeg se navodi odnose u pisanoj formi ne odrekne prava na povjerljivost.
Član 73.
Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka
Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.
38. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 59/04, 29/06, 2/07 i 20/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćana Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.
Član 47. stav 2.
Pripremno ročište
Na pripremnom ročištu odredit će se rok za razmjenu informacija u vezi sa podnesenim dokazima i dostavom dokumenata kod Prvostepene disciplinske komisije, uključujući:a)sve izvještaje ili izjave vještaka u vezi sa datim predmetom, uključujući nalaze ljekarskog ili psihijatrijskog pregleda;b)sve relevantne novine, dokumente, elektronske dosjee fotografije ili druge materijalne stvari.
Član 51. stav 1.
Teret dokazivanja i odluka Prvostepene disciplinske komisije
Na Uredu disciplinskog tužioca je teret dokazivanja. Stepen dokazanosti neophodan za utvrđivanje disciplinskog prekršaja je veća vjerovatnoća dokazanosti a što znači da postoji dovoljno dokaza da je prekršaj učinjen.
Član 54. stav 2.
Drugostepena disciplinska komisija
Drugostepena disciplinska komisija donosi odluke na sjednici ili na osnovu održane rasprave u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.
39. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 217. st. 1. i 2.
Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 224. stav 1. tačka 2.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave : 2) odbaciti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; Član 226. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu, kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
40. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPBiH, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 184.
Drugostepeno vijeće odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeno vijeće zakazat će raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred ovim vijećem utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim vijećem.
Drugostepeno vijeće održat će sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise po žalbi.
Drugostepeno vijeće donijet će odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od zaključenja rasprave.
Član 193.
Drugostepeno vijeće će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 204. stav 1.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
VI. Dopustivost
41. Imajući u vidu, prije svega, okolnosti u kojima je predmet ponovo na odlučivanju pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 68. stav 2. Pravila Ustavnog suda, koja glasi:
Izuzetno, ako Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u postupku pred Ustavnim sudom prekršena ljudska prava u pogledu pristupa sudu i ako je odluka Ustavnog suda bila zasnovana na tom kršenju, Ustavni sud će ponoviti postupak najkasnije u roku od tri mjeseca od konačnosti odluke Evropskog suda za ljudska prava.
42. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Avdić i drugi, a koja se odnosi i na apelanta, te činjenicu da je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu, i to zbog odluke Ustavnog suda kojom se apelacija smatra odbijenom, Ustavni sud je odlučio da predmet ponovo razmotri, odnosno da odluči o dopustivosti i meritumu predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati, prije svega, dopustivost predmeta u vrijeme kada je apelacija podnesena.
43. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je svojom Odlukom broj AP 347/09 od 16. jula 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu 9. februara 2009. godine, jer je pred Sudom BiH u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Suda BiH broj Rev.1/09 od 8. septembra 2009. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, zbog formalnih razloga, te da, stoga, i ne može biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Suda BiH broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena.
a) Neblagovremenost
44. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj Su: 02-1-
456/08 od 24. juna 2008. godine u vezi sa kojim se apelant žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 1. i stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
45. S obzirom na to da je apelantu osporeno rješenje uručeno 28. juna 2008. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 347/09 u kojoj je, između ostalih, osporio i Rješenje Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine Ustavnom sudu podnio 9. februara 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Rješenje Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje, odnosno neblagovremeno, pa je apelacija u odnosu na navedeno rješenje nedopustiva.
b) Dopustivost u odnosu na odluke donesene u disciplinskom postupku
46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
48. S obzirom na to da je apelantu osporena Presuda Suda BiH broj Gž-42/08 od 27. novembra 2008. godine, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, uručena 11. decembra 2008. godine, a apelacija u predmetu broj AP 347/09 u kojoj je apelant osporio tu presudu podnesena Ustavnom sudu 9. februara 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na odluke donesene u disciplinskom postupku ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Pravo na pravično suđenje
50. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
51. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatira da je pitanje dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud razmotrio u Odluci broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine u kojoj je kao nesporno zaključeno da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na apelantov slučaj sa aspekta garancija koje pruža «građanski» nivo prava na pravično suđenje (tačka 39. navedene odluke).
52. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se značajan dio apelantovih navoda odnosi na tvrdnje da je odluka o «produženju roka zastare vođenja disciplinskog postupka» donesena protivno propisima (na zahtjev neovlaštenog lica, od neovlaštenog organa, u prisustvu lica koja su, prema apelantovom mišljenju, trebala da budu izuzeta od raspravljanja i odlučivanja u njegovom slučaju, bez apelantovog prisustva i bez prava na izjavljivanje žalbe na odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka). Dalje, apelant je izrazio sumnju da predsjednik VSTV i član Prvostepene komisije u toku disciplinskog postupka nisu postupali nepristrasno. Apelant, također, smatra da je u ovom slučaju prekoračen tužbeni zahtjev, da nisu pravilno ocijenjeni dokazi odbrane i da nije utvrđen oblik vinosti, te da obrazloženja odluka sadrže niz paušalnih i proizvoljnih ocjena. Iz navedenog proizlazi da se suština apelacionih navoda svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, povredu odredaba materijalnog prava i povredu pravila postupka.
Nepristrasnost
53. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije u pogledu uvjeta nepristrasnosti suda kao segmenta prava na pravično suđenje svode na tvrdnje da su pojedini članovi VSTV bili pristrasni, te da članovi Prvostepene komisije nisu mogli biti u sastavu VSTV prilikom odlučivanja o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka. Također, apelant smatra da je odluku o produženju roka za vođenje disciplinskog postupka trebalo da donese predsjednik VSTV, a ne VSTV u cjelini, što, prema apelantovom stavu, ukazuje na pristrasnost.
54. U vezi sa iznesenim navodima, Ustavni sud zapaža da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onome što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama, moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u nepristrasnost sudije. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da ulijevaju javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju da ulijevaju samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2473//06 od 17. marta 2009. godine, stav 44).
55. Dovodeći izneseno u vezu sa navodima apelacije, Ustavni suda zapaža da je apelant istakao da su predsjednik VSTV Branko Perić i predsjednik Prvostepene komisije Mladen Jurišić davanjem javnih komentara objavljenih u štampi narušili princip povjerljivosti iz člana 70. Zakona o VSTV iz čega je, prema apelantovom mišljenju, proistekla i pristrasnost sudija, jer su tim izjavama nametnuli «javnu 'stigmu krivnje' i prije nego što su otpočeli 'suđenje'». Pri tome se apelant pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Olujić protiv Hrvatske (presuda od 5. februara 2009. godine, broj zahtjeva 22330/05).
56. U odnosu na ličnu nepristrasnost suda (subjektivni test), Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred Prvostepenom komisijom zahtijevao izuzeće navedenih lica, te da je VSTV svojim rješenjima od 22. marta 2007. godine odbilo kao neosnovane zahtjeve za izuzeće predsjednika VSTV Branka Perića i člana Prvostepene komisije Mladena Jurišića. U obrazloženju tih rješenja je navedeno da izjava objavljena u novinama, na kojoj je apelant temeljio zahtjev za izuzeće, ne potječe izvorno od predsjednika VSTV Branka Perića, te da izjava Mladena Jurišića ne dovodi u pitanje nepristrasnost prilikom odlučivanja o disciplinskoj tužbi protiv apelanta, pa je zaključeno da ne postoje objektivne okolnosti koje bi predstavljale razlog za izuzeće.
57. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je VSTV prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za izuzeće predsjednika VSTV Branka Perića zatražilo izjašnjenje imenovanog na te okolnosti. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je predsjednik VSTV osporio osnovanost zahtjeva za njegovo izuzeće, pojašnjavajući da je on u intervjuu danom Centru za istraživačko novinarstvo izjavio da ne želi komentirati apelantov slučaj, a da je novinar konstruirao rečenicu na koju se apelant poziva, te je taj dio teksta u narednom broju «Nezavisnih novina» demantirao. U izjašnjenju imenovani je, također, naveo da o apelantovom slučaju nije davao nikakve naknadne medijske izjave ili komentare. Imajući u vidu navedeno, te da iz predočenih dokaza proizlazi da predsjednik VSTV nije dao predmetnu izjavu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o pristrasnosti predsjednika VSTV Branka Perića neosnovani.
58. Kada je riječ o izjavi predsjednika Prvostepene komisije Mladena Jurišića, Ustavni sud zapaža da sporni članak sadrži izjavu u kojoj imenovani komentira mogućnost suspenzije u slučaju kada se protiv sudije ili tužioca pokrene istraga u krivičnom postupku, a ne pitanje apelantove disciplinske odgovornosti u konkretnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetna izjava ne dovodi u pitanje nepristrasnost Mladena Jurišića kao predsjednika Prvostepene komisije.
59. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da iz ponašanja tokom postupka i sadržaja osporenih odluka ne proizlazi da su navedeni članovi VSTV čije izuzeće traži apelant bili opterećeni predrasudama, a da apelant ni u apelaciji nije dostavio dokaze koji bi upućivali na drukčiji zaključak, Ustavni sud zaključuje da predmetne izjave ne dovode u pitanje nepristrasnost navedenih članova
VTSV.
60. U okviru objektivnog testa nepristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da Prvostepena komisija nije mogla podnijeti prijedlog za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, jer se to kosi sa principom nezavisnosti disciplinskih komisija iz člana 60. stav 1. Zakona o VSTV. Međutim, imajući u vidu upravo odredbe Zakona o VSTV na koje se apelant pozvao, Ustavni sud ne nalazi opravdanost ovakve tvrdnje, zato što iz navedenih odredaba kao nesporno proizlazi da ne postoji zakonska prepreka, kako je i obrazložio Sud BiH u osporenoj presudi, da prijedlog za produženje roka za vođenje i okončanje disciplinskog postupka podnese Prvostepena komisija. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da postupanje Prvostepene komisije praktično predstavlja izuzetak. Naime, disciplinski tužilac je pokrenuo postupak, a nadležni disciplinski organi (komisije i VSTV) su trebali taj postupak okončati u roku od godinu dana od podnošenja disciplinske tužbe. U situaciji kad to nisu učinili (i pored kontinuiranog preduzimanja procesnih radnji), Ustavni sud smatra da ne postoje prepreke da taj prijedlog podnese upravo Prvostepena komisija, a ne disciplinski tužilac koji svojim ponašanjem apsolutno nije doprinio dužini postupka. Ovo osobito imajući u vidu da navedena odluka nema karakter odluke o meritumu konkretnog spora, već predstavlja odluku o procesnom pitanju.
61. Apelant je iznio i prigovor da su članovi Prvostepene komisije, nezavisno od odredbe člana 60. stav 6. Zakona o VSTV, morali biti izuzeti iz odlučivanja o prijedlogu za «produženje roka zastarjelosti vođenja i okončanja disciplinskog postupka», shodno članu 60. stav 2. Zakona o VSTV, te da je njihovim neizuzimanjem dovedena u pitanje njihova nepristrasnost. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je izričitom odredbom člana 60. stav 2. Zakona o VSTV propisano: „Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.“ U konkretnom slučaju očigledno se ne radi o situaciji iz citirane odredbe, a ni sam apelant ne tvrdi da su članovi Prvostepene komisije istovremeno bili i članovi Drugostepene komisije, niti to proizlazi iz dokaza predočenih Ustavnom sudu. Naprotiv, izričitom odredbom člana 60. stav 6. Zakona o VSTV je regulirano: „Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati [u radu VSTV kao cjeline kada odlučuje o žalbi protiv odluke Drugostepene komisije], osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.“ S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da samim tim ne postoji zakonski pretpostavljena objektivna pristrasnost sudija - članova disciplinske komisije (iudex inhabilis). Ona bi postojala samo kada bi izričitom zakonskom odredbom bilo propisano da članovi Prvostepene i Drugostepene komisije koji su ranije učestvovali u donošenju odluke o istoj stvari nemaju pravo da učestvuju u donošenju odluke VSTV kao cjeline. Budući da se apelantovi navodi svode upravo na tvrdnje o ranijem učešću članova Prvostepene komisije u predmetnom disciplinskom postupku, što, dakle, ne predstavlja razlog koji bi sprečavao učešće ovih lica u radu VSTV kao cjeline, to se apelantovi navodi sa aspekta ugroženosti objektivne pristrasnosti pokazuju neosnovanim.
62. Isto tako, Ustavni sud smatra da okolnost da je u apelantovom slučaju odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka donijelo VSTV kao cjelina, a ne predsjednik VSTV, ne ukazuje na pristrasnost, već, upravo suprotno - garantira apelantu viši stepen nepristrasnosti u odlučivanju o ovom pitanju. Naime, prema relevantnim odredbama Zakona o VSTV, VSTV je kolektivni organ koji se sastoji od petnaest članova (član 4), za kvorum je neophodno prisustvo najmanje jedanaest članova, a odlučuje se većinom članova koji su prisutni i koji glasaju (član 14). Stoga, situacija kada je odluku u apelantovom slučaju donijelo Vijeće, a ne predsjednik u čiju pristrasnost je apelant izrazio sumnju, budući da je pred Prvostepenom komisijom tražio njegovo izuzeće, upravo ukazuje da su u toku postupka preduzeti svi neophodni koraci kako bi se u postupku odlučivanja o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka osigurala nepristrasnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi u ovom segmentu bili detaljno razmotreni u osporenim odlukama, te da su dati razlozi zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantova sumnja u nepristrasnost članova VSTV ne može smatrati objektivno opravdanom, te zaključuje da pristrasnost članova VSTV nije dokazana niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu, što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava Olujić protiv Hrvatske u kojem je analizom intervjua objavljenih u novinama utvrđeno da članovi Državnog sudbenog vijeća u slučaju podnosioca zahtjeva nisu bili nepristrasni. Za razliku od apelantovog slučaja, u predmetu Olujić protiv Hrvatske Evropski sud je utvrdio da se jedan član Državnog sudbenog vijeća pridružio zahtjevu za izuzeće, budući da je javno glasao protiv imenovanja podnosioca zahtjeva za predsjednika Vrhovnog suda, te da je i on sam spominjan kao mogući kandidat za to mjesto. Iz izjava drugog člana Državnog sudbenog vijeća Evropski sud je zaključio da je taj član u vrijeme vođenja disciplinskog postupka već imao formirano nepovoljno mišljenje o predmetu podnosioca zahtjeva, te je utvrđeno da je treći član Državnog sudbenog vijeća opisao podnosioca zahtjeva kao lice kojem nedostaju iskustvo i znanje. Međutim, budući da iz analiza izjava na koje se apelant poziva u konkretnom slučaju nije dokazana pristrasnost članova VSTV, prema ocjeni Ustavnog suda, u ovom segmentu nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ravnopravnost i pristup sudu
64. U vezi s apelantovim navodima da je Prvostepena komisija zanemarila svjedoke odbrane, pa da je, zbog toga, narušen princip ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud podsjeća da, iako nije eksplicitno naveden u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, princip «jednakosti oružja» garantira da obje stranke u postupku imaju iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. U predmetu Olujić protiv Hrvatske Evropski sud je naveo da ravnopravnost stranaka podrazumijeva da sudija o čijoj se dužnosti radi mora dobiti razumnu priliku da izloži svoje argumente - uključujući i svoje dokaze - pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj od vlasti koje su protiv sudije pokrenule postupak (stav 78).
65. Dovodeći navedene principe u vezu sa apelantovim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom disciplinskom postupku i apelantu i disciplinskom tužiocu data razumna mogućnost da iznesu argumente i dokaznu građu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su prihvaćeni svi apelantovi dokazni prijedlozi. Također su prihvaćeni i dokazni prijedlozi disciplinskog tužioca s tim da je Prvostepena komisija odlučila da ne koristi kao dokaze određene materijalne dokaze - zapisnike o saslušanju svjedoka i vještaka datih u predmetu broj Kt: 3112/06, te zapisnik o ispitivanju apelanta u PU Sarajevo, koje je predložio disciplinski tužilac, a ne apelant, obrazlažući da su navedeni svjedoci neposredno saslušani pred disciplinskom komisijom na okolnosti predmetnih prekršaja. Budući da je apelant bio prisutan ročištima na kojima su izvedeni predmetni dokazi disciplinskog tužioca, evidentno je da je imao mogućnosti da predložene svjedoke ispita, te da ospori ostale dokaze tužioca, što je, prema stanju spisa, i činio. Iz stanja spisa proizlazi da je Prvostepena komisija prihvatila sve apelantove dokazne prijedloge (prema stanju spisa, apelant je predložio da on bude saslušan kao stranka u postupku, da se saslušaju svjedoci J.O.Č. i B.G., te izvrši uvid u rezultate rada). Dalje, određene propuste Prvostepene komisije u pogledu izostanka ocjene dokaza (iskaza svjedoka odbrane) otklonila je Drugostepena komisija pri čemu je u obrazloženju dala detaljne razloge zašto ti dokazi nisu utjecali na ishod predmetnog postupka i na pravilnost i zakonitost odluke. Imajući u vidu relevantne odredbe ZPPFBiH (čl. 217, 224. i 226) koje reguliraju postupanje drugostepenog suda po žalbi, te koje se shodno primjenjuju u disciplinskom postupku (član 39. Poslovnika VSTV), u ovakvom postupanju Drugostepene komisije Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
66. U vezi s apelantovim navodima da mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici VSTV na kojoj je odlučivano o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, Ustavni sud ponovo zapaža da jena toj sjednici VSTV raspravljalo o procesnom pitanju bitnom za vođenje postupka, a ne o meritumu ovog disciplinskog postupka, te da odredbama Zakona o VSTV nije propisana mogućnost da stranka prisustvuje prilikom donošenja ove odluke. Stoga, apelacione navode u ovom dijelu Ustavni sud smatra neosnovanim, budući da je odredbom člana 68. tačka c) Zakona o VSTV licu protiv kojeg se vodi postupak garantirano «pravo da prisustvuje svakoj raspravi», a nesporno je da predmetna odluka nije donesena u okviru rasprave o meritumu slučaja. Ustavni sud zapaža da se radi o fazi disciplinskog postupka u kojoj nijedna strana nije bila prisutna. Stoga, zaključuje da u apelantovom slučaju ni u ovom segmentu nije prekršen princip ravnopravnosti stranaka.
67. Imajući u vidu navedeno, te činjenice da je apelanta zastupao stručni branilac, da je učestvovao u svim fazama predmetnog postupka, da je imao i da je koristio mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze na kojima se ona temelji, da osporava navode i dokaze disciplinskog tužioca, te da je kako protiv odluka disciplinskih komisija, tako i protiv odluke VSTV imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je u konačnici odlučivao Sud BiH, koji je detaljno razmotrio apelantove žalbene navode, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka, odnosno da je apelant drugačije tretiran u odnosu na disciplinskog tužioca, niti ima elemenata koji bi ukazivali da su tokom disciplinskog postupka povrijeđena apelantova prava garantirana članom 68. Zakona o VSTV.
68. U odnosu na apelantove navode o pristupu sudu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o neefektivnom pristupu sudu pokazuju paušalnim i proizvoljnim, budući da iz relevantnih odredaba Zakona o VSTV i činjenica konkretnog predmeta kao nesporno proizlazi da je u disciplinskom postupku protiv sudija i tužilaca osigurana sudska zaštita na četiri instance, pri čemu je svaka od njih nadležna da slučaj ispita u meritumu. S obzirom na navedeno, te činjenicu da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj iznese pred sud, odnosno da ospori navode disciplinskog tužioca koji je podnio disciplinsku tužbu, i to na više instanci, što je, prema stanju spisa, i koristio, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi principa ravnopravnosti, te efektivnog pristupa sudu u cijelosti neosnovani. Dužina postupka
69. Apelant smatra da je donošenjem odluke o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
70. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).
71. Analizirajući dužinu postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prvenstveno, zapaža da je upravo zbog apelantovog ponašanja došlo do produženja roka za okončanje predmetnog disciplinskog postupka, shodno članu 73. Zakona o VSTV, budući da je apelant više puta tražio da se odgodi rasprava prije održavanja ili tokom provođenja (zbog podnesenih zahtjeva za izuzeće - predsjednika komisije, predsjednika VSTV, glavnog disciplinskog tužioca, člana Prvostepene disciplinske komisije, zbog pripreme novog opunomoćenika, zbog zdravstvenih razloga, zbog pripreme za krivični postupak, zbog zauzetosti opunomoćenika…).
72. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Prvostepena komisija, nakon podnošenja disciplinske tužbe 4. decembra 2006. godine, kontinuirano i u razumnim rokovima preduzimala procesne radnje (zakazala tri pripremna ročišta i jedanaest ročišta za glavnu raspravu) i donijela odluku (14. januara 2008. godine), te da su i ostali organi odluke iz svoje nadležnosti donosili u primjerenim rokovima propisanim zakonom (Drugostepena komisija 16. aprila 2008. godine, a VSTV 29. maja 2008. godine). Dakle, cjelokupan postupak pred disciplinskim organima (tri instance) okončan je u roku od godinu i nepunih šest mjeseci. Dalje, evidentno je da je Sud BiH donio odluku o apelantovoj žalbi 27. novembra 2008. godine, dakle, nepunih šest mjeseci od donošenja odluke VSTV koja je bilo predmet žalbenog postupka. U kontekstu navedenog, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o VSTV, ZPPFBiH, koji se, prema članu 39. Poslovnika VSTV, shodno primjenjuje na disciplinski postupak, i ZPP pred Sudom BiH, koje reguliraju postupak po žalbi - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr. za šta je potreban određeni period, Ustavni sud konstatira da disciplinski organi i Sud BiH prilikom donošenja odluka, i pored činjenice da je produžen rok za okončanje disciplinskog postupka za šest mjeseci, nisu prekoračili razuman rok, budući da je cjelokupan postupak (četiri instance) okončan u roku od nepune dvije godine. Dalje, Ustavni sud smatra da dužina postupka po reviziji ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda, budući da je apelant koristio pravni lijek koji nije predviđen u ovoj vrsti postupka, pa samim tim taj postupak ne uživa garancije iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
73. Ustavni sud konstatira da se svi preostali apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te apelantove tvrdnje da su obrazloženja osporenih odluka protivrječna.
74. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
75. U kontekstu navedenog, budući da se pretežan dio navoda odnosi na produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 73. Zakona o VSTV, koji predstavlja lex specialis, propisana mogućnost da se produži rok za okončanje postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti ukoliko se utvrdi razlog koji produženje roka čini opravdanim. Ustavni sud bilježi da je predmetni zakon stupio na snagu 1. juna 2004. godine, da se odredba člana 73. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima i da je njime predviđena mogućnost da se produži rok za okončanje disciplinskog postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da je apelant, kao lice koje se profesionalno bavi pravom i na čiji se status navedeni zakon primjenjuje kao lex specialis, nedvojbeno bio upoznat sa mogućnošću da se ovaj rok produži. Navedenu odredbu Ustavni sud posmatra u kontekstu diskrecionog prava države da u ostvarivanju određenih prava može postaviti određena ograničenja u općem interesu. Stoga je za Ustavni sud nesporno da odredba predmetnog člana, koja, dakle, predstavlja izuzetak u slučaju kad nadležni disciplinski organi nisu u mogućnosti da, zbog objektivnih okolnosti, okončaju disciplinski postupak u roku od godinu dana, teži upravo općem interesu. Prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna odredba zadovoljava i kriterij proporcionalnosti. Naime, interes šire društvene zajednice, koji se ogleda u osiguravanju najvećih standarda profesionalnosti i moralnosti lica koja obavljaju dužnost sudija i koja svakodnevno u sudskim postupcima odlučuju o pravima drugih građana, preteže nad interesom apelanta da predmetni disciplinski postupak bude okončan u roku od godinu dana, budući da sudije moraju ličnim primjerom promovirati najviše standarde moralnosti i dostojanstva, što je regulirano i odredbom člana 4. Kodeksa sudijske etike. S druge strane, navedena odredba posredno ukazuje građanima da su sva lica pred zakonom jednaka u smislu da se i sudija koji se ogriješi o pravne propise, također, mora povinovati odredbama pozitivnog zakonodavstva.
76. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je VSTV u samoj odluci o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka dalo vrlo iscrpne i detaljne razloge za ovakvu svoju odluku, a da su apelantovi prigovori u ovom segmentu detaljno razmotreni na više instanci, i to kako u odluci Drugostepene komisije, tako i od VSTV kao cjeline, te, u konačnici, od Suda BiH. U osporenim odlukama su dati razlozi zašto apelantovi navodi koji se odnose na produženje ovog roka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Obrazloženja koja su u tom dijelu dana, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, već sadrže jasne i precizne razloge za odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava.
77. Ustavni sud, također, zapaža da član 73. Zakona o VSTV zaista ne propisuje ko inicira produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, niti ko odlučuje o ovom pitanju, ali navedena odredba, isto tako, ne određuje da ovaj prijedlog, kako smatra apelant, mora podnijeti disciplinski tužilac. Za donošenje ove odluke ključno je utvrđivanje postojanja razloga koji opravdavaju produženje, koji su u apelantovom slučaju u osporenim odlukama detaljno i iscrpno navedeni. Okolnost da zakonodavac nije naveo kriterije za produženje roka za okončanje ovog postupka sama po sebi ne ukazuje da je u apelantovom slučaju došlo do proizvoljne primjene, budući da je iluzorno očekivati da zakonodavac precizno regulira sve slučajeve u kojim eventualno disciplinski postupak neće biti moguće okončati u roku od godinu dana. S druge strane, Ustavni sud zapaža da odredbama Zakona o VSTV nije propisana mogućnost da se izjavi žalba protiv odluke o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka. Međutim, evidentno je da je apelant tu odluku mogao osporavati u odluci o glavnoj stvari, što je i činio, pa su odluku u tom segmentu ispitale tri instance (Drugostepena komisija, VSTV i Sud BiH).
78. Dalje, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju identični navodima koje je apelant već isticao u postupku i u žalbama koje je izjavljivao. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su ove apelantove navode detaljno razmotrili Drugostepena komisija, zatim, VSTV i, konačno, Sud BiH i da je u osporenim odlukama detaljno obrazloženo zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja apelantovog slučaja. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim propisima i uz poštivanje propisane procedure za vođenje disciplinskog postupka pri čemu su nadležni organi za vođenje disciplinskog postupka nesporno utvrdili da je apelant počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 22. Zakona o VSTVBiH - ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije, a koji su apelantu stavljeni na teret tačkom III.3. (u sudu) i III.1. (izvan suda) disciplinske tužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, budući da je u osporenim odlukama nadležnih disciplinskih organa opisan proces ocjene dokaza i izvođenja zaključka da je apelant počinio predmetni disciplinski prekršaj, kao i za zaključak o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti. S druge strane, određene propuste Prvostepene komisije u pogledu izostanka ocjene dokaza (iskaza svjedoka odbrane), kao što je već navedeno u ovoj odluci, otklonila je Drugostepena komisija pri čemu je u obrazloženju dala detalje razloge zašto ti dokazi nisu utjecali na ishod predmetnog postupka i na pravilnost i zakonitost odluke. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da u konkretnom slučaju Prvostepena komisija nije utvrdila oblik vinosti u njegovom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Drugostepena komisija u svojoj odluci razmotrila i ove apelantove žalbene navode, te da je zaključila da je apelant prekršaj iz tačke III.1. disciplinske tužbe počinio sa direktnim umišljajem. U takvim okolnostima, s obzirom na obrazloženje Prvostepene komisije u odnosu na tačku III.3. disciplinske tužbe, nesporno je da je Drugostepena komisija ocijenila da za utvrđivanje apelantovog psihičkog odnosa prema predmetnom prekršaju nije bilo neophodno ponovno saslušati apelanta, budući da taj odnos proizlazi iz dokaza provedenih u postupku pred Prvostepenom komisijom. U ovakvom postupanju Drugostepene komisije Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, budući da je apelant u toku postupka pred Prvostepenom komisijom saslušan, te je, dakle, na osnovu njegovog iskaza i provedenih dokaza nesporno moguće utvrditi njegovu odgovornost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u navodima žalbe protiv odluke Prvostepene komisije nije izričito predlagao da se, zbog navedenog propusta, ukine osporena odluka i predmet vrati na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je u toj žalbi apelant naveo da, «s obzirom na to da je sud prihvatio umišljaj koji nije obrazložio, a obrazložio da nije prihvatio slučajno postupanje tuženog u slučajnom ulasku u predvorje toaleta, prihvatajući navode tužioca da se to drugim sudijama u Sudu BiH ne dešava, tuženi predlaže da se u slučaju neophodnosti ponovnog vođenja postupka na okolnost nehatnih ulazaka u WC» saslušaju tri svjedoka, također sudije Suda BiH. Budući da je Drugostepena komisija očigledno procijenila da nije neohodno ponovno voditi predmetni postupak, Ustavni sud smatra da ni u tom dijelu, također, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje pogotovo što, prema članu 224. ZPPFBiH koji se primjenjuje u predmetnom disciplinskom postupku, drugostepeni sud, a u apelantovom slučaju Drugostepena komisija, može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, između ostalog, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu. Ovo osobito imajući u vidu da se, prema odredbi člana 207. ZPPFBiH, u žalbi, u pravilu, ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim uz ispunjavanje određenih uvjeta, a i sam apelant je naveo u žalbi da provođenje tih dokaza nije ranije predlagao.
79. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelantovo pozivanje na odredbu člana 70. Zakona o VSTV i apelantovo tumačenje te odredbe ne odgovaraju stvarnom smislu navedene odredbe. Naime, ta odredba regulira da «Svi postupci ili radnje koje se odnose na navode o povredi dužnosti ili nesposobnosti za vršenje dužnosti, a koje su preduzete prije nego što Ured disciplinskog tužioca podnese zvaničnu tužbu, povjerljive su prirode, osim ako se sudija ili tužilac na kojeg se navodi odnose u pisanoj formi ne odrekne prava na povjerljivost». Suprotno apelantovom tumačenju, Ustavni sud zaključuje da «postupci ili radnje koje se odnose na navode o povredi dužnosti ili nesposobnosti za vršenje dužnost» ne znače da je zabranjeno bilo kakvo informiranje u medijima o navedenom postupku, a osobito ne da je takvo pisanje zabranjeno nakon što je podnesena zvanična optužba, jer bi se to kosilo sa principom slobode medija i pravom građana da budu obaviješteni o svim segmentima društvenog života, pa, dakle, i o radu i funkcioniranju pravosuđa. Stoga, Ustavni sud smatra da se rečenica «koje se odnose na navode o povredi dužnosti [...] povjerljive su prirode» odnosi na činjenični opis predmetnog prekršaja, te zaključuje da okolnost da se, nakon što je disciplinski tužilac podnio zvaničnu tužbu protiv apelanta u disciplinskom postupku, u medijima pisalo da je protiv apelanta pokrenut krivični postupak ne bi mogla predstavljati kršenje principa povjerljivosti, a samim tim ni apelantova prava na pravično suđenje.
80. Budući da su za svoje zaključke i odluke nadležni disciplinski organi, a zatim i Sud BiH dali jasna i iscrpna obrazloženja, te detaljno razmotrili sve apelantove navode na koje se poziva u apelaciji, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
81. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.
82. U vezi sa dopunom apelacije koju je apelant podnio 26. maja 2010. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, koja su bila na snazi u vrijeme podnošenja apelacije i koja su kao uvjet dopustivosti apelacije propisivala obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosio i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno mogla prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost da se podnese dopuna apelacije nikako se nije mogla tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07, i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koja su važila u vrijeme preduzimanja ovih apelantovih radnji, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, kao i da je isto pravilo jasno sadržano u članu 22. stav 3. važećih Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nema osnova da razmatra ove apelantove navode.
Ostali navodi
83. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava iz člana I/2. i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
84. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na nepristrasnost suda kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada navodi o pristrasnosti članova VSTV nisu dokazani niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.
85. Također, nije došlo do povrede principa «jednakosti oružja» i pristupa sudu, budući da je apelant, koga je zastupao stručni branilac, učestvovao u svim fazama predmetnog postupka, imao mogućnost da iznese svoju odbranu i dokaze na kojima se ona temelji, kao i da ospori navode i dokaze disciplinskog tužioca, te kada je imao mogućnost da ostvari sudsku zaštitu na četiri instance, pri čemu je svaka od navedenih instanci bila nadležna da slučaj ispita u meritumu.
86. Također, u apelantovom slučaju nije došlo do povrede prava na razumnu dužinu sudskog postupka kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je cjelokupan disciplinski postupak (četiri instance), i pored produženja roka za vođenje i okončanje disciplinskog postupka, okončan u roku od nepune dvije godine.
87. Konačno, apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji ukazuju na procesnu nepravičnost.
88. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka c), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
89. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
90. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić