Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/11 (V. A.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2371/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2371/11, rješavajući apelaciju Vlade Adamovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 6. studenoga 2014. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vlade Adamovića, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004821 11 Rev od 4. travnja 2011. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-66/10 od 12. studenoga 2010. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-75/09, od 15. travnja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vlado Adamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. lipnja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 004821 11 Rev od 4. travnja 2011. godine, Gž-66/10 od 12. studenoga 2010. godine i P-75/09 od 15. travnja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine, koje je u ovom postupku zastupalo tuženu, zatraženo je 13. svibnja i 2. listopada 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 26. svibnja i 10. listopada 2014. godine, a Pravobraniteljstvo BiH 14. listopada 2014. godine.

4. Na sjednici Ustavnog suda, održanoj 6. studenoga 2014. godine, Ustavni sud je na temelju članka 91. stavak (1) alineja c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev suca Zlatka M. Kneževića, donio odluku o njegovome izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovome predmetu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Sud Bosne i Hercegovine je donio Rješenje broj Su: 02-1-456/08 od 24. lipnja 2008. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos sa 30. svibnjem 2008. godine. U točki 2. dispozitiva rješenja je navedeno da se danom prestanka gase i financijske i druge obveze Suda BiH prema apelantu. U uvodu rješenja (koje je potpisala predsjednica Suda BiH) navedeno je da je rješenje donijeto sukladno članku 1. Poslovnika o radu Suda BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odlukom Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko povjerenstvo) broj DCVA-14/2006 od 14. siječnja 2008. godine apelantu izrečena stegovna mjera razrješenja od dužnosti, te da je Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko povjerenstvo) Odlukom broj DŽVA 5/2008. od 26. ožujka 2008. godine odbilo apelantov priziv i potvrdilo odluku Prvostupanjskog povjerenstva. Potom je navedeno da je Odlukom Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 02-1107-30052008 od 29. svibnja 2008. godine odbijen apelantov priziv kao neutemeljen i potvrđena odluka Drugostupanjskoga povjerenstva. Istaknuto je da je odluka VSTV konačna, te da je s cilju izvršenja odluke VSTV odlučeno kao u dispozitivu.

Sudbeni postupak okončan osporenim presudama

7. Apelant je pokrenuo postupak tužbom pred Sudom BiH protiv tužene Bosne i Hercegovine - Sud Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobraniteljstvo BiH (u daljnjem tekstu: tužena), u kojem je konačno opredijeljenim zahtjevom tražio da sud utvrdi kako je nezakonito Rješenje tužene broj Su-02-1-456/08 od 24. lipnja 2008. godine, pa se poništava, a tužena obvezuje na isplatu plaća apelantu za razdoblje od 1. srpnja 2008. godine do 15. veljače 2010. godine, u ukupnom iznosu od 83.524,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamata, preciziranim u tužbi.

8. Sud BiH je donio Presudu broj P-75/09 od 15. travnja 2010. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi kako je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonito, pa se poništava, a tužena se obvezuje apelantu na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. srpnja 2008. godine do 15. veljače 2010. godine isplatiti iznos od 83.524,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (na način preciziran u presudi), da tužena od dana podnošenja tužbe redovito isplaćuje plaću apelantu dok za to budu postojali zakonski razlozi, uz naknadu troškova parničnoga postupka.

9. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je (u stegovnom postupku protiv apelanta) odlukom Prvostupanjskog povjerenstva broj DCVA (suci) 14/2006 od 14. siječnja 2008. godine apelantu izrečena stegovna mjera razrješenja od dužnosti, koja je potvrđena odlukom Drugostupanjskog povjerenstva broj DŽVA 5/2008 od 26. ožujka 2008. godine. Odlukom VSTV broj 02-1107-30052008 od 29. svibnja 2008. godine, koja je konačna, odbijen je apelantov priziv protiv odluke Drugostupanjskog povjerenstva. Potom je utvrđeno da je Sud BiH donio Presudu broj GŽ-42/08 od 27. studenoga 2008. godine kojom je odbio apelantov priziv izjavljen protiv odluke VSTV od 29. svibnja 2008. godine, kao i da je apelant izjavio reviziju protiv presude Suda BiH od 27. studenoga 2008. godine, koja je odbačena kao nedopuštena. Rješenjem tužene od 24. lipnja 2008 godine apelantu je prestao radni odnos sa 30. svibnjem 2008. godine.

10. Na temelju utvrđenoga sud je zaključio da je ured stegovnoga tužitelja VSTV vodio stegovni postupak protiv apelanta, te je apelantu prestao radni odnos kao rezultat ovoga postupka, a odluka VSTV (od 29. svibnja 2008. godine) kojom je apelantu prestao radni odnos je konačna. Tužena je, prema mišljenju Suda BiH, sukladno Poslovniku o radu Suda, a na temelju odluke VSTV od 29. svibnja 2008. godine, s ciljem njenog izvršenja donijela osporeno rješenje od 24. lipnja 2008. godine. Navedeno rješenje je, prema zaključku Suda BiH, donijeto na temelju odluke VSTV kojom je odlučeno o apelantovome statusu, te je ono deklaratornog karaktera s ciljem provedbe konačne odluke. VSTV je donio odluku kojom je konačno odlučeno o apelantovom radnom statusu, tako što je on razriješen dužnosti suca, konačnom odlukom koja je donesena nakon okončanog stegovnog postupka. Odluka tužene, prema mišljenju Suda BiH, nema po svome karakteru svojstva odluke kojom se meritorno odlučuje o apelantovom statusu i ne utiče na zakonitost i pravilnost odluke o njegovom radnom statusu, nego je donijeta s ciljem provedbe konačne odluke (iz stegovnog postupka). Sud BiH je dalje naveo da apelantovo pozivanje na nedonošenje odluke o prestanku mandata u smislu članka 36. Poslovnika VSTV i članka 88. Zakona o VSTV nije od uticaja u ovome sporu, s obzirom da se radi o odlukama organa koji u ovoj pravnoj stvari nije ni označen kao tuženi, pa se sud nije upuštao u raspravljanje navoda je li na taj način VSTV napravio propust. Sud BiH je utvrdio kao neprijeporno da tužena nije odlučivala, niti je bila nadležna za to hoće li apelant ostati u statusu suca ili biti razriješen, već je u okviru svojih ovlasti samo donijela odluku kojom je provedena odluka VSTV.

11. Imajući u vidu činjenicu da je apelant razriješen dužnosti suca odlukom nadležnog organa to mu, prema stavu suda, ne daje pravo na plaću u prijepornome razdoblju, jer je plaća novčani iznos koji poslodavac dužan platiti uposleniku za rad koji je uposlenik obavio za poslodavca prema unaprijed utvrđenim i mjerilima za određeno radno mjesto sukladno zakonu. Kako je utvrđeno da apelant u prijepornome razdoblju nije radio, jer je razriješen dužnosti suca odlukom nadležnog organa (a nezakonitost odluke nije utvrđena u ovom postupku) ne pripada mu pravo na isplatu plaće. Zbog činjenice da nije utvrdio utemeljenost dijela tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tužene Sud BiH nije posebice cijenio dokaze provedene na okolnost utvrđivanja visine tužbenoga zahtjeva.

12. Sud BiH je donio Presudu broj Gž-66/10, od 12. studenoga 2010. godine kojom je apelantov priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

13. U obrazloženju presude je navedeno kako je nakon utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud utvrdio da je apelantu prestao radni odnos nakon provedenoga stegovnog postupka i da je odlukom VSTV (od 29. svibnja 2008. godine), kojom je apelant razriješen dužnosti suca, odlučeno i o njegovom statusu i da je ta odluka konačna. Zato je tužena u okviru svojih ovlasti donijela odluku koja je deklaratornog karaktera, a s ciljem provedbe odluke VSTV. Pošto sud nije utvrdio nezakonitost pobijane odluke istaknuto je da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaće. Sud BiH je naveo da je apelant podnio tužbu za utvrđenje, a postojanje pravnog interesa za utvrđivanje određenog prava ili pravnog odnosa pretpostavka je dopuštenosti tužbe za utvrđenje, sukladno članku 21. ZPP. Pravni interes tužbe za utvrđenje ne postoji kada se ostvarenje pravne zaštite može postići konstitutivnom tužbom, što znači da tužba za utvrđenje ima supsidijaran karakter u odnosu na konstitutivnu tužbu. Sud BiH je utvrdio kako apelant ima pravni interes utvrđujućom tužbom tražiti poništenje rješenja tužene kao nezakonitog akta, jer ako je predmet spora povreda učinjena odlukom poslodavca tužbeni zahtjev se opredjeljuje na poništenje. Potom, Sud BiH je naveo da kada se tužbom traži poništenje odluke poslodavca zaštita se ostvaruje u sporu o zakonitosti, te u takvom slučaju sud ne odlučuje o samome pravu nego o tome je li rješenje sukladno zakonu. Ukoliko utvrdi da je rješenje nezakonito, sud poništava rješenje poslodavca i uspostavlja ranije stanje. Sud BiH je naveo kako u ovome slučaju apelant nije tražio uspostavu radno-pravnog statusa, već rješenje tužene vidi kao uzročno-posljedičnu vezu za štetu koju apelant trpi u vidu umanjenja postojeće aktivne imovine.

14. Potom, Sud BiH je naveo kako je utemeljeno apelantovo ukazivanje da, sukladno članku

36. Poslovnika VSTV u svezi s člankom 88. Zakona o VSTV, odluku o prestanku mandata i smjenjivanju suca donosi VSTV. Međutim, sama činjenica da VSTV nije donijela odluku o prestanku mandata ne može učiniti rješenje o prestanku odnosa nezakonitim. Prema odredbi članka 58. stavak 3. Zakona o VSTV, sva prava i privilegije koje proističu iz radnog odnosa suca koji je razriješen dužnosti na temelju provedenoga stegovnog postupka prestaju kada ga smijeni Vijeće VSTV i nije mu dopušteno dalje obnašati dužnost suca. Kako je apelant razriješen dužnosti suca odlukom nadležnog organa, prema mišljenju Suda BiH ne postoji ni pravna osnova za isplatu plaća u prijepornome razdoblju. Potom, Sud BiH je naveo kako pobijano rješenje ne mijenja utvrđeni apelantov radno-pravni status, već je deklaratornog karaktera, pa nema uzročno-posljedične veze između tražene štete i radnje poslodavca za koju bi bio odgovoran.

15. Sud BiH je ocijenio kao pogrešan apelantov prizivni stav da tužena nije mogla donijeti osporeno rješenje u nedostatku odluke o prestanku mandata, jer je apelant razriješen dužnosti, pa nije ni mogao obavljati sudbene poslove niti ostati u radnome odnosu, pa je u takvoj situaciji tuženoj preostalo donijeti pobijano rješenje.

16. Sud BiH je također naveo da je apelant na temelju odredbe članka 60. st. 7. i 8. Zakona o VSTV iskoristio pravo priziva protiv odluke VSTV, ali je naveo da ovaj pravni lijek ima sve elemente revizije. Navedeno, prema mišljenju Suda BiH, upućuje da je u slučaju razrješenja s dužnosti suca data mogućnost sudbene zaštite izjavljivanjem priziva koji ima sve elemente revizije, pa je ovaj apelantov izjavljeni pravni lijek odbačen kao nedopušten. Zato je, po shvaćanju drugostupanjskog vijeća, odluka VSTV kojom je apelant razriješen dužnosti konačna.

17. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004821 11 Rev od 4. travnja 2011. godine kojom je apelantovu reviziju odbio.

18. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostupanjska odluka dala razvidne, pravilne i potpune odgovore na apelantove prizivne prigovore, koji čine u potpunosti neutemeljenim i sve apelantove revizione prigovore. S tim u svezi, prema ocjeni revizionog suda, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio činjenice u predmetu vezane za odluke VSTV donijete u stegovnom postupku kojim je apelant razriješen dužnosti. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja o tijeku postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nesumnjivo je da je u potpunosti primijenjena odredba članka 88. Zakona o VSTV po kojoj mandat suca prestaje u slučaju kada ga razriješi vijeće kao rezultat stegovnog postupka. Dakle, odlukom VSTV od 29. svibnja 2008. godine potvrđena je odluka drugostupanjskog povjerenstva o razrješenju apelanta s dužnosti (u stegovnom postupku). Radi konačnog uređenja apelantovog radno-pravnog statusa, predsjednica Suda BiH je s ciljem provedbe ne samo konačne nego i pravomoćne odluke o razrješenju na temelju ovlasti iz odredbe članka 1. Poslovnika o radu Suda, utvrdila prestanak radnog odnosa s 30. svibnjem 2008. godine. Sud BiH je naveo kako osporeno rješenje nema konstitutivni značaj na apelantova prava, već deklaratorni jer se njime provodi odredba članka 58. stavak 3. Zakona o VSTV. Također, Sud BiH se pozvao na članak 88. stavak 1. točka e) Zakona o VSTV, te je našao da su se odlukom VSTV od 29. svibnja 2008. godine stekli uvjeti i zakonski razlozi za prestanak apelantovog mandata i uvjeti za konačno uređenje njegovoga statusa, a što je zakonito i pravilno urađeno rješenjem tužene. Prema mišljenju Suda BiH rešenje tužene kao provedbeni akt nije nezakonito jer proizlazi iz zakonitih rješenja odluka VSTV o prestanku apelantovog mandata.

19. Osim toga, Sud BiH je naveo da apelant ne napada odluku o razrješenju, odnosno prestanku mandata, tako da prihvaća njenu konačnost, pravomoćnost i zakonitost. Pošto nije osporio zakonitost odluke VSTV o razrješenju i prestanku mandata, nije utemeljen ni drugi dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća, jer apelant nije u tužbi tražio poništenje odluke VSTV i vraćanje na posao, tako da je rasprava o isplati neisplaćenih plaća neutemeljena. Sud BiH je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi o nedostacima napadnute presude, jer apelant nije tražio uspostavu radno-pravnog odnosa nego je rješenje tužene pretpostavio kao protupravnu radnju za štetu koju trpi zbog neisplaćivanja plaća u prijepornome razdoblju. Sud BiH je prihvatio u potpunosti stav drugostupanjskoga vijeća da je poslodavac dužan isplatiti plaću za obavljeni rad, a u konkretnom slučaju apelantu nije nezakonitim postupanjem tužene onemogućeno raditi i ostvarivati plaću, pa nije ni pretrpio štetu u pravom smislu značenja i nije mogao očekivati ni prihod koji smatra svojom izgubljenom zaradom. Sud BiH je zaključio kako su neutemeljeni apelantovi prigovori o povredi prava iz članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer su paušalni, i apelant nije ukazao kako i na koji način je u odnosu na njega postupano drugačije nego na ostala lica u istim ili sličnim situacijama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da su osporene odluke proizvoljne, bez obrazloženja, kao i da su donijete povredom principa nepristranosti. Apelant navodi da je u tijeku trajanja stegovnog postupka protiv njega, nakon što je donijeta odluka VSTV od 29. svibnja 2008. godine, protiv koje je izjavio priziv Sudu BiH (sukladno članku 60. stavak 7. Zakona o VSTV), tužena (predsjednica Suda BiH) donijela pobijano rješenje (od 24. lipnja 2008. godine). Navodi da je rješenje donijela neovlaštena osoba, jer samo VSTV može sukladno članku 88. Zakona o VSTV, kao i članku 36. Poslovnika VSTV, donijeti odluku o prestanku mandata. Osim toga, tužena (predsjednica Suda BiH) je donijela oluku o prestanku mandata apelantu na temelju nepravomoćne odluke, jer je odluka (VSTV od 29. svibnja 2008. godine donijeta u stegovnom postupku protiv apelanta) bila konačna samo u postupku pred VSTV, dok je postupak po prizivu pred Sudom BiH bio u tijeku. Apelant ističe kako je razvidno da je priziv redovit pravni lijek u svim postupcima i uvijek odlaže izvršenje rješenja (jer zakonom nije propisano da priziv nema suspenzivni učinak), i jedino je VSTV ovlašten za izvršenje odluke i to tek kad je odluka formalno i materijalno pravomoćna. Potom, apelant ukazuje da je Sud BiH, rješavajući reviziju, utvrdio da je odluka VSTV konačna i pravomoćna što razvidno ukazuje da nije ni pročitao spis, već je proizvoljno naveo ovu činjenicu. Osim toga, proizvoljnost sudbenih odluka apelant vidi u činjenici da je jedini akt na koji se pozvala tužena članak 1. Poslovnika Suda BiH koji joj ne daje takve ovlasti, a sudovi navode da je rješenje doneseno na temelju važećeg i na Zakonu zasnovanog akta. Apelant navodi da je činjenica da VSTV, sukladno svojim ovlastima koje proizlaze iz Zakona o VSTV i Poslovnika VSTV, kao jedini nadležan organ da bira i razrješava suce, nije donio odluku o prestanku mandata, što je po apelantu pravilno, jer je postupak po prizivu (u stegovnom postupku protiv apelanta), kao redovitom pravnom lijeku, bio u tijeku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je naveo kako je osporene odluke donio pravilnom primjenom i tumačenjem odredbi materijalnog i procesnog prava, te nije povrijedio apelantova prava na koja ukazuju. Sud BiH (Apelacioni odjel koji je donio odluku Gž-66/10) je u odgovoru istaknuo kako zakonitost rješenja tužene upravo proizlazi iz zakonitih odluka VSTV o prestanku apelantovog mandata, nakon provedenog stegovnog postupka, pri tome imajući u vidu da odluku VSTV o razrješenju i prestanku mandata apelant nije pobijao kao nezakonitu. Sud je istaknuo kako rješenje tužene o prestanku radnog odnosa ne može biti nezakonito samo zbog činjenice da VSTV nije donijelo odluku o prestanku mandata. Naprotiv, odredbom članka 58. točka 3. Zakona o VSTV prava i dužnosti suca iz radnog odnosa prestaju kada ga smijeni Vijeće i nije mu dopušteno da dalje vrši dužnost suca. Sud se pozvao i na članak 88. stavak 1 točka e) Zakona o VSTV, te zaključio da u takvoj situaciji nije promijenjen apelantov radno-pravni status rješenjem tužene, jer i nije mogao obavljati sudačke poslove niti ostati u radnome odnosu.

22. U odgovoru na apelaciju tužena je istaknula da je apelacija neutemeljena jer su odluke sudova obrazložene i argumentirane, te da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te nije došlo do povreda koje apelant navodi u apelaciji.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15 /08) u relevantnom dijelu glasi: Članak 58. stavak 3.

Vrste stegovnih mjera (3) Sva prava i privilegije koje proističu iz radnog odnosa suca, predsjednika suda, glavnog tužitelja, zamjenika glavnog tužitelja, odnosno tužitelja koji je razriješen dužnosti na temelju provedenog stegovnog postupka, prestaju njegovim smjenjivanjem od strane Vijeća. Sucu ili tužitelju koji je, prema ovom članku, razriješen dužnosti nije dozvoljeno daljnje obnašanje dužnosti suca ili tužitelja.

Članak 60.

Vođenje stegovnog postupka i prizivi (1) Stegovni postupak vode:

a) Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo i

b) Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo.

(5) U stegovnim postupcima koji se vode protiv sudaca, većina članova povjerenstva će, i u prvom i u drugom stupnju, biti suci. U stegovnim postupcima koji se vode protiv tužitelja, većina članova povjerenstva će, i u prvom i u drugom stupnju, biti tužitelji.

(7) Sudac ili tužitelj koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti priziv Sudu Bosne i Hercegovine jedino na temelju jednog ili oba dolje navedena razloga:

a) da je Vijeće, prilikom vođenja stegovnoga postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;

b) da je Vijeće, prilikom vođenja stegovnoga postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti priziv iz stavka 7. ovoga članka u roku od tri (3) tjedna od dana kad je sudac ili tužitelj primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje prizive uložene nakon tog roka.

Članak 88.

Prestanak mandata za obnašanje dužnosti (1) Mandat suca ili tužitelja prestaje:

a) za suce i tužitelje kada navrše starosnu dob propisanu za obvezatan odlazak u mirovinu;

e) u slučaju njegova razrješenja od Vijeća kao rezultat stegovnoga postupka;

24. Poslovnik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/04, 29/06, 98/06, 2/07 i 20/08), koji se primjenjivao u relevantnome razdoblju, s izmijenjenom numeracijom koja je posljedica izmjena Poslovnika VSTV iz 2007. godine, u relevantnim odredbama glasi:

Članak 36.

Prestanak mandata 1. Vijeće donosi odluku o prestanku mandata sukladno članku 88. Zakona, koja sadrži:

a) ime, prezime i poziciju suca ili tužitelja čiji mandat prestaje;

b) nadnevak prestanka mandata;

c) razlog prestanka mandata;

d) pouku o pravnom lijeku sukladno zakonu;

2. Odluka o prestanku mandata dostavlja se sucu ili tužitelju na kojeg se odnosi, predsjedniku suda ili glavnom tužitelju i objavljuje se u odgovarajućem službenom glasilu. Vijeće, također, izvješćuje nadležno ministarstvo pravde.

Članak 55.

Prizivi na odluke Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva Vijeću 1. Na odluku Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva priziv se podnosi Vijeću u pismenoj formi u roku od 15 dana od dana dostavljanja.

2. O prizivu odlučuje Vijeće na sjednici. Odluka Vijeća je konačna.

Članak 88.

Sva prava i privilegije koje proističu iz radnog odnosa suca, predsjednika suda, glavnog tužitelja, zamjenika glavnog tužitelja odnosno tužitelja koji je razriješen dužnosti na temelju provedenog stegovnog postupka, prestaju njegovim smjenjivanjem od strane Vijeća. Sudiji ili tužitelju koji je prema ovom članku razriješen dužnosti nije dopušteno da dalje vrši dužnost suca ili tužitelja.

25. Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 82/05), u relevantnom dijelu, u tekstu koji je bio važeći u relevantnom razdoblju, glasi:

I - OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Poslovnik i interna pravila ili procedure (1) Ovim poslovnikom određuju se opća pravila unutarnje organizacije rada Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) po kojima postupa Opća sjednica, predsjednik Suda, sudbena odjeljenja, odjeli i službe Suda kada postupaju u stvarima iz svoje nadležnosti, a u mjeri u kojoj to nije regulirano zakonom.

(2) Sukladno ovlaštenjima Zakona o Sudu, predsjednik Suda donosi posebna interna akta u svezi sa pravima i obvezama zaposlenih u Sudu Bosne i Hercegovine.

(3) Predsjednik Suda može donijeti i posebna interna akta u svezi sa funkcioniranjem Suda koja se odnose na prava i obveze sudaca a koja odobrava Opća sjednica Suda.

VI. Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 6. travnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. lipnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći kako su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju apelant ukazuje na povrede prava učinjene u postupku pred Sudom BiH usmjerenom na utvrđenje da je rješenje tužene o prestanku njegovog radnog odnosa apelantu, te da se kao takvo poništi i tužena obveže isplatiti mu neisplaćene plaće za utuženo razdoblje, dakle o utvrđivanju apelantovih „građanskih prava i obveza“, te je članak 6. Europske konvencije primjenljiv.

34. Ustavni sud primjećuje da je apelant istaknuo nekoliko pitanja sadržanih u garancijama koje nudi pravo na pravičan postupak navodeći da Sud BiH nije nepristran, da odluci Suda BiH nedostaje obrazloženje, da je odluka proizvoljna i da Sud BiH ne nudi razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na apelantove prizivne i revizione prigovore.

35. Prije svega, apelant je naveo kako osporava odluku Suda BiH u svezi s pravom na nepristran sud. Apelant je općenito naveo da se radi o sudu koji ne može biti „nepristran“ zbog činjenice da odlučuju o odluci tužene, koju je donijela predsjednica Suda BiH.

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudaca u određenim slučajevima, relevantan čimbenik koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudaca ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. Sukladno navedenome, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudaca može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stavak 27).

37. Dalje, domaćim relevantnim zakonom propisana su pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno suca u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Europskog suda naglašeno, nije zadaća Europskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, ispitivati ta pravila ili praksu in abstracto, već ispitati pokreće li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pitanje kršenja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, serija A, broj 255, stavak 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. rujna 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07).

38. Prema utvrđenoj praksi Europskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da treba utvrditi postoje li osobne predrasude suca koji je sudio u određenome predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostaloga i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u svezi s njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stavak 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).

39. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant dovodi u pitanje nepristranost Suda BiH, odnosno sudaca toga suda zbog činjenice da odlučuju o odluci predsjednice Suda BiH. Pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudac nije nepristran, apelantovo stajalište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stavak 31). U svezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Europski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i poticati u javnosti u demokratskome društvu.

40. Imajući u vidu cjelokupni pravosudni sustav u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je apelantova „sumnja u nepristranost“ sudaca Suda BiH opravdana, samo zbog činjenice da su suci trebali odlučivati o odluci koju je „donijela“ predsjednica Suda BiH. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da suce imenuje i smjenjuje neovisno tijelo VSTV. Osim toga suci se imenuju „doživotno“, odnosno na razdoblje do 70. godine života čime je, u principu, osigurana „nepristranost“ sudaca, u smislu da nisu pod pritiskom izbora ili imenovanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. veljače 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/12, stavak 66). VSTV odlučuje o pritužbama protiv sudaca. S obzirom na navedeno, činjenica da su suci Suda BiH trebali „ispitati“ odluku predsjednice Suda BiH sama po sebi ne može predstavljati razlog koji a priori ukazuje na pristranost. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je sedam sudaca Suda BiH na tri instance razmatralo apelantov predmet, pa je malo vjerojatno da svih sedam sudaca, „ne želeći sukob s predsjednicom“, donosi „pristrane“ odluke.

41. Sukladno navedenome Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, samo zbog činjenice da su suci Suda BiH ispitivali odluku koju je donijela predsjednica Suda BiH, ne može naći elemente koji bi ukazivali na pristranost sudaca Suda BiH, odnosno doveli u pitanje princip „nepristranosti“ Suda, kako je on garantiran člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. Dalje, apelant se žali na to da odluci Suda BiH nedostaje razvidno, uvjerljivo i logično obrazloženje, te navodi kako se radi o arbitrarnim odlukama.

43. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što, prema njegovome mišljenju, Sud BiH na tri instance pri donošenju svojih odluka nije uzeo u obzir njegove navode u svezi s primjenom materijalnog prava, odnosno činjenicu da je odluku donijela neovlaštena osoba u momentu kada je stegovni postupak protiv apelanta, po prizivu izjavljenom Sudu BiH protiv odluke VSTV (od 29. svibnja 2008. godine) kojom izrečena stegovna mjera razrješenja od dužnosti, još bio u tijeku (predmetni postupak je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, okončan donošenjem Presude presudu broj GŽ-42/08 od 27. studenoga 2008. godine kojom je odbijen priziv protiv odluke VSTV), dakle izvršila se formalno pravomoćna (i neizvršiva), ali ne i materijalno pravomoćna odluka. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

44. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostaloga, obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenome predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti razvidne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

45. U svezi s apelantovim navodima da je Sud BiH donio nezakonitu i proizvoljnu presudu arbitrarnim odlučivanjem, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH ispitao odluku tužene s aspekta primjene materijalnog prava i pravila postupka, te je našao da apelantov tužbeni zahtjev, kao i priziv i revizija nisu utemeljeni. Oprečno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao obrazloženje svojih zaključaka u svezi s apelantovim prigovorima koje je dovoljno razvidno i koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti.

46. U tome kontekstu, Ustavni sud opaža kako je Sud BiH naveo da je odluka VSTV od 29. svibnja 2008. godine konačna (a što ni apelant ne osporava), a njome je riješen apelantov radno-pravni status, odnosno njome je odlučeno o njegovome razrješenju, jer je takav bio rezultat stegovnoga postupka. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je odluka VSTV (donijeta u stegovnom postupku) meritorna i njome je apelant razriješen dužnosti suca. Stoga, prema obrazloženju osporenih odluka, tužena nije odlučivala hoće li ili neće apelant ostati u statusu suca, te je odluka tužene deklaratorna. Dakle, prema mišljenju Suda BiH odluka VSTV od 29. svibnja 2008. godine rješava suštinu u svezi s apelantovim radno-pravnim statusom, dok odluka tužene samo provodi odluku VSTV. Sud BiH se pozvao na članak 36. Poslovnika VSTV (koji definira „prestanak mandata“ odnosno formu odluke koju donosi VSTV), te upućuje da je ta odredba u svezi s člankom 88. Zakona o VSTV (kojim je regulirano da mandat za vršenje dužnosti suca prestaje u slučaju kada ga razriješi Vijeće kao rezultat stegovnog postupka) i članka 58. stavak

3. Zakona o VSTV (kojim je regulirano da sva prava i privilegije suca koji je razriješen dužnosti na temelju stegovnoga postupka prestaju njegovim smjenjivanjem), te je naveo da se osporenim rješenjem samo sprovodi članak 58. stavak 3. Zakona o VSTV prema kojem prava i privilegije iz radnog odnosa suca koji je razriješen dužnosti na temelju stegovnog postupka prestaju kada ga smijeni VSTV i nije mu dopušteno da dalje vrši dužnost suca.

47. Potom, imajući u vidu jasan sadržaj odredbe članka 55. stavak 2. (druga rečenica) Poslovnika VSTV – Odluka Vijeća je konačna – a veže se za kontekst donošenja odluke VSTV (Vijeća kao cjeline) o prizivu izjavljenom protiv odluke Drugostupanjskoga stegovnog povjerenstva (u konkretnom slučaju odluka VSTV od 29. svibnja 2008. godine) i dovodeći u vezu s ranije citiranim odredbama, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH dao svoje tumačenje u svezi konačnosti odluke VSTV, njenim posljedicama i s tim u svezi svim pravima apelanta koja su prestala kao rezultat činjenice da je pred VSTV okončan stegovni postupak protiv apelanta koji je razriješen dužnosti suca. Kada se ima u vidu činjenica da odluka VSTV (Vijeća kao cjeline) u stegovnom postupku, na način kako je to regulirano zakonom, trećestupanjska odluka sasvim razvidno proizlazi (a i u Poslovniku VSTV je definirano) da stiče svojstvo konačnosti, a prema tumačenju Suda BiH i izvršnosti od strane VSTV. Sud BiH je cijenio da, s obzirom da nije donijeta odluka o prestanku mandata nakon konačne odluke VSTV od 29. svibnja 2008. godine (kojom je apelant razriješen dužnosti suca), tužena je u takvoj situaciji morala donijeti osporeno rješenje, kao provedbeni akt koji je, kako proizlazi iz obrazloženja presuda Suda BiH, zakonit jer proizlazi iz zakonitih rješenja – odluka VSTV o prestanku mandata suca kao posljedice stegovnog postupka, a Ustavni sud imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o VSTV i Poslovnika VST na kojem je Sud BiH utemeljio svoje odluke, ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Sud BiH je dao jasan osvrt na apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, pa oprečno apelantovim navodima da utvrđivanje deklaratornog karaktera odluke predstavlja „sramotu“, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance razvidno ocijenili suštinu tužbenog zahtjeva i obrazložili da apelantovom tužbenom zahtjevu nije moguće udovoljiti jer tužbu nije opredijelio na poništenje poslodavčevog akta, uspostavu radno pravno statusa i isplatu plaća. Sudovi su ocijenili da je apelant tužbenim zahtjevom rješenje tužene „pretpostavio kao protupravnu radnju za štetu koju trpi zbog neisplaćivanja plaća“. Imajući u vidu navode apelacije i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a osobito da je pogrešno primijenjen materijalni propis.

48. Zbog svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Dalje, apelant je ukazao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju navodeći da mu je zbog nezakonite odluke uskraćeno pravo na isplatu plaća od 1. lipnja 2008. godine. Dakle, kako se navodi o povredi prava na imovinu u suštini svode na identične navode kao u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neutemeljeni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju također neutemeljeni.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer je Sud BiH, odlučujući na tri instance, u obrazloženjima osporenih odluka dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, uz primjenu relevantnih zakonskih propisa, kao i da nije doveden u pitanje princip „nepristranosti“ Suda BiH, odnosno sudaca toga suda, zbog činjenice da su odlučivali o odluci predsjednice Suda BiH.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje apelant dovodi u vezu s povredom prava na pravično suđenje.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/11 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio